na ulici sam vidjela dijete koje zaostaje u psihičkom razvoju a oko njega nekoliko zdrave djece koja su mu se se rugala,..prežalosno.. većina djece to radi..to me toliko i ne čudi.. ali i neki odrasli se tako ponašaju. ipak zreliji su i trebali bi više razmišljati o tome.. ako su zreliji!!!
nažalost, ima ljudi koji se ponašaju grozno prema ljudima koji imaju neku vrstu hendikepa... prema onima koji su na neki način onesposobljeni.. zašto je to tako? po čemu su oni manje vrijedni ?
dosta ljudi kada vidi neku osobu bez noge, ruke, ili psihički nestabilnu osobu, ili bilo koju osobu koja ima neki ozbiljniji zdravstveni problem, najčešće okrene glavu i ne želi se "družiti" s takvim ljudima..to je prežalosno..dosta ljudi ih nekako gledaju postrance i pokušavaju se što prije maknuti od takvih..a ima i takvih koji im se rugaju..
pa čak i prema onima koji nisu teže bolesni, već imaju neku fizičku manu na sebi, na nekom dijelu svog tijela, pa nekad su to samo klempave uši ili veći nos, uvijek se nađu oni koji za sebe misle da su Bogom dani i počnu vrijeđati, ismijavati, podrugivati se na račun te osobe..pa kako neko može imati srca to raditi!?..pa ti ljudi su normalni kao i svi mi, samo što nažalost imaju neki problem.. i oni imaju osjećaje i shvaćaju kada im neko to čini..svi smo mi ljudi, i umjesto da im pomognu neki im zagorčavaju još više život... a zapravo baš takve osobe znaju živjeti, raduju se malim stvarima i jako su pozitivni..to su osobe koje nam mogu promijeniti život.. i mislim da od svakog od njih možemo i moramo naučiti puno toga..
pogledajte oko sebe i znajte da se i vama ne dao Bog može nešto loše dogoditi, i ne bi vam bilo drago da se tako ponašaju prema vama...
budite fer prema svima, jer zamislite kako bi se vi osjećali na njihovom mjestu...i oni žele da žive i samo su željni ljubavi i pažnje kao i svi mi.. i nisu sebični kao mi “normalni”..

To mi je stvarno tuzno i zalosno:(.
Grozim se od toga...
Ljudi koji se ne daj Boze rugaju ili vrijedjaju takve ljude nemaju ni srca,ni duse,a to je najveci nedostatak koji nista ne moze zamijeniti...
Jos ako se radi o djetetu,to je jos tuznije...
Znam da bih veoma ostro i grubo reagovala u odnosu sa tim NEljudima koji se ponasaju tako bezdusno,bih zaista!

djecu ne treba kriviti, jer je to ponašanje urođeno. ako si gledala emisije o životinjama vidjećeš da ptići iz jednog legla kinje i izbacaju iz gnijezda svog sitnog zaostalog brata. prirodna pravila su surova ali imaju uzvišene ciljeve- preživljavanje zdravog potomstva i gena.
dosta bolešljive i zaostale djece ranije nije preživljavalo, ali kako je napredovala medicina, smrtnost na porođaju, kao i u kasnijem dobu sada je minimalna. Moja baba-rođaka je rodila 11, 6 je preživjelo (ratni uslovi) i svi su savršenog zdravlja.
čitava gornja priča je reakcija samo na prvu rečenicu- ruganje djece. htio sam da kažem da sva djeca su dobra, većina ponašanja im je uslovljeno, tek je kasnije stečeno.

Slažem se da djeca nijesu ništa kriva. Kako god to zvučalo, tako je. Svo ponašanje djece potiče iz kuće. Roditelji su ti koji trebaju da usmjere djecu na pravi put, a ne ulica. Nikad, ali nikad ne bih mogla da pomislim na podsmjehivanje, ruganje slabijem od sebe. To je tako primitivno...

Par puta sam došla u situaciju da se posvađam, ili fizički obračunam (ah mene) sa par svojih vršnjaka i vršnjakinja, baš zato što su se rugali (u pravom smislu te riječi) jednoj gospođi koja je zaostala u psihičkom razvoju. Ona je tako draga osoba... Ne mogu da vjerujem da neko može da kinji slabije od sebe. Zato jače ne bi ni prstom dotakli... E pa, čega sve nema...

Sa takvim se slučajevima svi mi srijećemo skoro svakog dana. Ali, svijet je takav. Uvijek postoji dobra i loša strana. Jin i jang.

nažalost, ima ljudi koji se ponašaju grozno prema ljudima koji imaju neku vrstu hendikepa... prema onima koji su na neki način onesposobljeni.. zašto je to tako? po čemu su oni manje vrijedni ?
dosta ljudi kada vidi neku osobu bez noge, ruke, ili psihički nestabilnu osobu, ili bilo koju osobu koja ima neki ozbiljniji zdravstveni problem, najčešće okrene glavu i ne želi se "družiti" s takvim ljudima..to je prežalosno..dosta ljudi ih nekako gledaju postrance i pokušavaju se što prije maknuti od takvih..a ima i takvih koji im se rugaju..
pa čak i prema onima koji nisu teže bolesni, već imaju neku fizičku manu na sebi, na nekom dijelu svog tijela, pa nekad su to samo klempave uši ili veći nos, uvijek se nađu oni koji za sebe misle da su Bogom dani i počnu vrijeđati, ismijavati, podrugivati se na račun te osobe..pa kako neko može imati srca to raditi!?..pa ti ljudi su normalni kao i svi mi, samo što nažalost imaju neki problem..

Ne mogu da smislim nijedan drugi razlog osim da ljudi koji kinje nemocnije to cine iz nekih svojih kompleksa; negdje se sami osjecaju manje vrijedni, gotovo je sigurno da su i sami bili zrtve nekakvog potcjenjivanja, pa sad kinje slabije kako bi se barem na tren osjetili jaci od drugih.

Znaci, kompleksasi i slabici...


i oni imaju osjećaje i shvaćaju kada im neko to čini..svi smo mi ljudi, i umjesto da im pomognu neki im zagorčavaju još više život... a zapravo baš takve osobe znaju živjeti, raduju se malim stvarima i jako su pozitivni..to su osobe koje nam mogu promijeniti život.. i mislim da od svakog od njih možemo i moramo naučiti puno toga..
pogledajte oko sebe i znajte da se i vama ne dao Bog može nešto loše dogoditi, i ne bi vam bilo drago da se tako ponašaju prema vama...
budite fer prema svima, jer zamislite kako bi se vi osjećali na njihovom mjestu...i oni žele da žive i samo su željni ljubavi i pažnje kao i svi mi.. i nisu sebični kao mi “normalni”..

I ja mislim da takvi ljudi mogu da nas promijene nabolje, da nam daju dobar primjer. Jer, obicno ljudi koji su i sami iskusili patnju (sto hendikepirani sigurno jesu) spremniji su da saosjecaju sa drugima i pruze im ruku, a kad covjek dozivi da mu pruzi ruku i pomogne neko prividno slabiji, i kada vidi koliku snagu ti ljudi imaju da budu pozitivni uprkos svom nepremostivom zivotnom problemu, to sigurno mora covjeku promijeni koncepte svijeta i covjecanstva nabolje... :)

Ne mogu da smislim nijedan drugi razlog osim da ljudi koji kinje nemocnije to cine iz nekih svojih kompleksa; negdje se sami osjecaju manje vrijedni, gotovo je sigurno da su i sami bili zrtve nekakvog potcjenjivanja, pa sad kinje slabije kako bi se barem na tren osjetili jaci od drugih.

Znaci, kompleksasi i slabici...

Majne, slažem se! Komleks zbog bilo čega je opaka bolest, koja se teško liječi. Upravo ti kompleksi mogu da stvore osjećaj manje vrijednosti..strah od neuklapanja u okolinu, društvo, porodicu. Takvom čovjeku je potrebno da uradi nešto što će ga učiniti jačim, ili 'važnijim' (?) bar na trenutak. Zapravo, sad se pitam...ko je ugroženiji? Žrtve ili njihovi mučitelji?

sekche, iako maximalno izbjegavam da 'svracem' na ovakve teme (dusha mi se cijepa na pomen i pogled na bilo chiju patnju, fizichku manu, nedostatak) samo cu ti reci da su najveci bogalji, hendikepirani (zvuchi pezhorativno, ali moram koristiti ove termine da bih prikazala situaciju) oni ljudi kojima je genetika, Bog i ostale stvari u koje neko vjeruje, uskratila samilost, saosjecanje, elementarnu kulturu i vaspitanje na kraju krajeva..
ja se takvih 'bogalja', kao i emotivnih, grozim i iste prezirem...

većina ljudi su emotivno nezreli i bez saosjećanja sa drugim ljudima..sigurno je da to vuče korijene iz samog načina vaspitanja i okolnosti u kojima su odrastali... ipak, najlakše je kriviti rotitelje, drustvo ili genetiku, ali sve zavisi isključivo od nas samih i načina kako se odnosima prema drugim živim bićima i u ostalom i na način na koji život želimo da proživimo.. izbor se svodi na lenjost i strah ili rad na sebi odnosno nerad na sebi..
.

Moje misljenje je da nije kriva ni priroda, ni to da im je od Boga uskraceno bilo sto, vec samo RODITELJI. Imala sam priliku kao dijete se susretati sa takvom djecom, i uvjek sam se druzila sa njima jer mi je mati rekla da su oni bolesni da prema njima trebam biti pazljiva, i druziti se.
Ono sto mogu reci da su takva djeca puna ljubavi, iskrenosti. Ja svom sinu istu pricu kazem kao sto su meni. A da tako rade svi roditelji, ne bi bilo ovako tuznih situacija.

Ironija je sto osobe koje rade u specijalnim skolama sa decom zaostalog psihickog razvoja,smeju im se i prepricavaju njihove dogodovtine

Ne tako davno, na jednim Olimpijskim igrama, devet atletičara, svi sa mentalnim ili psihičkim nedostatkom, stajalo je na startnoj liniji trke na 100 metara.
Startni pištolj je opalio i trka je počela. Nisu svi trčali, ali svako je hteo da učestvuje i pobedi.
Trčali su po trojica, a onda se jedan dečak spotakao i pao pa počeo plakati.
Ostalih osam trkača su ga čuli kako plače. Usporili su i pogledali za sobom… Zatim su stali i vratili se nazad. Svi do jednoga…
Devojka sa Downovim sindromom sela je do njega, zagrlila ga i upitala ga, “Je li ti sada bolje?”
Zatim su sva devetorica, rame uz rame, došetali do ciljne crte.
Svi gledaoci su ustali i zapljeskali. A pljesak je trajao vrlo dugo…


preuzeto sa: http://tale.blog.co.yu/blog/tale/komadic-duse/stranica/1

jezel's deaf (http://www.youtube.com/watch?v=lJof6G9ZZB0&feature=related)

Mother reading and signing to deaf children (http://www.youtube.com/watch?v=9D7jcHex_jQ&feature=related)

Deaf Choir (http://www.youtube.com/watch?v=gdUezXUsaEI&feature=related)