nestasni_cipiripi
07-07-08, 12:20
Kad je riječ o držanju obećanja, malo se tko može mjeriti s legendarnim njemačkim redateljem Wernerom Herzogom. Taj napola Nijemac napola Hercegovac (po ocu Stipetić, prezime je uzeo po Hercegovini) poznat je po svojoj manijačkoj želji da u snimanju filma dođe do krajnjih granica i onda ih pređe (za film "Fizcarraldo" je zbilja prevukao parobrod preko brda), iznimno bliskom odnosu ljubavi i mržnje sa svojim prijateljem iz djetinjstva i stalnim glumcem Klausom Kinskim, te po briljantnosti svojih često vrlo nekonvencionalnih filmova, od kojih su najskorašnjiji nedavni nagrađivani dokumentarac "Grizzly Man" te prošlogodišnji "Rescue Dawn" s Christianom Baleom.
Među filmašima s kojima je Herzog blizak prijatelj posebno mjesto zauzima Erroll Morris, koji je filmom "Magla rata" 2004. osvojio Oscara za dokumentarni film. No, u drugoj polovici sedamdesetih Morris se dugo mučio sa svojim debitantskim filmom, "Vrata raja" o kalifornijskom groblju za kućne ljubimce. To se toliko oteglo da je Herzog rekao: "Ako Erroll ikad završi taj svoj film, ja ću pojesti svoju cipelu!" Nakon završetka filma, Herzogu nije ostalo ništa drugo nego da ispuni svoje obećanje. (Što mu nije bio prvi put da održava čudna obećanja; nakon završetka svojeg filma "I patuljci su nekad bili mali" 1970., kao što je obećao cijeloj ekipi, skočio je gol među kaktuse, i dan-danas ima još nekoliko bodlji u tijelu.)
Pred kamerom redatelja Lesa Blanka (koji je kasnije snimio i dokumentarac "Teret snova" o snimanju "Fitzcarralda"), Herzog je 1979. pet sati kuhao cipelu u pačjoj juhi s češnjakom, a onda sjeo pred publiku sačinjenu od filmskih studenata s Berkeleya, stavio pred sebe bocu piva, škare za rezanje peradi i tanjur s cipelom i vodio razgovor o filmskom dostignuću svog prijatelja, istodobno radeći ono što je obećao. Film o tome zove se – a kako bi drugačije? - "Werner Herzog jede svoju cipelu" i predstavlja jedinstve poduhvat u povijesti filma i filmske kritike.
Pogledajte ga na YouTubeu, a podsjećam da je Ćira Blažević da je od "onog malog Prosinečkog" postao itekakav igrač, a Ćirina trenerska diploma još nije pojedena. Očito Hercegovac iz Münicha više drži do svoje riječi od Bosanca iz Travnika.
http://www.youtube.com/watch?v=-ymyiRXCszc
Među filmašima s kojima je Herzog blizak prijatelj posebno mjesto zauzima Erroll Morris, koji je filmom "Magla rata" 2004. osvojio Oscara za dokumentarni film. No, u drugoj polovici sedamdesetih Morris se dugo mučio sa svojim debitantskim filmom, "Vrata raja" o kalifornijskom groblju za kućne ljubimce. To se toliko oteglo da je Herzog rekao: "Ako Erroll ikad završi taj svoj film, ja ću pojesti svoju cipelu!" Nakon završetka filma, Herzogu nije ostalo ništa drugo nego da ispuni svoje obećanje. (Što mu nije bio prvi put da održava čudna obećanja; nakon završetka svojeg filma "I patuljci su nekad bili mali" 1970., kao što je obećao cijeloj ekipi, skočio je gol među kaktuse, i dan-danas ima još nekoliko bodlji u tijelu.)
Pred kamerom redatelja Lesa Blanka (koji je kasnije snimio i dokumentarac "Teret snova" o snimanju "Fitzcarralda"), Herzog je 1979. pet sati kuhao cipelu u pačjoj juhi s češnjakom, a onda sjeo pred publiku sačinjenu od filmskih studenata s Berkeleya, stavio pred sebe bocu piva, škare za rezanje peradi i tanjur s cipelom i vodio razgovor o filmskom dostignuću svog prijatelja, istodobno radeći ono što je obećao. Film o tome zove se – a kako bi drugačije? - "Werner Herzog jede svoju cipelu" i predstavlja jedinstve poduhvat u povijesti filma i filmske kritike.
Pogledajte ga na YouTubeu, a podsjećam da je Ćira Blažević da je od "onog malog Prosinečkog" postao itekakav igrač, a Ćirina trenerska diploma još nije pojedena. Očito Hercegovac iz Münicha više drži do svoje riječi od Bosanca iz Travnika.
http://www.youtube.com/watch?v=-ymyiRXCszc