MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 26-08-14, 15:41   #1
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default Dario Džamonja

Uz rizik da cu biti jedina koja prati temu - moj omiljeni pisac, pardon Pisac, covjek koji je (meni) Bosna u malom, sve ono sto je u njoj bilo dobro i neiskvareno. Jednom mi rekose da smo "mi, dacini" gori od kakvog kulta ali hajd', kacili su mi i gore epitete.

Kratka biografija (iz pera Tatjane Sekulic):

Dario Džamonja je rođen 18. januara 1955. u Sarajevu i gotovo cijeli život je proveo u svom rodnom gradu, ostavivši neizbrisivi trag. Ono nekoliko godina koje je proveo u Americi priskrbilo mu je samo "titulu" jedinog američkog pisca do kojeg držimo, kako napisa Ahmed Burić, jer svi znaju da je tih godina Dacina duša bila u Sarajevu.

Njegov otac se ubio, a majka odselila u Holandiju. Odrastao je s djedom i bakom. Odrastao je sa Sarajevom.
"Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo." (Abdulah Sidran)

Ali, književnost je odabrala njega. Postao je Pisac koji živi ono što piše. A, živio je za svoj grad, svoju zemlju i raju.
"U Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost." (A. Sidran)

Kada su ga pitali koje je nacionalnosti - odgovorio je: "Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu."

Nije mogao shvatiti da "Muje, Save i Ivane s kojima se cijelog života družio nisu bile samo to - njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.

"Nije to Daco mogao shvatiti, nije želio shvatiti da postoje takvi PAPANI, kako ih je nazivao ("što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista")

Godine 1993. ranjen je. S porodicom napušta Sarajevo i odlazi u Ameriku. Njegov brak se raspao, ali do posljednjeg trenutka živio je za svoje kćerke.Snalazio se Pisac i u dalekoj Americi. Pokušavao živjeti onako kako je navikao s rajom u Sarajevu. Fizički je bio tamo, dušom u Sarajevu. I tamo su ga pitali koje je nacionalnosti. "Mrtvac" - odgovarao je, a kada ga je jednom jedna od njegovih "djevojaka" pitala šta je u horoskopu, odgovorio je: "Idiot, u Bosni je puno ljudi rođeno u znaku idiota!"

Po povratku u Sarajevo nastavio je da "živi od pisanja", iako mu jednom slikar Affan Ramić napisa: "Daco, ti ne živiš od pisanja - ti od toga umireš".

Umro je 15. oktobra 2001. godine, treći put. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. Godine 1998. je opet umro kada je napuštao Ameriku i svoju djecu. Prije 10 godina ispisao se iz živih.

"Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onog dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja?" (Abdulah Sidran)

Džamonja je bio Pisac, novinar, kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Kolumnista, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Osvojio je brojne nagrade. Iza sebe je ostavio deset knjiga. Zapisa o jednom vremenu, gradu, jednoj zemlji, ljubavi i prokletstvu.
Od 2009. godine u sarajevskoj kafani Šetalište u oktobru se održava večer sjećanja na Džamonju. Ove godine, prijatelji su se okupili kako bi se prisjetili ne samo njega, već i pisca Nedžada Ibrišimovića koji se iz živih ispisao 15. seprembra 2011.

BIBLIOGRAFIJA
Priče iz moje ulice. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.
Zdravstvena knjižica. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
Drugo izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
Priručnik. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
These days, 1989.
Dirty laundry, 1990.
Prljavi veš. Autorovo izdanje. Sarajevo, 1991.
Pisma iz ludnice. Slobodna Bosna. Sarajevo, 2001.
Ptica na žici. Buybook. Sarajevo, 2002; - 2. dopunjeno izdanje. Buybook. Sarajevo, 2003.
Priče - Dario Džamonja. Pressing. Sarajevo, 2003.

NAGRADE
-"Veselin Masleša" za najbolju knjigu kratkih priča,1985.
-"Fund Free Expression" nagrada, 1993.
- Americka nagrada "Kluba pisaca Madison", 1994.
- "Madison Poetry" nagrada, 1996.


Jos kraca biografija (iz pera Darija Dzamonje):

"Zovem se Dario Džamonja.Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja."
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline  
Reply With Quote
Old 26-08-14, 15:44   #2
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Mozda najpoznatija prica...

AKO TI JAVE DA SAM PAO...

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 26-08-14, 15:44   #3
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

i moja najdraza...

LUTKA NA KONCU


Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...

Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...

Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).

Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...

Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...

Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.

(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...

Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.

Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.

Učiteljica Mirza (a kasnije Stefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.

"Kekec" i "Suma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.

Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.

(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)

Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.

Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije

Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...

Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.

“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!

Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 26-08-14, 16:30   #4
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Smile

SLIKE IZ KUTIJE ZA CIPELE

Ljudski je pamtiti neke važne datume: danas je 11. maja i pamtim ga zato što mi više ne smrde noge. Mada se više ne osjećam kao pravi muškarac (Bosanac), drago mi je što mi je moj prijatelj, Milan Andrić, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: preduslov je da mijenjaš čarape svakodnevno, da pereš noge i da kapneš kapcu lavandinog ulja između (kako li se to kaže na nogama?) nožnog palca i kažiprsta.

Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaša loze... napolju pljušti kiša, a ja - mirišem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemeža eksplozija i ja (misleći da sam budan!) skačem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvorištu moja dundava kćerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbježala, a ja skačem s četvrtog sprata, grabim je u naručje i bježim u podrum...

Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje rečeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom što je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbježi - samo se par p'janaca "kod Kerima" trgnulo i komentarisalo: "U pičku materinu, ovo je bilo blizu."

Ne mogu više podnijeti samoću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."

Strma je ulica niz koju se spuštam, klizave su stepenice, kiša pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom mišlju: "Majku vam jebem, sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum."

Ulazim u zgradu u Kranjčevićevoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su četrdeset i četiri čovjeka "pod moralnom i krivičnom odgovornošću" potpisala da sam u njoj živio od '69. godine, a dva šupka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomoć upaljača, tražim svoju šupu... Ne čeka me tamo ništa. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; ćumur nisam ložio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odložim - sve stvari su mi uvijek bile potrebne, nisam kiselio kupus...

Svaki podrum isto smrdi: mišja govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svježe iscijepane bukovine... Šupa je prazna - samo dvonožna štokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noći, kad su mi žena i kćerka već bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne lažem, bila je i flaša ive) da umre zajedno sa mnom...

Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike nekoga ko je nekad bio ja:

... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleđini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA...

... u medvjeđem zagrljaju Memnuna Idžakovića, obučen u ogromni dres rukometaša Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri...

... svetačko lice moje bake Ruže, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublažiti svaku moju bol, drži fildžan kafe, a u drugoj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim očima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja četiri sina koji su je surovo ostavili da živi bez njih...

... slike s mog vjenčanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek što smo potpisali "sporazum" da ćemo se voljeti do kraja života, a koji je život tako bijedno ispoštovao...

... Vlastimir Mijović, Boro Kontić, Zoran Milanović i ja se držimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flaše...

... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao baš nikakvog razloga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni šešir, najlonska košulja s rupom od žara cigarete na prsima, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisaofakultet "da dokaže svom unuku da nikad nije kasno"...

...Gordana rukom podiže pretešku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz očiju mi se čita misao: "Bože, otkud meni, kretenu, ovakva sreća?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne može biti pošto on drži foto-aparat...

... dobrodušni lik mog komšije Vlade, koji će jednom postati tragični junak jedne moje priče...

... kifla u Park kafani puna ljudi koji se više nikad neće sresti: Nedžad Ibrišimović, Predrag Finci, Branko Čučak, Spasoje Ćuzulan, Nenad Dizdarević, Vajta, Laza Ristovski...

... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci držim Amstel pivo, druga mi je spuštena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom...

... poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav "šenluk" da su kasnije pričali: "S Džamonjama se ne valja zajebavati.")...

Kiša je prestala padati. Miriše moj asfalt, u džepu imam "andrića", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, čeka me polupuna flaša loze - život je lijep.

Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju šupu.

Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?

Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novogodišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.

Samo trajati.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 26-08-14, 17:32   #5
Itch
MiM team Početnik
 
Itch's Avatar
 
Registrovan: Jul 2014
Postovi: 39
Itch uskoro postaje slavan
Default

kraljica, kapa dolje..
Itch is offline   Reply With Quote
Old 26-08-14, 17:54   #6
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Smile jedna maksuzija

POVRATAK BLUDNOG SINA


Umalo ne rekoh "prije nekoliko godina", a ono će biti da je to bilo prije dvadeset godina, kad sam bio mnogo mlađi nego što sam stariji sad.

Elem, prije dvadeset godina odem s nekom curom iz Danske u Pikolo. Šuka ona piva baš onako muški (skoro kao ja) i, bezbeli, pritužilo joj u neko doba.

Izleti iz klozeta brže nego što je ušla, vrati se za šank sva usplahirena, crvena u licu i prošapta mi na uho:

"Neko je ukrao WC šolju."

Isto čujem od svoje Amerikanke, koja mi je jučer došla u posjetu i jutros se, prvi put u životu, "suočila" sa čučavcem.

Za moju kćerku, Vesnu, nema problema - ona može piškiti u dvorištu i u tome neobično uživa, pa me svakih pet minuta diže od stola da je vodim "pi".

Vesna pliva kao riba i može cijeli dan ostati u vodi, a Amerikanka se ne može načuditi ljepoti dok se vozimo Vesninim čamcem.

Pomalo sam umoran, jer svaku konverzaciju moram prevoditi na engleski - u suprotnom, Amerikanka misli da govorim nešto protiv nje. (Što je u pedeset posto slučajeva tačno.)

Veso pravi čuda na roštilju, S. Erić sprema salatu od hobotnice, a ja lagano kuckam tekst; Vesna je zabezeknuta da limuni rastu na drveću, a ne u samoposluzi; idemo kod Džone, Šiptara, čiji sin živi u Čikagu, koji je, također, proveo nekih dvadesetak godina u Americi; Amerikanka kupuje kanister maslinovog ulja, koje miriše kao život; ja kušam lozu i odlučujem se za skuplju varijantu; Vesna je sva umrljana kupinama i jaše njegovog dobermana...

Bjesni oluja nad Kručama i Vesnu je strah grmljavine, pa prelazi u moj krevet.

Pjevam joj uspavanku Beatlesa:

"Now it's time to say good night,

Sleep tight, dream sweet dreams of me,

I will dream sweet dreams of you...", a ona mi kaže:

"Pjevaj mi, tata, tu pjesmu na našem."

Improvizujem neki tekst:

"Tata tebe voli najviše na svijetu,

Ti si moja sreća i ljubav najveća...", i ona uskoro pada u san na mojim grudima i u snu mi se igra s brkovima; od silne ljepote življenja nisam spavao svu noć, ali, svejedno, ustajem odmoran i spremam se za povratak, jer snovi su da se odsanjaju, a kadli-tadli treba se vratiti u ono što se zove život...



* * *

U Ulcinj me vozi Eči, Turčin iz Bačke Palanke (?!), gdje mlatimo oproštajnu lozu i svađamo se ima li udaraljki u Yesterday; ja tvrdim da nema i da je prva koju ću provjeriti kad dođem kući biti - baš kao da imam kuću, gramofon i svoje ploče.

Pet minuta je do polaska autobusa i ja pitam šofera imam li vremena da zapalim još jednu, a on mi kaže da ima čak vremena da šuknemo po jednu duplu u staničnom bifeu.

Autobus je pun Kosovara: žena s djecom, najviše.

Pitaju me: "Jeste li vi ZAISTA iz Sarajeva?", a Sarajevo izgovaraju kao Kanadu i meni je nešto milo pri duši što to mogu potvrditi.

Opet sam u Šćepan-Polju, ali ovaj put nemam nikakvih proble*ma sa policajcima i carinicima: nemam ništa prijaviti, osim šarana petokilaša, kojeg sam kupio na Skadarskom jezeru, a svoje tekstove držim u glavi i u srcu.

Kosovari nisu te sreće: u "entitetu" ih izvode iz autobusa, nešto ispituju, zapisuju, a dvije švercerke cigaretama, koje idu na Pale punih torbi, komentarišu:

"I treba. Jeste li primijetili kako smrde?"

Još jedna "provjera", tamo negdje kod Srbinja...

Policajac sa STOP tablicom ulazi u autobus, a šofer mu kaže da su u prednjem dijelu autobusa "naši", a da su "oni" pozadi.

(Mene je stid što sam "naš", ali mudro šutim.) On bahato šeta autobusom:

"Gdje ti je muž? Ubija Srbe na Kosovu! Što nisi ponijela pušku? Koliko si se ti naklala hristijanskih duša?"

Iz nekog razloga, samo njima znanog, izvode Kosovare iz autobusa; u očima im strah, a ja im samo pogledom mogu dati ohrabrenje.

Vraćaju se u autobus s izvjesnim olakšanjem i išaretom mi pokazuju zahvalnost.

Hoću da popijem pivo u birtiji na Dobrinji, ali me S. Erić odvraća od toga:

"Bježi, jebo te ovo. 'Ajmo u grad."

"Tako i jeste", mislim i sjedam na taksi i evo me na putu za svoj grad, koji me čeka i, dok se vozimo, svaka poznata ulica me grli sa istom ljubavlju kao moja kćerka Vesna kad spava na mojim grudima.

(KRAJ)
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 27-08-14, 13:05   #7
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

ŽIVOT I POEZIJA (I OBRATNO)

"Pročitao sam sve knjige iz gradske biblioteke, sve znam, a niko me ne voli", pisao je davno moj prijatelj iz Novog Sada, Branko Andrić Andrla.
Nešto slično se i meni dešava: protabirio sam cijelu biblioteku u Dodgevillu (što i nije neka pljačka), pročitao sve Ludlume, Sheldone, Crichtone i ostala visokotiražna sranja, pa mi se sada, dok sjedim za kompjuterom u Univerzitetskoj biblioteci u Madisonu, čini kao da sam otkrio Eldorado.
Bezbeli, nisam mogao odoljeti sujeti, pa u kompjuter ukucavam svoje ime: ima u katalogu DŽAMONJA, ali Dušan - mene ni na mapi.

Kad sam već tu, da provjerim: od naše raje nalazim Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz) i Avdu Sidrana (Sarajevska zbirka).
Ali, nisam došao tim poslom. Večeras imam nastup u Luteranskoj crkvi, pa mi valja nešto pročitati, a već mi je navrh glave da čitam jednu te istu priču, koju sam objavio u Americi, a i rat je već minuo, nestao sa teve ekrana i naslovnih stranica novina, što za Amerikance znači kao da ga nikad nije ni bilo, pa ja više
nisam interesantni "primjerak" iz Bosne, nego (ono što i jesam) kuhar Kod prljave kašike, kako posprdno zovu restoran u kojem radim. (S pravom, mogu reći.)

Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jiržija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
"Ja sad idem van" je pjesma koju je moj buraz Nedžad maestralno recitovao ili, bolje reći, glumio: tako i te ljetne noći, godine sedamdeset i neke, u bašti Istre...
Milica je pretrnula od straha i privila se uz mene, a kad je završio, odahnula s olakšanjem.
Nedžad je tad rekao: "Ja znam da muško i žensko nije jedno za drugo, ali znam da ste vas dvoje jedno za drugo", a ja sam čekao da se smrači (ne mogu si dozvoliti da Milicu izgubim već na prvom sastanku, a što bi se neminovno desilo kad bi ugledala moj stan pri dnevnom svjetlu), pa da idem s Milicom svojoj kući.
Pri svjetlosti svijeća, uz postere Beatlesa, Joea Cockera, mapu srednjovjekovne Bosne (koju ću par godina kasnije Nedžadu donijeti "na naselje") na zidovima, kad se prljave čarape zgurane ispod kreveta ne vide u mraku, a razbacane flaše i prepune pepeljare ne ostavljaju dojam "prljavštine",
nego "ležernosti", može mi proći fol.
Deset godina kasnije, kad smo Milica i ja sjedili u Kvarnera - sada kao prijatelji - ona mi je rekla:
"Jesi ti, moj Bože, Daco, glup!"
"Što sad to?"
"Sjećaš li se kako si me folirao da nemaš struje u stanu zato što nisi platio?"
"Ja, pa šta?"
"Prva stvar koju si uradio bila je da upališ svijeće, a onda uključiš
gramofon."
Izgleda da sam zaista glup, jer još ne kontam fol:
"Sjećam se, pa šta?"
"Jesi li to, sreće ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu?"

Specijalno je ovo veče i iz razloga što će moja kćerka Nevena prvi put vidjeti svoju, tek rođenu, sestru Vesnu, a ja ću, znam, bar kratko, sijati od sreće, osjećajući se kao normalan otac...
Engleski prevod je prilično dobar, pa ja, kad me pastor Brent predstavi, počinjem: "Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro." (Pokušavam da "skinem" Nedžada i to mi, izgleda, polazi za rukom, jer se seljačka publika, u nelagodi, meškolji na stolicama.)
"Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan."
Mojoj menopauznoj ženi, Amerikanki, već je neprijatno, a kad nastavljam:
"Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za godinu, šta tako gledaš u mene?", počinje da je hvata lagana panika.
Ali, dear Janette, još nije vrijeme za paničenje - još toga ima da se naslušaš:
"Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina, pa zar je to neko vrijeme?"
"Past ću ti na prozor u spodobi jednog besprizornog, razrokog fotona. Posadit ću se u obliku prašine, spale nekome s cipela, na prag tvojih vrata."
(Nevena hrani bočicom Vesnu i uživa u svojoj ulozi "velike sestre", a ja se bavim mišlju da prekinem ovu farsu, da kažem da to nije pjesma koju sam ja napisao, da je ovo samo moj pasjaluk, kojeg se stidim...)
Ali, da nisam pašče, kao što jesam, ne bih nastavio: "A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor."
(U ovom trenutku bi Amerikanka najradije zbrisala iz crkve - sve su sad oči uprte prema njoj.)
"I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi."
(Ona sad vadi maramicu iz torbice i briše oči, a ja se kajem što sam ovo započeo...)
Svejedno, u najboljem Nedžadovom maniru, završavam:
"Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću usahnuti, umrijeti od žalosti, ta molim te ipak otvori, il ću ti ta vrata razvaliti, kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati..." (Pastor već razmišlja o tome da pozove policiju.)
Anđeosko lice moje kćerke Nevene sija dok joj njena sestra spava u naručju, a ja dodajem: "Ljubavi moja", na olakšanje publike, pastora i moje žene...
Široko se osmjehujem dok primam čestitke i "milotvore" i znam da je ovo bila dobro odglumljena poezija... ali život, život?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 28-08-14, 13:41   #8
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

OTAC JE KUĆA KOJA SE GRADI


... a, on kaže:

"Šijaj lijevo, šijaj lijevo, jebo te bog."

"On" je moj otac, a scena se odigrava na čamcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupaćim gaćicama bordo boje, sa strašnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemačku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od želje...

Ja još ne znam da će se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je sve lijepo - prvi put u životu lijepo...

...jer, tog proljeća se moj otac rastavio od žene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je čak dovela do te faze da sam i ja, skoro, počeo mrziti nju.

...spakovo je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:

"Idemo, sine. Ti i ja."

Uselili smo se u Kranjčevića 9/4, stančić od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da sluša sa mnom...

On me zagrlio, pravio se da mu se sviđa pjesma, a onda rekao: "Umoran sam sine, strašno sam umoran. Hajde i ti sada spavati." (A bilo mu je tek četrdeset i jedna godina.)

Ujutro mi je napravio čaj i sendviče sa kokošjom paštetom i ja nikad više u životu nisam okusio ništa ukusnije.

Otišli smo te godine na more - bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora.

...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudence, a moj otac je toliko ponosan što sam i ja uhvatio koku, pa gazdi Mati kaže da je sve na njegov račun, da će se uskoro vratiti, da ja ništa ne brinem...

...pijem Lederer pivo i strašno se bojim (iako već nisam junfer, jebao sam na redaljku Ražu na Gorici), pošto nikad nisam poljubio curu...

...vraća se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoće da plati:

"Šta je bilo?"

"Dvaput skuše, dvije salate, dvije pepsi i dvadeset piva."

"Ko je popio dvadeset piva?"

"Vaš mali."

"Jesi li ti popio dvadeset piva?"

"Ne znam, tata, nisam brojao."

"Idi, kupaj se..."

"Zašto?"

"P'jan si."

"Nisam tata..."

"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"

...proći će par dana, a ja ću se, u šatoru, pored Prudence, probuditi od silne galame:

moj otac, s isukanim nožem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne bi desilo ono što se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"....

...plačem i molim ga da spusti nož, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:

"Ne boj se, sine, ništa se ne boj - tata te, tvoj tata te čuva."

Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego što to urade...

... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "lažnjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...

Prošlo je tri mjeseca i ja svakog utorka i četvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obično nose po bolnicama, pričam šuplje riječi čovjeku kojeg volim najviše na svijetu:

"Sve će biti u redu, tata - samo ne brini. Sve će biti u redu, vjeruj mi."

Grli me vrelom rukom i kaže:

"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zašto?", a oni mi kažu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."

"Hoću tata, hoću tata..."



* * *

Nisam tada uspio, tata - možda sam bio premlad ili sam te previše mrzio što si me ostavio samog, što mi više nikog na svijetu nije bilo da mi kaže kako da veslam, što sam zaboravio tvoj glas, što samo čuvam tvoj sako i mirišem te jer si ti moja kuća koju gradim.

(Nadajući se da će neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)
__________________
I'd wait for the lion...

Last edited by Aurelia; 28-08-14 at 14:11..
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 29-08-14, 13:23   #9
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

PERZIJSKI ĆILIM


Cijeli dan je sav nekako mlitav. I ljigav. Košulja mi je mokra od znoja, a tek je deset sati ujutro - ne sluti na dobro. (Doduše, popio sam već šest piva, a tek je deset sati ujutro, pa i to pojačava moje slutnje.)

Sjedim sam u kafani i dočekujem pridošlice sa otrcanim: "Ima li vrućine?"

Svi se odreda žale na vrućinu, pa na neprispjele penzije i invalidnine, na telefonske račune, sranje od politike i na tuđe, bolje živote...

Kontam nešto kako ovaj narod ne bi preživio da je sve u redu i potaman - iz jednostavnog razloga što bi se prekinula svaka komunikacija među ljudima, ne bi imali o čemu pričati i uvukli se u sebe i strunuli kao previše zaljevane biljke.

Nad Trebevićem se valjaju oblaci i kratkrotrajna kiša će donijeti malo osvježenja, pa zato izlazim na ulicu da uhvatim koju kap, da pokušani razbistriti ovu smjesu što mi se nalazi u glavi...

Hodam gradom prošaranim tek pokojim prolaznikom. Jedino dobro je što su se čak i automobili sklonili u svoje jazbine, pa nema šanse da završim pod točkovima BMW-a nečijeg drogiranog tatinog sina.

Okružena jarom što izbija iz asfalta, kao u oreolu, pojavljuje se Gordana - njoj ni godine, ni rat, ni ova ozonska rupa ne mogu zbrisati osmijeh s lica...

Zaustila je: "Jesi li se..."

Prekidam je: "Nisam."

U normalna vremena nastavak rečenice bi glasio: "... oženio?"

Sada glasi (ne samo za mene): "... vratio u stan?"

To je rečenica kojom me, umjesto pozdrava, presreću prijatelji.

Pozvao bih je na kafu, ali to bi se činilo toliko licemjernim poslije sveg bola i nepravde koju sam joj u životu nanio, pa joj samo spuštam ruku na rame i pravim se da žurim negdje.

Malo dalje, kod Vječne vatre, naletim na Branu. "Pozdravlja" me istim pitanjem, a ja mu dajem isti odgovor. Lakonski mi odgovara: "Jebiga, bori se."

To sam već čuo milion puta, pa gubim živce i baš kao da mi je on kriv, sikćem: "Moje ime je Dario - nije Boris."

U prvi momenat ne shvata, a onda se nasmije i zagrli me svojim šapama i kaže: "Idemo na piće."

Nema upitnika na kraju ove rečenice, jer kad Brano nešto kaže - onda je to rečeno.

Sjedimo u Imperijalu i glođemo uspomene, olajavamo sadašnjost i režimo na budućnost: "Deset najtežih godina - jeste, aha!"

Brano nije nikad bio od nekog velikog pića (dva-tri špricera i to je sve), pa me čudi što je navalio na duple loze (ruku na srce - u Imperijalu sipaju "kapi za oči", a ne piće) i efekat se uskoro osjeti:

"Jesi li ikad razmišljao o samoubistvu?"

Odgovaram mu:

"Jesam li nekad ne razmišljao o samoubistvu?"

"Jebiga, izvini Daco. Znam šta ti je bilo sa stricem, i sa starim..."

"Nema to veze, moj Brano..."

Pijemo i šutimo, jer nema ni dobrih koka u prolazu da bismo se bavili "macho" komentarima, a onda Brano počinje: "Znaš, ja sam uvijek o sebi mislio kao o perzijskom ćilimu - što me više gaziš, sve sam bolji."

Ima istine u tome, jer se Brane sjećam kao žgoljavog klinca kojem su svi u raji palili čvoke i klempe, a onda je u pubertetskim godinama, tajno, počeo da bilda tegovima napravljenim od betona i konzervi za mast; dok smo mi vrijeme trošili na žurevima (na koje njega nismo pozivali), on je svoje dane provodio znojeći se u šupi u našem dvorištu.

Jednog dana se iz te šupe izlegao, kao leptir iz larve. Leptir od stotinjak kilograma; upisao je pravo i kurs karatea. Završio je i jedno i drugo, zaposlio se u DB-u, bio čudo u svom poslu.

Sjetio sam se jedne noći (jutra?) u Pikolu kad su me dvojica krkana sve vrijeme gađali pivskim čepovima, a konobar se pravio da pere čaše i da ništa ne vidi; Brane je ušao i samo mi klimnuo glavom, a onda sam se ja počeo kurčiti... Elem, izveo ih je napolje i oni se više nikad nisu pojavili u toj kafani, a, znajući Branu, možda ni u gradu.

Brane, taj čovjek čija su leđa i prsa bila spremna da prime metak u zaštitu i "onih" i "ovih" političara, sad je sjedio kao hrpa nikom potrebnih sto dvadeset kilograma mišića i cmizdrio: "Moj Bože. Čak i kad sam hodao na štakama - hodao sam uspravno. Sada me izgrizla samoća..."

Kćerka i žena su mu ostali u Holandiji, a on se vratio upecavši se na obećanje da "treba ovoj zemlji", a onda su ga zajebali i za posao i za stan.

"Danas mi je kćerki rođendan. Zvao sam je jutros, a ona nije htjela razgovarati sa mnom, jer sam joj bio obećao da ću je posjetiti za njen rođendan, ali mi pederi iz holandske ambasade nisu dali vizu. Ma, i ja sam budala - mogao sam izvaditi "putovnicu" kad mi je kurcu bio ćeif, ali jok: ja sam Bosanac! Može li se biti išta više i veće od toga?! Kako ja njoj, djetetu od pet godina, mogu objasniti da tata nije mogao doći, a ne da nije htio?"

Nisam ga više slušao, jer mi se u glavi stalno vrtjela ona njegova usporedba sa perzijskim ćilimom.

I sebe sam vidio tim očima.

Gazali su me i gazali, sve dok me nisu izgazili, a na pamet im nije padalo da me je možda samo povremeno trebalo prebaciti preko štange u dvorištu i nježno "isklofati" onim pletenim, starinskim kloferom, malo me provjetriti, pa da opet zablistam u punom sjaju.

Počela je padati kiša, a ja govorim, ne Brani, nego njoj: "Imam i ja kćerku. Dvije."
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 31-08-14, 21:36   #10
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

TELEPHONE LOVER

Glupo mi je i otrcano početi pismo sa "Dragi Daco", pa ga počinjem sa: Najdraža, svaki moj dan se može opisati kao "hard day's night", sve dok ne primim tvoje pismo ili ne čujem tvoj glas.
Sinoć sam ti rekao samo jedan od mojih užasa vezanih uz ili za tebe, to što ne mogu ni u jednom svom tekstu (priči) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama, kao "djevojka iz jedne daleke zemlje" (čuj, ba mene - djevojka), iz sveg glasa i iz sveg srca izgovaram i pišem tvoje ime.
Jutros sam otaljao svoj tekst za Oslobođenje.
Poslao bih ti ga, ali ne vjerujem da bi bila sretna pročitati ga, jer je živi odraz onoga kako se osjećam. (Isključujući tebe, naravno.) Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje - a kako je tebi, živo me boli... Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata - i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga.
Eto, takva je moja čvrsta volja. Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim.
Znam da je sve ovo jako konfuzno - nisam navikao pisati lju*bavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.) Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se "gušim od ljubavi" prema tebi.
Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema. Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen:
"Vidićeš da mi neće kupiti novine."
"Otkud znaš?"
"Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života."
Bez uvrede, lijepo kažem - ne vrijeđam, meni jedan "majmun" već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan.
Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje - ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti.
Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.) Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno.
Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila. Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: "Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek." Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.
Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli. Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo za*ljubljena u njega. Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je:
"Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš."
Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgo*vorio (znam da ovo zvuči prosto):
"Moj Zlaja - nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam."
Dobio sam kanarinca na poklon - tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio.
Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga:
"Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?"
Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče:
"Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada."
"Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?"
"Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan - više volim da mi je puno dužan."
Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.
Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti. Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune.
Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 31-08-14, 21:45   #11
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

SAM U SARAJEVU

Neke davne godine, u nekom drugom životu bio sam na Tjentištu s buljukom “mladih stvaralaca”. Sanjao sam da postanem ovo što sam sada, a pojma nisam imao da će mi se snovi tako okrutno ispuniti. Družio sam se ponajviše sa Slobodanom Blagojevićem. U džuboksima se mogla čuti samo “ćirilica” (isti slučaj je bio i sa raz-glasom u “radnoakcijaškom” naselju), a Slobodan je na kasetama imao sve Stonese, Floyde, Dylana … Pili smo gin-tonic: ja sam pio gin, a on tonic.

Nekih mjesec dana poslije toga mi se javio iz Amsterdama. Razglednica je bila adresirana:*DACO – SARAJEVO.

U subotu sam primio pismo iz Amerike. Adresirano je:*DARIO DŽAMONJA,*71000 SARAJEVO,*BiH, Europe.

Čitam ga i ništa mi nije jasno: žena mi piše o rođendanu naše kćerke koji je bio 28. maja!?

Pogledam pečat, a tamo “neki datumi juna”. Malo bolje pogledam kovertu i vidim drugi pečat “Misssent to Sri-Lanka”, što će reći da je pismo pogrešno upućeno na sasvim drugi kraj svijeta, da je putovalo nazad u Ameriku da bi se tamo neki poštanski službenik sjetio da postoji Bosna, da postoji Sarajevo i da se nalazi u Evropi.

Dakle, naše četiri godine “slave” su nepovratno prošle – nema nas više na CNN-u, na naslovnim stranicama Newsweeka, Timea; iščiljeli smo iz sjećanja i srca svijeta.

Za našu “slavu” možemo kriviti naše neprijatelje, ali smo zaborav sami sebi udesili.

Iste subote je bila godišnjica smrti dragog prijatelja Mladena Paunovića, u petak je bila komemoracija Dubravku Brigiću, danas je osam godina kako sam se oprostio od duše čovjeka zvanog Hamić, primiče se godišnjica Vuksanove smrti, samo u par proteklih nedjelja sam saznao da se moj vječno nasmijani prijatelj Račo zvao Arslan – nije mi on to rekao, nego njegova (opet nasmijana) smrtovnica u novinama; Major je takođe završio svoja lutanja…Bože, ostajem li ovo ja sam u Sarajevu?

Dok zavodnička visina mami u svoj zagrljaj, zvoni telefon i javlja mi se komšija Boro i pita me šta radim.
“Jebiga, sad ništa. Baš sam kontao kako da se koknem kad si ti zvao… Svrati na rakiju .”

Telefon ponovo zvoni, a na liniji je Mirza:
“Je li to Patak?” (Njegova kćerka Senka me prozvala Patak Dačo.)
“E, ti si, Mirza. Zoveš li iz ateljea ili iz kuće? Svrati na piće, doći će i Boro.”

Simon i Garfankel pjevaju Scarborough Fair, a ja više nisam sam – praznina se polagano puni sa svakim pozivom: zove Paša i pita me kad ću mu vratiti usisivač. Predlažem mu da mi ga proda (jeftino) a da ga on onda od mene posuđuje kad mu zatreba; blagi glas mog očuha iz Holandije sav drhti od radosti, a majka mi ponavlja svoju (već legendarnu) rečenicu da ja “samo ne pijem i sve će biti u redu.”

To mi je govorila i u ratu, pa sam, kad god bih naguzio pivo, osjećao krivicu dok su granate padale okolo; Mensud Kečo me zove i pita me treba li mi sto i video…
Odgovaram:“Jok! Tebi treba.”
“Ma, jebi se – da meni treba, ne bih ti nudio.”…

Biljana Grahovac me “moli” da skupim prljavi veš da joj ga donesem oprati; Pimpek ima nekih ploča za mene; Amela je odvojila ćilim; Jana pita kako mi radi pegla; Nail me zove da ljetujem u Orebiću.

A, onda dolazi biber po pilavu: taj glas koji sanjam:
“Hi, tata.”
Počinjem mucajući plakati…

“Što plačeš tata?”
“Ne plačem sine Nevena… nešto mi je uletilo u grlo.”
“Tata, imam li ja gdje kod tebe spavati kad dođem u Sarajevo?”
“Sine, imaš sve.”
“O.K. See you soon, tata.”
“Kad dolaziš, sine?”
“Kad dođem... A, da te još nešto pitam: živiš li ti sam?”
“Ne živim više.”

* * *

Došla je Nevena u pratnji stjuardese. Velika je to sad cura i ne mogu je više podići u naručje. Donijela mi je šteku “Camela”.

S aerodroma se vraćamo taksijem. Pokazujem joj njenu sobu:
“A, gdje ćeš ti tata spavati?”
“U drugoj sobi.”
”Ali nema kreveta ?!”
“Ma, znaš, sine... mene boli kičma i bolje mi je spavati na podu…”

Pokušavam spavati, ali se svako malo dižem s poda, idem u njenu sobu i gledam je kako diše, kako je obraz podbočila rukom, kako je zgurala deku, kako joj noga visi preko ruba kreveta, kako na stoliću drži neku moju pradavnu sliku, kako su joj se po čelu nakupili znojni biseri i ja ih dahom hladim…

Sviće, a ja sam još uvijek budan: neka – biće vremena za san. Za san nikad nije kasno.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 02-09-14, 13:26   #12
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

Prijatelj
Piše: Irham Čečo



Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja.

Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo.

Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik.

Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.

Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 02-09-14, 13:27   #13
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

POŠTANSKO SANDUČE


Svaki normalan, civilizovan čovjek, pri povratku s posla, prvo zaviri u svoje poštansko sanduče, mada zna da ga tamo neće čekati ništa - osim hrpe neplaćenih računa, ali ga nada da će jednom otkriti nešto lijepo mahinalno tjera da taj ritual ponavlja iz dana u dan.

Nije to samo nada, nego i taj osjećaj ponosa: ovo je moje, ovo su moji dugovi, pa mu, opet, nekako lijepo pri duši kad dođe kući i kaže ženi: "Uh, jebote, jesmo se zavalili prošlog mjeseca!"

Pošto ne spadam u kategoriju niti normalnih, niti civilizovanih, a ponajmanje zaposlenih ljudi, pri svom prvom ulasku u stan, u neko doba noći, pružam lijevu ruku i napipavam prekidač za haustorsko svjetlo, ali ono je zadnji put radilo prije nekih sedam godina...

Svejedno, sigurnim korakom se penjem uz stepenice (prošao sam ih, ustrčao uz njih, bauljao uz njih nekih tridesetak godina) i vidim svoje poštansko sanduče, a u njemu se nešto bjelasa; palim upaljač i kroz uzane proreze pokušavam odgonetnuti šta bi to moglo biti?

(Ključa nemam - zašta će mi? Ali je neko, da bi zaštitio svoju dragocjenu privatnost i svoj osjećaj vječnog pripadanja, montirao bravu na kojoj bi mu i Fort Knox mogao pozavidjeti.)

Tek tada mi pada na pamet da je apsurdno i pomisliti da je ta pošta namijenjena meni, jer ovo mi je prvi dan u stanu i niko (bar niko ko bi mi mogao i želio pisati) nema pojma gdje stanujem.

Sve to ostavljam za sutra i u društvu bubašvaba provodim svu noć u nekakvim snoviđenjima, a manje u snu; ujutro se umivam i gledam se u ogledalo - nema ogledala. Baš me briga - nikad mi nije ni trebalo, jer sam ja u svojim očima najljepši.

Kopkaju me oni papiri u sandučetu, pa idem kod komšije i posuđujem moćan šarafciger da bih razvalio tu bravu: računi za struju i plin.

"Pa, oca mu jebem, još ništa nisam ni potrošio, a ono već računi?" Onda ih bolje pogledam i odahnem - nije moje ime i prezime na njima.

Da ne duljim (a, već jesam!), landara poklopac mog sandučeta koje zjapi prazno, a jedno jutro ugledam pismo s poštanskom markom Kanade i sa poznatim rukopisom:

"Dragi Nosonja,

rekla su mi raja (neki dan sam zvao Sarajevo) da si se uselio u stan: čestitam!

Sad se sigurno pitaš kako sam zapamtio tvoju adresu, ali kako bih je mogao zaboraviti? Pred tvojim sam haustorom uzeo toliko papaka na šibicama, a kad god bi bila racija, spavao sam kod tebe.

Zadnji put sam ti pisao na Vojnu bolnicu (ne znam jesi li primio to pismo?), a onda ti se izgubio svaki trag.

Inače, ja sam se poprilično dobro snašao; malo sam se patio u početku, a onda me je krenuo posao sa Žutom osom (znaš, to je ona dozlaboga jebena rakija). (U Kanadi ima puno Srba i dali bi guzice za rakiju.) Kasnije sam proširio posao i na njegušku pršutu, ajvar (uz malu pomoć prijatelja), a kad sam uhvatio prvu "sermiju" - otvorio sam uvoznu firmu.

Kupio sam kuću - evo šaljem ti sliku..."

Sad sam malo zbunjen, jer u pismu nema nikakve slike, a onda primijetim da mi je, pri otvaranju pisma, pala pod noge: na slici prekrasna kuća, na sprat, bjelja od bijelog snijega, ispred nje dva ogromna bora, a na neka bijesna kola (nikad se nisam razumijevao u marke auta) naslonjen moj jaran; prepoznajem ga po gustom pramenu kose što mu pada na čelo, ali kad sam ga zadnji put vidio bio je sijed, a sad mu je kosa crna "k'o crnac u tunelu"?!

'Ajd, u redu: ljudi u njegovim godinama počinju razmišljati o smrti, a kad skontaju da je neminovna, pokušavaju da taj čas (za dva-tri dolara) odgode farbanjem kose.

Čitam dalje:

"Oženio sam se i, na jesen (akobogda) ću postati ponosni otac. Znam da ti to zvuči neobično i nevjerovatno, ali obojici nam se desilo toliko nevjerovatnih stvari u životu pa je i ovo moguće.

Znaš i sam koliko se ovdje radi, pa ti sad ne ostavljam svoju kućnu adresu (više sam na putu nego kod kuće), ali kad budem kupio "office" u Torontu, javiću ti pa mi se javi, molim te.

Voli te tvoj jaran..."

A, umjesto potpisa - crtež nespretno nacrtanog vrapca.

U P.S. stoji: "Šta misliš kako mi se firma zove - Sparrow, u pre-vodu... ma šta ja i serem: kao da ti ne znaš engleski bolje od mene."

Vraćam se kući, na četvrti sprat, i počinjem da mu pišem pismo: "Dragi Vrabac...", i stajem! Nešto se ne slaže!

Prije par dana sam sjedio s Rankom u Paragrafu i on mi je pričao kako se Vrabac ofucao u Kanadi, kako živi od socijalne pomoći...

Ranko nema razloga da mi laže: on je, prije rata, sudio Vrapca i u njemu ne bi bilo nikakve ni zlobe ni zavisti?!

Ljut sam i derem nenapisano pismo: što li me moj jaran laže.

Onda se sjetim kad sam, pri dolasku u Ameriku, svom prijatelju Goci u Francusku poslao sliku na kojoj sam u kožnoj vindjaci, čizmama o kojima smo sanjali kao djeca, ležerno naslonjen na visoku guvernalu Harley Davidsona, s obaveznom pivom u ruci i na poleđini samo napisao: "Evo, snalazim se nekako."

Sjetim se kako svojoj djeci pišem i telefoniram kako mi je zdravlje u redu, kako sam predao tri rukopisa, koja trebaju izaći uskoro, kako ćemo se uskoro vidjeti - ili ću ja (čas posla!) skoknuti do Amerike ili ću im poslati avionske karte da one dođu kod mene...

...kako majci odgovaram na pisma da ne treba ništa da se brine...

Jer, ne laže se samo iz koristi - može se lagati da bi nekoga ko te voli lišio nepotrebnog bola, u svojim lažima živiš i produžavaš se, kad ti ništa nije drugo ostalo nego nemoć i jedan patetični čin da na vizit karti na svom poštanskom sandučetu promijeniš ono "Dario Džamonja" u "Nevena i Vesna Džamonja".

Možda će, jednog dana, shvatiti?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 05-09-14, 02:43   #14
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

MICA TROFRTALJKA


Da me neko j... prije tridesetak godina, ne bih pomislio da ću ikad u životu citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondžije, od Triglava do Đevđelije, druslu kafansku "pevaljku", koja je svo*jim dvosmislenim (?) tekstovima (?) pjesama (?) toliko uzbunila našu tadašnju javnost da je čak i osnovana nekakva "komisija za šund", koja je valjda trebala naše uši, oči i ostala socijalistička čula zaštititi od tog tolikog raširenog nastranog fenomena sa "trulog zapada" - erekcije, koja, naučno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radničke klase, pa čak i pojedinih pripadnika poštene inte*ligencije vodi do "samozadovoljavanja" ili "masturbacije" ili, pro*sto, demokratski rečeno - drkanja.

(Šta li su pioniri, omladinci i "kamiondžije" u svoje "nadražene" sate trebali raditi, to ni do dan danas nije objašnjeno, ali nameće se zaključak da je suvišak energije, potrošen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu nedvosmislene poruke TITO - VOLIMO TE, bio objeručke prihvaćen od strane vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve štabne generale radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentištu, gdje su se mogli iz...ati do mile volje.)

Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje rečeno - dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve više feminističke Amerike, ozloglašene mreže "Hooters", gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje dišu i mirišu kad se nagnu prema tebi da prime porudžbu, sa lažnim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspješno pokušavaju da me privole da naručim neko smeće od klope, ne videći da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokušavam definisati, naći odgovor na ona osnovna pitanja što razdvajaju čovjeka od životi*nje: KO SAM? ŠTA SAM? GDJE SAM? ZAŠTO SAM?

Ili, možda najvažnije: KOJI JA OVO K.... RADIM U AMERICI?

I, onda, k'o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zaglušujuću metal-rock muziku, začuh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, "stih" iz jednog od njenih najvećih "hitova":

"Turam, guram, al' neće da uđe

Moja noga u cipele tuđe..."

Evo već pet godina se ova bosanska duša bori da se uklopi u američki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve žulja, ili je kalup pre*velik, pa se spotiče, posrće, pada i diže: ponekad pokuša bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa puže četveronoške do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje - sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem, da joj se valja opet vratiti na početak.

Mrzeći samu sebe, to i pokorno čini: opet zauzima startnu pozi*ciju, ali svaki slijedeći put sa sve manje preostalog daha.



P.S.

Danas sam primio pismo od svoje bivše urednice, Linde Rocavitch, koja mi je svojevremeno objavila tri priče u "Progressiv" magazinu u Madisonu. Naimenovana je za glavnog urednika novog časopisa "Praxis", na Floridi je, u Panama Cityu; seli se u novu (trosobnu) kuću, voljela bi da se čujemo...

Znajući da živi sama, da nema djece, to mi zvuči kao neko obećanje, pa ne gubim vremena, nego je odmah zovem...

"Bla, bla."

Opisujem joj posao koji sad radim:

"Čudi me kako ne poludiš? Mora da se osjećaš bijedno", puna je razumijevanja. "A, kakvo je vrijeme u Seattlu?", nastavlja u istom dahu.

"Seattle je predivan, ali me kirija kolje...", pokušavam vodu navući na svoj mlin.

"Drago mi je da si dobro", ona odgovara, baš kao da sam gluhom krmetu govorio. "Pišeš li još?"

Lažem joj da sam završio knjigu.

"Jesi li čitala ili čula za Nadeždu Mandeljštam i njenu knjigu 'Strah i nada'?"

"To je nešto o Rusiji? Zašto?"

"Moja se knjiga zove 'Strah bez nade'."

"O čemu je?"

"Nešto o Americi."
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 05-09-14, 14:27   #15
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

ČVRSTA ODLUKA

Djed je prošao kroz hodnik onim svojim lelujavim korakom i ušao u kuhinju. Objesio je šešir na vješalicu, razlabavio čvor na kravati i svalio se na tvrdu sećiju.
Baka nije prekidala s kuhanjem ručka. Samo ga je pogledala ispod oka i nastavila da miješa zapršku za "ajnpren" čorbu.
Nešto je i progunđala, ali ja nisam uspio da čujem šta.

Prišao sam djedu i razvezao mu pertle na cipelama, a kada sam pošao da mu skinem cipele i da mu izmasiram tabane, on je samo bezvoljno i umorno odmahnuo rukom i rekao:
"Neće trebati danas, sine. Ni danas ni nikada više."
Baka je značajno rekla:
"Hm!"

Ja sam privukao štokrlu do sećije i uzeo djedovu toplu ruku, ruku koja nikad u životu nije podigla ništa teže od pera, čaše i špila karata, ali koja je, svejedno, izgledala kao ruka svakog običnog hercegovačkog težaka: kvrgava, debelih prstiju, prošarana modrim žilama...
Djed je izvukao svoje prste iz mojih šaka, pomilovao me po glavi i rekao:
"Gotovo je!"
Ja sam pogledao prvo u njega i nastojao odgonetnuti šta bi to moglo biti gotovo, a kako su njegove oči bile sklopljene, okrenuo sam se i pogledom potražio odgovor od bake.

Baka ništa nije rekla. Ponovila je ono "Hm!" od maloprije. Može biti malo značajnije.

Djed je teško disao, hvatao se za prsa i masirao se oko srca, tako da je najlonska košulja šuštala pod njegovim prstima..."Sine, gotovo je", ponovio je moj djed: "Ja ću sada umrijeti."

Htio sam da ga nešto upitam, ali sam se predomislio, jer sam znao od ranije: kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno.
Uvijek sam pažljivo slušao sve što mi je djed pričao i govorio, upijao sam i pamtio svaku njegovu riječ i bespogovorno mu vjerovao.
Pričao mi je kako je sa nekim Hanibalom na slonovima prelazio Alpe, a ja sam ga slušao razgoračenih očiju i poluotvorenih usta, zamišljao svog djeda kako uspravno, kao i uvijek, sjedi na slonu, u jednoj ruci mu štap, a u drugoj "cigaršpic" sa zapaljenom "Primorkom", slonovi se kližu po snježnim padinama i uskim stazama provalija, a mom djedu se ni šešir ne pomjera s glave...
Pričao mi je kako je tako, na slonovima, došao čak do Rima, a ljudi su tad govorili: "Pero ante portas!" - što je značilo da je moj djed stigao.
Pričao mi je kako je u prvom svjetskom ratu prelazio Karpate, po najvećem mrazu, kako su mu noge promrzle i kako ga je rum spasio od smrzavanja, kako je bio mitraljezac, a kada sam se ja interesovao da li je ikad ikoga ubio, on mi je rekao da je siguran da nije, jer je svaki metak koji je imao ispalio u nebo...

Znao mi je reći, kad bih posegnuo za njegovim zlatnim "Pelikanom", kojeg je dobio na poklon kad je išao u penziju:
"Žena i naliv-pero se ne daju ni najboljem prijatelju!"

Ja sam tada priželjkivao onaj dan kada ću i ja imati naliv-pero ili ženu, i kad ću moći, kad neko dođe da mi ih uzme, svečanim glasom da ponovim djedove riječi:
"Žena i naliv-pero..."

Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.
Ja nisam znao šta znači ono prostitutka, ali sam znao šta znači biti bolestan. To je ona ljepota kad ne moraš da ideš u školu, kad ti je dopušteno da se po cijeli dan izležavaš u krevetu i okrećeš dugmad na radiju, kad ti kuhaju mlijeko sa šećerom, kad piješ slatki sirup protiv kašlja i kad svi dolaze da te vide, stavljaju ti hladne ruke na čelo i donose ti narandže i "bronhi" bombone.

Povukao sam baku za kecelju i rekao joj:
"Dedo će umrijeti", a ona se obrecnula na njega (i to mi se u tom trenutku učinilo jako ružno s njene strane):
"Ajde šuti, budalo stara, pjana. Ne plaši mi dijete."
Djed nije ništa odgovorio i ja sam bio siguran da je već počeo da umire.

Bilo mi je teško i bio sam jako tužan. Iako sam bio sasvim malen, imao sam sasvim jasnu predstavu o tome šta smrt, zapravo znači: to je kad neko ode iz naše kuće i više se nikad ne vrati. Čak ga više nikad ne sretneš na ulici. Tako je bilo i sa mojom majkom.

Izašao sam iz kuće i sjeo na stepenice preko puta. Naišao je moj najbolji drug Mise, a ja sam mu ispričao sve kako je bilo. Mise je odmah vidio da sam ja jako tužan i nije htio više ništa da me zapitkuje.
Pozdravio se sa mnom:
"Dobro onda... Vidimo se kad ti umre djed."

Prijalo mi je to da sjedim na stepenicama, na suncu, da brojim vrapce i golubove na krovovima i banderama i u mislima ih skidam vazdušnom puškom koju će mi jednog dana, kao što je i obećao, kupiti djed, a onda sam se sjetio da od toga neće ništa biti, jer će on umrijeti, a i da nije fer s moje strane da se bavim takvim mislima, dok on unutra, na sećiji, umire...

Ušao sam unutra i sklupčao se pored djedovih nogu. Htio sam da budem pored njega u tim odsudnim časovima. Znao sam da mu ne mogu ništa pomoći, kad je on već donio tako čvrstu odluku (Kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno!) da umre, ali osjećao sam da mi je mjesto tu, uz njega...
Tako sam i zaspao...
Prenuo sam se iz sna i prepao sam se da je djed već umro, a da sam ja prespavao njegovu smrt, što si nikad ne bih mogao oprostiti, ali sam vidio kako mu se od hrkanja pomjera sijedi brk i to me je malo umirilo.

Bake nije bilo u kuhinji. Čuo sam je kako s nekim priča u hodniku.

Prepoznao sam glas čika Rajka, djedovog najboljeg prijatelja, i ako sam do tada imalo sumnjao (a nisam!) da će mi djed umrijeti, sada sam bio više nego sto posto siguran:
"I čika Rajko je čuo da umire, pa je došao da se oprosti s njim", proletjele mi je kroz glavu.

Čika Rajko je ušao u kuhinju, pomilovao me po glavi, a onda krepkim glasom viknuo:
"Pero, šta je majka mu stara? Mi te čekamo na partiju, a ti spavaš sve u šesnaest!"

Na to je moj djed skočio, bunovno se obazreo oko sebe, počeo da zakopčava košulju i priteže kravatu."Prevarilo me je", rekao je, zagladio kosu češljem, vratio češalj u džep, opipao se po sakou da provjeri jesu li mu tu cigarete, dohvatio šešir i izašao s čika Rajkom na ulicu.

Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 10-09-14, 22:48   #16
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

LOŠA PRIČA


Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?!

Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu (ili, što je još važnije, kupcu) ovih novina. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja...

Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča.

Ali, neka ova loša priča najzad krene - od svog kraja prema početku.

Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno... Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:

"E, baš si ti sretan, Daco."

"Što sam, bolan, sretan?"

"Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja."

Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili... "Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam.

Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je tražio "naočale za pisanje". Prodavač ga je začuđeno pogledao:

"Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje."

"E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati."

Miki je (a šta bi drugo?) recitovao:

DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,

KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO,

A NISAM GA NI TAKAO?

Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi put čuo, a kad je nastavio:

MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU,

MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI,

ALI KAO DA JE NEKO STRAN.

Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori:

ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO.

SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.

Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak:

VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE

SVE ČEŠĆE MI SE ČINI

DA NISAM NIKAKAV OBLIK

VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM

KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO -

PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU

ODLIVAM SE I DOLIVAM.

Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati:

ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,

SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.

I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost:

NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE.

PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST,

DA IMAM GDE DA PRENOĆIM.

I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM,

MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.

S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao:

ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,

SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.

Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi:

POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU.

NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE.

TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE.

LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.

Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum... Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti:

ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,

SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI...

...sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kući da ti pišeš?"

Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme...

S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas:

JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.

Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu..."




(op.ed: autor pjesme, kojeg Dario Dzamonja ne pominje, je Mika Antic. Evo i pjesme:

Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?

Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam)
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 12-09-14, 14:11   #17
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

STRANAC

Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, zu to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.

Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.

Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.

Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidam a je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.

Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...

Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.

Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...

Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...

U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića Ruski hrt, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...

Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...

U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...

Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?

Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?

Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 15-09-14, 15:29   #18
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

DOBAR DAN


Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.

Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.

U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."

Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svijeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate).

U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".

Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."

Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čekanje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti...



* * *

Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i čini mi se da je ovo jedan od onih dana za koji se molite Bogu da nikad ne prođe.

Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kćerka iz Amerike, glas joj blista od uzbuđenja i ponosa: na školskom natječaju za priču je dobila prvu nagradu, priča je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State Joumalu, a na pitanje o čemu je pisala, odgovara:

"O tebi, tata."

"Molim te, sine, pošalji mi je što prije."

"Hoću, tata."

"Kako si, inače?"

"Dobro, tata. A, kako si ti, tata?"

(Mogao bih to "tata" slušati do kraja života, a da mi ne dosadi.)

"Na koju adresu, tata?"

"Pa, na Bosnu."

"Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?"

"Ma, na Slobodnu, sine."

"A, tu Bosnu. OK, tata."

Kod Omera, Tičara, mjestu gdje se ne priča o izborima, politici, i jedina govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim da sam prošle nedjelje uplatio loto; provje*ravam listić - dobar sam četrdeset maraka.

Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne čita novine, jer "ima pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priču "koju bi samo ja mogao napisati"). Zove se Dragaš Žarko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske prevrtače".

"Jesu li prevrtači ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtači", kaže: "Zašto?"

"Zato što ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za prevrtače prvi put čujem."

Idem u Šenoinu, u izdavačko poduzeće ZORO i potpisujem ugovor za knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjećaj punoće, ti srsi koji ti miluju kičmu, jer, nakon deset godina, ponovo ću držati u rukama nešto što samo meni pripada i što mi niko ne može oduzeti.

Iz Imperijala mi mašu Aneta i Nikola. Zovu me na piće. Pitaju me imam li kakav rukopis za njih. Kažem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me pita kako su mi djeca, a ja kažem da se nadam da ću ih uskoro posjetiti, da se nadam parama od knjige, a on "hadžijski" vadi hiljadu maraka iz džepa i kaže: "Nemoj ići praznih ruku. Kupi im nešto."

Sasvim smušen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obećavam si da ću Aneti i Nikoli završiti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me čeka iznenađenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdić mi je donio, vratio moja "sabrana djela", a trebaju mi jer Miljenko Jergović hoće da pravi izbor.

Sekretarica Bojana mi kaže da me je zvao advokat i da joj se javim.

Zovem, a Ferida mi kaže da ima dobre vijesti, da će onome koji je u mom stanu nalog za deložaciju biti predat u petak.

"Šta to znači?"

"Znači da si ti od petka u svom stanu."

To je već previše za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz Chicaga, Damir, koji je čuo da se vraćam u Ameriku i koji kaže da mi može namjestiti posao na aerodromu, da držim štand sa kafom i da mogu stanovati kod njega i Branke dok se ne snađem.

Poderan sam srećom: jedan dio mozga mi grli i privija kćerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u ušima, osjećam im ruke, prste, mirišem im kožu...

... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Već odlučujem da se ova rubrika više neće zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kuća izlazećeg sunca.

Pijem sikterušu kod Kerima, a ulazi Švabo-konobar, koji radi za UNPROFOR i kaže mi da, sa svojim američkim pasošem, mogu kupovati klopu i piće po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja već vidim gajbe viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se drži ispod sise i govori kako mora prestati piti, Zoka maže čelo nekom mazom, Lolo, u ćošku, prede poput sitog mačka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj gužvi jedinog mjesta ima samo oko njega, Škoro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu, Tifa se nadmeće u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne čujem, znam priča nešto što vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu me da mi kažu da im je žao što moraju ići, jer kćerka, Farah, opet ima nekih problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvijek, Sejo puši Gitanes i ne da se smesti od te svete dužnosti, Dragan razgleda okolo ima li se šta fotokopirati, "Davor" Uzunović na ogledalu provjerava da li je zaista moguće da ima veći nos od mene, Vlado nije depresivan...

A, ja?

Ja sjedim za mašinom, koja strpljivo vari moje snove i ukucavam ovaj dan, dan toliko dobar da ne želim da se ikad svrši.
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 16-09-14, 12:20   #19
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

OVISNIK


Prošlog petka odem u samoposlugu s rođakom da kupim vinova lišća za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko šest sati popodne, kada se svi vraćaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu.
Redovi se odužili unedogled, a ispred nas se još neka baba preračunala, natrpala u kolica više nego što ima para, pa sad je pred teškom odlukom šta da vrati: kesu "čipsa" ili rolnu tariguza.
"Ma, jebo japrak", iznerviran kažem rođaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka što stoji do nas u redu.
"Odakle ste, raja?"
"Iz Sarajeva, a ti?"
"Isto."
Pruža nam ruku i s osmijehom se predstavlja:
"Ja sam Atif. Atif Abazović."

Meni ime zvuči poznato, a i lika kao da se sjećam: to kako mu se oči smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako popravlja naočale na poveliku nosu...
Osjećanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna "odnekle". Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na piće preko puta. Pristaje, iako kaže da je davno prestao piti:
"Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu. A i ne zaglavio: u toj godini sam popio žestine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom - teško bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino što sam pojeo bile su hrenovke u "Grilu" kod Druge gimnazije,
manje ih nego što imam prstiju na rukama. Tad sam prest'o." Rođak i ja naručujemo po "Martel", a on "pitcher" (2 litra) piva. Mi se zagledasmo, a on objašnjava:
"Pivo nije piće - pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?"

I to mi zvuči poznato, a i sve ostalo što priča: profesori iz Druge gimnazije, raja iz "FIS"-a, konobari iz "stare Istre", koke iz "Park" kafane, šibicari s "Bulevara"... baš kao da smo on i ja vodili jedan paralelan život, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim
klozetima, sjedili u istim redovima u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima...
"Šta sad radiš, Atife?"
On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlači dim, dokusuruje pivu, nadlanicom briše brkove, gleda me pravo u oči i kaže:
"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstiniram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:
"Pa, što se ne vratiš?"

Rastajemo se i obećavamo jedan drugom da ćemo ostati u kontaktu.
"Akobogda", ja uvijek dodajem.
Sinoć zovem rođaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kaže da se ne sjeća nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samoposluzi i bili na piću s njim.
Kažem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana do kasno radio, nigdje iz kuće poslije nije izlazio, gledao košarku na televiziji...
Sad sjedim i sjećam se kako taj dan Atif nije ništa kupio u samoposluzi (Za koji je k.... onda stajao u redu?) i mislim da li je moguće da sam ja to samo sanjao Atifa Abazovića.
Ili je Atif sanjao mene?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Old 16-09-14, 12:22   #20
Aurelia
MiM team Forumaš i po'
 
Aurelia's Avatar
 
Registrovan: Sep 2013
Lokacija: Nisam tu
Postovi: 1,091
Aurelia has disabled reputation
Default

STENMARK ZA PISAĆOM MAŠINOM

Nedjelja je - taj najprokletiji dan za samotnjake. A, kad si kokuz i mamuran, ne može biti gore. Sjedim u stanu svog jarana Zlaje i besmisleno mijenjam televizijske kanale: na svakom isto - dvadeset ljudi "gonja" loptu po terenu i to bi trebalo da me uzbudi i zadrži mi pažnju?!
Po deseti put prelistavam Bosnu, jedinu "literaturu" koju imam, ali već sam sve iščitao - čak i tekstove nekog Edina Avdića i tražim spas, ali ga ne nalazim i ne vidim. Jer Kerim (kod kojeg mogu piti na teku) nedjeljom je zatvoren, Sirano takođe, a i Sarajevo...
Istom - zvono na vratima.
"To je neka dobra duša, s flašom i cigarama, koja me je telepatski dosegnula", mislim, i bos, po hladnom betonskom podu letim da otvorim vrata.
"Izvinite što Vas uznemiravamo. Vršimo anketu o predstojećim izborima", jedan dečkić mi potura neki list papira pod nos...
"Ma, idi se dijete u pičku materinu!"
Ipak, to zvono čini da promijenim odluku da se vratim u krevet i pravim se da spavam, nego se oblačim i silazim niz kliske stepenice prema Marindvoru...
Sjetim se da mi je Zlaja rekao da je Ptičar u Tvrtkovoj otvoren, a imam i tri marke u džepu, pa ću bar jedan satak moći zavarati svoj očaj.
Kod Omera, u Ptičaru, moj stari komšija Mirko.
Nismo se vidjeli "sto godina". Sjedimo okruženi posterima kanarinaca i štiglića, pijemo gemišt. Dolaze i Zlaja i Dragan i najednom se život čini podnošljivijim.
Možda ću predurati i ovaj dan i noć, a već sutra će biti bolje, mnogo bolje.
Omer nam sipa još po jednu "sikterušu", jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu koju drže neke Sandžaklije, pa nam, valjda, prepoznavši "marindvorske" glave, pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali lopte i ćize i nijemo se pitamo: gdje sad? Mirko predlaže Jagodu.
Bogami, otvorena je i puna svijeta. Služi nas konobarica građena kao "playmaker" i šupljiramo dalje: pričamo o teorijama postanka svijeta samo da ne bismo pričali o tome da Zlaji treba tri hiljade maraka da bi dobio ugovor o korištenju stana, da će Mirka uskoro, po nekom zakonu "restitucije", izbaciti iz
njegovog stana, da mene nema ni na mapi ovog "opsjednutog" grada - više ne haubicama i snajperima, nego duhovima prošlosti.
Kad smo došli do postanka čovjeka, Zlaja zaključuje diskusiju: "Čovjek je nastao iz kurca."
Mirko i ja ne možemo da se ne složimo s tom očiglednom istinom, pa nam je sad ostalo ništa o čemu bismo mogli laprdati. Zlaja brunda kao medvjed da više nikad u životu neće piti, Mirko duma nešto svoje, a ja gledam u njegove ruke i sa pakosnim zadovoljstvom primjećujem da su mu nokti prljaviji i
zapušteniji čak i od mojih.
Za sto nam prilazi moj jaran, Faca, i hvali nešto što sam napisao, a čega se ja više i ne sjećam. Ali, sujeta je sujeta, pa me čini blaženim da slušam slavopojke...
Priča Faca kako se s nekim svađao o meni: kao taj neko je rekao da bi svako mogao pisati kao što ja to radim, a Faca mu je odgovorio: "Aha. To je kao kad gledaš Stenmarka na televiziji pa misliš: jebo njega - uzmeš štapove u ruke, staneš na skije i spustiš se - to može svaka budala."
Mada mi je do tada Facino laskanje godilo, odjednom se osjećam tako star i tužan, jer se sjećam vremena kad mi je pisanje značilo život, a ne preživljavanje, kad sam, zajebajući svoju ženu (bivšu - i to me rastužuje), dok bismo pili jutarnju kafu, a ona morala na posao, sjedao za pisaću mašinu i pjevao: "Gledaj ove ruke, gledaj sad..."
Prsti su samo doticali slova, a ona su se na nekakav čudan način slagala u cjelinu, tvorila riječi i rečenice, priče, a ja se osjećao kao Šopen kad svira na klaviru.
Sjećam se tog omamljujućeg mirisa friške štampe koju sam mirisao kad mi je Stevan Tontić dao primjerak Lica u kojem su mi objavljene priče - niko i ništa me nije moglo dotaći, niko mi nije mogao nauditi, bolio me k.... šta iko misli o meni dok sam nosio taj knjižuljak ispod ruke...
Da ne pričam o prvoj knjizi! Hej! Rajko Petrov Nogo je o njoj pisao u NINu na pune dvije stranice, a ja sam hodao gradom kao paun i prvi put shvatio šta je Miguel de Unamuno mislio kad je tvrdio da čovjekov osnovni poriv nije želja za samoodržanjem, nego bijeg iz anonimnosti.
Sjećam se sreće svoje rodice Buce kad sam joj poklonio tu knjigu, a sad me je stid i strah da je čak i nazovem, jer znam koliko me voli, a ja ne činim ništa da tu ljubav opravdam, nego kao sova čučim na nekoj suhoj grani i nukanjem tražim izgovor za sve što pogrešno činim.
Sjećam se medvjeđeg zagrljaja svog pokojnog prijatelja, Nedima Idrizovića, koji nije dao nikom ništa da plati u Korzu kad sam mu potpisao svoju knjigu, a on me zajebavao da bi se moja sabrana djela mogla proturiti ispod vrata...
Sjećam se zanosnog tijela moje Sabine dok leži pod čaršafom, a ja joj kažem: "Samo da napišem priču za "Oslobođenje" i eto me natrag u krevet..." i pisao i iz mene se naprosto prosipala ljubav.
* * *
Hvala ti, dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti što si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali nešto moraš da znaš: na televiziji smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoći s kojom prolazi kapije, ali se nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se
odrekao da bi završio slalom i digao ruke u pobjedničkom zanosu.
Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim upravu: svako bi mogao pisati ovako kao što ja pišem!
Ali, po koju cijenu?
__________________
I'd wait for the lion...
Aurelia is offline   Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 09:44 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2019, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM