Crna Gora nije pogodno mjesto za čuvanje tajni. Većina "vlasnika" tajni prije ili kasnije saopšte nekome "u povjerenju" to što znaju ili, u poznoj životnoj dobi, iskoriste tajne kao memoarsku građu. Na kratak vijek većine crnogorskih tajni presudno utiče njihov karakter. Znati neku tajnu, ovdje je obilježje moći, a imati moć, a ne pokazati da je imate, isto je što i nemati moć. Zato, da bi neko pokazao da ima moć, on mora priložiti tajnu kao dokaz, a čim tajna postane ulog za građenje sopstvene veličine, ona prestaje biti tajna. Kako u Crnoj Gori ima previše ljudi koji žele pokazati da imaju kakav-takav značaj, kruženje tajni je beskonačno, a njihovo nestajanje neminovno. U Crnoj Gori zbog toga i nema velikih tajni.

Nekada je za tajne u Crnoj Gori bio zadužen vojvoda Mašo Vrbica, prvi ministar unutrašnjih djela. Kao ličnost od najvećeg povjerenja knjaza Danila i knjaza Nikole, obavljao je za crnogorski dvor delikatne misije političke i lične prirode, a rukovodio je i službom koju danas zovemo tajna policija. Istoričari su utvrdili da je vojvoda Mašo zadao posljednji udarac crnogorskoj političkoj emigraciji koja se nalazila na teritoriji Austrije. U dogovoru s knjazom Danilom, on se priključio knjaževim protivnicima, i počeo tobože da "priprema" državni udar. Tokom tih "priprema" on je najvažnije emigrante doveo na crnogorsku teritoriju, i predao perjanicima. Vojvoda Mašo je imao ključnu ulogu i u organizaciji protjerivanja knjaginje Darinke, ali i u otkrivanju njenih veza sa srpskom agenturom na Cetinju. Pored knjaginje Darinke, on je otkrio i tajne veze između srpske vlade i vojvode Miljana Vukova, pa je vojvoda Miljan morao da pred knjazom objašnjava prirodu svojih veza sa Beogradom. Svoje veze sa Beogradom nijesu od vojvode Maša uspjeli sakriti ni brojni hercegovački glavari.

Vojvoda Mašo Vrbica je bio glavni organizator svih praćenja i prisluškivanja u Crnoj Gori i van nje. Preko svojih "vjernih ljudi" nadgledao je većinu crnogorskih glavara - od kapetana do ministara, i sve dvorske službenike. Posebno su ga interesovali njihovi politički stavovi, raspoloženje prema vladaru, momenti iz ličnog života, njihove slabosti i zloupotrebe vlasti. Sve interesantno ili kompromitujuće što bi o njima doznao, odmah bi podijelio s knjazom. Na taj način knjaz Nikola je znao gotovo sve o svojim saradnicima, a posebno ono što bi ih moglo kompromitovati. Za autoritarnog vladara, koji traži bespogovornu poslušnost, ovakve informacije bile su vrijedne zlata. Tako je Gospodar, zahvaljujući vještom vojvodi Mašu, mnoge svoje činovnike "držao u šaci".

Skupljači tajni, koji su radili za vojvodu Maša, nalazili su se i van Crne Gore: u Kotoru, Herceg Novom, Skadru, Dubrovniku. Neki od njih su bili klasični operativci - imali su status crnogorskih obavještajaca, a radili su neki "civilni" posao kao pokriće, dok su neki od njih radili "po učinku" - on nama informaciju, mi njemu novac. U Herceg Novom je čak postojao čovjek koji je isključivo bio zadužen da analizira austrijsku štampu. Bez crnogorskog uveta nije bio ni ruski konzulat u Dubrovniku. Naime, vojvoda Mašo je uspio da jednog inteligentnog cetinjskog mladića zaposli u konzulatu da "pere pljate". Taj mladić bio je Mišo Popović Jabučki, kasnije maršal dvora i crnogorski general. Njegov zadatak bio je da vodi brigu o tome ko dolazi u konzulat, a pomalo i da prisluškuje konzula Aleksandra Semjonoviča Jonina. Da je Popović radio za Službu, Jonin je otkrio tek dvadeset godina kasnije.


Vlasnik najveće zbirke crnogorskih tajni, vojvoda Mašo Vrbica, i njihov najveći korisnik, knjaz Nikola, posvađali su se 1882. godine. Oko čega i zbog čega, to ni do dana današnjeg nije utvrđeno, iako postoji nekoliko pretpostavki. Formalno, Vrbica je smijenjen, vjerovali ili ne, zbog zloupotreba u radu "Društva za gajenje šljiva", čiji je počasni predsjednik bio. Najvjerovatnije da je smjenjivanje vojvode Maša uslijedilo na izričit zahtjev Petrograda, jer su oni Vrbicu smatrali za revnosnog saradnika austrijske tajne službe. Ubrzo je vojvoda Mašo napustio Crnu Goru, i nastanio se u Banja Luci. Tajne koje je decenijama dijelio s knjazom, nikad nikome nije povjerio.


http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/crnogorska_rasprodaja_tajni.htm