Dan danas se mnogi nećkaju da priznaju da su lelek i tužbalica, kao umjetničke forme, nastali sa pozitivne strane razuma. Ipak, po mnogim mjerilima obje predstavljaju esenciju i epskog i lirskog duha korotnog crnogorskog kamena.

Što vi mislite o svemu tome?

To su jedne od, po meni, najsavrsenijih pjesnickih formi...
Ako nista drugo, bar prenose najvise emocija... :)

Dan danas se mnogi nećkaju da priznaju da su lelek i tužbalica, kao umjetničke forme, nastali sa pozitivne strane razuma. Ipak, po mnogim mjerilima obje predstavljaju esenciju i epskog i lirskog duha korotnog crnogorskog kamena.

Što vi mislite o svemu tome? Ne volim,...

Tužbalice ne volim, obično više plaču za nekim svojim preminulim nego za pokojnikom. Dohvaće se toga koja umije i koja ne umije, a nije svaka sestra Batrićeva.

Lelekanje je već nešto drugo. Puno je kraće i sadržajnije.
Čuo sam skoro u Nikšiću takvo lelekanje da ga se ni Njegoš ne bi zastidio. Pokušaću da dođem do lelekača i da ga pitam ima li đe to u pisanoj formi, pa da ga postavim ovdje.

Ali kod lelekanja ima jedna jako bitna stvar: lako je zalelekat nekog o kome se ima što kazat, no je muka o kome nema. Kad umre neko "manje zaslužan" treba izmišljat; ti leleci nijesu lijepi uglavnom a lelekaču je vjerovatno znatno teže da ih sroči.

Tužbalice ne volim, obično više plaču za nekim svojim preminulim nego za pokojnikom. Dohvaće se toga koja umije i koja ne umije, a nije svaka sestra Batrićeva.

.
E sa time se slazem...
A i ubije te skroz to,malo je covjeku ne daj Boze tad muke,nego mu fali jos da ga neko u stihu posjeti na muku...
Uh,ne volim vala...

Kao i vecina stvari karakteristicne za nasu (i ne samo za nasu, vec generalno patrijahalnu, plemensku) tradiciju, prilicno smo izgubili niti sa prosloscu.
Mislim na sljedece: u momentu nastajanja, to su bili uobicajeni rituali, u kojima su se oslikavale uzasno jake medjuljudske veze.

Za razliku od modernog svijeta, koji se odlikovao naglasenom individualizacijom pa sve do danasnje postmoderne, koja kroz relativizaciju svakog moguceg postulata perioda nakon kojeg je uslijedila - postavlja potpuno nove osnove drustvenog zajednistva- tadasnji patrijahalni svijet se odlikovao jakim drustvenim vezama, koje su propisivale jaku ukorijenjenost pojedinca u zivot zajednice, cijim se zakonima i interesima podredjivao. Sa svim losim i dobrim stranama.

Lelek i tuzbalice su bili izrazi zajednice za odlaskom jos jednog svog clana i bili su do te mjere naglaseno emocionalni - isto kao i proslave povodom rodjenja novih clanova/ica.

Danas, to je sve postalo folklor, kojem se sve manji broj ljudi povladjava - i to prevashodno po nekom automatizmu, negoli sto razumiju zbog cega.

Kao sto rece Homer, ljudi koji to rade iz iskonske potrebe da se oproste od preminulog, a imaju sposobnost da to iskazu na nacin primjeren svijetu koji zivi jos samo u pjesmama i iscasenom sjecanju - zvuce kao neki od Njegosevih junaka.

Tuzbalica koja mene posebno doima je ona cuvena kada su odive dva cuvena bratstva (Djuraskovici i Jankovici) tuzile mrca, pa nakon toga presle i na pohvalu svom rodu - i onda jedna kazala:

"Palosine sto se fale
da su rodu ista dali -
Mi smo bili, mi smo dali
Crnu Goru odrzali..."

Izvanredno...