Cilj i svrha ovog topica je da ljudi koji posjecuju ovaj PDF napisu jedan omanji roman udruzenim snagama i sopstvenim vidjenjem toka priche koja bi se odvijala.


IZRICHITO BIH ZAMOLIO SVE KOJI BUDU HTJELI DA UCHESTVUJU U PRAVLJENJU ROMANA SAMO POSTUJU PRICHU,BEZ SUVISHNIH KOMENTARA.


POSEBNIH PRAVILA NEMA,DRZITE SE GLAVNIH AKTERA KOLIKO JE TO MOGUCE I DODAJTE PO VASEM NAHODJENJU NOVE.NIJE BITNO KOJEM/IM ZANROVIMA CE PRIPADATI ROMAN SAMO SE TRUDITE DA BUDE OZBILJAN SA PUNO OPISA,DESHAANJA,OBRTA I SHTA SVE VEC JEDAN ROMAN MOZE DA IMA (ali naravno ako vec dobijete inspiraciju nemojte se ustruchavati) :)


DAJTE SVE OD SEBE :)

And god said,let there be a novel.And there was a novel...

Uvod

Vazduh je mirisao na mjeshavinu vlage i drva za ogrijev koja su kao jevreji chekali svoj poslednji put do pakla na zemlji - pecnice.Tisinu je prekinulo paljenje upaljacha ispod prljave kasike u kojoj se ubrzo pocheo rastapati heroin.Tu, u ko zna chijem podrumu zgrade, On se kao indijanski vrach spremao za njemu
omiljen i dobro poznat ritual.Svijetlo kao da je zeljelo da shto manje zalazi u dubine njegovog bespovratnog ponora i plashljivo je prelazilo i ispitivalo njegovo lice.Sa svojih 26 godina izgledao je prilichno
starije.Njegova duga smedja kosa bila je vrlo neuredna i spustala se preko njegovih upalih obraza, sakrivajuci prazan pogled ispod kojeg se prostiralo polje tamno-plavih podochnjaka.Kako je heroin bio blizi svojoj konacnoj formi, tako se i njegovo disanje postepeno ubrzavalo od uzbudjenja i neistrpljivosti.Desna ruka posegnula je u njegov dzep, drhtavo i oprezno izvlacheci shpric.Prinio je kapicu svojim shtetnim i poluraspadnutim zubima i zagrizao odvajajuci je od njegove karte za raj i pakao.Sumorno bljeshteci vrh igle doshao je na svoje pojilo i polako ali sigurno ispijao dragocjenu technost.

- Samo josh ovaj put, rekao je
- Samo josh ovaj put, zabadajuci iglu u jednu od mnogobrojnih ranica na veni.Ulazeci u spremnik shprica, heroin je jedva dochekao i zagrlio njegovu krv prije nego shto su zajedno poshli kroz metalni tunel u obecanu zemlju.Njegov prazan pogled polako se gubio pushtajuci da beonjache zasijaju na blijedoj svjetlosti.Tijelo mu je bilo sve teze dok je prelazio u njemu blazeno stanje i diskretan osmijeh zalutao je na njegovim suvim i ispucalim usnama...




I

Zhamor se prolamao se Njegoshevom ulicom kao nezaustavljiva lavina u svojoj punoj snazi.Nedelja je pruzala bjekstvo iz radnog okruzenja i trudila se da svima pruzi kratkorochno utochishte mira i spokoja.Grad je bio neobichno pun,kolone ljudi shetale su se Hercegovachom ulicom uz vidno komentarisanje,podsmijehe i dobacivanje momaka is obliznjih lokala curama koje su bile oskudno odjevene.Malo dalje od centra,u naselju Zagoric,On je bio neizmjerno srecan.Juche je za osamnaesti rodjendan od svog oca dobio novi BMW kabrio koji je toliko zeljno ichekivao.Srecan, zgrabio je kljucheve od kola i potrchao ka svom novom ljubimcu koji je gordo chekao svog vlasnika da mu pokaze koliko je mocan.Jak zvuk motora zabrujao je pri paljenju i mladic je
krenuo u svoju prvu voznju.Vjetar je zeljno milovao njegovu smedju kosu koja se do tada odmarala na njegovim ramenima.Njegovo tijelo bilo je produkt svakodnevnih treninga i ponosio se njim.Svjetlo plave ochi caklile su se od srece dok je ishao ka gradu.Bio je jedan od rijetkih uchenika koji su gimnaziju zavrshili sa luchom i obezbijedili mu siguran ulaz u Pravni fakultet i korak blize njegovom snu da postane dobar advokat.

