Većina decu vaspitava batinama

Glupačo jedna... Samo ti nisi mogla da se upišeš u gimnaziju. Nesposobna si za bilo šta. Jadna ja kad sam te takvu rodila. Šta da radim s tobom? Završićeš na ulici... - urlala je, između dva „vaspitna“ šamara, majka petnaestogodišnje Sanje. Devojčica je samo ćutala...
Slični i još drastičniji primeri vaspitavanja dece česta su pojava u mnogim porodicama u Srbiji. Vlastite neostvarene želje i frustracije povod su da roditelji pred svoju decu postavljaju zahteve koje ona nisu u stanju da ispune. A onda počinje kažnjavanje: omalovažavanje, šamaranje, čupanje, davljenje, prebijanje...
Istraživanje Unicefa pokazalo je da više od 70 odsto roditelja u Srbiji kažnjava svoju decu - verbalno ili fizički. Oliver Petrović, rukovodilac odeljenja u Unicefu za rani razvoj, kaže da kod nas nedopustivo mnogo roditelja vaspitava svoju decu upotrebljavajući pogrešne metode, fizičko i verbalno kažnjavanje. On ističe da su tokom istraživanja nailazili na majke koje su plakale zato što su tukle svoju decu. Ali govorile su da one ne znaju za drugi model vaspitavanja, jer su i same tako odgajane.
- Oko 73 odsto roditelja u Srbiji nepravilno vaspitava svoju decu. Nepravilno je da se deca vaspitavaju tako što se verbalno ili fizički kažnjavaju. Nazivanje dece pogrdnim imenima, kao što su „glupačo“, „magarčino“, „kretenu“... spada u verbalno kažnjavanje. Otprilike jedna trećina dece je vaspitavana tako što se na njih vikalo i što su ih roditelji nazivali pogrdnim imenima. Fizičko kažnjavanje ima dve forme: blaže (treskanje, udaranje po guzi...) i teže kažnjavanje ili prebijanje. Negde oko sedam odsto dece u Srbiji je teško zlostavljano. To znači da su to deca koja su prebijena... - kaže za „Blic“ dr Petrović.
On upozorava na to da oko šest odsto roditelja nije fizički ili verbalno kažnjavalo decu, ali nije ni upotrebljavalo metode vaspitavanja koje stručnjaci preporučuju. To se označava kao potpuno zanemarivanje dece i predstavlja veliki rizik.
Oko 20 odsto roditelja u Srbiji, pokazuje istraživanje Unicefa, na pravilan način vaspitava svoju decu.
- Oni razgovaraju sa decom, objašnjavaju im šta je dobro, a šta ne... Imaju vremena da dete saslušaju, posmatraju ga, i bez kažnjavanja rešavaju sve probleme. Poruka novog vremena je da roditelji treba bez ustezanja da pokažu deci svoje emocije, jer ljubav ne može da im škodi. Bapske priče: „batina je iz raja izašla“ i „mene su tukli, pa šta mi fali“ su prevaziđene - naglašava dr Petrović.
Stres i briga za preživljavanje kojem su izloženi roditelji, slažu se stručnjaci, najčešći su razlozi zbog kojih oni kažnjavaju decu.
- Društvo u tranziciji, sa toliko preživljenog stresa kao što je naše, dovelo je do toga da se u porodicama nagomilani bes često iskaljuje na deci - kaže Ljiljana Ivanišević, psiholog i edukator na SOS dečjoj liniji, upozoravajući da u Srbiji još uvek prevladava mišljenje da je „batina iz raja izašla“.
Ona kaže da se deca koja se javljaju stručnjacima SOS dečje linije najčešće žale na emocionalno zlostavljanje, gde su zlostavljači upravo njihovi roditelji i vršnjaci. Sledi fizičko zlostavljanje, na koje se češće žale dečaci nego devojčice, i na poslednjem mestu je seksualno zlostavljanje.
- Nažalost, deca se najviše žale na ljude koji su im najbliži - kaže Ljiljana Ivanišević.

„Broj za problem tvoj“ - SOS dečja linija
Na SOS dečjoj liniji u prvih godinu dana rada primljeno je više od 15.000 poziva. Na ovoj liniji trenutno radi 30 obučenih telefonskih savetnika. Dečja linija je član „Child Helpline Internationala“, organizacije koja okuplja 170 zemalja sveta.
„Broj za problem tvoj“, telefon dečje SOS linije je 0800-123456 i otvoren je 24 časa dnevno. Svi pozivi su besplatni i anonimni po izboru, a sadržaj svih razgovora je poverljiv.

Najčešći oblici verbalnog kažnjavanja:
- omalovažavanje
- okrivljavanje bez razloga
- pretnje
- zastrašivanje
- ograničavanje kretanja
- ismevanje
- diskriminacija svake vrste

Najčešći oblici fizičkog kažnjavanja:
- šamaranje
- šutiranje
- bacanje
- trešenje
- davljenje
- prebijanje

izvor: Burek

[bajo]

Originally Posted by arwen

Koja inkvizicijska metoda...brrr

Ma jok,to je preventivno,nije represivno.
Neđe sam pročitao tvoj komentar na otkaz M.Novakoviću-"pametnome dosta".To ti se otprilike svodi na isto.

[Bann'dito]

Originally Posted by bloom

... batine jesu loše .... moga su muža bili ovo "kao vola u kupusu - sve za njegovo dobro", zato ja ne dam da podigne ruku na našu đecu, ... samo ja mogu da ih pucnem tu i tamo i moje batine definitivno nijesu "odraz nezainteresovanosti roditelja", .... ja se sjećam nekih sitnih batinica iz ranog djetinjstva i nijesu mi mnogo naudile ... eto tako, ja sam samo roditelj, ni najbolji, ni najgori i nemam potrebu da pričam o ljubavi prema svojoj đeci ...

Originally Posted by sneguljica

Imam veliku djecu...nijesu to više ni djeca, osim meni
ne znam šta da vam kažem! batine su zlo jedno i stvarno bih voljela da sam umjela ponekad da ih izbjegnem, ali to jednostavno nije moguće!
Moram naglasiti, kako Bloom reče, uvijek sam voljela više ja da "šljapnem" dijete nego moj supružnik...nekako mi je njegova ruka veća, teža i "bolnija" pa mi se čini da ih je manje boljelo od mene, a i oguglali su na mene
Niejsam ih tukla, ali smo imali jednog "mirka", prut koji je po potrebi znao da frsne guzičicu, a bogami ako "mirko" nije bio pri ruci, znala je guza od ruke da strada ili da se čupne kosica. Sve ovo se dešavalo nakon 3 godine (jer zbilja smatram zločinom vikati na bepče, a kamo li ga udariti), i negdje do devet, deset godina...od tad više nikad. Doduše i dotad je to bilo vrlo rijetko i samo ako "zgriješi" da mora zapamtiti, inače sam preferirala kažnjavanje neizlaqscima, zabranom korišćenja računara, gledanja crtaća i tako to na tu temu.
I moram reći mladim majkama, iako sam sa momcima razgovarala o ovome, iako se ne sjećaju batina- čak ja više pamtim nego oni pa ih podsjetim, kajem se zbog svakog udarca koji sam ikad uputila djetetu! Probajte djecu da "vaspitate " na drugi način

Originally Posted by arwen

Meni je to u redu,jer ga ucim (prisiljavam)da pocisti za sobom.Ne za mnom,ne za nekim drugim.
Dovoljno je bio velik.

Kao kada se igraju,pa nakon toga pokupe igracke.

Kao kada sloze svoju razbacanu odjecu.

Kao kada pospreme svoj krevet.

....

Originally Posted by Yosemite Sam

Sva su prisiljavanja potencijalna frustracija u budućnosti, posebno gledano kroz teoretske naočari.
Ali, cijelog života je neko prisiljavanje, od sitnica do krupnica. Ono između služi za balans.

Originally Posted by bajo

Kabling je dva metra kabla 5 puta 2ipo,instalacioni.Preklopiš ga na pola, izuvijaš i staviš na vidno mjesto.Nije podesan za mlađu đecu (ispod 7),ali ovoj starijoj svojom pojavom automatski odstranjuje pomisli da naprave neko njesra.

You're bad, bad, persons

[arwen]

Originally Posted by bajo

Ma jok,to je preventivno,nije represivno.
Neđe sam pročitao tvoj komentar na otkaz M.Novakoviću-"pametnome dosta".To ti se otprilike svodi na isto.

Ha,ha...

Tako je moj muz prijetio prutom sa liscem (naglasak na liscu),pa je teatralno silazio ispred zgrade,pomno birao i brao prut,pa ga pokazivao malome za svaki slucaj,stavljao ga na vidno mjesto (da se vidi)...
Jednom ga se mali bez pitanja docepao i kako se prut bio sasusio i ono lisce skvrcilo,cim ga je malo zavitlao ovaj se slomio.

E,kako se dijete razocaralo..."Ovom mi je grancicom prijetio?!"
Osjecao se potcijenjenim.

[natasha]

Najčešći oblici verbalnog kažnjavanja:
- omalovažavanje
- okrivljavanje bez razloga
- pretnje
- zastrašivanje
- ograničavanje kretanja
- ismevanje
- diskriminacija svake vrste

Kaznjavam ih tako da im ogranicavam kretanje. Mada, nidje veze sa verbalnim kaznjavanjem...

Najčešći oblici fizičkog kažnjavanja:
- šamaranje
- šutiranje
- bacanje
- trešenje
- davljenje
- prebijanje

Od ovoga nista, jedino ovu malu ludacicu ponekad pljusnem po guzi, preko pelene, napravim ozbiljnu facu, malo viknem o tome sta mislim i naljutim se. Onda ona napravi placnu facu, vidim da kapira i da zna da ne valja. Onda se izgrlimo i po starom...

Ja se prestravim kad mislim o tome da mogu zivot izgubiti u sekundi, zbog sitnog nemara... I onda hocu da ih isprepadam, a mogu jedino tako...

Evo i primjera... Sin puni sedam godina ubrzo. On ne zna sta su batine, ne zna sta prut radi i koliko boli. Ja prije neki dan ubrala prut i prijetim, zato sto izaziva sestru i dovodi je u razne opasnosti... A on sve smijuci se obigrava oko mene i pokusava da mi ga otme. Al zazire, isto... Jos kad se izvristim
E, on... imao je tri godine i vracao se iz vrtica svaki dan slinavih rukava. I dzaba sam ja pricala sa njim satima, to nije dopiralo do njega. Setaju setalistem, drustvance neko... i on malo prehladjen, brise rukavom nos. Opominje ga suprug nekoliko puta. I odjednom on stane i zove: Tata... I, kad se tata okrenuo, on poce da brise nos rukavom... A tata se malo izvikao, povukao za uvo, naljutio... Vjerujte da nikada vise nije obrisao nos rukavom. Cetiri godine ima od tad...

Procitala sam puno knjiga o svemu i znam kako treba. A djeca nisu ista. Ova moja nemaju sekunde mirovanja... I znam kako treba sa njima. I niko ne moze da mi kaze da ih ne vaspitavam kako treba. Posebno ne oni koji nemaju djecu i smatraju da treba ovako ili onako... I ja sam svojevremeno mislila da znam kako. Pa se to malo modifikovalo... Funkcionise...

[arwen]

Originally Posted by natasha

[I][COLOR="RoyalBlue"


Procitala sam puno knjiga o svemu i znam kako treba. A djeca nisu ista. Ova moja nemaju sekunde mirovanja... I znam kako treba sa njima. I niko ne moze da mi kaze da ih ne vaspitavam kako treba. Posebno ne oni koji nemaju djecu i smatraju da treba ovako ili onako... I ja sam svojevremeno mislila da znam kako. Pa se to malo modifikovalo... Funkcionise...

I ja sam procitala puno kniga o roditeljstvu,cak mi je bliska rodjakinja djecija psihologinja,vrlo cijenjena u regionu (a i nesto dalje) sa kojom redovito kad god ugrabim nadugacko i nasiroko razgovaram o djeci.

Ali se ipak ne bih usudila sa sigurnoscu reci da znam uvijek kako treba sa njima.



Jedino u sto sam potpuno sigurna je to da im uvijek i svakodnevno treba pokazivati ljubav i podrsku.

Sto se tice ljudi koji nemaju djecea i oni imaju pravo na svoj stav.
Istina je da (jos) nisu roditelji,ali su nekad bili djeca i znaju sto zamjeraju svojima,a na cemu su im zahvalni.
A mozda imaju sestrice i bratanice koje vole i u cijem odgajanju vise ili manje ucestvuju.
Ili naprosto imaju spontanost i filing za djecu.

[natasha]

Originally Posted by arwen

I ja sam procitala puno kniga o roditeljstvu,cak mi je bliska rodjakinja djecija psihologinja,vrlo cijenjena u regionu (a i nesto dalje) sa kojom redovito kad god ugrabim nadugacko i nasiroko razgovaram o djeci.

Ali se ipak ne bih usudila sa sigurnoscu reci da znam uvijek kako treba sa njima.

Trudim se da saznajem sto vise, na sve moguce nacine… Tako imam vise samopouzdanja i ne postoji bojazan da me neka situacija moze nespremnu docekati. Jednostavno, volim da mislim da znam i da se osjecam spremnom na sve ono sto dolazi vezano za njih. Ono sto sam gore htjela reci je da znam teoretski dosta i da najbolje od svih poznajem psiho-fizicke karakteristike svoje djece. Stoga, mislim da najprije i najbolje ja mogu znati kako treba sa njima. Postici zeljene rezultate, isprovocirati ih na ponasanje koje ocekujem od njih u datom momentu itd.

Originally Posted by arwen

Jedino u sto sam potpuno sigurna je to da im uvijek i svakodnevno treba pokazivati ljubav i podrsku.

Naravno… Ljubav i podrska, uz strpljenje, puno posvecenog vremena, pokazivanje kroz licni primjer, pruzanje sigurnosti... Ne moze da omane. Slazemo se

Originally Posted by arwen

Sto se tice ljudi koji nemaju djecea i oni imaju pravo na svoj stav.
Istina je da (jos) nisu roditelji,ali su nekad bili djeca i znaju sto zamjeraju svojima,a na cemu su im zahvalni.
A mozda imaju sestrice i bratanice koje vole i u cijem odgajanju vise ili manje ucestvuju.
Ili naprosto imaju spontanost i filing za djecu.

Ne kazem da nemaju. Nisam stvarno od onih koje misle da nemaju sta vise nauciti i da su uvijek u pravu. Volim i zelim da cujem misljenje i ostalih. Ali mi bas smeta kada se pojedinci petljaju, dijele savjete, kritikuju…. a da nikada nijesu dijete u ruke uzeli, provodili vrijeme sa njim, osjetili ga.

Evo sta se desilo prije nekih godinu dana:
Sjedim sa poznanicom u nekom lokalu i pijemo kafu. Ja sa bebom od desetak mjeseci. Nece u kolica, vrpolji mi se u narucju, nista joj ne odgovara. A usput slusam jedno sat vremena njen monolog o tome kako treba sa djecom, kako ih vaspitavati, kako hraniti, igrati se sa njima, bla, bla… Rekoh: Ajde je uzmi malo, daj joj ovaj sokic, samo da ja popijem kafu, pet minuta… A ona je uze, sva se uzvrpolji, potpuno je neprirodno drzi, nekako daleko od sebe. Kao da hoce okolini da kaze: Nije to moje dijete, nije… Nijesam mu ja majka. I onda govori smijuljeci se: Vidis li ti dje smo mi? Sto mi je dade sad? E, rekoh: Daj mi to dijete ovamo i prestani da savjetujes…

Ili kad neko, recimo, kaze:

Originally Posted by Alessandra

Neki ljudi prave razliku izmedju malog udaranja po guzi i velikih batina. Za moj pojam tu nema razlike, jer udarac je udarac i to ne zavisi od toga koliku fizicku stetu je naneo udarac. Pihicke stete se vecinom ocituju tek kasnije kada dete odraste i to ne kod svakoga na isti nacin.

Pravim razliku jer razlika postoji. Malo lupkanje po guzi ili rucici kad sebe dovedu u zivotnu opasnost, uz malo povisen ton i zabrinutu i ozbiljnu facu ne moze se poistovjecivati sa udarcima i batinama. Ne, nego bi najbolje bilo da, kad primakne stolicu ogradi od terase i hoce da se penje, kad se otima na ulici a okolo jure auta, kad hoce da dira struju ili uzareni sporet na drva, sa smijeskom kazem: Nemoj, sreco, to ne valja. Mozes se povrijediti i izgubiti zivot tako. Bas bi me razumjela i smjesta poslusala… Kako ne...

[bloom]

Originally Posted by natasha

Trudim se da saznajem sto vise, na sve moguce nacine… Tako imam vise samopouzdanja i ne postoji bojazan da me neka situacija moze nespremnu docekati. Jednostavno, volim da mislim da znam i da se osjecam spremnom na sve ono sto dolazi vezano za njih. Ono sto sam gore htjela reci je da znam teoretski dosta i da najbolje od svih poznajem psiho-fizicke karakteristike svoje djece. Stoga, mislim da najprije i najbolje ja mogu znati kako treba sa njima. Postici zeljene rezultate, isprovocirati ih na ponasanje koje ocekujem od njih u datom momentu itd.



Naravno… Ljubav i podrska, uz strpljenje, puno posvecenog vremena, pokazivanje kroz licni primjer, pruzanje sigurnosti... Ne moze da omane. Slazemo se



Ne kazem da nemaju. Nisam stvarno od onih koje misle da nemaju sta vise nauciti i da su uvijek u pravu. Volim i zelim da cujem misljenje i ostalih. Ali mi bas smeta kada se pojedinci petljaju, dijele savjete, kritikuju…. a da nikada nijesu dijete u ruke uzeli, provodili vrijeme sa njim, osjetili ga.

Evo sta se desilo prije nekih godinu dana:
Sjedim sa poznanicom u nekom lokalu i pijemo kafu. Ja sa bebom od desetak mjeseci. Nece u kolica, vrpolji mi se u narucju, nista joj ne odgovara. A usput slusam jedno sat vremena njen monolog o tome kako treba sa djecom, kako ih vaspitavati, kako hraniti, igrati se sa njima, bla, bla… Rekoh: Ajde je uzmi malo, daj joj ovaj sokic, samo da ja popijem kafu, pet minuta… A ona je uze, sva se uzvrpolji, potpuno je neprirodno drzi, nekako daleko od sebe. Kao da hoce okolini da kaze: Nije to moje dijete, nije… Nijesam mu ja majka. I onda govori smijuljeci se: Vidis li ti dje smo mi? Sto mi je dade sad? E, rekoh: Daj mi to dijete ovamo i prestani da savjetujes…

Ili kad neko, recimo, kaze:



Pravim razliku jer razlika postoji. Malo lupkanje po guzi ili rucici kad sebe dovedu u zivotnu opasnost, uz malo povisen ton i zabrinutu i ozbiljnu facu ne moze se poistovjecivati sa udarcima i batinama. Ne, nego bi najbolje bilo da, kad primakne stolicu ogradi od terase i hoce da se penje, kad se otima na ulici a okolo jure auta, kad hoce da dira struju ili uzareni sporet na drva, sa smijeskom kazem: Nemoj, sreco, to ne valja. Mozes se povrijediti i izgubiti zivot tako. Bas bi me razumjela i smjesta poslusala… Kako ne...

Ja te u potpunosti razumijem i svaku tvoju riječ potpisujem!
I opet kažem, nijesu sva djeca ista jer nijesu ni svi roditelji isti, zato smatram da poznajući sebe i svog muža, ipak ja najbolje poznajem i svoju djecu i znam kako treba ..... Moja neudata teta, koja nije majka ali smatra da je njeno iskustvo ogromno, kroz učestvovanje u životu svih nas, voli da posavjetuje. Ok. Saslušaću, poštujem dobru namjeru, ali ipak ..... "nemoj teto, molim te, da mi govoriš da prećerujem u posvećivanju djeci i da previše uzimam srcu sve što je vezano za njih .... "

[Yosemite Sam]

U pravu je žena, stvarno prećeruješ.

[bloom]

I ti stalno bačaš špice, pa šta.
Znam ja da je ona ponekad i u pravu, no što mi ne pokaza svojim životnim primjerom, kako da to idealno uradim.

[Yosemite Sam]

Budi strpljiva, njeno vrijeme tek dolazi.

Ja se slažem sa objema, lako je reć nekome sa strane " to treba tako, a ovo ovako", a onda se izmicat i zauzimat odbrambenu pozu od đetinje ofanzive.

Ja se trudim da učim od drugih, ako mi se nečija ideja ili savjet čini ispravan razmislim o tome, bili roditelji ili ne. Ono što izbjegavam je da a priori odbijem. Rekoh prije, roditelj je težak posao i treba ga stalno učit i usavršavat.