Svi se mi nađemo u situaciji kada nam je dosta svega, kada osjećamo strah, iako nam je ponekad teško da priznamo da se plašimo.
''Međutim, to priznanje je prvi znak hrabrosti, koji nam pomaže da otkrijemo uzrok i prevaziđemo strah.''-Ovo je rekao neki pametni cho'ek ali ne znam koji...:D
Medjutim to crpi i previshe energije, i dushi je jednostavno potrebno da ode na neko mjesto za koje niko ne zna,tj. da se prepusti svojoj mashti...
Gdje Vi odlazite u takvim trenucima i shta vam pomaze da prebrodite kriznu situaciju ili bol?

Autori: Blade i ja :D

P.S. Mogu li se otvarati zajednichke teme? :D

shta vam pomaze da prebrodite kriznu situaciju ili bol?

Akohol i droga, ne rijetko i nocne dame.
Ne bjezim ni od setnje ogradom krivog mosta, a zavrsetak cesto zacinim urnebesnom voznjom kroz grad preferirajuci prolazak kroz crveno svijetlo na semaforu.

A zar to sto radish nije ustvari krizna situacija.
Jesi probao da sedish na 'ladnom betonu'?

A zar to sto radish nije ustvari krizna situacija.
Jesi probao da sedish na 'ladnom betonu'?

pa to mi nije palo na pamet, ali mi zvuci kao prevelika ludost :)
Nisam bas toliko u krizi da tako nesto uradim.

A zar ti nije ljepshi Milenijum? Mislim,josh uvijek niko nije skochio s njega i mozda bi bio upamcen po tebi... Mozda bi mu i ime promjenili... :D

'Omeru je to vec palo na pamet, pa nebih da mu ukradem ideju.
Inace, ja samo setam po ogradi, ne mislim da se bacam sa njega.

''Snovi i stvarnost...različiti pojmovi, vješto isprepletani i stavljeni u centar jedne neraskidive opne...dio su našeg života.''

Ležim na krevetu, u mračnoj sobi. Hladna sam, hladna kao najhladnija stijena, a niz lice teku vrele suze koje se slivaju direktno u srce. Ožiljak ostaje zauvijek. Ne vrijedi mi da mučim sebe...

Kucam na vrata snova. Niko se ne odaziva. Ulazim...imam što da vidim!

Snovi i sanjarenja čine utočište za sve ljude. Snovi su naš najbolji prijatelj. Čak i kada vas svi napuste, tu su snovi.
Zemlja u kojoj nema mržnje, zemlja u kojoj nema dosade... Zemlja u kojoj nema klasnih i rasnih razlika!!! Zemlja u kojoj vodimo rat za mir!!!

To je moje utočište, uvijek! Nije bitno desi li mi se nešto lijepo ili ružno, uvijek odem u Zemlju snova i sanjarenja i ostavim poneki komentar ili 'post' ;)

Autori: Leptirić & Blade

Evo ja utekoh upravo iz stvarnosti :D

'Omeru je to vec palo na pamet, pa nebih da mu ukradem ideju.
Inace, ja samo setam po ogradi, ne mislim da se bacam ka' Branko.

Većina moje generacije je odrastala uz knjige Branka Ćopića, uz Nikoletinu, djeda Rada, poljara Lijana ... Bio je to divni svijet sljezovih bašta, svijet koji se, možda i nažalost, prerastao, ali nikada nije zaboravio. Ostao je za cijeli život kao jedna divna uspomena iz dječačkih dana i mladosti, kao eho nečeg lijepog što i u najružnija vremena opstaje neđe duboko u nama.
Branko Ćopić je bio divan čovjek, dobroćudan, elokventan, duhovit, principijelan... Divili smo mu se i zaista ga voljeli. Zbog toga moram da reagujem i mislim da ovakav komentar nije u redu, da se jedan puni život koji je bio posvećen samo dobru, a koji je i životom i djelom samo dobrim uticao na mnoge generacije, svede na jednu nimalo primjerenu dosjetku koja aludira na njegove poslednje trenutke provedene u psihičkoj bolesti i teškom nervnom rastrojstvu. Mislim da Branko Ćopić to nije zaslužio zbog svega onoga što je za svoga života stvorio i značaja koji je imao.

U pravu si. Zbilja neotesano s' moje strane. Editovacu post.

U pravu si. Zbilja neotesano s' moje strane. Editovacu post.

Ok, razumijemo se. Jasno je da u tom postu nije bilo zle namjere, jednostavno mala nepromišljenost. Reagovao sam samo zbog toga da sjećanje na Branka Ćopića "skrenem" sa tih njegovih posljednjih trenutaka u kojima on, zbog teške depresije koja ga je ophrvala, nije bio onaj istinski Branko Ćopić, na ono lijepo što je cijelog života u izobilju davao i što je zaista bio - divan, dobroćudan, plemenit, duhovit, moralni vaspitač mnogih i mnogih generacija.

Slusam muziku i podjem do grada da chastim sebe nesto.

Vadite me iz Matrixaaaaaaaaaaaa

Nijesam dati ja jedina koja se isplache ka' Esmeralda kad je progledala...

i shetnja, pa dje zavrshim...

Papir i olovka...

Pitanje je sto je stvarnost???
Fizicka realnost je stvarnost u "budnom stanju svijesti", ali kad sanjamo onda je carstvo snova nasa jedina stvarnost. U dubokom snu bez snova nijesmo ni u fizickoj stvarnosti ni u snovima. Sto je stvarnost? Moze li se od nje pobjeci?

Sve pobrojane stvarnosti su stvare onoliko koliko ih ih mi dozivljavamo kad se u njima nalazimo. Cim iz njih izadjemo ili ih se vise ne sjecamo ili smo svjesni njihove "nestvarnosti". Ta tri svijeta u kojima zivi covjek su virtuelni onoliko koliko je virtuelan i svijet foruma.
Van njih postoji apsolutna stvarnost, Bog. Kreator svijeta koji je iluzoran. Svi smo mi samo male figurice u svijetu Bozijeg igralista. A opet smo mnogo znacajniji nego sto je znacajna djetetu i najznacajnija igracka.
Zadaci kojima je covjek izlozen su nekad jako teski, naizgled nepremostivi. Medjutim uvijek postoji rjesenje, uvijek je moguce postici idealno rjesenje problema... Nekad covjek to moze sam, svojom voljom, a nekad trazi pomoc od Boga. Zato je moj predlog da jedini bijeg iz "stvarnosti" bude bijeg prema Bogu, jedini vapaj za pomoc da bude dozivanje Boga... a ko trazi-dace mu se.

spavanje

E ja ne bi' mogla zaspat' tada... :1002:

Nijesam dati ja jedina koja se isplache ka' Esmeralda kad je progledala...

i shetnja, pa dje zavrshim...

eo ne znavah do sad da je esmeralda progledala...a dje preskocih bas te epizode...pi... :D