Ivaneeeee!!!!
Ivaneeeeeeeeeeeeee!!!

Okrenuo se lijevo i vidio njemu mnogo poznatu i dragu osobu.


....

Moglo bi se reći i više nego dragu. Bila je to Ana, djevojka koja ga je jako privlačila. Više puta bili su u istom društvu, ali nikada nije imao prilike da popriča sa njom onako kako je želio. Iako je bio iz imućne porodice, jedne od rijetkih koje su u bogatstvo unijele i tradiciju, obrazovanje, nivo i vaspitanje, nikada nije igrao na kartu novca. Prezirao je to, iskreno kako samo mlad čovjek može prezirati nešto za šta je osjećap da mu uzima slobodu. Zaustavio se i sačekao je da Ana priđe.
- Oooo, zdravo buduća koleginice - izgovori sa ponosom nekog ko će uskoro dobiti index.
- Jesi li za kafu? - upita je.
- Može, krenula sam malo da prošetam, pa bi mi prijalo društvo.
U svom dnevniku, nakon mnogo godina Ivan će naći ovu priču:
''To je bio naš prvi odlazak na kafu, istina ne prva kafa, ali svakako prvi put da baš nas dvoje, s ciljem sami, odemo na kafu. Pošto je i ona bila u sličnom fazonu, a to je studiranje u malo opuštenijoj varijanti, povremeni rad, druženje i zabava uz rock, povremeno house i hip-hop muziku, izbor mjesta nije bio težak. Logično, bio je to stari dobri Irish pub ’’Saint Patrick’’, u Podgorici već kultno mjesto novijeg, poratnog doba, poznat jednostavno kao ’’Irski’’. Zaista je fascinantno kakva je ekipa voljela Irski na način da ga smatra svojom gradskom bazom. Tu su dolazili svakakvi profili ljudi, ali se najčešće radilo o najurbanijem mladom, OK, pretežno mladom, gradskom stanovništvu, natprosječnog obrazovnog nivoa. Uglavnom su to bili ljudi koji imaju neka interesovanja i po tome se osjećaju živima u vremenu, kako su voljeli reći ’’Mrtvog duha, iscrpljenosti i nekreativnosti’’. Lično nisam dijelio uvjerenje da je Nepoznati pamfletar pogodio suštinu vremena, ali me je njima privlačila atmosfera koju su stvarali. Aura, voljeli bi reći oni sami, dodajući da je glavni problem društva presija koja nastaje zbog nezadovoljstva usljed lošeg života u materijalnom a zatim logično i moralnom smilu. New PG Urbans, kako su se željeli neformalno zvati, protiv presije borili su se prilično uspješno, ne u potpunosti efikasno, ali dovoljno dobro. Međutim, ulazili su svjesno u tešku bitku sa mentalitatom grada bez trajnih gradskih vrijednosti, bez neke tradicije koja se mogla nametnuti svima, grad u povoju u smislu urbanosti koji je pretrpio više rušenja do temelja nego je imao vjekova... Tu Podgoricu tog vremena teško je bilo pobijediti rafinisanim stilom slobode Amsterdama. Bilo je to kao da riječima ubjeđujete pit bula... After all, bili su to ljudi sa pozitivnom energijom, oni koji su u to vrijeme voljeli da razmišljaju i žive na način što je moguće bliži zapadnom.
Nego, da se vratimo pomenutoj kafi i mojoj ljupkoj pratnji. Ana je bila jako lijepa djevojka, u punom smislu riječi. Prelijepe, gotovo baletski nježne figure, zavodljivih plavih očiju, od one vrste za koju nikako ne možete odlučiti da li je više mistična, vedra ili bistra, predivne kože i smeđe duge kose. Kada sam je prvi put vidio znao sam da se radi o djevojci koja drži do sebe, što je u mojim očima osobina najveće vrijednosti, čak veća i od fizičke ljepote, iako sam ja tip na koga vizuelno ostavlja veoma jak utisak. Znao sam da nije new primitive girl, kako smo voljeli zvati Versace generaciju mladih, koji su svoju mladost živjeli uz sve od etno popa pa do turbo narodnjaka ’’u srce’’. Znao sam kao što rekoh da nije takva, da je pametna djevojka, ali sam ipak imao rezerve da li cemo se sloziti, ukapirati, bolje rečeno, a to je ono što je važno, jer je ova kafa to trebala da nam pokaže, ako ne sasvim a ono u velikoj mjeri. Od toga kako bude na ovoj kafi zavisilo je to da li će biti sledeće, a možda i više od toga.
Na početku, svojstveno takvim situacijama, razgovor koji je trebao da nas dovede do bitnih stvari koje nas interesuju, onako opušteno, kroz šalu. Mislim da je prelomni trenutak u tom prilično dugom razgovoru bilo njeno pitanje, više se i ne sjećam kako smo do toga došli, šta ja očekujem od svoje djevojke. Bingo, pomislih, obožavam ove teme. Tu nikada nisam omanuo, budući da mi je Bog podario zavidne mogućnosti naracije, koje sam u svojim pozitivno-ciničnim trenucima zvao dobrom verbalnom onanijom. Neki moji bliski prijatelji su me zbog tog cinizma koji ponekad nije birao temu, znali proglasiti i latentnim šovinistom, ali se tu nismo slagali.
- Šta očekujem od svoje djevojke. Pitanje je lako, kazah, ali na njega nije tako lako odgovoriti. Znam da ovo zvuči kao fraza, i to prilično otrcana, ali je tako. Primijetio sam da s velikom pažnjom očekuje odgovor, što me je uputilo na zaključak da se za sada stvari odvijaju pozitivno.
-Mnogo toga, da budem iskren. Očekujem da me voli, naravno, jer bez ljubavi ništa nema smisla. Čak ni... recimo rušenje ’Twin towers-a’’ bez ljubavi nije imalo smisla, u tom slučaju izgubljene, ali ipak ljubavi. Bez nje to bi bila samo gomila neupotrebljivog građevinskog materijala nečijom pedantnošću u idiotizmu pretvorena u spomenik lažne demokratije. Nego, da se manemo Amera, imaju oni problema i za izvoz.
Očekujem da me poštuje, jer poštovanje je temelj sreće u vezi pa se zbog toga uvijek i maksimalno trudim da ga zaslužim. Važno mi je da svoju djevojku tretiram kao pravu damu, da se pored mene osjeti poželjnom, voljenom... da sija, jer se itekako primijeti kada je žena voljena. Tada je najljepša. Očekujem da volim njene oči, da volim njen smijeh, da živim njenu sreću. Da se uz mene osjeti sigurnom u svakom pogledu, da bude prava žena...
Znao sam da joj ove riječi prijaju, znao sam to zahvaljujući njenom pogledu dok sam govorio. Bio je to pogled koji nedvosmisleno govori nastavi, slušam te, pokušaj da me pridobiješ, da me osvajaš. Pokušaj, ali pazi, trudi se. Ja sam žena, lijepa i poželjna, ona koja želi od dječaka ili starca, nevažno je, napraviti muškarca.
-Čudna ste vi žene bića, ipak na svoj neki način, u onome što vam je važno vladate svijetom. Zbog toga je svaki srećan muškarac bar jednom u životu iskusio borbu za pravu ljubav, nebitno da li ju je ostvario ili ne. U samoj borbi je suština nas muškaraca, u borbi za vas. To svaki radi na svoj način, zato nas ima od prosijaka do diktatora.
-Zato od svoje djevojke očekujem da mi podari trenutke za koje se živi, one kada ništa osim vas ne postoji na svijetu, one kada ne znaš da li upravo gubiš svoju ili dobijaš dušu koja te čini konačno kompletnim bićem, takve trenutke da se ničega drugog tada ne možeš sjetiti, ništa drugo vidjeti ili čuti, trenutke života u kojima postojite samo vi, samo jedno za drugo... Ovako bih mogao pričati danima, jer si mi dala temu koja je takva, beskrajna, o kojoj u stvari na ovaj ili onaj način pričamo cijelog života, ali ću da ne dosadim ipak skratiti. To je ono što od djevojke očekujem, da me natjera da je zavolim''
....

Uspio je.Uzdah koji je zagolicao njene glasne zice praveci predivan zvuk, oteo joj se i lagano spustio niz usne. Slushajuci ga prosto nije mogla da povjeruje da momak za kojeg su znali pricati svakakve stvari zapravo sushta suprotnost. Ona daleka,egoistichna, bogata, mamina maza poprimila je novi oblik u njenim plavkastim ochima.Pokushavajuci da progovori, zamucala je i njeni obrazi su se zarumenjeli. Ivan se na to blago osmjehnuo i ochima joj dao znak da je sve u redu. Nije vishe bilo potrebe za flertovanjem, osjetio je da je pogodio pravo u centar svojom posljednjom rechenicom. Zeleci da je izvuche iz neugodne situacije, prebacio je temu na neshto opustenije. Tokom razgovora su, jedan za drugim Anu preplavili talasi odushevljenja.Prosto nije mogla da povjeruje da
postoji mushko bice koje je razgovara sa toliko paznje.Slushao ju je kad je prichala, birao prave rijechi za odgovore.Prosto se ni jedan trenutak nije osjetila ugrozeno. Na kraju razgovora, platili su konobaru i stali ispred lokala.

Pa, rekao je, vrlo mi je drago shto smo imali shansu da ovako lijepo poprichamo.
- I meni je drago Ivane, ne znam kad sam poslednji put ovako opusteno prichala sa nekim.
- Zelis da te odbacim kuci?
- Hvala, ali nema potrebe. Idem da se nadjem sa kumom,nismo se odavno vidjele.
- U redu, josh jednom hvala na divnom razgovoru, ... Da li bih mogao dobiti tvoj broj telefona?
- Naravno, I nadam se da cemo se ubrzo opet vidjeti.

Zaletjela se kao shiparica, poljubila ga u obraz i krenula ka Hercegovackoj.Naglo se okrenula, osmjehnula se i ponovo ga pozdravila prije nego je nestala iza ugla.Ivan je stajao kao omamljen na sred ulice, u ruci je stiskao cjeduljicu sa brojem koju mu je dala kad ga je poljubila. Uzeo telefon i okrenuo Darka.

- Chovjeche! Ne mozesh ni zamisliti shta mi se desilo!!!Prosto ne mogu da povjerujem!

Darko je bio Ivanov drug iz djetinjstva.Sve nestashluke i smicalice su zajedno radili kad su bili mali, uvijek jedno drugom chuvajuci ledja.Iako iz razlicitih drustvenih slojeva, bili su kao braca.Upoznali su se igrajuci fudbala na livadi blizu Ivanove kuce i od tada se nikad vishe nisu razdvajali.Darko je vrlo mlad izgubio oca koji je zbog kockarskih dugova izvrshio samoubistvo.Majka je bila prinudjena da radi svakakve poslove da bi izdrzavala dvoje djece.Na svu srecu,lijepo vaspitani,Darko i starija sestra Zorica nisu je iznevjerili.Odmah posle srednje, Zorica se zaposlila u butiku obuce i nagovorila majku da se ne muchi i ne ponizava sa poslovima koje je radila. Darko nije mogao dochekati da i on zavrshi srednju i pochne doprinositi pa kada mu se konachno ukazala prilika, Ivanov otac mu je nashao posao u jednoj od svojih firmi.Bio je vrlo ponosan na sebe shto ce za mjesec dana pocheti da radi i stalno se zahvaljivao chika Mirku.

- Pricaj brate,jel neshto lijepo?

- Znash li Anu Mijatovic iz 4-E,prelijepu curu sa smedjom kosom i plavim ochima?

- Daj bre,pa ko nju ne zna,nema muskarca koji ne bi pozelio da bude sa njom.

- Upravo smo bili na kafu,tri sata covjece!!!Spremaj se odmah,dolazim po tebe za deset minuta.

- Srecni skote,pa to samo tebi moze da se desi! Cekaj,jesi li upravo rekao da dolazish? Ocesh da kazesh da je BENDZA stigla bre!!!

- Hahahahahaha da chovjeche,konacno je stigla.

_ Yuhuuuuuuuuuuuu,gotov sam za minut,jedva chekam da sjednem u njega i da mi prichash sta je bilo sa Anom.

Sa osmijehom na usnama i dobrim raspolozenjem, Ivan je krenuo po Darka.

Lijepo se osjećao prisjećajući se dana mladosti. Zašto više ljubav nije mogao posmatrati kao igru trenutka?
- Pao sam... odavno. Samo, sad mi to znanje dolazi da me dotuče... Da li je moguće da moj život demantuje starog perverznjaka dječije duše koji je znao reći da ako si svjestan da gubiš dušu to znači da ti je još duše ostalo? Ne znam... Ne znam da li više imam ičega, i to je najteže...
Nasumice okrenu stranu dnevnika i poče da čita.
''Uvijek je tako. Ista priča, gotovo cijelog mog života, koji je upravo zašao u svoju dvadeset četvrtu godinu postojanja kao svjesnog, povremeno, nesvjesnog bića. Ovo ‘povremeno’, koje u prethodnoj rečenici spaja termine jin i janga u suštinu života izraženu kroz formu postojanja, neka sami čitaoci spoje sa jednim od ta dva termina po sopstvenoj logici shvatanja ove priče.
Dakle, rekoh uvijek je tako. To ''tako’’ je trebalo predstaviti moj utisak o upoznavanju novih lica, osoba, od vremena od kad se upoznajem u svoje ime. Upozorenje unaprijed, koje treba da uvjeri čitaoca u ipak iskrene namjere ovog teksta. Ja sam pisac. Onaj koji svoj intelekt, svoja osjećanja i svoje poimanje svega i svijeta putem pisane forme predočava voljnome da sluša, čitaocu, priča mu svoju priču. Intelektualni snob, koji se raduje kvalitetu svoje riječi za koju vjeruje da je najrealniji odnos stvarnosti i oda slobodnoj misli, dubina života, i koja po njegovim najskrivenijim željama oblikuje mišljenja drugih. Žrec novoga doba, specijalizovan za liječenje i razbijanje iluzija riječju, trećim najuzvišenijim načinom za dopiranje do ljudske duše, do vrela života. Onaj koji dok piše svadja se sa svojim demonom na lijevom ramenu, a slabo sluša onog anđela na desnom…Pastir slobodnog i poslom neopterećenog puka… Iskreno, mislim da je upozorenje bilo fer. Trebate znati ko vam priča, bez toga smo slijepi.
Upoznavanje s ljudima, dakle, moja iskustva. Uvijek savršen prvi utisak, s moje strane. Tako su mi kasnije pričali oni sami, ako bi se nase druženje nastavilo. Uvijek utisak skromnosti ali i odlučnosti. Rezervisanosti, pomalo i hladnoće, ali ne one koja odbija. One koju zovu lična kultura u poželjno potrebnoj mjeri. Nikad mi nije bilo jasno na koji način ljudi u meni vide te osobine jer ih ja licno nisam primjećivao, imajući o sebi prilično nisko mišljenje. Još uvijek je takvo. Do sad se nije dešavalo da su se ljudi razočarali u mene zbog nedostatka iskrenosti ili prijateljske odanosti. Zbog moje krutosti i pojedinih stavova, svakako da. U stvari, najčešće sam ja bio taj koji je prekidao odnose usred nepostojanja poštovanja prema mojim često ekstremnim stavovima. Da, jeste, priznajem, a to je znate, jako teško priznanje. Vrijedno poštovanja ipak, tačno onoliko koliko je teško...''
Nije više mogao čitati. Činilo mu se da se sva njegova mladost nalazi na tim stranicama, odavno požutjelim. Čak mu se činilo da mirišu na mladost, a taj miris je činio da se osjeća nesigurno, da mu se ježi koža navratu i da mu suze oči.
- O, zar je ovako teško biti mrtav....