Kako gledate na to?

Da li prezirete elitizam i elitiste kao koristoljubive i ogranicene ljude bez srca, ili smatrate da je elitizam dobar nacin za napredak?

Da li je bolje birati samo ljude za koje procijenimo da imaju sta da nam daju; da li teznja za visim drustvom i druzenje sa visima ili boljima od nas moze da nas potakne na napredak?

Ili smatrate da ne treba biti elitista i da svaki covjek ima nesto vredno da ponudi, i da npr. nepoznati prosjak sa ulice moze za nas zivot biti vredniji od najboljeg prijatelja, ako nam recimo spasi zivot na cesti?

Birate li drustvo mozgom ili spontano?

Desava li se da odbacite nekoga sa kim ste vec uspostavili neku vezu (ovo mislim da je svojstvo samo elitista)?


Topic sam postavila na psihologiju jer mislim da ima sa njom veze.
Da li su elitisti mozda negdje osobe nesigurne u sebe i svoje kvalitete, ili mislite da je bas obrnuto? :)

Moj pogled na taj svet je mozda neuobicajan...posmatram ih kao ljubimce zivotinja,politicare,kuvare,cistace,filozofe,hirur ge, konstatujem da postoje i deo su drustva.

Nisam sigurna da li sam te pravilno shvatila? :)

Da li zelis reci da je svako mozda u necemu pomalo elitista, ili da elitizam kao svojstvo nekog covjeka ne zavisi od negovih licnih kvaliteta i postignuca?

hm,svako je u necemu elitista:wink3:

Veoma zanimljiva tema za diskusiju.
Elitisti su svuda oko nas.Nikad nisam delila ljude na ovakve ili onakve niti sam birala sa kim cu se druziti manje ili vise.Svaki covek je bogatstvo,bio prosjak bio milioner..Univerzum se i sastoji od razlicitosti...Isto cu se diviti svakom isposniku ili nasmejanom i srecnom clanu nekog od africkih plemena koji se jos sluzi kopljem da bi ulovio nesto i milioneru koji je bio sposoban da se progura u drustvu..Koje je uopste i merilo da kazemo da je neko..SPOSOBAN I USPESAN..Da li je uspesan onaj ko slavi zivot i ozaren posmatra sunce i vetar ili onaj ko sunce cesto i ne primecuje ali je uspeo da obezbedi novcano svoju porodicu..Ili pak onaj koji uspeva i jedno i drugo...
No nije to tema sada...
Elitisti vole i cene uglavnom svoje istomisljenike...slazem se sa Pehar da oni ne moraju da se odnose iskljucivo na drustveni "krem".
Ima jako puno,mogu slobodno da kazem i najvise ljudi koji teze da ostvare kontakt samo sa onima koji bi im mogli nesto dati i koji bi im koristili za njihov licni napredak..

Upitali su jedanput književnika Miroslava Krležu zbog čega je njegovo djelo prepuno citata na francuskom, njemačkom i latinskom jeziku, pa samim tim nedovoljno čitljivo za široku čitalačku publiku. Odgovorio im je. "Da se varvari uplaše". Krleža je, dakle, smatrao da vrhunska kultura na neki način mora da ostane elitistička, da se ne smije spuštati na "nivo čaršije", progovarati "narodnjačkim" jezikom.
Elitizam u kulturi potreban je koliko u svakoj ljudskoj djelatnosti. Jasan je kontinuitet praznine u skoro svim odnosima na ovom našim prostorima. Praznine koja odjekuje stereotipima i mržnjom. Sve je provincijalizovano, dezindividualizovano, svedeno na okoštale metafore, na riječi koje se davno izgubile svoj izvorni smisao. Estetsko posrnuće saživjelo sa moralnim. Zbog toga čovjek, da bi sačuvao sebe, mora biti okrenut svom unutrašnjem svijetu i njime "uplašiti" varvare, otuđiti ih, izbjegavati. Brižljivo birati sa kim se družiti, sa kim razgovaratri, koju muziku slušati, koje knjige čitati, kome vjerovati...

za mene je elitizam jedna vrsta nacizma... ili mu je vrlo bliska... u svakom slucaju mi je izuzetno strana pojava.

Elitizam se zasniva na materijalizmu, statusnim simbolima, nametnutim normama ponasanja...to je cisto ogranicavanje na fizicki nivo postojanja, ne vjerujem da se na taj nacin moze postici dusevni mir ili postati bolji covjek sto je konacna misija svih nas...Jedino priznajem podjelu na bolje i losije ljude, nikako na vise i nize rangove...

Elitizam je pokrenut jedino namjerom bogaćenja i društvenim pozicioniranjem, i mišljenja sam da ni jednom narodu ni državi ne može donijeti ništa dobro...

Zbog toga čovjek, da bi sačuvao sebe, mora biti okrenut svom unutrašnjem svijetu i njime "uplašiti" varvare, otuđiti ih, izbjegavati.

Ko su "varvari" ?

@wawy
@supernova
@dadad
@majne

Fašizam, staljinizam, socijalizam, komunizam, kapitalizam... su ideologije ili politički sistemi. Ideologiji (bilo političkoj ili religijskoj) nije stalo do istine, već do interesa, do vlasti, postizanja moći. U ideološkom jeziku isprobava se ono što što bi u političkom ili religijskom životu moglo da se ostvari. Interes nekih hoće da se prikaže i nametne kao nasušna potreba: niski cilj hoće da sija kao visoki ideal. Za ideološku misao važnije je da ukloni i ukroti sve protivničke misli, nego da razvije i oplemeni samu sebe u susretu sa suprotnim mislima.
Ideološka dogma nema plodnog odnosa sa svježim iskustvima: ona ubija ono što je novo i živo, jer ovo sije zrno sumnje i potresa zidine dogme. Ideološki govor se osjeća sigurnim tek u zatočeništvu, pojedinac misli kao grupa i tako prestaje svako rasuđivanje po vlastitoj savjesti i svijesti.
Pojmovi ideologije su vrlo uski, kako po obimu tako i po sadržaju, i često nemaju određenog značenja za neku drugu grupu, koja ima drukčiju ideologiju. Iz ovoga nužno slijedi da se ideologije između sebe slabo razumiju i da se često bore na život i smrt: one su zapravo smetnje za ljudsko sporazumijevanje.
Ideologija propisuje kako ljudi treba da misle i kako treba da se ponašaju, sve u skladu sa ideološkom dogmom. Svaka ideologija gomila moć gore i bijedu dolje.

Razlika između ideologija i ideja je u tome što je u idejnim sporovima jedini interes da se dođe do istine. Idejni sporovi su plodni susreti različitih ideja iz koji se obično rađaju nove ideje. Iz idejnih sporova sve strane izlaze obogaćene novim saznanjima. I tim sporovima se obično radi o opštim vrijednostima, a posljedice su proširenje vidika svih učesnika.

Mali čovjek (mali i veliki u karakternom smilu) ne može da podnese velike razlike u mišljenju i zato se bori da svi misle kao i on – u stvari da ne misle. Problem nastaje kada ljudi od ideja, duhovni ljudi, počnu da stvaraju tzv direktivne ideje pomoću kojih se razumijeva i usmjerava ljudsko ponašanje: od tog trenutka prema njima se gaji sistematsko nepovjerenje. Oni su stručnjaci za iskazivanje ljudskog nemira, ali prosječan svijet ne voli biti uznemiren. Oni najavljuju rađanje novog društva i kulture u vrijeme kada izgleda da je stari sistem i njegova kultura u punoj snazi. Rijetko koje društvo je bilo sklono ljudima od ideja , iako su njihove ideje postale pokretačke sile društva. Uglavnom su bili osuđeni da čuče u zapećku, dok prosječni veličaju sami sebe. Oni jesu plemići po obrazovanju i vaspitanju, jesu elita, ali je njihov elitizam određen njihovim načinom mišljenja i vrijednostima za koje se zalažu , a ne njihovim položajem u hijerarhijskoj strukturi društva. Vrhovni sud pred kojim oni odgovaraju jeste njihova savjest, a njihova pobuna je estetska i moralna. Oni nijesu političari i tajkuni i nemaju moći, ali i ovako nemoćne društvo ih treba, radi istine o sebi u časovima kad mu pozli od laži. Ne dopuštaju da navike zavladaju životom, već ga provjetravaju uvijek svježim pogledima i otvaraju uvijek za novi početak. Kad umre jedan od njih, onda svi drugi znaju da je umro jedan pogled na svijet, jedna neponovljiva svijest, jedan jedinstven duhovni sklop, koji se više nikada neće ponoviti. Sahrane ga među one koji su patili radi istine, da bi živio i poslije svoje smrti u sjećanju čestitih.
Danas istinski ljudi od ideja, nemoćni da bilo što promijene u društvu, sa svoje duhovne visine posmatraju kako istinski život gazi sve što je istinito, dobro, lijepo i sveto. Kriza našeg vremena nije ni ekonomska ni politička, ona je duhovna i moralna: pokidane su veze sa našim duhovnim temeljima i ključnim vrijednostima života. Univerzalne ideje i vrijednosti potisnute su nacionalnim ideologijama i interesima.

Ko su moderni varvari? Svi oni koji su doprinijeli sunovratu istinskih vrijednosti, a to su današnji ljudi moći: političke (svi koji se hijerarhijski nalaze na i pri vrhu zakonodavne, izvršne, sudske vlasti), finansijske, religiozne... Svi oni što ostvaruju sopstvene interese stičući vlast, moć i bogatstvo, pljačkajući opšte vrijednosti, a promovišući svoju malograđanštinu, sirovost, primitivizam, bahatost, nekulturu i nevaspitanje kao modernu verziju aristokratizma i elitizma.
I oni njihovi sljedbenici koji nemaju svoj pogled na svijet i koji biraju kome će se skuplje prodati (a to nazivaju slobodom izbora). Ti koji ne služe nekoj umnoj i čovječijoj ideji, već nekom bijednom moćniku i političkom trenutku. Mogu se promijeniti gospodari, državna uređenja i stavovi, sve se može iz temelja promijeniti, ali oni ostaju da služe svim gospodarima, u svim sistemima, i svim pogledima na svijet. Spremni da na zapovijed svog gospodara ubijaju, pale, siluju, batinaju, pljačkaju i lažu.

Mali čovjek (mali i veliki u karakternom smilu) ne može da podnese velike razlike u mišljenju i zato se bori da svi misle kao i on – u stvari da ne misle. Problem nastaje kada ljudi od ideja, duhovni ljudi, počnu da stvaraju tzv direktivne ideje pomoću kojih se razumijeva i usmjerava ljudsko ponašanje: od tog trenutka prema njima se gaji sistematsko nepovjerenje. Oni su stručnjaci za iskazivanje ljudskog nemira, ali prosječan svijet ne voli biti uznemiren. Oni najavljuju rađanje novog društva i kulture u vrijeme kada izgleda da je stari sistem i njegova kultura u punoj snazi. Rijetko koje društvo je bilo sklono ljudima od ideja , iako su njihove ideje postale pokretačke sile društva. Uglavnom su bili osuđeni da čuče u zapećku, dok prosječni veličaju sami sebe. Oni jesu plemići po obrazovanju i vaspitanju, jesu elita, ali je njihov elitizam određen njihovim načinom mišljenja i vrijednostima za koje se zalažu , a ne njihovim položajem u hijerarhijskoj strukturi društva. Vrhovni sud pred kojim oni odgovaraju jeste njihova savjest, a njihova pobuna je estetska i moralna. Oni nijesu političari i tajkuni i nemaju moći, ali i ovako nemoćne društvo ih treba, radi istine o sebi u časovima kad mu pozli od laži.

ovo nije tacno. jedostavno, zamjena elitizma i natprosjecnosti...

Prezirem nadmene ljude, a cenim istinske elitiste. To nisu oni kojima ce ta etiketa stajati na celu, vec oni koji to nose u sebi.

Balkanski doživljaj elitizma jest fakat doživljaj geđovana koji u skupom odijelu, i još skupljem autu odlazi s napirlitanom ženicom birati jeftini namještaj u nekom tržnom centru za svoje turističke apartmane. I dok mu je nemoguće platiti svom radniku iole dostojniju plaću, dotle ni trena ne zastane kad u kafani pred ostalom "elitom" naručuje boce alkohola...
Taj doživljaj elitizma govori pomalo i o nama samima, a ne samo o onima koji zato što imaju para smatraju da su elita. Naime, očito da i najširi slojevi doživljavaju elitu izričito kao ljude koji imaju hrpu love.
Blago rečeno to gledište je daleko od pojma elite i elitizma.
Žrtva balkanskog koncepta kapitalizma nisu samo osiromašeni materijalno, već svi oni koji su iz sistema socijalne jednakosti brzinom svjetlosti katapultirani u sistem nužne socijalne nejednakosti. Svi oni koji su namah povjerovali da su najsposobniji, da će upravo oni postati bogati. Dakle, svi. Jer tko za sebe ne misli da je sposoban i da zavređuje. Kolektivno je zamijenjeno individualnim. Nisu samo balkanska plemena ocrtavala svoje granice, radili smo to i mi individualno. Odjednom je postalo značajno jel naš stan i neko nasljeđeno zemljište na selu uknjiženo, dal možemo oranicu (i to samo onu našu, a ne susjedovu) prebacit u građevno zemljište, itd...
Meni, meni, moje, moje... lova! Svetinja!
U našoj, medijski doktriniranoj izmjenjenoj svjesti i savjesti, nema mjesta za stvarnu elitu. Jer da bi elita postojala najširi slojevi je moraju kao takvu razaznati. Obzirom da će Ceca, Severina, Brena i tko zna tko drugi iz galerije pjevača biti za većinu elita, onda članovi simfonijskog orkestra, neki tamo pijanisti, dirigenti, etc. ne da nemaju pravo smatrati se elitom, već ima da budu sretni ako ih Seve angažira da lupaju u talambase.
Naši slikari loših ulja i još gorih akrila štancaju na kilometre slika, e kako bi bolje popunili stanove lovaša (za iste su i prilagodili svoja djela) i pri tom masno zaradili.
Glumci bi po sadašnjim kriterijima (pa makar bili najbolji šeksipirijanci u teatru) bili nitko i ništa ukoliko nemaju barem jednu-dvije stalne uloge u maratonskim vrhunaravno besmislenim sapunicama, te barem jedan tv-talk show, i još poneko obvezatno tv prikazivanje...
Na ovim prostorima nema elite. Postoji samo sapunica od naših života u kojima se nadamo da susjedu crkne krava pa da ga prezreno i nadmoćno gledamo jer imamo kozu u štali, sapunica od naših života u kojoj je važno potrošiti masu love djetetu za krizmu/pričest da svi vide, sapunica od naših života u kojoj se klanjamo lovi, sanjamo dan kad ćemo biti moćni/bogati, a pri tom ne samo da nismo glavni glumci u toj jebenoj sapunici, nego nismo niti statisti, tek bijedni inventar.

@wings, odlicno prikazana balkanska kvazielitna zabokrecina, al mislim da se i tu i u prethodnim postovima mijesaju pojmovi.
naime, da li je elitizam isto sto i harizma i natprosjecnost? da li elitizam da svatimo u onom niceovskom smislu, hijerarhijski nadomjestak i jos jedna stepenica vishe nasheg patrijahalnog svatanja svijeta i drustva, il je to elitizam moralno i ljudski najboljih?