Slowpoke Rodriguez
30-03-08, 16:08
Stablo ljudske vrste je veoma razgranato i ne nalikuje direktnoj liniji koja vodi od majmuna do modernog čoveka.
Prvu grupu čine Ardipithecus i njegovi rođaci, o kojima ne znamo skoro ništa osim da su postojali. Drugu grupu čine sami Australopitekusi, što uključuje i jednu grupu njihovih predaka, Parantropuse. Treću grupu čini genus Homo, koji obuhvata naše neposredne pretke, praljude koji su govorili jedni sa drugima i koristili alatke u svojoj borbi za opstanak.
Australopitekusi obuhvataju više vrsta, od kojih je jedna A. afarensis, naš najvjerovatniji davni predak. Što se tiče stabla razvoja Australopitekusa prava priča počinje sa Australopithecus afarensis, koji je najvjerovatnije među našim direktnim precima. Na osnovu istraživanja, potpuno je utvrđeno da su ovi rani Australopitekusi hodali na dvije noge. Od otkrića potpunih skeleta do danas, urađeno je više rekonstrukcija izgleda afarensisa.
U savršenom primjeru prelaznih fosila, afarensisa je nasledila mnogo razvijenija vrsta poznata kao Australopithecus africanus. Paleontolozi su dugo pretpostavljali da je afarensis bio direktni predak čovjeka; međutim, noviji dokazi pokazuju da je afrikanus nasledio afarensisa, i da se negde kod afrikanusa (ili iz neke grupe između afarensisa i afrikanusa) desio veliki razlaz ljudske vrste. Sa jedne strane su se odvojili Paranthropusi, sa druge strane se odvojio genus Homo, čovek.
Prije oko 2.3 miliona godina, jedna grupa australopitekusa je napravila veliki skok u tehnologiji: umesto korišćenja kostiju ili kamenja koje bi uspeli da nađu, pripadnici ove grupe su počeli da sami proizvode svoje alatke.
Proizvodnja alata podrazumijeva sposobnost planiranja: neke grupe današnjih šimpanzi umiju da, kada nađu mravinjak, na brzinu od grane naprave prostu alatku za izvlačenje mrava iz njihovih podzemnih tunela. Međutim, nikada nije viđen nijedan šimpanza kako pravi takve alatke unaprijed, spremajući se za lov.
Prva grupa praljudi koja je postigla ovaj napredak smatra se pravim početkom genusa Homo, istinskim ljudima.
Prva vrsta otkrivena zajedno sa ostacima oruđa i tragovima upotrebe tog oruđa jeste Homo habilis. Znatno kasnije su otkriveni tragovi vrste slične habilisu, mada sa značajnim razlikama u strukturi lobanje. Ova vrsta je nazvana Homo rudolfensis, mada još uvek nije sigurno da li je reč o posebnoj vrsti, ili tek o malo drugačijoj grupi habilisa.
Prvi pripadnici roda Homo živeli su (koliko se zna) u jugoistočnom dijelu Afrike. Njihove alatke su bile veoma primitivne, uglavnom sačinjene od kamenja koje su lomili na takav način da lomljenje ostavi oštru ivicu. Pošto su prvi tragovi ovakvog oruđa nađeni u Olduvaiu, prva ljudska tehnologija se zove “oldovanska”.
Poslednji dio ljudskog stabla predstavlja savršenu tranziciju. Mozak polako raste, vilica postaje sve manje izbačena, glasni aparat se sve više razvija, zubi postaju sve manji. Promene su toliko glatke da postoji određena doza neslaganja među naučnicima u vezi sa tim da li su kasniji primerci i dalje deo vrste Homo ergaster, ili je reč o ranim primercima vrste Homo erectus. Dobar primer ove kontroverze je jedan od najkompletnijih fosila ergastera, “Dečak iz Turkane” (na slici), koga neki svrstavaju u ergastere, a neki u erektuse.
Jedini način da steknemo realnu sliku ljudske evolucije jeste da posmatramo ergastera i erektusa kao jedan kontinuum. Analiza fosilnih karakteristika nam govori da je negdje u toku prelaza između ergastera i erectusa, možda baš u vrijeme kada je dečak iz Turkane živio, došlo do sledeće velike podjele ljudske rase. Jedna grupa je ostala u Africi i nastavila je da živi tamo do sledeće velike klimatske promjene; ovu grupu čine naši direktni preci, arhaični Homo sapiens (alternativno nazvan Homo heidelbergensis). Druga grupa je izašla iz Afrike i naselila veći deo južne Evrope i Azije; ova, danas izumrla grupa, nazvana je Homo erectus, uspravni čovjek.
Homo erectus je istorijski najuspješnija grana ljudske vrste. Naša vrsta, Homo sapiens sapiens, postoji tek nekih dvije stotine hiljada godina. Erectus je vladao dobrim dijelom sveta skoro 750,000 godina.
Od svih ljudskih predaka, Homo erectus je najbolje poznat nauci – preko dvije stotine fosila je nađeno do danas na području od Španije do Kine, zajedno sa njihovim oruđem, tragovima lova, ishrane, načina života. Na osnovu ovog obilja arheoloških podataka, zna se da je erektus bio mnogo bolji lovac nego prethodni ljudi (koji su najverovatnije bili većinom skupljači plodova). Iz razvijenog mozga i tragova razvijenog govornog aparata znamo da je imao i relativno dobru sposobnost komunikacije. Ubojitost i efikasnost erektusa u lovu se dodatno povećala prije oko 1.200.000 godina, kada je došlo do sledećeg velikog skoka u razvoju tehnologije: prelaska na korišćenje vulkanskog kamena za oruđe, i izrade dvosjeklih sekira. Ova tehnologija se naziva ačulejska.
Što se tiče izgleda erektusa, njegova vilica je i dalje bila izbačenija nego vilica modernog čoveka, a takođe je još uvijek bio prisutan takozvani supraorbitalni torus, tipično izbačeno čelo. Zubi su bili veoma slični čovekovim, ali i dalje veći, sa većim očnjacima. Rekonstrukcija vjerovatnog izgleda erektusa je prikazana na slici.
Prije otprilike 400.000 godina, erektus je napravio poslednji veliki skok, savladavši upotrebu vatre. Međutim, upravo u ovom periodu, nova vrsta, potomci erektusa iz Afrike, počela je da se širi kroz Evropu i Aziju. Homo sapiens, moderni čovjek, konačno je stupio na scenu. Njegov dolazak, uz njegovu modernu tehnologiju i veću inteligenciju, predstavljao je kraj erektusa. Mada je moguće da su izolovane grupe preživjele još stotinama hiljada godina (možda čak i do samo dvadesetak hiljada godina prije naše ere), u roku od sto hiljada godina, novi osvajači su preuzeli najveći dio teritorija kojima je erektus nekada vladao.
Danas postoji samo jedna vrsta genusa Homo, i mi tu vrstu zovemo “čovjek”. U prethodnom tekstu smo vidjeli da se ova vrsta najvjerovatnije odvojila od erektusa negdje u toku prelaza ergaster-erektus. Kao što je uobičajeno u evoluciji, nije dugo bila riječ samo o jednoj vrsti. U okviru ove diskusije, važne su tri vrste, ili podvrste: prvi, arhaični Homo sapiens, takođe poznat kao Homo heidelbergensis; i dvije podvrste na koju se ova originalna vrsta podijelila: moderne ljude, Homo sapiens sapiens, i neandertalce, Homo sapiens neanderthalensis.
Arhaični sapiensi su poznati na osnovu nekih šezdesetak fosila, starih između 800 i 400 hiljada godina. Posjedovali su mnoge osobine slične erektusu, ali znatno sličnije modernim ljudima. Prosječna veličina mozga je bila veća nego kod erektusa ali manja nego kod modernih ljudi. Lobanja je postala zaobljenija nego kod erektusa, zubi manje izraženi, i vilica uvučenija. Mnogi primjerci, pogotovo stariji, i dalje imaju izražene koščate izrasline iznad obrva, sa čelom nagnutim unazad. U još jednoj savršenoj evolutivnoj tranziciji, razlika između erektusa i ranih arhaičnih sapiensa je minimalna i teško je povući liniju između dvije vrste.
Arhaični sapiensi su se podijelili na dve grupe koje su donekle postale različite. Sa jedne strane su stajali naši preci i naša današnja rasa. Sa druge strane bili su neandertalci.
Neandertalci su živjeli između 230.000 do 30.000 godina p.n.e; veoma su dobro proučeni, pošto do danas imamo preko četiri stotine njihovih fosila i ostataka. Bili su nešto niži, ali zato znatno širi i fizički snažniji nego moderni ljudi. Lobanje su im bile izduženije nego kod modernih ljudi, sa izbačenom vilicom i sredinom lica, ali i dalje sa nagnutim čelom. Donja vilica je obično bila uvučena u poređenju sa sredinom lica. Većina razlika između neandertalaca i modernih ljudi bila je upravo u građi lobanje; ostale kosti su uglavnom iste, sa izuzetkom ramena i neobičnog oblika nekih od kostiju karlice.
Skeleti neandertalaca često pokazuju tragove lomljenja i ponovnog zarastanja kostiju, znak da je njihov život bio veoma težak i surov. Ipak, činjenica da su ljudi sa polomljenim kostima uspijevali da prežive dovoljno dugo da te kosti zarastu, ukazuje da su neandertalci živeli u grupama u kojima su članovi podržavali jedni druge.
Suprotno nekim ranim idejama, neandertalci su bili visoko inteligentni – vrlo vjerovatno isto onoliko koliko i naši preci. Od njih počinje treća era razvoja kamenog oruđa, takozvana Musterijanska tradicija, a zna se da su bili veoma dobri i organizovani lovci koji su bili u stanju da uhvate mnoge velike i opasne zvijeri. Živjeli su često u blizini ivica glečera tadašnjeg ledenog doba, i bili su veoma uspješni u preživljavanju u takvim hladnim i oskudnim uslovima.
Za razliku od naših predaka, neandertalci vjerovatno nisu imali tradiciju umjetnosti, pošto do danas nisu otkriveni nikakvi tragovi njihovih slika ili dekoracija. Međutim, postoje tragovi da su vjerovali u život posle smrti, pošto su farbali svoje mrtve crvenim prahom, posipali ih određenim vrstama cvijeća, i ponekad sahranjivali zajedno sa ritualnim predmetima.
Sa kasnijim ljudskim vrstama, situacija je malo komplikovanija. Postoje dva osnovna modela razvoja: monocentrični model zamjene, i policentrični model regionalnog kontinuiteta.
Po modelu zamjene, ljudi su se odvojeno razvijali na tri kontinenta, da bi ih onda moderni Homo sapiens sve potisnuo u svom širenju. Po modelu regionalnog kontinuiteta, stalno je postojala genetska migracija između različitih delova, tako da je ljudska rasa na planeti evoluirala kao jedna velika masa.
Istina je vjerovatno negdje na sredini, mada je nagnuta ka modelu zamjene. Fosilni i anatomski dokazi pokazuju da je određena količina ukrštanja postojala do razvoja arhaičnog Homo sapiensa, ali da je posle toga najvjerovatnije došlo do zamjene: nova, inteligentnija vrsta je potisnula erektuse, i na kraju ih istrijebila.
Prvu grupu čine Ardipithecus i njegovi rođaci, o kojima ne znamo skoro ništa osim da su postojali. Drugu grupu čine sami Australopitekusi, što uključuje i jednu grupu njihovih predaka, Parantropuse. Treću grupu čini genus Homo, koji obuhvata naše neposredne pretke, praljude koji su govorili jedni sa drugima i koristili alatke u svojoj borbi za opstanak.
Australopitekusi obuhvataju više vrsta, od kojih je jedna A. afarensis, naš najvjerovatniji davni predak. Što se tiče stabla razvoja Australopitekusa prava priča počinje sa Australopithecus afarensis, koji je najvjerovatnije među našim direktnim precima. Na osnovu istraživanja, potpuno je utvrđeno da su ovi rani Australopitekusi hodali na dvije noge. Od otkrića potpunih skeleta do danas, urađeno je više rekonstrukcija izgleda afarensisa.
U savršenom primjeru prelaznih fosila, afarensisa je nasledila mnogo razvijenija vrsta poznata kao Australopithecus africanus. Paleontolozi su dugo pretpostavljali da je afarensis bio direktni predak čovjeka; međutim, noviji dokazi pokazuju da je afrikanus nasledio afarensisa, i da se negde kod afrikanusa (ili iz neke grupe između afarensisa i afrikanusa) desio veliki razlaz ljudske vrste. Sa jedne strane su se odvojili Paranthropusi, sa druge strane se odvojio genus Homo, čovek.
Prije oko 2.3 miliona godina, jedna grupa australopitekusa je napravila veliki skok u tehnologiji: umesto korišćenja kostiju ili kamenja koje bi uspeli da nađu, pripadnici ove grupe su počeli da sami proizvode svoje alatke.
Proizvodnja alata podrazumijeva sposobnost planiranja: neke grupe današnjih šimpanzi umiju da, kada nađu mravinjak, na brzinu od grane naprave prostu alatku za izvlačenje mrava iz njihovih podzemnih tunela. Međutim, nikada nije viđen nijedan šimpanza kako pravi takve alatke unaprijed, spremajući se za lov.
Prva grupa praljudi koja je postigla ovaj napredak smatra se pravim početkom genusa Homo, istinskim ljudima.
Prva vrsta otkrivena zajedno sa ostacima oruđa i tragovima upotrebe tog oruđa jeste Homo habilis. Znatno kasnije su otkriveni tragovi vrste slične habilisu, mada sa značajnim razlikama u strukturi lobanje. Ova vrsta je nazvana Homo rudolfensis, mada još uvek nije sigurno da li je reč o posebnoj vrsti, ili tek o malo drugačijoj grupi habilisa.
Prvi pripadnici roda Homo živeli su (koliko se zna) u jugoistočnom dijelu Afrike. Njihove alatke su bile veoma primitivne, uglavnom sačinjene od kamenja koje su lomili na takav način da lomljenje ostavi oštru ivicu. Pošto su prvi tragovi ovakvog oruđa nađeni u Olduvaiu, prva ljudska tehnologija se zove “oldovanska”.
Poslednji dio ljudskog stabla predstavlja savršenu tranziciju. Mozak polako raste, vilica postaje sve manje izbačena, glasni aparat se sve više razvija, zubi postaju sve manji. Promene su toliko glatke da postoji određena doza neslaganja među naučnicima u vezi sa tim da li su kasniji primerci i dalje deo vrste Homo ergaster, ili je reč o ranim primercima vrste Homo erectus. Dobar primer ove kontroverze je jedan od najkompletnijih fosila ergastera, “Dečak iz Turkane” (na slici), koga neki svrstavaju u ergastere, a neki u erektuse.
Jedini način da steknemo realnu sliku ljudske evolucije jeste da posmatramo ergastera i erektusa kao jedan kontinuum. Analiza fosilnih karakteristika nam govori da je negdje u toku prelaza između ergastera i erectusa, možda baš u vrijeme kada je dečak iz Turkane živio, došlo do sledeće velike podjele ljudske rase. Jedna grupa je ostala u Africi i nastavila je da živi tamo do sledeće velike klimatske promjene; ovu grupu čine naši direktni preci, arhaični Homo sapiens (alternativno nazvan Homo heidelbergensis). Druga grupa je izašla iz Afrike i naselila veći deo južne Evrope i Azije; ova, danas izumrla grupa, nazvana je Homo erectus, uspravni čovjek.
Homo erectus je istorijski najuspješnija grana ljudske vrste. Naša vrsta, Homo sapiens sapiens, postoji tek nekih dvije stotine hiljada godina. Erectus je vladao dobrim dijelom sveta skoro 750,000 godina.
Od svih ljudskih predaka, Homo erectus je najbolje poznat nauci – preko dvije stotine fosila je nađeno do danas na području od Španije do Kine, zajedno sa njihovim oruđem, tragovima lova, ishrane, načina života. Na osnovu ovog obilja arheoloških podataka, zna se da je erektus bio mnogo bolji lovac nego prethodni ljudi (koji su najverovatnije bili većinom skupljači plodova). Iz razvijenog mozga i tragova razvijenog govornog aparata znamo da je imao i relativno dobru sposobnost komunikacije. Ubojitost i efikasnost erektusa u lovu se dodatno povećala prije oko 1.200.000 godina, kada je došlo do sledećeg velikog skoka u razvoju tehnologije: prelaska na korišćenje vulkanskog kamena za oruđe, i izrade dvosjeklih sekira. Ova tehnologija se naziva ačulejska.
Što se tiče izgleda erektusa, njegova vilica je i dalje bila izbačenija nego vilica modernog čoveka, a takođe je još uvijek bio prisutan takozvani supraorbitalni torus, tipično izbačeno čelo. Zubi su bili veoma slični čovekovim, ali i dalje veći, sa većim očnjacima. Rekonstrukcija vjerovatnog izgleda erektusa je prikazana na slici.
Prije otprilike 400.000 godina, erektus je napravio poslednji veliki skok, savladavši upotrebu vatre. Međutim, upravo u ovom periodu, nova vrsta, potomci erektusa iz Afrike, počela je da se širi kroz Evropu i Aziju. Homo sapiens, moderni čovjek, konačno je stupio na scenu. Njegov dolazak, uz njegovu modernu tehnologiju i veću inteligenciju, predstavljao je kraj erektusa. Mada je moguće da su izolovane grupe preživjele još stotinama hiljada godina (možda čak i do samo dvadesetak hiljada godina prije naše ere), u roku od sto hiljada godina, novi osvajači su preuzeli najveći dio teritorija kojima je erektus nekada vladao.
Danas postoji samo jedna vrsta genusa Homo, i mi tu vrstu zovemo “čovjek”. U prethodnom tekstu smo vidjeli da se ova vrsta najvjerovatnije odvojila od erektusa negdje u toku prelaza ergaster-erektus. Kao što je uobičajeno u evoluciji, nije dugo bila riječ samo o jednoj vrsti. U okviru ove diskusije, važne su tri vrste, ili podvrste: prvi, arhaični Homo sapiens, takođe poznat kao Homo heidelbergensis; i dvije podvrste na koju se ova originalna vrsta podijelila: moderne ljude, Homo sapiens sapiens, i neandertalce, Homo sapiens neanderthalensis.
Arhaični sapiensi su poznati na osnovu nekih šezdesetak fosila, starih između 800 i 400 hiljada godina. Posjedovali su mnoge osobine slične erektusu, ali znatno sličnije modernim ljudima. Prosječna veličina mozga je bila veća nego kod erektusa ali manja nego kod modernih ljudi. Lobanja je postala zaobljenija nego kod erektusa, zubi manje izraženi, i vilica uvučenija. Mnogi primjerci, pogotovo stariji, i dalje imaju izražene koščate izrasline iznad obrva, sa čelom nagnutim unazad. U još jednoj savršenoj evolutivnoj tranziciji, razlika između erektusa i ranih arhaičnih sapiensa je minimalna i teško je povući liniju između dvije vrste.
Arhaični sapiensi su se podijelili na dve grupe koje su donekle postale različite. Sa jedne strane su stajali naši preci i naša današnja rasa. Sa druge strane bili su neandertalci.
Neandertalci su živjeli između 230.000 do 30.000 godina p.n.e; veoma su dobro proučeni, pošto do danas imamo preko četiri stotine njihovih fosila i ostataka. Bili su nešto niži, ali zato znatno širi i fizički snažniji nego moderni ljudi. Lobanje su im bile izduženije nego kod modernih ljudi, sa izbačenom vilicom i sredinom lica, ali i dalje sa nagnutim čelom. Donja vilica je obično bila uvučena u poređenju sa sredinom lica. Većina razlika između neandertalaca i modernih ljudi bila je upravo u građi lobanje; ostale kosti su uglavnom iste, sa izuzetkom ramena i neobičnog oblika nekih od kostiju karlice.
Skeleti neandertalaca često pokazuju tragove lomljenja i ponovnog zarastanja kostiju, znak da je njihov život bio veoma težak i surov. Ipak, činjenica da su ljudi sa polomljenim kostima uspijevali da prežive dovoljno dugo da te kosti zarastu, ukazuje da su neandertalci živeli u grupama u kojima su članovi podržavali jedni druge.
Suprotno nekim ranim idejama, neandertalci su bili visoko inteligentni – vrlo vjerovatno isto onoliko koliko i naši preci. Od njih počinje treća era razvoja kamenog oruđa, takozvana Musterijanska tradicija, a zna se da su bili veoma dobri i organizovani lovci koji su bili u stanju da uhvate mnoge velike i opasne zvijeri. Živjeli su često u blizini ivica glečera tadašnjeg ledenog doba, i bili su veoma uspješni u preživljavanju u takvim hladnim i oskudnim uslovima.
Za razliku od naših predaka, neandertalci vjerovatno nisu imali tradiciju umjetnosti, pošto do danas nisu otkriveni nikakvi tragovi njihovih slika ili dekoracija. Međutim, postoje tragovi da su vjerovali u život posle smrti, pošto su farbali svoje mrtve crvenim prahom, posipali ih određenim vrstama cvijeća, i ponekad sahranjivali zajedno sa ritualnim predmetima.
Sa kasnijim ljudskim vrstama, situacija je malo komplikovanija. Postoje dva osnovna modela razvoja: monocentrični model zamjene, i policentrični model regionalnog kontinuiteta.
Po modelu zamjene, ljudi su se odvojeno razvijali na tri kontinenta, da bi ih onda moderni Homo sapiens sve potisnuo u svom širenju. Po modelu regionalnog kontinuiteta, stalno je postojala genetska migracija između različitih delova, tako da je ljudska rasa na planeti evoluirala kao jedna velika masa.
Istina je vjerovatno negdje na sredini, mada je nagnuta ka modelu zamjene. Fosilni i anatomski dokazi pokazuju da je određena količina ukrštanja postojala do razvoja arhaičnog Homo sapiensa, ali da je posle toga najvjerovatnije došlo do zamjene: nova, inteligentnija vrsta je potisnula erektuse, i na kraju ih istrijebila.