MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 04-02-15, 02:09   #1621
nico
Moderator
 
nico's Avatar
 
Registrovan: Apr 2010
Lokacija: cackam iza objektiva :)
Age: 17
Postovi: 1,661
nico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjem
Default

ovo sam nekad davno pokupio s jednog foruma... sve sto je bilo, bili su samo inicijali ispod ovog odlomka - par odlomaka, napisanih iz njegovog pera koliko sam ga tad uspio razumiti... par dobrih rijeci...

''...odavno sam postavljen na kriz. I danas su primjetni zardjali cavli, koji vire iz stopala i dlanova. Moj kriz je postavljen u obliku znaka ''X''. Svaki od krakova pokazuje stranu kojom hodim. Glava mi je okrenuta ka zemlji, da joj budem blizi. Vec odavno mi je krv usla u mozak i vidim samo crvenu boju, ali miris zemlje osjecam.
Sinoc su mi udarili nove cavle da budu sigurni da uteci necu, a i da mogu, nemam gdje. Samo se na zemlju mogu srusiti, da zemlji budem pokrivac.
Sinoc su me grizli lesinari. Ono sto progutati nisu mogli, pljuvali su na zemlju da bi zemlji bio blizi. Vjekovi su prolazili, svaki minut vijek mi bio, a sati kao zivot moj. Sa vjekovima ljudi bez lica dolazili, prolazili i odlazili, a da se ni okrenuli nisu. Da se pomole za bice što dvije stope iznad tla visi. Nisu se niti okrenuli iz straha da suzu ne puste. Da suza zemlju ne pokvasi, jer zakonom je odredjeno da zemlja mora biti suha i ispucala ispod pokajnika, da na meko pao ne bi. Ali su zaboravili na krv moju koja to isto tlo kvasi. Iz te krvi divlja ruza nikla i njeno trnje, obavijeno oko vrata mog, mi godi. Bol mi kazuje da još zivota u meni ima. Bol mi prijatelj kojem mogu poklonuti jecaj i molitvu da prestane ako hoce. Sa njom i razgovore vodim. Govoriti ne zna ali cuje. Neka joj dusu proste.
Sinoc sam sanjao mjesec crveni. Podario mi svojim sjajem sjenu moju da je gledam i da sebe zalim. Suzu pustiti ne mogu jer sam sve suze podario drugima. Niti jednu za sebe ostavio nisam.
Sinoc sam molio mjesec da suncu kaze jace da grije. Da spali moj kriz. Da zajedno sa cavlima svojim padnem na tlo. Zelio bi zemlji biti blize. Jer zemlja mi je i onako sudjena.''

E.M.
__________________
"Ja sam od ovih, nisam od onih i nisam ovde i nisam sada..."
nico is offline   Reply With Quote
Old 04-02-15, 14:27   #1622
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Groblje stršljena

I

Bilo je maglovito jutro rane jeseni, kada me djed odveo do stabla kruške. Obješena o jednu od nižih grana visila je boca ispunjena tamnom tekućinom. Kroz tamne naslage probijale su se žuto-crne pruge, nešto što nikada ranije nisam vidio. Nesvjesno sam uhvatio djedovu ruku. “Ne boj se, sinko.” – rekao mi je mirnim glasom – “Slobodno priđi. To je samo boca sa slatkom vodom koja privlači stršljene.”

“Djede, što su stršljeni?” – prošaptao sam. “Stršljeni su, sinko moj, leteći ratnici, opasni za pčele i druge kukce. Štetni za vrt i za čovjeka, ali ih jedna boca slatke vode može dovesti u red.” Slušajući djeda, približio sam se boci, u čijoj je slatkoj unutrašnjosti ležalo mnogo mrtvih žuto-crnih tijela. Opasni kukci bezopasno su plutali u zadnjem počivalištu, a nekoliko je muha drsko, bez imalo pijeteta prema ostacima moćnih ratnika, vršljalo oko grlića boce.

Disao sam usporeno, tiho, u strahu da nekako ne oživim utopljenike, dok su se dječja radoznalost šestgodišnjaka i strah od nepoznatog miješali u valovima emocija. Šutio sam, a djed je osjetio da me duboko dojmila, za njega obična boca sa slatkom vodom i utopljenim stršljenima. Slika žuto-crnih pruga u boci s tamnom tekućinom bila je nešto nastrašnije što sam do tada vidio. Nikada prije nisam vidio toliko mrtvaca na jednom mjestu. Leteći ratnici, kako ih je djed nazvao, neslavno su završavali svoje živote u običnoj, slatkoj vodi. Njihovo je groblje bila litrena boca širokog grla, s kojeg su kiše skinule etiketu. Bezimeno groblje bezimenih kukaca.

Djed je zapalio cigaretu, davši mi vremena da zadovoljim radoznalosti i dječjoj mašti. Prizor boce ispunjene stršljenima više nije bio toliko zanimljiv, pa mi je, zgazivši opušak, blago rekao: “Sinko, hajdemo, baka nas čeka. Boca će ovdje biti i sutra, pa je opet možemo doći vidjeti.”

Dok smo stajali pored stabla, naša nazočnost davala je važnost utopljenim stršljenima. Sada, dok smo se polako udaljavali postali su opet tihi, plutajući stanari obične boce koja visi na grani. Okrenuo sam se jednom, no vidio sam samo tamnu bocu i drvo kruške. Život je bubrio na livadi oko stabla i nikoga nije bilo briga za ljubitelje slatkoga koji su živote okončali u staklenom mraku.

II

Godinama je slika tamne boce imala povlašteno mjesto u mojoj glavi. Uvijek, kada bi zbog straha, tuge, umora ili nečeg lošeg u zraku popustile brave na ladici, u koju sam zaključao sjećanja, ta bi se slika prva javila.

Nikada nikome nisam rekao da sam se narednog jutra iskrao iz kreveta, tiho obukao i, u strahu da nitko ne sazna, otrčao do stabla, na kojem je visila boca. Djed i baka su me čuli, ali su se pravili da još spavaju. Rano jutro je bilo prohladno, zrak i zemlja vlažni, no nisam ništa osjećao, osim potrebe da dođem do stabla i još jednom se uvjerim da su oni tamo.

Našao sam samo bocu. Slatka voda u njoj je bila prozirna i spremna na prihvat utopljenika. Ničeg nije bilo strašno u boci punoj prazne vode i ja sam je gledao, djetinje razočaran, sretan i tužan odjednom. Tek kasnije sam shvatio da je djed još jednom prethodne večeri izašao iz kuće i zamijenio boce. Naslućujući što se događa u malenoj glavi, još dugo u noć je bio samnom, pričajući mi priče o zečevima i listovima kupusa, samo da ne mislim na ono što sam vidio.

“Djede, što su stršljeni?” – pitao sam još kao dijete. Nisam znao da je život stalna borba, vječiti sukob dobra i zla. Bijelo i crno. Ljeto i zima. I u toj borbi stalno bih zaboravljao da je za stršljene dovoljna i boca sa slatkom vodom. Oni nemaju emocija. Ne razmišljaju o tome što će biti sutra. Ne brinu ih posljedice njihovih postupaka. Borba s njima unaprijed je osuđena na poraz. Pomaže jedino sposobnost da okrenete njihove mane u svoju korist. Da pronađete bocu, napunite je slatkom vodom i objesite o granu.

Nakon puno godina otišao sam ponovo do kruške, kojoj je vrijeme savilo grane i približilo je zemlji, onako kao što to čini i ljudima. Djeda već odavno nije bilo da me primi za ruku i donese sigurnost, smirenje i spas. Bilo je predvečerje, jedno od onih, kada hladnoća najavljuje skraćivanje dana i smirivanje prirode.

Pogledao sam u nebo, promatrajući sunce kako zalazi uranjajući u mrak. Igra svjetla i sjene donijela mi je djedov osmjeh i ja sam znao zašto sam još jednom morao doći do stabla. Život ne počinje rođenjem jednog djeteta, ono se njime samo nastavlja. I kada unuci postanu djedovi, sve što su čuli i vidjeli moraju prenijeti svojim unucima. Da znaju svoju bocu sa slatkom vodom objesiti na pravom mjestu.


Saša Petar
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 04-02-15, 20:53   #1623
laufer
MiM team King / Queen
 
laufer's Avatar
 
Registrovan: Aug 2008
Postovi: 10,294
laufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čeka
Default

uspomena na zenu vodoinstalatera, pase vi sprdajte svodoinstalaterima.

Irena Sendler
Died: May 12, 2008 (aged 98) Warsaw , Poland

During WWII, Irena, got permission to work in the Warsaw ghetto,
as a Plumbing/Sewer specialist. She had an ulterior motive.

Irena smuggled Jewish infants out in the bottom of the tool box she
carried.
She also carried a burlap sack in the back of her truck, for
larger kids.


Irena kept a dog in the back that she trained to bark when the Nazi soldiers
let her in and out of the ghetto.
The soldiers, of course, wanted nothing to do with the dog and the barking covered the kids/infants noises.
During her time of doing this, she managed to smuggle out
and save 2500 kids/infants.
Ultimately, she was caught, however, and
the Nazis broke both of her legs and arms and beat her
severely.
Irena kept a record of the names of all the kids she had
smuggled out, in a glass jar that she buried under a tree in
her back yard. After the war, she tried to locate any parents that may have
survived and tried to reunite the family.
Most had been gassed. Those kids she helped got placed into foster family homes or adopted.
In 2007 Irena was up for the Nobel Peace Prize.
She was not selected.
Al Gore won, for a slide show on Global Warming.
__________________
SPES MEA IN DEO EST
je me souviens!
laufer is offline   Reply With Quote
Old 05-02-15, 17:04   #1624
nico
Moderator
 
nico's Avatar
 
Registrovan: Apr 2010
Lokacija: cackam iza objektiva :)
Age: 17
Postovi: 1,661
nico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjem
Default

''…danas ljudi stvaraju okeane i mora svoja, da bi ono sto imaju cuvali kao vodu na dlanu. Ja sam dio svakog od njih, oni sacinjavaju mene. Danas sam slomljen i izgubljen na pucini, jedra mi polomili. I danas me boli trup. I danas sam udaren u njega. Izgubio bitke, izgubio sebe. Nestala mi sposobnost raspoznavanja dobra i zla, zlo je ionako svuda oko mene. Moja se okna navikla na zlo. Izgubio sam zastavu i ime svoje. Potonuli sa rijecima i trunu na dnu sa mislima tudjih kapetana. Moj kapetan se proslog vijeka ubio, a moja posada je davno svarena u utrobama morskih zvijeri. Ostao sam. Uvijek sam to i bio. Prepusten vjetrovima, valovima i strujama da me vode i vode me u nigdje, a doveli me iz nicega. Tu se i nalazim. Danas sam opet tuzan jer ni galebovi ne borave na meni, ni more me ne zeli. Da mi je biti nasukan, pa da se odmorim, a odmor trebam. Nisam pospan ali je san sve sto zelim. Danas sam izgubio rat i izgubio kormilo svoje i ne zelim da ga nadjem. Izgubio sam sebe i to je sve sto pobijediti mogu. Vrijeme je uzelo boje moje, slana voda nagrizla drvo. Pucina prazna. Nebo kao kazna. Da mi je biti na dnu pa da na miru trunem, bio bih ono što vec jesam, samo bi mjesto promjenio. Nisam mrtav, a mrtav biti moram. Sidro svoje izbaciti ne mogu, a i da mogu, ja ga nemam. Gdje da stanem i cemu da se divim. Ribe bjeze od mene zbog masti koja izlazi iz moga tijela. Moja mast, moja kazna. Danas sam vidio sirenu, lazem sebe ali lagati moram. Uciti moram, a za nauciti nista mi ne nudis. Danas sam vidio obalu. Znam da obale nema nadaleko i da ruzan jesam ali lagati sebe moram. Opet prazan, a teret nosim. Opet sam udarce primao i da njih nema ne bi znao da postojim. Vec sam ionako navikao na bol. Moram si dati smisao jer smisao ne postoji. A ja???
Tad cu spavati, tad cu na dnu boravit, mrtav trunuti sa rijecima i zastavom svojom. Samo cije je ovo more, ciji sam sada bio. Mozda tvoje, nedo Bog nikome. Sam sam sebi okean, a nikog nemam jer tako biti mora, a zelio bi posadu svoju.''

E.M.
__________________
"Ja sam od ovih, nisam od onih i nisam ovde i nisam sada..."
nico is offline   Reply With Quote
Old 05-02-15, 17:11   #1625
nico
Moderator
 
nico's Avatar
 
Registrovan: Apr 2010
Lokacija: cackam iza objektiva :)
Age: 17
Postovi: 1,661
nico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjemnico dragulj među dragim kamenjem
Default

"…Moj grob neka bude otvorena rana na zemlji. Cim sanduk sa mojim kostima bude spusten unutra, blato ce opet biti baceno preko. Za godinu dana, trava ce porasti i prekriti taj oziljak. To ce postati mjesto koje ce ljudi povremeno posjecivati, da bi spustili cvijece. Za Bozic, doci ce sa zelenikom, a na proljece, skupit ce zute narcise i vjencice maska. Jednog dana, grob vise nece izgledati kao nov, i nece imati onu blistavosivu boju. Utopice se u melanholicni pejzaz i djeca ce se igrati odmah pored njega. Mnogi ljudi ce proci pored njega, a nece ga ni primjetiti. Doci ce dan kada nece ostati niko da posjecuje mjesto gdje lezim. Stranci ce zastajati pored nadgrobne ploce i upirati prstom na utisnute datume; umrla je mlada, reci ce."

Nicci French.
__________________
"Ja sam od ovih, nisam od onih i nisam ovde i nisam sada..."
nico is offline   Reply With Quote
Old 06-02-15, 00:13   #1626
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Ova lipa raste u jednoj dolini Bakonija, gde se dolina sužava sa južne strane, gde iz boka brda štrče stene, deset- dvanaest tona teške. Seme je palo između dve stene. Dok je deblo doseglo širinu koju su mu stene dopuštale, moglo je rasti gotovo bez prepreke. Ali to nije dugo trajalo. Ona se lipa napela u stenama i razmakla ih. Sada se na nju srušila stena poput kuće i pokrila je. Lipa se izvukla. Korenjem se uhvatila za donje kamenje i počela stenu gurati prema gore. Rasprsla je kamenje koje joj je ležalo na putu. Na dva mesta, tik do debla, pale su zbijene mase veličine stola.

Stablo ih je svojom korom prekrilo, razlilo se po njima poput žilave lave i jednostavno je progutalo dve zbijene mase. Razmrvilo je stene ispod tako da ih je korenjem obuhvatilo i pritiskivalo poput goleme zmije, dok se nisu ugušile, odnosno raspale na komade. Smrtnim je pritiskom, koji je trajao godinama, istisnulo iz njih svaki otpor. Sada lipa ima tri korena širine struka. Jedan, nakon više zavijutaka koje čini između komada stena, neposredno prodire u bok planine. Drugi se koren grana na četrdeset- pedeset izdanaka, užasna šaka sa pedeset prstiju, od čijeg dodira zastenje gromada stene. Treći je kamen napola go jer se kamenje rasipalo unaokolo, voda je isprala zemlju i koren je poput creva koja ispadaju iz rasporene utrobe. A iznad, stemi prema gore, u prostor , četvorospratno ravno deblo, širine tri čoveka, povlačeći za sobom mnogo svojih grana i svog lišća pa živi poput besmrtnog smeha.

Bilo bi dobro znati šta je ova lipa, još dok je bila seme, mislila o sebi. Htela je postati pravilna i srazmerna, poput svih stabala, idealno stablo, poput svakog bića- idealno biće. Ali nije bila sanjalica. Stene bi smrvile sanjalicu. Nije bila ni luckasta. Luckasti bi od nestrpljivosti već pobegao. Pobeći znači osporiti sudbinu. Sudbinu osporiti znači biti slab. Biti slab znači biti pobeđen.

