MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Nauka > Psihologija > Analitička psihologija i Karl Gustav Jung

Notices



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 16-03-08, 23:38   #1
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default Proces individuacije

SMRT KAO CILJ

Smrt kao cilj je duševno isto toliko važna koliko i rođenje i, kao ovo, predstavlja integrativni dio života.
Kao što putanja zrna završava u cilju tako život završava u smrti koja sa njim čini cilj cjelokupnog života. Ovaj uspon i njegov vrh samo su stepeni i sredstvo da se postigne cilj, to jeste smrt. Ova paradoksalna formula nije ništa drugo do logički zaključak iz činjenice težnje ka cilju i određenja cilja života. Ne mislim da sam time sebe učinio krivcem za silogističku igru. Usponom života mi potvrđujemo cilj i smisao, zašto ne bismo i padom? Rođenje čovjeka je važno, zašto, u tom smislu, ne i smrt? Mlad čovjek se dvadeset i više godina priprema za razvoj svoje individualne egzistencije, zašto se ne bi dvadeset i više godina pripremao za kraj? Na vrhunac (života) se očito stizalo, stiže i stizaće. Ali šta dolazi sa smrću?
Nesimpatično mi je da u ovom trenu, u kome se od mene nešto možda očekuje, iznenada vjeru iz tašne izvučem i od svoga čitaoca zatražim da uradi ono što on nije u stanju, to jeste da nešto vjeruje. Moram priznati da to nikad nijesam mogao. Zato sada i neću tvrditi da se baš mora vjerovati da je smrt drugo rođenje i da se proteže preko groba. Ali ođe se budi moje ljekarsko znanje, kako bi se još nešto bitno reklo o ovom pitanju. Ja sam, naime, zapazio da je život sa svrhom uopšte bolji, bogatiji, zdraviji od života bez cilja i da je bolje sa vremenom ići naprijed nego protiv vremena unazad. Ljekaru duše starost, koja se ne može odvojiti od života, izgleda isto toliko slabunjava i bolešljiva koliko i mladost koja se ne može potrošiti. Bilo bi, dakle, sa duševno ljekarskog stanovišta poželjno ako bismo pomislili da je smrt samo prelazak, dio jednog dugog i trajnog životnog procesa.
Smrt je vjeran pratilac života i slijedi ga kao njegova sjenka. Još je razumljivije da je volja za životom jednaka volji za smrću.
Paramanand is offline  
Reply With Quote
Old 20-03-08, 10:40   #2
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

POJAM LIBIDA

Osnovno neslaganje između Junga i Frojda, ako ovoga puta zanemarimo i lične momente koji su proistekli iz sasvim različitih priroda jednog i drugog mislioca, otpočelo je oko pojma libida, centralnog pojma u Frojdovoj psihopatološkoj zgradi. Frojd je libido smatrao za jedinstvenu psihičku energiju seksualne prirode. Pojam libido Frojd je preuzeo od Mola, svoga savremenika, ljekara i seksologa koji je ovaj pojam primjenjivao u smislu polnog nagona. I Frojd, naročito na početku, definiše libido kao „polni nagon“, „seksualni afekat“ ili „psihičko zadovoljstvo“, pri čemu se trudi da kvantifikuje ovaj pojam da bi ga energetski predstavio. Čisto kvantitativno shvatanje libida, analogno afektu kao sumi energije leži već u pojmu seksualnog afekta i psihičkog zadovoljstva. Teškoće koje se, međutim, već od početka protivstavljaju ovakvom stremljenju proizilaze iz specifičnog kvaliteta polnog nagona u odnosu na druge nagone. Tako je libido već kod Frojda postao pojam sa dvostrukim značenjem: s jedne strane on treba da označi nešto kvantitativno, a s druge da pokaže i specifični kvalitet polnog nagona.

Smatrajući ovakvo stanovište suviše uskim, Jung je libidu pridavao univerzalnu formu energije, pod kojom se podrazumijevaju i psihička i biološka energija. „Ja sam libido shvatio kao psihički analogon fizikalne energije, dakle kao jedan približno kvantitativni pojam, odbijajući pri tom svako kvalitativno određivanje njegove suštine. Bilo mi je stalo do toga da se oslobodim konkretnosti dotadašnjeg učenja o libidu, govoreći o gladi, agresiji ili seksualnosti, već sam se trudio da sve ove pojave zajednički obuhvatim kao različita ispoljavanja psihičke energije“.
Kao što se u fizici govori o energiji i njenim načinima ispoljavanja, kao što su elektricitet, svjetlost, toplota, isto je tako, po Jungu, i u psihologiji. U prvom redu, dakle, radi se o energiji, dok forme ispoljavanja ove energije mogu da budu vrlo različite. Energetskim shvatanjem libida postiže se izvjesna jedinstvenost posmatranja, dok se često protivrječna pitanja o prirodi libida – da li on predstavlja seksualnost, glad, moć – potiskuju u pozadinu. „Ja sam posmatrao ljudske nagone kao manifestne forme energetskih zbivanja. I kao što nekom današnjem fizičaru ne bi palo na pamet da sve snage izvodi, na primjer, samo iz toplote, isto tako nije ni psihologiji dopušteno da sve nagone podvrgne polnoj moći ili seksualnosti. Ovo je bila početna Frojdova zabluda, iako se ona kasnije korigovao prihvatanjem ’Ja nagona’. Ovo je bio cilj koji sam postavio u knjizi ’O energetici duše’.

Pojam libida ili psihičke energije, onako kako ga Jung primjenjuje, pretpostavka je i regulativ cjelokupnog psihičkog života. On služi za opisivanje svih događaja u psihi i naročito u onome što je za psihu karakteristično, a to je univerzalna snaga suprotnog. Sve je u životu, pa i u psihi čovjeka, podvrgnuto gotovo apsolutnom zakonu suprotnosti. Libidinozna energija, koja je i sama sastavljena iz parova suprotnosti, pokušava uvijek, na najbolji mogući način, samoregulacijom ili kompenzacijom, da razriješi ove suprotnosti i da postigne relativnu ravnotežu. Ovaj zadatak postiže zahvaljujući svojoj sposobnosti premještanja i preobražavanja. Energetsko kretanje nastupa uvijek kada je data neka potencijalna razlika. Ukoliko, na primjer, naša svijest, iz određenih konfliktnih razloga, izgubi dio energije koji joj je pripadao, za ovoliki isti udio raste energija u nesvjesnom. Energije, dakle, ne može da se izgubi. Jer, ta ista „izgubljena“ energijasvjesnog života oživljava nesvjesne sadržaje, potiskivanje, komplekse, arhetipove, koji otpočinju onda sopstveni život, prodirući najčešće u svijest preko snova, neuroza, psihoza ili umjetničkog stvaranja. Ovo energetsko kretanje je usmjereno kretanje, ali i u njemu možemo da razlikujemo jedno progresivno i jedno regresivno kretanje. U prvom slučaju dolazi do daljeg proširivanja svijesti i diferencijacije, boljeg uvida i prilagođavanja, u drugom slučaju do jednostranog zaustavljanja energije i zastoja u razvoju. Za Junga su pri svemu tome oba kretanja nužna, međusobno se dopunjuju i nijednim od njih ne treba pripisivati samo pozitivnu ili samo negativnu vrijednost.

(Vladeta Jerotić: Jung–Lavirint u čovjeku)

Last edited by Paramanand; 20-03-08 at 10:43..
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 30-03-08, 13:09   #3
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

PERSONA

Opšti psihički način ponašanja čovjeka prema svojoj okolini, Jung naziva Persona. Persona predstavlja, u stvari, isječak od Ja, i to onaj koji je okrenut prema napolje. Jung je definiše na sljedeći način: "Persona je kompleks funkcija koji je ostvaren u svrhu prilagođavanja ili neophodnog komoditeta, ali nije identičan sa individualnošću. On se odnosi isključivo na odnos prema objektima, prema spoljašnjem svijetu. Persona je kompromis između jedinke i društva o tome kako osoba drugima izgleda", kompromis između zahtjeva okoline i unutrašnje strukturalne uslovljenosti jedinke. To znači da Persona koja ispravno funkcioniše mora da vodi računa o tri faktora: 1) o idealnom ja, odnosno o željenoj slici koju svaki čovjek nosi u sebi i prema kojoj je stvoren i u skladu s kojom želi da postupa, 2) o opštoj slici koju dotična okolina sebi stvara od čovjeka koji odgovara njenom ukusu i idealu i 3) o psihički i fizički datim uslovljenostima koje ostvarenju Ja, odnosno ideala okoline, postavljaju svoje granice. Ako se zanemari neki od ova tri faktora ili čak dva od njih, onda Persona ne može nikada potpuno da ispuni svoj zadatak, pa više postaje prepreka razvoju ličnosti nego što je unapređuje. Tako će, na primjer, jedinka, čija se Persona sastoji iz crta spoljašnjeg kolektiviteta, imati Personu čovjeka iz mase, a onaj čovjek, koji samo poklanja pažnju vlastitoj željenoj slici, koji prelazi preko druge dvije neophodnosti, pokazivaće po mogućstvu Personu osobenjaka, individualca ili čak pobunjenika. Time se u Personu ne ubrajaju samo psihička svojstva, nego i potpadaju pod nju sve naše forme ophođenja, naša stalna svojstva u odnosu na našu spoljašnju pojavu - držanje, hodanje, frizura, odjeća, čak i naše grimase i bore na licu, naše uobičajeno smješkanje i uzdisanje i još štošta.
Kod čovjeka koji je dobro prilagođen spoljašnjem i svom unutrašnjem svijetu Persona predstavlja, tako reći, neophodan ali elastičan zaštitni bedem koji mu obezbjeđuje relativno prirodnu, odmjerenu i laku formu komunikacije sa okolinom. Ali ona može značiti i opasnost upravo zbog komoditeta kojim čovjek želi da iza takvog stalnog oblika prilagođavanja sakrije svoju pravu prirodu. Onda se ona okameni, postane mehanička i pretvori se u neku vrstu u pravom smislu riječi prirasle maske, iza koje zakržljava individualnost koju čovjek ispoljava u svom pravom biću i kreće se u susret potpunom ugušenju. "Identifikacija sa položajem i titulom ima u sebi nečeg zavodničkog, zbog čega mnogi ljudi nijesu ništa drugo nego inkarnacija dostojanstva koje im je podarilo društvo. Bilo bi uzaludno tražiti iza te ljušture ličnost, jer bismo našli samo jednog bijednog čovječuljka. Stoga je položaj ili nešto drugo ono što čini tu spoljnu ljušturu tako zavodničkom", ali on ipak predstavlja jeftinu kompenzaciju za lično nesavršenstvo. Svi mi poznajemo, na primjer, profesora, čija se kompletna individualnost iscrpljuje u ulozi "profesure"; iza takve maske ne nalazimo onda ništa drugo osim mrzovoljnosti i infantilnosti. Uprkos njenom stalnom, pa stoga najčešće i automatskom načinu funkcionisanja, Persona ne smije nikada biti tako neprodorna da se individualne karakterne crte koje ona "pokriva" ne mogu bar naslutiti iza nje. Ona ne smije ni da tako čvrsto "priraste" da se više ne može "skinuti". U osnovi uzev, svijest može manje više da slobodno raspolaže Personom koja ispravno funkcioniše, može je prilagođavati zahtjevima dotičnih okolnosti, tj. transformisati je i, štaviše, sasvim izmijeniti. Jer okolini prilagođen čovjek "koristiće", na primjer, neku drugu Personu kada ide na svadbu, a drugu kada ide na sahranu, drugačiju kada razgovara sa poreznikom ili predsjedava nekom sjednicom. Uz to, on mora biri relativno svjestan njenog postojanja, a to je moguće samo onda kada je ona povezana sa superiornom funkcijom svijesti.
Kao što možemo zaključiti, to nije, na žalost, uvijek slučaj. Jer prilagođavanje spoljašnjem svijetu može se umjesto superiornom funkcijom, što je pravilo i tako bi trebalo da bude, korigovati i pomoću inferiorne ili pomoćne funkcije, što je opasnije i lakše, a to, na žalost, često nameću roditelji vaspitnim presijama. Međutim, to na duže vrijeme ne može ostati bez teških posljedica. Zbog dijelom jačeg, a dijelom lakšeg prisiljavanja urođene psihičke strukture, to će dovesti do neke vrste "prinudnog karaktera" dotične osobe, a često i do prave neuroze. U takvim slučajevima Persona je neizbježno opterećena svim nedostacima kojima se odlikuju inferiorne, neizdifirencirane funkcije. Takvi ljudi ne samo da djeluju manje simpatično, nego čak i psihološki neobrazovane osobe mogu navesti takve tipove koji čitavog svog života sve u svojim odnosima otaljavaju na stereotipno pogrešan ili neprikladan način. Primjer za to bio bi "vječiti baksuz" ili takozvani "slon u porelanskoj radnji", koji čini samo netaktične korake i nema prirodni instinkt za pravilno i prilagođeno ponašanje.
Ali ne samo nosioci i predstavnici kolektivne svijesti, već i "veličine" koje su izdigli društvo i javnost, reklameri titula, priznanja, itd. djeluju ljudima atraktivno i time ih dovode u inflaciju. S one strane našeg Ja ne postoji samo kolektivna svijest tog društva, nego i kolektivno nesvjesno - naša sopstvena dubina koja u sebi isto tako skriva privlačne veličine. Kao što u prvom slučaju neko preko svog položaja i časti biva "lansiran" u svijet, tako neko može isto tako iznenada da iz njega iščezne, tj. da ga "proguta" kolektivno nesvjesno, da se identifikuje sa nekom unutrašnjom slikom i da počne da pati od megalomanije ili njene suprotnosti i počne sebe da smatra junakom, spasiteljem čovječanstva, osvetnikom, mučenikom, prognanikom, itd. Opasnost od toga da se postane žrtvom "unutrašnje veličine" raste sa okoštavanjem Persone, sa snagom identifikacije Ega sa njom. Jer time sav unutrašnji svijet ličnosti ostaje potisnut, potčinjen, neizdiferenciran i nabijen opasnom dinamikom.
Ispravna i funkcionalna Persona predstavlja osnovni uslov psihičkog zdravlja i od velikog značaja je za uspješno savlađivanje zahtjeva spoljašnjeg svijeta. Kao što zdrava koža podstiče razmjenu materija njenog tkiva, a kada očvrsne i odumre onda unutrašnjim slojevima oduzima život, tako i Persona koja "dobro cirkuliše" može da igra ulogu zaštitnika i regulatora u razmjeni između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, ali kada izgubi svoju elastičnost i propustljivost, onda postaje teška prepreka ili čak samrtna rampa. Svaka trajna neprilagođenost, kao i svaka identifikacija sa Personom - posebno sa stavom koji ne odgovara našem stvarnom Ja - mora da u nastavku života dovede do poremećaja koji mogu eskalirati u teške psihičke krize i oboljenja.

Last edited by Paramanand; 30-03-08 at 13:12..
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 05-04-08, 10:13   #4
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

KOMPLEKS

Kompleks Jung definiše kao otkinute duševne djelove ličnosti, kao grupe psihičkih sadržaja koje su se odvojile od svijesti i koje funkcionišu svojevoljno i autonomno, „dakle koje u tamnoj sferi nesvjesnog vode zaseban život i odakle u svako doba ometaju svjesne radnje ili ih pospješuju“. Primarno, kompleks se sastoji iz jednog „jezgra“, kao nosioca značenja koje je nesvjesno i autonomno i koje nije u vlasti subjekta. Sekundarno, pak, kompleks se sastoji od mnogobrojnih, povezanih i jedinstvenim osjećajnim tonom obilježenim asocijacima, koje djelimično zavise od prvobitno lične dispozicije, a dijelom od doživljaja koji su uzročno povezani sa okolinom.
Kompleks, to jest ovo jezgro, je tako reći „neuralgična tačka“, funkcionalni centar ometanja, koji je u stanju da u pogodnim unutrašnjim i spoljašnjim situacijama cijelu psihičku ravnotežu potčini svojoj vlasti i da cjelokupnu ličnost jedinke podvrgne svom uticaju.

Svi ljudi posjeduju komplekse. Svekolike vrste promašenih djela i pogrešnih radnji svjedoče o tome, što je na veoma jasan način potvrdio i sam Frojd u svojoj „Psihopatologiji svakodnevnog života“. Kompleksi ne znače bezuslovno inferioronost jedinke, nego samo govore o postojanju „neobjedinjenog, neasimilovanog, konfliktnog, o postojanju prepreka a možda i podsticaja za velika pregnuća, a time čak i za nove mogućnosti uspjeha. Stoga su kompleksi upravo čvorne tačke i žiža duševnog života, čije se odsustvo ne želi i koji, štaviše, ne bi smjeli nedostajati, jer bi inače duševna aktivnost došla do zastoja“. U zavisnosti od njihovog „obima“ i potencije, odnosno uloge koje imaju u psihičkom domenu, možemo da govorimo o „zdravim“ i „bolesnim“ kompleksima, pri čemu isključivo od stanja svijesti, tj od čvrstine ustrojstva svjesnog Ja zavisi u kojoj mjeri će oni biti prerađeni, odnosno da li će naposletku imati korisno ili štetno djejstvo. Oni uvijek označavaju nešto „nedovršeno“ u jedinki, „dakle nesumljivo slabo mjesto u svakom značenju riječi“.

Svoje porijeklo kompleksi često vode od takozvane traume, emocionalnog šoka i sličnih pojava, čime se dio psihe „izoluje“ ili se odvaja. To može, kako kaže Jung, biti zasnovano baš na aktuelnim događajima, odnosno konfliktima iz ranog djetinjstva. Posljednji uzrok postojanja kompleksa nalazi se najčešće u prividnoj nemogućnosti afirmacije cjeline sopstvenog individualnog bića.

Aktuelno značenje kompleksa i oslobođenje jedinke od njegovog uticaja, ukoliko se on pokaže isuviše uznemiravajući, može se pokazati, odnosno preduzeti samo u praktičnoj psihoterapiji. Njegovo postojanje, njegova dubina djelovanja i ton koji daje osjećanjima mogu, međutim, da se konstatuju pomoću asocijativnog postupka, koji je Jung još prije više od 50 godina eksperimentalno razvio. Ovaj postupak se sastoji u tome da se ispitaniku upućuju pojedinačno i prema određenim gledištima izabrane „dražne riječi“, ukupno stotinu; ispitanik na svaku ovu riječ mora da odgovori nekom „riječju reagovanja“, i to sa prvom riječi bilo kojeg sadržaja koja mu poslije prijema dražne riječi padne na pamet, a potom, poslije određenog vremena, po sjećanju reprodukuje sve ove riječi reagovanja u obliku preispitivanja. Dužina perioda reagovanja pokazala se determinirajućom posredstvom osjetljivosti kompleksa dotične dražne riječi. Simptomatičnu vrijednost imaju i izostali pogrešni odgovori i drugi oblici reagovanja. Pokazalo se da psihički mehanizam može da sa tačnošću satnog mehanizma ukaže na mjesta u psihi koja su opterećena kompleksima.

Asocijativni postupak Jung je koncipirao i razradio do krajnje preciznosti i sa mnogo pojedinosti i uz uvažavanje različitih gledišta i mogućnosti. Kao didaktička i dijagnostička metoda, on predstavlja značajnu podršku svakoj psihoterapiji i kažu da je i dan danas svakodnevni instrument u psihijatrijskim zavodima, u psihodijagnostičkom školovanju i u profesionalnim savjetovanjima svake vrste, pa čak i na sudu.
Pojam kompleksa potiče od Junga.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 20-04-08, 10:17   #5
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

LIČNA SLOBODA

Jednom kada ego postigne dovoljno autonomije i izvjesnu mjeru kontrole nad sviješću, osjećanje lične slobode postaje jaka karakteristika subjektivne realnosti. Kroz cijelo djetinjstvo i period adolescencije obim lične slobode se testira, ispituje i proširuje. Obično mlada osoba živi u iluziji da posjeduje mnogo veću samokontrolu i slobodu volje nego što je to psihološki tačno. Sva ograničenja volje izgledaju joj kao da su nametnuta spolja, od strane društva i spoljašnjih pravila, a malo je svjesna činjenica da se ego isto toliko kontroliše i iznutra. Kada pogledamo malo bolje, uvidimo da je čovjek isto toliko rob svoga karaktera i unutrašnjih demona koliko i spoljašnjih autoriteta. Često se to ne shvati sve do druge polovine života, kada nam obično sine da je čovjek sam sebi najgori neprijatelj, najoštriji kritičar i najstrožiji u postavljanju zadataka samom sebi. Sudbinom se upravlja iznutra isto toliko koliko je ona određena spolja.
Jung ima neka intrigantna razmišljanja o tome koliko je volja u stvari slobodna. Ego je samo mali dio mnogo većeg psihološkog svijeta, kao što je Zemlja mali dio Sunčevog sistema. Saznanje da se Zemlja okreće oko Sunca slična je spoznaji da se ego okreće oko velikog entiteta psihe, jastva. Obje ove spoznaje su uznemirujuće i destabilišuće djeluju na osobu koja je ego stavila u središte. Sloboda ega je ograničena. "Unutarnje polje svijesti (ego) ima, kako mi to kažemo, slobodnu volju", piše Jung. "Ovim ja ne podrazumijevam ništa filozofsko, samo dobro poznatu psihološku činjenicu 'slobode izbora', ili bolje rečeno subjektivni osječaj slobode". U svom sopstvenom domenu, ego-svijest ima izvjesnu količinu očigledna slobode. Ali do koje granice? I do koje mjere mi izbor činimo na osnovu uslovljavanja i navike? Izbor koka-kole umjesto pepsi-kole podrazumijeva izvjesnu mjeru slobode, ali je u stvari ovaj izbor ograničen prethodnim uslovljavanjem kao što je reklamiranje i dostupnošću ili nedostupnošću drugih mogućnosti. Dijete može da se podstakne da vježba slobodu volje i da pravi razliku tako što će mu se davati izbor od tri košulje, na primjer. Đetetov ego se osjeća zadovoljeno, jer je slobodan da izabere ono što želi. A ipak je đetetova volja ograničena mnogim faktorima: suptilnom željom da zadovolji roditelja ili, nasuprot tome, da se pobuni protiv roditelja, opsegom ponuđenih mogućnosti, pritiskom i zahtjevima od strane vršnjačke grupe. Naš stvarni opseg slobodne volje je, kao i kod đeteta, ograničen navikama, pritiskom, dostupnošću, uslovljavanjem i mnogim drugim faktorima. Jungovim riječima rečeno: "baš onako kako se naša slobodna volja sukobljava s potrebama spoljašnjeg svijeta, tako ona nailazi na ograničenja i van polja svijesti u subjektivnom unutrašnjem svijetu đe ulazi u sukob s činjenicama jastva". Spoljašnji svijet nameće politička i ekonomska ograničenja, ali subjektivni faktori nas jednako mnogo ograničavaju u slobodnom izboru.
Uopšteno govoreći, sadržaji nesvjesnog su ono što ograničava slobodu volje ega. Apostol Pavle je ovo klasično izrazio kada je priznao: "Ja ne razumijem sopstvena djela. Jer ja ne činim ono što mi je volja, nego činim upravo ono što mrzim... Ja mogu da želim ispravnu stvar, ali ne mogu da je učinim". Demoni suprotnosti se sukobljavaju s egom. Jung se slaže: "Baš kao što nam se okolnosti i spoljašnji svijet 'dešavaju' i ograničavaju našu slobodu, tako i jastvo djeluje na ego kao neka objektivna pojava, u pogledu koje sloboda volje može malo što da učini da bi je promijenila". Kada psiha preuzme ego zbog unutrašnje potrebe koja ne može da se kontroliše, ego se osjeća poraženim i mora da se suoči sa zahtjevima za prihvatanje svoje nesposobnosti da kontroliše unutrašnju realnost isto onako kao što mora da dođe do ovog zaključka u pogledu većeg okruženja u vidu društvenog i fizičkog svijeta. Većina ljudi tokom života shvati da ne može da kontroliše spoljašnji svijet, ali veoma malo njih postane svjesno da ni unutrašnji psihički procesi nijesu podložni kontroli od strane ega.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 27-04-08, 08:16   #6
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

ERUPCIJA KOMPLEKSA

Kompleksi imaju sposobnost da iznenada i spontano izbiju u svijest i da zaposjednu funkcije ega. Ono što se čini kao potpuna spontanost, međutim, možda i nije tako čisto. Često postoji suptilni stimulus, okidač koji može da se otkrije ako se čovjek dovoljno pažljivo zagleda u skorašnju prošlost. Neurotična depresija, na primjer, može izgledati endogeno dok se ne pronađe sićušna uvreda koja ju je pokrenula. Kada je ego zaposjednut na taj način, on postaje asimilovan u kompleks i ciljeve kompleksa, a rezultat je ono što se zove - odigravanje. Ljudi koji odigravaju često nijesu svjesni da se to dešava. Oni su jednostavno "tako raspoloženi", a ponašanje izgleda kao da je u skladu s egom. Ali to je priroda zaposjednutosti: ego je obmanut i misli da se slobodno izražava. Samo u retrospektivi čovjek shvata: "Nešto je ušlo u mene i naćeralo me da to uradim. Nijesam znao što radim". Ako bi neka druga osoba pokušala da istakne kako se neko ne ponaša u skladu sa svojom ličnošću, uobičajeni odgovor je ljutita odbrana. Osoba koja je u stanju zaposjednutosti ne prima takve primjedbe baš lijepo. Jung kaže da je u srednjem vijeku ta identifikacija s kompleksom "bila poznata pod drugim imenom; zvala se zaposjednutost. Verovatno niko ne pretpostavlja da je ovo stanje naročito bezazleno i da u njemu nema principijelne razlike između lapsusa koji je izazvan kompleksom i najgoreg bogohuljenja". Razlika je u stepenu. Postoje stepeni zaposjednutosti, od trenutnih i sitnih do onih psihotičnih i hroničnih. Ono što vidimo kod zaposjednutosti jeste da se grubo očituju one karakteristike ličnosti koje obično nijesu dio karaktera i stila. Te nepoznate karakteristike se grade u nesvjesnom tokom izvjesnog vremena i iznenada ego postaje preplavljen svojom unutrašnjom suprotnošću. Tada je osoba zaposjednuta od strane đavola i proklinje sve ono što je svijest ranije smatrala za najsvetije.
Ljudi koji imaju Tureov sindrom ovo rade otvoreno i stalno. Za osobu koja ima takozvanu normalnu psihologiju, otcepljenje ličnosti se pokazuje kroz brojne, mnogo suptilnije načine, od kojih su neki toliko neupadljivi da prođu gotovo neopaženo - lapsusi, zaboravnost. Tokom jednog sata čovjek može da prođe kroz nekioliko stadijuma svijesti, raspoloženja, podličnosti, a da jedva primijeti promjene. Ova suptilnost postaje zapaženija kako se bližimo nivou istinske zaposjednutosti. Zaposjednutost je ekstremnija i jasnija. Teško ju je promašiti, a često čak i stekne karakteristike određenog tipa ličnosti. Kompleks spasioca, na primjer, tipično se razvija iz bolnog iskustva napuštenosti u djetinjstvu, a zatim se pokazuje kroz ponašanje koje prolazi kao blagost i predusretljivost. Ove karakteristike, međutim, nijesu integrisane u ego; prije će biti da variraju tokom vremena zato što su ukorijenjene u autonomnom kompleksu nad kojim ego ima malo kontrole. To su ljudi koji ne mogu da se uzdrže da ne pomažu drugima i omogućuju im nešto bez obzira na to koliko bi to moglo da bude destruktivno za njih same ili za druge. Takvo je ponašanje u stvari kontrolisano od strane kompleksa i stoga nije pod kontrolom ega. Ono takođe teži da fluktuira manje-više proizvoljno. Postoje iznenadne nedoslednosti koje ne mogu da se očekuju ili objasne. Ponekad će takva osoba biti prećerano uviđavna i brižna, a drugi put nemilosrdna, nezainteresovana ili čak nasilna. Drugi otcijepljeni djelovi psihe (kompleksi) takmiče se za sponzorstvo ega. Kada ego koji je sklon zaposjednutosti prestane da se identifikuje s jednim kompleksom, on se premješta na drugi. Taj drugi je često neka vrsta brata ili sestre, sjenke prvog. Kompleks sličnosti Hristu, sa svojim duhovnim, na gore orjentisanim, davalačkim, altruističkim karakteristikama, uparuje se s kompleksom đavola, sa stavom materijalizma i sebičluka. Ova dva kompleksa mogu da se smjenjuju u zaposjedanju ega, kao doktor Džekil i mister Hajd. Jedan će funkcionisati kao zvanična persona u mnogim javnim društvenim situacijama, a drugi će dominirati svjesnom ličnošću u privatnom, intimnom okruženju. Taj ego je podložan onome što Jung naziva "enantiodromia", preobraćenje u suprotnost.
Kompleksi su objekti unutrašnjeg svijeta. "Od njih zavisi kakva će neka ličnost biti. Oni su lari i penati (kućni bogovi) koji nas čekaju kraj ognjišta i čiju miroljubivost je opasno preterano hvaliti". Takva božanstva ne treba olako shvatiti.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 29-04-08, 15:40   #7
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

Jungovo rano zapažanje da se psiha sastoji od mnogih djelova i centara svijesti kasnije je razvijeno u teorijske pretpostavke. U tom untrašnjem univerzumu ne postoji samo jedna planeta, već cijeli planetarni sistem. Možemo da govorimo o tome da ljudi imaju jednu ličnost, ali se u suštini ona sastoji od skupa podličnosti.
Jung je ovo opširnije objasnio. Postoji ego kompleks, zatim postoji mnoštvo nižih ličnih kompleksa, od kojih su kompleks majke i kompleks oca najznačajniji i najsnažniji; i konačno nalazimo mnogo arhetipskih predstava i konstelacija. U izvjesnom smislu, mi smo sačinjeni od mnogih potencijalno divergentnih stavova i uvjerenja, a oni lako mogu da zauzmu pozicije jedan nasuprot drugome i da se sukobe, što dovodi do stvaranja neurotične ličnosti. Jedan par ovih divergentnih podličnosti je sjenka i persona. One su komplementarne strukture i postoje u svakoj razvijenoj ljudskoj psihi. Obje su nazvane po konkretnim objektima iz čulnog iskustva. Sjenka je naša predstava koja klizi za nama dok hodamo ka svjetlosti. Persona, njena suprotnost, dobila je ime po latinskoj riječi za glumčevu masku. To je lice koje stavljamo kada se susrećemo sa društvenim svijetom oko nas.


SJENKA EGA


Jedan od nesvjesnih psihičkih faktora koje ego ne može da kontroliše jeste sjenka. U stvari, ego je obično nesvjestan da uopšte ima sjenku. Jung je koristio termin sjenka da bi označio psihološku stvarnost koja je relativno jednostavna za shvatanje na imaginarnom nivou, ali je komplikovanije razumjeti je na praktičnom i teoretskom nivou. On želi da naglasi užasnu nesvjesnost koju ispoljava većina ljudi. Radije nego da sjenku označimo kao stvar, bolje je razmišljati o psihološkim kvalitetima ličnosti ili kvalitetima koji su "u sjenci" (tj. sakriveni, iza nečijih leđa, u tami) ili "sjenoviti". Bilo koji djelovi ličnosti, koji bi obično pripadali egu da su integrisani , ali su potisnuti zbog kognitivne ili emotivne neusaglašenosti, prelaze u sjenku. Specifični sadržaji sjenke mogu da se promijene, u zavisnosti od stava ega i toga koliko on može da se brani. Uopšteno govoreći, sjenka ima nemoralan kvalitet ili, u najmanju ruku, kvalitet koji je na lošem glasu, a sadrži karakteristike ličnosti "pride", koje su u suprotnosti sa običajima i moralnim pravilima društva. Sjenka je nesvjesna strana operacije namjere, volje i odbrane ega. Ona je druga strana ega, da se tako izrazimo.

Svaki ego ima sjenku. To je neizbježno. Pri prilogađavanju svijetu i hvatanju u koštac s njim, ego, prilično nevoljno, angažuje sjenku za izvršavanje neprijatnih zadataka koje on ne bi mogao da izvrši a da ne zapadne u moralni konflikt. Bez znanja ega, ove zaštitne i sebične aktivnosti sprovode se u tami. Sjenka radi poput nekog državnog sistema špijunaže - da državni vrh tačno ne zna šta se dešava, a zato je u mogućnosti da porekne krivicu. Iako introspekcija donekle može da dovede ove operacije iz sjenke u svijest, mehanizmi odbrane ega od sjenke obično su toliko djelotvorni da sadržaji sjenke ne mogu mnogo da prodru u njih. Obično je mnogo korisnije da pitamo bliske prijatelje ili dugogodišnje supružnike da iznesu svoja iskrena zapažanja o tome kako nečiji ego djeluje iz sjenke nego da vršimo introspekciju.
Ako se volja, izbori i namjere ega prate dovoljno duboko, dolazimo do carstva tame i hladnoće đe postaje očigledno da ego ima moć, u svojoj sjenci, da postane ekstremno sebičan, svojeglav, bezosjećajan i željan da kontroliše. Ođe je osoba potpuno egoistična i usmjerena ka ispunjavanju ličnih želja koje vode ka moći i zadovoljstvu po svaku cijenu. Ovo srce tame unutar ega jeste i sama definicija ljudskog zla onako kako se izražava u mitovima i pričama. Lik Jaga iz Šekspirovog Otela jeste klasičan primjer. U sjenci borave svi najveći poznati grijesi. Jung je Frojdovu ideju ida poistovijetio sa sjenkom.
Ako karakteristike ličnosti sjenke postanu donekle svjesne i integrisane, ta osoba se veoma razlikuje od prosječnog čovjeka. Većina ljudi ne zna koliko je egocentrična i egoistična, i želi da izgleda kao da je nesebična i da svoje apetite i zadovoljstva drži pod kontrolom. Ljudi nastoje da sakriju takve tragove od drugih i od samih sebe iza fasade koja ih prikazuje kao uviđavne, pažljive, saosjećajne, promišljene i genijalne. Izuzeci od ovih društvenih normi jesu oni koji su formirali "negativan identitet" - crne ovce koje su ponosne na svoju pohlepu i agresivnost i ponosno pokazuju takve karakteristike u javnosti, dok su u skrivenoj strani, u sjenci, oni osjetljivi i osjećajni. Drugi izuzeci su oni koji nemaju šta da izgube, okoreli kriminalci i sociopate. Neke ozloglašene ličnosti, kao što su Hitler i Staljin na primjer, stekle su toliko moći da su mogli da ugađaju svojim zlim strastima do najvećeg mogućeg zamislivog stepena. Većina ljudi, međutim, sebe smatra pristojnim i vlada se u skladu s pravilima o tome što je prikladno u njihovim društvenim krugovima, a elemente iz sjenke otkrivaju samo slučajno, u snovima ili kada su izazvani do krajnjih granica. Za njih, strana ega koja je u sjenci i dalje radi, ali kroz nesvjesno, manipulišući okolinom i psihom tako da izvjesne namjere i potrebe budu zadovoljene na društveno prihvatljiv način. Međutim, ono što ego želi u sjenci nije nužno loše samo po sebi, a često sjenka, kada se jednom suočimo s njom, nije tako zla kao što zamišljamo.
Ego ne doživljava sjenku neposredno. Pošto je nesvjesna, ona se projektuje na druge. Kada nekoga razdraži neka naročito egoistična osoba, na primjer, ta reakcija je obično znak da se projektuje nesvjesni element iz sjenke. Normalno, ta druga osoba predstavlja "mamac" za projekciju sjenke, pa kod tako jakih emotivnih reakcija uvijek imamo mješavinu percepcije i projekcije. Psihološki naivna ili osoba koja je otporna na odbrambene mehanizme usredsrediće se na percepciju i argumentovati njoj u prilog, a zanemariće projekciju. Odbrambena strategija, naravno, odbacuje mogućnost korišćenja iskustva da bi se stekla svijest o karakteristikama sjenke i njihove moguće integracije. Umjesto toga, odbrambeni ego insistira na osjećanju samoispravnosti i stavlja se u ulogu nevine žrtve ili jednostavnog posmatača. Druga osoba je zlo čudovište, dok se ego osjeća kao nevinašce. Takvom dinamikom se stvara žrtveno jagnje.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 15-05-08, 07:08   #8
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

SEKSUALNOST I ODNOSI

Postoji dobar razlog što se ljudi drže podalje od dubina doživljaja Anima/Animusa. Prirodna odbrana ega drži ovo iskušenje na distanci. Dječaci bježe od đevojčica koje su previše jake i privlačne, intuitivno osjećajući da ne mogu da se suoče s tim izazovom. I odrasli muškarci su, ponekad, dovoljno mudri da učine isto, jer je Anima rušilac konvencionalnih brakova i karijera. Žene će se, takođe, odupirati pozivu dionizijskog Animusa, koji ih vuče ka ekstazi i obećava zadovoljenje u prepuštanju ljubavi, jer tu, takođe, leži opasnost od razaranja i ludila. Nijesu bez razloga molitve da se sačuvaju od iskušenja koje je izvan njihovih mogućnosti da im se odupru. Jedna od Jungovih omiljenih ilustracija moći Anime jeste djelo „Ona“ Rajdera Hagarda, drugorazredni roman koji opisuje besmrtnu fatalnu ženu u afričkoj divljini, čijim komandama moraju svi da se povinuju. Ona je boginja koja neprestano umire i vaskrsava, koja vodi muškarce u vatru strasti i, na kraju, u propast. Ali Jung je, takođe, vjerovao da ako je neko sposoban da izdrži oganj emocije i strasti, taj može da se transformiše. Doživljaj arhetipa, kolektivno nesvjesnog i njegove moći može da dovede u novo stanje svijesti u kojem psiha postaje toliko ubjedljiva za ego kao što je stvarnost materijalnog svijeta za čula. Anima/Animus, jednom doživljen kao transcendent i poznat kao Maja, postaje most ka potpuno novom shvatanju svijeta. Anima/Animus je kraljevski put ka Jastvu.
Ljudska seksualnost je vođena arhetipskom predstavom, ali ta predstava nije svodiva na nagon. Neki ljudi nas privlače. Zašto neko bira jednu osobu za srodnu dušu, a ne neku drugu? Ovim upravljaju predstave koje se projektuju. Tipično za Animus „jeste da pravi svoje projekcije prema ’intelektualcima’ i prema svim vrstama ’heroja’, uključujući operske pjevače, umjetnike,uspješne sportiste itd. Anima ima naklonost ka svemu što je nesvjesno, mračno, dvosmisleno i nepovezano (labavo) u ženi i, takođe, ka njenoj taštini, frigidnosti, bespomoćnosti itd“. Zašto tako teške žene često pivlače muškarce, i zašto s takvom lakoćom? Zašto se često dešava da jake žene ne privlače muškarce? Jung nagovještava da se ova naklonost ka slabim i bespomoćnim ženama zasniva na prijekciji anime, jer je Anima nepodijeljena i inferiorna u nesvjesnom polju osobe s jakom muškom identifikacijom. Prastara mudrost ukazuje ženama da „budu bespomoćne“ ako žele da privuku muškarca. Anima predstavlja nerazvijenu stranu muškarca, đe je on nesvjesno bespomoćan i nesiguran, mračan i dvosmislen. Njega to privlači. Slično tome, jaku ženu će često privući slab muškarac, ponekad sudbonosno, a onda se ona ispunjava fantazijom kako će ga spasiti od alkoholizma ili neke druge slabosti. Ponovo tragaju za izgubljenim dijelom sebe, Animusom, koji se u projekciji pojavljuje kao inferiorni muškarac. Ili, ako je žena slaba i bespomoćna, njeno nesvjesno polje može da kompenzuje predstave muške kompetentnosti i nju će, beznadežno, privući nosilac herojske projekcije Animusa.
Kada se jednom osobe spoje i provesu neko vrijeme zajedno, nastala veza počinje da pokazuje neke druge tipične Anima/Animus karakteristike. U intimnoj vezi, psiha ne ulazi u mješavinu već samo ego oba partnera; ulaze takođe i nesvjesna polja i, što je važno, i Anim i Animus. Oni su sve vrijeme prisutni, dajući partnerima privlačnost, ali sada mogu da se, iznenađujuće, razlikuju od onoga kako su izgledali jedno drugom u fazi udvaranja. Ođe Jung opisuje situaciju na sljedeći način: „Nijedan muškarac ne može da ostvari komunikaciju sa Animusom na pet minuta, a da ne postane žrtva svoje sopstvene Anime. Neko, ko još ima smisla za humor, da objektivno sasluša nastali dijalog, zapanjio bi se pred ogromnom količinom uopštavanja, pogrešno primijenjenih očiglednih istina, klišea iz novina i romana, otrcanih fraza iz prodavnice, svakog opisa ispreplijetenog s vulgarnom zloupotrebom i logikom koja razara razum. To je dijalog koji se, nevezano za svoje učesnike, ponavlja nebrojeno puta na svim jezicima svijeta i uvijek je, suštinski, isti“. Kod muškaraca Anima postaje ranjiva, previše osjetljiva i emotivna; kod žena Animus postaje nasilan, silovit i tvrdoglav. Ovo nije prijatna slika i sigurno daje potpuni kontrast u odnosu na mnogo romantilčniju verziju „misterije sjedinjenja“ u pjesmi i prozi. Jedan partner je opsjednut Animusom – nerazjašnjenim skupom mišljenja motivisanim energetskim pokretačem – a drugi se povlači u raspoloženje koje je nerazjašnjeno i vođeno potrebom za ljubavlju. Jedan je dogmatičan, a drugi se povlači ili je emotivan i počinje da razbacuje stvari oko sebe. To je tipična borba Anime i Animusa, poput psa i mačke.
Ako emocionalnost i prekor, vrelina i vatromet ovog konflikta malo utihnu, postoji mogućnost da se kažu stvari koje su važne za oba partnera. Jednom kada ego ponovo zauzme svoju poziciju, partneri će, možda, moći da uvide da se desio jedan transcendentni događaj. Ono što je rečeno nije imalo veoma ličnu notu. To je bilo više uopšteno, kolektivno, možda čak arhetipskog i univerzalnog karaktera. Možda postoji tračak mudrosti, prikrivene u mračnoj masi materijalnog, koju su oba partnera izbacila iz sebe. Možda može da dođe do nekih pojašnjenja i uviđanja nakon oluje koja je sada iza njih. Ovo bi bilo djelo svjesnog polja, koje se izdiže iznad nivoa emocionalnosti i dolazi do uviđanja i saosjećanja. Osoba će bar baciti pogled na sopstvene dubine i dubine onog drugog, u emocionalne daljine, koje su obično skrivene iza socijalizovane i adaptirane persone.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 28-05-08, 07:08   #9
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

INDIVIDUACIJA

Ljudi se razvijaju na mnogo načina tokom svog života i prolaze kroz mnogobrojne promjene na mnogim stupnjevima. Ukupno iskustvo cjelovitosti tokom čitavog života, pojavljivanje jastva u psihološkoj strukturi i i svjesnom polju – svemu tome Jung je dao koncept i imenovao ga „individuacija“.
Jungov koncept individuacije djelimično se zasniva na običnom posmatranju koje se sastoji u tome da ljudi rastu i razvijaju se tokom sedamdeset ili osamdeset godina, koliko obično žive u zapadnjačkom društvu. S fizičkog aspekta, ljudi su, kad se rode, bebe; nakon nekoliko godina stupaju u razdoblje djetinjstva, zatim u adolescenciju i raniji period zrelosti. Rezultat fizičkog razvoja je obično vidljiv u razdoblju kasne adolescencije i u ranom periodu zrelosti i fizički razvoj se manje-više završava do dvadesete godine starosti. Zdravo tijelo je pokretljivo i u potpunosti sposobno za biološku reprodukciju, herojski napor i izdržljivost što je potrebno za funkcionisanje u fizičkom svijetu. Fizički, osoba je upotpunjena na ovom stupnju, mada se mišićna struktura može povećavati i dalje, kao što se i atletske vještine mogu razvijati i poboljšavati. U drugoj polovini tridesetih, opadanje i propadanje fizičkih funkcija postaje veoma važan činilac. Čovjek mora da očuva svoje tijelo i da bude pažljiviji po pitanju stresa da bi sigurna šteta bila manja. Kad nastupe sredina života i središnje godine, fizičke promjene i razvoj često nijesu dobrodošli i mogu da izazovu veliku zabrinutost. Bore, opušten stomak i grudi, bolovi i smetnje u zglobovima – dnevni su podsjetnici na smrtnost. Odraslo doba i srednje godine su nemonovno praćene starošću koja može dugo ili kratko trajati. Smatra se da počinje u sedamdesetim godinama. Fizičko propadanje se ubrzava u ovom razdoblju. Fizičko tijelo raste, sazrijeva, stari i propada u toku cijelog životnog vijeka. Fizički rast i propadanje su vođeni genetskim programom koji, kako u svojoj teoriji psihe navodi Jung, ima uzajamni uticaj sa arhetipskim šemama. Svaki period života ima potporu u arhetipskim predstavama koje oblikuju psihološke stavove, ponašanje i motivaciju. Malo dijete, na primjer, ulazi u svijet spremno da igra svoju ulogu u konstelaciji odgovarajućih stavova i ponašanja dobijenih od majke – gukanjem, smiješenjem, sisanjem i, uopšte, čineći sebe voljenim. U isto vrijeme, ako sve dobro ide, majka je spremna da prihvati svoju ulogu pružanja njege i hranjenja svog đeteta. Odnos majka-dijete pokazuje arhetipsku šemu ljudske fantazije i međusobnih reakcija, koja je primarna i ima važnu vrijednost opstajanja. Na svakom stupnju života postoje takve konstelacije instinkta i arhetipa, čija posljedica su ponašanje, osjećanja i promišljanja.

Jung je jedan od prvih koji su se nazivali teoretičarima psihološkog životnog vijeka. Nasuprot onima koji su pretpostavili da se najvažnije odlike psihološkog razvoja i razvoja ličnosti pojavljuju kod beba i u ranom djetinjstvu, i da se ni jedna značajna promjena ne dešava nakon toga, Jung je vidio razvoj kao proces koji se nastavlja, a prilike za dalji razvoj kao mogućnosti ljudi bilo kog uzrasta, uključujući i srednje godine i starost. Ovo ne znači da je Jung umanjio značaj ranog razvoja i, svakako, posvetio je veliku pažnju nasljednim osobinama i tendencijama ličnosti, ali da bi se ličnost potpuno razvila i manifestovala, potreban je čitavi život.
Jung smatra da se psihološki razvoj može podijeliti na prvu i drugu godinu života. U kratkom članku „Stadijumi života“ , koji je bio preteča, Jung opisuje razvojni prenos koristeći predstavu
sunca koje izlazi ujutro, dostiže svoj vrhunac u podne i opada po podne da bi, na kraju, zašlo uveče. Ovo manje-više odgovara fizičkom obrascu, ali Jung dodaje da postoje važne razlike, posebno u drugoj polovini života. U početku svijest napreduje kao zora dok se ego malog đeteta pojavljuje iz dubina nesvjesnog, a njegov rast, širenje i povećavanje kompleksnosti poklapa se s rastom i razvojem tijela u kojem se psiha nalazi. Kako tijelo raste i mozak sazrijeva, a saznajna sposobnost se razvija i povećava, i ego razvija svoju snagu i sposobnost. Na prvom koraku treba napraviti razliku između sopstvenog tijela i spoljnjih objekata u okruženju. Ovo se odvija paralelno sa odvajanjem od unutrašnje nesvjesne matrice. Svijet postaje stvarniji i konkretniji i više nije samo primalac sveukupnih projekcija. Prave se i primjećuju razlike. Osobe postaju sposobne da funkcionišu kao zasebni entiteti. Počinju da se ponašaju kao pojedinci, sposobni da vladaju sobom i svojim okruženjem u razumnoj mjeri, a njihova osjećanja i način razmišljanja u skladu su sa društvenim mjerilima. Ego uči, sasvim prirodno i spontano, da upravlja okruženjem radi opstanka pojedinca u ambijentalnoj kulturi i da dođe do lične koristi. On razvija personu. Ego zdravog đeteta i mlade osobe vrijedno uči kako da postavi svoj svijet oslanjajući se na sebe i podržavajući sebe prema uslovoma ponuđenim okolnostima rođenja. Na kraju, ako sve krene dobro, ljudi su u stanju da se oslobode zavisnosti od matičnih porodica; sposobni su da se biološki reprodukuju i da sami odgajaju svoju đecu; mogu da igraju ulogu u svijetu odraslih u kojem postoje.
Kako se ovo postiže i kako konkretno izgleda, zavisi u velikoj mjeri od porodice, socijalnog statusa, kulture i istorijskog razdoblja u kom je osoba rođena. Ovi činioci će uticati na mnoge pojedinosti i oblikovati ih u razlikama između između razvoja muškaraca i žena, bogatih i siromašnih, pojedinaca sa Istoka i Zapada. Od tih istih činilaca donekle zavisi prihvatanje uloga i odgovornosti. Ono što je univerzalno i stoga arhetipsko, ono što svaka kultura zahtijeva od mlade osobe, jeste dostizanje razvoja ega i prilagođavanje. U svim kulturama predstava heroja i heroine smatra se idealima. Heroj je idealna predstava nekoga čiji ego je razvijen, a divi mu se svaki muškarac; heroina je predstava koja daje takav obrazac za žene. U nekim društvima razvoj ega i persone za sve praktične namjene postiže se do pune adolescencije, u drugim (kao što su moderna društva s velikim obrazovnim zahtjevima) moguće je da se neće ostvariti do srednjih godina.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 21-11-08, 10:07   #10
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,058
Paramanand has disabled reputation
Default

PROMJENA I SAZRIJEVANJE

Ići „središnjim putem" poziv je zrelog čovjeka, jer u svakom životnom dobu postoji različita psihološka situacija jedinke. Na početku života čovjek se mora izvući iz djetinjstva koje još u cjelini stoji u kolektivnom nesvjesnom, da bi mogao da razlikuje i formira svoje Ja. On mora da se stabilizuje u realnom životu i da izvrši zadatke koje život pred njega postavlja: seksualnost, profesija, ženidba, udaja, potomstvo, veze i odnosi svake vrste. Stoga je veoma važno da stvori instrumente za ovu stabilizaciji i prilagođavanje putem maksimalne diferencijacije svoje po sklonosti superiorne funkcije. Tek kada je ovaj zadatak potpuno ispunjen, a on pripada prvoj polovini života, trebalo bi prilagođavanju spoljnjem svijetu pridružiti iskustvo i prilagođavanje unutrašnjem svijetu. Ako je izgradnja i učvršćivanje stava ličnosti okončana u odnosu na spoljašnji svijet, onda se energija može okrenuti dotle manje i više zapostavljenim unutarpsihičkim realnostima i tek time ljudski život privesti pravom ispunjenju. Jer čovjek ima dvostruku svrhu: prva je prirodna, stvaranje potomstva zajedno sa svim onim što je vezano za njegovu zaštitu, a u to se ubraja sticanje novčanih sredstava i socijalni položaj. Kada je ta svrha iscrpljena, počinje druga faza - kulturna svrha. „Duhovni cilj koji prevazilazi čisto prirodnog čovjeka i njegovu svjetovnu egzistenciju je neopoziva potreba za zdravljem duše, jer to je arhimedovska tačka, odakle se cijeli svijet izbacuje iz ravnoteže i prirodno stanje pretvara u kulturno.

Uspostavljanje cjeline ličnosti, zadatak je cijelog životnog puta: ono je, izgleda, priprema za smrt u najdubljem smislu riječi. Jer smrt nije manje važna nego rođenje, pa i jedno i drugo neraskidivi su dio života. Sama priroda, ako je pravilno shvatamo, prima nas u svoje zaštitničke ruke. Ukoliko smo stariji, utoliko se spoljašnji svijet više pokriva, gubeći stalno boju, ton i želju, a tim više nas poziva i angažuje unutrašnji svijet. Stareći, čovjek se sve više približava stanju pretakanja u kolektivno psihičko, iz kojeg je nekad kao dijete izronio teškom mukom. I tako se, ispunjen smislom, završava ciklus ljudskog života pripravan na počinak; početak i kraj se poklapaju kao u slučaju slike zmije koja ujeda svoj sopstveni rep, što se od pradavnih vremena simbolično izražava.

Ako je taj zadatak korektno obavljen, onda smrt mora izgubiti svoju užasnu prirodu i biti sadržajno uključena u cjelokupan život. Međutim, pošto mnogi ljudi, po svoj prilici, ne uspijevaju da ispune one zahtjeve koje pred njih postavlja prva polovina života, o čemu svjedoči veliki broj infantilnih odraslih ljudi, to će zaokruženje života putem posebljenja biti dosuđeno samo malom broju ljudi. Baš ti malobrojni su oduvijek bili kulturni stvaraoci nasuprot onima koji su donijeli i unaprijedili civilizaciju. Jer civilizacija je uvek dijete razuma, intelekta, dok kultura izrasta iz duha, a duh nikada nije isključivo vezan za svijest kao intelekt, nego istovremeno sadrži, formira i ovladava i sve dubine nesvjesnog i praprirode. To je posebna i individualna sudbina baš čovjeka Zapada, jer su istorijska uslovljenost, porijeklo i duh vremena uvijek oni faktori koji saodlučuju o psihološkoj situaciji čovjeka da njegova instinktivna strana otupi prediferenciranjem njegovog intelekta tokom vjekova, pa je on sada u situaciji da vrtoglavi razvoj tehnike znatno prevazilazi njegove psihičke mogućnosti prihvatanja, zbog čega je on sasvim izgubio prirodnu vezu sa svojim nesvjesnim. Tako je postao „instinktivno nesiguran" da ga u međuvremenu snažno ustalasano i burno more njegovog nesvjesnog baca tamo—amo poput plutajuće slamke ili ga talasi preplavljuju i gutaju, kao što smo, potreseni, mogli da primijetimo kod poslednjih događaja. ,,Ali ako kolektiviteti predstavljaju samo običnu gomilu jedinki, onda su njihovi problemi isto tako gomila individualnih problema. Jedan se dio identifikuje sa višim čovjekom i ne može da spadne, a drugi dio se poistovjećuje sa nižim u čovjeku i želi da izbije na površinu. Takvi problemi nikad se ne rješavaju zakonodavstvom i vještačkim zahvatima. Oni se mogu riješiti samo opštim izmjenama zauzetog stava. A te promjene ne započinju propagandom ili masovnim skupovima, pa čak ni silom, nego promjenom u jedinki. One će djelovati kao transformacija njenih ličnih sklonosti i odbojnosti, njenog pogleda na život i njenih vrijednosti i jedino nagomilavanje takvih individualnih promjena dovešće do kolektivnog rješenja.

Tako posebljenje nije nikakav pomodni eksperiment, već najviši zadatak koji čovjek, kao pojedinac, može sebi da postavi. Postavljanje nasuprot samome sebi znači mogućnost ukorjenjivanja u nerazrušivom neprolaznom, u praprirodi objektivnog psihičkog. Time se pojedinac ponovo uključuje u vječitu rijeku, u kojoj rođenje i smrt predstavljaju samo prolazne stanice, pa smisao života nije više u Egu. Postavljanje naspram Tebe uznosi u njemu onu toleranciju i dobrotu koju mogu ostvariti samo malobrojni koji su istražili i svjesno doživjeli sopstvene mračne dubine. Postavljanje nasuprot kolektivu sadrži svoju posebnu vrijednost u tome što mu se kao pandan može protivstaviti onaj odgovoran čovjek koji iz ličnog iskustva svog psihičkog totaliteta poznaje obavezujuće odnose svega pojedinačnog prema opštem.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 19-05-11, 14:29   #11
Lady of Rohan
MiM team King / Queen
 
Registrovan: Dec 2010
Postovi: 14,155
Lady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čeka
Default

Mislim da ovo spada ovde.
Mozete li nesto vise napisati o transcendentnoj funkciji?
Hvala!
__________________
Blue Oyster Cult - (Don't Fear) The Reaper
https://youtu.be/Dy4HA3vUv2c
Lady of Rohan is offline   Reply With Quote
Old 20-05-11, 22:32   #12
Lady of Rohan
MiM team King / Queen
 
Registrovan: Dec 2010
Postovi: 14,155
Lady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čeka
Default

Da vidimo, sta nadjoh kod Helmuta Harka (jako oskudno ) :

Transcendentna funkcija nije nikakav filozofski pojam i ne oznacava metafizicko saznanje, nego je psihicka funkcija u procesu individuacije. Zivi simboli i oni koji ujedinjuju suprotnosti i aktivna imaginacija, stvaraju sintezu izmedju svesti i nesvesnog a time i prelaz od dosadasnjeg stava ka prosirenju svesti. U ovom psihickom procesu odvija se kompenzatorski odnos izmedju svesti i nesvesnog pri cemu se covek prepusta idejama nesvesnog i pri tom pronalazi prvenstveno sadrzaje sa snaznim emocionalnim nabojem.
Neprekidnim suocavanjem sa nesvesnim, nastaje izvesna kontratenzija koja se sa svojim simbolima razresava u procesima fantazije i snovima i time prevladava razdor izmedju svesti i nesvesnog. To suocavanje se odvija celovito i iziskuje psihoterapeutski tretman i ocelotvorenje licnosti.

1) Odgovor se ocevidno sastoji u ukidanju deobe izmedju svesti i nesvesnog. To se ne dogadja tako sto ce svesna odluka jednostavno da osudi sadrzaje nesvesnog, nego tako sto ce se spoznati njen smisao za kompenzaciju jednostranosti svesti i uzeti u obzir. Tendenciju nesvesnog i svesti cine, naime ,ona dva faktora od kojih se sastoji transcendentna funkcija. Ona se naziva transcendentnom jer organski omogucava prelaz sa jednog stava na drugi, tj. bez gubitka nesvesnog.
Konstruktivni metod pretpostavlja svesna saznanja koja i kod pacijenata postoje bar potencijalno, pa se stoga mogu uciniti svesnim. Ako lekar ne zna nista o tim mogucnostima, onda se u tom smislu ne moze nista probuditi u pacijentu, sem ako se lekar i pacijent zajednicki ne posvete stvarnom izucavanju tog pitanja, sto po pravilu treba biti iskljuceno.

2) Posto suocavanje sa kontrapozicijom ima celovit karakter, to se iz njega nista ne iskljucuje. Sve je na tapetu, cak i ako su svesni samo fragmenti. Pomocu kontratransfera dosad nesvesnih sadrzaja, svest se stalno prosiruje ili, bolje receno, moze se prosirivati, ako se zeli trud oko sopstvene integracije. Naravno, to nije uvek slucaj. I kada ima dovoljno inteligencije za razumevanje postavljenih pitanja, ipak moze doci do nedostatka hrabrosti i samopouzdanja ili je covek, pak, duhovno i moralno inertan ili kukavica da se na tome angazuje. Tamo gde postoje neophodni preduslovi, tamo transcendentna funkcija nije samo dragocena nadopuna psihoterapeutskom tretmanu, nego pacijentu daruje zapazenu prednost da vlastitim snagama doprinese naporima lekara i time da u toj meri ne bude zavisan od lekara i njegovog umeca na cesto obeshrabrujuci nacin. To je put oslobodjenja sopstvenim naporima i nalazenja hrabrosti u prilazenju samom sebi.
__________________
Blue Oyster Cult - (Don't Fear) The Reaper
https://youtu.be/Dy4HA3vUv2c

Last edited by Lady of Rohan; 20-05-11 at 22:58..
Lady of Rohan is offline   Reply With Quote
Old 10-07-11, 13:36   #13
Airbender
Φιλημον
 
Airbender's Avatar
 
Registrovan: Sep 2007
Age: 43
Postovi: 4,122
Airbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auru
Default

"...Bilo šta da celovitost čoveka, Sopstvenost, po sebi može da znači, ono je empirijska od strane nesvesnog spontano stvorena slika životnog cilja s one strane želje i strahovanja svesti. Ta sopstvenost predstavlja cilj celog čoveka, naime ostvarenje njegove celovitosti i individualnosti sa ili protiv njegove volje. Pokretač ovog procesa je instinkt koji se brine za to da sve ono što spada u jedan individualni život i dospije u njega, bez obzira na to da li subjekt tome kaže svoje da ili ne, i bez obzira na to da li on postaje svestan onoga šta se zbiva ili ne. Naravno, subjektivno uzev velika je razlika ako se zna kako se živi, da li se razume ono što se čini i da li se prihvata ili ne prihvata odgovornost za ono što se namerava ili što se učinilo. Suštinu toga u čemu se sastoji svesnost ili pomanjkanja svesnosti obuhvatno je iskazala jedna reč Hristova:'Ako znaš šta činiš, onda si blažen, ali kako ne znaš šta činiš, onda si proklet i prestupnik zakona.' Nesvesnost nikada ne važi kao opravdanje pred sudom prirode i sudbine; naprotiv, za nju se predvišaju visoke kazne, te otuda svaka nesvesna priroda i čezne za svetlošću svesti kojoj se toliko odupire. ..."

Jung - "Odgovor na Jova"
Airbender is offline   Reply With Quote
Old 25-12-11, 16:46   #14
Airbender
Φιλημον
 
Airbender's Avatar
 
Registrovan: Sep 2007
Age: 43
Postovi: 4,122
Airbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auru
Default

„Životinja se ne buni protiv svoje vrste. Razmislite o životinjama: kako su pravedne, kako se dobro ponašaju, kako poštuju vrijeme, kako su lojalne zemlji na kojoj su, kako se drže svojih uhodanih staza, kako se brinu za svoje mlade, kako zajedno idu na ispašu, i kako privlače jedno drugo na proljeće. Ne postoji ona koja skriva svoj prekomjerni plijen i dopušta da njen brat gladuje kao rezultat. Ne postoji ona koja nastoji provesti svoju volju na druge iz svoje vrste. Ni jedna pogrešno ne misli da je slon kada je komarac. Životinja živi prikladno i istinito život svoje vrste, niti pretjerujući niti zapostavljajući.
...
Mi imamo predrasude u odnosu na životinje. Ljudi ne razumiju kad im kažem da se treba upoznati sa svojim životinjama ili asimilirati svoje životinje. Oni misle da životinja uvijek skače preko zidova i pravi pakao po gradu. Ipak, u prirodi životinje je građanin koji se uzorno ponaša. Ona je pobožna, ona slijedi put s velikom pravilnošću, ona ne radi ništa ekstravagantno. Samo je čovjek ekstravagantan. Dakle, ako asimilirate karakter životinje vi postajete građanin koji se posebno pridržava zakona, idete vrlo lagano, i postajete vrlo razumni na svoj način, koliko god to možete priuštiti."

Jung – Crvena knjiga, Nox secunda
Airbender is offline   Reply With Quote
Old 25-12-11, 17:18   #15
Lady of Rohan
MiM team King / Queen
 
Registrovan: Dec 2010
Postovi: 14,155
Lady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čeka
Default

Tako je. Tome me je naucio moj nezni i pametni macak u cizmama.
Ponekad mislim koliko je on stalozen, pametan i razuman u odnosu na mene.
__________________
Blue Oyster Cult - (Don't Fear) The Reaper
https://youtu.be/Dy4HA3vUv2c

Last edited by Lady of Rohan; 25-12-11 at 19:03..
Lady of Rohan is offline   Reply With Quote
Old 25-12-11, 20:43   #16
laufer
MiM team King / Queen
 
laufer's Avatar
 
Registrovan: Aug 2008
Postovi: 10,294
laufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čeka
Default

tesko vama ako vam djeca budu kurjaci, kako ce se u toj prici prepoznat brzo ocnjaci kojih vam sad fali.
__________________
SPES MEA IN DEO EST
je me souviens!
laufer is offline   Reply With Quote
Old 25-12-11, 22:04   #17
Lady of Rohan
MiM team King / Queen
 
Registrovan: Dec 2010
Postovi: 14,155
Lady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čeka
Default

Mislis da mi fale?
Ne reci dvaput!

"Kome ovdje ne izrastu zubi, ej, kukala mu mati"!
__________________
Blue Oyster Cult - (Don't Fear) The Reaper
https://youtu.be/Dy4HA3vUv2c

Last edited by Lady of Rohan; 25-12-11 at 22:05..
Lady of Rohan is offline   Reply With Quote
Old 05-03-12, 15:58   #18
Airbender
Φιλημον
 
Airbender's Avatar
 
Registrovan: Sep 2007
Age: 43
Postovi: 4,122
Airbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auru
Default

Hm, ovo mi zvuči kao kad Patanđali piše o ulasku u Samadhi:

"Otuda pod normalnim prilikama nesvesnom simbolu treba veštački privoditi energiju, da dobije veću vrednost i da se tako privede svesti. To se dešava i time se ponovo priključujemo ideji razlučivanja koju je Siler pokrenuo - razlučivanjem sopstvenosti (des Selbst) od suprotnosti. Razlučivanje je isto što I povlačenje libida s obeju strana, ukoliko je libido disponibilan. U nagonima investirani libido, naime, samo je do izvesne mere slobodno disponibilan, upravo dotle dokle dopire kao snaga volje, a kao takav predstavlja onu množinu energije kojom Ja »slobodno « raspolaže. Volja u ovom slučaju ima sopstvenost za mogućan cilj . Taj cilj je utoliko mogućniji ukoliko je dalji razvitak stišan sukobom. Volja u ovom slučaju ne odlučuje između suprotnosti, nego samo za sopstvenost, tj . disponibilna energija povlači se ka sopstvenosti, drugim recima introvertuje se. Introversija znači samo to da je libido zadržan kod sopstvenosti i da mu je zabranjeno da učestvuje u borbi suprotnosti. Kako mu je put napolje zatvoren, on se prirodno obraća mišljenju, zbog čega se ponovo nahodi u opasnosti da dospe u sukob. U akt razlučivanja i introversije spada to što disponibilni libido nije više razrešen samo od spoljašnjega objekta nego i od unutrašnjega objekta, naime od misli. Na taj način on postaje potpuno bezobjektan, nije više vezan ni za šta što bi moglo da bude sadržaj svesti, i otuda pada u nesvesno, gde automatski dohvati gotovi material fantazije, i time ga pokreće na uzdizanje."

Jung - Psiholoski tipovi

Last edited by Airbender; 05-03-12 at 16:37..
Airbender is offline   Reply With Quote
Old 19-06-12, 01:21   #19
Lady of Rohan
MiM team King / Queen
 
Registrovan: Dec 2010
Postovi: 14,155
Lady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čekaLady of Rohan briljantna budućnost ga čeka
Default

Hocu nesto o transcendentnoj funkciji.

Mariner?

Masja?

Kamilice?

Paramanand?

Nemam vremena da citam, a preko mi je potrebno nesto o transcendentnoj funkciji!

Znate vec: arhetip spasitelja, andjela, nemoguca pozicija izmedju dve krajnosti, rastrzanost izmedju svesnog i nesvesnog stava, introvertiranost, deus ex machina, Savlov pad s konja i slepilo dok nije postao Pavle.....

Preskacete uvek najzanimljivije stvari u analitickoj psihologiji: snove, aktivnu imaginaciju, uticaj gnostika i alhemije, transcendentnu funkciju...

Last edited by Lady of Rohan; 19-06-12 at 01:26..
Lady of Rohan is offline   Reply With Quote
Old 19-06-12, 12:48   #20
Airbender
Φιλημον
 
Airbender's Avatar
 
Registrovan: Sep 2007
Age: 43
Postovi: 4,122
Airbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auruAirbender ima famoznu auru
Default

Ukoliko je problem suprotstavljenih stavova svjesnog i nesvjesnog nerješiv, sve što preostaje je svjedočenje suprotstavljenih stavova i emocija bez uplitanja, zajedno sa strpljivim čekanjem. Tada transcedentna funkcija vremenom formira novi stav, koji najvjerovatnije neće biti ono što ego priželjkuje, ali ako se ima sreće biće nešto bolje. Vrlo bolno za ego jer ne može ništa drugo osim da bude bespomoćan. Da li će problem biti riješen ili prevaziđen, ostaje da se vidi.
Airbender is offline   Reply With Quote
Reply

Tags
individuacije, proces

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 14:44 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM