Danas mi je poginuo dobar drug.
A ja-skamenjena.
Kao da mi je neko dao emotivnu anesteziju,utrnula sam.
Ni suza,ni jecaj..samo nevjerica..

Osjecam grizhnju savjesti i sramotu.Imam osjecaj da u meni vide hladnokrvnog monstruma..

Ne znam kakvo je ovo stanje.Zbunjena sam.
Za sitnicu mogu zaplakati..

Zashto dolazi do emotivne blokade?

Da li je to neka vrsta odbrambenog sistema ?

Zashto ne mozhemo da se isplachemo kad treba,nego kupimo u sebi i dushimo na druge ventile?

To se zove SHOK...a posljedice istog mogu da se manifestuju na razne nachine...

jebi ga, sto da ti recem...probaj da se isplaces, i da popricas s ljudima oko tebe o tome...

Kao što sam ti već rekla, ja sam nedavno izgubila oca. To je bol sa kojom ću se nositi do kraja života.

Više nema 'samo' njegove fizičke prisutnosti... Fizička prisutnost je važna isto koliko i duhovna.. Duhovna će uvijek biti tu.., ali sama riječ, dodir, zagrljaj...pogled..smijeh...bilo koji gest..toga više nema. Kako je divan osjećaj kad osjetim njegovu prisutnost u sobi. To je osjećaj koji se stvarno ne može iskazati riječima. I istina je da, što me ne slomi, to me ojača.

Prvi dan, poslije njegove smrti uopšte nisam bila svjesna toga što se dogodilo. Samo sam čekala da se probudi. Popodne su emocije počele da tinjaju... Sjećanja su navirala..kad pogledam njegovu sliku, sjetim se svega što smo zajedno proživjeli... Sjetim se naših svađa..ko bi rekao da će mi te iste svađe nedostajati... I ja znam da je ovozemaljski život samo mali dio našeg stvarnog života, ali nije fer da neko rano ode..stvarno nije fer... Ali protiv toga se ne može. Ja tu ne mogu ništa da promijenim, i ne želim. Niko ne može
Eto, ja sam se koliko toliko vratila u normalu, i to brže nego što je iko očekivao. Eh, kad pogledam ovu njegovu sliku što mi sada stoji pored kompjutera... Kao da želi nešto da mi kaže, da me posavjetuje, da mi ispriča vic zbog kojeg bih se smijala 2 dana neprestano, kao nekada...

-------
Ne, sigurna sam da u tebi ne vide nikakvog monstruma. Ti si ljudsko biće! Znaš za 'čovjek sam, i ništa mi ljudsko nije strano'...
Samo trebaš da nađeš način da iskališ bol koju sada osjećaš...
Ja znam da sada ustvari i ne znaš što osjećaš, odnosno, nisi svjesna toga što se desilo. Ja tek sad shvatam koliko mi tajo nedostaje. Pa, kad dođem kući, kad sjednem za kompjuter, ne prigovara mi što ne učim...

Smrt bliske osobe boli, boli jače od bilo čega. Fizička bol nije ni primaći psihičkoj...

Meni puno pomaže to što, svako veče prije spavanja i svako jutro 'popričam' sa tajom...znam da izgledam kao neka lujka, ali meni je lakše poslije te 'priče'. Cvrkut ptičica, prolamanje sunca kroz oblake, povjetarac, sve su to znakovi koje mi on šalje. A najviše volim kad se spotaknem poslije izgovorene psovke :D

Jeste shok..Sve je tako nestvarno...

Ja sam jedna plachipi*ka ,cmizdrim za sitnice,jos sam imala dosta iskustava sa smrtnim slucajevima bliznjih svojih i praznila se.
Sto je i zdravo!

Ovo je neko novo stanje,bezvazdushno.
Ne mogu se natjerati na plach.Ne mogu prisilno razmishljati o tome.Zelim se probuditi i osjetiti neshto ,bilo shta!

Blade,znam sve.Pomenuh dosta sam takvih iskustava imala i znam da su nama drage osobe uvijek uz nas i u nama.To nas drzhi i tjera da budemo bolji ljudi "u njihovo ime" .
Prijaju mi tvoje rijechi.

Sad mi samo treba zagrljaj ili da se nabundam,zahladnjelo je:)

Chudo je mozak!
Kako nas iznenadi,kako nas pazi od samih sebe ,a ponekad i gura u propast.
Mislim da je za ovo moje i stanje ljudi koji su dozivjeli ovu blokadu ,krivac podsvijest..
Ima li kakvo naucno objashnjenje za ovo ?
Kako pronaci mehanizam za otkljucavanje tog zarobljenog dijela ?

Chudo je mozak!
Kako nas iznenadi,kako nas pazi od samih sebe ,a ponekad i gura u propast.
Mislim da je za ovo moje i stanje ljudi koji su dozivjeli ovu blokadu ,krivac podsvijest..
Ima li kakvo naucno objashnjenje za ovo ?
Kako pronaci mehanizam za otkljucavanje tog zarobljenog dijela ?

To naučno objašnjenje vjerovatno i postoji, ali sve je stvar tvog, kako bih rekla..duha. Sve je stvar tvog razmišljanja, shvatanja, pa čak i podsvijesti. Ako ne možeš da otključaš taj zarobljeni dio, koliko god pokušavala, sad to nećeš uspjeti. Nemoj sebe da siliš da radiš nešto što ne možeš. To bi te samo iscrpilo.

Sad ćeš pomislit da je meni lako da kažem, ali stvarno, nemoj previše da se uzrujavaš, sve će doći na svoje vremenom. Biće vremena da se sjećaš lijepih trenutaka provedenih sa drugom. Biće vremena da shvatiš što se desilo

Sad sigurno imaš ogromnu knedlu u grlu, koja nikako da se makne odatle. Nemoj da je siliš da se makne. Kad ti sebe oslobodiš, kad prestaneš sebe da opterećuješ, ona će se sama maći :)

Zasto nesto raditi na silu ?! Zasto psihu da pretvaramo u nesto nerprirodno ili protiv svoga toka..?

Chudo je mozak!
Kako nas iznenadi,kako nas pazi od samih sebe ,a ponekad i gura u propast.

To je um, um koji vlada tobom. Ne dozvoli mu da prevlada! Imam jednu divnu knjigu, baš pogodnu za ovakvu situaciju...

Kaže,

Ode li čovjek doktoru i kaže: ''Čujem glasove u glavi'', vjerovatno će ga doktor poslati psihijatru. Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesvjesni misaoni procesi, a ne shvatate kako imate moć da ih zaustavite. Riječ je o trajnim monolozima i dijalozima.

Vjerovatno ste na ulici susreli ''lude'' ljude koji bez prestanka razgovaraju sa sobom ili mrmljaju. To se ne razlikuje mnogo od onoga što radite vi i svi drugi ''normalni'' ljudi, osim što ne govorite naglas. Glas iznutra komentariše, nagađa, prosuđuje, upoređuje, žali se, nešto mu se sviđa, nešto ne i tako u nedogled. Taj glas ne mora biti povezan sa situacijom u kojoj se upravo nalazite; možda oživljava davnu ili nedavnu prošlost, možda uvježbava ili zamišlja moguće buduće situacije. Razmišlja li o budućnosti, nerijetko zamišlja kako će stvari krenuti u pogrešnom smjeru, ili zamišlja negativan ishod; to nazivamo zabrinutošću. Katkad su ta razmišljanja praćena vizuelnim slikama ili ''metalnim filmovima''. Čak i ako se glas odnosi na trenutnu situaciju, protumačiće je pojmovima prošlosti. To je zato što glas pripada uslovljenom umu, koji je rezultat sveukupne vaše prošlosti, kao i kolektivnog kulturalnog misaonog sklopa koji ste naslijedili. Dakle, sadašnjost posmatrate i prosuđujete očima prošlosti, i dobijate potpuno iskrivljenu sliku. Nije neuobičajeno da taj glas predstavlja čovjekovog najgoreg neprijatelja. Mnogi ljudi žive s mučiteljem u glavi koji ih neprestano napada, kažnjava i iscrpljuje im životnu energiju. To je uzrok neizlječive bijede i nesreće, kao i bolesti.

Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi svog uma.
To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete preduzeti prvi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi. Posebno obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploče koje se već godinama okreću u vašoj glavi. To sam htio reći kad sam govorio o ''nadziranju mislioca'', odnosno: slušajte glas u svojoj glavi i budite tamo u ulozi svjedoka.

Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo da taj isti glas ponovo ulazi kroz zadnja vrata. Uskoro ćete shvatiti: tamo je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje pokraj misli.

Eckhart Tolle - Moć sadašnjeg trenutka


Knjiga je odlična, jedna od najboljih koje sam do sada pročitala. Toplo je preporučujem svima, bez obzira na starost ili bilo što drugo:)

Čitanje ove knjige je jedno jako lijepo iskustvo za mene. Puno mi je pomogla da sagledam neke stvari :)

@Ćake
Ništa ne treba radit na silu!
Zasto nesto raditi na silu ?! Zasto psihu da pretvaramo u nesto nerprirodno ili protiv svoga toka..?
Da, pravo pitanje je zašto to radit... Ustvari, zašto to radimo. To je ono što čovjeka najviše guši, ono što je čovjekov najgori neprijatelj. Um, um koji psihu pretvara u nešto što nije... Onaj koji radi samo na štetu nama.. Opet kažem, pročitajte onu knjigu, nećete se pokajat :)

Svako od nas razlicito reaguje na gubitak drage osobe.Meni i dan-danas nedostaje moja baka koja me ocuvala.Samo pogledam u nebo,znam da me ona gleda

Doživjela si šok što je sasvim prirodna reakcija kada izgubimo blisku osobu. Moguće da još nisi potpuno svjesna da je frend zauvijek otišo. No, vremenom ćeš shvatiti da je pošao na put bez povratka. Dakle, vremenom se javlja ona prava tuga i bol što znaći da smo se konačno pomirili sa smrću voljenih i dragih osoba.

Zasto nesto raditi na silu ?! Zasto psihu da pretvaramo u nesto nerprirodno ili protiv svoga toka..?

apsolutno se slažem.

sve je to normalno i sve treba pustiti da ode svojim tokom i polako-s vremenom će se vratiti u normalu.