Počeću ovaj topik pitanjem jednog mog virtuelnog prijatelja pred kojim sam se i ja zamislila.

Na čemu se temelji individualnost? Od čega je satkana individualnost?
Ako jeste svijest jedna, kako je uopšte moguće postojanje individualnosti?
Gdje prestaje individualnost, a gdje počinje impersonalnost?
KO su DRUGI u odnosu na NAS?
Da li je "moj" osjećaj JA JESAM isti kao i tvoj ili nečji drugi osjećaj JA JESAM, ako je isti onda jeste JA JESAM ..
Mozemo reći ovako da je JA JESAM istinski ja jesam, pored misli i individualnosti jedan i apsolutan "takav" ja jesam jeste definicija postojanja i osjećaja.

Ja jesam jeste sve sto jeste..

Ali opet se postavlja pitanje KOJE JESTE je tajna INDIVIDUALNOG postojanja?


Po meni, individualnost jeste takođe samoodvijaća i sve što jeste događa se samo od sebe: u "apsolutu" nema uzrok i posljedica, uzroci i posljedice su MISLI i osjećaji koje je "individualni aparat fokusirao".

Imam ti na to pitanje odgovor u vidu knjige Povratak jednosti. Autor je Zivorad Slavinski. Link do njegovog sajta je www.spiritual-technology.com (http://www.spiritual-technology.com)

Imam ti na to pitanje odgovor u vidu knjige Povratak jednosti. Autor je Zivorad Slavinski. Link do njegovog sajta je www.spiritual-technology.com (http://www.spiritual-technology.com)

Znas li mogu li nedje kod nas da se kupe njegove knjige: Excalibur, Intenziv prosvjetljenja itd...? jer ih odavno trazim.

Individualnost..
U pitanju je neznanje. Maya.. enegrija koja stvara impresije u nama, stvara osjecaj ogranicenosti. Kreativna energija je "toliko kreativna" da nam odvlaci paznju od cjeline. Jedinstvo izmedju jedinki je unisteno kad su nasi individualni umovi kreirali nasa individualna tijela u cilju individualnog djelovanja u fizickoj dimenziji. Isto tako individualna dusa nije nista drugo do dio sveopste duse. Individualna svijest.. ogranicena je sposobnoscu koncentracije pojedinca. Sto je bolja koncentracija to je svijest sira.

Počeću ovaj topik pitanjem jednog mog virtuelnog prijatelja pred kojim sam se i ja zamislila.

Na čemu se temelji individualnost? Od čega je satkana individualnost?
Ako jeste svijest jedna, kako je uopšte moguće postojanje individualnosti?
Gdje prestaje individualnost, a gdje počinje impersonalnost?
KO su DRUGI u odnosu na NAS?
Da li je "moj" osjećaj JA JESAM isti kao i tvoj ili nečji drugi osjećaj JA JESAM, ako je isti onda jeste JA JESAM ..
Mozemo reći ovako da je JA JESAM istinski ja jesam, pored misli i individualnosti jedan i apsolutan "takav" ja jesam jeste definicija postojanja i osjećaja.

Ja jesam jeste sve sto jeste..

Ali opet se postavlja pitanje KOJE JESTE je tajna INDIVIDUALNOG postojanja?


Po meni, individualnost jeste takođe samoodvijaća i sve što jeste događa se samo od sebe: u "apsolutu" nema uzrok i posljedica, uzroci i posljedice su MISLI i osjećaji koje je "individualni aparat fokusirao".

Sve istočnjačke filozofije se slažu u tome da Atman, što god da je, nema ni formu, ni oblik,a ono što nema ni formu ni oblik mora biti sveprisutno. Vrijeme započinje sa umom, prostor je takođe u umu. Uzrok ne može postojati bez vremena. Bez ideje o slijedu ne može biti ideje o uzroku. Stoga su vrijeme, prostor i uzrok samo u umu, a kako je Atman izvan uma i bez forme, onda on mora biti izvan vremena, izvan prostora i izvan uzroka. A ako je izvan vremena, prostora i uzroka, mora biti beskonačan. Beskonačno ne može biti dva. Ako je duša beskonačna, onda mora postojati samo jedna Duša, a sve ideje o različitim dušama - ti sa jednom dušom, ja sa drugom itd - nijesu stvarne. Stoga je Pravi Čovjek jedan i beskonačan, sveprisutan Duh. A ovaj pojavni čovjek je samo ograničenje tog Pravog Čovjeka. U tom smislu mitologija je u pravu kada kaže da je pojavni čovjek, koliko god on bio veliki, samo nejasni odraz Pravog Čovjeka koji je iza. Zato Pravi Čovjek, Duh, bivajući izvan uzroka i posljedice, van granica prostora i vremena, mora biti slobodan. On nije, niti je ikada mogao biti ograničen. Ovaj pojavni čovjek, ova refleksija, je uslovljen vremenom, prostorom i uzrokom i stoga ograničen.
Tijelo nije Pravi Čovjek, niti je to um, jer se tijelo i um pojavljuju i nestaju. Kao što rijeke čije su vode u neprekidnom kretanju naizgled predstavljaju kontinuirani tok, tako i tijelo i um ostavljaju utisak nečeg trajnog, a u stvari su samo naziv za seriju fenomena koji se neprekidno mijenjaju. Svaki djelić u ovom tijelu se neprekidno mijenja, a ista stvar je i sa umom - vječno promjenljivi vrtlog. To ne može biti Duh koji je beskonačan, promjena može postojati samo u ograničenom. Reći da se beskonačno mijenja na bilo koji način je apsurd; to je nemoguće. Ja mogu da se krećem kao ograničeno tijelo, svaki dio ovog univerzuma je u neprekidnom stanju kretanja, ali ako univerzum uzmemo kao jedno, kao cijelo, onda se on ne može kretati, ne može se mijenjati. Kretanje je uvijek relativna stvar. Ja se krećem samo u odnosu na nešto drugo. Bilo koja čestica u ovom univerzumu se mijenja u odnosu na neku drugu česticu, ali ako uzmemo cijeli univerzum kao jedan - u odnosu na što se on može kretati? Ne postoji ništa izvan njega. Tako, to beskonačno Jedno je nepromjenljivo, nepokretno, apsolutno i to je Pravi Čovjek. Naša suština je, stoga, univerzalna, a ne ograničena. Misliti da smo mi mala ograničena bića koja se neprestano mijenjaju je zabluda. Ljudi ne mogu, neće da shvate, čak se uplaše kada im se kaže da su Univerzalno Biće, svuda prisutno. Boje se da će tako izgubiti svoju individualnost. Ali, što je individualnost? Beba nema bradu, kada poraste dobiće i bradu i brkove. Njena individualnost bi se na taj način izgubila kada bi bila u tijelu. Čovjek koji je izgubio jednu ruku ili jedno oko, izgubio bi individualnost da je ona u tijelu. U tom slučaju pijanica ne bi trebao da prestane da pije, jer bi izgubio svoju individualnost. Ni jedan čovjek ne bi, zbog toga, smio da promijeni ni jednu svoju naviku.
Nema individualnosti osim u Beskonačnom. To je jedino što se ne mijenja. Sve ostalo je u neprekidnom stanju promjene. Niti individualnost može biti u sjećanju. Pretpostaviomo da sam doživio amneziju: nestao bih, izgubio bih svoju individualnost. Ne sjećam se svoga prijethodnog života i ako su memorija i postojanje nerazdvojivi, onda sve što zaboravim nestaje. Onaj dio života kojega se ne sjećam, nijesam ni živio. Ovo je neodrživa ideja o individualnosti.
Mi još uvijek nijesmo individue. Mi još uvijek samo težimo individualnosti, a ona je Beskonačna, ona je prava priroda čovjeka. Živi samo onaj koji živi u cijelom univerzumu. Živimo samo one trenutke kada su naši životi u cijelom univerzumu, u drugima; a živjeti ovaj mali život je smrt, jednostavno smrt i zato se i javlja strah od smrti. Strah od smrti se može pobijediti samo onda kada čovjek shvati da živi jedino kada je svjestan jednog života u univerzumu. Tek tada čovjek može reći: "Ja sam u svemu, u svima, ja sam u svim životima, ja sam univerzum" - tada je prevaziđen strah. Pričati o besmrtnosti usred stvari koje se konstantno mijenjaju je apsurd.Jedan stari filozof na sanskritu kaže: "Jedino Duh je individualan, zato što je beskonačan". Beskonačno se ne može podijeliti, beskonačno se ne može razdvojiti na djelove. To je uvijek ista nedjeljiva cjelina i to je individualnio čovjek, Pravi Čovjek. Ovaj pojavni čovjek je samo težnja da se izrazi, manifestuje ta individualnost koja je iza.

Ovo što si naveo kao istočnjačku filozofiju to uopšte ne odudara od Hrišćanstva, ni po čemu.
Ok, ako je tako ako mi nismo individue i ako smo refleksija Pravog Čovjeka (nazovi ga kako hoćeš) šta nas ipak čini individuama i različitim jedan od drugog? Od čega je dobar čovjek refleksija, a od čega loš čovjek?

"Poznavaocu analitičke psihologije, može, možda, izgledati suvišno ponovno razmatranje već davno uočene različnosti između postojanja svesnim i postojanja sopstvenim (individuacija). Ali, stalno iznova zapažam kako se proces individuacije meša sa postojanjem svesnim vlastitog Ja što dovodi do identifikacije Ja sa Sopstvenošću, odakle prirodno da nastaje neizlečiva zbrka pojmova. Na ovaj način individuacija se svodi na čisti egocentrizam i autoerotizam. Međutim, Sopstvenost obuhvata u sebi beskrajno mnogo više od samog Ja, kao što odvajkada dokazuje simbolika: Sopstvenost je isto tako taj drugi ili ti drugi kao i Ja. Individuacija ne isključuje već uključuje svet. (...) Individuacija znači: postati pojedinačno biće, i ukoliko pod individualnošću podrazumevamo našu najintimniju prirodu, poslednju i neuporedivu jedinstvenost, postati svoja Sopstvenost (uspostaviti samosvešću vezu sa Sopstvom). Zbog toga bi se individuacija mogla prevesti i kao samoostvarenje ili kao samoispunjenje. (...) Samoodricanje u korist kolektivnog odgovara socijalnom idealu. Nasuprot tome izgleda da samoostvarenje stoji u suprotnosti sa samodricanjem. Ovaj nesporazum je opšti, pošto se pravi nedovoljna razlika i između individualizma i individuacije. Individualizam je namerno isticanje i naglašavanje navodne svojstvenosti nasuprot kolektivnih obzira i obaveza. Individuacija, međutim, znači upravo bolje i potpunije ispunjenje kolektivnih opredeljenja čoveka. (...) Stoga individuacija može značiti samo psihološki razvojni proces, koji ispunjava data individualna opredeljenja, drugim recima, od čoveka stvara tog određenog pojedinca kakav on može biti."

Karl Gustav Jung

Ovo što si naveo kao istočnjačku filozofiju to uopšte ne odudara od Hrišćanstva, ni po čemu.
Ok, ako je tako ako mi nismo individue i ako smo refleksija Pravog Čovjeka (nazovi ga kako hoćeš) šta nas ipak čini individuama i različitim jedan od drugog? Od čega je dobar čovjek refleksija, a od čega loš čovjek?

Radi se o evoluciji i prikupljenim impresijama na tom putu. Svaka akcija i doživljaj ostavljaju utisak u mentalnom tijelu i prenose se iz života u život. Kada tako akumulirane impresije, iz ko zna koliko života, počnu da se ispoljavaju, javljaju se kao želje, htijenja i čovjek počinje tako da djeluje.
Naravno, bitno je na kojoj stepenici evolucije se osoba nalazi. Neko je, recimo, tek izašao iz podljudske, životinjske inkarnacije, nalazi se na prvoj stepenici evolucije u ljudskom obliku, a neko je, na primjer, već proživio desetine i desetine ljudskih života, a u nekima od njih se bavio i nekom duhovnom djelatnošću. Impresije takve dvije osobe će biti potpuno različite i nalaziće se na različitoj udaljenosti od Pravog Čovjeka, tj od Pravog Sebe.

Sopstvenost obuhvata u sebi beskrajno mnogo više od samog Ja, kao što odvajkada dokazuje simbolika: Sopstvenost je isto tako taj drugi ili ti drugi kao i Ja. Individuacija ne isključuje već uključuje svet. (...) Individuacija znači: postati pojedinačno biće, i ukoliko pod individualnošću podrazumevamo našu najintimniju prirodu, poslednju i neuporedivu jedinstvenost, postati svoja Sopstvenost (uspostaviti samosvešću vezu sa Sopstvom). Zbog toga bi se individuacija mogla prevesti i kao samoostvarenje ili kao samoispunjenje. (...) Samoodricanje u korist kolektivnog odgovara socijalnom idealu. Nasuprot tome izgleda da samoostvarenje stoji u suprotnosti sa samodricanjem. Ovaj nesporazum je opšti, pošto se pravi nedovoljna razlika i između individualizma i individuacije. Individualizam je namerno isticanje i naglašavanje navodne svojstvenosti nasuprot kolektivnih obzira i obaveza. Individuacija, međutim, znači upravo bolje i potpunije ispunjenje kolektivnih opredeljenja čoveka. (...) Stoga individuacija može značiti samo psihološki razvojni proces, koji ispunjava data individualna opredeljenja, drugim recima, od čoveka stvara tog određenog pojedinca kakav on može biti."

Slazem se da je individuacija covjekova pozitivna pojava, i potrebna za razvoj i njega, i preko njega citavog kolektiva. Jer, kolektiv napreduje samo ako napreduje pojedinac..


Sve istočnjačke filozofije se slažu u tome da Atman, što god da je, nema ni formu, ni oblik,a ono što nema ni formu ni oblik mora biti sveprisutno. Vrijeme započinje sa umom, prostor je takođe u umu. Uzrok ne može postojati bez vremena. Bez ideje o slijedu ne može biti ideje o uzroku. Stoga su vrijeme, prostor i uzrok samo u umu, a kako je Atman izvan uma i bez forme, onda on mora biti izvan vremena, izvan prostora i izvan uzroka. A ako je izvan vremena, prostora i uzroka, mora biti beskonačan. Beskonačno ne može biti dva. Ako je duša beskonačna, onda mora postojati samo jedna Duša, a sve ideje o različitim dušama - ti sa jednom dušom, ja sa drugom itd - nijesu stvarne. Stoga je Pravi Čovjek jedan i beskonačan, sveprisutan Duh. A ovaj pojavni čovjek je samo ograničenje tog Pravog Čovjeka. U tom smislu mitologija je u pravu kada kaže da je pojavni čovjek, koliko god on bio veliki, samo nejasni odraz Pravog Čovjeka koji je iza. Zato Pravi Čovjek, Duh, bivajući izvan uzroka i posljedice, van granica prostora i vremena, mora biti slobodan. On nije, niti je ikada mogao biti ograničen. Ovaj pojavni čovjek, ova refleksija, je uslovljen vremenom, prostorom i uzrokom i stoga ograničen.
Tijelo nije Pravi Čovjek, niti je to um, jer se tijelo i um pojavljuju i nestaju.

Fizicko tijelo nije pravi covjek, ali je potrebno za proces individuacije, tj, za razvoj i napredak Duha.

Bog (ili Atman, kakogod..) stvorio je svijet koji se sastoji od individua upravo zato da bi se putem njihove interakcije razvijao...

Kada razlicite individue stupe u kontakt, stvara se odredjena napetost (zbog razlicitosti), koja generishe energiju interakcije. :)

Ta energija tezi objedinjavanju tih razlicitosti (odatle recimo rasprave pa i svadje, koje mogu cak biti pozitivna stvar ako ne ide drugacije), a objedinjavanjem razlicitosti uvijek nastaje nova, visa, sveobuhvatnija vrijednost..

Tako se svijet i Bog razvijaju (jer Bog je u interakciji sa svijetom, prozima ga..).

Bitan uslov za taj razvoj bas jeste da ljudi budu osvijescene individualnosti, jer nesvjesni pojedinci ne mogu da stupaju u kvalitetne interakcije, tj. one su manje vrijednosti..