MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 06-02-10, 18:05   #21
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

Pisao je Branko Ćopić i pjesme za đecu, bio rado viđen gost na književnim susretima posvećenim đeci. No, kada se zamjerio Partiji (i bio isključen iz nje), ti pozivi su nestali, a oni već upućeni počeli da se opozivaju. Branislav Đuričić svjedoči:

„Kod nas, u ’Ježu’, u osnovnoj organizaciji SK bio je i Branko Ćopić. Odluka o Ćopićevom isključenju iz partije donijeta je na mnogo višoj instanci, kod nas je to samo pročitano i, dabome, usvojeno. Posle sastanka, posedali smo sa legendarnim piscem, pili kafu i razgovarali. Zapravo, slušali ga. Branko je odluku primio mirno, jer je za nju znao prilično ranije, ali nešto drugo ga je sada grizlo. ’Druga muka mene muči’, govorio nam je. ’Mene, kao dječijeg pisca, pozivaju u mnoge škole da čitam i pričam djeci, pozivaju toliko da se ja ni upola ne mogu odazvati. Ali, otkako poče ovaj belaj sa mnom, svaki dan mi stižu telegrami i pisma: Druže Branko, nemoj dolaziti, kreči se škola... Pa opet, sutradan, isto: Druže Branko, odloži dolazak, kreči se škola...
Milo je meni’, kaže Ćopić, uz onaj divni, šeretski osmeh, ‘što se škole kreče. Kreče se, znači o školama se sve više vodi računa, ali pitam se: gde baš sad, kad mu vreme nije, da se kreče sve one škole u koje ja treba da idem’”.



SVI POD KREVET, GASI LAMPE

(Boj se bije preko štampe)

Uvod

Oglas po oglas evo se ređa
U slavnom listu »Mačkova pređa«.
Čitam ih redom pred prvi mračak,
pišu ih: deda, pseto i mačak.
Kod čiča-Triše, u mlinu starom,
planula svađa najvećim žarom.
Kako, zbog čega, jesu li ludi?
Čitaj ih redom pa onda sudi.


Oglas mačka Toše

Prodajem gazdu, mlinara Trišu,
dobrome kupcu, makar i mišu.
Cena je skromna: rebarce suvo,
komad slanine, praseće uvo.
Strog mi je stari, za krađu bije,
takav mi gazda po ćudi nije.
Uz čiču dajem — vrlo sam ljut! —
mašice, čibuk i brezov prut.


Čiča-Trišin oglas

Jeftino vrlo, za cenu lošu,
prodaću mačka, lopova Tošu.
Pospanci takvi retko se legu,
miševi sa njim teraju šegu.
Ima li neki trgovac glupi
koji će moga mačka da kupi?
Ako se nađe, mnogo mu hvala,
baš je budala!


Oglas psa Žuće


Evo vam jedne ponude vruće
Trišinog džukca, skitnice Zuće:
Već mi se na vrat popeo post,
prodajem čiču za dobru kost,
samo nek' bude poveća ona,
može od vola, kita il' slona.
I još da dodam primedbu ovu:
primam i samu mamutsku kljovu.


Čičin oglas broj dva

Novine čitam, čudom se čudim:
ovaj me Zuća za kosti nudi!
E, kad je tako, staviću tačku:
prodajem Zuću, kupiću mačku!
Drugar je maca, dušica prava,
nek' sa mnom jede, pije i spava,
neka mi prede i čuva kuću.
Brišem iz duše žderonju Zuću!


Pokajnički oglas

Zuća i Toša, glavom i šapom,
evo se kunu dedinim štapom:
bićemo dobri leti i zimi,
neka nas natrag starina primi.
Do zvezda Zućin oriće lavež,
Toša će biti za miše davež!
Neće nijedan jelo da dirne ...
(Slagaše ovo savesti mirne!)


Zapis na brvnima mlina

Ljubiš li bitku, krađu i svađu
od našeg mlina okreni lađu
jer će te trista čuda da snađu!
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 23-03-10, 11:25   #22
jobo
MiM team Expert
 
jobo's Avatar
 
Registrovan: Feb 2007
Postovi: 3,883
jobo uskoro postaje slavanjobo uskoro postaje slavan
Default

Branko je pisac koji je ulepsao i obelezio moje detinjstvo-hvala mu za to
26.03. je godisnjica njegovog samoubistva
__________________
nikad ne raspravljaj sa budalom, ljudi mozda nece uociti razliku
jobo is offline   Reply With Quote
Old 03-05-10, 15:15   #23
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

MUDRE PORUKE ZA ŠTENE

Svakome znancu javi se lepo
vesela oka, mašući repom.

Lavežom gromkim dočekuj strance,
nikada, druže, ne laj na znance.

Evo ti savet staroga pisca:
čuvaj se dobro i mrtvog lisca.

Kad ježa sretneš, kavge se mani,
taj koplje ima na svakoj strani.

Kornjači nikad ne stani na put,
jer oklop nosi, a nema kaput.

Kvočka je strašna noću i danju,
to ti je kokoš u besnom stanju.

Prasetu svakom skloni se s puta,
njegova mama vrlo je ljuta.

Ko sretne bika, treba da gleda
da ga nikad ne dira spreda.

Kad konja vidiš, čuvaj se vraga,
njemu ne treba naići straga.

Ovcu već možeš i za rep vući,
ona se ne zna valjano tući.

Progoni mačke. Moram ti reći:
to ti je stari običaj pseći.

Na mesec laješ? To ti je vesnik,
skitnica bićeš i pseći pesnik.

U tvojoj kući najdraži gost
nek' uvek bude poneka kost.

Želiš li lovcu postati drag,
pažljivo prati zečiji trag.

Vuk nam je rođak, opasan momak,
svašta će stati u njegov stomak
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 14-10-10, 20:29   #24
gromovnik
MiM team King / Queen
 
gromovnik's Avatar
 
Registrovan: May 2009
Age: 33
Postovi: 10,614
gromovnik has disabled reputation
Default

( Branko Ćopić - Pismo Ziji Dizdareviću )

DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.....
__________________
Mirisni cvijet si što živi u mrtvom telu...

Last edited by gromovnik; 14-10-10 at 20:31..
gromovnik is offline   Reply With Quote
Old 19-12-10, 19:08   #25
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default Bašta sljezove boje

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rodjak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začudjeno prekine:
- Otkud lisica crvena, kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.

Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko će nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začudjeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.
- Nije tačno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.

Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 25-01-12, 01:14   #26
arwen
MiM team Expert
 
arwen's Avatar
 
Registrovan: Dec 2011
Lokacija: Podgorica
Postovi: 3,776
arwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjemarwen dragulj među dragim kamenjem
Default

Ovo je pisac mog djetinjstva.

"Jezeva kucica","Magarece godine","Orlovi rano lete" su mi bile omiljene.
arwen is offline   Reply With Quote
Old 22-11-12, 22:17   #27
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

BRANKO ĆOPIĆ O SEBI...

Rodio sam se 1915, u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su mi bili zemljoradnici.

Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga.

Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče.

Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže.

Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima.

Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike.

Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio. Tako mi je , na primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio:

— Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima.

Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na ivicu brijega, on mi je sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada sam ja načinio svoj prvi plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom, otići ću na vrh brijega, popeti se na najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim grabljama našeg komšije Laze Ugarčine.
Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam ja bio velika strašljivica pa uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se popnem na brijeg.

Kad sam već bio u šestoj godini dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule brali jagode i pečurke. Često bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski poljar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio roditeljima, pa je bilo batina kao kiše.

Naročito sam dobro zapamtijo jednog starog poljara koji je volio rakiju i prema njemu sam kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara, čiča Lijana, glavnog junaka mojih ratnih romana za djecu.

Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:

— Ček, ček, poći ćeš ti u školu pa će ti učiteljica oderati kožu sa leđa, a pop će ti odsjeći jezik.

Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećao:

— Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do boja ti samo viči i eto mene odmah.

U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred.

Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svoga druga iz klupe šta je ono.

— Bostan — kaže on.

Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime — nisam znao.

— Molim, on se zove Ćopić! — pomože mi jedan đak iz drugog razreda.

— Zoveš li se Ćopić? — pita učiteljica.

— Ne zovem — kažem ja. — Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića, i njiva...

Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih drugara, igra, trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i smicalice i, naravno, najprije sam ih isprobao na svome djedu. Dotrčim, naprimjer, iz škole i još s praga pitam djeda:

— Đede, koliko ti je godina?

