MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 20-01-15, 13:31   #41
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Prekjucer bi mu bilo 60.

SARAJEVO JE MOJ NAJDRAŽI ROĐENDANSKI POKLON (DRUGO PISMO)

(...nastavak od "PRAVIM SE TVRD I HRABAR, MADA MI SRCE TUČE KAO U KUNIĆA")

Ponoć je. Smjena drotova. Nisam spavao, evo, već trideset i šest sati i sve mi je pobrkano u glavi. Kao da mi je žao što se ona dvojica drotova skidaju s dužnosti, baš kao da su mi to stari pajdaši i očekujem od njih da će me pri odlasku pozdraviti, ali oni samo daju pasoš i avionsku kartu novoj smjeni, koja preko mene prelazi pogledom koji mi je odnekud poznat: u maju, u Seattlu, dok sam još radio u ludnici, izlazim na terasu kuće, koju dijelim s normalnim stanarima i palim cigaretu (u kući mi je zabranjeno pušiti); smjestio sam svoje budale u bešiku i sad ću otvoriti pivo; koje čuvam sakriveno u kerećoj kućici, i praviti se da mi je lijepo... na terasu izlazi Michelle i nosi lavor s vodom, zavaljuje se u ležaljku, kaže: "HI!", skida kupaći kostim i počinje brijati koku... baš kao da ja ne postojim, kao da sam azaleja u saksiji - ma kakva biljka: i biljke su živa bića - nego prozor kroz koji se gleda... bježim u svoju sobu i sjedim na krevetu ponavljajući: "Ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja, ja sam Dario Džamonja..."

Ostalo mi je još jedanaest i po sati do leta za Zagreb i bezuspješno pokušavam da uhvatim sovu na stolici. Ne ide. Liježem na pod, stavljam torbu pod glavu i pokušavam da spavam, ali mi je pred očima slika moje majke, ne one starice koju sam danas na kratko vidio, nego mlade i lijepe, u cvjetnoj haljini, koja tužnim glasom govori: "Šta ćeš, Dario?"

Iz nekog neobjašnjivog razloga u ekran mi se ubacuje moj pokojni prijatelj Dara, kako u teškom mamurluku stoji ispred ogledala u mom stanu i tiho kaže sam sebi: "E, moja majko, što me nisi pobacila?"

Prošlo je nekako i tih jedanaest sati i drotovi (treća smjena) me prate na avion: naravno, ostali putnici prolaze kroz ono govno od rendgena ili već kako se zove, ostavljaju ključeve i ostale metalne pizdarije pri ulazu, a mene okreću prema zidu i trkeljaju me od glave do muda... razgovaraju s kapetanom aviona, koji me na čistom engleskom pita:

"Gospon, a imate li vizu za Hrvatsku?"

Kažem mu da možemo pričati na "našem", da ne kanim ostajati u Hrvatskoj, da imam tranzitnu kartu za Sarajevo...

Sjedam u avion i jedina prednost mog "statusa" jeste što mi dodjeljuju dva sjedišta, valjda da se ne bih miješao s ostalima, pa hvatam satak spavanja...

U Zagrebu se mora ponavlja: svi prolaze normalno, a mene drot (kasnije ću saznati da se zove Vinko, kad popijem Zrinski s njim) odvaja na stranu... Gledam ga kroz staklo kako pokazuje moj pasoš nekome, a ja mislim: "j.... te živote, nemoj opet!"

Ali, Vinko se brzo vraća, uljudno mi se izvinjava "da su primili dezinformaciju da sam deportovan iz Holandije...", kažem mu da je to živa istina, a on mi objašnjava da nije, jer da bih bio deportovan trebao sam počiniti neki k.... protiv holandskih zakona, da sam najzad regularan putnik...

Nalazim kancelarije Air Bosne, a tamo Nada!

Stara Lilina, Gorina, Zokina jaranica iz JAT-a u Sarajevu.

"Pa, gdje si Daco?", grli me, a ja se nakon dugo, dugo vremena osjećam...

Ne znam, ustvari, kako se osjećam, ali kao da se gledam u ogledalu, nakon teškog pijanstva, i govorim sebi:

"Hvala ti, majko, što me nisi pobacila."
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 22-01-15, 13:43   #42
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

BRIJANJE MOZGA

Prošlo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom događaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji.

E, pa nije bilo baš tako.

Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardić, koji već godinama počiva na požarevačkom groblju. Kako li se Vinsent zatekao baš u toj brijačnici ostaje pomalo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pića u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se nešto u njihovim životima može promijeniti jednostavnim brijanjem (ili šišanjem), da je popio još dva "zvekana", pojeo tripice i, ne plativši, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)

Ostalo mu je taman toliko para da kupi flašu konjaka i da se obrije...

Gazda Drago je bio zauzet šišanjem druge mušterije, pa je riđu bradu prepustio svom šegrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom počeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali šljagu; Ramo se sagnuo, a šljaga je završila na Gogovoj glavi.

Slijedila su izvinjenja i po čaša konjaka i sve je bilo izglađeno, ali je Ramo, dotjerujući drugi zuluf ponovo recnuo mušteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista - šljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet piće...

Ramo je već poprilično bio nervozan i tom stanju, pri pokušaju da više ništa ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!

Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: "Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali."

Možda vam ova priča zvuči suludo, ali takav je i život, pa i ja zapravo ne znam zašto sam je uopšte pričao.

Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (čiji naslov nije vrijedan pominjanja) autora (čije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemogućem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i četrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvisla, gramatički ispravna rečenica!

Nasumce šaram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona željela dijete." (Kako ćeš, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam znaš da to može biti opasno u tvojim godinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.)

"Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama." (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)

Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da će joj to onemogućiti upis na Pravni fakultet (?!): "Vježbali su matematiku i narednih dana, ali nisu više reskirali da kod nje održavaju intimne odnose, nego su to činili kod njega kada je bio sam," (Ja sam često sam, a tada, kad "održavam intimne odnose"; to zovem - drkanje.)

Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatički ispravne rečenice - upravo sam naletio na jednu:

"Sakiba F. je bila iz Ilijaša." (Mašala!)

"Miralem Pekmezhodžić se osjećao savršeno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojačko Goblenović." (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmišljam, ali ću vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na čitanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".)

Dosta! Što je dosta – dosta je!

"Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gađenjem ispuštam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i rečenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo, prstima češljam kosu - pa, i nisam toliko lud.

Zvoni telefon:

"Je li to stan Darija Džamonje?"

"Nažalost, nije. Ali govorite s Dariom Džamonjom."

"Htjela bih..."

Pravim se da se sjećam o kakvom je dogovoru riječ, a u obrijanom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "Šetalištu", izašla mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstiše" u Dano, ali, baš me briga - ja sam Pisac...

...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanović najavljuje da će "pročitati" moj roman, a publika plješće i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da dođem?"

Biban (ne čita), jer ga zna napamet: "Ubiću se! Ah, neću." To je početak i kraj.

...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac...

... isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:

"Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?"

... godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:

"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"

"Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj."

"Pa, šta ću napisati, tata?"

"To!"

"Šta, tata?"

"To što si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napiši - Tata."

"Mogu li dodati da ga volim?"

"Možeš, ako me voliš više nego ja tebe."

"E, pa, onda mogu."



* * *

Tri sata je ujutro, nema šanse da mi san poklopi oči, idem u kupatilo, prstima češljam kosu - mnogo je više peruti.
__________________
I'd wait for the lion...

Last edited by Aurelia; 22-01-15 at 13:59..
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 26-01-15, 13:52   #43
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

I BOG STVORI ŽENU

Bomba je, naginjući Sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bije imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"jebo slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svijeta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogledom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgovoru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se promjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zajebavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo njegovu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrcvarenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jednom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio. Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica. Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu". Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, picka li mi materina?! Znaš, Daco, istina je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 27-01-15, 13:14   #44
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default Do zadnjeg dana ces faliti....uvijek...

JUTRO LJETNE NOĆI

O, sumrak je. Umiru dani.

Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.
Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune.
Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do Vječne vatre: prvo pričešće Kod Pere; Kvarner je logičan slijed, a Kasina nastavak; Istra se može zaobići samo u ludilu; Božana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne nađeš nikoga od raje - uvijek se može popiti piće na crtu; u Siranu ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na "doručak"...
Istim putem nazad kući - s izuzetkom svraćanja u Parkušu.

Ali, ljeto - prokleto ljeto - ono malo raje što je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj "izum"?!), u Kasini, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s neviđenom efikasnošću, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani...
Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja - to je Hirošima i Nagasaki zajedno!

Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla "novčana pošiljka" iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena. Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom "nepoznat", neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i "vidimo se kod Pere". Pun sam k'o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke!
S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši - k'o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovića. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: "Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?"
(U ime našeg "prijateljstva" mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)
U Siranu (moje li radosti!) - Pimpek.
Pošto s njim nisam "prijatelj" kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade:
"Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata."
"Ma, daj, Darko, makar milju?"
Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim "plan": da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije niške morave bez filtera, litar "mastike" (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun.
To "nešto" su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene Ženevskom konvencijom. Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kutiju morave ili viršle? Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem.

U Gradini, koja odnedavno radi kao "dragstor", što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim...
Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjeseca) čitam Muzilovog Čovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušani "ziku" (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku - mastika čini svoje. Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše!
Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mravinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću...

Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom, "krombi" kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godinama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim...
Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.
"Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?"
"Kako ne sjećam - još imam sliku gdje ja hranim golubove."
"Bože, kako si ti bio lijepo dijete!"
"Još uvijek sam, tata. Ali, ti - ti, zašto si me ostavio?
Ne vidim mu lice, samo žar cigarete:
"Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje..."
Prekidam ga:
"A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja
sam ostao sam!"
"Nisi, Daco, sam - imaš mene."


* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo "adresa"), ime oca (Vlatko), godina rođenja?
Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže:
"E, sine, sine - šta će ti otac reći kad te vidi takvog!"
Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u "špilhoznama"; tu pored fontane, s golubovima oko mene...
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 02-02-15, 14:08   #45
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Love story

"Jeli su ćevapčiće na Baščaršiji, a kad je on poručio još luka, pogledala ga je kako samo one to znaju i rekla: "Je li ti to meni u inat?" Zaustio je da je pošalje u... ali je samo duboko udahnuo vazduh, digao se sa stolice i pošao prema blagajni da plati. Uzeo je njenu tašnu sa sećije i rekao: "Idemo."
"Šta ti je sad najednom? Bože, ne može ti čovjek ništa reći. Nisam još pojela..."
"Jebe mi se."

Napolju je zapalio cigaretu i najednom je bio tako umoran. Bilo mu je muka od teškog vonja loja, gara, kojim je cijela ulica bila obavijena, osjetio je neprijateljstvo i strah od sve te rulje koja ga je okruživala, koja se gibala, dahtala, pulsirala, roktala, kao nekakva nakazna životinja što svakog časa mijenja oblik. Sve mu se komešalo pred očima i bio je sposoban da uoči samo neke detalje koji su mu se bolno urezivali u mozak: žutozelene bale iz nosa nekog djeteta, gnjecavu, ljigavu masu nečijeg stomaka koji kipi preko kaiša na pantalonama, iscerena, bezuba usta jednog čaršijskog idiota, mučno ružičastu boju majice koja je pokrivala mlohave sise što su ga okrznule u prolazu...čuo je neki glas koji psuje "majku u pićku", sa onim karakterističnim, sarajevskim "ć", koje je i sam izgovarao, a koje mu se sad toliko gadilo.

"Slušaš li ti šta ja tebi govorim? Idem u Bezistan da pogledam nešto. Hoćeš li me čekati ili ideš sa mnom?"
Buljio je u izlog jedne sajdžijske radnje. U izlogu je bila nekakva staklena ptica (jedna od onih tršćanskih tričarija) koja se njihala naprijed-nazad, kljucala zrna pšenice rasuta ispred nje, bez ikakvog mehanizma. Kao blesav je buljio u taj "perpetuum mobile" i ono malopređašnje mračno raspoloženje ga je odjednom napustilo. Čak je osjetio i neku neobjašnjivu, dječiju radost, a kad je ona izašla iz radnje, zagrlio ju je i rekao: "Vidi ticana!"

I ona se nasmijala, gledala neko vrijeme smiješnu napravu i pitala zbunjeno: "Ali, kako stalno?... U čemu je fol?"
"Zar ne znaš? Ispod tezge ima jedan mali crnac, koji je zadužen da je ljulja...", počeo je da objašnjava, a ona je odmahnula glavom: "Ma, nije... Ne vjerujem...", a kad je shvatila kakvu je glupost rekla, nježno ga je udarila po glavi i rekla: "Budalo jedna!" Krenuli su zagrljeni niz ulicu, a onda mu je ona naglo skinula ruku s ramena.
"Šta je sad?", pitao je.
"Znaš da mi mama radi ovdje. Može nas vidjeti s prozora." Premišljao je da li da je opet, za inat, zagrli, ali je samo pomislio: "j.... i tebe i nju", i to je bilo sve, jer su već stigli do tramvajske stanice i ona je uskočila u praznu "tricu".

***
To veče su ležali u krevetu, kroz otvoreni prozor je dopiralo cvilenje nekog psa, a topao propuh im je hladio oznojena tijela. Pušio je, tresao pepeo u pepeljaru, koja mu je bila na stomaku, buljio u plafon, vidio onu staklenu pticu kako se klati i uzaludno pokušavao da bude sretan kao onih par minuta jutros. Ona se nalaktila, sklonila mu pramen kose s čela i upitala ga: "O čemu misliš"

"O nama", rekao je i zatvorio oči."
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 24-02-15, 13:43   #46
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

INKUBATOR


Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila čak ni zalijepljena. U liftu je pročitao list papira: uobičajena moralno-politička lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja rečenica mu je privukla pažnju: "Vi niste ništa drugo do inkubator tuđih ideja, života i sudbina."

Nije bilo potpisa žene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o ženi. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izričitom, bespogovornom završetku koji ne ostavlja mjesta za dalju raspravu. Žene to uvijek rade - izbace te na suho, baš kad ste pomislili da je to tek početak priče, da se stvari daju razjasniti. Nije važno koji metod koriste: da li se dižu od stola i idu "napudrati nos" ili to zapečate suzama.)

Baš ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to što je napisano. Samo mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se razvijaju nedonoščad ili onaj za piliće?

U tome je vidio veliku razliku, ali, nažalost, po svemu sudeći, nikada neće imati priliku da to razjasni.

Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (duže mu je trebalo da ih "pročita" nego što bi mu bilo potrebno da ih komplet napiše: tražio je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom prastarog FORDA T-14; na slijedećoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom, ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine održana prva bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael Crichton (pisac Jurasic Parka) "oženjen jednom kćerkom i živi u Kaliforniji"...

Žena pored njega je bila nafajtana nekim prostačkim parfemom i svako malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaža za otekle noge...", pa je presavio novine i pružio joj: "Na ti!"

Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu cigarete i pitao se ima li išta besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne čuje nikakav zvuk. Pisaće mašine, telefona, tranzistora?

Ima, sjetio se.

Jedino što je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili od kiše i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smiješalo u nekakav "cušpajz" koji se mogao dogodi*ti i njemu ili nekom drugom.

Samo je prva straža još uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamćenju. Bila je već noć kada je komandir Bobu i njega odveo na stražarsko mjesto. Ako su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noći sijale iznad nekog drugog grada, druge zemlje.

Bio je početak novembra i propadivala je sitna kišica, ali je pod gustim, niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.

Komandir se nagnuo nad njih i, kao da je cijelo to bespuće ozvučeno, povjerljivo im prošaptao: "Dobili smo dojavu da večeras dolaze Niški specijalci, zato..."

Pogledao je u pravcu Bobe, ali, iako je njegovo lice bilo samo desetak centimetara udaljeno, nije ga mogao raspoznati.

Komandir je nastavio šapatom: "Ako dođu - nećete ih čuti. Najsumnjivija je tišina - ako ne čujete nikakav zvuk, to bi moglo biti jebeno."

Oni su zalegli na debeli sloj borovih iglica, a komandir se udaljio nekako previše nehajno mašući baterijskom lampom.

Nisu progovorili ni riječi; uperili su puške ispred sebe, a tama i tišina su počeli da ih žvaču. Srce mu je loptalo po borovim iglicama; slijepim, kao zakatranisanim očima je pokušavao nazrijeti bilo kakvu konturu. Drveta, žbuna, grana; gluhe uši nisu registrovale nikakav zvuk: huk sove, lepet krila ptice...

Osjećao je kako mu se garota steže oko vrata, kako mu se oštar bodež zabija u potiljak. Nije čuo ni Bobino disanje. Pomislio je (kasnije se toga sa stidom i užasom sjećao): "Možda su ubili Bobu, a mene nisu ni primijetili."

Jutro nije donijelo nikakve promjene. Mrak je zamijenila kao jogurt bijela i neprozirna magla, ali su počeli da se čuju zvukovi buđenja prirode.

Uskoro je sunce počelo razbijati maglu u pramenove i tek tad su vidjeli da su svu noć proveli s puškama na gotovs nišaneći u stajska vrata koji metar ispred sebe.

Čuli su komandira kako dolazi pjevajući: "Sejdefu majka..."

Očito je bio "pri kafi". Zagrlio ih je i rekao: "Dobri ste bili, raja. Mnogi ne izdrže, pa saspu cijeli šaržer u mrak. Nemojte se ljutiti: ovo je ritual za svakog novajliju. 'Ajmo sad: u zemunici ima nešto za klopu i cigara, a ostalo je valjda i rakije - ako je ja nisam popio."

Bobo je to iskustvo kasnije prosto objašnjavao: "Do tridesete godine nisam ni znao da imam zube: žvakao sam njima, prao ih poslije svakog jela, kezio se na fotografijama, ali ih nikad nisam bio svjestan. Sve dok me jednom nije zabolio zub. Tako je i sa strahom - treba ga doživjeti da bi ga cijenio."


* * *

Vrata su se napokon otvorila i on je davao podatke sekretarici. Upitala ga je s kim živi, a njemu se učinilo da ga pita gdje živi. U Sarajevu.

S kim?

Osvrnuo se po prostoriji kao da traži pomoć, a onda je rekao: "Sam". Ukucala je tu jednosložnu riječ i nekako ga čudno pogledala. Nije znao zašto.

Možda je nesvjesno dodao: "U inkubatoru"? Ili ona nije znala šta je to zubobolja, šta je to strah? Ili nikad nije bila sama?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 12-03-15, 14:18   #47
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

JEDNA ŽENA

Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde žena s kojima nisam spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam.
Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".
Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri prethodne noći spavao u portirnici "Pozorišta mladih".

Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje.
Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flašu konjaka), ona se skida, oblači pidžamu i liježe u krevet, a ja na pod i držim je za ruku i spavam, spavam - možda sanjam.

Budim se i čini mi se kao da je život opet normalan: čist WC, u kuhinji peć i čaj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je još i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu ženu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kćerka...
Kćerka neće da priča s "tata Dacom", jer sam joj obećao da ću se vratiti za njen rođendan - i slagao.

"Samo sebe mučiš", kaže mi Nermina i uzima flašu ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u životu sebi nisam nanio ništa drugo osim patnje.
Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci! Zna se ko je kome svoj, a ko kome k.... moj." (Sad se sjećam i datuma: drugi novembar 1998. godine.)

Čim se uhvatila vrata, ja se dohvatim flaše i telefona; opet zovem Ameriku, drugu ženu, koja mi je jednom rekla da jedva čeka dan kad će mi pljunuti na grob, da se čujem sa svojom drugom kćerkom...
"Kako si, sine?"
"Dobro."
"Šta radiš?"
"Ništa."
"Voliš li tatu?"
"Volim."
"Tebe tata voli najviše na svijetu."
"Znam. Zdravo, tata."
Buljim u telefonsku slušalicu i ponovo osjećam neprolaznu bol koju sam sebi nanio.

Konjak čini svoje, pa se počinju rađati mutne uspomene:
"Meni su tebe oteli", kaže mi moja majka, a ja se sjećam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima našao sudsko rješenje gdje stoji da me se majka odrekla.
Sjećam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviću, koji je tad stanovao kod mene:
"bla, bla, bla..."
Na kraju potpis imenom, a onda prekriženim:
"Voli te mama."

Sjećam se beskonačnog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kuće u koju se više nikad neće vratiti:
ona sjedi na prozoru i ne znajući šta se dešava maše nam ručicom, a naš otac odmahuje i lice mu se cakli od suza...

Izranja slika moje kćerke Vesne kako mi trči u zagrljaj na aerodromu u Madisonu, nakon šest mjeseci mog, da tako kažem -odsustvovanja, a odmah potom druga:
aerodrom u Chicagu, moja Vesna plače:
"Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vratiš tamo, nikad se više nećeš vratiti meni."

Plačem, ali više ne znam plače li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane...

Milica me je onomad, dvije godine nakon što smo prekinuli, pomilovala pogledom.
To se pamti i to žeže. Zrinka mi je rekla:
"Slušaš li ti sebe kad pričaš?"
"Što, Zrinka?"
"Javljaš mi se nakon devetnaest godina, kažeš da dolaziš, a uopšte ne pitaš jesam li udata, s kim živim, imam li djecu..."
"Pa, jesi li, izvini?"
"Nisam."
I ostaje Zrinka da peče i da rovari po mojoj duši kao čir na želucu i nema te soda-bikarbone da ublaži bol.

Gordana je u Beogradu, nismo se ni čuli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kaže da je sretne pokatkad, da pita za mene...
a, ja, opet, punim čašu i sjećam se kako sam je zarazio triperom što sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo teža prehlada jajnika...
Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumitno približava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam:
"Zašto?"
Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga što sam spavao samo s jednom ženom ili, možda, što je jedna žena spavala s mojim ocem...
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 19:11 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM