Lektira - radost čitanja ili tortura

[zagorski]

Pronašao sam na netu rad profesorke Ivane Vladilo o besmislenosti sadašnjeg načina proučavanja i čitanja književnih djela u školama - dakle, lektire. Ivana Vladilo je iz Hrvatske (Rijeka) ali situacija je očito naslijeđena iz SFRJ pa nam je taj problem isti. Većina će se složiti sa njenim stavovima i reći da to nije ništa novo, ali ona je sprovela ozbiljno istraživanje pa da vidimo do kakvih je sve zaključaka ona došla...

SAŽETAK:
Lektira - umjesto radosti čitanja i saznavanja životnih istina, često postaje omraženom prisilom i sredstvom torture. Čitati djelo samo zato da bi se moglo provjeriti je li uistinu pročitano, besmisleno je. Previše je izgubljene energije u smišljanju zamki.

Uz to nude se gotova, zauvijek okamenjena rješenja i namaće vlastiti doživljaj djela uz uobičajeno grozno pitanje: "Što je pisac želio reći?".

čitanja kao oblika kritičkog mišljenja, trebalo bi biti temeljno opravdanje čitanja lektire. Istovremeno, učenike treba upoznavati sa svim mogućim vrstama i oblicima tekstova te razvijati sposobnosti njihovog procjenjivanja.

Ponekad, dopustiti im i jednostavno pravo na zanos. Školska knjižnica pravo je mjesto poučavanja radosti čitanja.

Pregled različitih pristupa lektiri, svjetska iskustva.

[zagorski]

Istina je, postoje književna djela koja bi svaki obrazovani čovjek morao poznavati. Djela su to, koja nam se od najranijeg djetinjstva nameću pod pojmom - lektira. I tu počinju neprilike. Lektira - umjesto radosti čitanja i saznavanja životnih istina, postaje omraženom prisilom i sredstvom torture.

Zašto? Usuđujem se reći - zbog nekritičkog i naopakog pristupa lektiri. Ono što je učeniku nametnuto, obično mu je mrsko. Imati barem privid slobode izbora, važno je svakome. Čitati djelo samo zato da bi se moglo provjeriti je li uistinu pročitano, besmisleno je. Koliko samo predavača bez kompleksa citira literaturu upoznatu iz kojekakvih posrednih izvora i sažetaka, a istovremeno to ne dopuštaju učenicima. Koliko izgubljene energije u smišljanju zamki! Hoće li dijete bolje shvatiti Antigoninu tragičnu krivnju ako zna nabrojati imena baš svih likova u svakom trenutku, ili će, znajući od čega je bolovala Samsina majka shvatiti lakše zašto je on postao kukac?

Satovi lektire pretvaraju se u međusobno nadmudrivanje i pokušaj dokazivanja: "Pročitao sam! Nisi pročitao!".

Pristup lektiri u školi treba korjenito mijenjati. Sintagmu "morate pročitati" zamijeniti riječju "birajte". Objasniti djeci što im koja od preporučenih (preporučenih, ne nametnutih!) knjiga nudi i kakva nova iskustva objašnjava. Pročitati im ponešto iz ponuđenih knjiga glasno (to nije izgubljeno vrijeme, to je vraćanje u dane kada smo pozorno slušali roditeljske priče za laku noć i knjige voljeli). Ne ustrajati na količini pročitanoga već na kvaliteti čitanja (a to svakako nije pamćenje nebitnih detalja koji se izgube i nakon višestrukog čitanja istog djela i kod nas, profesionalnih čitača) i razmišljanju o čitanom.

I najvažnije, ne nuditi gotova, zauvijek okamenjena rješenja i nametati vlastite doživljaje djela. Grozno pitanje: "Što je pisac želio reći?", zamijeniti pitanjem što je reklo pročitano djelo svakome ponaosob

[zagorski]

Čitanje je oblik poučavanja kritičkog mišljenja.

Djecu treba upoznati sa svim mogućim vrstama tekstova. Treba ih naučiti čiati i obične novine i poticati razmišljanje o pročitanom. Kritičko čitanje novina gradi učenika-građanina, s mišljenjem, sa stavom, sa sposobnošću procjenjivanja. Djecu treba upoznati sa šund literaturom, objasniti im načela i funkcioniranje te "manje vrijedne" vrste. Ponekad se i iz njih mogu spoznati važne životne istine i o njima razgovarati. Istovremeno razbiti predrasude i osloboditi ih kompleksa uživanja u takvoj lakoj književnosti. Ako nauče prepoznati "manje vrijedno", znat će prepoznati i "vrijedno".

, današnje računalno usmjerene generacije svakako treba upoznati s elektroničkom knjigom, knjigom na CD-ROMU, web stranicama koje govore o knjigama, s diskusijskim listama o knjigama....
Dopustiti učenicima da govore o knjigama koje nisu na službenom popisu lektire i zašto ne, prihvatiti jednostavno Pennacovo šesto pravo čitatelja: Pravo na zanos. Školska knjižnica pravo je mjesto za to. U njoj se uistinu smije događati radost čitanja, samo, otvorite joj vrata širom!


Ovaj, možda pomalo euforični uvod, odlučila sam potkrijepiti nekim podacima, istina, relativno nasumice popabirčenima s interneta, te kontaktirajući sa školskim knjižničarima iz nekoliko stranih zemalja. Bez ikakvih pretenzija ozbiljnog znanstvenog pristupa te šireg istraživanja koje bi zahtijevalo obuhvatniju analizu i puno više podataka, te bez namjere vrednovanja različitih pristupa lektiri, došla sam do sljedećih saznanja.

U hrvatskom srednjoškolskom sustavu lektiru propisuje Ministarstvo prosvjete i športa. Koji su to autori i naslovi poznato nam je i popis se zapravo godinama i nije mijenjao, osim u vremenima većih političkih previranja kada se neki nepodobni pisci isključuju, a drugi podobniji uključuju na listu. U školskoj godini 2001./2002. izgleda ovako:



Tome treba pridodati i činjenicu da lektira, kao i cjelokupni program hrvatskoga jezika i književnosti, prati kronološku povijest književnosti, te je dodatna otegotna okolnost, već bezbroj puta spominjana, neprimjerena recepcija propisanih djela starije hrvatske književnosti kojom učenik započinje čitanje i pisanje lektire, što uvelike slabi motivaciju i lektiru pretvara u torturu

[zagorski]

Svjetska su iskustva potpuno drugačija.

Tražeći po netu, krenula sam s pojmom "required reading". Umjesto očekivanih popisa književnih djela za lektiru, naišla sam tu i tamo na popise vezane uz neke druge predmete. Nakon bezuspješnih pretraživanja, krenula sam s pitanjem na sve moguće adrese s kojih sam mogla očekivati odgovor i ovaj je skromni komparativni prikaz rezultat izvješća znanih i neznanih kolega profesora i školskih knjižničara. Kako je sustav školovanja različit u pojedinim zemljama, proučila sam pristup lektiri učenika u dobi od 14 do 19 godina, što bi, barem prema uzrastu, odgovaralo našoj srednjoj školi.

Tradicionalno, u školstvu najliberalnije i inovacijama najsklonije SAD potvrdile su očekivano. Prema izvješću koje sam dobila od Judith King, direktorice razvojnih programa AASL (American Association of School Librarians/Young Adult Library Services) nema standardnog/univerzalnog kurikuluma u SAD, pa tako niti u ijednoj od 50 država. U svakoj državi postoje odjeli za školstvo koji imaju ulogu koordinatora pri izradi kurikuluma, no odlučujuća je visoka autonomnost lokalnog školskog sustava. Svaka škola, ili pak učiteljski tim, ili čak učitelj pojedinac ima potpunu slobodu u odabiru knjiga i sastavljanju popisa za čitanje.

Sada dolazimo do nečega što me fasciniralo i što pokazuje značenje i ulogu školskog knjižničara kao profesije. Naime, svake godine, YALSA (Young Adult Library Services Association) izabire odbor koji revidira knjige i ostale materijale koji se koriste u nastavi. Odbor priprema listu nominacija tj. preporučene literature za čitanje u školama, a lista nominacija nastaje prema prijedlozima školskih knjižničara. S tog popisa nastavnici biraju naslove, a svi su dostupni na web stranicama ALA-e, popraćeni anotacijama i detaljnijim prikazima. Znači, školski su knjižničari ti koji prate recentno izdavaštvo, odabiru naslove prikladne za lektiru, predlažu ih i odlučuju o njihovom uvrštavanju u školski program tj. kurikulum. Nastavnik odabire naslove prema individualnim sklonostima učenika, preporučuje ih, ali nikad ne zahtijeva da određeni naslov bude pročitan i prihvatit će i svaki samostalni izbor učenika.

[zagorski]

Kanadsko školstvo slično je američkom, pa ni tu lektira ne postoji. Odnosno, nema popisa knjiga koje svi moraju pročitati tijekom školovanja. U svakoj srednjoj školi postoje dva programa engleskog jezika i književnosti, program za one koji neće nastavljati školovanje i one koji idu dalje na studij. Prvi, lakši program predviđa bavljenje prozom, drugi, teži, uključuje i poeziju. Uz to, nude se i izborni programi, kojih je to više što je škola kvalitetnija (rangiranje škola po različitim kriterijima u svijetu je uobičajeno), a oni uključuju dramu, kreativno pisanje, kritiku i slično. Nastavnik prihvaća svaki naslov i svakog autora kojeg učenici odaberu, a obaveza im je (ako bismo to mogli usporediti s našom lektirom) godišnje napisati dva prikaza knjiga po izboru (book report). Riječju, opet bez propisanih popisa, program potpuno individualiziran, svatko se bavi onim što ga zanima uz punu individualnu pomoć nastavnika.

O situaciji u novozelandskim školama obavijestila me Anja. Nakon naših 17 gimnazijskih predmeta, obaveznih 7 u novozelandskoj gimnaziji, ali i velik broj izbornih programa za svačiji ukus. Od kompozicije, sviranja i pjevanja, sporta, fotografije ili slikanja, prirodnih i društvenih disciplina. Lektira u našem smislu ne postoji. Nema ni kronološkog pristupa književnosti. Cijelu su godinu proučavali Shakespearea i kroz njegova djela upoznavali teoriju književnosti. Oduševljena je načinom rada, motivirana za samostalno istraživanje, a knjižnica joj to maksimalno omogućuje. Otvorena 24 sata, opremljena svim sredstvima suvremene tehnologije za prijenos podataka. Knjižnice su središta okupljanja po gradskim četvrtima (a ne kafići ) i u njima se svakodnevno održavaju seminari, tečajevi, okupljaju se korisnici oko projekata. Zabavno i poticajno, a možda kao kuriozitet treba spomenuti da se istovremeno moze posuditi i iznijeti 25 knjiga na rok od 28 dana.

[zagorski]

U europskim zemljama slična je situacija. U njemačkim školama čitaju njemačku književnost (jedna odlikašica, maturantica, pitala me pri gledanju “Romea i Julije” kako film završava. Moj odgovor da film vjerno prati Shakespearea nije joj značio ništa. Ali, Brechta je detaljno poznavala.)

U Španjolskoj isto. Nema zadane lektire, povremeno postoje popisi preporučenih naslova, ali je zapravo profesor taj koji odabire kojim će se djelima baviti svake pojedine školske godine. Obaveza učenika je pročitati i napisati prikaz 3 do 8 djela ovisno o stupnju španjolskog koji je izabrao. Uglavnom i oni u programu imaju samo reprezentativna djela španjolske književnosti, a možda treba ponoviti da se i tu cijela književnost proučava po rodovima i vrstama, a ne povijesno kronološki.

Umjesto zaključka te bez i najmanje namjere vrednovanja različitih pristupa lektiri, želim naglasiti samo osnovne razlike u koncepciji programa iz knjizevnosti: slobodan izbor nasuprot nametnutom obaveznom popisu, individualizirani pristup nasuprot unificiranosti, kvaliteta nasuprot kvantiteti, studioznost nasuprot površnosti.

I da je lektira, uistinu, predmetom noćnih mora hrvatskih srednjoškolaca, vidjet ćemo lako, prateći ponudu i potražnju napisanih lektira po školama, na netu. Za kraj, jedna ilustracija slučajno pronađena: estradna zvjezdica, mlađahna pjevačica Ivana Brkić, na svojim je web stranicama s kojih možete skinuti njezine pjesme, vidjeti njezine izazovne fotografije, pronašla još jedan način za privlačenje publike, svojih vršnjaka - napisane lektire, te anketa o lektiri kojoj ne nedostaje ozbiljnosti, osmišljenih pitanja i ozbiljnih namjera za promjenom stanja u području obavezne lektire u hrvatskim školama.

[zagorski]

Eto, to je sve...komentari su dobrodošli...

[Blade]

Lektira - tortura...!!!

[Supernova]

Slažem se da pristup lektiri treba iz korijena promijeniti i dati mogućnost izbora.
Kada sam krenula u srednju školu, prva lektira sa kojom sam se susrela bila je Antigona, što je za mene tada bilo špansko selo. Takodje, nije mi se nikada dopala 'sto godina samoće' od markesa, ali sam morala pročitati tih nekoliko stotina strana nerazumljivog teksta i nešto sam lupetala na času, ali je tada istinski nisam shvatila. I da ne nabrajam sva ta teška i komplikovana djela, ali mislim da lektire treba birati prema afinitetima učenika, odnosno prepustiti slobodnom izboru bez nametanja autora ili književnog pravca.

I što je najgore u svemu, sve lektire, koje se od pamtivijeka koriste u osnovnim i srednjim školama, danas se mogu naći na internetu. Evo, kada pogledamo neke stranice gdje se mogu naći prepričane lektire, najčešće se mogu naći poruke tipa: 'hitno potrebna prepričana lektira 'bijeli očnjak' itd. Lektira je svima kao kamenčić u cipeli, svi se prave blesavi a najviše oni koji bi trebali konačno da shvate da je vrijeme da se nešto promijeni u korist učenika, jer bi mnogi možda i zavoljeli književnost kada bi znali da imaju pravo obradjivati djelo koje im se dopada i koje razumiju, a ne da po ustaljenim šablonima prepisuju lektire koje se decenijama koriste u našem školstvu.

[zagorski]

Istraživanje "Šta čitaju naši srednjoškolci"

Od 407 anketiranih učenika prvog razreda iz pet srpskih gimnazija, svih sedam knjiga sa spiska školske lektire pročitala su svega tri đaka, pokazala je analiza "Šta čitaju naši srednjoškolci".

Istraživanje je, uz pomoć saradnika, realizovao predsednik Društva za srpski jezik i književnost Srbije i nastavnik metodike beogradskog Filološkog fakulteta dr Veljko Brborić. Anketom sprovedenom tokom maja 2007. obuhvaćeno je 1.649 učenika od prvog do četvrtog razreda Zemunske i Požarevačke gimnazije, kao i gimnazija "Sveti Sava" u Beogradu, "Isidora Sekulić" u Novom Sadu i "Bora Stanković" u Nišu. Nijednu predviđenu knjigu nije pročitalo 14 učenika prvog razreda. "Ep o Gilgamešu" je pročitalo 38 odsto učenika, "Antigonu" 78, "Ilijadu" 15, "Pakao" 19, "Dekameron" 9, "Romea i Juliju" 67, a "Rane jade" 65 procenata. Učenici su odgovorili i na pitanje da li su u toku školske godine pročitali neku knjigu izvan školske lektire i više od 70 odsto je odgovorilo da jeste, a 29 procenata nije pročitalo nijedno delo. Knjige koje su najčešće čitali učenici prvog razreda su "Da Vinčijev kod", "Hari Poter", "Gospodar prstenova", "Alhemičar", "Kupoholičarka", "Princezin dnevnik", "Mi deca sa stanice Zoo", "Zauvek"... Među pročitanim knjigama su i sledeći naslovi "Sponzoruše", "Tri metra iznad neba", "Sofijin svet", "Vruće pantalone", "Kama Sutra za ljubavnike 21. veka", "Kum"...
Komentarišući ove podatke, Brborić je mišljenja da učenicima ne treba braniti da čitaju i takve knjige, ali ističe da bi nastavnici čak i direktno mogli da im sugerišu šta ne treba da čitaju. Ne treba im braniti, bolje je da čitaju makar nešto, ali na nama je da im kažemo da je pametnije, korisnije, svrsishodnije da ne čitaju one knjige iz kojih nemaju šta da nauče, istakao je Brborić. Od deset knjiga sa spiska lektire za drugi razred, 23 učenika od 418 ispitanih nije pročitalo nijednu knjigu, dok su sva dela pročitala 22 srednjoškolca. Molijerovog "Tvrdicu" je pročitalo 66 odsto srednjoškolaca, Sterijinog "Tvrdicu" 68, "Evgenija Onjegina" 49, "Revizora" 55, "Anu Karenjinu" 54, "Gorski vijenac" 56 odsto, "Čiča Gorija" je pročitalo 63 odsto učenika, "Večitog mladoženju" 42, "Zonu Zamfirovu" tek 39 odsto, koliko ih je pročitalo i "Narodnog poslanika".

Gotovo dve trećine učenika drugog razreda, 65 odsto čita i dela izvan lektire. Izbor knjiga je sličan kao i kod učenika prvog razreda, ali se ovde pojavljuju i knjige domaćih autora - "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihajlovića i "Blago cara Radovana" Jovana Dučića. Od 401 ispitanog učenika trećeg razreda, samo sedam je pročitalo svih devet knjiga predviđenih lektirom, odnosno 1,75 odsto, a nijednu knjigu u ovom razredu nije pročitalo 36 đaka. Čehovljevog "Ujka Vanju" pročitalo je blizu 63 odsto, "Nečistu krv" 64 odsto, "Zločin i kaznu" tek 12 odsto, "Na Drini ćupriju" 62 odsto... a među knjigama izvan lektire su "Alhemičar", "Gospodar prstenova", "Anđeli i demoni", "Ispovest iz Harema", "Znakovi pored puta", "Ženski rodoslov"... U četvrtom razredu, od 12 knjiga školske lektire, gimnazijalci su najviše čitali "Prokletu avliju" - 69 odsto, "Stranca" 68, "Čekajući Godoa" 63 odsto. Samo 29 odsto učenika pročitalo je roman "Derviš i smrt", "Enciklopediju mrtvih" 39, a "Hazarski rečnik" tek 26 odsto. Od 423 ispitana maturanta, 60 odsto smatra da je lektira dobro odabrana, a 28 odsto je navelo da je loše odabrana.
Najčitaniji pisac izvan školske lektire među gimnazijalcima je Paulo Koeljo, zatim Den Braun, Agata Kristi, Tolkin, Andrić je na petom mestu, slede Trejsi Ševalije, Džoan K. Rouling, Sofi Kinsela, Fjodor Dostojevski, Džudi Blum, Oskar Vajld... Među najčitanijim knjigama su "Alhemičar", "Da Vinčijev kod", "Hari Poter", "Slika Dorijana Greja", "Buđenje", "Kum", "Lovac u žitu", "Znakovi pored puta"..

Brborić je podsetio da čitanje lektire, kao i čitanje uopšte, doprinosi razvoju govora i kulture, napomenuvši da su nastavni planovi sa ovakvim spiskom lektire stari gotovo dve decenije. Pre 20 godina nije bilo učenika sa završenom gimnazijom a da tokom školovanja nije pročitao nijednu knjigu, a danas ih ima, rekao je Brborić, dodajući da gotovo polovina anketiranih misli da je lektira suviše zahtevna i da to mišljenje treba uvažavati.

Izvor