MADEinMONTENEGRO.com
 

Go Back   MADEinMONTENEGRO.com > Umjetnost i kultura > Književnost i lingvistika

Notices

Književnost i lingvistika Malo o književnosti, kulturi jezika, govoru i svemu što nas zanima vezano za narječja.



Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
Old 05-08-09, 10:20   #201
gromovnik
MiM team King / Queen
 
gromovnik's Avatar
 
Registrovan: May 2009
Age: 31
Postovi: 10,614
gromovnik has disabled reputation
Default

HALIL DŽUBRAN - BROD U MAGLI

Ispricao nam je ovo jedne snežne, na vetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
"Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju secanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da udjemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne deli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Video sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lepog lika, prijatnog glasa, nežnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mesto neke stvarne žene? Da li se pomešala sa mojom svešcu, tako da sam njene senke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i c;uo njen glas? Jesam li poludeo? Jesam li opsednut covek koji je pobegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u neverovatnom obliku. Naše cudjenje i poricanje, medjutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Delila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda detinje c;isto, nežno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Podjimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo seli na stenu zagledani u suton, kad dospemo na neko udaljeno mesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, pre nego medju granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pesmu uvek kada bi medju njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sedao usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i video je zagledanu u mene sa svetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan?
__________________
Mirisni cvijet si što živi u mrtvom telu...
gromovnik is offline   Reply With Quote
Old 08-08-09, 20:06   #202
gromovnik
MiM team King / Queen
 
gromovnik's Avatar
 
Registrovan: May 2009
Age: 31
Postovi: 10,614
gromovnik has disabled reputation
Default

Mejdan Simeuna Đaka

Treću pripovijetku Kočićevog ciklusa o Simeunu Đaku objavio je najprije Srpski književni glasnik, IV/1904, knj. II, br. 3, a zatim ju je pisac unio u III zbirku pripovjedaka „S planine i ispod planine“ (Beograd 1905).
U priči se više puta pominje „banjalučki trbušati Likota“. Riječ je o mitropolitu Evgeniji Letici, koji je u borbi za crkveno-školsku autonomiju zastupao vladino gledište, te ga je Kočić zbog toga oštro ismijavao. Zbog ovih invektiva nadležni organi uprave u Sarajevu razmatrali su i mogućnost eventualnog krivičnog gonjenja autora, (Vidjeti Kruševčevu bilješku u I knjizi Sabranih djela P. Kočića, 1967, str. 289)
___
Tišina. Samo kotao kvrca, i katkad varnica prsne, pa se kao u ljutini raspršti i utrne. Kroz porazbijane crkvene prozore širi se težak, zagušljiv miris od zejtina i tamjana i miješa se s mlakim rakijavim zadahom koji se diže povrh uzavrelog kotla.
– Daj mi kaži, Mićane! – trže se majstor Glišo kao iz dubokog premišljanja, primače se vatri, istrese lulu o dlan, pa je opet napuni i metnu ugljen… – Daj mi kaži, Mićane, moreš li ikako znati što Simeuna ne zakaluđeriše? Eto, rećemo, služiš već puni trideset godina kaluđere, pa ćeš to, ja mlim, bolje znati nego što drugi. E da vamo rečeš da nije učevan, jest brte bogme, duplo, kabasto učevan! Eno u namastiru ima makar dva tovara knjiga, pa koju gođ otvori, zna u njoj, na moju dušu, ko i sarajevski vladika, a da i ne mećemo u račun ovog banjalučkog trbušatog Likotu, što nosi škrljak ko i svaki švapski šikutor, sram ga i stid bilo Kristova lišca!
– I ja se, ljudi, tome čudim: šta bi to moglo biti po srijedi? – ču se neko iza kace, pa zijevnu i strese se.
– E, moj brate, učevan veliš! On vamo učevan jest, ama nije sve ni u nauci. Sjarnide, Glišo, taj ugarčić!
– Junaci moji, ja bi reko da je tome rakija najviše kriva?
– Ono da… doduše… nako po pravi… Ja ne znam, – zavija i zapleće Mićan.
– Rakija, Mićane, rakija! Nemoj zavijati. Časnog mi krsta, ne krstio se njim već klanjo ko Turčin ili nosio škrljak ko trbušati Likota, sram ga i stid bilo Kristova lišca! – ako Simeun nije dosad popio toliko rakije da bi se na njoj, kad bi se puštila kroz badanj, moglo samljeti dvadeset ulčeka sirove zobi!
– Ti, majstore, uvijek pregoniš! – ljutnu se Mićan. Dvadeset ulčeka sirove zobi! Ne griješi, bolan, duše!
– Ne gudi ni ti, Glišo, baš tako debelo! – ču se onaj iza kace i opet zijevnu. Piju, a i pili su, dragosti moja, i drugi. Ili je pokojni Silavestar pio, ili je živ rob nije pio, pa ga jope zaigumaniše, pa zaproigumaniše, dok ga čak i ne zajermonašiše. Šta ti veliš, Mićane?
– Bolje da i to rade nego da nose škrljake i da se po Banjoj Luci šajcaju sa švapskim rospijama ko trbušati Likota, sram ga i stid bilo Kristova lišca! I to mi je vladika i jedan Kristov svještenik! – viknu majstor Glišo i prezrivo pljunu.
Mićan ih pogleda mrko, debelo, pa mirno, kao s nekom tugom nastavi:
– Bud je njemu njegova kriva, ćud! On će šjećeti s tobom, razgovaraće se, bratski će se ljubiti i grliti, onda će skočiti i, podvrisnuti: „Stoj! Budi mene miran!“ pa će te na mrtvo ime isprebijati, ako je jači. Krošto, zašto, to nek sam bog zna. A pravo, po duši kad budemo govoriti, mekana je srca i podatne ruke: zalogaj bi čojeku iz usta dao. Nema vajde kriti, voli, braćo, i da malo udari u stranu kad što o sebi govori. Ali njegova laž, njegove, oću reći bešjede, nijesu nikom na šteti.
– Kakav je da je, naš je! Drag nam je. S onu stranu crkve čuše se promukli glasovi, odjeknuše potmulo kroz crkvu, razliše se i tihano, drkćući izumriješe u vrhovima četvrtastog zvonika i oblo svedenog kubeta.
– Eto i’, na moju dušu, kotlu! – trže se Mićan kao da ga nešto za srce ujede i ustade sa stoca.
Na avlijskom zidu više kotla zatreperi svjetlost od svijeće, pa se zaigra po kotlu, dok se i po nama ne rasu. Iznad oltara prema vatri ukaza se Sopronija Luburić Knežopoljac, proiguman od namastira Gomjenice i Simeun Pejić Rudar, đak od namastira Gomjenice. Ogrnuli nekakve stare, lisičinom postavljene ćurkove, ispriječili podugačke čibuke, pa idu i pomalo posrću, a đače pred njima nosi debelu, voštanu svijeću.
– Dobra veče, ktitori i priložnici sija svjatija obitelji i vsego mira!
– Bog dobro dao, oci naši duovni! – odazvaše se svi i poskakaše na noge.
– Rakijo majko! – prošapta neko u mraku.
– Ama, vi se nešto zagovorili o Simeunu i o starim kaluđerima, pa čusmo… Ne da nam se spavati… te dođosmo da… – zapleće jezikom otac Sopronija.
– Ne šjedaj, Simeune, na tu klupu! – viknu Mićan i podmače mu svoj stolac da sjede. Maloprije nam se neotice prosu kom, pa je, prošćeš, mokra.
– Nije ni on najsuvlji, – promrmlja neko iza kace.
– Šta vi to pričate o meni? – učini se Simeun kao da i ne ču što onaj u mraku reče.
– Zbilja, brez šale, šta vi to pričate o mom Simendašu, o mom starom deliji i branitelju ove obitelji i ove naše svete Ćabe? – reče vrlo meko, gotovo pobožno, otac Sopronija i sjede na prag od podruma. Ja najvolim na pragu…
– Od podruma! – dodade neko iz mraka.
– Ama, ko to večeras neprestano nadovezuje i bronda u mraku?! – razgoropadi se Simeun, skoči pomamno sa stoca i živo sijevnu očima. Časne mi trapeze, ja ću š njim večeras morati podijeliti mejdan ko birzemanile s Asan-begom Čekom od Sane, pa kome bog i sreća junačka voljadne!
Jedva ga umiriše i svladaše da ne podvrisne: „Stoj! Budi mene miran!“
Mićan im, i njemu i ocu Soproniji, natoči po čašu rakije. Sletiše sa sviju strana Simeuna da im pripovijedi kako je dijelio mejdan s Asan-begom Čekom.
– Vi oćete da vam to pripovjedim? E, moja djeco, istrovo je Švabo svijet, ispoganio i prevjerio. Ušla u narod nekakva nevjera i prokletstvo. Niko nikom ne vjeruje, pa se bojim da i vi meni nećete vjerovati…
– Jest bogme, Simeune! Pošljednje je vrijeme nastalo, vidim ja. I vladike počeše ko i šikutori nositi škrljake i šajcati se po čaršiji u po bijela dana sa švapskim rospijama, stid i’ i sram bilo Kristova lišca! – uzdahnu majstor Glišo i opet prezrivo pljunu.
Poslije dugog moljakanja i ustezanja, Simeun izvrnu čašu i poče:
– To je bilo prve neđelje iza ukopacije a upravo na neđelju dana pred ovaj moj, ako se počem šjećate, zulum u Bronzanom Majdanu, kad sam ono nako po starinskim malo preplašio Majdance i pokupio nešto nameta. Ustrija je, ko što znate, bila već zastupila. Švapski soldati izašli s jednim kapetanom na Kadinu Vodu, porazapinjali čadore, pa nako ćute. Svijet se bio malo smirio, ali još, štono vele, zaudara kokija od baruta. Tako to potraja jedno dva, tri dana, dok povikaše: „Eto, veli, Turaka Krajišnika na Banju Luku! Eto i’, kažu, ko na gori lista!“ Jedni će, čuje se, udariti, pod Dervišagom Pozdercom, preko Poloja, pa na Bronzani Majdan, pa onda već preko sela dolje na Banju Luku; a drugi će – Nali-de, Mićane, još jednu čašu ocu Soproniji! – A drugi će, pod Asan-begom Čekom, krenuti sa Sane uz Kozicu, pa će prijeći na Tominom Mostu preko Gomjenice i udariti na namastir. Tuj će, pogovara se, uvatiti konak, večerati, šenlučiti, pa onda, upravo pred zoru kad se dijeli dan i noć, zapaliti crkvu i krenuti na Banju Luku. Tako se u ono vrijeme novtalo i govorilo, i ovo vam je, djeco moja i Srbovi moji, ko jedno istoričesko zbitije.
Svijet se jope uznemiri. Počeše ljudi sklanjati nejač i sermiju u zbjegove. Svejedno vam je, braćo, bilo ko kad čojek iza velikog umora legne da spava pa ga u pola sna probude.
Izašli ja, pokojni Partenija i Isaija u avliju, pa odamo i jednako pogledamo preko Gomjenice i osluškujemo.
– Šta ćemo, braćo? Da bježimo? – uzvrtio se Isaija.
– Šta ti veliš, Simeune? – okrenu se pokojni Partenija meni.
– Ja velim ako ćete me poslušati: da svete knjige, ikone, krstove, odežde i sve što se mogne iz crkve dignuti, sklonimo u zbjeg…
– Pa i ja tako mislim – utače se Isaija. Onda bi se, veli, i mi mogli đegođ skloniti.
– Pa onda – nastavi ja, i ne gledeći na Isaiju, jer znam kakav je junak – pa onda da skupimo jedno pet, šest stotina ljudi, pa da branimo ovu našu svetu Ćabu od prokleti Agarjana.
Govorimo mi tako, dok uleti u avliju Stanko Đaković:
– Eto, veli, Krajišnika uz Kozicu! Čuju se puške.
– Šta ćemo, pobogu braćo?! – uzvrtio se Isaija ko Ciganin u kotlu, pa drkće ko prut i oda gore i dolje po avliji.
– Šta je? Što si se uplašio toliko? Kaluđer si. Nemaš djece pa da će, ako večeras pogineš plakati gladna i gola za tobom. „Šta ćemo, pobogu braćo!“ Dobro. Šjedićemo, pićemo i razgovaraćemo se ko i dosad, dok se ljudi ne skupe, pa…
– Tebi je, Simeune, uvijek do nekakve bresposlice! Glava, bolan, igra.
– U tebe igra, vidim ja, da mi i ne kažeš.
Prepo se Isaija, zamislio se, dok se nešto ne došjeti:
– Da zovnemo, veli, kapetana i soldate s Kadine Vode da nas brane?
– Teško onom koga drugi brani! – dočeka ga ja ko iz svog štuca; sastavi vatru u vatru.
Popasno je doba. Sunce privilo kraju i već pada na zaranke. Puške učestale. Pucanj se sve bliže i bliže primiče. Isaija uzja konja i pobježe kapetanu na Kadinu Vodu.
– I stari su ti bježali, kukavico sinja! – viknu ja i ispali štuc za njim, onda naredi momcima da sazovu ljude, pa šjedo s Partenijom piti. – Uli-de, Mićane, još jednu čašu ocu Soproniji!
– Uli Mićane, uli, – ču se neko iz mraka. Pa moreš i Simeunu jednu uzgred natočiti.
– Nek je otac Sopronija zadovoljan i počestvovan, a za me je lako! – reče Simeun, iskapi čašu, pa nastavi: – Skupi se svijeta puna ravna, ravdijana avlija. Sve naoružano do zuba, došlo da brani od mrski Agarjana ovu svetu crkvu. Pokojni Partenija – i u grobu mu vala! – izvalja cijelo cjelcato bure rakije iz podruma, da se narod malo oslobodi i pribere.
– Pite, braćo ih Srbovi moji! Bolje da mi popijemo nego Turci Krajišnici i Asan-beg Čeko, bulešiku mu njegovu i džamijski šiljak!
...............
__________________
Mirisni cvijet si što živi u mrtvom telu...
gromovnik is offline   Reply With Quote
Old 08-08-09, 21:39   #203
Sanuška
Tempus fugit
 
Sanuška's Avatar
 
Registrovan: Jul 2008
Lokacija: Moja Crna Gora
Postovi: 23,402
Sanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tunelu
Default

VALER: ”Uvideo sam da najlakše možemo zadobiti ljude ako se kitimo onim što se njima dopada, ako se slažemo s njihovim načelima, ako hvalimo njihove mane i odobravamo njihove postupke. Ne treba se bojati da ne preteramo sa uslužnostima, jer, iako se vidi da ih varamo, najlukavije uvek najlakše obmanjujemo laskanjem, i nema bezočnosti i šege koje oni ne bi podneli, samo ako se ove začine hvalama. Postupajući ovako, postajem pomalo neiskren; ali kad su nam potrebni ljudi, moramo im se prilagoditi; a pošto ih samo tako možemo pridobiti, onda nisu krivi oni što laskaju, već oni koji žele da im se laska.”

(MOLIJER; Tvrdica)
__________________
"Za tebe koji zaslužuješ sve(t)"
Sanuška is offline   Reply With Quote
Old 08-08-09, 21:40   #204
Sanuška
Tempus fugit
 
Sanuška's Avatar
 
Registrovan: Jul 2008
Lokacija: Moja Crna Gora
Postovi: 23,402
Sanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tunelu
Default

OSNOVNA ŠKOLA

Kad smo ušli u razred, učitelj nas je povrstao po veličini i tako uterao u klupe. Najmanji su zauzeli mesta u prednjim klupama, a sve veći i veći u zadnjim. Docnije će nas tek klasificirati po znanju, te će najbolji đaci sesti u prve klupe, lošiji za ovima, a najgori u poslednjoj, koja se zvala magareća klupa. Tada, kada sam ja učio osnovnu školu, postojala je kao vaspitno sredstvo i ta magareća klupa, u koju bi učitelj upućivao one koji odista ništa ne bi znali. Ja nalazim da je to bila vrlo dobra ustanova, jer su se neznalice, na taj način, navikavale na to da su magarci. Otkako je to ukinuto, neznalice se nikako neće da izmire s tim faktom, te u životu obično magarci sede u prvim klupama.
Poređani tako u klupe po veličini, izgledali smo kao semenke u lubenici. Svi jednoliki, svi bezizrazni i svi balavi, pa ipak - ko bi to tada rekao - tu su, jedan kraj drugoga, sedeli: budući ministar i budući razbojnik, budući episkop i budući zajmodavac, budući robijaš i budući berzanski milijarder. Koliko bi sreće po čovečanstvo bilo kada bi se još kod tako male dece znalo šta će ko biti, pa ako ništa drugo a ono bar, dok smo deca, da se siti natučemo budućeg ministra, episkopa i berzanskog milijardera.

(Branislav Nušić; odlomak Iz "Autobiografije")
__________________
"Za tebe koji zaslužuješ sve(t)"
Sanuška is offline   Reply With Quote
Old 08-08-09, 22:42   #205
Daci
MiM team Expert
 
Daci's Avatar
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 3,263
Daci na dobrome putu
Default

"I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću i uvjek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.”

Meša Selimović
__________________
Daci is offline   Reply With Quote
Old 08-08-09, 22:46   #206
Daci
MiM team Expert
 
Daci's Avatar
 
Registrovan: Jan 2008
Postovi: 3,263
Daci na dobrome putu
Default

"Usamljenost je nešto najdragocjenjenije na svijetu ako čovjek zna kako da je iskoristi.
Ona doprinosi da se izgradi izdržljivost i dopušta čovjeku da hladno posmatra sebe i sve svoje nedostatke i vrline; dopušta mu da dobije neku perspektivu o stvarima. Omogućava mu da se suoči i da podnese mnoge stvari koje bi inače bile nepodnošljive."

Gospodja Parkington-Louis Bromfield
__________________
Daci is offline   Reply With Quote
Old 08-08-09, 23:42   #207
tinky
ツ ♫ ツ♫ ツ
 
tinky's Avatar
 
Registrovan: Nov 2008
Lokacija: Iskrajkam se iz prikrajka.
Postovi: 4,163
tinky has disabled reputation
Default

..Ušuškao sam je u ćebe sa svih strana, i tek onda odškrinuo vrata terase, složio na naslon kauča stvari u kojima je došla meni, a na naslon stolice koje će joj biti potrebne kad dođe sebi, i na brzinu, pod telefonskim brojem pumpe, našvrljao kratku novelu o bravi i ključu, za slučaj da odluči da zbriše kući pre nego što se ja, ujutru, vratim.
Ali, đavo mi je sedeo na ramenu...
Bio sam već na vratima, kad sam pomislio da će ipak biti bolje ako s nje skinem još nešto što bi joj moglo smetati u snu. Ta crna stvar bila je pomalo komplikovana, nisam imao predstavu kako se demontira i skida, ali kad sam je se jednom dotakao, više nisam mogao da je pustim iz ruku. I uspeo sam...
Gledajući dugu riđu kosu, prosutu po belom damastu, shvatio sam da nisam pogrešio kad sam rešio da idem do kraja, i da sam dobro uradio što sam joj na kraju konačno skinuo i tu veliku crnu šnalu.
Šnalu?
Šnalu. Pa šta?
"Sram bilo onoga ko zlo pomisli"...
To piše na Ordenu Podvezice. Na Ordenu Šnale ne piše ništa, pošto to odličje, zasad, očigledno ne postoji.
Da postoji, ja bih ga već imao na šinjelu...
Ne znam šta bih još morao da uradim da postanem svetac, ali mislim da sam glavni posao već obavio. Sad, ako i treba da ubijem neku aždaju, ili da spasem dva-tri grada od kuge i propasti, to će, posle svega ovoga, biti samo puka formalnost.
Samo polako. Nisam ja lud. Barem ne toliko...
Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kad te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je. Još kako sam je želeo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u čudni raspored sićušnih mladeža na tilu vitkih leda...
I trgao se. Uplašen...
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda...
Ja sam momak staromodan. Prevaziđen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ceš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći...
Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko neće spavati za vreme tog spavanja...
Laku noć, njene pospane oči...


Balašević
__________________
Nekad sam jurišala na vetrenjače...
Danas ih gledam kako mirno stoje. I ne mrdam.
tinky is offline   Reply With Quote
Old 09-08-09, 17:02   #208
pehar
MiM team King / Queen
 
pehar's Avatar
 
Registrovan: Feb 2007
Postovi: 19,560
pehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelupehar svjetlost u tunelu
Default

KEJT KARIGAN - RECEPTI ZA SAVRSEN BRAK

Zaljubljenost ima kraći garantni rok od čajnika, a u braku se od čajnika manje i koristi. Bolje je biti naoružana slepom verom da će se kad je jednom nestane, ljubav ponovo vratiti. I hoće, vratiće se. Protekle godine sam naučila da ljubav u braku nikad nije ni potpuna ni završena. Da mora biti savitljiva, prilagodljiva. Ako se suviše navikneš na one divne ljubavne žmarce, nećeš imati čime da ih nadomestiš kad iščeznu.
pehar is offline   Reply With Quote
Old 14-08-09, 08:31   #209
tinky
ツ ♫ ツ♫ ツ
 
tinky's Avatar
 
Registrovan: Nov 2008
Lokacija: Iskrajkam se iz prikrajka.
Postovi: 4,163
tinky has disabled reputation
Default

I tako se skrivam iza vrata da me Stvarnost, kada uđe, ne bi videla. Skrivam se ispod stola odakle naglo skačem i plašim Mogućnost. Kako se odvajam od sebe, dve me mučnine stežu kao dve ruke u čvrstome zagrljaju – mučnina od mogućnosti življenja samo u Stvarnome, i mučnina od mogućnosti poimanja samo Mogućeg.
Tako pobjeđujem svu stvarnost.


Nikada Ostvareno Putovanje.....Pessoa
__________________
Nekad sam jurišala na vetrenjače...
Danas ih gledam kako mirno stoje. I ne mrdam.
tinky is offline   Reply With Quote
Old 18-08-09, 12:21   #210
tinky
ツ ♫ ツ♫ ツ
 
tinky's Avatar
 
Registrovan: Nov 2008
Lokacija: Iskrajkam se iz prikrajka.
Postovi: 4,163
tinky has disabled reputation
Default

“…strašno je videti čoveka koji veruje da je potpuno i nesumljivo sam, jer u njemu ima nešto tragično, čak i sveto, a u isti mah jezivo i sramotno. Uvek – kazao je – nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista nego se menja zavisno od uloge koju treba da odigramo u životu: masku profesora, ljubavnika, intelektualca, prevarenog muža, junaka, nežnog brata. Ali koju masku stavljamo ili kakva nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas niko, baš niko na svetu, ne posmatra, ne motri na nas, ne sluša nas, ne zahteva ništa od nas, ne zastrašuje nas, ne nasrće na nas? Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovek tada suočava s Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savešću. Možda niko neće oprostiti onome ko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu...“

Ernesto Sabato
__________________
Nekad sam jurišala na vetrenjače...
Danas ih gledam kako mirno stoje. I ne mrdam.
tinky is offline   Reply With Quote
Old 19-08-09, 08:16   #211
seka
..love..¸¸.•´Ż`♥ஐ
 
seka's Avatar
 
Registrovan: Jul 2007
Lokacija: dreamland
Postovi: 29,088
seka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čeka
Default

”Vama je često bio dosadan sopstveni život, stremili ste za tim da odete odavde, je li tako? Vi žudite da napustite ovo vreme, ovaj svet i ovu stvarnost i da uđete u jednu drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svet u kome ne postoji vreme. Učinite to, dragi prijatelju, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gde se on krije, poznato vam je da je svet koji tražite – svet vaše sopstvene duše. Samo u vama samom živi ona druga stvarnost za kojom žudite.”

Herman Hese, Stepski vuk
__________________
......
seka is offline   Reply With Quote
Old 21-08-09, 09:13   #212
gromovnik
MiM team King / Queen
 
gromovnik's Avatar
 
Registrovan: May 2009
Age: 31
Postovi: 10,614
gromovnik has disabled reputation
Default

“Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.

Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.....

Čarls Bukovski - žene
__________________
Mirisni cvijet si što živi u mrtvom telu...
gromovnik is offline   Reply With Quote
Old 24-08-09, 21:41   #213
gromovnik
MiM team King / Queen
 
gromovnik's Avatar
 
Registrovan: May 2009
Age: 31
Postovi: 10,614
gromovnik has disabled reputation
Default

“Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.
Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.Tako je oduvijek bilo sa svim onim za čim sam žudio: tek kada bih osjetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovjek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želio sam da budem sam, kao što sam želio slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žeđ, drugačija, uvijek drugačija. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad poštovao brak i djecu, toliko da sam se jedva usuđivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i djecu, moju dragu djecu koju sam nježno volio – a šta mi je od svega ostalo!
I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vrijeme sam želio da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lijep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svijet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nježne grudi, i s čuđenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamjerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvijek daje izvjesnu moć nad ljudima. Oni osjećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osjećanja koja su promjenljiva ali snažna, osjećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvijek vodi ka nečemu novom. Taj impuls i ta žeđ pomažu mi da prođem kroz sva kraljevstva realnog svijeta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobjegnem u bezimeno i nepoznato.

Bilo je kasno kada sam se te proljećne noći popeo na brdo; kiša je tiho pjevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smeđokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila posljednji poljubac pred svojom seoskom kućom, vidjeh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvijezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvijezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam vidio, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bijednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvijek tu i uvijek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.”


Čarls Bukovski, “Zabilješke jednog pokvarenjaka”
__________________
Mirisni cvijet si što živi u mrtvom telu...
gromovnik is offline   Reply With Quote
Old 25-08-09, 20:55   #214
Sanuška
Tempus fugit
 
Sanuška's Avatar
 
Registrovan: Jul 2008
Lokacija: Moja Crna Gora
Postovi: 23,402
Sanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tunelu
Default

Sve moje ljubavi trajale su najviše sedam godina: kažu, telo se obnavlja svakih sedam godina. Uvek je predivno u početku. U sredini je još lepše. A na kraju ... zavisi od toga ko se prvi zasiti. Uvek je teško na kraju. Nikad nisam nekog volela, a da ga nisam još i "posle" volela. "Posle" ne postoji više ona povezanost glave s telom. Tad funkcioniše samo glava... Ali ipak nešto ostaje... nešto nalik na ožiljak. Ne u tužnom smislu te reči. Ostaje ožiljak koji nam služi na čast. Najlepše odlikovanje...

Francoise Sagan - Odgovori
__________________
"Za tebe koji zaslužuješ sve(t)"
Sanuška is offline   Reply With Quote
Old 25-08-09, 20:58   #215
Sanuška
Tempus fugit
 
Sanuška's Avatar
 
Registrovan: Jul 2008
Lokacija: Moja Crna Gora
Postovi: 23,402
Sanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tuneluSanuška svjetlost u tunelu
Default

Stojim na Trgu Republike, kad iznenada ispred mene prodje GALA. GALA je moja najstarija ljubav. Rastali smo se prije sedam godina, uctivo i prijateljski .....
O ljubavi bi se moglo i ovako govoriti : u krugu stoji dvadesetak devojaka. Sve su jednako pozeljne. Vi slucajno prilazite petoj devojci i pocinjete razgovor. I sta se dogadja ? Ona se istog trenutka odvaja od svih devojaka. Njeno lice postaje drugcije, njeno je telo lepse, njene su reci preciznije. Senka se navlaci na ostale devojke, one vise nemaju nista zajednicko s vasom izabranicom. Ljubav ima vrednost samo za onoga koje oseca, nema nikakve vrednosti za onoga kome se iskazuje. Covek koji voli je lep. Samo je on zasluzan za svoju lepotu, a ne onaj koga on voli. Zato se ljubavlju niko ne moze okoristiti, ljubavi se jedino moze sluziti.

Danas sam prekopavao po svojim starim rukopisima. Pronasao sam zapis
slican dnevniku, rukopis o ljubavi. Zeni koju sam voleo, a razisli smo se, nikad necu prici. Ona je za mene samo ljubomora, ocajanje, neodlucnost, strah, nemogucnost da je shvatim. Od svega se iskupljujem pisanjem

3. 9. 1970. Danas smo oboje pijani, prvi put smo se sreli. Nasli smo se u mojoj sobi. Razmisljao sam o ljubavi i cudio se. Skinula se gola, imale je lepo telo. Spavao sam sa zenama, ali ova je zaista lepa. Pitao sam se, cime sam to zasluzio, zar niko nije zasluzni. Tog trenutka u mojim mislima se probudila pesma o ljubavi. Uzivali smo u telima i prodiranjma. Ponavljali smo se mnogo puta, rekla je da je to jako zgodno. Ja sam se cudio zasto se zene od toga onda toliko brane. Jebi se, to je zdravo za zivce, tu recenicu stalno sam ponavljo i stao se uozbiljivati.

4. 9. 1970. Ona je lezala, i ja sam lezao, bili smo umorni, bilo nam je lepo, nista nismo mislili. Sest sati popodne, kazala je, predhodno je trepnula ocima : "Mili, moram kuci, tata i mama dobi ce zivcani slom." Otisla je, nisam razumeo ono o zivcanom slomu, jer je noj bilo lepo.

7. 9. 1970. Nazvala me i rekla da ce doci, ali da ima problema sa tatom i mamom. Razmisljao sam zasto, ako je jebanje zdravo za zivce, a ona mi je tumacila da je roditelji beskrajno vole, onda je ona zaista zivcana.

8. 9. 1970. Osam sati ujutro. Dosla je, skinula se gola, uzivali smo. Digla se i rekla, veceras cu doci u "Kavkaz". Dosla je doterana i lepa i odmah sa vrata progovorila : "Skoro nisam dosla, moramo se rastati, imam decka. U (p.m.) to mi se stalno dogadja." Odgovorio sam : "Sta cu, tako je to cesto sa mnom." Rastali smo se, ona je krenula prema tramvaju. Naglo se okrenula i posla prema meni i izgovorila : "Volim te, vodi me kud god zelis, za citav zivot." Za citav zivot ?, mislio sam, i bio sretan, jer ipak je ljubav mocna stvar.

3. 9. 1971. Zadnje gledanje njenog tela, isto je kao na pocetku.

4. 9. 1971. - znas, volim ga vec mesec dana, prevarila sam te s njim.

Sada je 14. 6. 1972. Razmisljam, i osecam da je jos volim. Cuo sam da je nesrecna. Ja nisam vise isti.

Sada je 4. 3. 1978. stojim na Trgu Republike, a ona kraj mene prolazi. Gala.


" Ljubav za Isidoru Duncan" .. ALBIN ALBIN
__________________
"Za tebe koji zaslužuješ sve(t)"
Sanuška is offline   Reply With Quote
Old 27-08-09, 10:06   #216
gromovnik
MiM team King / Queen
 
gromovnik's Avatar
 
Registrovan: May 2009
Age: 31
Postovi: 10,614
gromovnik has disabled reputation
Default

Knez sa tuznim ocima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci "govore", a muskarci su cutali. ("Tebi sve govori!" rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom "Najsladje Voce".

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

-- Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka -- i izidje na trg, gdje je u sjeni "Najsladje Vocke" sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao spijeciti -- strasno je reci! -- pljunu mu glasno i zestoko u oci.

-- Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

"... jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka".

Ivo Andrić
__________________
Mirisni cvijet si što živi u mrtvom telu...
gromovnik is offline   Reply With Quote
Old 01-09-09, 18:48   #217
laufer
MiM team King / Queen
 
laufer's Avatar
 
Registrovan: Aug 2008
Postovi: 10,294
laufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čekalaufer briljantna budućnost ga čeka
Default

'...ocemo ve po repu...'
ozez topuzovic, aka veleum, aka tomas rakocevic
__________________
SPES MEA IN DEO EST
je me souviens!
laufer is offline   Reply With Quote
Old 07-09-09, 07:48   #218
seka
..love..¸¸.•´Ż`♥ஐ
 
seka's Avatar
 
Registrovan: Jul 2007
Lokacija: dreamland
Postovi: 29,088
seka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čeka
Default

"Kako ti je?" — pitam sjedoglavog onog starca na obali morskoj.
"Nikako!" odgovori mi on. "Čekam smrt!"
"Zar te ne veseli život?"
"Ne!"
"A želja?"
"Ne želim ništa!"
"Ništa? Zar zbilja ništa, pa ni samog povratka mladosti svoje?"
"Ne! - - Mladost mi otrovaše, a sada mi starost truju!"
"A da se još jedamput rodiš?"
"Ne dao Bog!"
"Da ti se je ipak još jednom roditi, što bi želio biti?"
"Kamen u dubini morskoj! ..."


-------------------------------


Bilo mi je osam godina, kad se je novljanska luka gradila.
U toj dobi znade većina primorske djece plivati, — ja još nisam znao.
Igrajuć se po luci, padnem u more. Potonem. — Voda me digne. Vidim na zidu, vrh sebe, djece. - - Pružam ruke, — Hoću da vičem, - - ne mogu! Gutam more, tonem - - Izgubljen sam!
Taj tren proletih sav svoj život. Svi grijesi mladanog vijeka došli mi na pamet: slador sam uzimao, brata tukao, lagao, na voću bio - - - Zadnja misao mi bijaše: "Idem u pakao!" — te se onesvijestih - -


Izvukoše me, — a čemu?


Fran Mažuranić: Lišće
__________________
......
seka is offline   Reply With Quote
Old 08-09-09, 03:25   #219
seka
..love..¸¸.•´Ż`♥ஐ
 
seka's Avatar
 
Registrovan: Jul 2007
Lokacija: dreamland
Postovi: 29,088
seka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čekaseka briljantna budućnost ga čeka
Default

Neko na vratima zvoni. Traže me. Šta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.

Miroslav Antić
__________________
......
seka is offline   Reply With Quote
Old 15-09-09, 08:37   #220
tinky
ツ ♫ ツ♫ ツ
 
tinky's Avatar
 
Registrovan: Nov 2008
Lokacija: Iskrajkam se iz prikrajka.
Postovi: 4,163
tinky has disabled reputation
Default

Dobar dan, reče mali princ.
-Dobar dan, odgovori skretničar.
-Šta to radiš? upita ga mali princ.
-Odabiram putnike, po svežnjevima od hiljadu, odgovori skretničar. Ispraćam vozove koji ih odnose čas na desnu stranu, čas na levu.
Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeći kao grmljavina, zatrese skretničarevu kućicu.
-Prilično se žure, reče mali princ. Za čim jure?
-To ne zna čak ni masinovođa, reče skretničar.
I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.
-Zar se već vraćaju? upita mali princ.
-To nisu isti, reče skretničar. To je razmena.
-Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?
-Čovek nikad nije zadovoljan tamo gde je, reče skretničar.
I zagrme treći osvetljeni brzi voz.
-Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.
-Ne gone oni nikoga, reče skretničar. Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.
-Samo deca znaju šta žele, reče mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma važna, i ako im je neko oduzme, ona plaču…
-Srećni su
, reče skretničar.

Mali Princ
__________________
Nekad sam jurišala na vetrenjače...
Danas ih gledam kako mirno stoje. I ne mrdam.
tinky is offline   Reply With Quote
Reply

Tags
knjiga, odlomci

Opcije Teme
Način Prikaza

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Pređi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 05:59 sati.


Powered by vBulletin® Version 3.8.5
Copyright ©2000 - 2017, Jelsoft Enterprises Ltd.
MADEinMONTENEGRO.COM