Sarl Bodler

[Davy I]

Sarl Bodler je bio pjesnik,kriticar,esejist i esteticar,preteca je mnogih pjesnickih strujanja u Evropi na prelazu iz XIX u XX vijek. U svojim knjizevnoteorijskim radovima on je pisao da realisticki postupak nije adekvatan samoj prirodi umjetnickog stvaranja . Realist zeli da stvari predstavi onakve kakve bi trebale da budu,a Bodler smatra da umjetnik treba zivot i pojave oko sebe da osvjetlava svojim duhom,da u njima otkriva duboko skrivenu zakonitost i tako da dovrsi prirodu,da je dogradi. I me|u beskrajno razlicitim stvarima postoje analogije ,koje treba umjetnik da otkrije i poveze u sliku svijeta. Bodler je protivnik i utilitarizma i larpulartizma. Govorio je da je "najsmjesnija stvar vidjeti cilj poezije u sirenju prosvjete u narodu",ali nije poricao duboku vezu izme|u poezije i covjeka."Necu da kazem da poezija ne oplemljenjuje naravi"-pisao je Bodler-"...ja kazem : pjesnik je umanjio poetsku snagu ako je isao na moralni cilj,jer poezija ne moze da izjednaci sa moralom i naukom." Osim poezije , pisao je i prozu i kritiku.Zbirka -Spin Pariza(1869) otvara vrata novoj vrsti proze :to su impresionisticke crtice , koje su -kao nacin pisanja , prihvacene u Evropi krajem XIX vijeka.

Otac mu je rano umro,a sa majkom i ocuhom je cesto dolazio u sukob. Godine 1841. roditelji ga salju na put oko Afrike,do Indije ,u skolu zivota.Ustedjevinu -nasljedje od oca , brzo je potrosio , pa je zivio od pisanja i objavljivanja.Ali njegova nova poezija , sokantna i nova po motivima i slikama tesko je nalazila izdavaca.Vise puta je uzaludno pokusavao da objavi prvu i jedinu zbirku svojih pjesama . Uspio je napokon 1857. da izda -Cvijece zla,ali i protiv njega i protiv izdavaca poveden je sudski proces, kaznjeni su i zbirka je osakacena za sest pjesama. Bodler je najvise napadan kao pjesnik a ne kao teoreticar.On je najvise pjevao o poroku i to maestralno izrazio u svojoj zbirci - Cvijece zla ( 1857 ), u kojoj je ostvario sintezu razlicitih knjizevnih smjerova svoga vremena , ali i mnogo vise od toga znacio je pocetak i utemeljenje novog poimanja poezije.Ovdje je pjevao o iskusenjima sto ih je nudio nocni Pariz,pa ga je konzervativna kritika zigosala kao bludnika i razvratnika koji siri nemoral. Posjecna kritika pod uticajem javnosti , Bodlerovu poeziju je proglasila satanskom. I Bodler , umjesto ocekivane slave , dozivio je sudski proces na kome se sudilo djelu "zbog povrede javnog morala".Pogodjen takvim odnosom Francuza prema njegovom djelu i poeziji, napustio je Pariz i otisao u Brisel.Nije dugo zivio:u cetrdesetoj godini zivota dobio je izliv krvi u mozak, zivio jos nekoliko mjeseci potpunog pomracenja uma i u teskim mukama umro u Parizu 1867.godine.

Sredisnji motiv Bodlerove lirike je romanticarska suprotnost izme|u ideala i stvarnosti.Vec naslov zbirke - Cvijece zla-govori puno o nacinu Bodlerovog spajanja suprotnosti . On u svoju poeziju ne utkiva sentimentalnost,cak bi se moglo re}i da je lisena svega lirskog,mekog,nje`nog i plemenitog.To je poezija prihvatanja zivota sa svim njegovim te{ko}ama i rugobama zajedno. Ali Bodler je veliki i moderan pjesnik po tome sto svakoj vrijednosti prilazi iz nove licne perspektive;on u svemu trazi i vidi zivot, a zivot vidi kao spoj satanskog i bozanskog, uzvisenog, duhovnog, ali i banalnog i crvotocnog. Njegova pjesma Albatros,nastala je jos 1841. za vrijeme pjesnikovog putovanja u Indiju, na{la bi podsticaj i u njemackoj i u engleskoj knjizevnosti. U ovim knji`evnostima ptica albatros je imala vrijednost simbola neshvacene i ismijane velicine, a Bodler joj je dao sasvim novo znacenje:u palom albatrosu,razlici izme|u onog prije,kad je bio"car azura",i sad kad je bijedan i jadan , on docarava prolaznost i promjenjivost sudbine posljednjom strofom cjelokupnu simboliku vezuje za sudbinu pjesnika , koji se "carem" osje}a u visinama, ali "na tlo prognan, gdje ga svijet sa porugom gura,od divovskih krila ne mo`e da hoda". Ono sto mu je u njegovom svijetu, u visinama, fantasticno orudje koje ga cini carem, oborenom albatrosu predstavlja teret, porugu i smetnju.I opet smo svjedoci totalnog dozivljaja svijeta u kojem se spajaju ljepota i strava, ljubav i smrt.U njegovim pjesmama zivi i pariska sirotinja koju je bas to siroma{tvo i bijeda bacilo tamo . On je u svojim pjesmama izrazio snazno suosjecanje sa poni`enima i razumjevanje za njihovu patnju. Pritisnut i sopstvenom rezignecijom a svjestan covjekove nemoci da izmeni tokove zivota ,on je ipak imao svijetle trenutke i pobune protiv socijane nepravde :"Boze , ti sliko moja , proklet da si!" Ali u sustini sve se zavrsavalo ovim krikom.Nesrecni covjek se ponovo predavao poroku i otrovu duse:

"Najmudriji smelo bezumlje prigrle,iz copora u tor sto usud zatvara, mocnom pribezistu opijuma hrle!,To je vjecni bilten Zemljinog cara!"

"Nemam zelju ni da prikazem ,ni da zapanjim,ni da ubijedim.Imam svoje zivce,svoja isparenja.Tezim ka apsolutnom pocinku i ka neprekidnoj noci... Ne znati nista , ne propovijedati nista,ne htjeti nista,ne osjecati nista,spavati,pa opet spavati,to je jedina moja zelja.Zelja sramna i gnusna,ali iskrena."

Sarl Bodler

"U ovu groznu knjigu unio sam sve svojesrce,svu svoju ne`nost,svu svoju religiju, svu svoju mrznju.Istina je da cu ja napisati suprotno,da cu se svim bogovima kleti da je to knjiga ciste umjetnosti"

"Neki su mi rekli da bi ova poezija mogla nanijeti zla,nisam se tome obradovao . Drugi ,dobre dusice,da bi ona mogla ciniti dobra i to me nije rastuzilo".

Sarl Bodler o zbirci Cvijece zla

[Davy I]

ŠARL BODLER

Godine 1857. još jedan francuski pisac umesto da bude slavljen, tužen je i izveden pred sud. Petnaest godina je pesnik Šarl Bodler pisao stihove u koje je utkao „celo svoje srce", kako je pisao jednom prijatelju. Posle mnogo napora uspeo je da ih objavi pod naslovom „Cveće zla" u izdanju svog prijatelja Pule-Malasija. U izlozima pariskih knjižara knjiga se pojavila 11. jula 1857. godine i odmah je izazvala nepovoljne komentare. Uskoro, u poznatom francuskom časopisu „Le Figaro" objavljen je prikaz jednog književnog kritičara koji je samouvereno tvrdio da se u Bodlerovim stihovima „odvratno združuje s podlim, gadno se bratimi s pokvarenim“.

Samo nekoliko meseci posle Floberovog procesa, Pariski sud za prestupe ponovo tuži jednog pisca: Bodler je optužen za povredu javnog morala. Optužbu je zastupao veę dobro znani i proslavljeni „poznavalac“ književnosti carski tužilac Ernest Pinar. Posle neuspeha na Floberovom procesu, trudio se svim raspoloživim sredstvima da osude Bodlera. Očigledno da je u njegovoj bogatoj praksi nedostajao jedan „književni“ trofej. A nije ni slutio da će zahvaljujući Floberu i Bodleru uęi u istoriju književnosti.

Avgusta 1857. godine Bodler je izveden pred sud Drugog carstva. To je i prvi susret pesnika i francuske javnosti. Suđenje je pobudilo veliko interesovanje publike i francuske štampe.

U to vreme Bodler je slučajno pronašao pripovetku američkog pisca Edgara Alana Poa u jednom časopisu. Oduševljen je njegovom prozom i da bi mogao da ga čita uči engleski jezik. Danima se trudio prevodeći Edgara Alana Poa jer je hteo da upozna sa njegovim delima francusku publiku.

Radoznali novinari su nestrpljivo pratili nastavak suđenja, beležeći sve Pinarove oštre napade. Uvaženi carski tužilac više puta je ponovio: „Gospodo, njegovi stihovi su nemoralni. Knjigu treba zabraniti“. Pesnik je bledeo, stiskao pesnice i gutao suze. Knjigu u koju je uložio najbolji deo svoga života, oklevetali su i proglasili nemoralnom. Ima li većeg udarca za jednog pisca. I šta hoće ti lažni branioci morala, ljudi koji sve vide kroz paragrafe i glupe malograđanske norme. On je iskren, bez ljušture i lažnog sjaja iza koga mnogi kriju svoju gnusobu.

Bodler se na suđenju nije mnogo branio, a kasnije je napisao: „A vi ste bili dovoljno mali da zaboravite da se Francuska zgražava pred poezijom, nad poezijom, da ona voli samo gadove, da svakoga koji nastoji da piše pravilnom ortografijom smatraju èovekom bez srca... Što se tiče osećanja, srca i drugih ženskih gadosti setite se duboke reči Lekonta de Lila: `Svi elegičari su hulje`. Gade mi se vaši akademièari. Gade mi se vaši liberali. Gadi mi se tekući stil. Gadi mi se progres. Ne govorite mi više nikada o govornicima ničega“.

Ovo njegovo pismo, napisano nekoliko godina pre smrti, kao i da je odgovor na tužbu carskog tužioca, koju nije svojevremeno izrekao. Posle višečasovnog suđenja sud donosi odluku da se od 13 „optuženih“ pesama, 6 ukloni iz knjige. Šarl Bodler je osuđen na kaznu od 300 franaka, a izdavač na kaznu od 100 franaka.

Posle Bodlerovog suđenja slavni Viktor Igo je izjavio: „To je retko odlikovanje koje može da podeli sadašnji režim“.

Ali ovaj proces još nije bio završen. Velikom pesniku Francuzi „nisu dali mira" ni u grobu. Mnogo godina posle pesnikove smrti obnovili su proces želeći da isprave raniju grešku i rehabilituju Bodlera. Prva obnova procesa bila je 1917. godine, a za nju se zalagao čak ministar pravde Barto. Sud je i sada bio neumoljiv tvrdeći da nedostaju nove činjenice. Godine 1925. nekoliko pariskih advokata pokušavaju opet obnovu procesa. I ovaj pokušaj je neuspeo. I tako se čudesno igra izmeću delilaca pravde i prkosnog pesnika nastavila i u ovom stoleću. A „osućena“ knjiga je do danas doživela mnogobrojna izdanja u mnogim zemljama sveta. „Cveće zla“ čiji je opori miris razjario pravosuće Drugog carstva i francuske buržuje i pored svih zalaganja suda i zakona nije ni do danas uvelo.

[Davy I]

Jednoj prolaznici

Ulica je zaglušna vrišala oko mene.
Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,
Prošla je neka žena, a ruka joj ohola
Pridizaše, njihaše skutove svoje;

Hitra, otmjena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grču osobenjaka,
Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

Jedna munja? A zatim noc! - Trenutna prelesti
S čijeg pogleda namah novim životom dišem,
Zar ću te samo u vječnosti ponovo sresti?

Drugdje, daleko! Prekasno! Možda nikad više!
Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,
Ti koju sam mogao voljeti, ti što si to znala

[Davy I]

Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zmamglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

[Davy I]

Epitaf jednoj osuđenoj knjizi

Dobroćudni, mirni čitaoče,
kojem srce trezvenošću bije,
baci ovu knjigu, vedra nije,
iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako niši školovat se htio
kod Sotone - meštra prepredena -
za tebe će ostat nesvaćena
il ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
da zaroniš u ponore zala,
štij me da bi ljubiti me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
poželi me! - il prokleta budi!

[Davy I]

Radosni mrtvac

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prkosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvao jato gavranova,
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, oguhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci, koje tručež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima il još koje
Za trup bez duše, za to tijelo moje.

[Davy I]

Splin
(LXXXI)

Kad svod nizak, težak kako poklop tlači
Duh izmučen stravom drugih čamotinja,
I kad sapet krugom neba, što se mrači,
Tužniji od noći dan sivkasti tinja;

Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta,
U kojemu Nada bojažljivo krili
I ko šišmiš slijepo oko ziđa lijeta,
O stropove glavom udara i svili;

Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka
I rešetku rišu tamnice prostrane,
I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka
Na dnu mozga mreže raspinjati stane,

Tad nejednom jeknu zvona poput groma
I urlike nebom prospu grozomorno,
Ko dusi što blude samotni, bez doma,
Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.

Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa
Dušom, dok mi Nada shrvana zavija,
A despotska Strepnja prepuna užasa
U ludanju moju crni stijeg zabija.

[Davy I]

Reversibilite

Andjele radosti, da li znash za tugu,
jecaje, dosadu, sramotu i grizhu,
i nejasne strepnje shto se u noc dizhu
i srce nam stezhu u roptanju dugu?
Andjele radosti, da li znash za tugu?

Dobri dushe, znash li kad se mrzhnja rodi,
stiskaju pesnice, teku suze zhuchi,
kad osveta zove i dushu nam muchi,
i sve sposobnosti i sile nam vodi?
Dobri dushe, znash li kad se mrzhnja rodi?

Andjele pun zdravlja, da li znash za vatru,
kada, duzh zidova sumornih bolnica,
ide tromim hodom bledih izgnanica,
shto za suncem zhude, dok telo ne satru?
Andjele pun zdravlja, da li znash za vatru?

Andjele lepote, da li znash za bore,
i strah od starenja, i grozne zhalosti
kada chitas mrsku tajnu odanosti
u ochima strashcu shto oduvek gore?
Andjele lepote, da li znash za bore?

Andjele svetlosti, srecce i miline,
David na umoru nashao bi zdravlja
iz mirisa shto se u tvom telu javlja;
nek molitva tvoja u nebo se vine,
Andjele svetlosti, srecce i miline!

[Davy I]

Albatros

Dokoni mornari od zabave love
chesto albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, neveshti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mashu k'o veslima na obadve strane.

Malochas prekrasan, a sad smeshan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je slichan;
on se s burom druzhi, munjom poji ochi,
ali na tlu sputan i zemlji nevichan,
divovska mu krila smetaju da krochi.

[Davy I]

Himna Lepoti

Ja preklinjem Tebe, jedinu što volim,
S dna bezdana ovog gde mi srce čami.
Pusta je to zemlja sa vidikom golim
Gde užas i kletva plivaju u tami
Šest meseci sunce u visini dremlje,
Šest drugih meseci noć zemlju pokriva;
Taj predeo pust je ko polarne zemlje;
-Nigde vode, šume, nigde stvora živa
O, nema na svetu užasa ni jednog
S okrutnošću većom od tog sunca lednog,
Od noći što s večnim Haosom se meri;
Ja zavidim sudbi najbednije zveri
Koja u snu glupom može da se smota,
Tako sporo teče povesmo života!

[Davy I]

Litanije Satani

Anđele mimo drugih lep, mudar i uzvišen,
bože sudbinom stvaran i hvalospeva lišen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

O, kneže u izgnanstvu, prevaren i uvređen,
ti što se jače dižeš otkako si pobeđen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sve znaš, o kralju podzemnoga prostranstva,
iscelitelju vični svih strepnji čovečanstva,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što ljubavlju učiš parije odgurnute,
pa čak i ogubale, da ukus Raja slute,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sa starom, krepkom ljubavnicom u klupku,
sa Smrću, zače Nadu - ovu ludicu ljupku! -,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što prokaženome, na tren pred pogubljenje,
daješ da gleda rulju spokojno i s prezrenjem,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što znaš u kom kutu zemlje surevnjivice
Bog ljubomoran sakri dragulje hrpimice,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što lagume mračne proničeš jasnim okom,
gde narodi metala u miru spe dubokom,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti čija krupna šaka od mesečara krije
kolike mu kraj nogu zevaju provalije,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti kojim čudom mekšaš pijancu kosti jadne
kada u pozne sate pod konjske noge padne,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što čoveku slabom pomože ruke hitre
pokazavši mu smešu sumpora i šalitre,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što nemilosrdnom Krezu svoj žig ledeni
stavljaš na podlo čelo, ortače prepredeni,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što stavljaš u oči i srce devojkama
obožavanje rane i strast za krpicama,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Svećo pronalazača, palico izagnanih,
ispovedniče sviju bundžija, povešanih,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Poočime svih koje, pun crnog gneva svog,
iz zemaljskoga raja istera Otac Bog,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

[Davy I]

Vino ubojice

Mrtva je! No to sam htio.
Mogu piti dokle hocu.
Koliko je puta nocu
Njezin glas me otrijeznio.

Ko pravi kralj se osjecam!
Zrak me moze ponijeti...
Zaljubili smo se ljeti.
Tko kaze da se ne sjecam?!

Zedjanje me rastrgalo.
Toliko mi treba vina
Kolika je i dubina
Njena groba. - Nije malo.

Lezi na dnu jedne jame
I jos sam je zatrpao
Kamenjem, kako sam znao.
- Mozda je i nema za me!

U ime svih zaklinjanja
Danih dok smo se grlili,
Da bismo se pomirili,
Ispunili obecanja,

Jos sastanak muz joj nudi,
Na cesti, kad noc je pala,
I dosla je! - Luda mala!
- Svi smo vise-manje

Ostala joj je ljepota,
Al je umor vec bolio.
Previse sam je volio:
"Spasi se od toga zivota!"

Tko od ljudi da me shvati?
Tko od glupih pijanica
Bolesna i gnjila lica
Zna od vina pokrov tkati?

Olos sav u smradu, gubav,
Ko masina od celika
Ne zna koliko je velika
Jedna ziva, prava ljubav

Puna crnih opojnosti,
S uzbudjenjem samog pakla,
S otrovom i sjajem stakla,
S lancima i lupom kosti!

Slobodan sam! O divota!
Nocas bit ce opijanja
I bez straha i kajanja
Tu cu leci pokraj plota

I spavati kao pseto!
Kola s teskim tovarima
I kamenje sve u njima
Moze bijesno doci, eto,

I smrviti moju glavu
Ili me raspoloviti
Stalo ce mi, bome, biti
Koliko za Bozju Slavu!

[BlackWoman]

Lijepo, Frkadela! Neka si pisao o Bodleru. On je inače jedan od mojih omiljenih klasika. Dugo su upoređivali kritičari njegovu vještinu opisivanja sa Tolstojem, npr. opis balskog plesa u njegovoj knjizi "Madam Bovari" i u Tolstojevoj "Ani Karenjini" i nalazili da Tolstoju nije dorastao. Dugo sam upoređivala i nisam mogla naći zamjerku Bodlerovom opisivanju, čak naprotiv ta knjiga obiluje pojedinim detaljima koji su više ostavili traga u mom sjećanju nego Ana Karenjina.

[Davy I]

Naravno...
Puno je temeljniji...
Ne kazem ja da je Tolstoj los, on mi je vrlo drag...
Ali ipak... Bodler je...

[BlackWoman]

Tolstoj ne bi onako znao da piše o jednom pramenu ženske kose kao Bodler. Mada, ima on svoje dobre osobine i veoma jaku vrijednost.

[THE COON]

Originally Posted by BlackWoman

Lijepo, Frkadela! Neka si pisao o Bodleru. On je inače jedan od mojih omiljenih klasika. Dugo su upoređivali kritičari njegovu vještinu opisivanja sa Tolstojem, npr. opis balskog plesa u njegovoj knjizi "Madam Bovari" i u Tolstojevoj "Ani Karenjini" i nalazili da Tolstoju nije dorastao. Dugo sam upoređivala i nisam mogla naći zamjerku Bodlerovom opisivanju, čak naprotiv ta knjiga obiluje pojedinim detaljima koji su više ostavili traga u mom sjećanju nego Ana Karenjina.

Blackie, koliko ja mogu vidjeti, u ovoj temi se radi o pjesniku Šarlu Bodleru, a ne o ''piscu Gistavu Floberu... koji je poznat upravo po romanu ''Madam Bovari''...
Opraštamo ti lapsus naravno.

[BlackWoman]

Originally Posted by ALF

Blackie, koliko ja mogu vidjeti, u ovoj temi se radi o pjesniku Šarlu Bodleru, a ne o ''piscu Gistavu Floberu... koji je poznat upravo po romanu ''Madam Bovari''...
Opraštamo ti lapsus naravno.

Ha ha, ne mogu da vjerujem da mi se ovo desilo!
Naravno da sam promasila 100%.
Hvala na opasci.

[explosion]

Originally Posted by BlackWoman

Ha ha, ne mogu da vjerujem da mi se ovo desilo!
Naravno da sam promasila 100%.
Hvala na opasci.

taman sam krenula da pitam poredite li to tolstoja sa podlerom pa da me prosvijetlite

[explosion]

Originally Posted by frkadela

Naravno...
Puno je temeljniji...
Ne kazem ja da je Tolstoj los, on mi je vrlo drag...
Ali ipak... Bodler je...

a ti si imao pomracenje uma, oprastam ti :P

[Davy I]

Originally Posted by explosion

a ti si imao pomracenje uma, oprastam ti :P

Mene je ova Crna zena "navukla" pa sam ja samo nastavio razgovor sa njom... A zaboravio sam da ispravim kad smo skontali da smo premotali pisca...
Kazem ja ovdje treba jedan dobar mod...