MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 05-09-08, 13:49   #1
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default Risto Ratković

Ko je, u stvari, on? Pjesnik, romansijer, esejista, putopisac, boem, rezignant, promašeni diplomata i kafanski sabesjednik onima koji su u literaturi tražili duhovnog zaštitnika. Koliko je život prema njemu bio nepravičan i sur, pokazuje njegov iznenadni odlazak u bolnicu. Misleći da je u pitanju pijanac ili skitnica, bolničko osoblje nije žurilo da mu ukaže pomoć. Umro je u bolničkom hodniku.
Ratković je bio mali rastom. Okruglast i trom. Valjda od prevelikog umora. Čudno da je pored velikih nevolja ostao blagorodan i mek. Prema sebi je bio nebrižan, kao svi pravi boemi. Stan na Čuburi, u Beogradu, bio mu je okružen sa trima kafanama. Kao da su se i one zavjerile da mu ne daju prolaz u lakši život.
Držao se Heraklitove misli o snu, po kojoj svako od nas odlazi u svoj sopstveni svijet. Bježeći u san Ratković je bježao u svoju slobodu. Indikativna je pjesnikova misao, izrečena u ekstazi: Život je kretanje, život je trešnja, život je bjekstvo od života. Stihovi donekle označavaju duh njegove poetike. Dakako, poetike rezignacijskog naboja. Ona se licencira kao dublji sloj bića. Sve što je drago imao izgubio je rano – roditelje, braću, ženu. Tome su se pridružile i nevolje života. Jedna veća od druge. Revoltiran zbog toga, s razlogom je kriknuo: Poezijo, sram te bilo! Smatrao je da poezija nije dorasla nevolji, a morala je.

Ako se koordinate Ratkovićevog života bolje osmotre, vidjeće se da u njemu nije bilo ničega do suza i očaja. Svetkovanje čula mogao je naći jedino u ljubavi, ali i ona je nestala s gubitkom žene. Nije bio svjestan da li nevolja unapređuje dar ili ga razara. Kad se komađe života rasturi, teško ga je vratiti na ranije mjesto. Pjesnikov život bio je jedno veliko rasturanje, bez mogućnosti pribira i vedrosti, Samo mrak i paučina. Samo vapaj i gorčina, ma gdje bio: U Parizu, Africi, u sebi. Putem pjesničkog izraza otklanjao je hirovite sablasti.
Nemaština ga je pratila tokom cijelog života. Mijenjao je radna mjesta, ali time nije znatnije poboljšavao uslove života. Po Andrićevoj preporuci, bio je i u diplomatskoj službi. Nije mu odgovarao status kostimirane osobe. U Moskvi su ga hapsili kao pijanca, ne znajući da se radi o personi sa diplomatskim pasošem. Bio je potpuno neprilagođen za život. U njemu je živio duh raspikuće i boema, koji nije davao ni pet para za etikeciju i građansko uvažavanje. Zbog toga su ga smatrali čovjekom sa ruba života. Jednostavno su govorili da je fin i osjećajan, samo propao. On je imao svoju tugu, koju je donio iz djetinjstva. Njome je uzburkao i opaklenio zrele godine. Rekao je više puta, zagrijan pićem, da mu je poezija pomogla da ne poludi. Ratković je za odbranu takve teze pominjao Bodlera. Po njemu je pjesnik svojevrsni demon. Služi za vađenje mraka iz vlastite utrobe. Zato mu je i potreban san. Kao zamjena za morfijum. Život je smatrao dubokom noći koja se ne može izbjeći, ali se snom može ublažiti njeno bjesnilo.

Literatura ovog pisca svojom izvornošću pripada beogradskom krugu, nastalom odmah iza Prvog svjetskog rata, koji je začeo Crnjanski, a poslije ga širili i bogatili stvaraoci lijeve ideološke orijentacije: Davičo, Matić, Vučo, Dedinac i drugi.
Pomenut je Ratkovićev boemski život. Obično se takvog života prihvataju pisci depresivne prirode. Iako u njegovoj poeziji bivakaju anđeli, kao nagovijestioci duševnog mira i dobrostivnosti, brzo se povuku pred naletom noći i demonstva. Ratkoviću je bliska osobina srastanja sa tim fenomenima. Cijena te sraslosti je odveć skupa. Ona je vodila pjesnika ka nečem što se zove polusvijet. Ratković nije imao snage da se izdigne nad njime.

Ratković je dušom bio vezan za zavičaj. Iako za života, onog zrelijeg, nije živio u njemu, volio je u smrti da bude tamo. Nije mu se ta želja ispunila. A šta se ovom pjesniku ispunilo?
Njemu se usred tuđeg mora pričinja da teče Lim. Svuda vidi zavičajne obrise, bez obzira na to koji je prostor u pitanju.
Ratković je imao dušu maštara, ali se prema njoj dosta komotno odnosio. Njemu je mašta prevashodno u slikama, a ne u vođenju cijelog toka pjesme. Tako smo u prilici da čitamo izvanredne djelove pjesme, a rijetko kad cijelu pjesmu. Uvijek ga je nešto „zakidalo“ da učini ono glavno. Da pjesmu bolje iznutra imaginacijski provjetri. Da joj da zamah i ovrhuni je ljepotom. Rekli bismo da je njegov rastrzani život veliki krivac tome. Sve što je radio, radio je usputno i u fragmentima. Tako je i živio – od danas do sjutra. Jedan dio njegove poezije, da se izrazimo figurativno, ima latice, na cvijet se manje mislilo. Ako se i mislilo, led života nije mu dao da se propne. Da pravi miris iskaže!

(Žarko Đurović – dio besjede na naučnom skupu u CANU 2004 god, organizovanom povodom pola vijeka od Ratkovićeve smrti)

Last edited by Paramanand; 05-09-08 at 13:54..
Paramanand is offline  
Reply With Quote
Old 05-09-08, 13:50   #2
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

ONA


Izidje iz mora
Sva u goloj vodi.

Na glavi joj kapa:
Živa morska zvezda.

Kičma, bela zmija,
Puzi joj niz ledja.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 06-09-08, 13:21   #3
Sharp
MiM team Expert
 
Sharp's Avatar
 
Registrovan: Jun 2008
Lokacija: Komsija sa treceg
Age: 33
Postovi: 3,652
Thanks (Received): 0
Likes (Received): 14
Sharp has disabled reputation
Default

Risto Ratkovic je preminuo u totalnoj samoci i siromastvu, u maloj garsonjeri u BGu. Poslednje godine zivota je bolovao teski oblik shizofrenije. Izgleda da je svim umjetnicima i boemima sudjeno da skoncaju na slican nacin
__________________
Bije me glas da sam dobar u krevetu, mogu da spavam po cijeli dan.
Sharp is offline   Reply With Quote
Old 06-09-08, 16:00   #4
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Ratković je, kažu njegovi savremenici, bio povučen i preosjetljiv i u običnoj konverzaciji. Pred kraj života živo je u siromaštvu, praktično od milostinje.
Njegovi emotivni konflikti, ili životne dileme kao poetske odrednice podstaknute su njegovim životnim lomovima koji su mu pojačavali ljudsku nesigurnost i očaj, ali i potrebu da to prenese u pjesmu. Kažu da je nešto konkretno i strašno trebalo da mu se dogodi kako bi ga podstaklo da napiše svoje najbolje pjesme. Prva upečatljiva potreba za to je smrt njegove žene krajem 1931. godine, žene koja mu je bila ne samo najveća ljubav, već i jedan od rijetkih oslonaca u životu. A taj stub njegovog života se urušio tako rano...
Iskustvo tog gubitka prenio je u antologijsku pjesmu Ponoć mene, kao i u pjesmi Ikona.


IKONA

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u mantilu pepeljastom i sivom šeširu
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš
pomislim: možda si ti.

Inače, ti znaš
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.

Last edited by Paramanand; 06-09-08 at 16:12..
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 06-09-08, 16:13   #5
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

PONOĆ MENE


Zaspati ili umreti...
Ili se pretvoriti u suncokret...
Da li je ona ikada i bila...
Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam...

Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti
Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao
Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom,
Ili sa očima,
Ili sa haljinom novom što joj kupih.

Tako sam retko uzimao i za nju i za se.
Tako često smo se svlačili kao vedar dan.
I čini mi se da nema mesta na svetu
Gde nismo zajedno bili.

Mrtva si a tebe nema.

Zašto mi ne dođeš...
Ta znaš li kako si obećala
Češće da ćeš se meni javljat...

Možda ti i kucaš uporno na vid mi,
Možda su oči moje nesposobne da te vide.
Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena.

Voskresni!
Voskresni ili sebe ili barem oči moje...

Sluh mi je već malo savršeniji:
Zovneš me.
Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni,
Tamo gde se nadao ne bih.
I srce mi je još sposobnije
Za otkucavanje tajnih znakova duha,
Duha ili druge materije.
Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sebe
I osećam da ležim povrh zelenih suncokreta,
U zelenoj košulji,
Prevrnutim očima.

Ali mi još došla nisi,
I beše kao ravnodušna
Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa.

Mučih se dugo u toj noći.
Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča,
U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu,
Da ima neko što dodir nam sprečava,
I što do mene lepše nisi doputovala.

Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svu
Da tog ću duha polako ubiti iz puške,
Što smeta našem sporazumevanju.

Pobediću ga, mislim, groom tvojim,
Slikom i crnom kosom tvojom;
I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave
Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju
A cvet se prihvati rukava mog:
To ti mi kao uzdarje vrati.

Pomozi mi, pomozi:
Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uđeš
Bar sad ne brineš brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celog dana ovog dana uzalud tražih pare,
A kad ti dođoh - mrtvoj ti dođoh...
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 07-09-08, 16:12   #6
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Ratković je možda posljednji iz plejade pjesnika koji su živjeli poeziju i koji je "više sreće imao sa riječima nego sa ljudima". Mnogi tumači njegova stvaralštva naglašeno ističu podudarnost pjesnikove poezije i života. S tim u vezi i čestu rogobatnost i neuglađenost njegovih stihova, alogične konstrukcije (Mrtva si, a tebe nema) shvataju kao pjesnikovu težnju da njegova poezija bude vjerna slika jednog neorganizovanog, rasutog i raznim nedaćama ranjavanog života.
Ovaj pjesnik smrti i ljubavi, pjesnik Ikone i Ponoći mene, jedan je od najvećih usamljenika među pjesnicima, što se u strahu od samoće družio sa sjenima umrlih, pjesnik koji je od života bježao u poeziju, san i snoviđenja i "jedan od onih koji su daroviti da život promaše".
Djetinjstvo i zavičaj su dvije komponente na koje je, dobrim dijelom, oslonjeno književno djelo Rista Ratkovića. Privlačile su ga svjetske metropole i pustunjske oaze Istoka, ali nikako nije mogao zaboraviti zavičaj. Lim je, štaviše, postao opsesija, pa je sasvim razumljivo što ga je osluškivao kao žilu kucavicu.
To prisustvo zavičaja i djetinjsta Ratkovićevom djelu daje posebnu draž. Istina, najdraže godine življenja (dječaštvo) potamnjene su stravom Prvog svjetskog rata što je i uslovilo kod njega tako rano viđenje smrti. Smrt je doista uočljiva komponenta Ratkovićevog literarnog stvaralaštva - pjesnik je vrlo rano izgubio roditelje, braću, ženu, ostavši još u 28. godini života usamljen, "bez iđe ikog svog". Ali, iako su tragična iskušenja života veoma rano formirala u pjesniku upečatljivu viziju smrti, Lim i zavičaj su došli kao ona druga, kristalno jasna barijera, bolje reći, inkarnacija sanjanog i doživljenog. Lim je ta zlatna nit koja prepliće sve pjesnikove tamnine, stranstvovanja i stradanja. Iako je smrt urezala toliko vidljiv pečat na njegovom trajanju - zavičaj sa svim svojim protivrječnostima bio je ona magična poluga koja je u vizijama tog "potucala" budila nove nade i ohrabrenja:

Misao me obuze
Da malo ja se smirim
Zavičaj da potražim.

Bolovao je Ratković svoje smrti male i velike, stranstvovao na svim evropskim i afričkim širinama. Surova škola života prekalila ga je do te mjere da je uvijek očekivao mnogo manje čak i od prijatelja nego što je zasluživao. Okrenut svojim, skoro bi se reklo zagonetnim, enigmatskim oscilacijama duha - on je imao i svoje tihe radosti, uzlete i kliktaje. A apsolutnu inspiraciju za takve izuzetno rijetke trenutke Ratković duguje baš toj plavoj vrpci, žili kucavici pjesnikove vedrine i optimizma - Limu. Bor na litici iznad rijeke jeste čudo, lipe i breze koje se ogledaju u virovima jesu atrakcija, gorska vrela koja utrčavaju u Lim sa lijeve i desne obale unikumi su. Visitorsko jezero na planini jeste odmetnuta duša rijeke, ali Lim je najveće čudo.

Legenda kaže da su silnici 75 godina poslije Kosovske bitke u vrijeme bogosluženja upali u crkvu na obali Lima, u selu Zatonu, đe su pobili sve muškarce, a 77 žena su izdvojili za provod. Žene su, međutim, iskoristili nebudnost askera i sve su poskakale u plahoviti Lim, jer im nije bilo do provoda sa Turcima. Prije dvadesetak godina mlada Nordijka je došla u Plav i bila oduševljena Plavskim jezerom. Mještani su joj rekli da se popne na Visitor, pa će se uvjeriti šta je jezerska ljepota. Nordijka je poslušala savjet mještana i narednog dana našla se pored Visitorskog jezera. Zastao joj je dah jer je bila fascinirana kao nikada. Nije odoljela iskušenju takve ljepote pa je skočila u jezero i tako završila svoj mladi život.
Magične vode Lima poslužile su kao motivacija mnogim utopljenicima da tu skončaju svoju životnu odiseju. Na putu od života ka smrti ova rijeka je često služila kao spasonosni karusel.

Pri samoj pomisli na rijeku djetinjstva i njene bistre gazove pjesnik postaje neko drugi i na trenutak bar "zaboravlja na svoj život težak".Iskreno, otvorena srca, ispovijeda se i proširuj svoja opažanja da bi zavarao sebe.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 07-09-08, 16:33   #7
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

LIM


Gluho je doba noći, i mrtvih glasova puna pustinja nema,
Mećava od zvezda veje, prostro se beskonačni pesak,
A meni se prikazuju vode, kladenci bistri, bez vena,
Potoci, reke, i zaboravljam na svoj život težak.

Ređaju se vode u kojima sam prao umorno telo,
Ređaju obale, livade i zaigrani talasi,
Virovi strašni, nad kojima su senke čitale mi opelo.
Ređaju se vode u sećanju, žubor njihov i drugi vodeni glasi.

Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena
Kupao je Atlantski Okean, kupalo Sredozemno More,
Snežne švajcarske reke, Volga i Sava namučena
- Kao tvoji, rodni Lime, ničiji talasi milo mi ne žubore.

Tako prisno, svojski, o mog detinjstva reko,
Nijedna voda nije me kao ti milovala.
Tepajući ti, znaš li, plivao te uzduž i popreko,
I mahnit bio, a ti si me rodbinski žalovala.

O, brzaci tvoji, tavnici i kolovrati,
Plićaci gde sam se isceljujuće izležavo.
Reko detinjstva, bar jedan takav dan mi povrati,
Kad sam kroz šapat tvoju muziku prirode doznavo.

Hoću li te zagrliti još jedanput barem,
Gledati sa trave senki okolo tebe harem,
Hoću li čuti sa tvojih obala klik druga i brata,
Hoće li išta moje okolo tebe ostati posle ovoga rata...
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 08-09-08, 07:50   #8
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Zavičajna inspiracija Rista Ratkovića ne iscrpljuje se, međutim, samo pjesmom Lim. Njegovi prozni tekstovi, roman Nevidbog i još neke pjesme ne samo što u podtekstu dišu zavičajem već često jasno i glasno ističu njegov pejzaž, atmosferu i raznoliku slojevitost:

Jedan proplanak zelene trave,
Jedan potočić vode hladne –
I ja bi bio car. („Car“)

U tom pogledu posebno je karakteristična pjesma „Bar“. Poslije umorne i neprospavane noći, pjesnik je potražio bar kao mogućnost za utjehu i predah. A tamo umjesto priželjkivanog mira biva suočen sa ogromnim vašarom taštine i razvrata.
Da, po moru, u pustinji (pjesma je napisana u Egiptu đe je Ratković, kao prije toga i u Francuskoj i u Sovjetskom Savezu, služio u diplomatskoj službi, u vremenu 1941-1945 godine, kada se vraća u Beograd), kroz beskrajne oaze, na pijesku je pjesnik osluškivao Lim.

Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj
Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim. („Bar“)

Lim je u slučaju Ratkovića bio neminovnost i opsesija. A ta asocijacija koja je u završnom stihu ove pjesme poistovijetila zavičajnu rijeku sa morem – zaista je najoriginalnije poređenje za čovjeka takvih raspoloženja koji je na hiljade kilometara udaljen od zavičaja.
Ipak, zavičajna piščeva privrženost ne manifestuje se samo kroz poimanje tog bujnog krvotoka među oranicama, on i preko zvijezda nad sumornom pustinjom uspostavlja prisan kontakt sa onim što ga zaokuplja:

To isto nebo i nad mojim zavičajem visi,
To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća.
Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi?
I pogled se moga brata sa nje meni vraća? („Pod istim zvezdama“)

Domovina je u širem smislu u Ratkovićevoj poeziji našla koliko suptilnu toliko i opredmećenu stvarnost. Nostalgija za rodnim krajem s vremena na vrijeme dobijala je opštu višedimenzionalnost. U tom pogledu interesantna je pjesma „Otadžbina u meni“, koja je pronađena u pjesnikovoj književnoj zaostavštini.
Ali, kada je riječ o domovini, neizostavno se nameće Ratkovićeva patriotska pjesma „Zemljo moja“, koju je doktorant na Ratkovićevom književnom djelu Čedomir Lučić poredio sa Šantićevom rodoljubivom lirikom, što će reći da je pisac za Bijelo Polje ono što je Šantić za Mostar. Ratković je, inače, poznat kao pjesnik slobodne forme i ova pjesma, „Zemljo moja“, je jedna od malobrojnih koja je odrađena strogo vezanom formom. Antologičari su je namjerno izbjegavali, a ona bez sumnje zavrjeđuje antologijski aršin.

Ipak, treba naglasiti da je zavičajno i patriotsko osjećanje u književnom djelu Rista Ratkovića samo jedna, ali svakako naglašena prisutnost koja ne umanjuje njegove ostale književne atribute.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 08-09-08, 07:50   #9
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

OTADŽBINA U MENI

Ti nisi povijana nu kolevci,
Divlja moja lepotice,
Odnjihana si na trnu,
I krvavo si se kupala, mučenice.
Lepota tvoja nije veštačka.
I ništa nema tako milo i nežno
Kao glas tvoj i pogled, kad miluješ.

Nepoverljiva si prema udvaračima, Umnice,
I dostojanstveno odgovaraš na uvrede.
Puna si umilne gordosti,
Dobra vilo.

Čudna je ljubav tvoja.
Duboko i brzo tečeš, dno ti se ne vidi.
Bezbroj požudnih pogleda pada na tvoje telo,
A ti veličanstveno koračaš dalje.

Haljine tvoje su proste, slobodarko,
I pokrete imaš nove, mnogom nepoznate.
Prosta si kao trava,
I tajanstvena kao more u ponoći.

Glas mi tvoj veoma mio,
Bezbroj njegovih preliva poznajem,
Ustreperim na prvu tvoju reč,
Jer si mi draga,
Jer ti si moja večita.
Reč moja tebi će da služi.
U tvoju slavu duh će moj da zvuči.
Zastavo ljubavi.

Kud god sam išao po svetu, o tebi sanjah.
Sa Petrove crkve u Rimu tebi sam klicao,
U katakombama o tebi mislio, rode.
Bosforom plovih – tebe priželjkivah,
Po gradovima Sirije i Turske za tobom čeznuo
Po Egiptu i Palestini za tobom vriskalo mi srce.
Na obali Mrtvoga Mora o tebi plakah, draga,
Sa Jerusalimske Golgote tebe sam dozivao,
Sa faraonskih piramida tebi klicao,
Veličanstvena moja vilo!

Sfingo govori o sudbinama ljudi i naroda,
Govori jezikom pradrevnim okamenjenog čudovišta.
Ja izgovorih pred njim tvoje ime,
I on se uznemiri.

I napadoše te lukavi razbojnici,
I srljaše na te, miroljubivu,
I prljavim kandžama greboše svetlo lice.
Ali ti beše jaka, i dođe dan
Kada uzdrhtaše blatnjava srca razbojnika.

I jarče će još da zasija
Blistava tvoja zvezda,
Neuporediva moja
Otadžbino.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 08-09-08, 17:00   #10
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

ZEMLJO MOJA

Nisam znao koliko te volim,
Zemljo moja, koliko sam vezan
Za te krvlju, osećajem golim.
Žig tvoj dubok, u me je urezan.

Braća moja što tamo ostaše,
Pričuju se nekad uhu ludom,
Sanjam trave i proplanke naše
I vidim te obasjanu čudom.

Zemljo moja, teška mučenice,
Rano živa, ucveljeni rode,
Miso na te: skameni se lice,
Setim te se: i sva radost ode.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 09-09-08, 22:01   #11
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

CAR

Sunce, ah, u sve pore se uvlači.
Pune mi oči i puna utroba sunca.
Zatvaram se, zavese navlačim, a sunce tu.
Kad ga nepolju nema, ono je u meni.
Oh, umoran sam.

A tu negde blizu, i daleko tamo, rat.
I veličaju se junačka razbojništva.

Jedan proplanak zelene trave,
Jedan potočić vode hladne –
I ja bih bio car.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 10-09-08, 22:19   #12
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

LEPOTA


Dva mlada groma,
S kopljem od krina,
Čuvaju negde
O lepoti san.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 12-09-08, 23:19   #13
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

BAR

Neprospavana noći, umorno moje jutro, hajdemo u
bar. Eno ga, na obali morskoj. Kadifene zavese još
nisu razmaknute.
Za tezgom Abisinka drema, umorna.
Tri lepotice sa Malte sede polugole, umorne.
Kairka jedna kunja, umorna.
Crnkinja se jedva smeši, umorno.
Miriše na dim duvanski, na puder i ženski znoj.
Miriše na prohujalu noć.
Miris je umoran.
U blizini huči grad, ili je to more.
Ne znam, od umora.
Od konjaka se zaiskri duša, pa se ugasi.
Sukne smeh razbludan, pa se ugasi.
Već je dan, a laku noć!
Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj.
Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 16-09-08, 23:37   #14
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

ŽIVI VETAR

Puno je vetra groblje,
Jaukom poludelog vetra
Što čupa kose od bola,
Od bola i jada besmislenog.

Na grobu jednom, gle, nikao divan cvet,
Krilat ko osmeh nekada one
Što sada dole spi.

O, to i jeste njeno bivše oko,
Taj krilati cvet!

Uveri ga, slepi vetre,
Vetre!

Razmahni krilima, vetre,
Tako silno da više razlike ne bude između neba i tebe.

Zvezdama li to vetar,
Krilima zvezdanim lupa li to vetar
Ogromno oko okeansko
Ili to moje srce ne otkucava ravnomerno?

Ah, šta mi sva ta pitanja znače,
Za ovo krvavo lišće ljudskoga mesa!
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 17-09-08, 08:04   #15
Blade
Moderator
 
Blade's Avatar
 
Registrovan: Nov 2007
Postovi: 17,460
Thanks (Received): 1
Likes (Received): 94
Blade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavan
Default

Bivši anđeli

Bogojavljenski su hujala nebesa, ogromna,
Zvezdana, hladna.

Silazili ste na reku smrznutu,
Visoki, vitki, lepi.

Anđeli bivši znam:
Krotili ste mrak uvodama.

U moje srce-zvon zvonili ste
Krinom,
Da ne svisnem od života.

Ko vas otera sa izvora
Oka moga...
Ne vidim vas.

Još samo u snežnom cveću prozorskom
Tražim krila i kolena vaša predivna.

Uzalud.
__________________
theres no dark side of the moon at all and as a matter of fact its all dark
Blade is offline   Reply With Quote
Old 17-09-08, 08:39   #16
Blade
Moderator
 
Blade's Avatar
 
Registrovan: Nov 2007
Postovi: 17,460
Thanks (Received): 1
Likes (Received): 94
Blade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavan
Default

MIR

Idem livadom: gleda me trava.
Tiši i tiši polako bivam.
Je li to ljubav, san ili java:
Ja samog sebe u sebi snivam.

Zver li sam, umnik, ili pak bilje:
Hladan prema pitanjima šturim.
Sveg me obuzelo tiho milje,
Gledam, a ne znam u šta to zurim.

Da li da vičem,ili da ćutim:
Svejedno.Osećam tih je to vir.
Neću, ne mogu sreću da mutim:
Neka mi do neba izraste mir.
__________________
theres no dark side of the moon at all and as a matter of fact its all dark
Blade is offline   Reply With Quote
Old 17-09-08, 08:48   #17
Blade
Moderator
 
Blade's Avatar
 
Registrovan: Nov 2007
Postovi: 17,460
Thanks (Received): 1
Likes (Received): 94
Blade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavan
Default

NEKO

Pogledah bolje oko sebe:
Tišina osamljena ruho mi dodiruje.
I strah me obuze od sebe:
Kroza me kao da neko drugi proviruje.

Ostajem i dalje ipak isti,
Kao tamna i nevidljiva reka:
Zemlja se njenom vodom čisti,
A ona beži i neće pobeći doveka.

Pa tako treperim i venem,
Slutim i hoću da mi se neko tada javi.
Tišinom drhtim a to čeznem
Da se u moju mirnu pustoš niko ne javi.

I najednom opazih: glava.
Pognuta , i kao anđeo nepomična je.
Predamnom bezvoljna je glava,
Zarobljena je mnom nevoljno,i umorna je.

Ko duh bez mira i bez stana,
Tako pognuto sedi neko u mojoj sobi.
__________________
theres no dark side of the moon at all and as a matter of fact its all dark
Blade is offline   Reply With Quote
Old 17-09-08, 12:11   #18
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Quote:
Originally Posted by Blade View Post
NEKO

Pogledah bolje oko sebe:
Tišina osamljena ruho mi dodiruje.
I strah me obuze od sebe:
Kroza me kao da neko drugi proviruje.

Ostajem i dalje ipak isti,
Kao tamna i nevidljiva reka:
Zemlja se njenom vodom čisti,
A ona beži i neće pobeći doveka.

Pa tako treperim i venem,
Slutim i hoću da mi se neko tada javi.
Tišinom drhtim a to čeznem
Da se u moju mirnu pustoš niko ne javi.

I najednom opazih: glava.
Pognuta , i kao anđeo nepomična je.
Predamnom bezvoljna je glava,
Zarobljena je mnom nevoljno,i umorna je.

Ko duh bez mira i bez stana,
Tako pognuto sedi neko u mojoj sobi.
I pun je, vidim, očajanja
Da mu se biće celo mojim glasom ne zdrobi.

Ćutimo tako oba dugo,
Pogledamo se katkad samo, tiho i tajno.
Onda se javi lice drugo.
Ali nikad oko glave da mi je sjajno.

I odjedanput, nasred noći,
Kada se iz postelje izvukoh i topla sna,
Stadoh, ne mogoh dalje poći:
Neko pored izbe, bled i bez sna!

Nesta, al kad se vratih sebi
Ruku jednu, samu, ugledah za stolom tada,
I, da me noć zgrabila ne bi,
Sedoh kao kad zvezda pada.

I gle, ruka mi njena zrači!
Deo po deo, zatim, javlja se najzad cela.
No znati ne mogoh što znači
Da mi ne okrenu lica i ne videh čela.

Tiho, da ni anđeo se probudio ne bi,
Počeh da pijem kafu, od sinoć zaostalu.
Da li to beše samo san u sebi?-
Tek neko mi je treso ruku, svu uzdrhtalu.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 17-09-08, 12:20   #19
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Drago mi je da vidim da još neko čita poeziju Rista Ratkovića.
Blade, pjesma NEKO je, u verziji koju si ti postovala, skraćena, zbog toga sam joj dopisao nastavak, tako da je sad cijela.
Kako kaže Dragomir Brajković, Risto Ratković je bio pjesnik bljeska i lirskih minijatura. Iz dugih pjesama pamte se samo pojedini njeni stihovi, lucidna zapažanja, ponekad i cijele strofe ispunjene žudnjom i ljepotom. Upravo zbog toga su i priređivači njegovih djela kratili pojedine pjesme ponekad srećno nalazeći cjeline, a ponekad osiromašujući ih i iznevjeravajući osnovnu pjesnikovu namjeru.
Priređivač zbirke u kojoj si našla tu pjesmu je, vjerovatno, uradio to isto, procijenivši da će štampanje cijele pjesme umanjiti njenu vrijednost.
Mislim da pjesme treba štampati cijele, jedino tako je moguće steći potpunu predstavu o pjesnikovim dometima, htijenjima, idealima...
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 17-09-08, 13:40   #20
Blade
Moderator
 
Blade's Avatar
 
Registrovan: Nov 2007
Postovi: 17,460
Thanks (Received): 1
Likes (Received): 94
Blade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavan
Default

I meni je drago da si dopisao nastavak.
Quote:
Mislim da pjesme treba štampati cijele, jedino tako je moguće steći potpunu predstavu o pjesnikovim dometima, htijenjima, idealima...
Ukratko - tako jedino možemo u potpunosti shvatiti pjesnikove misli, osjećanja i namjere..

Sad čitam roman Nevidbog. Ljetos sam ga prelistavala, i sad imam vremena i da ga pročitam
A onda, kad dođe vrijeme, napisaću i svoje viđenje, shvatanje tj. utiske..
__________________
theres no dark side of the moon at all and as a matter of fact its all dark
Blade is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:46   #21
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

* * *

jer nebo i zemlja plotom su pregrađeni
i laje privezan pas
u moje telo zakopan
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:46   #22
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

LAŽ

Lažem, a nije laž.

U gradu Basri
Na reci Šatel-Arab,
Zapljusnu me hamamski vazduh.

U kafani pijem gust šerbet.
I čini mi se da je tuda prolazio Rembo,
Onaj nesrećni, divni, nemirni.

I pričam saputniku o njegovim bežanjima:
Hteo je od sebe da pobegne sam.
I pokazujem na zidu šaru neku:
To je našarao on.

Lažem, a nije laž.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:47   #23
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

NIŠTA – NIŠTA

Lisje mrko zlatno trepti žudno.
Tica jedna seče nebo.
Šta je – šta će biti?
Zar još nije stala reka?!
Šta – sve po starom?!
A brda se ne raspadoše?!
Jeza.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:48   #24
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

GROBOFON

Ceo taj pamuk
oblaci sivi
na celo nebo.

ne mogu više
to meso pada
za sjajne kosti
za beskrajan dijamant

tutnji podzemna zemlja
legija staklenih leševa organizuju smrt
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:48   #25
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

* * *

Uzalud prsti uzalud podnoktne misli moje
nikad još ništa dodirnuo nisam
sve prave linije izlomio sam,
i samo od jednog slučajnog pokreta ruke
zavisi hoću li biti bog
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:49   #26
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

DVOGLAVA KRILA

na sjajnu mansardu će doć
plameno jagnje sunce

rasplela i češlja crnu reku sna
čeka plameno jagnje

ogrnuto golo
leži kao nad nebo svila
nikad me dočekat neće

eno zastave od zvukova
hrle hrle otvaranju

nikad
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:50   #27
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

ZVER – JAGNJE

Hitra i oštra zora ko kama,
Zora tičijih krila.

Klisurama i klancima nebeskim
Ori se buđenja krik,
Krik sunca vaseljenskog,
Glas buđenja Jagnjeta Plamenog.

Od glasa njegova ogluveše brda,
I nepomično kamenje posta...
Vidi se još samo nebopad,
Tih i tih nebopad.

Sa runom od svetlih munja
I zenicom od groma veselog
Juri plameno Jagnje,
Huji Zver-Sunce.

Njegov ogromni pogled uliva oštru mi smelost
Da mu tepam, da tetošim:
Jagnje, o moje Jagnje Plameno,
Pasi mi cveće, Cveće Ledeno.

I proključa u meni čelik jasnosti,
Čelik hrabrosti sunčane:

Sunce!
Krikni!

Zablistaj glasom plamenim
Pod nebom i nad nebom,
Prolomi dahom kliktavim
Podamnom, nadamnom!

O, zoro, oštra i hitra,
O, zoro,
O, zoro tičijih krila,
O, zoro, Tico Vatrena!

Evo mi trešti čelo od veselja!
Govorim: to mapu vezem tela svog.

U telo moje živ je zakopan zver –
To on ove reči veze.
U telo moje živ je zakopan duh –
To on ovu pesmu peva.

Sunce!
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 18-09-08, 22:54   #28
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

MATI

U kućerku presirotom
mladost bolovala,
nad jedincem bdila majka,
ljuto jadovala.

Žuborio cvrkut ptica
lepršalo cveće,
al su tužna bila lica:
on prebolet neće!

Lekar nije dolazio
jer se nema para
svaki sat izgubljeni
veću brigu stvara.

Prodala je najzad rublje
što mrtvacu treba
po lečnika poručila
i kupila hleba.

„Spremajte se već je kasno“
reče doktor suho,
tek kad majci srce pisnu,
sve joj posta gluho.

Uletela u sobicu,
pa, ne hoteć, sama,
„biće bolje, reče šta ćeš
da ti kupi mama“.

„Mleka malo, on prozbori,
samo malo mleka“ –
poslednja mu želja skromna,
al’ vaj, nema leka!

Muču krave, bleje ovce,
mleka na sve strane,
no zalud kad nije njino:
svi se svojim hrane.

Zar čak ni to da mu da
na večnom rastanku?!
i ledeni bol podivlja
samohranu majku.

Vrisnu, ciknu, pršte u smeh,
kao na sred druma,
zviznu suncu, zatim pljunu:
gordo siđe s uma!

I celoga božjeg dana
pevala na sav glas,
dok je sunce nebom vuklo
poslednji smrtni čas.

Sobu jada ozario
ukočen leden smeh –
majka sina očešljala,
tamnija no greh.

Zatim došli neki ljudi,
i do jutra bela
šaleći se čuvali su
paket mrtva tela.

U ludnici mati sanja
sred granja i blata,
i svaku noć vidi sebe
od suhoga zlata.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 19-09-08, 14:00   #29
Blade
Moderator
 
Blade's Avatar
 
Registrovan: Nov 2007
Postovi: 17,460
Thanks (Received): 1
Likes (Received): 94
Blade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavan
Default

DUHA RADI

pod ugašenim crtežom reči
leži patihlo telo

sarkofag plamena neviđenog
kandilo srca presvislog
iščezla slika
izvetrio glas

cvile daleka vrata
da hod mi snage ima

mladića tamnog pretamnog
očiju zverskih odsutnih
duha radi
duha radi
Blade is offline   Reply With Quote
Old 19-09-08, 14:39   #30
Blade
Moderator
 
Blade's Avatar
 
Registrovan: Nov 2007
Postovi: 17,460
Thanks (Received): 1
Likes (Received): 94
Blade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavanBlade uskoro postaje slavan
Default

POD ISTIM ZVEZDAMA

Nadvilo se nebo zvezdano iznad peska,
Iznad sumorne pustinje i poludelog mora,
Šumi pustoš i val o val u ušima treska.
Trepere, blistaju zvezde i iznad naših gora.

To isto nebo i nad mojim zavičajem visi,
To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća.
Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi?
I pogled se mog brata sa nje meni vraća?

Kroz rešetke gledaju studenih tamnica,
Drugi kroz snežno granje slobodnih šuma.
Snovi putuju zvezdanim kolima, putuju bez granica,
Srca trepere od tajnih talasa, zavičaj mi ne silazi s uma.

Miči se, zvezdo, sa moga malog prozora,
Siđi u moje snove, osvetli provalije mraka,
Gde kolo se krvavo vije sve dok ne cikne zora,
I dok ne istrči sunce sa vetrom svežega zraka.
Blade is offline   Reply With Quote
Old 19-09-08, 22:19   #31
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Ako je život san, u kome se samo smjenjuju razne scene, onda je Risto Ratković neprestano prolazio kroz njih od tužnih, ružnih do rijetko ružičastih.
Sve je pokušavao, u svemu se iskušavao i najviše samo sebe slušao.
Slušao je i sebe i kad je (na hiljade kilometara daleko) čuo žubor zelenog Lima, i kad je osluškivao tajanstvene zvuke Svemira, i kad je na ikone mislio, i kad je iz suncokretovog cvijeta (preko antenskih sazvežđa Neba) tajne poruke voljenoj osobi (na udaljenu svevječnost) odašiljao.
I kad se, ako i rijetko, divio svojoj moći, i kad je tugu nemoćnika za svoju prihvatao, i kad se do iscrpljenja rvao sa sobom usamljenim – nije od sebe daleko odmicao.
U sve je uvlačio srce, dušu, bilo razuma, osjeta i osjećanja.
I kad je njedra ljubljena mazio, i kad je u nadmoći sopstvene nemoći nijemio pred ljepotom bliske nagosti tijela žuđenog, i kad se čudu drugom čudio.
I kad je (u najvećoj trezvenosti) za nečim (ili od nečega) ludio, nikad nije propuštio da sva ta htjenja i neostvarenja kroz filtere duševnih iskušenja provede.
Zato je takav čovjek morao stalno patiti i između Kostićevog sna i jave se klatiti.
Bio je svjestan da su mu nebeski pehari van dohvata i da ovozemni rijetko kad u prave ruke dođu, ali ga to nije kolebalo da skrene pogled sa bogojavljenskih hladnih noći i da o neponovljivosti ovozemnog sanjarenja svoje, makar i varljivo, tumačenje donese.
Život je zamišljao iskušeničkim prolazom, gdje sve dozvoljeno nije dobro, a sve dobro nije dozvoljeno.
Ipak je dozvoljavao sebi da u svemu, na svojstven način, uplit učini.
Otuda je poetsku raznolik, a raznolikošću mozaičan.
U ukletoj sudbini pjesnika Ratkovića poezija nije ukleta, iako se takvim motivima većinom bavi, optužujući čak i prirodu za nedosled.
Želeći da se odvoji od istine bježao je u sfere snova ili težio „snom silovati stvarnost“.
Stoga se užasavao pomisli na istinu i na logički normalan život.
I dok je Boalo tvrdio da „ništa nije lijepo ako nije istinito“, Ratković je uobražavao suprotno.
Ipak, od istine nije mogao pobjeći. Bila je jača od njegovih htjenja.
Drainčevo buncanje: „Zaboravi, o zaboravi, da je tuga najsvirepija fatalnost tvoje vrste“, paranoidno je pretvarao u osnovno načelo.
Zato mu je život bez svrhe činio svrhu života.
Što je Ratković sve kroz tragiku posmatrao razlog je što ga je, kako priznaje, „hvatao užas od ljudske istorije“.
Tako je zagledanik u „lijepo prokletstvo bola“ bolovao za svim i od svačega.
U tamninama života pogledi su morali tamniti, pa u i slike umišljene.
No katkad:
„Zažubori telo nečije, prekrasno pa ode,
Ostanu da vise u vazduhu samo oči“.
U početku su te oči „svetle i drage“, a onda počnu da „zare mračnim podrumom“.
A, „Izvana laje noć. Da li je pseto ili noć?
Slutimo da pravo jutro nikada neće nam doć“.
„Širom celoga sveta vrve divljaci i mudraci,
Umiru i ginu na sav glas
U ime nečega što ni sami nisu“.
I tako prolaze vjekovi i ljudi sa njima, a skoro da se ništa ne mijenja.
„Niže se dan za danom, vek za vekom, a tajna iz kamena, iz trave, iz sna i jave“, kao da čuva
„Mir nad istorijom!“
I mora tako jer,
„Težak je krst buntovnika“
Pa i,
„Ljepota prirode bednima nije data
Njima je ljepota opljačkana“.
Uprkos svemu, slijedi poruka:
„Pred vucima se smešiti ne treba“.

Ratkovićev talenat davao mu je snage da sve isprobava, da halucinantno pretvara u stvarno i obratno, ali i da napusti kad uspjeh ostvari. Tada bi tražio druge izazove gdje bi se iznova iskušavao.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 19-09-08, 22:19   #32
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

nastavak...

To nije osobina varljivih znatiželjnika, već darovitih samopuzdanika kojima je pripadao.
Vidio je što bi rijetku vidjeli, a ostao kratkovid pred lako uočljivim.
Da bi se razumjela pjesma, treba razumjeti pjesnika. Tu se javljaju psihološka prožimanja.
Ratkovićeva zvjerogradska sredina nije bila za to sposobna.
Bez osvrta na to nastupao je u nadi da će do promjene doći.
A kad i dođoše u novom preokretnom preobuku (na posisu sopstvene krvi građanskog proloma) nije to bilo ono pravo, nekad očekivano. Pred njim je opet razmahivala ona strašna, ranije doživljavana „Fantom baba“ prijeteći:
„Obesiću na sunce zastavu crnu,
na sunce i na domove sve“.
Vidio je samo strašne talase neukrotive lavine od koje umak nije postojao.
Iznova je zarobio sebe u sebi, pokušavajući odagnati halucinantno od stvarnog.
Nevoljno je tražio uklop u daleko nasrtljivijem i drugačije fiksiranom sveopštem (ne avangardizmu već gardizmu) boljšebrozovskog tipa.
Ali, truskava vožnja u toj interkompoziciji bila mu je poznata još iz boravka u Moskvi, gdje je zapečatio razmišljenje i na „divit i hartiju“ ni pomišljao nije.
Suterenski smještaj u Beogradu bio mu je dovoljan.
I penzija isto tako.
Dijeleći pokoji presušeni čvarčić sa ugojenim mačorom Petkom, pjesnik je već istresao ionako prazne džepove sa godinama olinjale odjeće.
Spremao se za nečujni odlazak na vječno počivalište. U sfere gdje se gasne i pučinom nedohvata brodi.
Nije se osvrtao ni na onih imaginarnih „stotinu djevovojčica“, koje su mu se u ranoj pjesničkoj mladosti obraćale „sve u jedan glas“:
„Dužan si nam jedno nebo
Dužan si nam jedno nebo!“
Ili na svoj odgovor:
„Kad i posljednji komad mesa nestane sa mene...“
Opet je kao i u doba nastanka „Mrtvih rukavica“ ugledao „sebe kao visoku travu koja se povijala i diže...“
Teško mu se bilo povijati, ali drugog izbora bilo nije.
Pokušao se izmiriti sa sobom, a time i sa svim iz ovozemne prolaznosti.
I dok drugi žale za onim što ostavljaju, umorni poeta – mislilac nije imao šta žaliti.
Bližnji i ljubljeni otišli su prije njega.
Pa i drugar Petko, sa kojim se šetkao, pred tramvaj posrnu.
(Vjerovatno da je Ratkovićevo drugovanje s mačorom bilo i praktična potvrda dubokog razočarenja u ljudske poroke svakodnevnice. Biće nam jasnije ako se sjetimo petostihovne pjesme „Susret“:
„Ide mi u susret
nepoznat čovek
pa se obradovah.
Neću morati da se smešim
neću morati da lažem“.

(Čedomir M. LUĆIĆ – dio predavanja na naučnom skupu u CANU 2004 god, organizovanom povodom pola vijeka od Ratkovićeve smrti)
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 19-09-08, 22:29   #33
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

Risto Ratković je sahranjen 25. juna 1954. Pjesnik Slobodan Marković, alias Libero Markoni, se od autora „Nevidboga“ oprostio uzbudljivim riječima u kojima je plamćeo bol za svojim starijim sabratom. Kazavši za Rista da je bio veliki pjesnik i divan čovjek, evocirajući njegove velike životne muke i udese, svoj govor je završio riječima: „Alal ti vera Risto – umro si na vreme!“Dobro se znalo da je to pohvala umrlom piscu za častan život i za poeziju. Ostalo je zapisano i da je, kada su kovčeg počeli da spuštaju u raku, skočio u nju i počeo da viče na okupljene: „Gde ste bili dok je gladovao“. Hoće da u Ristov sanduk stavi i bocu rakije. Kad su grobari uzeli lopate, Libero Markoni počinje da ih moli da zemlju bacaju rukama, ne lopatama, da bi im ljutito uzviknuo: „Znate li vi, bre, koga sahranjujete“.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 11-10-08, 21:42   #34
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

PLAMENA ZAVESA

Očeličilo se nebo, pišti strava.
Jato bombardera ostrvilo se na luku Aleksandrije, na ratne brodove na njoj.
Mrak, ni sebe ne vidim.
A onda se provali. Bezbroj topova ruknu gromovsku vatru.
Zemlja se ispod nogu izmiče, srce se u grlo penje.
Sam na ulici. Kao u tunelu...(ako naiđe voz...)
Ko zna koliko traje. A onda muk.
Je li razvaljeno nebo? Ne, samo rastresene zvezde.
I kao devojka iza ugla, iziđe iz oblaka mesec.
I obasja, i obasja.

Gledaj onu poslednju crtu,
Koja se sa tvojim okom sliva:
tamo se more
u nebo uliva.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 13-10-08, 22:07   #35
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

DEVOJKA BEZ MLADOSTI

Nerascvetano, neprobehareno devojče arabljansko
Raslo od Sunca,
Od teške materine brige,
Od ljutog jada sirotinjskog.
I zape jednog dana
Silnom begu.
I beg se dogovori s majkom
Da pozlati zeleno, malo devojče.

Uvredi je ceo svet,
I samo to Sunce i jarki cvet
Obliše se čemerom devojačkim
Strahom od sveta,
Strahom od svega
Zabole zauvek.

Ceo život joj po đavolu pođe.
Ali ni u igri plahovitoj,
Ali ni u ljubavi zverovitoj
Mladost joj nikad
Nikad ne dođe.

Strahom od sveta,
Strahom od svega
Bolovala je celog veka,
Neprocvetana njena mladost
Uvređena doveka.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 26-10-08, 15:48   #36
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

PESNIK I MILICIJA

Sjajni pesnik Risto Ratković, malen, premalen rastom, odevao se u dućanima koji su prodavali konfekciju za decu. Sve je na njemu bilo malo. Male ruke. Male noge. Kratki, prekratki kaputi, kratke, prekratke pantalone. Malene cipele, broj trideset i četiri. I na tom malom telu – velika glava na neveselom vratu.
Ja ne mogu da budem profesor, često mi je govorio, jer bih uvek bio najmanji u razredu. I deca bi mi se smejala. Ali portir! Još kako. To bi bio idealan posao za mene. Sjajno bih izgledao iza šaltera. Jer gornji deo moga tela, od pojasa i glave, koja otkriva šalter, ne bi izazvao nikakvu sumnju.
Risto Ratković, pesnik, pisac NEVIDBOGA, smejao se lepim smehom. I taj osmeh ga je prolepšavao. To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.
Ali jednom u nekoj muci, zajedno svratimo u Savez pisaca da se raspitamo za nekakv posao. Generalni sekretar, poznati zvanični pisac, ravnodušno nas odsluša. Meni obeća nešto neodređeno. Što odmah i zaboravi. Rista Ratkovića je odbio. Razlog? Nekad, nekom zgodom, pisao je nešto protiv nadrealista.
Te kobne noći, u društvu Đure Gavele i Desimira Blagojevića, dva prijatelja, sjajni pesnik i pripovedač, veliki poznavalac literature i svega na svetu, Risto Ratković, pijan, nemoćan kao čovjek, iz sveg glasa dozivao je miliciju.
Milicija. Milicijaa. Milicijaaaaa!
To je bio njegov poslednji ljudski i pesnički krik.
Pesnik „Ikone“ i „Ponoći mene“, nijednu drugu reč nije izgovorio. Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah.
Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u večnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika:
Alal ti vera, Risto. Alal ti vera što si umro. Na vreme!
Jad i očajanje.

Branko V. RADIČEVIĆ
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 20-11-08, 10:31   #37
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

POTUCALO

Na svetu čuda nema,
Jer sve je čudo pod kapom nebeskom.
Što se zovem Tucalo Potucalo čudo nije.
Dugo sam, još dečkom, na cesti kamen tuco,
Godinama se i godinama po svetu potuco.
Dalje mi se ne priča.
Hajdemo u onu šumu tamnu.
Kako je ozbiljna ova šuma!
Sednimo na ovo zeleno busenje,
Na mahovini finoj oči da odmorimo,
Oči naše umorne.
Sednimo.
Kako je hladno i zeleno ovde!
Takve su bile oči u majke moje,
Zelene i hladne.
U čamcu na moru me rodila.
Neki put ne znam koje to more beše:
Crno ili Jadransko More,
I to mi je tako svejedno.
Navikao sam da zavičaja nemam.
Al' opet, ponekad, misao me obuzme:
Da malo ja se smirim,
Zavičaj da potražim,
I u svet se ponovo otisnem ja.
Šta ti sve nisam bio do Čikaga!
Bubrege mi je pržila i džigerice ladjina utroba,
Ali moja utroba češto je gladna bila.
U pristaništu jednom zaradih grdne pare.
Nekoliko dana sam po obalama šetao,
Hteo sam baš da vidim kako je to biti čovek.
Nije ružno!
A posle, tamo, koliko mesa!
Više no ova šuma mesa.
Konzerve ja sam krao,
I zabranjeno piće pio.
Mnogo je oko pesnicu moju videlo.
Zardjale su mi oči tamo,
Od mržnje i prkosa.
Kao bespara sam bacan u Mičigan jezero,
Pa sa užasom ipak obale dohvaćao,
I dalje živeo.
Kakve li ono behu zore,da se setim..
Ugašen požar..
Zelena paljba..
Otrov zeleni u očima..
Umor i policija, to je zora u Čikagu.
Takva su naša jutra u svakom velikom gradu.
E, tu sam srce očeličio.
Tu sam ga, kanda, i izgubio.
Žena ga, bogme, nijedna našla nije.
A tako divnih po svetu ima žena.
Kažu bar tako, ja ne znam.
Ja volim ženu kad gospodara psuje,
Ili sa cvećem kad razgovara sama.
Ja volim jednako londonsku maglu
I aksam u Carigradu.
Engleski džin il' srpska rakija,
To mi je svejedno.
Čoveka nanjušim bolje no ikoje pseto.
Koliko sam puta spasio drugove od ljudi!
Gospode se čuvajte dobro, govorio sam.
Čak i onda kad istinu govore njima je dosadno.
I jadnika se čuvajte dobro, govorio sam.
Slugu i roblja prodatog čuvajte se.
Duše su njihove u tudjem novčaniku.
Da, naučio sam i ja štošta po ovom svetu golemom.


Pamtio nisam puno.
Ali moje oko nije spavalo.
O, koliko puta mi tabani proklijaše nemirom!
Bukne u meni tuga što poznanike drage oštavljam.
Što se novim i tudjim stranama u zagrljaj bacam.
Ali podjem.
Šta i mogu, drugo ja, u čamcu rodjeni Tucalo,
Potucalo po ovome svetu..
Ne grlim usput ni ljude ni žene,
A imao bih, čini mi se, nešto da im kažem.
Reč bi ta bila topla kao krv.
No pre ću ispljuvati svoju sopstvenu krv.
Pred vucima se smešiti treba.
A toliko, ipak, ljubavi i snova!
O, ti snovi, prokleti snovi,
Svuda su me pratili.
Po kiši, po travi, po selima kamenim,
Po travi zelenoj, po pločama,
Po suncu i pesku, po mračnim izbama.
Srce mi beše gnezdo, i njega dok ne izgubih.
Ruke mi oštadoše samo drage,
Ove dve sestre, hraniteljke moje, ruke.
Lebde mi u snu iznad glave kao barjaci.
Šta ti sve one nisu radile,moje ruke!
Nikad još ne rekoh taj i taj ne znam posao.
Šile su i krale, i po vilicama udarale,
Crnu utrobu zemljinu kopale i zlato vadile.
E, to ti beše život!
U crne dubine zemlje spuštao sam se hrabro,
Oči naprezao, te moje oči umorne,
Ruke istezao.
A uveče onda,
Kad sam se iz zemlje peo u zvezde,
Ja nalazih noć na istom mestu
Na kom je i sinoć bila.
Umorna, gruba.
Hvala neka je onome spadalu krezubom,
Poljak li beše ili Švedjanin,
Narečja njegovog ne sećam se.
Govorio je često, mnogo i brzo.
To zlato, reče, kopamo radi mindjuše jedne,
Mindjuše neke plitke žene,
Toliko plitke da nemaš ni zagaziti u šta.
Davno je to bilo i ja sam stalno mislio.
Od mindjuše su narasla velika brda zlata.
Sećam se.
Onda je planuo rat veliki i strašni.
Bilo je divota pogledati
Kako su ljudi hrabri.
Što je to bilo smešno, žalosno, očajno!
Imao je čovek vremena sto puta da poludi.

Sećam se.
I puklo mi je pred očima nešto ogromno i svetlo.
Pobegao sam, a za mnom se kotrljala Zemlja,
U blatu, u krvi, u ludilu.
Kotrlja se, a ja lutam,
Po ovoj šumi zverovitoj,
Punoj gvozdenog hlada.
A tamo negde Sunce,
Sve crvenije i crvenije.
Ali šta, šta je to sa mnom?
Koliko da čekam još ovde?
Hocu li iz ove šume ikada izići?
Gladan sam, prosto naprosto, i žedan.
Zaboravio sam da odem, zbilja.
Viču me ljudi, mnogo ih negde ima..
O noge ove proklete..
Kako sam zakovan..
I hladno mi je..


Tako je mislio i buncao Tucalo Potucalo.
Jedna šaka snažna zgrabi ga za rame:
-- Ko si ti?
-- Besposleni.
Smola od umora skinu se s trepavica,
On otvori širom kapke očiju:
Nije to šuma,
No klupa u parku velikog grada.

Po ulicama su rasle ogromne povorke,
Glas njihov nije više u pustinji glas,
Glas je to koji se pod kožu zavlači.
Pohod je to gladnih.
Pohod koji raste svaki čas.
Litije su to što grozu dostojanstva nose,
Povorke bespravnih orgnizovane svesti,
Ne mole oni od silnih mrvicu savesti,
Niti milostinju ičiju prose.
Poklič je to za pravom,
Poklič za pravom i hlebom,
Pod ovim ljudskim nebom.
Obnovljenom snagom,već zaboravio glad,
Tucalo stupi u redove.

Raste veliki grad.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 22-11-08, 09:52   #38
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

VOJNICI

Noć aleksandriska:
Puno nebo ptica.
Crna, trezna i pijana, bela
Promiču lica.

Arapi i Južnoafrikanci,
Novozelandjani i razni Sloveni,
Englezi i Austrijanci -
Krklja pesma i mesec seni.

Bombardovan ljubavni kraj.
U senci ruševina šapuće Arapka.
Pijani mornari tetoviraju raj.
Psovke, prelivene smehom svaka.

Treba ga čuti, taj definitivni smeh,
Smeh u lice besmislenoj smrti.
Gladni sveta, žedni zaborava,
I uvek umorni, umorni vojnici.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 23-11-08, 12:57   #39
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

MERIMA

- Ti tražiš ljubav, mladiću – kaže mi stari Arabljanin, prodavac bičeva za muhe.
- Ne znam.
- Potraži unuku moju... Sto godina neka živi, jadnica! Ali da umre, srećna bi bila... Alah neka mi oprosti.
- A gde je ona?
- Po Kairu luta, po Aleksandriji.
- Kako da je nađem?
- Idi po barovima, gde ljuto piće pije, gde se gorka pesma peva. Tamo su rapavi glasovi. Tamo je Merima.
- Kako izgleda ona?
- Poznaćeš je po ludilu.
- I lutam. Zveče đerdani, sevaju gola kolena, krešte tamna grla. Merime nema.
- Merime nema – kažem prodavcu bičeva za muhe.
- Naći ćeš je, mladiću. Potraži iglu u pustinji. Ona ima rapav glas... Naći ćeš je po ludilu.
- Od čega je, striko, luda?
- He, sinovče. Priča je to. Bila je devojčica. Telo joj je neprobeharano.
A beše silan beg, trostruka muška snaga kod njega.
A bogat. I kupi on Merimu za deset dana.
Iziđe od njega Merima – luda.
Pa je porasla. Ljubav je išla njenim stopama, zver.
Pa je pevala, pa je igrala. Ljuta je bila. Od svega se strašila, od svega se plašila. Samo je bežala.
Igrala, pevala, sve luđa. Iz mržnje vodi ljubav. Samo se straši.
- Je li lepa?
- Kao zmija. Potraži iglu u pustinji. Oči – ljubičice. Požar u očima.
Izgorećeš ako je nađeš. Čuvaj se. Živela sto godina! Ah, smrt bi joj lakša bila. Idi, idi!
U tramvaju, na mostu nilskom Kairo – Zamalek, devojka. Oči – ljubičice. U očima požar. Kosti joj zveče.
Podozrivo je gledaju putnici. Ona povika: „Hulje! Svi ćemo istim putem“.
Iskoči iz tramvaja. Za njom ja. Ali svet vri, izgubi se.
A svet raste. Niče. Niče iz zemlje, kulja iz kuća, raste na krovovima.
Širom se otvaraju prozori, lupaju prozori. Žene lavorima prosipaju mokraću s prozora. A sunce, sunce... kao benzin mokraća gori.
Nema Merime. Lutam. Silazim sa sunca u podrume. Pijem hladan šerbet ljubavi. Merime nema.
A jednog hamamskog dana, jednog znojavog dana, potrčaše žene za kovčegom, leleču, biju se u grudi.
- Ko je umro? pitam
- Ona – tužno odgovara jedna baba.
- Merima? upitah nasumce.
- Da, Merima.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 26-11-08, 10:08   #40
Paramanand
Moderator
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 6,051
Thanks (Received): 231
Likes (Received): 2609
Paramanand has disabled reputation
Default

DETE IZ ORMANA

Ulazi otac u sobu da spava
I još sa vrata oči zatvara,
Od očiju svojih zatvara vrata
Da ne bi gledao.
Leže u prnje
I ne zna s koje je strane prozor.
On je kačketom zatvorio njegovo veliko oko.
Miran leži u početku.

Sve do glasa, glasa iz ormana.
Da li spava?
O, da mu je napolje izaći!
Za jedan krik sunca život bi dao,
Ustaje,
A napolju mesečina
Razastire svoje zeleno rublje.
Oko njegove postelje šeta velika buba,
Nosi upaljen fenjer, velik kao naprstak.
On čuje neku posmrtnu pesmu tihu,
Neko leži tiho u njegovom ormanu.
On beži iz sobe
Ali ne može sasvim da izađe:
Zar ne ide cela četa buba i nose nečiji glas,
Glas iz ormana,
Glas njegovog deteta,
Koje nije imao para da sahrani.
Juče je tek posao dobio,
Prvi put ovoga leta.
Od vlasti nije smeo u sobi da ga zakopa;
Drži ga mrtvo u ormanu dvadeset dva dana.

On voli cveće.
Kad je u sobi mnogo krinova miriše na leš,
U njegovoj sobi cvetaju krinovi,
Cvetaju u njegovom telu,
U zidovima,u postelji, u ormanu.
Otvara prozore da se ne uguši od cveća.
Šetao bi ali ne sme po avliji da šeta.
Stanarinu platio nije.
I gazda bi rekao da zidar nesto smišlja,
Da nešto opasno u glavi svojoj zida.
O,kako da se s praga vrati?
Da je tica,pa da ima krila.
Da pobegne od svega ovoga ovde.
Od praga na kome kukavan sedi a ne sme da kuka,
Od prnja svojih koje noću postaju žive
I razgovaraju sa njim glasom faraonskih mumija.

Napolju veje zelena mesečina,
I zavija na nebu mesec kao u mećavi vuk.
A njega zove dete iz ormana:
Brine se, jadno, da on ne spava,
Da može sutra da radi, jela da donese.
O, nikad mu bombona nije kupio.
Jedanput ga pitalo tužno:
Tata, šta je to čokolada?

Sviće golubije sivo.
Zidar se iz prnja izvlači izmrcvaren.
Oseća kao neki trag snova u sobi,
Razbarušen vazduh.
Umi se i ode.

Zida se nečija velika kuća.
Neograđeni mostovi od daske
Lebde nad provalijama,
Ugibaju se pod koracima nosača
Krvavo šaljivi mostovi.
Sva se pećina ugiba i ljulja se od ljudi,
Dodaje se i nosi i pruža i prska i kuca.
Kucaju u njoj i nad njom kucaju čekići,
Penje se kuća u vis, mermerna lepotica.
U njenom podnožju zidari jedu nešto na brzu ruku,

Telu svome novi pogon daju,
Da propnu kuću još na jedan sprat.
U nedovršenim građevinama
Miris je rada čist kao sa leda.
Stotinu vrata još nemaju vrata,
Stotinu otvorenih soba jedna drugu gleda.
Promaja promaju seče,
Ukrštaju se pogledi praznih prostorija.
Uzbuđen time zidar ponekad zapevuši;
Ruzmarine moj zeleni,
Moj prozore okićeni.

Dogoreva dan.
Dogoreva zidarev kratki san.
Sa toga istog prozora
Neko ce pljunuti na njegovu senku,
Kad se bude vukao pločnikom
Pored završene zgrade.
Kad bude zviždukao pesmu jeftine rakije;
Al sam se najadio jada!
Ili besposlen zurio u kamen od kamena,
Od kamena njemu ni kamena.
Dogoreva dan
I sunce kupi svoje prnje da spava.
Zidar ide u prnje svoje očajno poznate,
Pored ormana sa mrtvim detetom da spava.

Ponoć.
Visi kao bakarni kazan.
Mesec.
Pusta noc i prazan mesec iznad grada.
Noć u hapsanama

Debeli visoki zidovi,
Guste gvozdene rešetke,
Nebo od betona.
Visi električno jaje,
U sijalici gori neizleženo pile,
Padaju stenice sa niskog i tvrdog neba
Po kosi
Po očima.
Zidarevo se lice smeši:
Oslobodjen je deteta i stana.
Škripe stare daske i škripe dečije kosti:
Ipak se orman otvara.

Skakuće bledo dete,
Govori mrtvo dete:
"Oče, budi hrabar."

Gori malo električno jaje.
Na lice pala tama.
Kao ispod kože pređe po licu senka:
Grči se vilica
I pobunjeno steže pest čoveka.
Paramanand is offline   Reply With Quote
Old 20-02-09, 11:20   #41
estate
MiM team Početnik
 
Registrovan: May 2007
Postovi: 67
Thanks (Received): 0
Likes (Received): 0
estate na dobrome putu
Default

Novo groblje u Beogradu.
Dan,20.jun,1954.
Sahrana pesnika Rista Ratkovića.
Slobodan marković,Libero Markoni,nesrećan,pijan,skače u raku.
»Gde ste bili dok je gladovao«!vičena ukopnike.
Pokušava da pokojniku u sanduk uturi bocu pića.
Da mu se nađe.
Da spokojnije putuje.
»Alal ti vera,Risto!- viče.
»Alal ti vera što si umro.
Na vreme.«
Na licima prisutnih užas.
Oni sa Ristom nisu delili poslednje porcije čvaraka.
Grobari uzimaju lopate.
Libero ih hvata za ruke.Viče.Moli.
»Polako.
Ostavi lopatu.Ne lopatom.
Rukama.
Rukama zemlju.
Znate li vi,bre , koga sahranjujete.«
Javnost nije razumela tugu pesnika Markovića.
Javnost uopšte ne razume tugu....
estate is offline   Reply With Quote
Old 20-02-09, 11:20   #42
estate
MiM team Početnik
 
Registrovan: May 2007
Postovi: 67
Thanks (Received): 0
Likes (Received): 0
estate na dobrome putu
Default

Možda ne uvek ali vrlo često prema onima koji me poznaju ponašam se ne kao Risto <Ratković već kao njegov poznanik koji sa njim nema najzad ničega obavezno-zajedničkog i koji ne odgovara za njegovu moralnu apsolutnost.
Ravnodušan sam šta se o njemu misli jer osećam da ja svojim prisustvom samo podsećam da postoji negde neki Risto Ratković.Samo utoliko je moja svest obojena njime( mada znam da svaki moj momenar čim potone njemu pripadne)
estate is offline   Reply With Quote
Old 01-04-10, 18:35   #43
teky
MiM team Expert
 
teky's Avatar
 
Registrovan: Apr 2010
Age: 23
Postovi: 3,741
Thanks (Received): 57
Likes (Received): 987
teky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auruteky ima famoznu auru
Default

Bas mi je drago kada cujem da neko voli poeziju Rista Ratkovica,po meni on je jedan od najbolljih avangardnih knjizevnika sa ovih prostora.... Volim njegove stihove.... 1.PONOC MENE....
teky is offline   Reply With Quote
Old 03-10-10, 08:02   #44
verka_bg
MiM team Početnik
 
verka_bg's Avatar
 
Registrovan: Oct 2010
Postovi: 18
Thanks (Received): 0
Likes (Received): 0
verka_bg na dobrome putu
Send a message via Skype™ to verka_bg
Default

.... ovde sam na ovom forumu se registrovala.... zbog RISTA RATKOVICA!
verka_bg is offline   Reply With Quote
Old 30-11-10, 12:05   #45
Sanuška
Tempus fugit
 
Sanuška's Avatar
 
Registrovan: Jul 2008
Lokacija: Moja Crna Gora
Postovi: 22,853
Thanks (Received): 411
Likes (Received): 4433
Sanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tunelu
Default

Risto Ratković, pesnik, pisac Nevidboga, smejao se lepim smehom. I taj osmeh ga je prolepšavao. To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.—
Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah.
Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u večnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika: "Alal ti vera, Risto. Alal ti vera što si umro. Na vreme!
Jad i očajanje.

Branko V. Radičević, pesnik
__________________
"Za tebe koji zaslužuješ sve(t)"
Sanuška is offline   Reply With Quote
Old 30-11-10, 12:14   #46
Sanuška
Tempus fugit
 
Sanuška's Avatar
 
Registrovan: Jul 2008
Lokacija: Moja Crna Gora
Postovi: 22,853
Thanks (Received): 411
Likes (Received): 4433
Sanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tunelu
Default

DVE ZORE

I

Velika pepeljara. Sve cigarete
ispušene.
Senke pucketaju.
Neko nevidljiv krši prste.
Ssba je puna pustinje. Kad noć posta rumena, ugasih lampu u prozoru.
Pred zoru odoh u njenu bivšu postelju, da je sanjam..
I ona se javi. U telu beše vesela, a u licu tužna.
U rasvit zore videh dve slepljene sveće gde se cepaju jedna od druge, a kanda i gase.
I čuh njen glas, beše u vidu osmeha.
Otkinu se i pade kao srebro;
Neko je negde odlazio, a ja sam plakao.
Rastanak nije više bio sa njom, ali ma s kime se rastajao, to je bivao rastanak sa njom.
I sve tako, dok se ne razdani.

II
Iziđoh u pesak, bos. A on hladan kao sneg, i mokar.
Anđeli i demoni mokrili svu noć.
Po pesku mnogo tragova - ptice, mravi, zmije, šakali - bezbroj životinjskih naroda.
Pustinja noću ne spava.
I dva ljudska stopala: ko li je to noćas prolazio bos?
Nije li to bila Tais Aleksandriska, njena sen… Ona devojčica iz mornarske krčme.. . Ona zanosna igračica… Ona glumica opojna… Ona isposnica čudesna i kaluđerica.
Anatol Frans veli da je na samrtnom času ugledala boga.
Istoh se zarumene. Sad će i crvena truba sa vidika.
Odoh na more. Ono umireko, oprano, lepo..
I videh dve- vojske kako jedna od druge u isto vreme beže. I obradovah se.
__________________
"Za tebe koji zaslužuješ sve(t)"

Last edited by Sanuška; 30-11-10 at 12:17..
Sanuška is offline   Reply With Quote
Reply

Tags
ratković, risto

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 06:42 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2015, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COMAd Management plugin by RedTyger