Bela Hamvaš
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 06-02-15, 07:43   #1627
glo
MiM team Guru
 
Registrovan: Dec 2008
Postovi: 7,373
glo has disabled reputation
Default

"Ideja Atlantide je potekla iz potrebe za rajem. Kako se postojanje raja, u paklu ljudske stvarnosti, nije moglo dokazati, morali smo ga tražiti u nečemu što je postojalo, pa se iz izvesnih razloga izgubilo.....Svi želimo da nekog raja negde ima, makar osobno nikad do njega ne dospeli. Pouzdanost da možemo dospeti ako se potrudimo, dovoljna je da taj raj u svojim snovima održimo."

atlantida, borislav pekic
glo is offline   Reply With Quote
Old 14-02-15, 21:48   #1628
tempesta
Moderator
 
tempesta's Avatar
 
Registrovan: Mar 2007
Postovi: 2,610
tempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjemtempesta dragulj među dragim kamenjem
Default

"Dajem ti sat, ne da se prisećaš vremena, već da bi ga ponekad mogao na trenutak zaboraviti, da ne izgubiš dah pokušavajući da ga osvojiš. Jer bitke se nikad ne dobijaju. Čak se i ne biju. Bojno polje samo otkriva čoveku njegovu ludost i očajanje, a pobeda je uvek samo iluzija filozofa i glupaka... Moglo bi se pomisliti da će se nesreća jednog dana umoriti, ali onda samo vreme postaje naša nesreća."

(V. Fokner, Buka i bes)
__________________
Rob si riječi koje izgovoriš, a gospodar onih koje prećutiš...

tempesta is offline   Reply With Quote
Old 19-02-15, 18:36   #1629
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Helen je ugasila svjetlost, prišla žurno prozoru i provirila napolje. Svjetlost iz dnevne sobe je kroz otvorena vrata padala na pod u zlatnom romboidu. Helen je stajala iza postelje kao da je promatrala neku divljač. Oko mene je još lebdio dah njenog parfema. Okrenula se. 'Ne smiješ ići na stanicu', rekla je. 'Neko bi te mogao poznati. Moraš otići! Pozajmit ću kola od Ele, pa ću te odvesti u Minster. Kakve smo budale bili! Ne smiješ ostati ovdje!'

Osjetio sam oštar bol koji se odmah pretvorio u žudnju. Izgleda da je Helen prvi put stvarno shvatila da se moramo rastati. Ili je to možda tek sad najzad sama sebi priznala. Nestalo je sve one rezerviranosti koja je u toku dana tinjala. Helen je vidjela opasnost, vlastitim očima vidjela, a to je za nju bilo jače od ma kakve mašte. Odjednom mi je izgledala kao da je sva samo strah i ljubav — i već za jedan korak udaljena i izgubljena. Pokušao sam da je zadržim. I ja sam najzad gledao bez vela. Ona se opirala i šaputala: 'Ne sad! Moram da telefoniram Eli! Ne sad! Pa moramo ...'

Ništa ne moramo, mislio sam. Imao sam još jedan sat vremena, a onda neka svijet propadne. Zašto ranije to nisam jače osjetio? Osjetio sam, ali zašto nisam razbio stakleni zid između sebe i svog osjećanja? Ako je moj povratak besmislen, onda je ovo još besmislenije! Morao sam nešto od Helene ponijeti sobom u sivu prazninu u koju ću se vratiti ako budem imao sreće. Nešto više od osjećanja na opreznost i okretanja u krug. Sad sam ushtio da se raširim preko nje kao neki pokrivač, zaželio sam da imam hiljadu ruku i usana, da postanem savršen konkavan oblik, preko i oko njenog konveksnog, bez igdje ijednog međuprostora, da bih je svuda dodirivao, koža uz kožu, centimetar po centimetar, a ipak još sa starim bolom što je to koža na kožu, i što ne može biti krv u krvi — spajanje umjesto sastavljanja.”

Remark(ova) Noc u Lisabonu
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 02-03-15, 00:39   #1630
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

03:19h ujutru. Vani pada kiša i vjetar je već odavno prestao da duva. Kao da je konačno odnio sve snove svih ljudi na mjesta na kojima se nikad neće ispuniti i zauvijek ostati zaboravljeni, sve do nekih novih. Ljudi će ujutru zaboraviti na njih, neće čak ni znati da su ih sanjali, nastaviće sa svojim životma onako kako umiju i mogu. Bilo je tu divnih snova, stotine priča sa sretnim krajevima sad nikad neće živjeti sretno do kraja života. Ne spavam. Možda zbog toga što ne želim da moji snovi završe na groblju sa ostalima, možda što ih više i nemam i osjećam se posramljeno, sramim se vjetra jer mu nemam ništa za ponuditi, tek par dimova posljednje cigarete iz pakle. No to njemu nije dovoljno, on svaku noć želi dio nas, želi oteti dio svakog čovjeka i ubiti svaki trag nade za nekim ljepšim stvarima. Kažu mi sad mnogi da ne sanjaju više. Da su potrošili sve, sad samo vrše fiziološku potrebu svog tijela za odmorom koji se ne može nazvati san, jer njega više nema. Želim otići nekamo, na neko mjesto gdje nema vjetra, možda se snovi vrate, ali ne mogu. Nema u meni snage za tih par koraka, par kilometara, par godina, samo sam još tijelo u kojem kuca nešto što su ljudi nekad zvali srce. To isto srce koje me je vodilo kroz ovaj prokleti život i činilo da se osjećam čovjekom. U sablasnoj tišini kazaljke satova se dovikuju kao da govore, neće on još dugo, požuri, skoro će svanuti. A jutra nema. U ove krajeve jutro dolazi kao po kazni, i mrzi samo sebe što mora gledati sve te izgubljene, umorne, besane. Znam da ću kroz par sati ustati, oprati zube, zapaliti cigaru piti kafu i neću se sjećati šta sam sanjao protekle noći, jer sam tako navikao. Možda ću napisati nešto,jednom , dva, pet puta i sve to baciti u kantu jer nije vrijedno. Ispričaću ti jednom priču kako su neki ljudi sanjali da jutro dolazi sa osmjehom i mirisom cvijeća u njihovu sobu, a ti znaj da te lažem i da sam to možda samo ja uspio spasiti jedan san da ne umre zauvijek.

Bojan Zdrale
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 02-03-15, 00:51   #1631
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

"-Zar istovremeno sa svojim svjesnim životom ne živimo i jednim drugim, u kome nema vremena i nema smrti, pa stoga ni uništenja? I tko zna šta je umiranje? Ne prolazi li to samo jedan svjetlosni zrak lagano preko naših promjenljivih likova? I ne moramo li imati jedan lik još prije no što se rodimo, lik prije svih drugih, lik koji ostaje i poslije uništenja onog posljednjeg, spoljno?

-Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim?
To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Nitko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto?

- Izmicala mi je – to sam osecao – u neku oblast koja više ne zna za ime, nego samo za tamu, i možda, nepoznate zakone tame. Ona to nije htela, i vracala se. Ali više nije pripadala meni, a možda nikad nije ni pripadala meni … Tko uopšte kome pripada i šta znaci pripadati jedno drugom – te građanske reci beznadne iluzije? Ali sam uvek nanovo, kad se vracala, za jedan cas, za jedan pogled, za jednu noc, sam sebi izgledao kao knjigovoda koji ne treba da racuna, nego ne pitajuci primi ono što mu daje jedna lutalica, nesrecnica, osudena na smrt. Znam da za to postoje druga imena, jeftina, površna i nipodaštavajuca – ali ona mogu odgovarati drugim okolnostima i ljudima koji svoje egoisticne zakone smatraju zavetnim plocama Božijim. Usamljenost traži saputnika i ne pita tko je on. Tko to ne zna, taj nikad nije bio usamljen, nego samo sam…"

Remark
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 16-03-15, 12:35   #1632
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

“Ginger: You know what the greatest tragedy is in the whole world?... It's all the people who never find out what it is they really want to do or what it is they're really good at. It's all the sons who become blacksmiths because their fathers were blacksmiths. It's all the people who could be really fantastic flute players who grow old and die without ever seeing a musical instrument, so they become bad plowmen instead. It's all the people with talents who never even find out. Maybe they are never even born in a time when it's even possible to find out. It's all the people who never get to know what it is that they can really be. It's all the wasted chances.”

Terry Pratchett, Moving Pictures
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 20-03-15, 18:12   #1633
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

“The secret is not to dream … The secret is to wake up. Waking up is harder. I have woken up and I am real. I know where I come from and I know where I'm going. You cannot fool me anymore. Or touch me. Or anything that is mine.”

I'll never be like this again, she thought, as she saw the terror in the Queen's face. I'll never again feel as tall as the sky and as old as the hills and as strong as the sea. I've been given something for a while, and the price of it is that I have to give it back.
And the reward is giving it back, too. No human could live like this. You could spend a day looking at a flower to see how wonderful it is, and that wouldn't get the milking done. No wonder we dream our way through our lives. To be awake, and see it all as it really is … no one could stand that for long.

Terry Pratchett, The Wee Free Men
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 08-04-15, 13:44   #1634
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

"Dedo, šta je to s tobom? Što to piješ sok?"

On mi duboko potresen odgovori:

"Ja, mali, više ne smijem da pijem."
"Je l' ti to doktor zabranio?", upitah.
"Nije doktor. Dobio sam delirijum tremens."

Tek sada mi je bio šah.

"Jučer mi se učinilo, dok sam ležao, kako ti skoči sa ormara i izleti kroz prozor."

Zabrinuto je klimao glavom.

"Ne, ne smijem ja više piti."

Jedva savladavajući smijeh, rekoh:

"Ma, kakav delirijum tremens. Uostalom, zašto bih ti se baš ja pričinio?"
"Ti, ti. Ko bi drugi? Rekli su meni moji prijatelji doktori da se čovjeku u delirijum tremensu pričinjava ono što mu je najgore u životu", zaključi i nastavi da srče sok koji mu očito nije prijao.

...

I, tako. Danas sam ostao sam. Nemam više kome ni da se pričinjavam.

Dario Dzamonja
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 20-05-15, 17:31   #1635
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Evo i ovdje

Ne dolazis mi u snove, ne odazivas se u osamljene sumrake da sa mnom razgovaras, ne uspijevam te dozvati cak ni kao zelju u onim trenucima prije sna u kojima si me uvijek pohodio. Je li ti jasno sta znaci to da te cak ni moje tijelo vise ne poznaje? Ono se tebe ne sjeca, a ti do njega ne znas (ne zelis?) naci put. Je li to konacno?

Kada sam osjetila da predugo traje vrijeme u kojem ti ne dolazis, pokusala sam carati ne bih li te dozvala. Najprije dugo citam nesto od onoga sto si napisao, nastojeci da oponasam tvoj izgovor, a onda zatvorim oci, pokrijem se svitkom po licu i dozivam te, dozivam, cekam. Tijelo mi se ne sjeca tvojih dodira. Pokusavam te zamisliti, pa ni u tome ne uspijevam. Dok ti sklopim ruke, lice ti se raspline u nekakav iskrivljeni obris koji ni po cemu ne lici na tebe. Ni glas ti ne cujem, osim kada citam nesto tvoje oponasajuci tvoj govor. Zar si se zaista potpuno pretocio u nekog drugog? Ili naprosto vise ne postojis?

Dozivajuci te citanjem, nasla sam ovu pricu. Dobro znam da mi je nisi poslao ovako uoblicenu, sjecam se samo biljezaka koje si poslao ne bi li se oslobodio potrebe da se bavis ovim slucajem. Ne moram te uvjeravati da je ja nisam napisala. Ne bih znala, a ne bih ni htjela jer i dalje mislim da je pisanje zamjena za dozivljaj. Mozda je bogatije i ljepse od dozivljaja, kako ti tvrdis, jer umjesto jednoga konacnog nudi bezbroj mogucih dozivljaja, ali bih ja ipak ostala na sigurnom i izabrala jedan stvarni umjesto bezbroja mogucih dozivljaja. Uzivajuci u nasoj mogucoj ljubavi, osusih se kao suvisna grana. Sta ti govori ova prica? Meni kaze da sam prepustajuci se mogucim ljubavnim zagrljajima s tobom dosla blizu mjesta od kojeg pocinje ludilo. Tebi ce mozda reci nesto vise, zato ti je saljem. Samo ne znam hoces li je smatrati svojom, ili mojom, ili nasom. Sta mislis?

Cula sam tvoju pricu onda i procitala sam je sada, i nemam sta reci sada kao sto nisam imala ni onda. Svi slijedimo svoju sudbinu i svoju prirodu. Vjerujem da ti je tesko medju tvojim gladnim lavovima, ali znam da bi svoj zivot smatrao promasenim da nisi prodro u njihovu blizinu. Mene si volio i sa mnom si lijepo zivio (znam to sada i znala sam onda kad si odlazio a ja te pustala da odes), ali si otisao da stices znanje u sredistu svijeta. To znanje su oni i zivot u njihovoj blizini, ono ti je trebalo vise od mene i od ljubavi sa mnom. Ne krivim te, ti si takav, ali sada nemoj tugovati, a pogotovo se nemoj praviti zbunjenim ili nesrecnim. Ako ti to moze nesto pomoci, podsjecam te da su i tvoji lavovi neciji misevi. Negdje hoda neki lav koji ce pokrenuti pomamljeno krdo da se ispuni njihova sudbina, upravo onako kako oni pokrecu krda radi tvoje sudbine. Uvijek negdje neki lav gladuje. Ali to nije nase, sve se to nas ne tice, necu o tome. Bojim se. Pojavi se ili se bar javi, ali kao ti, a ne kao blazeni mis koji mudruje i poducava ljude u vjestini vladanja. Uplasena sam i umorna, toliko umorna da se vise ni za tebe ne mogu boriti. Zato se pojavi sam, bez mog poziva.

Dzevad Karahasan
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 14-05-16, 22:30   #1636
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Mogla bi da napravi rečnik njegovih simbola. Toliko dobro se snalazi. Tumač (iz)rečenog između redova. Kao i tumač ćutanja i prećutenog. Toliko dobro misli da ga zna. Udiše to. It's second nature to her. On govori u šiframa, ona odgovara u šiframa. Barem ona to tvrdi samoj sebi. O, kako dovitljivo razmenjivanje ljubavi među njima. Sve je adresirano njoj? Ako je pitaš, ima nešto za nju u svakom potezu koji načini. U svakoj njegovoj kretnji. Oseća to. Ima smisla... Ali tu nema ničeg između redova. Tu nema čak ni redova za nju. Ničeg za nju. (...) Da... bez obzira na to što je godinama s nekom drugom, sigurno je voli i sigurno će na kraju biti ipak zajedno. Naravno... Nema sumnje. Zar sve odavno ne liči na to? Njoj liči. Samo kad? Sa osamdeset hiljada godina starosti?

Ratko Petrovic ♡
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 03-06-16, 13:48   #1637
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Ako pokušаm zgrаbiti ovo JA u koje se osjećаm tаko sigurаn, аko gа pokušаm definisаti i sаžeti, ono nije ništа više od vode kojа mi protiče kroz prste. Mogu opisаti jedаn po jedаn svаki vid koji se može prisvojiti, kаo i one koji su mu pripisivаni, ovo odrаstаnje, ono porijeklo, ove strаsti ili te tišine, ovu plemenitost ili ove podlosti. Ali vidovi se ne mogu sаbirаti.

Albert Camus
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 20-07-16, 16:57   #1638
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

"Maybe...you'll fall in love with me all over again."
"Hell," I said, "I love you enough now. What do you want to do? Ruin me?"
"Yes. I want to ruin you."
"Good," I said. "That's what I want too."

Farewell to the Arms, Hemingway (ne valjaju prevodi a ni ja nisam neki plah lektor )
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 07-04-17, 00:11   #1639
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Neke kukavice se bore i kad je sve izgubljeno. Grčevito. Naizgled herojski. Ne, jer su velikog srca... već zato što se plaše tačke na kraju stvari. Konačne klape. Razrešenja. Iz straha ne odstupaju. Lakše je praviti sve dublje ponore u sebi, koji će se gubiti u narednim bitkama i masakrima samog sebe, negoli priznati poraz... Praviti beskonačno mesta za taj putujući metak. Lako je uzmicati, izbegavajući (s)vest realnosti. Drugi pak, divno se bore za nekoga, izgube, ali s takvom borbom, da znaš - ko se tako bori - nagrađen je porazom... Nagrađen, jer ga čeka nešto bolje. Nije izgubio jer ne zaslužuje, izgubio je danas, da bi sutra osvojio ono što zaslužuje. Treći su glupi, pa se bacaju u slivnik borbe u koju ih niko nije zvao. Borbe, koju niko od njih nije očekivao. Šiba ih svaka strana. Kako ko stigne. Samo glupi ne odustaju od borbe u koju nisu zvani. Može biti da sam ovaj treći? Mora biti da sam bio ovaj treći. Sad je vreme za prvi minut slobode...

Ratko Petrovic (a je li vec uknjizio ovo - pojma nemam )
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Reply

Tags
knjiga, odlomci

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 10:41 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM