Da li je neko od vas razmišljao o ovom zatvoru Titovog režima u kojem je stradalo mnogo ljudi, tkz. "Staljinovaca"? Da li je neko možda imao nekoga ko je bio na Golom otoku? I da li je neko od vas možda posjetio Goli otok kao turista, jer je on sad otvoren i dio Hrvatske turističke ponude.

http://thumbnails.imajr.com/goli-otok-935300.jpg (http://imajr.com/goli-otok-935300)

http://thumbnails.imajr.com/goli-otok-1-935301.jpg (http://imajr.com/goli-otok-1-935301)

http://thumbnails.imajr.com/goli-otok-3-935303.jpg (http://imajr.com/goli-otok-3-935303)

http://thumbnails.imajr.com/grafit-935304.jpg (http://imajr.com/grafit-935304)

http://thumbnails.imajr.com/grafit1-935305.jpg (http://imajr.com/grafit1-935305)

Da li vas tangira što se preživjeli Golootočani i dalje plaše da su građani drugog reda, a bivši nadzornici ovog stravičnog logora nikada nisu odgovarali za stravične zločine nad svojim narodom, nego i dalje smatraju da je postojanje logora bilo opravdano?

Priznali su da su zatvarali i nevine ljude, da li je neko za to odgovarao?

Aktivirao bi ga ja ponovo, a komsiluk bi desetkovao... razočarao me i ko komšija i ko komunista;)

Mislim da je Goli otok bio neophodan i pored toga sto je medju njegovim stanarima bilo i nevinih ljudi.Na kompletno drustvo je imao pozitivnih uticaja.Npr. izbjegnut je rat,ljudi koji su djelovali protiv interesa drzave a u korist druge.(Rusija je ocekivala da Jugoslavija bude satelit iz koje ce oni da izvlace bogatstva kao sto su radili sa Bugarskom Poljskom itd)

Surova je bila odluka da se on osnuje ali jako mudra.Tito je donosio gotovo uvijek pametne odluke.
Da je tokom devedesetih postojao neki slican Goli otok i pametno rukovodstvo ne bi bilo rata

Prolazio pored Otoka. Uzasno je. Tako blizu obale, pored drugih ostrva, a gotovo nemoguce isplivati od njega zbog morskih struja (ako je tacna prica).

Nazalost, to je jos jedna od onih prica, kako veliki ciljevi jedu male ljude...
U tom momentu, na granicama YU su stajale vojske istocnog bloka, spremni da i na najmanji znak unutrasnjeg nejedinstva ulete i instaliraju poslusno rukovodstvo (samo su 2 predstavnika Politbiroa, Hebrang i ZUjovic, bili za Rezoluciju Informbiroa, i oni su odmah uhapseni). To je dovelo do ekspresnog ciscenja redova KPJ i drzavne administracije od potencijalnih neprijatelja. A kako se to prenosilo na nize nivoe vlasti, po logici takvih sistema, dobijalo je na revnosti, fanatizmu i iskljucivosti (po karadjozovskoj logici - bolje da uhapsimo 100 nevinih, no da 1 krivac promakne).
Pogotovo u CG, gdje je fanatizam prema neistomisljenicima uvijek poprimao zastrasujuce razmjere - pa je procentualno po broju stanovnika, najvise Crnogoraca od svih YU naroda i narodnosti - zavrsilo u YU gulagu. Cak je i najgori dio Otoka- Petrova rupa- nazvan po bivsem potpredsjedniku CG skupstine - Petru Komnenicu (inace pretku, mislim djedu - poznatog novinara Monitora).
Mada je u CG bilo i najvise izjasnjavanja za Rezoluciju IB (maltene cjelokupno opstinsko rukovodstvo Bijelog Polja se odmetnulo u sumu ka Albaniji, a i nazvanicni vodja IBovaca u Rusiji je bio gen Popivoda, ako me sjecanje dobro sluzi). Pored tradicionalnog simpatisanja Rusije, nasim ljudima je 30 godina trpano u glavu da je SSSR raj na zemlji, a onda se odjednom, i to u kratkom peridou sve promijenilo i trazila podrsku za suprotnu poziciju.
Veliki su to lomovi bili. Nije bilo vremena za price, argmente... Najlakse je iskljuciti rizik eliminacijom potencijalne opasnosti.

A onda s druge strane, da nije bilo istorijskog NE Staljinu, ovdje se ne bi razvijalo bratstvo i jedinstvo finansirano od zapadnih kredita, tokom perioda koji je YU postavio na svjetsku mapu, ubrzao proces emancipacije svih njenih naroda i narodnosti (to sto je vecina nas 1991 odlucila da je to ipak bilo prebrzo, pa se vratila unazad da utvrdi neke lekcije - je druga prica), vec po matrici Bugarske ili Rumunije...

Eh, da - ovaj topic ipak ide na istoriju :)

Juče je baš bila godišnjica Titovog "NE" Staljinu (60 godina). Postaviću vam intervju koji je digao prašinu u Hrvatskoj, a dao ga je Jovo Kapičić za "Globus".

Iskreno, ja sam na njega mislila kada sam napisala da bivši organizatori "zatvora" (ili logora? :confused:) Goli otok slobodno šetaju ulicama i nikada nisu odgovarali ..





Kako je nastala ideja o Golom otoku?

- Nastala je u samom vrhu vlasti. Rusi su blokirali dio državne granice, trideset ruskih divizija na teritoriju Mađarske, Rumunjske i Bugarske bile su spremne uletjeti na tlo Jugoslavije. Ranković nam je rekao da očekujemo rat protiv Rusa i da ćemo se boriti. Rekao je i da ih vjerojatno, napadnu li, nećemo moći zaustaviti, ali da moramo spriječiti da pristalice IB-a postanu peta kolona koja će Ruse dočekati sa zastavama, a nas povješati po trgovima. Oni koji danas pričaju kako je netko na Golom otoku dobio batina, nemaju nikakve svijesti o tome u kakvoj situaciji je zemlja bila. Znadete li tko je najveća žrtva Golog otoka?

Mnogo ih je. Tko je po vašim mjerilima najveća?

- Najveća žrtva Golog otoka sam ja, jer jedino mene kojekakvi već godinama nazivaju dželatom i ocrnjuju me, a u tome prednjači Crna Gora. Ali, pustimo sad to. Ideja je bila da se sve kojima je administrativnom mjerom određen zatvor zbog pripadnosti IB-u, a koji su se nalazili po zatvorima diljem zemlje, presele na jedno mjesto u neki logor, negdje na moru.

Znadete li čija je ideja da to bude baš Goli otok?

- Odluka o Golom otoku donesena je u razgovorima s Titom, ali ja u njima nisam sudjelovao. Znam samo da je ideja bila Krležina.

Jeste li sigurni? Krleža nije bio u državnom aparatu, kako je mogao utjecati na takve odluke?

- Da, ideja je Krležina, a nešto malo u tome je sudjelovao i kipar Antun Augustinčić. Ali, Krleža je bio Titov pravi intimus i sugerirao mu je da to bude Goli otok. Siguran sam u to, zapišite ga crvenim slovima. To nam je rekao Ranković. Rekao nam je da postoji tamo neki otok u Jadranu, na kojem nema ništa osim kamenja, a uz to ima i mramora, pa bi tamo trebalo izgraditi prihvatilište za te ljude kako bi se usput eksploatirao mramor. Mi, njegovi pomoćnici, rekli smo mu: "Nemoj, druže Marko, da ih šaljemo na gomilu, to su ljudi koji su ratove prošli, opasni su borci, ratnici, mogu zlo napraviti i sebi i nama svima, nego dajte da im se sudi i kazni one koji su stvarno krivi. Jedna je stvar, rekli smo, ako netko kaže da voli Rusiju, neka je voli, a posve druga ako prikuplja oružje i priprema pobunu." Ranković nam je, međutim, rekao, nemojte drugovi tako gledati, poslat ćemo ih tamo na dva-tri mjeseca, a potom će se svi vratiti i svojim kućama i na pravi put. Rekao mi je, Jovo - ti ideš tamo da izvidiš kakav je to otok. Uzeo sam grupu ljudi među kojima je bio i jedan geolog s beogradskog sveučilišta koji je trebao dati stručnu procjenu kamena na tome otoku. Putovali smo automobilom preko Zagreba, gdje smo se sastali s pomoćnikom Steve Krajačića, šefa hrvatske Udbe, pa od Rijeke za Goli otok. Šef riječke Udbe, jedan sjajan čovjek, osigurao je ribarsku brodicu kojom smo oplovili otok. Prema Italiji otok je imao strmu padinu koja se mogla kaskadno urediti i upotrijebiti kao malo pristanište s nekoliko improviziranih objekata. Što se tiče kamena, geolog je ustanovio da to nije mramor za eksploataciju, nije sedimentna stijena koju čine ploče debele i do 20 metara, već nekvalitetna eruptivna stijena iz koje se mogu raditi šalice, pepeljare, sitni ukrasi i ništa više. Obišli smo i jedan mali otok, Grgur se zove, i zaključili da bi bio pogodan za smještaj žena IB-ovki. Vratio sam se u Beograd i izvijestio Rankovića. Odlučeno je da tamo bude logor. Izdana je naredba hrvatskoj Udbi da angažira zatvorenike, klasične kriminalce, da sagrade barake. Izgradili su super mjesto, barake kakve se samo mogu zamisliti, super za stanovanje, povezivale su ih ulice popločane kamenom, proširena je plaža, nekoliko stabala je tu već raslo, još nešto je posađeno. Sagrađeni su i kuhinja, čitaonica, bolnica, u nju su poslani liječnici iz bolnice Dragiša Mišović koji su inače liječili politbiro Jugosavije. U izgrađeno naselje moglo se smjestiti nekoliko tisuća ljudi.

Kako je izgledala metoda "vraćanja na pravi put"?

- Crnogorci su isljeđivali Crnogorce, Hrvati Hrvate. Imali su zadaću uvjeriti ih da je podrška Informbirou i rušenje vlastite zemlje pogrešna stvar. Naši isljednici iz Udbe nisu ulazili u barake. U masi zatvorenika pronalazili su one koje je bilo lakše pridobiti. Zatvorenicima koji su nam bili skloni i htjeli se vratiti kući rečeno je da razgovaraju s onima u baraci koji su tvrdokorniji i da im pomognu da shvate političku situaciju. Zatvorenik nije morao ništa specijalno uraditi, već potpisati da se pokajao, promijenio mišljenje i da nije više IB-ovac.

Čemu je služio kamenolom na Golom otoku?

- Služio je tome da se ljudi zaposle. Izrađivali su pepeljare i sitnice od kamena, ponekad su samo prenosili taj kamen s jednog mjesta na drugo, tek toliko da se ljude zaposli da ne bi imali vremena smišljati kako dići bunu ili druge gluposti. Morate znati da tamo nisu bili samo obični ljudi s ulice, već i dio elite komunističkog pokreta, generali, pukovnici, oficiri.


Svjedočenja bivših zatočenika Golog otoka o režimu preodgoja nešto su drukčija. Okrutnosti, slamanje psihičko i fizičko, uostalom neki su umrli? Ne čini li vam se da taj gulag slikate ružičastim tonovima?


- E, tu vas čekam. Odgovorit ću vam na sva ta pitanja. Drugi put na Goli sam došao kad su tamo stigli prvi kažnjenici, nekoliko stotina njih uglavnom iz Beograda, Crne Gore i nešto iz Hrvatske. Obišao sam sve barake, u svakoj od njih održao govore. Govorio sam im: dragi moji prijatelji, bivši, vi ste sad ovdje na nezgodnom mjestu, ali zapamtite, nije Titov sistem riješen da vas uništi, nego da vas ukloni da ne možete uništiti poredak koji ste i sami stvorili u ratu i poslije rata. To nećemo nikad dopustiti, ali nećemo vam nikakvo zlo napraviti. Rekao sam im, niste kažnjeni sudski, kazna vam ne ulazi ni u kakvu sudsku evidenciju, to je kao da prijeđeš debelu liniju, to je administrativna kazna, godinu-dvije, netko i više ako je što teže napravio, svi ćete otići kući. Razgovarajte međusobno, zadovoljite svog upravnika i svoje isljednike. Dakle, nije nam bio cilj da te ljude kao štakore bacimo i podavimo u moru, da smo htjeli, mogli smo i to napraviti. Iznad svega nam je bilo stalo da ih vratimo na pravi put.

Međutim, ipak ljudi su na Golom otoku zlostavljani, slamani, objavljene su knjige svjedočanstava preživjelih.

- Da, tamo je bilo više tisuća ljudi, neki od njih su ugledni i vjeruje im se pa su i knjige objavili. Međutim, to je plod mašte, novim državama na tlu Jugoslavije odgovaralo je da se bivši režim ocrni, a kako Titu nisu mogli mnogo toga naći, sjetili su se Golog otoka. Da si Rankoviću došao i rekao eno prebili su onog čovjeka i ubili ga, uvjeravam vas da bi on toga tko je to učinio objesio na Terazijama. To je takav čovjek bio. Sukobi se jesu događali unutar samih baraka, među zatvorenicima, ali nikome nisu vađene oči ni rezane uši. Uostalom, arhivi iz toga doba su otvoreni, oni koje to razdoblje zanima neka dođu i vide, umjesto da vjeruju knjigama nastalim iz mašte. Uostalom, svi koji su bili na Golom otoku manje više su ostali živi.


Neki baš i nisu. Znate li koliko je ljudi ondje umrlo?

- To ne znam. Nisam ja bio čovjek koji je neposredno vodio Goli, već zamjenik ministra unutarnjih poslova. Neki su bolovali od dizenterije, bilo je i starijih ljudi, neki su umrli. Ništa nije bilo smišljeno da se namjerno uništava te ljude.


Je li bilo djece na Golom otoku?

- Ne, samo žene. Bile su na Grguru. One su bile najtvrdokornije, ja takvo što nikad ni prije ni poslije nisam vidio.


Tko je sve mogao biti proglašen IB-ovcem i jesu li svi zatočenici Golog bili IB-ovci?

- To jest moglo biti šareno. Bilo je slučajeva da je netko nekome podvalio. Goli sam obišao ukupno tri puta, treći i zadnji put u delegaciji je bio i Ranković. Kad smo se vratili s Golog, rekao sam: "Vidite, druže Marko, u kakvoj smo nevolji, mi ovdje ne znamo ni tko je kriv ni tko je prav." Znam ja, rekao je, to ću objaviti. Nakon obilaska došao je u Beograd na televiziju i rekao, Goli otok jest teška stvar naše zbilje, ali najteže je to što je tamo trećina nevinih. Nedugo nakon toga broj zatočenika smanjen je za trećinu. Nije, dakle, Goli otok bio nikakvo mučilište gdje su ljudi ubijani, ali da je tamo netko mogao dobiti batina, mogao je.


Cio intervju: http://www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=255&ClanakID=7060

"Na Golom otoku je bio nesvakidašnji teror. Ni u Hitlerovim logorima nije bilo tako. Jedan unutrašnji teror, gdje su prisiljeni osudjenici da tuku, muče, čak i da ubijaju one ljude sa kojima u sobi zajedno spavaju. Hrana možete zamisliti kakva je bila. Rad je bio sredstvo za mučenje. Po cio dan smo premještali kamenje iz jedne rupu u drugu. A onda tuča svaki dan. Kroz stroj, gdje svi moraju da te biju. Ko te ne bije ili te slabo bije, onda dolazi red na njega. Zatim nespavanje. Tako prvu noć požarčiš savijen sa rukama na ledjima od devet do ponoći. Drugu noć, od ponoći do jutra. Treću, cijelu noć. Ako se pomjeriš, pucaju toljage po tebi. Mislim da je to bio najveći zločin prema čovječnosti.

http://thumbnails.imajr.com/goli-955023.jpg (http://imajr.com/goli-955023)


Tukli su ga strahovito. Taj Nenad je čudo od čovjeka. Mogao je da izdrži sat vremena da ga tuku, a da ne jaukne. Onda dohvatiše Remzu, pa udri, udri.... Sa tog platoa su nas odveli dolje u Rupu i bacili na daske u baraci. Ja ne mogu da mrdnem i vrlo teško dišem. Imam strahovite bolove. Sedam rebara su mi tada polomili. Pored mene leži onaj Vukčević i umire. Čujem ga: "O djeco moja, o, ženo moja, šta će sada biti sa vama." Ubrzo je umro. Iznijeli su ga u ćebetu i sahranili tu blizu. U stvari, zatrpali su ga sa ono malo zemlje.... Nekog Drezgića, isto je radio u Komiterni, toliko su mučili da je jednog dana nekom zaboravljenom sjekirom pokušao da se ubije. Spriječili su ga. Drugi put je kašiku naoštrio na kamen i sa njome se zaklao.
Nije glad kad gladuješ pet ili deset dana. Glad je kada gladuješ mjesecima, kad organizam počne sam sebe da jede. Mi ni o čemu drugom nijesmo pričali nego o jelu.

http://thumbnails.imajr.com/goli-otok-955024.jpg (http://imajr.com/goli-otok-955024)

Ja sam na Golom otoku shvatio da je jugoslovensko rukovodstvo prešlo u potpunosti na drugu stranu barikade i da se, kao svi renegati, najžešće svete prvo svojim dojučerašnjim drugovima. Sproveli su nezampaćeni u istoriji nazabilježen unutrašnji teror u zatvoru. Jedan dio osudjenika su prisilili da budu dželati, da gone, da muče, da tuku, da ponižavaju svoje vlastite drugove. Na Golom otoku najstrašnije nije bilo ono svakodnevno batinjanje, ni ona glad, ni žedj, ni onaj mučilički rad, ni nespavanje... Iako je svaka od tih stvari pojedinačno bila strašna po sebi. Najstrašnije na Golom otoku je bila atmosfera. Atmosfera užasa koja se neprekidno osjećala u vazduhu. U toj atmosferi užasa ja sam došao do zaključka da se protiv onih koji rade takve zločine treba boriti na život i smrt.

Policija je držala sve u šaci. Hruščov je kapitulirao pred Titom i time nas marksiste-lenjiniste potpuno izolovao - ostavio nas bez podrške medjunarodnog komunističkog pokreta. Goli otok i ona druga mučilišta su potpuno uništili ljude, demoralisali ih i učinili ih nesposobnim za bilo kakvu političku borbu."

- Vlado Dapčević

Vlado Dapcevic vjeruje da je vecina kaznjenika sa Golog otoka, prilikom izlaska iz kamene kaznionice, bila prinudjena da potpise obavezu da ce ili raditi za Udbu, ili do smrti cutati o onome sto se desavalo na Golom otoku...

http://thumbnails.imajr.com/goloot-955025.jpg (http://imajr.com/goloot-955025)

za njega pricaju da je bio jedini covjek kojeg nisu mogli da slome na Golom Otoku...

za njega pricaju da je bio jedini covjek kojeg nisu mogli da slome na Golom Otoku...


"Vladimir Dapčević je tokom cele svoje informbirovske biografije ostao tvrdo jezgro staljinista. Kaznu je služio u Zabeli, Staroj Gradiški i na kraju Golom otoku. Nije ga slomila ni zloglasna Petrova rupa u kojoj ga je, između ostalih, kao aktivista najviše tukao rođeni brat."
- Srđan Cvetković

Složio bih se Taurusom... Goli otok treba gledati u duhu tog vremena...

Meni je veoma žao nevinih ljudi koji su završavali na Golom otoku a i na drugim otocima u Jadranu... Ipak Goli otok (sinonim za teror) nas je sačuvao od Staljinističkih težnjih... Izbjegnuta je Hladno-ratovska omča koja se nadvila nad zemljama socijalističkog uređenja.., tačnije vješto je izbjegnuta...

Istina je sledeća:
Tito se odlučio boriti Staljinovim metodama... mnogi smatraju da je to bio jedini način da se kaže NE.... Čak je i Staljin jednom prilikom izjavio ''Titova komunistička partija je jedna od najorganizovanijih na svijetu... Nemoguće ju je slomiti'' (ako se ne varam)... Bilo je to nakon homogenizacije Titove partije i formiranja ovih batinaških logora koji su kao takvi egzistirali do 59.., a imali su za cilj pokazati odlučnost Sovjetskom savezu...

Ipak Titov cilj je za sve to vrijeme bio da modernizuje i industrijalizuje Jugoslaviju da bi podigao životni standard ljudi... Tako se npr. između 1952. i 1959. industrijska proizvodnja više nego udvostručila.., te je u vremenu ekonomske krize zemalja koje su se nalazile u istočnom bloku Jugoslavija prospreirala...

Koliko je to dobro ili loša stvar prosudite sami... Volio bih da mogu reći ''Da.., postojao je drugi način...''.., ali ja ga ne vidim...

Ja sam sasvim sigurna da je postojao drugi način.. Mogao je to biti politički zatvor, a ne logor, mučilište.. gdje su ljudima ispirali mozak i psihički ih slamali, fizički ubijali..
Šta je zločin ako ne to??Šta su ljudska prava, ako ne pravo na život, na mišljenje.. Koja je velika razlika između zločina koje su radili na Golom otoku i onih koje su radili na ratištima?

Slažem se da treba da govorimo o tome u duhu tadašnjih prilika i vremena, ali postojanje logora ne opravdavaju nikakve prilike. Duh vremena je bio jedan strah i zaslepljivanje.

Iz danasnje pespektive ne mozemo donositi pravilan sud od tome kakav je trebao biti Goli otok.

Moje je misljenje identicno Turusovom - u trenucima kada tek stvorena drzava visi o koncu, prepuna neprijatelja iznutra i spolja, nije bilo dileme da se mora postupiti surovo.

Druga je prica koliko ih je tamo otislo nevinih, koje su potkazali komsije jer su svezali kravu na pogresnu stranu mednika, ali sama potreba za postojanjem Golog otoka, se po meni ne moze dovesti u pitanje.

Ja sam sasvim sigurna da je postojao drugi način.. Mogao je to biti politički zatvor, a ne logor, mučilište.. gdje su ljudima ispirali mozak i psihički ih slamali, fizički ubijali..
Šta je zločin ako ne to??Šta su ljudska prava, ako ne pravo na život, na mišljenje.. Koja je velika razlika između zločina koje su radili na Golom otoku i onih koje su radili na ratištima?

Slažem se da treba da govorimo o tome u duhu tadašnjih prilika i vremena, ali postojanje logora ne opravdavaju nikakve prilike. Duh vremena je bio jedan strah i zaslepljivanje.

Mišljenja sam da tada nisu smijeli postojati glasovi protiv Tita... Na koji način ugasiti slobodu govora kod običnog čovjeka ako ne zastrašivanjem i terorom... Taj unitarizam.., ma kako mi na to gledali je omogućio otpor Staljinu...

Pozvao sam se na Staljinovu izjavu o Titu... Mislim da između ostalog tu leži dio odgovora...

Mismo ti Ribice sirov narod neznamo za drugacije metode osim za batinanje.Danas covjek ako dopadne zatvora nezna sta da ocekuje,prvo ti daju blanko papir da se potpises,a nakon toga zavisi od raspolozenja policajca.

Jedan moj rodjak je medju zadnjima pusten na slobodu sa Golog otoka.Prica mi otac(a bio je jako dobar ali tvrdoglav covjek) da je imao obicaj da kada bi mu se kolege sa posla zalile na skupocu,inflaciju i na neke druge probleme da kaze nije toliko lose da ne moze biti gore

Jednom prilikom sretne sina cuvara koji ga je najvise mucio i tukao.Predstavi mu se i sve mu isprica do u detalja sto mu je radio otac i kakvim se neljudskim metodama koristio.Ovaj mu sin preblijedi od straha,pomislio je da je ovaj dosao da se sveti.
Necu ti nista kaze mu moj rodjak ali hocu da znas ko ti je bio otac i sta je sve radio

Dobra priča, Taurus.
Mislim da se pred nekadašnjim dešavanjima na Golom Otoku i dalje žmuri, ili su ljudi jednostavno zaboravili (još jedna greška našeg naroda je što olako zaboravlja..) na njegovu strahotu. Mučenje nevinih ljudi je zločin za koji treba odgovarati. A žrtvama treba dići neku spomen ploču barem. Čak i mučenje ljudi koji su bili krivi je zločin. Žene koje su bile na Sv.Grguru nikada nisu mogle postati majke. A riječ je o velikom broju ljudi da bi to bilo zanemarljivo.

Evo i malo statistike, ako je to uopšte bitno:

-borci – 21.880,
-radnici – 5.081,
-seljaci – 5.626,
-studenti – 4.008,
-vojnici – 4.153,
-policajci – 1.184, 500
-radnici UDB-e i
-rukovodioci KPJ – 2.616.

ILI:

- Srbi 46%
- Crnogorci 21%
- Hrvati 15,88%
- ostali 17%


Srbi i Crnogorci činili su više od dve trećine osuđenih ibeovaca, dok je najmanji udeo među Slovencima, samo 0,003 % od ukupne populacije.

problem Golog otoka identican je problemu tzv lijevih skretanja 1941/42.

Naime, poslije poraza nacisticke vojske pod Moskvom, rukovodstvo KPJ je odlucilo da otpocne drugu fazu revolucije - borbu protiv ne-komunistikcih faktora, kako bi se time ojacale osnove post-ratnog preuzimanja vlasti. Dok je ta direktiva dosla do krajnjih terenskih djelova partijske infrastrukture, ona je poprimila oblike borbe protiv razlicitog, tj. svega sto je odudaralo od zvanicnog stava i to na prilicno fanatizovan nacin - cime se dokazivala pravovjernost, istovremeno koristeci to kao alibi za sredjivanje nekih starih racuna.
Nazalost, nesposobnost naseg drustvenog svjetonazora da prihvati mogucnost razlicitog razmisljanja, a na osnovama ustaljene prakse razracunavanja sa razlicitoscu - je dovela do surovih progona...

1948 je slijedila istu matricu. Fanatizam, kojim su zvanicni cuvari vjere trijebili gubu iz torine je preslikani model politicke interakcije naseg podneblja, naviklog da svako ko ne slijedi zvanicnu liniju vlasti - predstavlja neprijatelja kojeg treba u korijenu satrijeti. Jednostavno, ne-emancipovano drustvo je razlicitost tretiralo kao opasnost po svoje postojanje. A ta matrica je vidljiva i dan danas, naravno - u mnogo blazoj formi.

Slazem se, kao sto i rekoh prije, da je drzavno rukovodstvo te kobn 1948 moralo brzo reagovati, ali nacin na koji je to na terenu odradjeno se razlikuje od Slovenije do Crne Gore. Cinjenica da je u CG doslo do najvecih lomova i najvecih uzasa - ukazuje na neke druge stvari, kojih se ni do dana danasnjeg nismo potpuno otarasili...

Cinjenica da su lijeva skretanja imala najtragicnije posljedice upravo u Crnoj Gori, uprkos cinjenici da je pomenuta direktiva KPJ imala isti znacaj na cijelom prostoru ex YU - govori dovoljno sama za sebe.

Mislim da se pred nekadašnjim dešavanjima na Golom Otoku i dalje žmuri
Ovo je druga medalja problema. Nase drustvo jos nije sazrelo do stepena mogucnosti suocavanja sa svojom neprijatnom prosloscu. Guranje stvari pod tepih nam se vec jednom obilo o glavu - a koliko te stvari mogu djelovati terapeutski - primjer je moderne Evrope - gdje se te drzave nisu libile da osude zlocine iz svoje proslost - koliko zbog zrtava, toliko i zbog mucitelja, kako bi svaka naredna generacija bila svjesna o greskama iz proslosti i kako ih ne bi ponovila...

Strah od suocavanja sa istinom o sebi blijedi pred snagom emancipacije i prociscenja. Samo to treba da probamo jednom i tocak se vise nece moci zaustaviti. Zbog toga su uzasno opasne romanticne vizije proslosti, koje od Crnogoraca prave neporocne junake, od komunista vrle revolucionare, a od DPSovaca hrabre zatocnike ideje crnogorske samobitnosti. Jer oni su ljudi, sa svojim manama i vrlinama, i ne smijemo dozvoliti da se njihove greske maskiraju idejama koje su zastupali, jer to na duze staze unizava samu vrijednost ideje.
Da budem precizniji:
- vjekovna crnogorska borba za slobodu i specificni etiski kodeks, izgradjen tokom te borbe - ne smiju biti izgovor za relativizovanje crnogorskih zlocina 1912/13 u oblastima Rozaja i Plava
- uzvisena ideja drustvene jednakosti i hrabra gerilska borba protiv okupatora 1941-45, kao i stvaranje SFRJ - ne smije biti izgovor za relativizovanje partizanskih zlocina tokom i komunistickih zlocina nakon rata
- izglasavanje Nezavisnosti (gdje je terenski rad DPS ipak bio presudan...nazalost), ne smije biti izgovor za relativizovanje cinjenice da je vrhuska DPS surovo opljackala i urusila vecinu drustvenih resursa Crne Gore i time stavila ogromni znak pitanja nad buducim pozitivnim razvojem Crne Gore po mjeri interesa, potreba i mogucnosti pojedinaca, namjesto tajkunskih klanova...

Ovaj miš mudro zbori. ;)

Ovaj miš mudro zbori. ;)
vidjeces ti kad dobijes poziv za uclanjenje :guitar:

Slowpoke, ima tu još zločina koji su ti promakli, al njima je barem suđeno (ili su barem osuđeni od većine).

Stariješinama Golog Otoka i ostalim nadležnim za ubijanje čovjeka na tom strašnom ostrvu (ali i ostalim komunističkim zatvorima i logorima) nikada nije suđeno, čak šta više imali su i imaju dobru penziju i niko ih nije prstom takao. Štitila ih je država, pa novonastali problemi (raspad sfrj i rat), ali i narod koji još uvijek razmišlja na jedan nepravedan način, smatrajući da je masovno stradanje bilo nužno zlo.. Problem je i to što je većina našeg naroda još uvijek komunistička u razmišljanju..

A to je bio logor kojeg bi se i Hitler postidio. Tu ljudski život nije vrijedio ništa.

Početkom 1990-te Rifat Rastoder je sakupio prve ispovjesti bivših logoraša i objavio u "Pobjedi" , a kasnije i u knjizi "Crvena mrlja".

Ja ću napisati neke od njih na ovoj temi, zato što me boli nepravda koja im je nanesena..

"Predugo je vlast krila svoje zločine, a zatočenici svoju nesreću i djelimično bruku. No, ako su nam u jednom periodu oduzeli pravo na sopstveno mišljenje, ostalo nam je pravo na pamćenje. Zarad nauka da se slično ne ponovi" - veli 68-godišnji Milinko Stojanović, predratni prvi odlikaš podgoričke Gimnazije, učesnik NOR-a od 1941-ve godine, jedan od najboljih iz prve poratne generacije studenata beogradskog Pravnog fakulteta, a među prvima je i uhapšenim 1948 godine zbog rezolucije Informbiroa. U prvoj grupi deportovanih u novootvoreni logor na Golom otoku, gdje mu je dva puta produžavana kazna "društveno-korisnog rada" , a jedan je od 130 stanovnika tkz "logora u logoru" - "P 101", ili "Petrove rupe", kako su ga još nazivali.

Poslije izdržavanja bezmalo šestogodišnje kazne, prema planu skovanom sa dvojicom drugova još u golootočkom logoru, stigao je da provede i tri godine u Albaniji, kao nesuđeni emigrant za SSSR. Iz Albanije se legalno vratio 1957 godine.

" Sukob sa Informbiroom zatekao me je na studijama u Beogradu. Iako rezoluciju Informbiroa nisam apriori prihvatio, smatrao sam da se sa Rusima nikada ne treba svađati, već sa njima biti do kraja i u dobru i u zlu. Zbog toga sam 1948 među prvima uhapšen. Bez suđenja, takoreći na bazi blanko riješenja, koja su donosili administrativni službenici pri aparatu sudije za prekršaje, oglašen sam odgovornim i kažnjen administrativnom mjerom - društveno- korisnim radom od tri mjeseca do dvije godine. Sve do jula naredne godine proveo sam u beogradskim zatvorima. Poslednje od tih staništa bila je Ada Ciganlija.
14. 07. 1949 vezali su nas po dvojicu, i sa parčetom hleba i nešto vode u buretu, strpali nas u vagone za stoku i odveli u nepoznatom pravcu. Pred noć smo stigli u Bakarsku luku, da bi nas odatle, u pretpalublju nekog brodića, odvezli dalje. pred zoru smo se našli u maloj luci nekog golog ostrvceta. Malo ko je znao da se radi o Golom otoku. Jedino što se dalo primijetiti da je to pustoš, goli kamenjar sa rijetkom sitnogoricom, pejzaž kao od mjeseca odvaljen. Sunce je već u jutarnjim satima nesnošljivo pržilo.

Na obali nije bilo nikog, i mi smo se,u pratnji milicionera, uputili prema jednoj uvai, gdje nas je dočekalo žicom opasno, novoizgrađeno naselje od 14 baraka.

nekoliko dana besciljno smo smo se kretali po krugu isčekujući šta će biti sa nama. Nešto kasnije pristigle su i nove grupe iz Slovenije i Crne Gore, kojima je prethodno priključen i transport iz bosanskih zatvora. .. No, prvih 15 dana u logoru sve je mirovalo. Otprilike do dolaska ondašnjeg pomoćnika Aleksandra Rankovića , generala Jovana kapičića koji nam je prvi održao "pristupnu besjedu".
Suština te besjede se sastojala u tome da smo mi, tadašnji kažnjenici, kao štetni izdvojeni iz društvene sredine jer smo izdali partiju i domovinu, zbog čega smo i kažnjeni do dvije godine. Kapičić nam je jasno stavio do znanja da se trajanje mjere može i produžiti zavisno od ponašanja. Zahtijevao je da svi revidiramo stav, uz objašnjenje šta to u stvari znači. Rekao je da će se o sprovođenju njegova naloga brinuti uprava logora uz pomoć samih kažnjenika.

Vrhovna uprava logora bila je naravno u posebnoj zgradi van "žice". Prvi upravnik logora bio je Vojin Jauković.

Formiranjem tkz. kažnjeničke samouprave počinje se sa održavanjem prvih konferencija. Na tim konferencijama zahtijeva se revizija stava. Sobne stariješina su dobijale zadatke od logorskog centra, a ovaj od uprave logora. Neodrživo je, dakle stanovište da su kažnjenici sami među sobom uvidjevši svoje greške pristupili međusobnom obračunu i reviziji. Ljudi su se, inače našli u čudu šta da rade. Na tim prvim konferencijama se uglavnom ćutalo. Mnogi nisu htjeli da mijenjaju svoj stav. Zbog toga pičinje sa torturom od strane već vrbovanih i slomljenih kažnjenika.

U tim prvim obračunima, među prvima strada poznati crnogorski komunista dr. Blažo Raičević, zvani Mećava, koji je stigao transportom iz Beograda. On nije htio da revidira stav. Zbog toga su na njega nasrnuli oni koji su već revidirali. Od batina je, tokom noći, preminuo. Od tih prevaspitavanja povrijeđeno je i stradalo više kažnjenika, dok su mnogi stavljeni pod "bojkot".

U golootočkom sistemu prevaspitavanja, odnosno terora, bile su sljedeće mjere prevaspitavanja: Bojkot, teški bojkot, teški fizički rad u kamenolomu, u moru, rad na "tragaču", "galebu", gladovanje, stroj, požarčenje pred barakom u stavu mirno dok drugi spavaju, zatim kiblarenje (posuda u kojoj se vrši mala i velika nužda)

Ovo su samo osnovne mjere. Pored njih ima još sijaset koje je uvela praksa golootočkog logora, a koje su izmišljali pojednici u namjeri da se dodvore sobnom stariješini, isljedniku, odnosno upravi nadajući se da će na taj način brže izaći na slobodu.

* Šta se dešava sa bojkotovanima?
- Niko ne smije da govori sa njima, sem u trenutcima kada ga psuje i goni na rad. Bojkotovani se odmah svrstava u grupe za teški fizički rad, a počinje se obično gonjenjem na tragaču. Tragač je naprava za nošenje kamena, poznat u domaćinstvima i građevinarstvu. Gomlilu utovarenog kamenja nose dvojica. Na prednjoj strani je bojkotovani, tj. gonjeni, a pozadi je gonič. Kamen se tovari obično više po prednjoj strani, da je teže gonjenom. Kretanje mora biti užurbano, bez zastoja, i tako po više sati dnevno. Gonjeni mora da izdrži, a goniči se smijenjuju. Od ovog tragača postoji veći. Njega nosi četvorka, a na njemu se tovari teret od 150 kilograma. U golootočkom riječniku, ova naprava je nazvana "galeb".

Nosili su ga gonjeni, tj bojkotovani, a obično su tovarene velike gromade kamena. "Galeb" je morao da "leti" do gradilišta dugim i lošim stazama, na kojima se iznemogli sapliću, ali su prinuđeni da izdrže, jer ako bi popustili, gromada ih može smrviti....

Od "galeba" je još veći "labud" kojeg nose osmorica kažnjenika- četvorica naprijed, četvorica pozadi, pod nadzorom goniča.

Bojkotovani mora da tuca kamen o kamen dok ostali odmaraju i to, sjedeći na kamenu pred barakom, po žestokoj senjskoj buri.. Tucanje kamena o kamen bila je jedna od najčešće upotrebljavanjih metoda iz golootočkog sistema prevaspitavanja. Svrha ove mjere je psihičko ubijanje, jer čovjek radi jedan besmislen posao.

Uz kažnjenika koji tuca kamen o kamen određivan je aktivista koji ga, dok ovaj radi, sa dva prsta u jednakim vremenskim razmacima "kuca" u tjeme glave stalnim ponavljanjem pitanja: "bando, kada ćeš se popraviti, zar ne vidiš da će ti kosti ostati na otoku?"

Bojkotovani mora i da čisti krug, da riba baraku dok su ostali na konferenciji van barake ili idu negdje da rade van žice. Sa ostalom bandom drži "počasnu stražu kibli" a to znači da stoji u stavu mirno pored kible dok ostali vrše malu i veliku nuždu.


Sa prvom grupom kažnjenika jula 1949 godine na Goli je dopremljen i kažnjenik Ivan Korda, građanin SSSR-a , pukovnik Crvene armije i učesnik oktobarske revolucije. Ivan KOrda je naprosto bio nesalomiv. Zbog toga su mu odmah stavili o vrat drvenu tablu sa natpisom: "Ja sam Staljinov vojnik". Stavljen je pod bojkot i razne mjere psihofizičke torture. Njemu su pridodavani i ostali nepopravljivi. Tako se formirala "kordina četa" - članovi su često radili na poslovima u moru: Taj posao se sastojao u tome što su ljudi po nemogućim uslovima "vadili pijesak iz mora" sa dubine od oko 1 metar i 60 cm. I dok bi zahvaćeni pijesak pokušavali da izbace iz vode, ona ga je naravno odnosila sa lopate tako da na njoj nije ostajalo ništa. Bojkotovani su tako čitavo vrijeme zalud radili.

Zaista se čudim kako srećna djeca svojih roditelja, jedući npr čokoladice uvoznog porijekla, pijući sokiće naravno uvoznog porijekla, kuckajući po tastaturama računara - opet uvoznog porijekla, tako lako daju konstatacije o ovoj temi....
Ova tema ima ''određenu'' vrijednost. I ne može se posmatrati ''u duhu vremena'', jer je to prvi korak ka opravdanju. Uvijek se mora posmatrati APSOLUTNA VRIJEDNOST. A ona je užas. Horor. I nema opravdanja.

Ribice, citao sam knjigu jos prije 10ak godina. I nakon tog vremena me stomak zaboli kad se tih zapisa prisjetim...

Postom sam ukazao na matricu. Zlocina odje nikad nije falilo. Kao ni ljudske gluposti i konsenzusa za zaborav...

Zaista se čudim kako srećna djeca svojih roditelja, jedući npr čokoladice uvoznog porijekla, pijući sokiće naravno uvoznog porijekla, kuckajući po tastaturama računara - opet uvoznog porijekla, tako lako daju konstatacije o ovoj temi....
Ova tema ima ''određenu'' vrijednost. I ne može se posmatrati ''u duhu vremena'', jer je to prvi korak ka opravdanju. Uvijek se mora posmatrati APSOLUTNA VRIJEDNOST. A ona je užas. Horor. I nema opravdanja.

Pošto sam ja spominjao ''Duh vremena''.., dodaću... ''Duh vremena''.., šta je to... Onaj ko je imao uvid.., bilo da je živio u to vrijeme.., bilo da je proučavao taj period.., shvatiće... Ko je upoznat sa dešavanjima u drugim socijalističkim državama.., znaće... Alf-e od tebe očekujem da znaš... ;)

Ne želim da opravdavam zločine na Golom Otoku.., a i drugim otocima koje ne spominjete... Kažem samo da razumijem stranu terora.., jednoumlja i diktature.., rekao sam i zašto...

Ribice postoje stravične i tužne priče kao što su ove koje pišeš.., a postoje i one manje tužne koje nisu tako strašne.., ali ipak dovoljno strašne da nas natjeraju da se zapitamo...


Moj otac ima dobrog prijatelja koji je doživio Goli Otok.., pričao je o većini stvari koje su mu se dešavale na otoku... Često bi govorio;

''Nisam doživio ništa strašno što bi mi nanjelo traumu.., bio sam u ratu znaš.., ali neke stvari koje sam vidio ostale su duboko urezane u moje sjećanje... Pamtiću ih dok sam živ''...

Kasnije bi pričao o tome kako su znali iz dana u dan da se iživljavaju na nekom jadniku..., koga su danima maltretirali i izdvajali iz ''grupe''... Pa kaže;

''Nije sve tako crno.., navikne se čovjek i na nehumane uslove i na po koji šamar.., a i na kazne.., je*em ti kamen.., kud god se okreneš sve sami kamen...''

Pitao ga moj otac je li bilo onih koji nisu podlegli od batina.., zato jer je čuo neke stvari... Prijatelj bi odgovorio;

''Ja kako nije bilo.., dešavalo se da čovjek podlegne... Iz moje grupe nije niko.., ali pričaju da je jedan slikar.., Kujundžija se preziv'o (iz Mostara).., naprosto umro.., nije se ujutru probudio... Pričali stražari međusobno da su mu pred noć rebro ili dva polomili.., pa je izgleda umro od unutrašnjeg krvarenja... Kasnije su stražari premješteni sa otoka.., onda je sledećom turom stigao i doktor iz Šibenika... Kasnije se stvari promijenile na bolje.., doktor se ljutio kad bi nekog tukli...''

Imao on dosta tih priča.., ovo su neke rečenice koje pamtim... Pisao je u neku svesku imena ljudi koje pamti.., neka svoja razmišljanja.., i sl. stvari...

Ma znaš da nisam TEBI prigovorio. Samo sam pozajmio to ''duh vremena'' da iznesem neku generalnu, najsadržajniju i prije svega kratku konstataciju. Kratku ne iz razloga što me tema ne zanima, već zato što je toliko morbidna da uopšte ne želim da se prisjećam čak ni tuđih sjećanja...

Ma znam Alf.., znam... :)

Ja sam nekako očekivao da ćemo voditi raspravu o tome zašto je Goli otok postojao.., koje su to stvari uticale da se formira.., ili npr. kakav je psihološki efekat imalo na ljude koji su u to vrijeme poznavli ljude koji su bili na golom otoku... Šta su Sovjeti učinili nakon Titovog ''NE''.., da li ih je interesovalo ko je na tim otocima...

Eto ja sam pokušao da kažem da razumijem ljude koji su bili tamo.., s toga je i moj prethodni post i išao u tom pravcu.., jer niko nemam namjeru da sporim iskaze robijaša na otoku...

Možemo i o tome, Bat, da li je Tito bio u pravu ili ne prilikom sukoba sa Staljinom, itd.,.. ali ja namjerno u prvi plan stavljam prostu činjenicu da su tamo vršeni zločini nad ljudima, nad više od 60% nevinih ljudi, i da za to niko nije odgovarao..Mene, iskreno, više zanima to nego politika i prilike. Kada je 90 tih nastao sukob, može se isto tako reći da je JNA imala namjeru da sačuva Jugoslaviju i eto, nikome ništa.

Možemo mi pisati i o prilkama, o suštini formiranja Golootočkog zatvora, ali tu su se stvari u jednom periodu otrgle kontroli do te mjere da ova tema danas postaje morbidna. Hoću reći da pominjanje duha vremena ne opravdava teror nad ljudima.

Bilo je ljudi koji su radili protiv države, ali oni nisu gore prošli od onih koji su jednostavno bili zatečeni sukobom sa Rusijom, i bili su zbunjeni (do tad su ih učili da je Rusija drugo Sunce i sl.), a da ne pričam o onima koji su bili privođeni jer su imali zgodnu ženu, ili neraščišćene odnose u familiji, ili su ispričali politički vic, ili ih je prijatelj, koji ga je ispričao, na saslušanju pomenuo da je bio s njim u društvu i da se smijao vicu,..

Što se tiče drugih logora i zatvora, biće i oni pomenuti. Ja sam upoznala slučajno par ljudi koji su bili na Golom Otoku i od njih je ostalo jedno veliko "NIŠTA". Oni koji su zatvarani poslije 1950- i neke- su prošli bolje.. Tada se režim malo ublažio, nakon posjete Rankovića logoru, pa je bilo dozvoljeno primati pakete, poštu, a špalir i bojkot se više nisu tako često primijenjivali. Tako da ljudi koji su bili zatvarani u tom periodu su mogli ostati koliko- toliko zdravi. Kasnije je to bio kazneno-popravni dom kao i svi ostali.. Tako da ima ljudi koji su bili na Glom Otoku, ali ja ovdje ne mislim na taj period kada je to bio zatvor.

o tome zašto je Goli otok postojao.., koje su to stvari uticale da se formira
Pazi Bat, ovdje bi se velika većina ljudi pozvala na ''Sve je relativno'' lažni aksiom. Zašto kažem lažni. Zbog toga što se u ovakvim slučajevima nikad ne smije dozvoliti da trivijalnosti uđu u raspravu o priči. Nekom se mogu i učinjeti kao bitne stvari, ali ako ih (bilo koju ili sve zajedno) uporedimo sa poentom, tek tada ćemo vidjeti koliko su male.
Ili ja možda grijeđim, pa postoji nešto veće, jače i važnije od humanosti i poštovanja ljudske časti i prava na život?!
Iz tog razloga kažem da je sve smiješno i sporedno, svi Titoi, svi Đilasi, svi Kapičići, sve Krleže, Rankovići, Krajačići, i sve Jugoslavije + 2 SSSR-a (:D) prema patnji jednog nevino osuđenog čovjeka. Znam kako ovo može smiješno zučati, ali onom ko vjeruje da postoji istina, pravda (da ne uvlačimo Boga u sve to) zvučaće sasvim na mjestu.

Ne tražim JA da trivijalizujemo.., već da malo barnemo u širinu... http://www.kolobok.us/smiles/standart/i-m_so_happy.gif



Kako vidim pdf. je istorija.., a nju treba proučiti... Ako smo već barnuli u nju.., barkajmo kako treba... :D

molim vas muka mi je kad vidim da ima onih koji su napisali da je dobro sto je postojalo takvo mjesto....zaista....
ali sam sigurn ada se radi o prilicno nupucenima....
i bas lijepo od tebe Ribice sto postavljas ovakav topik....

moj djed je bio na golom otoku, skoro tri godine, samo porodice koje su TO prezivjelu znaju sta znaci goli otok....

E'o.., recimo ovako... Svake godine od posljedice preventivnog vakcinisanja u Rusiji bude ''ubijeno'' ili teško povrijeđeno (postanu invalidi) oko 30-ak osoba... U ostatku svijeta je taj broj procentualno veći... Vlade država u kojima se obavlja vakcinisanje su svjesne ovih činjenica.., ali se ne žele odreći sigurnosti...

Zahvaljujući ubijanju i teškom povrijeđivanju svojih zdravih sugrađana.., preventivno se utiče na to da se moguće epidemije stave u okvire u kojima neće načiniti mnogo štete...

Jeste li protiv vakcinisanja... ?

Koliko vrijedi ljudski život.., da li je neprocjenjiv...?

Kako vidim pdf. je istorija.., a nju treba proučiti... Ako smo već barnuli u nju.., barkajmo kako treba...
Slažemo se sto posto, ali ja nisam kriv što mi se povraća kad pomislim na to. Na tu ljudsku patnju koju, po meni, nikakav ideal ne može opravdati a to je nažalost sve češći (ni po jada da i ranije nije bio tako čest) izgovor. ''Sve je relativno''... E pa nije. Postoji i nešto što je apsolutno.

to je nažalost sve češći (ni po jada da i ranije nije bio tako čest) izgovor. ''Sve je relativno''... E pa nije. Postoji i nešto što je apsolutno.
ovo treba cesce ponavljati...

E aj nek se ovaj prethodni odgovor izbriše. Niti je duhovit niti je tema za sprdnju.

Na Golom otoku, koji popularno naročito u Hrvatskoj nazivaju hrvatskim Alkatrazom, ili Titovim Havajima, zatvorenici su obavljali najteže fizičke poslove, radilo se u kamenolomu, leti na temperaturi 35 do 40 ºS, a zimi zavejani jakim burama. Preko 90% logoraša je na ova ostrva došlo bez sudskog procesa po "Partijskoj kazni", bez presude i određene dužine kazne. Gotovo svi logoraši su bili Srbi ili Crnogorci. Logoraši su se delili na "Bandu" i "Revidirane".

Na Golom otoku, koji popularno naročito u Hrvatskoj nazivaju hrvatskim Alkatrazom, ili Titovim Havajima, zatvorenici su obavljali najteže fizičke poslove, radilo se u kamenolomu, leti na temperaturi 35 do 40 ºS, a zimi zavejani jakim burama. Preko 90% logoraša je na ova ostrva došlo bez sudskog procesa po "Partijskoj kazni", bez presude i određene dužine kazne. Gotovo svi logoraši su bili Srbi ili Crnogorci. Logoraši su se delili na "Bandu" i "Revidirane".


ako je mislila na ovo mogu samo reci da ovo nije sprdnja nego da je tako bilo

ovo sto sma podebljao...sa tim nazivima nisam upoznat :)

ako je mislila na ovo mogu samo reci da ovo nije sprdnja nego da je tako bilo

ovo sto sma podebljao...sa tim nazivima nisam upoznat :)

Bande su cinili logorasi koji su imali tezi polozaj.Clanovi Bande su nosili kamene na "tackama"(vrsta nosila za kamen koji nose dva logorasa).Cuvarima logora je bila zabava da se na "tacke" stave osobe razlicite tezine kako bi otezali nosenje.Bukvano izivljavanje!Postajali su clanovi Bande koji nikada nisu poklekli,i nakon dugogodisnjeg robijanja ostali su pri svojim stavovima.
Revidirani su logorasi koji su imali izgleda da budu pusteni na slobodi,njihov polozaj u logoru u odnosu na calnove Bande je bio bolji.Radili su lakse poslove kao sto je klesanje kamena.

Nocas dok sam cekala pocetak meca Djokovic Rodik i setala tv kanale na jednom kanalu prikazana je emisija posvecena Golom otoku.Od kraja 1948.god.do 1950.god.boravilo je vise od 12000 logorasa.Logor je imao zenski i muski odeljak.Na Golom otoku bili su zatvorenici koji su podrzavali politiku Staljina i nisu se slagali sa Titovom politikom.Zapravo Tito je bio odlican ucenik Staljina jer je on sprovodio politiku koja je slicna Staljinu.Svoje neistomisljenike je prebacivao na Golom otoku.Logorasi koji su bili osudjeni na duze godine zatvora,posle izdrzane kazne i povratka kuci imali su trajnije posledice,trebalo im je vremena da se prilagode normalnom nacinu zivota.

Početak II svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija je dočekala sa neriješenim nacionalnim pitanjem, zbog čijeg je rješavanja i stvorena 1918. Nemogućnost dogovora srpske i hrvatske buržoazije je razjedala unutrašnju stabilnost zemlje u cijelom međuratnom periodu, uprkos pokušajima centralne vlasti da nacionalne nesuglasice nadomjesti diktiranim jugoslovenstvom. Pritisak sa vrha, usmjeren ka ignorisanju i potiranju tih razlika, umjesto rješavanju – ih je samo pojačao.
Nakon kratkog Aprilskog rata, Jugoslavija se raspala pod naletima trupa Sila Osovine i njihovih satelita. Pod parolom ispravljanja versajskih nepravdi, zemlja je rasparčana, posluživši za namirivanje teritorijalnih prohtjeva jugoslovenskih susjeda. Državni vrh je izbjegao za London, proklamujući nastavak borbe, dok su podijeljenom zemljom zavladali okupacione sile i domaći kvislinzi.

Državno-upravni sistem je stavljen u funkciju okupacije, tj. učvršćivanja okupacionog sistem, stabilizacije političke situacije i eksploatacije resursa za ekonomske potrebe okupacionih sila.
Ovo je bio izuzetno bitan momenat, jer kada je par mjeseci kasnije počelo sa ustancima diljem Jugoslavije i formiranjem slobodnih teritorija, na kojima je trebalo urediti normalno funkcionisanje društveno-privrednih aktivnosti (posebno u funkciji podrške vojničkim operacijama) – predratne upravne institucije su bile dobrano iskompromitovane svojom saradnjom sa okupatorom.
Iako u početnom periodu ustanci nisu bili opredijeljeni socijalnom ideološkom linijom Komunističke partije Jugoslavije, ona je kao vodeća snaga narodnog otpora dala ton početnim koracima društvenog organizovanja na oslobođenim teritorijama – i to u vidu formiranja Narodnooslobodilačkih odbora. NOO su neodoljivo podsjećali na čuvene revolucionarne sovjete iz 1917/18, osnovna reprezentativna i upravna tijela revolucije, koja su odozdo kreirali novi državni sistem i svojim širokim društvenim frontom podrške – mu davali legitimitet. Istina, jugoslovenski NOO su se razlikovali od revolucionarnih sovjeta – time što su oni obuhvatali svojom djelatnošću kompletni društveno-političko-ekonomski spektar aktivnosti na teritoriji pod njihovom kontrolom, dok su se sovjeti diferencirali na vojne, privredne i sl.
Ovi odbori, čije je funkcionisanje i mandat definisano tokom 1942. Fočanskim i Krajinskim propisima, su označavali diskontinuitet unutrašnjeg poretka Kraljevine Jugoslavije, jer se njihovim djelovanjem postepeno sprovodila i socijalna komponenta revolucije u sijenci nacionalne borbe protiv okupatora. Već tokom 1942, ovi odbori su formirani i na nivoima budućih federalnih jedinica (čime se, uz vojnu organizaciju, vec anticipirao karakter buduće države), da bi u novembru 1942 u Bihaću bio formiran AVNOJ, koji će naredne godine prerasti u vrhovno političko reprezentativno tijelo Jugoslavije u nastajanju.

Samostalan unutrašnji razvoj jugoslovenskih revolucionarnih ustanova, za razliku od ostalih istočnih zemalja, koje će svoje socijalističke revolucije sprovesti na bajonetima Crvene Armije i po striktnom modelu iz Moskve – je nakon pobjedničke euforije 1945 polagano počeo u prvi plan da gura činjenicu da ono što se 4 godine razvijalo u Jugoslaviji – nije identično sa onim što je KPJ imala u mislima kada je sa tim promjenama i počela...

Tokom perioda učvršćivanja sopstvene vladavine nad partijom i SSSR, Staljin je razvio koncept tzv. Socijalizma u jednoj zemlji. U iščekivanju širenja svjetske revolucije i uniformisanja partijskih kadrova kroz Kominternu, Staljin je tvrdio da niti jedan socijalistički razvoj bilo koje zemlje smije odudarati od onog koji je ostvario SSSR. Vulgarizujući Lenjinove interpretacije Marksa, Staljin je nametanjem sovjetskog modela htio da naglasi njegovu superiornost, kao i da onemogući bilo kakve alternative, koje bi eventualno mogle poslužiti za upoređivanja ili kritike SSSR modela.
E upravo ovakav Staljin je kompletnoj Istočnoj Evropi nametnuo svoje vidjenje komunizma i to preko partija, koje su postavili njegovi vojnici i čiji su se aktivisti obučavani u paranoičnoj atmosferi hotela Lux u Moskvi…

Prvi nesporazumi između sovjetske i jugoslovenske partije su izašli na svijetlo dana prilikom izrade prvog Ustava FNRJ. Naime, na jednom banalnom primjeru – gdje je zdravstveno osiguranje eliminisano iz nacrta Ustava, na insistiranje prisutnog sovjetskog ambasadora – uz primjedbu da takvo rješenje ne postoji u SSSR – se oslikava prirodu odnosa izmedju SSSR i novih socijalističkih država.

Ovih problema će biti sve više, sa formiranjem mješovitih privrednih preduzeća (gdje se ispostavilo da su ona zamišljena kao agensi usaglašavanja privrede sa potrebama SSSR, umjesto razmjene iskustava i podrške stabilisanju nove socijalističke države), vrbovanja vojnih i državnih službenika od strane sovjetskih tajnih službi, podređivanja državnih strategija sovjetskim planovima...

Pobrojane nesuglasice su sve više odvlačile odnose dvaju partija ka suštini problema – očekivanju iz Moskve da svi moraju slijediti njen utabani put, a da kritike ili alternative, same po sebi – imaju prizvuk osporavanja SSSR iskustava. Ovi odnosi su dodatno otežavani Staljinovim globalnim planovima, u kojima je on nacionalne komunističke partije koristio kao figure na šahovskoj tabli, žrtvujući ih zbog viših interesa (napuštanje grčkih komunista).
Kako ovi viši ciljevi nisu bili poznati ostalim partijama, niti je Staljin imao potrebu da ih objašnjava, već je jednostavno očekivao poslušnost, tretirajući strane zvaničnike iz istočnog bloka, kao sopstvene regionalne dužnosnike – problemi će se početi javljati upravo tamo gdje je komunistički pokret bio najjači van SSSR – u Jugoslaviji.
Naime, kako su ostale komunističke vrhuške svoju vlast dugovale isključivo sovjetskoj vojsci – nesporna je bila njihova odanost. S druge strane, jugoslovenski komunisti su na vlast došli samoniklom revolucijom – te je njihov odnos sa SSSR od početka bio na ravnopravnijim osnovama (iako je iluzorno govoriti o nekoj suštinskoj nezavisnosti, mada KPJ tako nešto nije ni razmatrala kao mogućnost – jer u kontekstu urušavanja prethodnog sistema i građenja novog – SSSR je bio jedini model; a o ličnim vezama jugoslovenskih komunista sa Moskvom je nepotrebno trošiti riječi).

Osnivanje Kominforma
U poslijeratnoj podjeli interesnih sfera, Staljina nije napuštala ideja o prelivanju svjetske revolucije preko obala Odre, te je potpuna kontrola nad istočnim blokom i nad zapadnim komunističkim partijama (posebno francuskom i italijanskom, koje su kao itekako bitni nacionalni politički subjekti korišćeni za podrivanje stabilizacije Evrope kroz Maršalov plan) bila od suštinske važnosti. Ono što su SAD sprovodile kroz Maršalov program ekonomske obnove i NATO vojno-političko objedinjavanje, Staljin je pokušao suptilnije preko Informbiroa (Kominform), kao koordinacionog tijela komunističkih partija , tj. formalnog okvira za kontrolu komunističkih partija, koje je ispunilo prazni prostor nastao raspuštanjem Kominterne (1943).
Ideja o nastanku Kominforma datira još iz perioda Titove posjete Moskvi 1945.
Staljin je predlagao da se stvori jedno koordinaciono tijelo koje bi s vremena na vrijeme sastajalo i razmjenjivalo ekonomsko-politička iskustva, izuzetno bitna u periodu u kojem su komunističke partije tek počinjale sa socijalističkim preobražajem svojih društava. Imajući u vidu gorepomenuti koncept Socijalizma u jednoj zemlji, prilično je jasno da je Staljin namjeravao da ostalim zemljama narodne demokratije nametne sovjetski razvojni model kao referentni, a preko toga – i da uspostavi čvrstu kontrolu nad novim državama.
Kominform je osnovan 27. septembra 1947 godine u Poljskoj, na osnovama dobrovljnog udruživanja komunističkih partija. Čak je i donešena odluka da sjedište Informbiroa bude u Beogradu, gdje je i održan sljedeći sastanak, u decembru iste godine.
Iluzija Jugoslavije o suštini Informbiroa će vrlo brzo biti raspršena, kada će, nakon nekoliko prilično banalnih političkih poteza – Staljin veoma brzo reagovati i preko ovog tijela veoma žustro kazniti svako samostalno političko djelovanje unutar svoje interesne sfere.

Sukob sa SSSR. Rezolucija Informbiro-a. Spoljno-politički aspekt krize

Formalni povod sukoba je bila jedna veoma nespretna dimplomatska akcija Jugoslavije i Bugarske, oko stvaranja Balkanske federacije . Naime, Staljin je s jedne strane bio razljućen zbog toga što nije bio konsultovan, a s druge – je bio protivan ujedinjavanju (barem u tom momentu), jer bi to poslalo jasan signal Zapadu da se na Balkanu stvara ojačana sovjetska predstraža (čemu su se Britanci protivili još tokom trajanja rata, kada je ova ideja prvi put iznešena). Staljin se u tom periodu trudio da minimalizuje svaki zvanični izgovor sa druge strane željezne zavjese, koja se spuštala od Baltika do Trsta za osporavanje njegovih ratnih tekovina. Napomenimo, u ovom periodu, uprkos retoričkim sukobima, odnosi zapadnih saveznika i SSSR su još uvijek bili formalno dobri. Tek će čuvena blokada Berlina (čiji se početak maltene podudara sa drugim zasijedanjem Kominforma) ogoliti međusobno nepovjerenje i neslaganje, čime će otpočeti decenijski Hladni rat.

Akumulirano nezadovoljstvo soliranjem jugoslovenskog rukovodstva i nagovještaji nečega što bi u perspektivi moglo da ospori apsolutizam sovjetskih tumačenja marksističkih postulata i lenjinističke prakse (što se praktično odnosilo na sva moguća društvena, politička i ekonomska pitanja), Staljin se odlučio na pritisak – kako bi stavio do znanja jugoslovenskoj kompartiji do kojih granica ide njihova samostalnost.
Prvo je na jesen 1947 došlo do odugovlačenja potpisivanja ekonomskog sporazuma, a onda je u martu 1948 došlo do povlačenja sovjetskih vojnih i civilnih eksperata iz FNRJ, pod izgovorom njihovog lošeg tretmana, a onda je vrlo brzo uslijedio pravi šok.
27. marta na adresu CK KPJ je stiglo pismo od Staljina i Molotova koje je šokiralo – ako ne partijski vrh, a ono sasvim sigurno srednje i niže ešalone, koji nisu bili do detalja upućeni u visoku politiku i nesuglasice koje su tinjale još od onog Đilasovog pisma o ponašanju sovjetskih vojnika u oslobodjenom Beogradu 1944.
Sadržaj pisma je varirao od floskula o skretanju sa pravilnog komunističkog kursa , gubljenje partijskog identiteta kroz heterogeni i bezlični Narodni Front , dominantan uticaj stranih (britanskih) špijuna i odbijanju sovjetskih iskustava u izgradnji socijalističkog društva. Na odgovor CK KPJ se čekalo do 13 aprila i on je, pored odbijanja optužbi - konstatovao da “ljubav” prema SSSR ne može biti veća od ljubavi prema svojoj zemlji, čime su potvrđeni pravi uzroci ovog sukoba.
Nakon toga, stvari su se odvijale kao na filmskoj traci. Odmah nakon toga Staljin i Molotov šalju novo pismo, tvrdeći da odgovor CK KPJ vodi daljem zaoštravanju. Zakazano je zasijedanje Kominforma u Bukureštu (20-22 jun), na kojem je usvojena rezolucija o stanju u KPJ, koja je samo razradila optužbe iz martovskog pisma o buržoaskim deformacijama KPJ i njenom otklonu od sovjetske partije.
Objavljena preko radio Praga, ovaj će dokument u istoriji biti zapamćen kao Rezolucija IB i označiće konačni raskid između Jugoslavije i istočnog bloka predvođenog SSSR .

U jeku narastajuće propaganda od strane svih komunističkih partija, KPJ je zakazala svoj V Kongres (prvi nakon 20 godina) za 21-28 jul, koji je partija iskoristila za mobilisanje podrške šireg članstva i legitimisanja svoje pozicije u borbi protiv IB, prenoseći im svoje stavove. Nakon toga, otpočela je i borba protiv svih partijskih kadrova koji su se izjasnili za rezoluciju, iako je još prije bukureštanskog zasijedanja došlo do eliminisanja najistaknutijih članova vodećih tijela KPJ koji su podržavali stavove SSSR (članovi CK Hebrang i Žujović), kao i određenih visokih vojnih zvaničnika (A. Jovanović, V. Dapčević, R. Golubović, K. Petričević). A onda je krenulo i sa sličnim manifestacijama na nivou republičkih partijskih kongresa.
Odmah nakon toga, dolazi do ekonomske blokade Jugoslavije, što je imalo razarajuće posljedice, imajući u vidu da je dominantan dio privredne razmjene bio okrenut ka Istoku. Istovremeno, počinje i sa vojnim čarkama na granicama (tokom kojih je do 1953 živote izgubilo oko 100 jugoslovenskih građana). Po kasnijim priznanjima Nikite Hruščova, jedino što je sprječavalo Staljina da vojno interveniše u Jugoslaviji – je bila njegova nepomućena vjera da će pritiskom isposlovati promjenu jugoslovenskog rukovodstva pobunom iznutra . Kasnije je već bilo kasno, jer je Jugoslavija već od naredne godine počela da obnavlja privredne odnose sa SAD , Z. Njemačkom i UK, i to čak do predratnog nivoa, a nakon početka Korejskog rata (1950-3) – Amerikanci su jasno stavili do znanja da se ne libe vojne reakcije na komunističke provokacije. Uz to, FNRJ je počela sa diplomatskom ofanzivom, koja je krunisana uspješnom kandidaturom za članstvo u Savjetu Bezbjednosti Ujedinjenih Nacija (1950-51). Ta pozicija je korišćena za internacionalizaciju problema sa SSSR i promociju jugoslovenskih stavova.

Normalizacija odnosa će nastupiti nakon Staljinove smrti (1953). Nakon njegove smrti dolazi do nestanka njegovih kadrovika (Berija, Molotov), i partiju će na kraju preuzeti Nikita Hruščov. Time će otpočeti period tzv. destaljinizacije, koji se prevashodno ogledao u formalnim izmjenama staljnističkog represivnog državnog aparata (u onoj mjeri u kojoj je ometao instaliranje novog rukovodstva).
Već 1955, Hruščov dolazi u Beograd, priznaje grešku sovjetske politike i potpisujući Beogradski sporazum (dodatno potvrđen naredne godine u Moskvi) rješava sudbinsko pitanje sukoba iz 1948 – dozvoljavajući mogućnost alternativnih modela socijalističkog razvoja, sem sovjetskog.

Uticaj Rezolucije IB na unutrašnjem planu
Jugoslovensko rukovodstvo, nakon podrške na V kongresu – je krenulo u čišćenje partijske strukture od kadrova koji su se izjasnili za Rezoluciju ili se na njih sumnjalo da ka njoj naginju i to maltene dok je Tito završavao svoj govor na V kongresu riječima “Neka vjecno zivi prijateljstvo sa narodom SSSRa i zivio drug Staljin”. Činjenica da je KPJ svoju reputaciju dobrano zasnivala na božanskom statusu SSSR i nepogrješivosti njenog lidera je sada otežavala objašnjenje da optužbe iznešene u tom pismu – mogu biti pogrešne.
U momentu potpunog opkoljavanja zemlje od strane sovjetskih satelita i Zapada, koji se još uvijek oporavljao, nepovjerljiv prema Jugoslaviji (kao najjačem eksponentu sovjetske politike u Evropi) i nespreman da se upušti u sukob sa SSSR – svakako pojašnjava zbog čega se CK KPJ odlučio na uklanjanje svih kadrova koji nisu iskazivali potpunu podršku KPJ – jer bi u protivnom – postojanje druge struje unutar partije, SSSR gotovo sigurno iskoristio za intervenciju, koja bi time bila legitimisana kao stabilizacija unutrašnje krize, a ne okupacija zemlje, koja je slovila kao pobjednička strana u nedavno završenom ratu.
Nakon što je svakom postalo jasno da sukob sa SSSR prevazilazi granice nesporazuma, partija je preko republičkih organizacija i organa državne bezbjednosti počela sa ekskomunikacijom članova koji su podržali rezoluciju, brzometnim suđenjima i otvaranjem koncentracionih logora za politički najopasnije osuđenike. U kakvoj su psihozi odvijani procesi, najbolje govori podatak same UDBe da je od ukupnog broja uhapšenih samo u toku 1949 bilo oko 47% nelegalnih hapšenja . Od toga da li je presuda bila sudska ili administrativna, zavisilo je krajnje odredište osudjenog – “regularni” zatvor ili klasična izolacija.
Zatvori su otvarani u Bileći, Ugljanu, Sv. Grguru, dok je kazamat na Golom Otoku postao simbol represije državnih organa nad uhapšenima. Na tom ostrvu je do vrhunca razrađen tzv. koncept prevaspitavanja uhapšenih. U atmosferi stravičnih psihičkih i fizičkih tortura, zatvorenici su primoravani da revidiraju svoje političke stavove, a da svoj otklon od IB dokazuju maltretiranjem ostalih zatvorenika.
Parola “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas; Živio drug Tito” je zlurado ukazivala na suštinu mehanizma: zatvorenici nisu kažnjeni zatvorom, već se od njih očekivalo da shvate svoju ideološku grešku i da je revidiraju prihvatajući zvaničnu partijsku verziju.
Potresna svjedočenja zatvorenika brutalno jasno ukazuju na suštinu:

“..,zatvorenici su obavljali najteže fizičke poslove, radilo se u kamenolomu, leti na temperaturi 35 do 40 ºS, a zimi zavejani jakim burama. Bilo je to "stratište duha" na kom se gubilo svako dostojanstvo ali i život. Zadatak uprave logora je bilo ne samo fizičko već i psihičko slamanje pojedinca.
Svako veče su se držali sastanci gde se obrađivala dnevna politika i to je bila prilika da pripadnici Bande revidiraju svoje, pre svega, staljinističke stavove. Velika većina logoraša pod velikim fizičkim i psihičkim pritiskom je bila slomljena i na sastanku tražila da bude primljena među revidirane. Skup logoraša je "demokratski", pod nadzorom stražara, javno diskutovao o svakom pojedincu, koliko je njegova molba iskrena i sl.
Revidirani su imali bolji položaj, radili su lakše poslove kao što je bilo vađenje kamena štanglama u kamenolomu ili klesanje kamena i imali neke izglede da budu pušteni na slobodu. Za Bandu je bilo rezervisano nošenje kamena na "tačkama" (vrsta nosila za kamen koji nose dva logoraša). Glavna "zabava" čuvarima logora je bila da se na "tačke" stave osobe različite visine, snage i sl. da bi im se time otežalo nošenje. Ipak, postojao je mali broj pripadnika "Bande" koji nikad nisu popustili i koji su nakon dugogodišnje robije bez da su revidirali stav.
Zatvorenici su odvođeni na Goli na mah, često bez suda i suđenja, u svakom slučaju sa presudom čije trajanje niko nije mogao unapred znati. Bili su primorani da priznaju da su se zaverili protiv naroda, Tita i Partije, prisiljeni da optuže svoje prijatelje i da potkazuju svoje logorske drugare. Revidirali su i finoklesirali onoliko koliko je to istražiocima bilo potrebno. I kada su napokon bili pušteni, uvek je to bilo uz određenu ogradu, uvek s mogućnošću da opet budu pozvani, uvek uz svest da iznova mogu biti potkazani ili da sami opet mogu postati potkazivači. Čini se da je ta strašna psihološka procedura, a ne naprosto topli zec ili o vrat obešena puna kibla, ono što je prava i strašna tragedija Golootočana i razlog njihove nemuštosti. Na Goli su došli kao dojučerašnji pobednici ili bar kao ljudi jake samosvesti. I - skoro svi su revidirali.

Golootočani su i posle izdržane kazne bili prokazani u društvu, niko sa njima nije smeo da se druži i teško su dobijali bilo kakav posao. Na članove porodice se vršio pritisak da ih se odreknu a na bračne drugove da se razvedu. Neki su posle izdržane kazne postali doušnici UDBA-e u mestu u kome žive, kada su morali povremeno podnostiti izveštaje o dešavanjima među stanovništvom, što je spadalo u svojevrstan psihološki pritisak“ .

Situacija u Crnoj Gori

Ako je vremena za razjašnjavanje situacije na najvišem partijskom niovu Jugoslavije i bilo – onda ga zasigurno nije bilo za ubjeđivanje na nižim. Od njih se tražila poslušnost, iako je ogroman broj članova KPJ bio u stanju šoka. S jedne strane paradoksalno – taj šok je bio najveći upravo Crnoj Gori, gdje je komunistička partija imala najjače uporište. S druge strane tamo je postojala najduža tradicija uspješne komunističke propaganda o sovjetskoj paradigmi, kombinovana sa vjekovnim mitom o zaštitničkoj ulozi Rusiji.
Nakon V Kongresa KPJ, počelo je sa organizacijom republičkih kongresa, koji je u Crnoj Gori (4-7 Oktobar 1948) iskorišćen i za formiranje KP CG, čime je okončan proces formiranja republičkih partija unutar jedinstvene KPJ. I Kongres KPCG je imao dvostruki značaj. Pored verifikovanja obnavljanja crnogorske državnosti, započete osnivanjem ZAVNO CG i Boke (1943) i njenog svjesnog učešća u stvaranju nove federativne države, Kongres je označio početak borbe protiv izdajnika, tj. protiv onih koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa - i time obogatio istorijat crnogorskih podjela za još jednu, koja se naslanjala na još uvijek svježe i komplikovane ratne rane.

Ništa nije obećavalo na dobro. Od devet članova Pokrajinskog komiteta, čak četvoro (B. Ljumović, V. Tmušić, N. Pavić i R. Vukićević) se izjasnilo za IB. Početkom 1949, kompletno rukovodstvo bjelopoljskog sreza, predvođeno I. Bulatovićem se odmetnulo u šumu. Nemiri su izbijali u partijskim organizacijama u Nikšiću, Beranama, Kolašinu i Andrijevici. Reakcija je bila surova. U Crnoj Gori je uhapšeno oko 5.000 lica (oko 9% ukupno uhapšenih u cijeloj zemlji), od čega je kažnjenih bilo nešto iznad 2000 lica – čime se opet nadmašivao prosjek ostalih republika, jer je ta brojka predstavljala oko 13% ukupno osudjenih u cijeloj zemlji. Ovakav odnos uhapšenih i osudjenih ukazuje da je u Crnoj Gori bio mnogo manji procenat onih koji su oslobođeni nakon suđenja…
Pored najrevnosnijeg gonjenja, crnogorski IB-ovci su bili ubjedljivo najorganizovaniji – do te mjere da su imali čak i svoj paralelni partijski Centralni Komitet.

Posljedice
Da li je dovoljno opravdanje za zločine koji su uslijedili nakon Rezolucije IB – očuvanje državne vlasti od sovjetskih pritisaka?
Eliminisanje provjerenih partijskih kadrova, od kojih se u kratkom roku i konfuznoj situaciji zahtijevalo da se odrede između dvije opcije – a kompletna dotadašnja aktivnost KPJ se upravo zasnivala na naglašavanju identičnosti tih opcija – je dovelo do užasnih lomova.
Pravdati zločine višim državnim/nacionalnim ciljevima – uvijek je bio prvorazredni cinizam. Reakcija državnog sistema nije imala samo obilježje sukoba sa strujom koja je dalji razvoj društva jugoslovenske države vidjela u punom saglasju sa dotadašnjom pro-sovjetskom retorikom – već je sukob sa SSSR neminovno doveo i do potiranja svih kritičkih stavova unutar partije. To će se pokazati i nekoliko godina kasnije, prilikom isključenja Milovana Đilasa iz KPJ zbog njegovih zahtjeva za daljom demokratizacijom društva i političkim pluralizmom.

U suštini, jedan totalitarni sistem je žrtvovan zbog stvaranja novog. Ako to još i nije bilo jasno 1948, postalo je očigledno deceniju kasnije. Jer suština problema nije riješena: partija je i dalje držala politički monopol u svojim rukama, što je direktna posljedica lenjinističkog koncepta o dominaciji partije, kao ideološkog šinjela iz kojeg su izrasli jugoslovenski komunisti i kojeg se nisu željeli odreći. Tako da će jedini suštinski pozitivni rezultat sukoba 1948 – biti otvaranje Jugoslavije ka Zapadu, čiji će uticaji u jednoj mjeri ipak stvarati mnogo podnošljiviju društvenu klimu u poređenju sa komunističkim istokom.

S druge strane, raskid sa SSSR je započeo jednu novu eru jugoslovenskog društvenog preobražaja. Naglašavanje loših strana sovjetske društvene prakse podstaklo je kreativne partijske potencijale – pa je uskoro počelo sa napuštanjem kolektivizacije na selu, debirokratizacije u privredi uvođenjem radničkog samoupravljanja i formalnom demokratizacijom unutarpartijskih odnosa. Nakon zaustavljanja produbljivanja reformi začetih na VI kongresu (1952), tokom 60-ih će reforme ići u širinu, umjesto u dubinu, tj. slabljenje centralnih organa na račun republičkih, čime će umjesto jedne, Jugoslavijom suštinski vladati više republičkih oligarhija, a što će sve biti legalizovano ustavnim promjenama 1968-74.
U uslovima produžene iluzije sa VIII Kongresa KPJ da je rješavanjem klasnog – riješeno i nacionalno pitanje, ova ustavna rješenja će postati legalni okvir za jačanje centrifugalnih tendencija u Jugoslaviji.

Proslavljeni crnogorski filmski režiser Živko Nikolić u svom filmu “U ime naroda”, opisuje slučaj nezakonitog pritvaranja rukovodioca jedne crnogorske firme. Nakon oslobađanja, toj osobi je sugerisano da svoje odsustvo, zbog boravka u zatvoru – opravda dužim trajanjem poslovne posjete romantičnoj i sigurno udaljenoj afričkoj prijestonici- Kinšasi, kako bi sistem zadržao masku nepogrješivosti (jer totalitarni sistemi moraju počivati na toj premisi). Jedina osoba, svjesna istine – koja pokušava da razbije nametnutu igru laži – i natjera rukovodioca da prizna gdje je stvarno bio – biva istjeran iz zajednice, uz sveopštu euforičnu ažurnost. Podsjećanje drugih na njihove kompromise sa savješću – je uvijek bila fatalno…

Crnogorsko društvo je mnogo puta u svojoj modernoj istoriji stvaralo kompromise o prikrivanju ružnih detalja iz prošlosti – nikako ne shvatajući da ti kompromisi funkcionišu sve dok postoji represivni mehanizam onih koji su na tom kompromisu prosperirali. A kad oni popuste, a niti jedan represivni mehanizam se nije održao dovoljno dugo – ti ružni detalji iskoče na površinu sa mnogo razornijim uticajem na društvo, jer su u međuvremenu ojačani frustracijama i ćutnjom. Otežavajuća okolnost leži u činjenici da popuštanjem represivnih mehanizama, društveni ambijent postaje poprište svih neriješenih sukoba iz raznih vremenskih perioda, te je svaka krupna društvena promjena u modernoj crnogorskoj istoriji, umjesto rasprave o budućnosti, inicirala otvaranje Pandorine kutije duhova prošlosti .
Činjenica da se i dan danas Crna Gora nije suštinski odredila prema IB zločinima, emituje sliku društva koje nije spremno da se suoči sa svojom prošlošću. Društva, koje nakon svake radikalne unutrašnje promjene (a u savremenoj crnogorskoj istoriji je teško naći drugačije) nanovo proživljava svoje traume.

Druga strana problema je vezana za stepen političke zrelosti, koji je diktirao način ophođenja prema neistomišljenicima.
Preslikana je matrica lijevih skretanja, kada je poslije poraza nacističke vojske pod Moskvom, rukovodstvo KPJ odlučilo da ubrza drugu fazu revolucije – borbu protiv klasnih neprijatelja. Dok je ta direktiva došla do krajnjih tačaka partijske infrastrukture, ona je poprimila oblike borbe protiv svega što je odudaralo od zvaničnog stava i to na prilično fanatizovan način - čime se dokazivala pravovjernost, istovremeno koristeći to kao alibi za sređivanje nekih starih računa.
Fanatizam, kojim su zvanični čuvari vjere trijebili gubu iz torine je preslikani model političke interakcije naseg podneblja, naviklog da svako ko ne slijedi zvaničnu liniju vlasti – predstavlja kao neprijatelja kojeg treba u korijenu satrijeti.

Nasilne matrice su nadživljavale i žrtve i mučitelje, kao neizbježna konstanta crnogorskog društvenog razvoja, onemogućavajući stvaranje društvenog ambijenta u kojem bi neriješene istorijske traume bile prepoznate, analizirane i smještene u odgovarajući istorijski kontekst, kako ne bi opterećivale nadolazeće generacije.

Uspostavljanje dijaloga o XX-ovjekovnim lomovima crnogorskog društva, počevši sa 1912/3, 1918, 1941/45, 1948, 1989 pa sve do 2006 je jedini put ka stvaranju unutrašnjeg konsenzusa o budućnosti...