Da li se osecate usamnjeno?Da li okruzeni,partnerom,decom,prijateljima
mozemo biti usamljeni?

Da li se osecate usamnjeno?Da li okruzeni,partnerom,decom,prijateljima
mozemo biti usamljeni?

Naravno.....usamljenost treba razlikovati od samoce....postoje ljudi koji nikad nisu sami ali su jako, jako usamljeni....ja bih to rekla ovako..."Samoca je fizicko stanje..usamljenost, to je stanje duha"
Ja sam tako povremeno usamljena...to je onaj neki neobjashnjiv osecaj praznine, neshto fali...ali sta......:toobad:

Hvala Bogu te prodje...:hug432:

Naidji mu trenuci usamljenosti i kada je gomila ljudi oko mene tada postavim pitanje:Sta ja ovde radim?A nekad samoca ume da mi prija,tada se mogu reci na trenutke osecam spokojno

citiracu djecu, poshto su njihovi odgovori bili najpametniji kad je definicija usamljenosti u pitanju
-Kad pogledash svuda i nigde nema nishta...
- kad nikom ne smesh da kazhesh neku tajnu.
- kad neko nema nikog, pa je skroz sam..

nikad nijesam bila usamljena, niti cu to sebi dozvoliti...a samoca zna itekako da mi prija i ne odrichem je se!

Usamljenost je stanje duha,slazem se.
Mislim da je tu jako bitna jacina vere u Boga. Kada bi nasa vera bila jaka i kada bi u svakom trenutku bili svesni koliko u stvari nismo sami onda bi se popunila ta praznina koju osecamo..
Osobe koje se osecaju usamljeno cesto traze beg od usamljenosti odlaskom u neke guzve gde ce stalno biti okruzeni ljudima,stalno forsiraju neke akcije,desavanja,velika drustva,i naravno,i u tim momentima se osecaju takodjer usamljeno,neshvaceno,neispunjeno...a kada bi samo malo zavirili u sebe i svoje sopstvo, u svoju Bozansku iskru.. shvatili bi i gde grese u odnosima sa drugima i to da ima neko ko nas stalno miluje i ljubi i ko nas grli i ko zasluzuje nasu ljubav...
Znam dosta osoba koje su prividno srecne jer su materijalno ispunjene a u stvari su jako nezadovoljne svojim zivotom i jako usamljene...i sa druge strane mnostvo njih koji su siromasni a slave zivot i imaju bezbroj prijatelja...
Kada bi osvestili Boga u srcu tada bi naucili i da savrseno volimo i sebe a i druge i da uzivamo da dajemo i da se radujemo...
Imam jednu drugaricu koja se ocajnicki oseca usamljeno...
Ispocetka sam mislila da nju stvarno niko ne razume i da je ona jedno divno stvorenje a da su drugi nezahvalni i losi,sve dok se nisam uverila da ona u stvari ne zna ili ne zeli da daje nego samo da prima..i na taj nacin se njoj vremenom uguse prijatelj.odnosi...
Sto posejemo to i zanjemo...

Moje mišljenje po tom pitanju je:

Usamljenost je duhovno siromaštvo!

Duhovno stanje chovjeka uzrokovano svojim djelima. Praznina koju covjek sam sebi izgradi. Po meni je to neprenosiva bolest od koje odredjeno lice obolijeva sopstvenom krivicom i lijechi se sopstvenom zaslugom.
Tacnije, smatram da je chovjek usamljen onoliko koliko zheli da bude.

usamljen je moj stric udovac, kad mu se uđe u kuću čuje se samo zujanje frižidera :(

Ne volim kada sam kuci nocu sama

Samocu volim iznad svega jer mi pomaze da se nosim sa stvarima koje me okruzuju.Mada,ta samoca je zapravo nekih 4-5 dana u izolaciji od svega i praktikujem je jednom godishnje. Sluzi mi za psiho-fizicki odmor i povremeno filozofiranje o mom dotadashnjem zivotu i sta raditi dalje....Svaki drugi pojam samoce ne volim .Shto se tiche usamljenosti toga se ne bojim,imam pa$e koje mi svaki dan uljepshava zivot tako da sam po tom pitanju miran :)

Nisam zaljubljenik u samoću, ali mi ne smeta pretjerano, do izvjesne granice naravno.
Što se usamljenosti tiče, rijetki su oni srećnici koji se ponekad ne osjećaju tako, ako ih uopšte ima, a vjerujem da ipak ima. Ja nisam taj. Priznajem da se ne osjećam tako baš često, kod mene je to uglavnom neka melanholija s vremena na vrijeme i tada volim biti sam, razmisliti o svemu. Poslije toga često me hvataju extra faze.:)


Uzroci osjećaja usamljenosti su razni, tako da ne bih nabrajao, ali u svakom slučaju ako mogu da biram (a možemo češće nego želimo priznati) više se lično volim osjetiti tako nego biti uzrok tome da se neko drugi tako osjeća. Slab sam na osjećaj krivice, ne volim biti uzrok negativnih emocija drugih. Iz tog razloga se čuvam (kontrolišem temperament koliko to god mogu, jer je Bogu hvala to najčešće uzrok:D) da ne povrijedim druge.

Uzroci osjećaja usamljenosti su razni, tako da ne bih nabrajao, ali u svakom slučaju ako mogu da biram (a možemo češće nego želimo priznati) više se lično volim osjetiti tako nego biti uzrok tome da se neko drugi tako osjeća. Slab sam na osjećaj krivice, ne volim biti uzrok negativnih emocija drugih. Iz tog razloga se čuvam (kontrolišem temperament koliko to god mogu, jer je Bogu hvala to najčešće uzrok:D) da ne povrijedim druge.

Svaka cast ako je to zaista tako.
Lepo je kada u coveku proradi savest.

Jeste, istina je.
Znaš, pametni rijetko griješe, glupi kao ja uče na greškama :)
Desilo mi se da sam jednom iznevjerio osobu do koje mi je bilo jako stalo, tada sam se zakle sebi da se to nikad više neće desiti, dok god je to do mene...

Svi grese,ja svaki dan dodjem do novog saznanja i shvatim gde sam gresila,ali je bitno da smo svesni jer ima ljudi koji nikad nece biti svesni svoje greske.
Cesto nesto uradimo iz nekog neobjasnjivog impulsa...;)

Jeste, istina je.
Znaš, pametni rijetko griješe, glupi kao ja uče na greškama :)
Desilo mi se da sam jednom iznevjerio osobu do koje mi je bilo jako stalo, tada sam se zakle sebi da se to nikad više neće desiti, dok god je to do mene...

Treba poci od toga da nikada ne pomislis ili uradis nesto osobi,sto ne bi voleo tebi da se dogodi.Ipak desava se da pogresim,sta cu?!Niko nije savrsen

Ne volim kada sam kuci nocu sama

ni ja nikako

Evo sada me drmaju trenuci usamljenosti...i dilema,ako izadjem u onu masu ljudi osecam da cu se tako osecati,a prijateljima je tesko to objasniti,jer smatraju da trebam da izadjem...

U najtežim trenucima svoga života čovjek je sam: sam je kad pati, sam je kad donosi odluku, sam je kad snosi odgovornost, sam je kad umire... Niko drugi na sebe ne može preuzeti njegovu patnju, odluku, odgovornost, smrt... To je dokaz da čovjek nije samo društveno biće. Svako stoji sam na srcu zemlje, baš kad mu je najteže. Cijeli život se trudiš da ne ostaneš sam, a sam si uvijek kada je muka.
Svaki put, kada se osjeti besmisao i nemoć društvene i javne sfere, pojedinac se okreće sebi i zovu svoga tijela i duha: svaki nerv pjeva svoju pjesmu. "Svaki list ima slijepi napor da se odvoji od susjednih listova kako bi što potpunije disao".
Puno je umjetnika riječi osjetilo i izrazilo ovo rasprskavanje javnog života. H. Miler u "Crnom proljeću" kaže: "Ali večeras bih htio misliti o jednom čovjeku, osamljenom pojedincu, o čovjeku bez imena i zemlje, o čovjeku koga poštujem zato što nema ama baš ništa zajedničko sa vama - o sebi! Večeras ću razmišljati o tome šta sam ja!" A u "Rakovoj obratnici" piše: "Sam...cijela soba za moje misli. Ništa osim mene i onoga što mislim, čega se bojim... Pomisao na takvu samoću je dovoljna da me oćera u ludilo. Nalik je čistom rođenju. Sve je presječeno. Odijeljen, go, sam. Balženstvo i agonija istovremeno".
Samoća zahtijeva unutrašnju snagu. Usamljenici jesu hrabri ljudi - njima nije potrebna podrška stada. Za rađanje misli potrebno je malo samoće i malo tišine, kao i za molitvu: uvijek su samoća i tišina otkrivale svoje mislioce. Misao i molitva nalaze se na mirnim mjestima.Duša se otvara samo u tišini i samoći, i dozvoljava gledanje sebe same.

U najtežim trenucima svoga života čovjek je sam: sam je kad pati, sam je kad donosi odluku, sam je kad snosi odgovornost, sam je kad umire...


istina ....

Cijeli život se trudiš da ne ostaneš sam, a sam si uvijek kada je muka.
Svaki put, kada se osjeti besmisao i nemoć društvene i javne sfere, pojedinac se okreće sebi i zovu svoga tijela i duha.......


upravo tako se meni desava.......

Samoća zahtijeva unutrašnju snagu. Usamljenici jesu hrabri ljudi - njima nije potrebna podrška stada. Za rađanje misli potrebno je malo samoće i malo tišine, kao i za molitvu: uvijek su samoća i tišina otkrivale svoje mislioce. Misao i molitva nalaze se na mirnim mjestima.Duša se otvara samo u tišini i samoći, i dozvoljava gledanje sebe same.

potpuno se slazem .......

Samoca se moze razlicito dozivjeti. Ja ponekad uzivam u samoci, volim svoje trenutke. Recimo, svakog mjeseca po jednom podjem u pozoriste - sam. I mnogi se cude kad me sretnu samog u pozoristu, ali to ima za mene neko znacenje.

Citiracu Sopenhauera: "U samoci osjeca bijednik svu svoju bijedu, veliki duh svu svoju velicinu."

upravo tako se meni desava.......

Pa, po mom sudu, to znači da si na dobrom putu ka sebi...

imam potrebu da budem sama neko vrijeme u danu..da izdvojim nekoliko trenutaka i posvetim se vlastitim mislima..to mi donosi neku ravnotežu..i mislim da je to svakome potrebno..
biti sam i biti usamljen nije isto jer je samoća stvar izbora, a usamljenost je osjećaj da ste ste sami što vas čini nesretnim..usamljeni ljudi žude za društvom drugih i često se osjećaju usamljeno iako su okruženi drugim ljudima..čak i oni u vezama i braku znaju biti usamljeni iako to ne bi trebali biti..
samoća zna i da prija,a usamljenost kida..

Čovjek koji bira samoću, nije i usamljen. Sva društva su slabići. Samo duhovno jak čovjek može biti sam. Koliko je ponekad teško, toliko je i plodno biti sam: ne boriš se za ovo ili ono, nikome nijesi na putu, nikome se ne moraš klanjati, sam si u sebi. Treba se ponekad odvojiti od drugih, ne samo da bi oslabio njihov uticaj, nego da bi svojim darovima omogućio da se razviju u miru. Jer sada ono duhovno može rasti samo u samoći. Isključiti se iz društvene buke, da bi sebe bolje čuo. Ćutanje je neka tišina u kojoj se naslućuju bitne stvari koje se opiru govoru. Svoja vjera se najbolje provjerava u samoći i tišini.

"Tišina i spokoj! Njima bi trebalo podići oltar - kad bi naše doba još umjelo da gradi oltar - kako bi svako mogao pred njima dostojno da se klanja. U tišini se rađaju velike stvari kako bi u gotovom i jasnom obliku, u svom punom dostojanstvu, stupile na svjetlost života i zavladale. Ne samo Viljem Ćutljivi, nego i svaki značajni čovjek, nije bio ni diplomata ni strateg i nikada nije brbljao o tome šta je učinio i šta stvorio. Govor je često, ne kako kažu Francuzi - skrivanje misli, nego potpuno davljenje misli, tako da se već nema šta skriti. Velika je stvar govoriti, ali nije najveća. Govor je dijete vremena, ćutanje je dijete vječnosti.
Iza svakog govora koji nešto vrijedi nalazi se još vrijednije ćutanje. Ćutanje je duboko kao vjekovječnost; govor je plitak kao vrijeme. Jaoj dobu i jaoj čovjeku ako zaborave ovu drevnu mudrost".

Mnogo samoce i usamljenosti... kao vecito.

Ali je to dobro s neke strane, jer tu stoji kljuc samo-spoznaje, preispitavanja, analiziranja...

voljela bih da imam vise mogucnosti da budem sama sa sobom. nedostaje mi to. mislim da je to jako vazno jer tada mogu da obavim najplodonosnije razgovore sa sobom.
usamljenost je kategorija koja se ne vezuje za golo prisustvo drugih. slazem se da je to stanje duše. tuzno je kad nemas s kim da podijelis svoje radosti, strahove, misljenje, male svakodnevne stvari, ali ne zato sto taj neko ne postoji, nego zato sto te ne razumije.

Onaj ko ne umije da ostane nasamo sa sobom, taj bježi od sebe, boji se da upozna sebe, jer bi morao da su suoči i sa neprijatnim istinama o sebi.
Istina, i samoća može da bude bježanje, od života, od ljudi, da bude znak poremećaja ličnosti. Samo ona samoća koja ima za cilj upoznavanje najdubljih slojeva svoga bića, koje stremi istraživanju svog unutrašnjeg beskraja, može da bude plodna i svrsishodna. Blagotvorna je ona samoća koja nije cilj sama po sebi, već sredstvo postizanja samospoznaje.

"Mi obično pokušavamo da izliječimo svoju usamljenost emotivnom zavisnošću od drugih osoba, kroz druženje i buku... Vratite se pravim stvarima, izvucite se iz gužve i vratite se prirodi - stupite u dodir sa drvećem, travom, kamenjem, životinjama i pticama, sa morem i oblacima, sa nebom i zvijezdama..."

Budjenje - Antoni de Melo

Mnogo samoce i usamljenosti... kao vecito.

Ali je to dobro s neke strane, jer tu stoji kljuc samo-spoznaje, preispitavanja, analiziranja...

da, ali da bi mogao preispitivati svoje postupke moraš ih uopće imati a oni se stvaraju u relaciji sa drugim ljudima

sam čovjek nema materijala za preispitivanje jer nema ga ni gdje stvoriti

"Mi obično pokušavamo da izliječimo svoju usamljenost emotivnom zavisnošću od drugih osoba, kroz druženje i buku... Vratite se pravim stvarima, izvucite se iz gužve i vratite se prirodi - stupite u dodir sa drvećem, travom, kamenjem, životinjama i pticama, sa morem i oblacima, sa nebom i zvijezdama..."

Budjenje - Antoni de Melo

Divan citat...

...ovo je planeta ¨usamljenih¨...svi bi sve dali samo da budu ispunjeni, samo što toga nisu svjesni. Ali šta da se radi sudbina čovječanstva i istorija će se ponavljati dokle god ljudi budu izvan sebe i na pogrešnim mjestima tražili ono što se ne može nigdje naći osim u samome sebi....

Tragovi u pesku


Sanjah jedne noci, kako setasmo morskom obalom, moj Gospodin Bog i ja.

Pred mojim ocima pojavi se brzinom filma moj zivot. Za svaki odsek mog zivota, kako mi se cinilo, otkrih tragove stopala u pesku. Jedan par tragova pripadase meni, drugi mom Gospodinu.

Kad i poslednja slika pred mojim je ocima preletela, osvrnuh se natrag i videh, kako je u pesku cesto ostao samo jedan par tragova,a drugi je isceznuo.

Ti tragovi oznacavahu odseke mog zivota, meni ponajteze. To me zbunilo.

Okrenuh se Gospodinu i upitah ga:

"Kad sam ti onomad sve što imah predao, da te mogu slediti, tada si mi rekao da ces uvek biti uza me. A sad vidim da najdublje krize mog zivota prati samo jedan par tragova u pesku. Zasto si me ostavio upravo tada, kad sam te, sav ocajan, najvise trebao?"


Gospodin me uze za ruku i rece: "Drago dete, nikad te nisam ostavio samog, a pogotovo sam bio uza te u vreme tvojih patnji i boli. Tamo gde vidis samo jedan par tragova u pesku, Tamo sam te na svojim rukama nosio."

Ovo sam negde vec procitao, jako lep text. :)

Da,slazem se da je prelep tekst..i ja sam ga odavno procitala u jednoj knjizi i odusevila se..Uvek me dirne ta pricica...eto,to samo ide u prilog cinjenici da zaista nikad nismo sami...

"Bijah pošao u polja kad ga ugledah đe nosi krst; a gomila ga je pratila.
Tad i ja pođoh uz Njega.
Zbog bremena svog zastajao je često, jer mu tijelo iscrpljeno bijaše.
Uto mi priđe jedan rimski vojnik i reče: 'Priđi, jak si i kršan, ponesi krst čovjeku ovom'
Kad začuh te riječi grudi mi nabreknuše i bijah zahvalan.
I ponesoh krst Njegov.
Bio je težak, jer bijaše napravljen od drveta topole natopljenog kišama zimskim.
A Isus me pogleda. I znoj mu se sa čela slivao na bradu.
I pogleda me, i reče: 'Zar i ti ispijaš pehar ovaj? Ti ćeš uistinu da srčeš iz njega sa mnom do sudnjeg dana'.
I rekavši to, položi ruku svoju na moje slobodno rame. I hodali smo zajedno prema Brdu Lobanje.
Ali, sada nijesam osjećao težinu krsta. Osjećao sam samo ruku Njegovu. A bješe kao krilo ptičje na ramenu mom.
Tad stigosmo na vrh brda, đe je trebalo da ga razapnu na krst.
I tad osjetih težinu drveta.
Nije izustio ni riječ dok su mu zabadali eksere u ruke i noge, nije ispuštio ni glasa.
I udovi Njegovi nijesu zadrhtali pod čekićem.
Izgledalo je kao da su ruke i noge Njegove umrle i da će ponovo oživjeti tek kad s okupaju u krvi. A izgledalo je i kao da je tražio eksere, baš kao što kraljević traži žezlo, i da je žudio silno da se uzdigne u visine.
I nijesam ni pomislio da ga sažalijevam, jer bijah odveć obuzet čuđenjem.
I čovjek čiji sam krst nosio tad postade moj krst.
Ako bi mi ponovo rekli: 'Ponesi krst ovom čovjeku', nosio bih ga dok mi se put ne završi u grobu.
Ali bih ga prekinjao da mi položi ruku na rame.

Ovo se zbilo prije godina mnogih, ali i sad, kad god krenem za brazdom u polju i u trenu onom polusna pred počinak, uvijek pomislim na tog Čovjeka Voljenog.
I osjetim Njegovu krilatu ruku, tu, na svom ramenu lijevom.

ponekad mi prija samoca

"Buđenje kao da se izvlačim iz jame, mračne i uske, da bih upao u prazninu od koje strijepim i već unaprijed zatvaram oči. Kad bi moglo da se ostane tamo, kako bi bilo, i da se ne zna ništa, kao kamen pod vodom i lokva u pukotini to bih izabrao. Ali tu je svijest i sjećanje, i navika da se diše i besmislena potreba da se zna gdje je šta - pa teturam po nekom podzemlju, dok mi sve jasnije biva da me nešto tjera i izbacuje odatle i da ću svakako opet da se sretnem s iskeženim licem dana. Opirem se - još malo, samo trenutak još da ne znam - a, kao slama u kosi ostali su otpaci onoga što se u snu vidjelo, pa se stresaju i gube."