andjela pizelli
29-06-08, 23:26
Mihajlo Vukotić, rodjen na Čevu 11. jula 1904. godine gdje je zavrsio Osnovnu skolu, a potom je na Cetinje zavrsio Nizu Gimnaziju gdje pocinje da razvija osjecaj prema slikarstvu.
Poslali su ga da izucava trgovacke nauke u Dubrovniku gdje je ostao godinu dana, ali ne da bi nesto naucio, vec da bi sebi i drugima dokazao da je njegov jedini put - slikarstvo, a ono je trazilo mnogo odricanja.
Svjestan svih teskoca koje je morao prebroditi, 1924. godine upisuje se na beogradsku Umjetnicku skolu. U Beogradu je zivio pod vrlo teskim okolnostima. Cesto nije imao gdje ni da odmori, niti je imao sredstva za elementarnu ljudsku egzistenciju.
Medjutim, bio je ponosan covjek i nije htio da primi nikakvu nezasluzenu nagradu. Dolazili su sa kraljevskog dvora (bio je sa kraljem u srodstvu) i nudili su mu pomoc, ali on je sve to odbijao, jer "milostinja ne moze biti nagrada jednom umjetniku".
"Kao sin vojvode Steva Vukotica pobornika dinastije Karadjordjevica i ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom dobija stipendiju kralja Aleksandra. No,...on nije bio covjek koji se moze jednom stipendijom potkupiti za pristalicu Aleksandrovog rezima".
Mnogi ljudi su poceli da odlaze u Pariz pa i on, medjutim, odlazak mu je bio onemogucen, navodno zbog toga sto mu stipendiju ne mogu tamo slati. No, zelja je bila jaca i on odlazi 1927. godine i time gubi stipendiju za svagda. Medjutim, boravak u Parizu nije bio dug, vec se zbog materijalne nemastine morao vratiti nakon nekoliko mjeseci.
"Miso je bio izuzetno darovit i vrijedan kao slikar, ali i vrlo samokritican. Skoro redovno kritike o njegovim radovima bile su povoljne. Bio je skroman i povucen u sebe, ali i ne drustven. Volio je i cijenio ljude na svoj nacin, a razne nametljivce je iz dna duse ignorisao. Volio je Crnu Goru, pricao je o njoj mnogo, kako ce nacrtati njen krsh i njenu ljepotu."
U ratnim godinama je radio malo. Mukotrpni dani i neizleciva bolest nepovratno su praznili sadrzaj njegovog zivota. Malo gdje je izlazio i imao je malobrojno drustvo.
"Bilo je u danima okupacije, neposredno pred njegovu smrt. Upitao sam ga da li nesto slika. Umjesto odgovora samo se tuzno osmjehnu, dok mu je pogled lutao u daljinu. Tek tada shvatih sustinu tragedije njegove umjetnicke duse. Njegov glas je sumorno zvucao. Bio je bolestan, a kad sam nekoliko godina kasnije u jednoj knjizi naisao na sledecu misao: "Ranije sam mnogo uzivao u slikama, ali sam bezmalo izgubio naklonost za to.Ovaj gubitak znachi gubitak srece", pocrtao sam je i sjetio poslednjeg susreta sa Vukoticem".
Tuberkuloza ga je odvela u smrt 24. oktobra 1944. godine u vrijeme kada nije bilo mogucnosti da mu se oda zasluzno priznanje ljudsko i stvaralacko. Ratna stihija i ljudska nebriga unistili su veliki broj njegovih djela. No, sudbina se pobrinula za nepravilan epilog. Srecom, ostalo je nesto njegovih djela da u neravnopravnoj igri covjeka i zle sudbine pobijedi.
http://wikii.itam.ws/images/b/be/Vukotic-akt.jpg
Poslali su ga da izucava trgovacke nauke u Dubrovniku gdje je ostao godinu dana, ali ne da bi nesto naucio, vec da bi sebi i drugima dokazao da je njegov jedini put - slikarstvo, a ono je trazilo mnogo odricanja.
Svjestan svih teskoca koje je morao prebroditi, 1924. godine upisuje se na beogradsku Umjetnicku skolu. U Beogradu je zivio pod vrlo teskim okolnostima. Cesto nije imao gdje ni da odmori, niti je imao sredstva za elementarnu ljudsku egzistenciju.
Medjutim, bio je ponosan covjek i nije htio da primi nikakvu nezasluzenu nagradu. Dolazili su sa kraljevskog dvora (bio je sa kraljem u srodstvu) i nudili su mu pomoc, ali on je sve to odbijao, jer "milostinja ne moze biti nagrada jednom umjetniku".
"Kao sin vojvode Steva Vukotica pobornika dinastije Karadjordjevica i ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom dobija stipendiju kralja Aleksandra. No,...on nije bio covjek koji se moze jednom stipendijom potkupiti za pristalicu Aleksandrovog rezima".
Mnogi ljudi su poceli da odlaze u Pariz pa i on, medjutim, odlazak mu je bio onemogucen, navodno zbog toga sto mu stipendiju ne mogu tamo slati. No, zelja je bila jaca i on odlazi 1927. godine i time gubi stipendiju za svagda. Medjutim, boravak u Parizu nije bio dug, vec se zbog materijalne nemastine morao vratiti nakon nekoliko mjeseci.
"Miso je bio izuzetno darovit i vrijedan kao slikar, ali i vrlo samokritican. Skoro redovno kritike o njegovim radovima bile su povoljne. Bio je skroman i povucen u sebe, ali i ne drustven. Volio je i cijenio ljude na svoj nacin, a razne nametljivce je iz dna duse ignorisao. Volio je Crnu Goru, pricao je o njoj mnogo, kako ce nacrtati njen krsh i njenu ljepotu."
U ratnim godinama je radio malo. Mukotrpni dani i neizleciva bolest nepovratno su praznili sadrzaj njegovog zivota. Malo gdje je izlazio i imao je malobrojno drustvo.
"Bilo je u danima okupacije, neposredno pred njegovu smrt. Upitao sam ga da li nesto slika. Umjesto odgovora samo se tuzno osmjehnu, dok mu je pogled lutao u daljinu. Tek tada shvatih sustinu tragedije njegove umjetnicke duse. Njegov glas je sumorno zvucao. Bio je bolestan, a kad sam nekoliko godina kasnije u jednoj knjizi naisao na sledecu misao: "Ranije sam mnogo uzivao u slikama, ali sam bezmalo izgubio naklonost za to.Ovaj gubitak znachi gubitak srece", pocrtao sam je i sjetio poslednjeg susreta sa Vukoticem".
Tuberkuloza ga je odvela u smrt 24. oktobra 1944. godine u vrijeme kada nije bilo mogucnosti da mu se oda zasluzno priznanje ljudsko i stvaralacko. Ratna stihija i ljudska nebriga unistili su veliki broj njegovih djela. No, sudbina se pobrinula za nepravilan epilog. Srecom, ostalo je nesto njegovih djela da u neravnopravnoj igri covjeka i zle sudbine pobijedi.
http://wikii.itam.ws/images/b/be/Vukotic-akt.jpg