Ponukan poraznom cinjenicom, verifikovanom i podacima s popisa 2003, da 40% crnogorskog stanovnistva - ili je nepismeno ili jedva pismeno (ima do 8 razreda osnovne skole) - malo sam razmisljao o tom problemu - stavljajauci ga na pijedestal crnogorskih drustvenih problema.
A priroda tog problema je takva - da se on ne moze rjesavati preko noci, vec na duzi, duzi rok... Kao i svaki ozbiljan drustveni problem.

Jedno razmisljanje na datu temu, iz sjeverne, bivse federalne jedinice...

Šta sam ono hteo da kažem

Seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju
--------------------------------------------------------------------------------
piše:
Ljubivoje
Ršumović


Ljubivoje Ršumović


Da, rekao sam u jednoj televizijskoj emisiji da se na selu deca rađaju kao ljudi, a u gradu – kao kućni ljubimci! Mislio sam na selo u kome sam se ja rodio i na grad u kome su se rađali moji sinovi! Toga, takvoga sela više gotovo da nema, ali taj i takav grad i te kako postoji! Čak se toliko proširio da je progutao mnoga sela. Ili ih je teritorijalno poklopio, ili je seosko stanovništvo usisao svojim sitnopotrošačkim đinđuvama i zapadnjačkim usisivačima! Moj zaključak je jasan: sve manje dece se rađa kao ljudi, a sve više dece se rađa kao kućni ljubimci!

Dete na selu raste i razvija se prirodno, sa biljkama, sa životinjama, sa odraslim ljudima. Prostora za igru ima na pretek, prirodnih igračaka, takođe. Ako mu nedostaje neka igračka, samo je napravi, uglavnom od drveta, najplemenitijeg materijala. Odrastanje se odvija kroz prepoznavanje. Ono što odrasli govore i rade, dete odmah ne razume, ali vremenom prepoznaje i usvaja. Deca su veliki imitatori, a najradije imitiraju roditelje, jer ih vole, pa vole i ono što oni rade. Roditelji nemaju bejbisiterke, pa decu vode u polje, na njivu, u planinu! Deca su svedoci svega što roditelji rade, i kad se muče, i kad pevaju dok posluju! Deca ih podržavaju. Uče se na njihovim greškama. Za ono što urade dobiju pohvalu. Zauzeti poslom roditelji u selu nemaju vremena da gnjave decu preteranim zabranama, i preteranom ljubavlju. I zabrane i ljubav su u granicama normalnog ophođenja. Dakle, ophođenja prema ljudskim bićima, a ne prema "kucama" i "macama"! U selu roditelji podržavaju decu da se igraju, jer su tada zauzeta igrom, dakle nečim što je imperativ svakog detinjstva, što im je Bog dao da rade. Jer, seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju! Jer, sve to ih čeka u stvarnom, ozbiljnom, velikom životu!

Dete u gradu najveći deo vremena provodi među četiri zida, sa igricama i kompjuterima, među manje ili više skupocenim stvarima u stanu, među "ne diraj to", "ostavi to"… Deca uopšte ne znaju šta im roditelji rade. Pre pedeset godina, kao mladi novinar Radio Beograda, pitao sam jednog dečaka iz škole "Drinka Pavlović" šta mu radi otac? Rekao mi je: "On je inženjer." U redu, rekao sam, ali šta radi? "Pa, pa, on ide na posao!" Znam, znam, ali šta radi? Pa, on kad se vrati s posla, on ruča, pa legne na otoman i čita novine!" Pedeset godina pamtim ovaj porazni razgovor. Naravno, tražio sam telefon, rekao tom ocu da obavezno povede jednog dana svoje dete u "Ivo Lola Ribar" u Železniku, i da mu pokaže šta radi. Dete će biti impresionirano, i više će voleti i ceniti svog oca, i imaće šta da priča o njemu! Igračke u gradu su druge i drugačije, nose mnogo više negativnih značenja nego pozitivnih. Napravljene su od plastike, dakle, neplemenitog, veštačkog materijala. Obdaništa i zabavišta su skupa, ne mogu svi da ih plate, a nema ni mesta za svu decu. Roditelji su nervozni, što zbog briga na poslu, što zbog nikad dovoljno profitabilnog posla, nikad dovoljno novca za troškove koji su mnogo veći nego na selu. Ako se deca, nesvesno, povinuju imperativu igre kad otac leškari i odmara se, kad majka pokušava da prestigne vreme, i poradi sve po kući, skuva za sutra ručak, jer sutra opet mora na posao, onda će roditelji da viču na njih i teraju ih da budu mirna ili da uče. Deca, mada vole svoje roditelje, i nemaju želju da ih povrede, ili im protivureče, kažu roditeljima da neće da prekinu igru, ili da ne mogu da uče! Dakle, roditelji nauče decu da govore "neću" i "ne mogu". Tako zasluže grdnju, umesto pohvale!

Kažem, danas nema onog sela, a ima isuviše ovog grada! Treba se prilagoditi, da, ali gde su instruktori da nas upute kako da se prilagodimo? Sa ovim platama koje imaju, prosvetni radnici neće, čast izuzecima, da mrdnu prstom preko onoga što program predviđa. Direktori škola ne smeju da povedu decu da očiste dvorišta od plastičnih kesa, lišća i pikavaca, plaše se besa (gradskih) roditelja koji će im već sutra doći i galamiti kako oni nisu decu dali u školu da budu đubretari!

Potrebni su nam neki analfabetski tečajevi za roditelje i roditeljstvo, za prosvetne radnike i prosvetiteljstvo, za ministre i ministrovanje! U svemu tome smo totalni amateri! Štampa, radio i televizije mogli bi u svemu tome da odigraju ključnu ulogu, ali ni kod vlasnika tih kuća, ni kod urednika, nema ni trunčice svesti o takvoj jednoj potrebi. Jedini njihov imperativ je profit.

Deca više nisu naše najveće bogatstvo, preselilo se bogatstvo u privatne džepove, i privatne glave, a i jedno i drugo su – bez dna!

Naravno, to nije moj posao, ali da sam ja država Srbija, ja bih oko svakog grada izgradio "onakva sela", kakav je bio moj Ljubiš, ili moje Sirogojno, pre šezdeset godina. Kuće i zemlju dao bih mladim, školovanim ljudima, koji bi gajili stoku i obrađivali zemlju. Posebne kuće bih izgradio za mlade roditelje iz grada, u kojima bi provodili vikende i dane odmora sa svojom decom. Tako bi se njihova deca koliko-toliko "školovala" za stvarni život. A bilo bi tu mesta i za seoski turizam.

Reći ćete "komunizam", "utopija", "nemoguće"! Slažem se. Ali, ni ja nisam država Srbija, nego pesnik, pa imam pravo da sanjarim!

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=620375

Vukotićev pogled na svijet
U UČIONICAMA I NA BILBORDIMA UNIVERZITETA DONJA GORICA GEOGRAFSKA KARTA NAMJERNO POSTAVLJENA NAOPAKO
Podgorica – U učionicama i na propagandnim bilbordima Univerziteta Donja Gorica (UDG), karta svijeta postavljena je naopako.
Za razliku od konvencionalno istaknutih geografskih karata, na kojima je sjever uvijek gore, na mapi UDG u gornjem lijevom uglu je južna, umjesto Sjeverna Amerika.
Docent na Fakultetu za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG-a Maja Drakić kazala je „Vijestima“ da geografska karta nije greškom postavljena naopačke, već da to simbolizuje drugačiji pogled na svijet koji baštine na Univerzitetu.
- Posmatramo stvari drugačije, težimo da se suprotstavimo konvencionalnim shvatanjima, da ne robujemo inerciji, predrasudama i mitovima. Trudimo se da ne robujemo neprovjerenoj paradigmi – pojasnila je Drakić šta su željeli da poruče okretanjem geografske karte.
Ona je kazala da je Veselin Vukotić idejni tvorac postavljanja mape naopačke.
Pored Vukotića, osnivači UDG-a su premijer Milo Đukanović, profesori Veselin Vukotić i Dragan Vukčević, te vlasnik preduzeća "Čelebić" Tomislav Čelebić.
Drakić navodi da ne postoji samo jedna stvarnost i svijet oko nas i da na Univerzitetu pokušavaju da nađu onaj drugi, koji malo ljudi može da vidi.
- Pokušavamo da u sebi pokrenemo snagu misli i ideja, interesa i strasti, da budemo drugačiji. Biti drugačiji znači imati prepoznatljiv način razmišljanja. Uniformisanje i konfekcija guše misao, a drugojako i traganje za drugojakosti drži misao u naponu – smatra Drakić.
Ona je zaključila da karta izgleda suprotno od onoga što očekujemo, ali sve dimenzije i razdaljine - ostaju iste.
UDG je prošle godine upisao prvu generaciju studenata na Pravnom i Fakultetu za međunarodne finansije, biznis i ekonomiju. Osnivači su budućim studentima lani obećali niz vannastavnih, prije svega sportskih sadržaja, čak i kurseve padobranstva i pilotiranja sportskim avionom, a "u bližoj budućnosti", i golf.

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=269841

O "naopakoj" karti svijeta sam citao prije dobrih 20 godina, i to u Politikonom zabavniku. Samo, tamo se nije pominjao ni jedan Veso Vukotic.

Nekada je postojao SKOJ, organizacija koja je fabrikovala poslušnike koji će održavati postojeći sistem, danas je to UDG.
Od svih poriva koji pokreću ljudsko biće, najžešći je volja za moć. Ona se ne zadovoljava time da nadzire spoljašnje ponašanje, nego da pazi i na unutrašnji život čovjeka. Život se ogolio na čiste odnose moći.
Sadašnji moćnici, školovani u školama bivšeg SK, znaju odlično formulu vladanja: ne treba samo kontrolisati ono što podanici čine, treba brinuti i o tome šta podanici misle. Treba oblikovati i njihov unutrašnji život. Stvoren je UDG.
Jedan od oblika nasilja nad duhom čovjeka je nagrađivanje za određeno ponašanje. Često nagrada slomi čovjeka uspješnije od kazne, jer onaj ko primi nagradu osjeća zahvalnost prema onome ko je daje, a i odgovornost da njegovo buduće ponašanje zadovolji očekivanja. Stvara se kalup mišljenja i djelovanja, formiraju bezlični karakteri koji čekaju da im vođa kaže šta oni u stvari misle. Jeste, to se dešava u udobnim kabinetima, golf igralištima, polo mečevima...ekskluzivnim univerzitetima.

Viđite što čine ovi sa CDMa.
A nama ova tema zamrla.

ČLANOVI FORUMA "CAFE DEL MONTENEGRO" KRIVE VLADU I MILA ĐUKANOVIĆA ZA LOŠ SISTEM OBRAZOVANjA
Korupcija trese fakultete

~Pošto nam se već ne dopada masovni turizam, nema razloga da forsiramo masovno visoko obrazovanje, ističe Mad God
Stanje na Univerzitetu Crne Gore i uopšte u školstvu direktno zavisi od rada Ministarstva prosvjete i nauke. Međutim, njihov rad je daleko ispod nivoa profesionalnosti koje bi ovaj resor trebalo da ima. Pošto rad Ministarstva prosvjete zavisi od prioriteta Vlade, onda je jasno da je ona odgovorna za ovakvo stanje u školstvu. Ako se uzme u obzir činjenica da je osnivač jednog privatnog Univerziteta ujedno i premijer Crne Gore Milo Đukanović, postavlja se pitanje koliko je njegova dugogodišnja vladavina doprinijela popravljanju stanja na državnom Univerzitetu, ocijenjeno je u žučnoj raspravi članova foruma crnogorskog portala "Cafe del Montenegro".
Jedan od od članova foruma postavio je anketu čije je pitanje: "Kakav je kvalitet ukupnog crnogorskog obrazovanja u poređenju sa zemljama okruženja". Od 55 forumaša, koliko je dalo stav u vezi sa ovim pitanjem, 22 misli da je crnogorsko obrazovanje lošije nego u ostalim zemljama Balkana i Evrope, 13 smatra da je isti, pet da je bolji, dok 10 nije imalo određeno mišljenje o državnom školstvu.
Da je tema bila izuzetno interesantna za mlade ljude, od kojih većina pohađa neki od crnogorskih fakulteta, mahom državnih, svjedoči i oštra diskusija u vezi sa sprovođenjem reforme u visokoškolskom sistemu obrazovanja. Veliki broj forumaša smatra da je crnogorska interpretacija Bolonjske deklaracije "uvedena bez ikakvog organizovanog obučavanja nastavnog kadra", a da taj "dokument treba da obezbijedi studentu informisanost u toku studija, transparentnost u ocjenjivanju i prohodnost na druge univerzitete".
- Ništa od ovog nije urađeno, studijski planovi i programi su samo mehanički podijeljeni na dvosemestralne, a literatura neprilagođena takvom načinu studiranja i nedostupna čak i u univerzitetskim bibliotekama - smatra forumaš pod nadimkom Nihil.
Član Foruma Viki kaže da "nije normalno da je 2005. godine bilo 2.500, a ove skoro dvaput više mjesta za upis na državnom Univerzitetu".
- Na svojoj koži sam osjetila "čari" Bolonjske deklaracije. Ona ima precizan sistem prema kojem se fakulteti upravljaju, a ovo što mi imamo na univerzitetu je nedonošče Bolonje. Svi će sad skočiti i reći da državni fakulteti imaju tradiciju. Imaju, ali od nje se ne živi. Ona se stvara, gaji i razvija, inače nište od nje ne ostaje - kaže Viki.
Forumaš Mad God, reagujući na mišljenje sagovornika pod nadimkom Hari Krišna "da se na fakultetu uče osnovne stvari, a da se stručnjak postaje nakon nekoliko godina staža", istakao je da ta činjenica ne smije biti izgovor za pojave kakve su "neozbiljnost, korumpiranost i ravnodušnost u radu na fakultetima".
- Važno za ovu temu je koliko je u obrazovanju pojedinca imao fakultet udjela, jer ako nije ili je malo doprinio, onda se radi o instituciji koja postoji da bi otežavala život talentovanim, a olakšavala osrednjim studentima. U isto vrijeme izjednačava i jedne i druge i postavlja se pitanje kome i čemu takva institucija zaista služi - smatra Mad God. On dodaje da uslovi rada na fakultetima nikad neće biti dovoljno dobri sa ogromnim brojem studenata, te da je nelogično da se "na 600.000 stanovnika na jedan fakultet upisuje do 300 studenata".
- Jednostavno je nemoguće da postoji toliko potencijalnih kvalitetnih kadrova u bilo kojoj oblasti. Ovo, onda, znači da je kriterijum nizak i da se svjesno upisuje višak čija je jedina uloga da se provlači po sistemu "snađi se", a koji zauzima drgocjeni prostor i troši kiseonik u amfiteatrima. Pošto nam se već ne dopada masovni turizam, nema razloga da forsiramo masovno visoko obrazovanje - ističe Mad God.

T. RADULOVIĆ

Striko i nastavnik u kafani

Član Foruma sa nadimkom Zvončica kaže da "naš obrazovni sistem nije na nivou, a neće ni biti dok se ne izjednače kriterijumi u svim školama u zemlji".
- Treba imati, recimo, neutralnu komisiju koja ocjenjuje đake "ni po babu ni po stričevima" već po pokazanom znanju. Onda kad shvatimo da to što je striko cijeli dan u kafani sa profesorom, ne znači ništa za ocjenu, i kad nekoliko generacija srednjoškolaca padne maturu, a nastavnici lijepo i po redu i zakonu odgovaraju za neuspjeh na poslu, tada će stanje biti bolje u našem obrazovanju - kaže ona.

Elektrotehnički "pregazilo" vrijeme

- Više sam naučio o elektrotehnici i elektronici u srednjoj elektrotehničkoj školi i to zahvaljujući svom interesovanju, nego na srodnom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Iako nijesam plaćao školarinu na Elektrotehničkom fakultetu, nijesam zadovoljan obrazovanjem. Nastavni kadar je neprofesionalan, često sa "zastarjelim" znanjem, a na tom fakultetu diplomac odmah postaje asistent, odnosno redovni profesor čim odbrani magistraturu ili doktorat, koji su najblaže rečeno smiješni, priča forumaš koji se krije iza nadimka Autodijagnostika
DAN 28.07.2008

Ulaganje u mlade ljude, besplatno školovanje za sve, razvijanje konkurentnosti, otvorenost obrazovnih ustanova i merljivost znanja, to je ono što nedostaje našem obrazovnom sistemu danas, a što podrazumeva irski model obrazovanja koji je doveo do privrednog čuda u ovoj zemlji - kaže za „Blic nedelje“ Refik Šećibović, profesor na Univerzitetu „Singidunum“ i bivši pomoćnik ministra prosvete za srednje obrazovanje u vladi

http://www.blic.co.yu/temadana.php?id=57753

Ovih dana, kada prva generacija tzv. bolonjskih studenata u Hrvatskoj završava svoj preddiplomski studij stječući time diplome prvostupnika/prvostupnica (baccalaureus), koje su ekvivalent nekadašnjoj višoj stručnoj spremi starog sustava visokoškolskog obrazovanja, polemike oko Bolonjskog procesa, njegovih deklarativnih načela i dimenzija praktične aplikacije ne jenjavaju.
Naprotiv, sve su intenzivnije.
Ako ništa drugo, tijekom protekle dvije-tri godine iskristaliziralo se nekoliko prepoznatljivih i često međusobno suprotstavljenih pristupa kompleksnoj problematici koju otvara Bolonjska reforma.

Međusobno suprotstavljeni pristupi Bolonjskoj reformi
Na jednoj je strani službeni glas Vlade, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa koje, upornim nabrajanjem kvantitativnih, statističkih pokazatelja po pitanju porasta broja studenata i visoko obrazovanog stanovništva, nastoji pokazati i dokazati navodnu uspješnost u provođenju visokoškolske obrazovne reforme. Na drugoj su strani oni koji Bolonjsku reformu žive u praksi, studenti/ce i njihovi profesori/ce, koji se svakodnevno suočavaju s brojnim problemima koje spomenuta reforma sa sobom donosi: povišenja školarina i nedovoljan broj stipendija, povećanje broja studenata i nedovoljan broj kvalificiranog nastavnog kadra, infrastrukturni problemi u organizaciji nastave... što često vodi prema goloj improvizaciji u pokušaju praktične primjene zakonskih normi nametnutih Bolonjskim sustavom studiranja. Postoji i treća strana, koja se dijelom preklapa s ovom drugom, a to su manjinski nezavisni promatrači cijelog procesa, koji mahom progovaraju iz perspektive društveno angažirane kritike što izrasta na fundusu nekih klasičnih teorija društveno-humanističke znanstvene provenijencije i koji, često apokaliptično, u Bolonjskoj reformi vide definitivan i istinski kraj zlatnog doba kritički orijentiranog studija (Readings, 1996).

http://www.h-alter.org/tekst/'bolonja'-na-sjevernoamericki-nacin---1.-dio/10016#hot