— Šezdeset — veli on.

— Toliko ima i moj magarac! — kažem ja pobjedonosno.

Starac na to zaprepašćeno grakne i od čuda sjedne na stolac.

— Zar si to u školi naučio, jadan ti sam ja.

Učiteljica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalice. Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da toboš idu iz škole. U tome gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd.

Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu. To je bio slavan događaj o kome se dugo pričalo.

Pojedine đake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige opisao sam kasnije u romanu "Orlovi rano lete" slikajući Prokin gaj i dječake Jovančetove družine.

U osnovnoj školi došao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali sam svaku zapamtio.

Duga je to priča kako sam naučio da čitam ćirilicu još prije polaska u osnovnu školu, pa kako sam pronašao u nekom sanduku jednu knjigu narodnih pjesama, pa kako sam se neobično uzbudio čitajući je, pa kako je djed mislio da sam se razbolio zato što sam bio sav uplakan, pa kako... Dakle, da mnogo ne duljim, ta pjesmarica je bila prva knjiga koja mi je dospjela u ruke.

U školi sam, tek negdje u trećem razredu, kupio od učiteljice knjigu "Miguel Servantes" Za nju sam iskamčio s velikom mukom dva dinara od strica Nidže. (Djed mi je već bio umro) U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko odlomaka iz njegovog romana "Don Kihot". Slijedeća pročitana knjiga bila je "Doživljaji jednog vuka", zatim, "Doživljaji jedne kornjače". Sve su bile lijepo ilustrovane.

Čitajući te knjige, bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte da sam sve ono što sam pročitao zamišljao življe nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati krajevi, ljudi, životinje. Sve mi se činilo ljepše, bolje i čudesnije nego u običnom životu.

Jednom je neki moj dalji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući kako on voli kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on mi, za uzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča engleskog pisca Oskara Vajlda. Kako je taj rođak živio u jednom dosta udaljenom selu, tom prilikom preduzeo sam i svoje dotada najveće samostalno putovanje. Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoše psi, ali se ipak sve dobro svršilo: i ja i knjige čitavi stigosmo kući.

Veliki prelom u mom životu nastao je onih dana kad sam prvi put u životu ostavio rodnu kuću i svoj zavičaj i otišao u Bihać, u gimnaziju.

Nastanio sam se u jednom đačkom internatu. Prvih dana svake sam noći plakao tugujući za majkom, za kućom, za svojim selom. Činilo mi se da više nikad neću vidjeti rodne Hašane, da nikad više neću loviti ribu u riječici Japri, slušati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo pomenuo sam u knjizi "Deda-Trišin mlin".

"Čim oči sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed ..."

U Bihaću su me čekala nova poznanstva, nova saznanja i doživljaji.

Evo najprije novih drugova iz svih okolnih gradova i sela, pa i iz drugih krajeva. Čim smo se malo upoznali i zbližili, najprije smo jedni drugima doznali nadimke ili smo ih na licu mjesta izmislili. Sjećam se i danas nekih: Strunjo, Snašica, Čukan, Kravica, Baja-Bajazit, Krakija, Šuckor. Najduži nadimak imao je neki naš kolega Vid, koga su zvali "Simon Fite, trgovina pite".

Nadimke su, također, imali i naši profesori, poslužitelji, policajci itd.

Jedan od mojih nerazdvojnih drugova, s kojim sam inače najviše ratovao i ja i ostali, bio je moj dalji komšija ispod Grmeča, Dušan Divjak. I njega i te nezaboravne dane i doživljaje dobrim dijelom opisao sam u svom romanu za djecu "Magareće godine".

Zbog svog dugačkog jezika često sam dolazio u sukob i sa starijim đacima, pa sam znao i batina dobiti. Sjećam se, naročito me zbog mog "lajanja" uporno jurio oko internata đak Stojan Matić, koji je 1942. poginuo na Lapcu komandujući ličkim partizanima i proglašen za narodnog heroja.

Da imam smisla za pisanje, to sam najprije čuo od svog nastavnika srpskohrvatskog jezika.

Donese on jednog dana u razred naše đačke sveske s ispravljenim zadacima, spusti ih na sto i ozbiljno upita:

— Koji je to među vama Branko Ćopić?

Meni se odsjekoše noge. Gotov sam, pomislih, sigurno me je neko tužio zbog mog "lajanja". Lagano ustadoh i promucah:

— Molim, to sam ja.

— Napisao si vrlo dobar zadatak! — grmnu on, a ja od velikog iznenađenja i olakšanja — coc! — ponovo sjedoh u klupu, opet mi se noge podsjekoše.

Tih godina pročitao sam čitav niz odabranih knjiga koje su mi preporučili moji nastavnici. Gotovo isto toliko pročitao sam i raznih drugih knjiga koje su mi slučajno do ruku došle. Među njima je bilo dosta petparačke, šund-literature, ali ja sam i to halapljivo gutao. Čak mi se ponekad činilo da su te knjige bolje od one prave, umjetničke literature, a tek sam kasnije počeo uočavati razliku između njih.

U prvom razredu gimnazije napisao sam i svoju prvu pjesmu.

Jednog dana, poslije obilne kiše, ja se sklonim u ćošak učionice i počeh da pišem pjesmu o minuloj kiši:

"Nad gradom se oblak vije, iz oblaka kiša lije" ...

Poslije te pjesmice počeo sam da pišem pjesme u prozi, jer mi je to, čini mi se, lakše išlo od ruke.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 22-11-12, 22:21   #28
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

nastavak...

Prvu štampanu stvar, jedan kratak prozni sastav, objavio sam 1928. u omladinskom časopisu "Venac". Bio sam tada u četvrtom razredu gimnazije, imao sam gotovo četrnaest godina.

Po završetku niže gimnazije upisao sam se u učiteljsku školu u Banjoj Luci. Opet sam se nastanio u internatu.

U tome novom internatu, među starijim i odraslijim drugovima, bilo je mnogo življe i interesantnije. Tu je već bilo više đaka koji su pisali i štampali pjesme i priče. Osim toga, u internatu je izlazio, u jednom primjerku, pisan rukom nedjeljni humoristički list "Zembilj", a u našem razredu, u školi, sličan list pod naslovom "Ogledalo". Naše "Ogledalo" bilo je još i ilustrovano, i to čak i slikama u boji. Radio ih je naš razredni kolega, današnji akademski slikar Miloš Bajić.

Naravno, ja sam bio revnostan saradnik oba lista. Objavljivao sam u njima šaljive pjesmice, anegdote i člančiće. Mnogi su mi zbog toga prijetili batinama, a naročito moj stari drug još iz niže gimnazije, Dušan Divjak, svojeglavi De-De-Ha iz "Magarećih godina".

Pod uticajem SKOJ-a (Saveza komunista omladine Jugoslavije) među odraslim đacima počeo je da buja vrlo živ politički rad. Revolucionarno raspoloženje nezadrživo se širilo u redovima omladine. Popularisana je i čitana napredna literatura, organizovani štrajkovi protiv loše hrane u domu, protiv rđavih nastavnika; upoznavali smo se sa teškim životom naših radnih ljudi pod kraljevskom Jugoslavijom.

U isto vrijeme počeo je i progon i isključivanje iz škole svih naprednijih učenika.

Tako, u četvrtom učiteljske, isključiše i mene zbog čitanja i širenja napredne literature. Razred sam završio u Sarajevu. Sljedeće godine opet se vratih u Banju Luku i opet me isključiše zbog istih stvari.

Konačno, učiteljsku školu završih u Karlovcu, u Hrvatskoj.

U učiteljskoj školi počeo sam da pišem svoje prve priče i da ih objavljujem po đačkim listovima i po novinama.

Sjećam se kako mi je teško polazilo za rukom da "sastavim" svoju prvu priču. Opisi prirode u samoj priči išli su mi glatko, jer sam njene ljepote osjećao još iz dana djetinjstva, ali nisam poznavao ljude, nisam još počinjao da ih ozbiljnije posmatram. Tek onda kad se kod mene probudilo življe interesovanje za ljude oko mene i za njihov život, i moje je pričanje postalo tečnije i uvjerljivije.

Napredna, revolucionarna literatura, koja je govorila o borbi, stradanju i patnjama ljudi, također me je upućivala da posmatram našeg čovjeka i njegov život. Razvijala je kod mene ljubav i divljenje za čovjeka borca. Tih godina naročito su mi bili prirasli za srce od naših pisaca ogorčeni buntovnik Cankar i snažni revolucionar Krleža, a od stranih pisaca Maksim Gorki, veliki i neumorni čovjekoljubac.

Po završetku učiteljske škole upisao sam se na Filozofski fakultet u Beogradu. Tada počinjem ozbiljno da se bavim književnim radom. Tokom četiri godine studija redovno sam objavljivao u dnevnom listu "Politici" kratke priče iz života krajiških seljaka. Jedan dio tih priča objavio sam prije rata u zbirkama "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".

U tim svojim pričama opisivao sam ljude svoga kraja koje pamtim još od najranijeg detinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, Cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake. Šaren je i zanimljiv bio taj svijet mojih junaka.

Naučili moji seljaci da ih, kaže, "mećem u novine", pa mi neki prijete, drugi se smiju, a neki se, opet, ućute kad me vide i sve šapuću:

— Ne govori ništa pred njim jer će te odmah metnuti u novine, pa puče grdna bruka!

— Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka — preporučivao je poneko.

Tokom studija počeo sam da pišem i priče za djecu. Opisivao sam doživljaje raznih životinja, sve od leptirova pa do medvjeda. Te priče objavljene su u knjizi "U svetu leptirova i medveda".

Godine 1941. otišao sam u partizane i tamo ostao sve do oslobođenja radeći, uglavnom, na kulturno-prosvjetnom sektoru.

Tokom čitave narodnooslobodilačke borbe trudio sam se da što više vidim, čujem i zapamtim od svega onoga što se oko mene događalo tih slavnih dana.

A ja sam gledao svoje školske drugove, komšije i poznanike, dojučerašnje čobane, seljake, radnike i đake kako preko noći izrastaju u ratnike, heroje i u komandante narodne vojske. Gledao sam našu raspjevanu mladost kako se bori i gine za slobodu rodne grude, za spas čovječanstva od fašističkog mraka i ropstva.

Tada sam, 1941, iz punog srca počeo da pišem pjesme o našoj slavnoj partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme "Grob u žitu", "Pjesma mrtvih proletera", "Na petrovačkoj cesti". One su kasnije sabrane u zbirci "Ognjeno rađanje domovine" i štampane još u toku rata.

Tokom rata napisao sam i veći broj kratkih pozorišnih komada, koje su izvodile omladinske pozorišne družine širom slobodne partizanske teritorije.

Nisam zaboravljao ni naše prve, ratne, pionire, čije su čete nicale po svim našim oslobođenim selima i gradovima. Pisao sam za njih pjesme, a krajem rata završio sam i štampao i knjigu priča za djecu pod naslovom "Priče partizanke".

Jedanput me tako, u toku rata, susrete u selu Duboviku jedna četa pionira pa kad me prepoznadoše, njihov komandir zaustavi me i reče:

— Druže Branko, evo ti olovka i hartija pa nam napiši jednu pjesmu, a mi ćemo malo pričekati.

Pioniri pobodoše svoj barjak u neku hladovinu i posjedaše oko njega. Sjedoh i ja uz neko drvo i napisah im na onoj hartiji pjesmu "Moj mitraljez", koju sam uz put već bio u glavi sročio.

— Dobra je — reče njihov komandir kad je pročitah naglas. — Evo ti jedna pregršt lješnika, daj kapu.

Oslobodilački rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za književnu obradu. Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca, heroja, delija, plemenitih ljudi, požrtvovanih majki, slavnih mitraljezaca, bombaša, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca.

Jednoga dana, u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog neobičnog mitraljesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog popularnog junaka Nikoletine Bursaća.

Bilo je to ovako.

Početkom četrdeset treće, kao ratni dopisnik "Borbe" za Petu krajišku diviziju, napisao sam pjesmu "Marš Pete divizije", koji je počinjao stihovima:

"Petokraka zvijezda sija, gura Peta divizija ..."

Pjesmu su borci divizije brzo naučili i često je pjevali na moju veliku radost.

Ubrzo grunu četvrta ofanziva. Naša divizija, uporno se boreći, povlačila se pred nadmoćnijim neprijateljem. Jedne večeri, duboko u planini Klekovači, dok smo se kratko odmarali stojeći u snijegu, jedna krupna i nosata delija, s mitraljezom o ramenu, odjednom se obrati meni i reče:

— Ama gdje li je sad onaj Branko Ćopić što je spjevao onu pjesmu "Gura Peta divizija"? Baš bih ga volio vidjeti kako sad on gura kroz ovaj snijeg.

— I ja bih ga volio vidjeti — dodadoh ja ne kazujući ko sam.

— Baš bi mu valjalo dati po turu! — dobrodušno grmnu delija mitraljezac i zakoluta očima.

— Pravo kažeš! — složih se i ja oprezno škiljeći u nosatog ratnika.

Uto niz kolonu dođe hitna komanda:

— Mitraljesci, naprijed!

— Aha, dok mene zovu naprijed, bogme su došle gaće na rešeto, valja negdje probijati obruč! — graknu delija s mitraljezom i žurno zakorači prema čelu kolone.

Prema tome nepoznatom ratniku počeo sam jednog dana da radim lik Nikoletine Bursaća, partizanske junačine.

Poslije oslobođenja Beograda postao sam prvi urednik dječjeg lista "Pioniri" i taj sam posao radio više godina. Kao urednik pročitao sam bezbroj dječjih radova, naročito pjesama. Neki od tih nekadašnjih pionira pjesnika već su danas postali sasvim ozbiljni mladi pisci.

Sada živim u Beogradu kao profesionalni pisac. Bavim se, dakle, samo književnim radom.

U godinama poslije oslobođenja napisao sam veći broj knjiga, pretežno s motivima iz revolucije.

Napisao sam dosad romane "Prolom", "Gluvi barut", i "Ne tuguj, bronzana stražo". Zatim imam zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Ljubav i smrt", "Doživljaji Nikoletine Bursaća", "Gorki med", "Sveti magarac", "Ljudi s repom" i zbirke pjesama "Ognjeno rađanje domovine" i "Ratnikovo proljeće".

Za djecu sam napisao romane "Orlovi rano lete", "Slavno vojevanje", "Bitka u Zlatnoj dolini" i "Magareće godine", zatim zbirke priča "Priče partizanke", "Vratolomne priče", "Priče ispod zmajevih krila" i "Doživljaji mačka Toše", a od zbirki pjesama "Čarobna šuma", "Armija, odbrana tvoja", Partizanske tužne bajke", "Večernje priče", "Deda Trišin mlin" i "Nestašni dječaci".

Za pozorište sam napisao komediju "Doživljaji Vuka Bubala" i komad za djecu "Udarnici" ("Družina junaka"), a za film scenarija za ratne filmove "Živjeće ovaj narod" i "Major Bauk".

Knjige su mi prevođene na ruski, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, mađarski i njemački jezik.

Tokom rata i u godinama poslije oslobođenja imao sam bezbroj puta prilike da vidim koliko naši ljudi, kako odrasli tako i djeca, vole knjige i književnost, a naročito ona djela koja govore o životu i borbi naših ljudi, bliskih svakome od nas. To me uvijek podsticalo na to da sa još većim žarom i poletom radim svoje književne stvari.

Nezaboravni mi ostaju u sjećanju brojni susreti sa mojim najmlađim čitaocima, pionirima, razgovori s njima i književne priredbe po školama. Tom prilikom uvijek se sjetim svog djetinjstva i svoje žudnje za knjigama, pa sam sebi obećam da ću još više pisati za naše najmlađe čitaoce, svima nama najdraže.

Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 27-04-13, 15:40   #29
Derek_Trotter
Ko reskira profitira!
 
Derek_Trotter's Avatar
 
Registrovan: Mar 2006
Lokacija: Podgorica
Age: 45
Postovi: 10,616
Derek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čekaDerek_Trotter briljantna budućnost ga čeka
Default

BRANKO COPIC
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko će nam kazati.

... - Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.

- Nije tačno, vuk nije zelen.

- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.

Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

- Pa kad me je ona pitala.

- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.
__________________
MADEinMONTENEGRO.com™ | Nezavisni internet portal
You came here as free man and free man you are!
Vijesti - Crna Gora
Kviz u sve 16 | BESPLATNO reklamiraj firmu
Derek_Trotter is offline   Reply With Quote
Reply

Tags
branko, copic

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 05:57 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM