MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 16-09-14, 18:50   #21
laufer
MiM team King / Queen
 
laufer's Avatar
 
Registrovan: Aug 2008
Postovi: 10,294
laufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čeka
Default

ovoje tako depresivno, sto prije da se zaposli u postu, da ima drustvo.
__________________
SPES MEA IN DEO EST
je me souviens!
laufer is offline   Reply With Quote
Old 16-09-14, 19:07   #22
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Ma nista sto dva Apaurina nece rijesiti

OPET U AMERICI

Primijetio sam i na sebi neumoljive znake starenja. Nisu to vene na nogama, sijedi brkovi i brada, dupe sve suvlje, a stomak veći, dlake iz nosa i ušiju, sve češći običaj da u razgovor ubacujem (kad nemam šta da kažem): "Ti se toga ne možeš sjetiti", nego se uhvatih u razmišljanju kako je jedna dženaza bila "sjajna".
Dok sam bio mlad, s neshvatanjem, i s malom dozom gađenja, slušao sam starije kako o nečijem sprovodu pričaju kao o rock koncertu ili fudbalskoj utakmici, jer je smrt bila toliko van mene da o svojim prijateljima, pa i najdražim: ocu, babi, djedu, nikad nisam govorio kao o rahmetli ili pokojnim nego kao o bićima kojih trenutno nema, koja su otišla na neki dugi put...
Sad stojim pod nesmiljenim suncem na Barama, pozdravljam se i rukujem s ljudima koje samo nečija smrt može okupiti na istom mjestu; ispraćamo čovjeka, velikog čovjeka kojeg sam imao sreću poznavati, ali nikad čast sprijateljiti se s njim - Bajru Isakovića.
Tek iz posljednjih pozdravnih govora razabirem nešto od njegove veličine, jer je oko njega (za života) uvijek sjajio neki oreol skromnosti i jednostavnosti, pa i tada kad mi je Meho Bašić kroz suze rekao da "nema više našeg Bajre" pomislio sam na nekog drugog Bajni, nekog Bajru kojeg nisam čak znao ni "zdravo za zdravo", pa me je Mehina emotivnost začudila; začudila me Nijazova skrhanost tugom i tek sam tada vratio lik "našeg Bajre" u sjećanje, pića koja sam popio s njim, blagi izraz njegovog lica dok s poštovanjem (baš kao da ga zaslužujem) sluša neke moje nebuloze...
Pitao sam Janu da li je dolično da se na dženazi pojavim u šorcu i majici, da li se to protivi nekim običajima, a on mi je odgovorio:
"Pojma nemam, ali znam da ti Bajro ne bi zamjerio."
Nikad mi ništa nije gluplje zvučalo nego kad od nekog čujem kako ne voli "groblja i bolnice", pa u tome nalazi ispriku što me nije posjetio dok sam umirao u jednom usranom bolničkom krevetu. Bezbeli da ni sam ne volim groblja ni bolnice: čak sam, kad sam još bio mlad i drčan, izjavio da će jedina sahrana kojoj ću prisustvovati biti moja.
A, onda se "desio" Dubravko Brigić, pa Mladen Paunović, pa Mladen Vuksanović i išao sam, baš kao da me zemlja vuče, u to predvorje.

* * *
Poslije dženaze (uz crne primisli: vidimo se na slijedećoj - čijoj?) sa Šaćkom, Fikrom i Ibrom idem u Ameriku.
Amerika je Ibrin pansion na Višnjiku. Pivo je hladno, rakija je prava, brizle i ćevapi prva liga, u bašti je hlad ispod kruške, a boljeg i ljepšeg društva ne bih mogao poželjeti - samo da nije tog plastičnog bazena u kojem plutaju rezdelije.
Isti takav sam imao u Americi, a po njemu je gacala moja Vesna, iz zajebancije sam u njega bacao našeg mačka, Smokeya, a on bi, čini mi se, i ne dodirnuvši vodu, skakao i penjao se na najbliže drvo, ljutito mahao repom i prijetio mi šta će mi uraditi kad me uhvati na spavanju...
Znao sam se i ja, s konzervom pive, zavaliti u njega, staviti slušalice na uši i slušati "moje Indexe" (kako ih je moja kćerka zvala) i ne misliti o truljenju.
Sad sjedim i Fikret, svojim "čuvenim agresivnim" glasom, priča o jednom šupku koga svi znamo; svoj prilog daje i Šaćko, i Ibro, i ja, a onda se slažemo da je pusto gubljenje vremena pričati o takvoj individui, ali i dalje nastavljamo... a konobarica Emira nastavlja da nam donosi hladnu rakiju...
Ibro mi kaže: "Pa, jebote Daco, ti nisi papak..."
Govori o poslu, a ja se slažem s njim da nisam papak, a u sebi mislim kako bi mi bilo bolje da jesam, kako mi ovaj bazenčić ne bi odvlačio pažnju, kako bi mi se živo jebalo za moje kćerke u Americi, kako bi mi ova tvar u glavi bila zauzeta samo prekontavanjem sertifikata, kako bi mi bio pičkin dim izbrojati dvije hiljade maraka i platiti štampanje svoje knjige, kako bih se vratio kući i poljubio ružnu ženu, nakrkao filovanih paprika i pravio se da me živo interesuje hoće li Sampras uzeti Wimbldon...
Ali...
Opet sam u Americi i vraćam se s posla. Radio sam dvanaest sati i nije mi ni do čega - samo da mi se kćerka popne na glavu (da bi mamu pravila ljubomornom), da joj dam lijek protiv astme, da zajedno nahranimo ribicu; uninati je u krilu i spustiti u njen krevetić, pjevati joj:
Now it's time to say goodnight,
Now the sun close its eyes,
Now the moon begins to shine,
Goodnight, goodnight.
Sleep tight.
Dream sweet dreams of me,
I'll dream sweet of dreams of you.
Goodnight.
Liježem u krevet da ne spavam - sanjam (na jebenoj javi, okrecuci se kao na ražnju) o Sarajevu...
"Je li te to bacilo?", pita Ibro.
Zajebava me: "Ti sve da je rakija slaba, a vec si poceo razgovarati sam sa sobom."
"Nije, Ibro. Samo sam za trenutak bio u Americi."
Ibro se smije:
"Pa, i jesi u Americi."
Imitiram smijeh, a pri tome se vidim, opet u Americi, na nekom prigradskom groblju Chicaga; buldožer kopa raku za beskućnike koji su umrli od toplotnog udara i sad ih se trpa u zajedničku grobnicu, jer nema niko da obilježi njihovo nekadašnje postojanje...
Poštansko sanduče u "kući izlazećeg sunca" se puni pismima i razglednicama moje djece - ne primaju odgovora, jer je nemoguće kriknuti iz groba u Chicagu.
Samo tamo, u nekakvom Sarajevu, u nekoj Bosni pojavljuje se knjiga s posvetom: U ovom mračnom tunelu od života su dva svjetla - ime im je Nevena i Vesna.
A, jedan leš u Americi blago uživa u svojoj smrti.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 16-09-14, 22:02   #23
laufer
MiM team King / Queen
 
laufer's Avatar
 
Registrovan: Aug 2008
Postovi: 10,294
laufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čeka
Default

neznam za apaurine, al jes mracan, tacnoga vidim sa kolegama kako iza naslaganih kutija sa postom koju nece da raznose (jer ide supcima) puse i piju vinjak i smiju se narodu koji zivi na svejtlosti, pa poslije placu sto je zeljo izgubio od celika sezdesetdevete, te sto je ona zejnila otisla u luksemburg prije rata, kad je mogla ostat i poginut ovdje snama i slicne price. talentovanom piscu ne treba mnogo da sroci pricu, al je ovaj pretjerao, a mozda ste vi bosnasic takvi, bijete se, ljubite i volite, svimase sprdate i od svakog ste bolji u necemu, samo jos ne znate u cemu, pa onda red filma, red poezije, red seksa, red, sege, red popravke naseg golfa dvojke najboljeg na svijetu, pa onda od srece kad se popravi karburator masnim rukama zenu preko majce za sise onako mazno i tako u nedogled. stvranoste cudan soj, mi smo balkanci svi sinuti jednu oku, a vi oku ipo.
__________________
SPES MEA IN DEO EST
je me souviens!
laufer is offline   Reply With Quote
Old 19-09-14, 15:44   #24
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

De, de...ne rondaj

PRIČA IZ TRŽNICE

''Ti ne piješ Nihade?'', upitao sam ga dok smo stajali u beskrajnom redu, sred gužve u ''Markalama'', sa spiskom svih mogućih meza koje smo trebali kupiti za noć ovog zadnjeg dana u godini.

Upitao sam ga to tek tako, da razgovorom prekratimo ove minute ''ko godine'' čekanja. Činilo se da se red sprijeda uopšte ne pomjera.. Da nije bilo svih onih silnih ljudi iza mene, koji su mi pružali iluziju da i nisam tako daleko, ja bih već davno digo ruke od ovog zadatka koji mi je povjeren i bio bih u ''Vlašiću'', preko puta, na zagrijavanju...

Nihad je odlučno odmahnuo glavom. To mi se učinilo kao nedovoljan odgovor, pa sam insistirao:

''Ni kapi?''

On je duboko uzdahnuo i zaustavio da kaže nešto, ali je onda lagano ispustio vazduh kroz nos, ponovo odmahnuo glavom, prekrstio ruke na grudima i s mirom Bude zagledao se preko glava ljudi ispred nas, dajući mi na taj način do znanja da je naš razgovor na tu temu završen.

U nekoj drugoj prilici bilo bi mi jasno i shvatljivo da je dalje propitkivanje, u najmanju ruku, nepristojno, ali večeras je bila Nova godina, slavićemo je zajedno, to nas na neki način veže, daje mi pravo da budem uporan:

''Nikada, Nihade?''

Trgnuo se na ovo pitanje, pogledao me preneraženo, kao da sam izustio najgoru psovku ili uvredu, ali kad je vidio da se iza mojih riječi ne krije ništa drugo osim dosade izazvane ovim premještanjem s noge na nogu, rekao je:

''Pio sam, ali nije to za mene...''

Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama...

Ali, Nihad me je pogledao ravno u oči, neka sjena mu je zatamnila lice, a glas mu je postao mukao:

''Hoćeš da ti ispričam'', i ne čekajući da potvrdim, nastavio:

''Prije tri godine... Takođe, za Novu godinu...Isto ovako: gužva, frka, nabavljanje hrane i pića u zadnji čas, skupljanje para, pravljenje spiskova ko će sve doći i s kim će doći, donošenje ploča, dogovaranje telefonom...

Dva dana prije toga niti sam imao s kim slaviti, niti me je ko pozvao. Moje društvo se odalečilo od mene, iz nekih njima poznatih razloga, a koga god sam sreo, govorio mi je, a da ga to nisam ni pitao, kako neće nigdje ići, kako će Novu godinu dočekati sam, s roditeljima, uz televizijski program, sa djevojkom...
Meni je bilo svejedno. U stvari, nije mi bilo ovo prvina da ne znam gdje ću, da već sam sebe zamišljam kako sjedim u kući, ispred televizora... Ali uvijek bi nešto, u zadnji čas ispalo...

Tako je bilo i ovaj put: sreo sam Minku...'', u jednom dahu mi je ispričao Nihad, i tek kad je pomenuo to ime, odmah je brzo dodao:

''Ne znaš je ti!'', shvatio sam da mi priča nešto što nikad nikom nije pričao i meni je bilo neprijatno da slušam dalje, ali on je nastavio:

''Nismo se bili vidjeli od gimnazijskih dana, ali dovoljno je bilo i to jedno veče da mi se učini da smo sve ove godine proveli zajedno...''
''Neki njeni prijatelji su nas pozvali da slavimo s njima. Sve je bilo dobro da ne može biti bolje... Osim toga, da sam se ja taj dan, odmah ujutro, napio ko svinja, da sam već u šest sati bio u onoj fazi – niko ko ja!

I to bi bilo sve u redu da me u toku večeri nisu uvukli (a nije me vala niko uvlačio – jedino što sam i radio sve vrijeme bilo je traženje povoda za svađu) u neku glupu diskusiju, tipa je li bolji ''Željo'' ili ''Sarajevo''? Te stvari se u normalnim prilikama završe odjednom, zaboravi se šta se prethodni minut pričalo, ali ovaj put sam ja osjetio da me vrijeđaju, nipodaštavaju, da sam ugrožen, da moram da se branim...

Nemam pojma s kim sam se sve svađao i na koji način sam, nakon svega, napustio taj stan. Znam samo da me je Minka odvukla do moje kuće, da me umirivala, da je uspjela da me umiri, da smo spavali zajedno...

Probudio sam se sutradan, oko podne, sam...

Potražio sam cigarete na stolu, zapalio, pokušao da se prisjetim šta se sinoć desilo i uspijevalo mi je da pohvatam samo neke nepovezane odlomke od kojih se nije dala sklopiti nikakava cjelina...

Digao sam ruke od toga. Bilo mi je važno da se sjećam ostatka večeri, provedenog s Minkom, koji je protekao (tako se bar meni činilo) u najboljem redu, a bolio me je k.... šta će ono društvo misliti o meni.

Onda mi je pogled pao na jedan papirić, na poruku koju mi je Minka ostavila na stolici pored kreveta.
Uzeo sam taj papir. Tamo je stajalo, kao u silnoj žurbi, naškrabano:

NE ZOVI ME NIKADA

Buljio sam s nevjericom u ta slova, osjećao se kao da me je neko maljem udario, ponovo čitao naglas...

Uzalud sam pokušavao da se sjetim, da nađem mogući razlog ovakve poruke...

Jedino što sam mogao da se sjetim je taj osjećaj da je sve bilo dobro, ali poruka je bila tu – jasna i nedvosmislena''.

Učinilo mi se da je Nihad završio svoju priču, pa sam rekao nešto što se obično kaže u takvim trenucima:

''Šta ćeš...'' ili ''Ima toga...'', ali on je nastavio:

''Najgore u svemu tome je bilo što me je obuzeo stid, zbog nečega što sam (očito!) uradio, a čega se nisam mogao sjetiti...

Minku sam poslije toga nekoliko puta sreo na ulici i bježao sam, krio se od nje, nisam joj smio pogledati u oči...

Zaustio sam da mu kažem:

''Meni se nešto slično desilo...'', pa da na licu mjesta izmislim neku sličnu priču, da pokažem da ga razumijem, da saosjećam s njim, ali Nihad je gledao pred sebei pričao sam sebi:

''Poslije jedno pola godine, kada sam raspremao krš po kući, među nekim papirima, računima za struju i kiriju, našao sam onu Minkinu poruku, onu istu poruku!

Pisalo je:

"NAZOVI ME NIHADE..."

Nihad je stajao pred tezgom, stigli smo na red, a prodavac je bio nestrpljiv:

''Narod čeka a vi se tu zajebavate...''

Nihad se prenuo, bacio pogled na papir koji je držao u ruci i pročitao, doslovce, ono što je pisalo:

''30 deka pršuta – užičkog (narezati)
pola kg. vrata – suhog...''
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 22-09-14, 13:28   #25
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Volim Dzamonju ali volim citati i ljude koji ga vole kada pisu o njemu. Avdu Sidrana tu vazda guraju u prvi plan ali meni licno je najdraza Indira, forumasica sa b92.
Pa kaze....

Sve sam se nesto nadala, da cu dobiti nazad sa citanja
'Dvore od oraha' i prekuckati par reda, koji opisuju dio dogadjaja u Sarajevu,
ali... nista od toga. Prepricala bih, ali ne ide oskrnaviti
fabulu, put kroz vrijeme, a i nemoguce je, strpati Miljenkovu senzibilnost
u prepricaonu. To ostajem duzna, kad/ako mi se knjiga sretno vrati.

Miljenko i Hemon, posteno govoreci - aktuelno, dvije najvece
sarajevske knjizevne perjanice. Osim sto su ljudi na svom mjestu,
kvalificiraju se u human race,
sasvim razumijem, volim, odobravam, ono sto pisu, nekad nabijeno otrovom,
nekad humorom, nekad cistom poezijom. Jeste i stvar osobnog ukusa,
no za mene su to 2 favorita.

Volim ja i Marka (zato sam ga iz Miljenkovog pera prvog i ostavila - 2 muhe
jednim udarcem)
i Predraga i Ozrena, ali vise od njih sviju,
volim rahmetli Dzamonju.

E sad, zasto Dario Dzamonja o Sarajevu? Alkos i zenskaros.
Raja. Rahmetlija.
Zato sto je on sa sarajevskim
klosarima u kafani Posta (na cosku kod Pozorista) 'izmisljao' jezik
koji se danas raznijeo diljem Balkana. Jezik, kojim su govorili Pimpek
i Kindje, jezik na kojem je Avdo pisao svoja scenarija za dijete sa Gorice - Kustu, jezik kojim se mudri Brega bogatio, jezik koji je sa Danisom pokupio Oskara, jezik koji sam skoro zaboravila, jer nemam s kim da ga pricam,
te ga drzim tako mrtvog i nepristojnog, skrivenog od djece samo
za svoje kletve i molitve. Govorio ga, njime pisao i sve sto je
pisao uvijek licilo na nesto, sto bih ja rekla, da sam bila dovoljno pismena
da bacim na papir. Nekad, skoro patoloski iskreno i okrutno prema samom sebi.
Uvijek, do kosti precizno. Ta neposrednost rastura.
On je taj duh neuhvatljivi,
koji nikakav dosljo, ni rat ne mogu unistiti, ni promijeniti.
Svaki 'pao s brda', cuvar ovaca u zimskom periodu, dan-danas se trudi da bude Dario, a da to i ne zna.

Kad njega citam, pozelim da zovnem taxi, sjednem na prvi avion
i odletim put Miljacke. I zaboravim sve drugo sto je bilo.
Nije Sarajevo, samo sramota Evrope, sa kraja 20-og vijeka.
Niti smo samo ludjaci i manijaci. Mi smo 'Vizantija u malom' u jednom kratkom
trenutku - zarobljenom u vremenu, doba Justinijana i Teodore, gdje sve bilo moguce - ptice koje govore jezikom djevojaka, zlatni mozaci,
barbaro-geniji u nama i jos vise oko nas, carobnjaci i popovi, civilizacija,
kulture i nekulture i sve to zbrckano u cvor dusa rodjenih tu.
Cak, cak i oni koji slucajno prodju, negdje u dnu duse, priznaju
da su zarobljeni saftom nedefinisanim, a ne samo redoslijedom
kvaliteta cevabdzinica:
Devetka, Ferhatovic, Mrkva, Zeljo/Shaja.

Taj covjek nije izmisljao, samo biljezio dogodovstine, svoje
i svoje raje. Hronicar bez hronika.

Sto rece onaj Svabo - Das ist Walter.
I neka tako bude, za bolje sutra.

Nisam nasla price koje sam trazila. Drugi put.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 22-09-14, 22:42   #26
laufer
MiM team King / Queen
 
laufer's Avatar
 
Registrovan: Aug 2008
Postovi: 10,294
laufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čeka
Default

kad covjek razbroji koliko je 'supaka' i 'papaka' iz prica i filmova otislo iz bosne i svih nasih bosni jer nijesu mogli normalno da zive i razvijaju se od skojevaca, jalijasa i klosara, nego su morali da idu u daleki svijet da bi pokazali svoje porodicne, profesionalne, gradjanske i ljudske kvalitete, racun je jednostavan i vidi se ko je na kraju supak i fukara i jalijas, a ko gospoda iz kvarta koju su supci i jalijasi cvrgali dok su bili djeca i pokazali im na vrijeme da to nije svijet za njih.
fascinacija riba losim momcima na bosanski i balkanski nacin je vrlo specificna, ali nije nista grdja niti manja nego u ostalim djelovima svijeta.
ipak se okrece.
__________________
SPES MEA IN DEO EST
je me souviens!
laufer is offline   Reply With Quote
Old 23-09-14, 12:14   #27
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Ma ono...Mozemo sad uci u polemiku oko toga ko je zasto otisao ali nekako se "odlasci" iz Bosne ne mogu bas porediti sa necijom svjesnom odlukom da ide za boljim zivotom daleko od inih papaka, sabana, sanera i krkana (jesam li koga izostavila)? Al' to je "ni tam' ni 'vam'" sto bi rekli pa razradimo na nekom drugom, prikladnijem mjestu.

OdE pricu iskopati, jednu prikladnu za danasnje raspolozenje.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 23-09-14, 12:38   #28
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

MOST ZVANI ČEŽNJA

Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju:
"Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?" "Nikako. Rodio sam se na ovoj strani."
Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po "etničkim granicama" u "etnički čiste cjeline".

Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.

Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na "suprotnoj strani". SRNA - nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o "idiličnom životu" u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog granatiranja i prolaza kroz "snajperske aleje", pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i "srdačne" dočeke "oslobodilaca" iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je "njihovo". (Koliko je to bilo "njihovo", najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)

Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na "pogrešnoj strani".
Sve koji su prešli Vrbanju, taj "most zvani čežnja", dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.

Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.
Mahir se smijao: "Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!"
To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da "sretnicima" koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - čak su i žene svih dobi bile izvrgnute "ginekološkim pregledima".
Onda je Mahir ispričao svoju priču...
Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i "prijetio": "Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!"
Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.
Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu... Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: "Vadi pare ili ću te zaklati! p.... ti materina balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!" Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.
"Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slučajno nisi šta zašlepao!"
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.
Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: "Vidjećemo se mi još, sudija...", što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: "Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći."
Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.
Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao...

Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.
Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog "zločina" što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je "komandant" kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris "milom": obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće. Bio je odbijen s gnušanjem. Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud - flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi "vojnici". S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje. Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: "Gledajte, balije! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!"
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom... neka im je Bog na pomoći!

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča - nisu položili ispit.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 01-10-14, 13:02   #29
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

HRANA ZA MAČKE



Nisam znao da mačke, tako smrde. Cijeli život sam proveo okružen njima. Rodonačelnik stotina mačaka koje su prošle kroz moj život bila je Kraljica Majka.

Jedne zime sam je našao kao crnu, čupavu grudu u snijegu i odnio kući. Babu i djeda sam ubijedio da je mačor, pa su mi dozvolili da je zadržim. Kraljica nije bila baš neke ljepote za izložbu, ali se pokazala nevjerovatno jebežljivom, pa nije bilo trenutka kad nam po kući nije skakalo pet-šest mačića.

Majka je vodila brigu o njima sve dok ne bi stasali za glasanje, a onda bi krenuli svojim putevima.

Ipak jedan mačak, Cuni, ostao je zauvijek. Obolio je od štenećaka (da, dobro ste me čuli), od kojeg, ako nisu vakcinisani, za kučiće i mačiće nema lijeka, ali ja sam zabijatio da ga spasim: čistio sam mu njušku i grlo od gnoja štapićima za uši, hranio ga mlijekom na pipetu, trijebio mu buhe i preživio je. Postali smo najbolji prijatelji.

Spavao je zajedno sa mnom u krevetu i, na užasavanje mog djeda i bake, jeo i iz istog tanjira sa mnom.

Kažem, nikad nisam osjetio nikakav neprijatan vonj, ali kad sam ušao u tu sobu, zanebesalo mi se kao da me je neko opalio štosom: mokraća, izmet, ustajali zrak, ukiseljeno mlijeko, pokvarena pašteta...

Ali, to je valjda isto kao i sa prljavim čarapama - tvoje ti nikad ne smrde.

Zatekao sam se u dijelu grada u koji inače rijetko zalazim. Išao sam u direkciju Vodovoda uložiti reklamaciju što mi već mjesecima dolazi račun za vodu za četiri osobe, na ime prijašnjeg stanara, a ja sam ko ćuk... Pametnice u Vodovodu su mi rekle da prvo moram odjaviti prethodnog stanara. Pitao sam zar nije logično da njega odjavljujem samim tim što sebe prijavljujem, ali kako je njima logika potpuno nepoznat pojam, samo su slegnuli ramenima i nastavili da oblizuju prste umašćene burekom.

Sjetio sam se da u blizini stanuje (ili je stanovao) Čiča. Kupio sam flašu travarice i popeo se uz klimave basamake. Pokucao sam na vrata. Nije bilo odgovora. Zakucao sam jače, a onda se čuo njegov promukli bariton: "Nema nikog."

Pritisnuo sam kvaku i ušao, a gomila mačaka se uznemirila mojim prisustvom, nakostriješila i frktala iz ćoškova prljave sobe. Njegov još uvijek moćni torzo (čuo sam da su mu noge amputirane zbog šećerne bolesti ) ležao je na krevetu zavaljen u sive jastuke.

"Pozdravio" me riječima: "Samo si mi ti falio!"

Razgalio se kad je ugledao flašu u mojoj ruci.

Odvrnuo je čep i potegao dobar gutljaj. Obrisao je grlić i pružio mi je natrag: "Ne gadi ti se poslije mene?"

Osvrnuo sam se okolo, ali na vidiku nije bilo nikakve čaše, šolje, čak ni fildžana, pa sam se i ja "pričestio" direktno iz flaše.

Pitao je:"Pušiš li?"

Pružio sam mu kutiju i upaljač, a on je glasno gutajući dim gunđao:

"Ona vještica mi ne da ni da pijem, ni da pušim, hrani me splačinama..."

"Koja vještica?"

"Komšinica. Ona prima moju penziju i navodno me njeguje."

"Znam da je pitanje glupo, ali: kako si?"

Potapšao je mjesto na krevetu i rekao:

"Sjedi. Ne boj se - ne možeš mi pričepiti noge."

Posegnuo je opet za flašom i rekao:

"Kako sam? Otkako sam umro - kao da sam u zemlju propo."

"Daj, Čiča, nemoj mi tih starih štosova. Znaš ti i bolje."

"Ne, ozbiljno ti kažem: djeca su mi rasuta po svijetu, ono malo prijatelja što je još živo je prestaro da mi dođe na grob - jedino što imam su ove mačketine koje me mrze", nastavio je.

Počelo mi je bivati neprijatno da slušam baljezganje senilnog starca, pa sam ga prekinuo: "Znaš li onu pjesmu Velimira Miloševića?

KAD POMISLE DA SAM MRTAV

JA OŽIVIM

NE ZATO STO MI SE ŽIVI

VEĆ ONAKO..."


Tužno se nasmiješio: "Ti se, mali, nikad nećeš opametiti. Tebi je literatura istinitija od života."

Šutnjom smo ubili još satak vremena i onu flašu travarice.

Pri odlasku sam pitao:

"Nemoj se ljutiti, ali može li još jedna flašica?"

"Ne bi bilo naodmet."

Kupio sam steku cigara i travaricu na pijaci.

Sve je to strpao pod jastuk.

Kad sam izlazio, zamolio me je:

"Navrati ponekad. Tek da provjeriš - ne bih htio da poslužim kao hrana ovim mačketinama."



* * *

U gradu sam sreo Dragana Janjića. Ispričao sam mu da sam bio kod Čiče.

Zabezeknuo se: "Čiče?! Kojeg Čiče?"

"Pa, našeg, jedinog Čiče!"

Dragan je mahao glavom: "Čiča je umro devedeset pete. Kad si ti bio u Americi. Cijelo Sarajevo mu je bilo na sahrani."

"Ma, daj, Dragane - znam šta govorim."

Ponovio sam mu i zadnje riječi koje mi je uputio, njegov strah da ne posluži kao hrana mačkama...

"Jesi li čitao moju zadnju knjigu?"

"Jesam. Pa, šta?"

"Sjećaš li se priče ČAJ OD ALEKSANDRIJSKE RUŽE?"

"Podsjeti me."

"E, pa u toj priči mačak Sokrat mezi svog mrtvog gazdu. Ti, Daco, vazda miješaš literaturu i život."



* * *

Ostavio sam nedopijeno piće (što mi se rijetko dešava) na šanku i zapucao u Logavinu. Na mjestu kuće koju sam jutros "posjetio" bile su samo ruševine.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 03-10-14, 14:40   #30
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

ROĐENDAN

Dan je to koji bi valjalo proslaviti: em sam doživio četrdeset petu (po prognozama pokojnog Milana Čakara nisam imao šanse da doguram ni do osamnaeste), em mi je danas ročište za povrat stana.

jebi ga, kažem sam sebi, neka se i to već završi: prestar sam i umoran više biti izbjeglica u vlastitom gradu, spavati u tuđem krevetu, hodati na prstima da ne bih poremetio nečiji mir i san, brojati svaki list tariguza koji sam upotrijebio, kašljati (pokrivši usta jastukom) što tiše mogu, zuriti kroz prozor u nepoznato nebo, isto, ali toliko drukčije od onog neba što se vidi s mog prozora, svakog jutra bosom nogom udarati u prag kupatila kojemu ne pripadam, čekati i čekati telefonske pozive koji ne stižu, glodati svoju samoću brojeći koliko je puta neka pjevaljka ponovila neki besmisleni refren, imati samo dvije knjige na raspolaganju: jedna od njih je neka moja davna, a druga je posljednja knjiga Dubravka Brigića; prva (moja) mi se gadi, jer ju je napisao neki Dario Džamonja kojeg više ne poznajem, a druga (Brigina) me samo tjera u još dublji očaj, jer znam o čemu piše, a znam i to da ga više neću sresti u Slogi, Sarajevu, Korzu i moći mu reći šta mislim o onom što je pisao: mišljenja su podijeljena - jedni tvrde da ne valja, a drugi da kurcu ne valja; zagrliti ga, iskapiti duplu lozu i još jednu "putnu", pa se razići svako u svoj nespokoj...

Pošto sam kokuz, idem do svog din-dušmanina Zlatka Topčića u Klub pisaca i pijem kafu i "štok" s njim, on mi daje pedeset maraka i želi mi sreću (iskreno, bar još to mogu prepoznati kad te neko handri ili ti želi dobro), potom sretnem Dinu Bešu i on mi daje pedeset maraka i zove me na piće, a meni samo sada valja na sud, obaviti tu formalnost, priložiti spisak od četrdeset i četiri svjedoka koji su stanovali kod mene, u mom stanu, potpisati se na neki papir i vratiti se u stan, širom otvoriti prozore, pripaliti cigar i gledati u prazno mjesto gdje je nekad bio krevet moje kćerke i vidjeti je kako mirno spava podnimivši ručicom obraz, ali postoje dvoje neljudi koji su dali izjavu da ja tu nikad nisam ni stanovao, da moj otac nije imao sina, da ja nisam nikad imao ni ženu ni kćerku, da sam ja, ustvari, sopstvena fikcija...

Potpuno sluđen saznanjem da me nema na mapama nečijeg bezumlja, idem u kafanu gdje me niko ne poznaje, naručujem pivo i kažem sam sebi: sretan ti rođendan, idiote!

Sjećam se kako se moja baka nikad nije radovala mom rođendanu, jer sam, kao po nekom pravilu, uvijek bio bolestan taj dan - sad više nisam bolestan, nego mrtav. A, vala, nešto se i ne sjećam da sam ga ikad i proslavio. Mislim, onako ljudski: kad mame naprave tortu, lavor ruske salate, hektolitar himbera, pa dođu sva raja iz razreda i komšiluka, igra se "zaloga", prvi put se ljubi svoja "simpatija", a tata te sav raznježen da odrastaš (ali i kojim vinjakom) dugo grli i posjeda u krilo i priča nešto bezveze...

Dobio bih za taj dan koji dinar i vodio raju u slastičarnu Dvije ruže, pa bismo se takmičili ko može pojesti više rolata pravljenog po nekom "ciglarskom" receptu - pobjednik je uvijek bio Vlado Albahari, jer je mogao spucati kilu, i to bez boze.

Kasnije su to bila samo bjesomučna opijanja u nečijem stanu (svoj još nisam imao), kod Moste, Toše, Maje, Leke i Duška, Čite ili Sone... Pamtim samo jedan: Indexi su svirali u FIS-u i Pimpek mi je u pauzi svirke turnuo pet milja u džep, a onda obznanio prekrcatoj sali da mi je rođendan i otpjevao Girl...
Znam da sam lebdio i želio da je tu Mira, ali me ona tad nije bendala ni za suhu šljivu...

Lažem. Pamtim i drugi, mjesec i po dana nakon smrti mog oca, kad sam pozvao cijelu redakciju Spektra (Memu Kundurevića, Slavicu Ličen, Zlatka Dizdarevića, Zdravku Grebu, Dragana Stefanovića, Aleksandra Tomaševića...) u sada već moj stan i sjećam se da se pio Fruškogorski biser i Maraština, a mezile se španske konzerve dagnji, lignji i hobotnice... Bila je tu i jedna cura i bio sam ja, ali ona je već dugo godina sretno udata, pa uopšte nije važno njeno ime.
Slušali smo "Let it be" Beatlesa i ne znajući da im je to zadnji album, da će s njihovim raspadom i naša mladost skončati.

Proći će hipten godina da doživim tu sreću, nakon dvanaestosatnog radnog dana u fabrici, u Americi, da se kao prebijeno pseto vratim kući u jedan sat po ponoći i dočeka me budna moja dvogodišnja kćerka Vesna da me poljubi i otpjeva mi Happy Birthday...

Sad sjedim tu gdje sjedim i samo znam da sam preživio sve ove godine - kad se sve sabere, ipak, sretne.

Ali sreću kvari trula misao: dokle?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 13-10-14, 13:51   #31
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

UMRIJETI ŽELJAN

Mladi lord Byron, dok još nije bio najveći engleski pjesnik, ali je u očima već nosio želju i odlučnost da to postane, zabezeknuo je lejdi Caroline Lamb, kada ga je ona, prilikom njihovog prvog susreta, odvela na večeru u jedan ekskluzivni londonski restoran, poručivši samo običan kuhani krompir.

Objasnio joj je da on na bolju hranu nije ni navikao, a da se boji, bude li probao nešto bolje, da će mu se dopasti, željeće više, i još više, i opet, i stalno više...

Lejdi Caroline Lamb (koja nikad u životu nije bila ni gladna ni željna) nije mogla da razumije taj užasni mehanizam, to prokletstvo neutoljive gladi, želje, koja, što joj se više udovoljava, postaje sve veća...Ona mu je dala sve: i tijelo, i novac, otvorila mu put u visoko aristokratsko društvo, stavila na kocku svoje ugledno ime, a Byron je sve to gladno grabio, a kad ona više nije imala šta da mu da, kad joj više nije ostalo ništa, okrenuo se od nje baš kao da mu nikad u životu ništa nije dala i otišao u Grčku, da tamo umre, željan...

***

Zato, kad te sretnem na ulici, kad ti kažem da su ti oči zelene, a da jednim okom vidiš ono što je već bilo, a drugim gledaš ono što će tek biti, kad ti ne lažem da me nešto presiječe napola kad te ugledam, kad mi se vrti u glavi i moram da se prihvatim kakvog čvrstog, hladnog predmeta da bih se sabrao; kad kažem da sam znao da ću te baš ovdje i danas sresti i da sam znao čak i to koju ćeš haljinu nositi, znam da sve to tebi može ličiti na obično laprdanje, ali znam i to, o kako ja dobro znam, u šta se upuštam...

Ja se počinjem pretvarati u Puškinovu babu iz 'Bajke o ribaru i zlatnoj ribici', jedno nezajažljivo stvorenje, kojem nikad nije dosta, koje bi u početku "nove naćve", a na kraju bi da je "sinjeg mora gospodarica"...
Ja sam i gori od te Puškinove babe (ona nije znala da je na kraju bajke čeka gubitak svega), a ja to znam, ali ni to me ne sprečava da srljam dalje, ne znam da stanem kad bi svako normalan stao, ne znam da stisnem šaku, pljunem tri puta radi uroka i zadržim ono što imam, meni iz ruke klizi ono teško stečeno, a ja ne vidim jasne, vrišteće znakove upozorenja na tom putu, moj pogled je uprt u neku daljinu i ja tražim onu istu Byronovu, grčku obalu, mada znam da me na njoj samo smrt može dočekati...

Ne znam se otpisati kad me stane karta, ja uporno u ruke dobijam parmake, a idem na hand, ja ulijećem glupo i slijepo i zaboravljam staro pravilo, koje lijepo upozorava:
"Silovanje mi oko popilo."

Čuvaj se zato!
Meni je potpuno svejedno koliko ćeš mi dati - ja ću tražiti još!
Istina, držaću te za ruku i recitovati Šotolu: "Ja sad idem van, a ti ne budi zla... pusti me k sebi... ljubavnike ćemo baciti kroz prozor...", gledaću te u oči i neću lagati kad ti budem govorio da meni treba samo 'malo', ali ako mi daš i to 'malo', ja ću odmah postati 'drugi' čovjek, a nesreća je u tome što će i taj 'drugi' čovjek reći:
"Daj i meni malo...", i tako u nedogled.

Ja ću umirati, a biću željan; ako se nagneš nad mene, očekujući da će moje zadnje riječi biti: "Hvala za sve što si mi dala", gorko ćeš se razočarati, jer ja ću tražiti 'još', zato što sam siromašak koji nije navikao na skupa jela, ja sam bogalj kojem je data milost da potrči i prokletstvo da ne može stati, neko ko je omirisao i odmah gladno zinuo.

Ali, slušaj me sad dobro: meni ne treba 'puno'. Daj mi samo 'malo' - tebi je ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu... Evo, ovolicno.
Zar ne vidiš da umirem željan?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 13-10-14, 13:54   #32
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

ODLAZAK

Pripreme za odlazak su ti dugo trajale: jos od prvog dana kada si stupila u moj stan. Rekla si da tu ne bi mogla izdrzati ni sekundu vise, a ja sam ti predlozio nagodbu: da ostanes samo dvadeset i cetiri sata, a kasnije sta bude da bude. Pristala si bez razmisljanja, a ja sam te upozoravao u sta se upustas. Govorio sam ti da sam ja kao zarazna bolest, ne puno opasna i smrtonosna, ali neugodna i dosadna, bolest, koje ces se tesko kutarisati, a ti si se smijala i rekla da si vakcinisana protiv svega. Onda sam ja rekao da se ja to samo salim i da nikad ne treba da mi vjerujes, da je sve sto kazem tek onako, da prodje vrijeme, da me ne uzimas za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi poceli tako shvatati, da ja vec u sljedecem trenutku zaboravim sta sam malocas rekao. Ti si rekla da se nista ne brinem, da ti to znas bolje od mene, da sam prokuzen od prvog momenta naseg susreta i smijala si se. Onda smo sjedili na podu i slusali "Moody Blues". Ja sam te pitao hoces li da ti nesto priznam. Slegnula si ramenima, a to je trebalo da znaci da ti je svejedno, pa sam ja presao preko toga; digao se s poda i otisao u kuhinju po jos jedno pivo. U pauzi, dok sam stavljao drugu plocu na gramofon, pitala si sta ja to hocu da ti priznam. Rekao sam da sam se zaljubio u tebe od prvog dana kada sam te ugledao, a ti si se nasmijala i rekla: "Daj, Dzamonja, bogati, ne budali!" ali svejedno si upitala: "A kad je to bilo?"
Rekao sam ti i mjesto i vrijeme i nastavio da ti govorim kako ja nikad ne lazem, kako nikad u zivotu nisam slagao, kako uvijek moras da mi vjerujes. Vec je bilo jutro kad smo izasli iz kuce. I taj dan smo proveli zajedno, a ja sam ti onda, u cetiri sata poslije podne, rekao da je vec isteklo dvadeset i cetiri sata. Ti si rekla: "Po tvom satu."

Zajedno smo bili te zime, i proljeca, i ljeta. U jesen sam vec izgubio svaki osjecaj za proteklo vrijeme i cinilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bio sa tobom, da sam se s tobom rodio, da prije tebe nista nije ni bilo, a "poslije tebe" jednostavno nije postajalo u mojoj glavi. Navikao sam se na tvoj miris u carsafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, sampone, bocice. Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, cinilo mi se da im je bas tu mjesto i da nema te sile koja ce ih odatle pomjeriti. Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjecivao da na "tvom satu" kazaljke klize, primicu se trenutku kada ce isteci ona zadata dvadeset i cetiri sata. Dosla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem, rekla mi da sam ti "sladak", da me mnogo i jako volis, opeglala mi kosulje, oprala sudje, ispraznila pepeljare, izracila sobu, a onda pocela da u torbu trpas svoje karmine i maskare, salove, knjige. Sa slike na privjesku si otkacila kljuc od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me. Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zakljucila da nisi osim mene nista zaboravila, otisla.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 13-10-14, 13:54   #33
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

I jedan kvazi-nastavak


Samo se malo kolebao, ali čim je okrenuo poznati broj grada, više u njemu nije bilo ni sekunde bojazni. Osjećao je da je miran i siguran i čudio se sam sebi zašto mu je bilo potrebno toliko vremena da se na ovo odluči.
Na licu mu se pojavio smiješak, povukao je dim iz cigarete, nastavio okretati brojeve koji su slijedili...

Znao je da će se začuditi kad mu prepozna glas, ali on neće ni pokušati da joj išta objašnjava, reći će joj, kao i hiljadu puta do sada:
"Ej! Bezbeli da sam ja... Izvini što te nisam mogao nazvati ove tri godine, prespavao sam... Ma, ne. Zajebavam se... Ne, ne... Ozbiljno ti kažem... Kako misliš: šta mi je bilo? Šta tu ima da bude? Okrenuo broj i gotovo. Ma, nisam pijan... Kako to: ne znaš šta da misliš? Šta se tu ima misliti? Evo, zovem te i sve je u redu. Ili nije u redu što te zovem? ...Dobro, dobro...

Razumijem te potpuno...Razumij i ti mene...Slušam te pažljivo... Jeste, u redu je... Znam, znam...I to znam...
Možeš li ti mene sad pažljivo saslušati? Ne, neću se izmotavati, nisam te ni zvao da bih se izmotavao... Kako misliš to? Pričekaj samo da se skoncentrišem, da počnem ispočetka, da nešto ne preskočim, evo, još samo da zapalim, pa ću početi... Naravno da nisam ostavio duhan, u nekim stvarima sam postojan do boga...Jesi li spremna sad?
Znam da malo glupo zvuči-ne zvuči malo glupo, zvuči puno glupo-ali, ako baš nećeš da mi vjeruješ da sam te volio ove tri godine, iako se nismo ni vidjeli ni čuli, ako ne možeš da vjeruješ da te još uvijek volim, vjeruj mi barem da nije bilo dana, noći, sata kad nisam pomislio na tebe...

Vjerujem, vjerujem...Ali, pusti me, molim te da završim...

Nije bilo dana da se nisam, ko kreten trznuo na ulici, jer mi se pričinilo da me ti zoveš, hiljadu puta sam ovakav čorav kakav sam, prelazio na drugu stranu ulice, misleći od neke lijeve cure da si ti... ne mogu da otvorim ni jednu jedinu knjigu, a da u njoj ne pronađem neku rečenicu za koju mi se ne čini da se tiče tebe i mene, svaku ploču koju navijem, ne neki način, povežem s nama. Nekad, naveče prije spavanja, naglas pričam s tobom i siguran sam da me čuješ, ustajem iz kreveta i stojim na prozoru i pušim i jebem sebi mater što nisam sačuvao ni jednu tvoju sliku, što sam ih sve poderao...
Ti čuvaš moje? E pa , drago mi je da to čujem... Pusti sad druge cure...To kao da nije ni postojalo, a uostalom, nisam imao malo problema s njima zbog tebe...E, pa fino, zbog tebe...Valjda su te ženske životinjski osjećale tebe u svakoj mojoj priči, svakom mom tekstu, naslućivale da si ti jedina i sveprisutna...Ma, ne. Ne pričam ti priču. Ti znaš da tebi nikad u životu nisam ništa slagao. Nije da nisam htio, ali jednostavno nisam mogao. Znam šta hoćeš da kažeš, ali nije to bilo tako, kunem ti se...

Slušaj, vrijeme prolazi, ovaj telefon otkucava kao taksimetar...Naravno da mi nije žao para, ali hoću da ti pokažem da sam se i u tom pogledu promijenio, da sam postao racionalan, a ti mi, koliko se sjećam, uvijek zamjerala da trošim bez imalo rezona i govorila da je jadna svaka žena sa mnom...

Da se dogovorimo kada ćemo se i gdje sresti..."

Tri puta se čulo: BIIIP...BIIIP...BIIIP..., a on je onda spustio slušalicu i zaplakao.

U istom trenutku u drugom gradu na drugom kraju žice, ona je podigla slušalicu, rekla: HALO! HALO! I kad nije dobila nikakv odogovor, pomislila: "Opet, neka budala", i bila je potpuno u pravu.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 15-10-14, 15:13   #34
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Prokleti glavni junak

U ponedjeljak, 15. oktobra 2001. godine umro je Dario Džamonja, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika. Rođen 1955. u Sarajevu, Džamonja je... Ovako je možda počela agencijska vijest. Kratka, jasna, sa dovoljno podataka. Tačna. A opet, bez i jedne važne informacije o onome što je, kako je rekao Abdulah Sidran ispraćajući ga, preselio na drugi, sigurno bolji svijet. Te "važne informacije" možda i nije moguće prenijeti. Kao što je moguće znati, a nije objasniti to što su Daci suzile oči kad bi slušao Indexe i ...kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci k'o ja

Za skoro 75 godina, koliko smo imali u zbiru, nismo se ni viđali ni družili koliko za zadnja tri-četiri mjeseca njegova života. U onim vremenima, prije prve granate, vidjeli smo se jednom, a ako je i bilo drugog puta, ja ga ne pamtim. Kao što ni on nije pamtio taj, sigurni prvi susret.

Ljeto je, sredina osamdesetih: u bašti kafane Pozorišta mladih sjedio je uredno nepočešljan, naravno neobrijan, nizak čovjek. Kad ga je neko, mislim jedan od mojih prvih vodiča kroz Sarajevo, oslovio sa Pisac, učinilo mi se kako opet - kao i često tih dana - postajem predmetom pedagoške zajebancije. Vjerovao sam kako su svi pisci, a pisci su mi bili oni iz lektire, ili mrtvi ili nisu odavde. Ma, ni danas, pogotovo danas, nakon Dacine sahrane, ne mislim puno drugačije: svi "moji" pisci ili su mrtvi ili su, ako ne rođenjem, ono adresom - stranci.

Milioni života su za petnaestak godina, koliko ima tome susretu, prošli imeđu nas. On se vratio u Sarajevo, ja sam se doselio. Viđali smo se s vremena na vrijeme, on nije imao razloga da me pozdravi - uostalom, ko pozdravlja nepoznate - ja mu se nisam javljao smatrajući da nema ništa gluplje nego reći dobar dan (ili šta već) nekome koga znaš iz izblijedjelih sjećanja i novinskih tekstova. Do jednom.

Nema svjedoka da potvrde da je ovako bilo, ali teško da je moglo drugačije: kolega Nisvet Džanko žurio je u redakciju taman onoliko koliko mu treba da dođe do podneva i usput sretne sve one s kojima nije dogovorio sastanak. Negdje oko cilja nabasao je na Dacu.

- E, vozdra.

- Šta ima?

- U mene u preduzeću rade neku anketu i me'š čini da su i tebe spominjali. Hajde sa mnom, ako ti nije mrsko, pa ti to vidi.

"Evo ga", ušao je Džanko i na Dacu pokazao kao na trofej. Zbilja, tih smo dana birali najbolju ratnu knjigu i jedan od onih koje smo mislili pitati bio je baš Dario Džamonja. Samo, koliko ga je bilo lako slučajno sresti, dva puta ga je teže bilo naći kad treba...

Dogovarali smo se nekih pet minuta, ako cigareta ne gori duže, a onda je Daco ispričao priču o potrazi za nekakvim dokumentima, za koje su mu trebali drugi dokumenti, no njih nije mogao dobiti i to zato što, prema općinskim tekama, nije ni postojao. "I to mi, jebo mater svoju, kaže onaj što je iš'o sa mnom u razred."

Dan poslije, donio je spisak svojih favorita, praćen obrazloženjima i najavljen pasusom što otkriva tajnu njegova pisanja. "Neću se kriti niti iza onog 'žiri je imao težak posao', jer nije ovo nikakva top-lista i redoslijed je sasvim proizvoljan i nebitan. Bitno je da su pobrojane knjige odjeknule u meni (a, nadam se, i u drugim čitaocima) i da prema autorima osjećam izvjesnu dozu ljubomore: 'Šta je tebi, konju, falilo da napišeš nešto onako?'"

Dario Džamonja, i to je ta tajna, nije bio Pisac zato što je volio da ga tako zovu, niti zato što je samog sebe najozbiljnije shvaćao, niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost već ukoričio i sada samo treba da živi od slave, pije na koktelima, jede na prijemima i na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku: Je l' shvaćate vi koliki sam ja genije? Daco je svoje pisanje odživio, a takvi nikada ne napišu svoju najznačajniju knjigu. Niti ih to interesuje.

Desetak dana kasnije, opet se javio u Dane:

- Zdravo, Daco je. Vidi, pravim neku promociju ove svoje knjige, pa sam mislio da i ti govoriš...

- Vrlo rado, hvala ti.

- Hvala tebi.

"Što meni?", nisam upitao.

Temeljito nepripremljen, i bez primjerka Pisama iz ludnice - poklonjenog dragoj prijateljici uz efekat kakav rijetko pokloni, pogotovo rođendanski izazovu, nehinjeno zadovoljstvo slavljenice - na promociju sam stigao tačno u sedam. Daco je tu noć, i nikada poslije, u svijetloplavoj košulji, svježe izbrijanog lica, kravatiran, opkoljen duhanskim dimom i sa čašom soka u ruci - izgledao kao neko ko će još dugo.

Pjesnik Emir Šaković je govorio prvi. Dovoljno dugo da uspijem smiriti tremu, sakriti drhtanje ruku i obrisati oznojene dlanove; i dovoljno dobro da se sve vrati u nevakat. Nije me, da ne lažem, bilo briga šta ću reći onima što su sjedili prekoputa (trećina i malo više mi je išla na živce, za trećinu sam bio siguran da ih nikada više neću sresti, a ostatak me zna toliko da bi mi oprostili i da sam ih uvrijedio), nego Daci.

"Hvala na iskrenim riječima, koje mi više znače od bilo kakvog intelektualnog sranja", napisao mi je kasnije na trećoj stranici posljednje zbirke priča.

Danima poslije, Dacu je slikalo za televizije, mene ponekad zvalo da kažem koju "o knjizi Darija Džamonje", baš kao da je napisao samo tu jednu, njega kasnije maltretiralo kada bi zatražio da mu daju video zapis svih tih emisija, mada nikome nije jasno šta bi s njim - jer nit' je imao, a nit' mu je trebao, video - kao ni televizor.

Bio bi to, možda, i posljednji susret da Francuski kulturni centar "André Malraux" nije organizirao posjetu pisaca Mostaru, a mene poslalo da napravim reportažu. U vozu je Daco pričao o Sidranu, u Mostaru galamio kako će početi ići u crkvu, bilo čiju, pošto samo tamo neće sretati Bureta (Ahmeda Burića), u Blagaju kukao kako i u vojsci imaju veći izbor hrane nego u tamošnjem restoranu, Aleksandru Hemonu pričao o svojoj američkoj nagradi... "Jave meni da sam dobio nekakvu nagradu. Kontam, mora bit' i para. Uzmem 200 dolara i - u kafanu. Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera. Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!"

U povratku je pričao o Bogu. O tome kako ne vjeruje niti u jednog od poznatih, niti na propisane načine, mada... Nije se gurao da stane blizu onih što su sa manje dara od njegovog stekli veću slavu, niti mu se trunilo o pisanju. Ponekad bi se osamio, na trenutak spustio pogled i sa onom pepeljastom bojom kože izgledao kao tuga sama.

Dvije nedjelje kasnije, u zoru 15. oktobra, sanjao sam kako brojim dolare. U snu ih je bilo - mada to ništa ne znači - 1.600, a trebalo je više. Dok sam ih prevrtao u rukama, osjećao sam, u snu, isto što osjećam kada na javi objašnjavam kako skoro svi najbolji bosanski pisci žive u Zagrebu, Beču, Chicagu ili Washingtonu, kako se najbolje bosanske knjige štampaju u Hrvatskoj, kako se jedina Nobelova nagrada za književnost dodijeljena bosanskom piscu, smatra manje značajnom od stipendije čiji je iznos 500 maraka, kako ovdje uvijek bolje žive oni što gore pišu, kako...

U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno. Kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac? Pardon: Pisac. U utorak je u novinama izašao samo jedan in memoriam Daci. Negdje u Americi zaplakale su dvije djevojčice. One što su u školi, na pitanje - šta vaš tata radi, rekle: "On je pisac." "Dobro, a šta radi?", opet ih je pitala učiteljica. A bio je Pisac. Daco bi dodao i: "jebem te glupu."

Emir Imamovic
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 15-10-14, 15:14   #35
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

46 godina samoće

Godine provedene na radiju odavno su me učinile drugačijim i uglavnom slušam sve oko sebe onako kako bi to uradio mikrofon. Dakle, hvatam sve najbliže i najjače zvukove, a ne one koji mi se ustvari obraćaju.

Na sahrani Darija Džamonje bez prestanka je dopirala graja djevojčica koje su se nemilosrdno svađale ili bezbrižno igrale u prvoj velikoj kući bez fasade na samom izlasku iz groblja Bare.

Ne znam zašto, ali sam pomislio da bi ga to radovalo. Kao čudna šara na ćilimu ili kao apsurdan kraj teksta na koji niko ne pomišlja i koji svemu daje drukčiji smisao od očekivanog. Onog koji prividno normalno proizilazi iz već ranije poredanih činjenica.

Kao što sam se i ja upecao dan ranije pregledavajući Dacine tekstove iz '80-ih i automatski odvojio jedan pod naslovom Hommage grobovima. Ponijela me klasična pederska nevolja da ću pronaći nešto što je već napisao i najavio sve ovo, čemu, ovako nikakvi, prisustvujemo. Ali Posveta grobovima je bio tekst o ženama koje niko ne smatra lijepim. Daco je dolazio iz svijeta gdje su sve riječi već odavno promijenile smisao i kad je pisao o grobovima, on je zapravo pisao o svojojoj opsesivnoj temi. O ženama.

Poznavao sam Darija Džamonju godinama. Danas mi je teško utvrditi kada je sve počelo, ali ako treba red, onda je bilo ovako. Prvo sam bio njegov čitalac, pa smo se upoznali kao kolege/novinari (Bože, glupe definicije), da bi posljednjih deset godina bili i komšije. Dodirivali su nam se zidovi "spavaćih soba", ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa. I što je poetski odgovor na pokušaj života u 40 kvadrata.

I sada bih mogao navesti stotine priča u kojima smo on, Alma i ja tabirili svijet. Uključujući i onu u kojoj je on, prav-zdrav, mojoj ženi objašnjavao kako je Daco vrhunski jebač. Kad on počne, to nema kraja. Čisto deranje i ženski užitak. Samo da je naći neku koja bi se u to i fizički ubijedila. Odnosno, takve su postojale ranije, ali je mali problem što nema nasljednica. I pored mojih upornih nastojanja da mu objasnim kako se sve to dešava u mom stanu i da on to priča mojoj ženi, za njega nije bilo prepreka. On je sve govorio kao što je i pisao, samo ženama. Ja sam bio kao i svi ostali muškarci, tek mali privjesak u tom okolišu, jer je svaka priča bila usmjerena prema Njoj. I sad kad mi ovi mudraci iz kafana gdje je proveo cijeli vijek počnu pričati o njegovim izjavama, lijepo me uhvati muka. Ali šta bi im pomoglo da im kažem da on to nije pričao njima, nego Njoj.

U toj gomili tekstova koje sam pregledao proteklih dana, ima svega. Pa i gotovih najava smrti. Piše Daco kad je napunio 30 godina. "Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina." Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. "Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan."

Biće da je tako i bilo. Pored svih nas muškaraca koji su na trenutak pomislili da su ga poznavali, umro je sam i napušten. Samoća koja je trajala 46 godina i koja je samo tražila Nju.

Boro Kontić
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 15-10-14, 15:15   #36
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

IN MEMORIAM: DARIO DŽAMONJA (1955.-2001.)

NADZEMALJSKI SVIJET

Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da nađem riječi koje će kazati šta treba da se rekne - a da ne upotrijebim riječ: umro. Pa mi, ipak, nadošlo rješenje: ovih se dana ISPISAO IZ ŽIVIH - naš Daco. Stvari su, po zemaljskim mjerilima, u samome početku, krenule naopako: ubio se njegov otac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko "zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11. Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, čestitoj, Kati Govorušić, i kućna se brojka mijenjala, svašta se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišla onakva kakva je naumila da iziđe. Eno, tamo, žive Igbale (Daco je nju zvao: "Igbo!"), prve mu komšinice, pa bi možda ona, bolje od mene, znala opričati njegov život sa djedom Petrom. I baka brzo otišla s ovog svijeta, pa ostali sami, jedan sa drugim, čovjek od deset, i čovjek od - devedeset godina!

Cio je život zapravo - osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak. Takve, kojima nikad ništa od suštine ne dopire do mozga, a
svašta im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i tačno, nazivao - papcima. Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda
nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo.

Stalno pripravan na vijest o njegovoj, mogućoj, skoroj smrti - vrisnuh iz sveg glasa kad mi je dojaviše. TOLIKO SMRTI ova duša ne može izdržati, pa hoće, sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zatečena i - zatočena! Šta o tome da se
govori? Šta o Dariju, o čijem bi se životu moglo stotinu romana napisati, jerbo je on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset, svaka bolja od bolje, svaka ljepša od ljepše?
Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke riječi, iznad rupe u koju će se, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu ležaše ono šta smrt ostavi od čovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kažem, onima što me zovnuše, kako je
Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim vanknjiževna raja. I kako moraju smisliti koji će od tih ljudi, nevještih govorenju uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju rečenicu. Jedva utragasmo telefonski broj Memnuna Idžakovića, čovjeka uz čije se ime obavezno dodaje ono "legenda", što i jeste - legenda rukometa, legenda Sarajeva, jednostavno: legenda, a živ. Što nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "hebe" nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa!) Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu?

Bilo kako bilo, probdijem noć, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u neke rečenice, da nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo na Barama, mnogo lijepa svijeta. Ne znaš koji su ljepši: oni što ih vidiš, na Zemlji,
ili onih što ih ne vidiš, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako priliči toj prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu džep, u džepu - govor. Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovori
šta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je naš Daco čuvao pisma, razglednice, fotografije, uspomene... Meni dođe ružno. Dođe mi ružno da čitam napisani govor, pa počnem onako kako nisam htio, na način od kojeg sam bježao. Reknem, vadeći naočale iz prokletog sakoa: "Dario bi najviše volio da ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, što sam ga svunoć piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, u
februaru, moga mlađeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom čituljom, posljednji pozdrav, a potpisao se rečenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro!
Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju kuću, da pita "đe Avdo", a iz kuće mu glas odgovorio istinito: "Negdje u Sarajevu!" Našto se on, otamo, sa drugog kraja telefonske žice, nasmijao tako gromoglasno da ne može u mozak stati
činjenica kako je to subota, uoči ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je preminuo. Taj njegov smijeh, i mogućnost smrti, bili su jedno od drugog udaljeni svemirskim, kosmičkim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odlučim
da poštujem Dacino, sarajlijsko, poštovanje konvencija. Pa ipak, pomalo plačući, pročitam šta sam napisao:
Dragi Dario,
Niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi. Svi smo došli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati NEVOLJU KROZ KOJU SE MORA PROĆI, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako
pobjeći, otići i uteći. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - plač. Ali, pusti nas da plačemo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" priče, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života "pravio šegu", kao što je znao činiti od nas, ali si od svega znao napraviti - humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, "uopće uzevši", sastoji to ČUDO TALENTA, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "Čitajte Darija Džamonju. Čudo talenta!"

A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?" - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi hoćemo da pišemo!" A da smo -
daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da ni jedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko. "Neka košta šta košta!"

Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjedjeti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje
prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više braće nego prijatelja - da mrvu šutnje učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš NADZEMALJSKI SVIJET."

U Sarajevu, tad i tad...
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 17-10-14, 14:53   #37
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

UGURSUZ

Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, što, s obzirom na mjesec, nije nimalo čudno. Petak je bio, a ja sam, po običaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - idem u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku - u školu.
Pala je jazija.

Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinoćnji, toliko je pijan da se ne može držati za šank.
Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trideset godina), da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kaput, da me slušaju kad pričam, da prstom pokazuju na mene "ono je..."
Teglim Ugursuza na taksi, vučem ga uz stepenice u Kranjčevićevoj br. 9., na četvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjećam se neobično i čudno ponosan, baš kao da sam uradio neko strašno i važno djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju.

M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja čekati kraj petog časa, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz škole, uzeti par piva i otići kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one stvari o kojima se ne priča, a kamoli piše...

"Kraljica peći" tutnji i žari kad na vrata kuca Smrt, u vidu poštara, koji nosi telegram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjeći kroz jedan definitivni izlaz...

Žurno se oblačim i izlazim pod direk s lampom koji rađa gusti snijeg, duboko, duboko dišem i jedino mjesto što mi pada napamet, jedino stvorenje koje će me, možda, razumjeti je Sada Tahmiščić, koja radi u biblioteci, mom drugom domu.
"Sado, treba mi para."
Tražio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj unezvijerenoj faci vidi da se nešto strašno dogodilo, prilazi mi i miluje po čelu:
"Šta se desilo, Dario?"
Još sam nemoćan da plačem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, pričam šta je bilo.
Sada preuzima moje suze, trkelja novčanik i daje mi sve što ima, a meni pade napamet da je Ugursuz u mom stanu...
On hrče i to je jedini znak života koji pokazuje, ja ga tresem za rame:
"Nedžade, probudi se. Valja ti ići."
"Ma, bježi, j... se - kakva je frka?"
"Ništa - samo mi je umro otac, pa će kuća sutra biti puna."
Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obuče kaput i, dok silazimo niz stepenice, grli me svojom snažnom rukom i kaže: "Sad si ostao sam." (Ja ću značenje te riječi, te kratke riječi "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.)

* * *

Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokalićem loše rakije, a meni tek tada naviru suze - po stolnjaku šaram "j.... ja sve", a konobar Duško, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da će zvati miliciju...
Ugursuz se diže i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad čuo, kaže: "Ne seri! Dario ima sva prava večeras!"
Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim očima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjeća da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob.
Zato idem kući ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio - jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca...
...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda kaže rečenicu, za koju se nadam da će ga pratiti u pakao:
"Moje saučešće, Daco. Znaš, tvoj otac mi je ostao dužan neke pare..."
Drugi najbolji prijatelj mog oca će pred samu sahranu zatražiti da "obećam" ili da se "zakunem" da neću više nikad piti?!
Moj djed, koji sahranjuje svog četvrtog sina, čovjek koji nikad ne psuje, kaže mu: "Odjebi."

* * *

Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijeća, puno slika koje i dan-danas mrzim...
Sutradan me (popodne?) budi moj djed:
"Izvini što te budim, ali tvoja komšinica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa..."
Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objašnjavam:
"Ma, znaš dedo, to je Nedžad, pisac, moj prijatelj, dobitnik Šestoaprilske nagrade...", ne znam ni sam što se pravdam.
"A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u životu: "j... ti mene, sine, ako je ONO ikad išta napisalo."

* * *

Ne slažem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogorčen čovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahranjuju svoje roditelje, a sve ostalo je...")
U mnogim stvarima se ne slažem sa Ugursuzom, ali nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj i riječi: "Sad si ostao sam."
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 17-10-14, 15:21   #38
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

SVIJETLA SJENA

Mržnju (možda je to malo prejak izraz, pa, recimo, naprimjer, prezir, snishodljivost, a i doza straha, koja uvijek postoji kad se suočavamo s nečim drukčijim) prema njima sam, što se ono kaže, "posisao s majčinim mlijekom". Pamtim kako bi mi majka, kad bih uradio nešto izrazito glupo, kao što je turanje prstiju u "šteker" ili zrna graška u nos, najeo se paste za zube, "s okusom
jagoda", govorila: "Šta zna gedžo šta je čokolada? Papir jede - čokoladu baca."
(Tad se za njih nije upotrebljavalo današnje ime: od "gedža su postali "rutani", pa "krkani", pa...)

Pojma nisam imao šta je pod tim mislila, ali, kako je u naš komšiluk dolazio krivonogi, riđi čovječuljak, koji je prodavao sohe za podupiranje konopaca s vešom, a svi su ga zvali Gedžo, proveo sam dane i dane prateći ga, nadajući se da će jednom ući u granap Kod Više i izaći s čokoladom, pojesti papir, a ja ću pokupiti bačenu čokoladu. Nikad to nisam dočekao, ali sam bio toliko opsjednut slikom Gedže (ili nekog "gedže") kako jede papir da sam jedan dan iz kredenca ukrao čokoladu za kuhanje i turio je u ruke zbunjenom Gedži.
Očekivao sam da će on, kao gladan vuk, navaliti na papirnati omot, ali on me samo pomilovao po glavi, a kad je slijedeći put naišao u našu avliju, iz vojničkog ranca je izvadio izrezbarenu frulicu i tutnuo mi je u džep. Tako je misterija ostala neriješena i uskoro pala u zaborav.

Doduše, u to doba ih i nije bilo toliko u gradu. Dolazili bi nekim poslom i opet nestajali. Jedini stalni "krkani" i "rutani" (kako smo ih tad zvali) bili su drotovi. Tad smo već imali nagovještaj o karakteristikama koje će nadiruće, nezadržive legije onih što će, napokon, ponijeti naziv "papci", donijeti u svojim kartonskim koferima uvezanim kanafom: agresivnu glupost, grubost u ophođenju,
nepovjerljivost, bezobzirnost, servilnost i osvjetoljubivost, prijetvornost, gramzivost...

Kao što je potpuno izmišljena priča kako je Hruščov onomad lupao cipelom po stolu na sjednici Ujedinjenih nacija (devedeset posto Amerikanaca će se zakleti da su to "vidjeli" na televiziji), tako su "papci" iz nekih svojih razloga proširili priču kako ih je "grad" dočekivao: već na željezničkoj ili autobuskoj stanici neko bi im "prodao" običnu ciglu, koju, čak, nisu smjeli ni baciti, nego su je nosali sa sobom. Nijedan "papak" neće reći da se to baš njemu desilo, ali će baš svaki lično poznavati nekoga ko je prošao kroz takvo poniženje.
Da su bili predmet zajebancije i viceva, to jesu! Samo što ja ne znam da li je iko umro od zajebancije ili od dobrog vica. Da sam ikad u to posumnjao, nikad ne bih pričao jedan od mojih najdražih (koji kao da je izašao iz "radionice" Eugena Ionesca, savršen u svojoj apsurdnosti):
Pita papak papka:
"Koliko kuhanih jaja možeš pojesti na prazan stomak?"
"Ne znam. Deset."
"E, jesi glup!"
"Što sam li sad glup?", ibreti se papak, već spreman da se bije.
"Pa, zato - čim pojedeš jedno jaje, stomak ti više nije prazan. Razumiješ li sad?"
Potraja malo dok mu je "caka" stigla do mozga, ne nasmija se, jer, pretpostavljam, u nekom "papanskom kodeksu", izričito stoji: nikad ne primati šalu na svoj račun.
Prvo mu je bilo da nađe nekog na kojem će isprobati tek naučeni zajeb; tako uhvati prvog "zemlju" kojeg je sreo i postavi mu isto pitanje, a kad dobi odgovor:
"Šest", sav popisan i razočaran odgovorom, bijesno pljunu:
"E, da si rekao: deset - baš bi' te zajeb'o."
* * *
Ovaj (pre)dugi i (ne)potrebni uvod služi samo svrsi da pokušate shvatiti kako sam se jedne davne godine osjećao ponosnim kad sam pozvan na Brankove susrete, prestižnu jugoslovensku književnu manifestaciju.
Taj osjećaj vlastite važnosti (kao da me je Branko Radičević lično pozvao u posjetu!) trajao je sve do trenutka kad sam saznao da ću hotelsku sobu dijeliti sa... ma, šta imam oklijevati da mu izreknem ime? - Mirom Petrovićem.

Kod organizatora sam uzalud pokušao napraviti neku preinaku, jer mi se van pameti činilo da ću s tom osobom morati provesti punih pet dana u sobi, jer je on bio otjelotvorenje mojih najgorih košmara: papak, i to iz Ercegovine (rodno mjesto Klobuk - poznato i kao zabit u kojoj je prvi put, po rođenju, zakmečao Andrija Artuković), a, da bude još gore - pjesnik!

Znao sam čega se bojim: fascikli punih netom ispisanih stihova, koje ne bih razumio sve da su i pisani "normalnim" jezikom, a kamoli nekakvim "starogovorom", koje ću morati, tobož, pročitati i dati svoj sud. Dobro, de! To se nekako i moglo predurati, jer sam već imao bogato iskustvo da prazno buljim u rukopise i da na kraju kažem:
"Ovo je... ovo je... Ne znam šta da ti kažem, ali, ovo je..." i da se "grčevito" uhvatim za čelo rukom, "skrhan" osjećajima. Ali, nevolja sa "papcimapjesnicima" jeste što svako svoje slovo znaju napamet i vole recitovati (o, svemogući Bože, kako oni samo vole recitovati!) u svakoj prilici: prije, za vrijeme, poslije doručka, večere, pijani ili mamurni, za stolom, na stolu, na ulici...
Ivan Kordić, koji je vršio funkciju organizatora, zagladio je kosu rukama, a onda očajnički zamahao njima kao krilima vjetrenjače:
"Mali, s tobom uvijek nekih problema. Nalaziš ih i gdje ih nema. Eto, njemu (to jest, meni - tako je Ivan izražavao svoju uzrujanost, obraćajući se nekom trećem, nepostojećem u sobi) smeta "cimer", a smijem se kladiti da nijednu noć neće prespavati u hotelu!"

Bio je upravu. Bog će ga znati gdje sve nisam provodio noći, obavezno drijemao na "manifestacijama", uspješno izbjegavao vlastite nastupe i bezuspješno se pokušavao uvaliti jednoj (ili su to bile tri, koje su ličile jedna na drugu?) Novosađanki...

Tu se negdje motao i Miro. Izgleda da smo imali identične planove: napiti se i nakrkati, vratiti koji dinar od više nego izdašnog honorara, koji nam je bio isplaćen na ruke...
Na povratku u Sarajevo bili smo u istom kupeu voza i u bifeu uspjeli skršiti sve pare što su nam ostale; kad smo stigli na Stanicu, nešto nam nije dalo da se rastanemo, nego smo popili još po jedno piće za šankom staničnog restorana. (Što li se tako zvao, nije mi jasno, jer jedina hrana koja je postojala bile su prašnjave konzerve sardine i sendviči sa sirom i šunkaricom, napravljeni ko zna kada.)

Opet smo krenuli zajedno, u Slogu, gdje sam ja, kod Badže, mogao piti "na kredu"... Ko zna otkud nam pare da kasnije odemo u Pikolo?
Neko je nešto rekao Miri i ja sam ga zatjerao u pičku materinu; onda smo otišli u Stari sat, onda smo...
...onda smo, zanemarivši prostor i vrijeme, pričali jedan drugom priče:
često šutnjom.

Kad sam bio u Americi, poslao mi je postere i razglednice, kamen, grumen zemlje iz Međugorja; stvari koje bi sigurno poslužile svojoj svrsi da u neko doba noći u stan jedne sasvim pristojno izgledajuće, a što je još važnije - dobrostojeće američke katolkinje, nije banuo njen sin, koji (s punim pravom) nije mogao povjerovati ni meni ni vlastitoj materi da je naša veza čisto duhovne prirode, pa me kao tvora izbacio na ulicu...

Miro je postao kršteni kum mojoj kćerci Vesni i tim povodom sam primio pismo i sonet ispisane uglastim rukopisom:
Ti štošta znadeš o podrijetlu svijeta
dočim sebi potomstvo stvaraš.
Kako je plemenita zadaća ta sveta
u kojoj odlučno sebe produžavaš.
* * *
Ponovo čitam taj sonet; sad objavljen u zbirci pjesama Zemlja za cvijeće, pod naslovom Kad sve bi zvijezde bile, s posvetom meni.
Radost bi to bila za svakog normalnog čovjeka; pročitati, pa, čak i opipati, ta tiskana slova, što malo kažu, a puno kriju.
Teško je nekome kao meni, izmoždenom hodom po vrelom, mekom asfaltu ili tvrdoj, skliskoj, zaleđenoj kaldrmi, uzbrdo i nizbrdo, već sviklom da me svugdje prati moja crna sjena, osvrnuti se i, zanemarivši prostor i vrijeme, ugledati iza sebe jednu svijetlu sjenu, pomalo zdepastu, ali uvijek nasmijanu (ako to sjene mogu biti), kako mi zatubastim prstima da je znak da je slijedim...
... kako tiho govori (ako to sjene mogu), recituje T. S. Eliota, na engleskom, s 'ercegovačkim akcentom:
"So let us go you and I,
through the empty streets..."
Pošao bih rado, moj prijatelju, Miro, ali se bojim, jer sam postao životinja koja milovanja prima kao kaznu, a udarci bičem su joj nagrada.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 13-01-15, 18:03   #39
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

NAČAS GAJIMO ILUZIJE

Stari je fol kad su Bosanca pitali možemo li mi a da u razgovor ne ubacimo "bezbeli", a on odgovorio: "Bezbeli da možemo."
Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "Šta bih trebao? Da pominjem tvoju?"

Istog dana jedan "moralista", čovjek koji je u ratu propio pare što mu je majka dala da kupi naramak drva, čovjek koji je prijatelju, čija je žena abortirala i jedva ostala živa, rekao: "Jedan trošak manje", pitao me je zašto toliko psujem na ovim stranicama, pa sam mu, ne časeći, odbrusio: "Boli te k....!"

Inače, cijeli dan je počeo "depresivno". Izlazim iz kuće, silazim niz stepenice, mimoilazim se s "novokomponovanim" komšijama, poželim im dobro jutro, a oni, tupim očima gledaju kroz mene i ni mukajet.

Prolazim pored Ministarstva vanjskih poslova na kojem već mjesecima (godinama?) državna zastava visi okrenuta naopačke i to me uvijek podsjeti na pokojnog prijatelja Vladimira Srebrova, oko čijeg su se čina paljenja zastave kod Vječne vatre vodile žustre polemike da li ga treba suditi, hapsiti zbog te blasfemije.

Nasred Titove ulice, u po bijela dana, gospodin u Armanijevom odijelu iseknjuje nos, prvo jednu pa drugu nozdrvu, s neskrivenim ponosom gleda zelenkastožućkastog "patka" što je izbacio na pločnik, a onda iz džepa vadi batistenu maramicu i briše prste.
Ne mogu da odolim, a da mu ne kažem: "Mašala!"
Sav ozaren, on mi uzvraća: "Hvala", i ide da obavi neku svoju vrlo važnu funkciju.

U Siranu, ženska, koja bi mi mogla biti mati, sjeda i na guzove, ko džoja, zateže bestidno kratku mini suknju, a meni ne da đavo mira pa joj kažem:
"Gospođo, zašto ste je uopšte oblačili?"
Gleda me s prezirom:
"Vi ste pijani."
"Nisam još, ali Vi ste ružni. A ja ću se kadli-tadli otrijezniti."

Kasnije sjedim u bašti, kod Mome, planiram svoj dan, a za sto mi prilazi Nina, bolno lijepa, sa tim svojim nogama, sisama, više slična spomeniku nego ženi. S osmijehom koji sam skoro zaboravio me ljubi: "Čestitam", kaže.
"Jesam li to dobio na lotu? Ne sjećam se da sam uplatio."
"Daj, ne zajebaji. Čula sam da si se vratio u svoj stan."
Ima već dvije godine kako me je jebala (cijelu noć), a onda me zgužvala, kao lotos maramicu i bacila u smeće, jednostavno nestala iz mog života, a ja nisam prestao da mislim o njoj...
Nešto priča, a ja je ne slušam, nego u sebi ponavljam: "Daco, ne zalijeći se opet. Ne vrijedi. Opet će da boli kad se probudiš u praznom krevetu. Opet će da zjapi praznina. Izdrkaj ga - to najbolje znaš. Tako će sve ostati među nama."
Ali prokleta primisao: "Ali, možda ovaj put...", preplavljuje razum i ja je pozivam kući, na večeru: "Bio sam danas u ribarnici i vidim da imaju svježih prstaca. Šta misliš?"

* * *

Slušamo Arsena i Josipu Lisac, pijuckamo domaću lozu (kasnije ćemo preći na vino - ona ga je donijela), prstaci se krčkaju, a moja soba blista kao božićna jelka...
"Nešto si mi zamišljen", kaže ona.
"Ja?! Ti znaš da ja rijetko mislim."

A mislim:
"Ovaj put ćeš ostati. Ja ću pisati knjigu i kuhati nam svaki dan neko drugo jelo. Nećemo odgovarati na telefonske pozive, ostavićemo sebi upaljeno svjetlo po cijelu bogovjetnu noć, jutrom ćemo šetati, a zavidne oči će me pratiti: kako onakav kreten uhvati onakvu žensku?"
Prstima (a čime ćemo drugim?) jedemo prstace i zalijevamo ih bijelim vinom, oglašava se hodža, potoni crkvena zvona, a i dosadni pas iz komšiluka...
"Samo da operem ruke", kaže ona i ustaje, a ja joj ne dam, nego joj ližem prste: "Sad je u redu."
Smije se: "Ti si lud."

Ništa kraće, jezgrovitije i tačnije nije mogla reći i tu taj krhki mjehur iluzije koju sam načas gajio puca; pomalo grubo je guram u krevet...
Opaljujem najbrži metak u svom životu, ustajem i oblačim se. Ona me zapanjeno, ne shvatajući ništa (ili shvatajući sve?), pita:
"Šta nije u redu?"
"Sve je O.K. Samo moram da odem po djecu na aerodrom..."
"Nisi mi rekao ništa", počinje, ali kad vidi moj odsutni pogled, prekida i počinje se oblačiti (nema ništa ljepše od žene koja se svlači, a ništa nezgrapnije od žene koja se oblači) i na odlasku, ne gledajući me u lice, kaže:
"Nazovi me."
"Hoću", kažem. Samo kažem.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 13-01-15, 18:08   #40
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

PROGONSTVO U SEBE
(Muhamedu Poplati)


Drevni kesten u dvorištu ispred Hamićeve radnje posljedni put je zašuštao svojim zelenim rukavicama u jesen 1991. godine.
Dubravko, Hamić i ja smo sjedili u hladu i čekali četvrtog za "zing".
(Doduše, bio je tu i Ćoro, ali on je vazda bio kokuz, pa se na njega nije moglo računati.) Čekali smo jal' Smaju, jal' Tihu - neko je morao naletjeti.
Dvorište, od Ibrinog podruma Ćilipi već je bilo "pokaldrmisano" pivskim čepovima, a mi da bismo ubili vrijeme, prvo nabrojasmo svih pedeset američkih država - ko je razmišljao duže od deset sekundi - morao je platiti gajbu piva!
Vladala je iscjeljujuća, popodnevna tišina; samo su s kasetofona pičili Dire Straits i Money for Nothing.
Ćoro predloži da počnemo partiju, da će on igrati na dug, ali ga odjebasmo:
"Samo pare pod pepeljaru. Jesi li to dobio inspiraciju u pjesmi: pare nizašta?"
Tad se neko dosjeti da igramo životinja.
Kako? Jednostavno: jedan počne s imenom neke životinje, a drugi treba nastaviti - važilo je isto pravilo: deset sekundi za razmišljanje i ako ne nastavi - gajba piva.
Počeli smo sa slovom "B".
Izredali su se bizoni, bufala, boe konstriktori, bukači, bakalari, bjelice, brancini, bubašvabe, bubamare, buhe, bube-rusi, babuške, babuni i izbor je bio sve manji, pa se prešlo na improvizacije...
Hamić je rekao: "Buhokot!"
"???"
"Pas - na njemu se lijegu buhe."
"Žiri" mu je priznao odgovor jer, bilo kako bilo, stići će gajba piva, a to je i bila (osim malo takmičarskog duha) jedina svrha ove "igre".
Dubravko "iz rukava" izvuče blavora, a ja se nađoh u neobranom grožđu, a onda uskliknuli:
"Biban!" (Dubravko Bibanović - režiser.)
"De, bolan, Daco, rekli smo samo se životinje pikaju."
"E, ljudi moji, nije on kod vas stanovao. Pojma vi nemate kakva je to životinja. Redak zver."
Hamić je opet ponovio:
"Buhokot."
"Ne zajebaj - jednom smo ti priznali. Ali šta ti je sad to opet?"
"Mačka."
"Zaboravi."
Hamić se namrštio, a onda mu se lice ozarilo: "Bosanac."
Nismo mogli da mu ne priznamo odgovor, pa je na Dubravka bio red da ode po gajbu pive.
Već slijedeće godine je kesten bio posječen.
Kao i Hamić, kao i Ćoro. Dubravko i ja smo skončali u Americi, Smajo i Tiho su u Kanadi.

* * *

Deset godina kasnije, sjedim kod Tičara s Avdom. Jutros u sedam sati mi je neko grebao na vrata i na pamet mi nije padalo da otvorim, a onda sam začuo drag glas:
"Dacika, Dacika... To sam ja."
Stoji na vratima, s flašom loze u ruci, i pjeva: "Smej se, smej se..."
Hoću da mu kažem da sam već odavno daleko od "smejanja", ali prešućujem i tražim dvije čiste čaše. To i nije baš lagan zadatak...
Sjedimo i čekamo devet sati kada se Tičar otvara. Ja mu ponosno pokazujem nagradu što je moja kćerka Nevena dobila na nekom konkursu za poeziju u Americi, a njemu se lice natmušti.
"Tužno, tužno..."
"Šta je tu tužno, Avdo?"
"Pa, ne želiš valjda da ti kćerka krene tvojim putem?"
Pomislih: "Ne samo da je tužno - nego je i jezivo."
Kada sam Avdu ispratio na taksi, vratio sam se u kafanu gdje su prerano matuhi starci (samo par godina stariji od mene) jedan drugom postavljali imbecilna pitanja: "Kako se na šatrovačkom kaže - smeđe boje? Šta je teže - kila perja ili kila olova? Riba i po - kila i po. Koliko je pet riba?"
Muka mi je i odlučujem da se osudim na progonstvo, na progonstvo u sebe.
Tri dana sam, umjesto da nešto poradim, da očistim kuću, da sredim papire, ispeglam veš, operem suđe, tumurao po zaleđenim tajgama svoje duše i ponavljao: "Bože, moj Bože..."
Pojavljivao se; kao nejasna prilika u dovratku i "smejao se": "Lako je sada: moj Bože. A, kad sam ja tebe zazivao: Daco, moj Daco, bio si gluh na sve moje pozive."
U ta tri dana sam barem hiljadu puta dizao telefonsku slušalicu, mada sam znao da mi je telefon isključen, oblačio se i opet skidao...
Četvrtog dana sam skontao da veći užas leži u meni, a ne oko mene, pa sam otišao u Tržnicu i na pijacu da kupim zakasnjelu surutku...
Svratio sam u Soko, kod Hame. Vlado me je pitao:
"Nešto mi nisi raspoložen?"
"Nisam. Biću kasnije."
Znao sam da lažem. A, možda i ne lažem, jer doći će i taj dan kad će se ona pojaviti u dnu Tvrtkove ulice, obasjana crnim svjetlom i pohrliti mi u susret...
Hoću li tad okrenuti leđa i bezuspješno pokušavati da joj umaknem ili ću joj pružiti ruku da me vodi?
To se, barem za sada, ne može znati.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 07:33 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM