K. G. Jung je je vjerovatno strastvenije i potpunije od svih mislilaca zašao u ’tamni vilajet’ ljudske duše. U istraživanju je spojio saznanje, intuiciju, iskustva, imaginaciju evropske, kineske, indijske, afričke, indijanske...tradicije, vjerovanja. Duša je ogledanje svijeta i čovjeka, jedina neposredna pojava svijeta, i neophodni uslov opšteg iskustva svijeta.
Tri su psihička stupnja: svijest, lično nesvjesno i kolektiv no nesvjesno.
Lično nesvjesno se sastoji od svih onih sadržaja koji su postali nesvjesni zbog toga što su ili izgubili svoj intenzitet i dospjeli u zaborav, ili zbog toga što se od njih distancirala svijest (tzv potiskivanje), i od onih sadržaja, dijelom čulnih opažaja, koji zbog svog neznatnog intenziteta nikada nijesu dospjeli do svijesti, a ipak su nekako prodrli u psihu.
Kolektivno nesvjesno, koje kao naslijeđeni posjed mogućnosti predstavljanja nije individualan nego opšteljudski, čak opšte životinjski, predstavlja osnovu individualnog psihičkog. Jung ide dotle da smatra da bi teorijski iz kolektivno nesvjesnog bilo moguće izdvojiti ne samo psihologiju crva nego i ćelije.
U kolektivno nesvjesnom je ono što smo naslijedili iz magle pradavnina, najstariji oblici ljudskog duha, vrsta nadindividualne duše. Svijest je dio psihe koji je pretežno uključen u trenutna zbivanja, dok je kolektivno nesvjesno bezvremeno i opšte, psiha sa reakcijom na najopštije i uvijek prisutne uslove psihološke, fiziološke i fizikalne prirode. Kolektivno nesvjesno se sastoji iz mitoloških motiva i slika, zbog čega su, kaže Jung, mitovi naroda zapravo eksponenti kolektivno nesvjesnog. Cjelokupna mitologija je projekcija kolektivno nesvjesnog. Uticaj sazvježđa, koje nudi astrologija, na nebo projektovane konstelacione slike, istovrsnog su porijekla sa figurama koje su projektovane u legende i bajke, ili u istorije ličnosti. Tijelo se prilagođava na uslove sredine, psiha je posjedovala organe ili funkcione sisteme koji odgovaraju normalnom fizikalnom stanju prilika. Psihičke pojave imaju paralelu s fizičkim pravilnostima. Svakodnevni hod sunca i mijenjanje dana psihički su se odslikavali u obliku od davnine urezane slike. Primitivni ljudi iznalaze odgovarajuće mitove da bi bili u stanju da objasne fizičke pojave. Nesvjesno i danas reprodukuje fantastične slike iz davnina koje su ušle u psihu. Mitske motive Jung naziva arhetipovima. A oni su manifestacija instinkta, iz čijeg životnog izvora teče i sve stvaralčko, pa nesvjesno nije samo istorijski uslovljeno, nego, slično prirodi, rađa stvaralčki impuls. Nesvjesnost je cjelokupnost svih arhetipova..
Kolektivno nesvjesno se može istraživati na dva načina: u mitologiji ili u individui. 'Kolektivno nesvjesno je snažna duhovna nasledna masa ljudskog razvitka, ponovo rođena u svakoj individualnoj moždanoj strukturi'. Svijest je, pak, efemerna pojava, koja omogućava trenutna prilagođavanja i orijentacije, što se može uporediti sa orijentacijom u prostoru. Nesvjesno, međutim, sadrži izvor pogonskih psihičkih snaga i oblike i kategorije koji ih uređuju – arhetipove. Po Jungu, sve najjače ideje i predstave, naročito religijske, ali i naučne, filozofske i moralne centralne pojmove, svode se na arhetipove. 'U svom sadašnjem obliku oni su varijante prapredstava nastale kroz svjesnu primjenu i prilagođavanje, pošto je funkcija svijesti ne samo da spolnji svijet prima i razaznaje preko čula, nego i da unutrašnji svijet stvaralački prevodi u spoljnji svijet'.

Jungov sljedbenik Džin Kvals, član Međunarodnog društva jungovskih analitičara, smatra da bi DNK (otkrivena 1944.godine) mogla da bude skladište arhetipskih simbola kolektivno nesvjesnog. Podjeća da je DNK osnovna hemijska komponenta gena svih živih bića, materija u jezgru svake ćelije i komponenta gena. DNK može da sadrži simbolični šifrovani zapis istorije svih oblika života. Parafrazirajući Junga, navodi da je kolektivno nesvjesno ona komponenta psihe koja sadrži sve što je nepoznato, a zajedničko je svim ljudskim bićima. Šifrovani simbolički jezik DNK mogao bi biti skladište i za arhetipove. Kvals vjeruje da bi Jung, da je danas živ, prigrlio otkriće da je DNK savršen analog kolektivno nesvjesnog, da je u stvari pojam kolektivno nesvjesnog prototip onoga što je kasnije otkriveno i nazvano DNK

Čovječanstvo je psihološki uglavnom još u stadijumu djetinjstva – stepenu koji se ne može preskočiti. Velikoj većini su potrebni autoritet, vođenje i zakoni. Ova se činjenica ne smije previđeti.
Naš zapadni razvoj je iz primitivnog stanja iznenadno prekinut porodiranjem jedne psihologije i duhovnosti koji su pripadali jednom mnogo većem stepenu kulture. Mi smo se zaustavili na sredini u jednom još varvarskom politeizmu koji je iskorijenjivan ili potčinjavan vjekovima. Ja prihvatam da je ova okolnost zapadnom duhu dala poseban doprinos. Naša duhovna egzistencija se preobratila u nešto što još nije bila dostigla i, u osnovi, još nije mogla biti – bilo je to oslobađanje svijesti od tereta iracionalnosti i prirode nagona nauštrb cjelovitosti individuuma. Čovjek se podijelio na svjesnu i nesvjesnu ličnost. Svjesna ličnost se može domesticirati pošto se odvojila od prirodnog i primitivnog čovjeka. Tako smo mi s jedne strane disciplinovani, organizovani i racionalni, ali s druge strane stoji ugnjeteni primitivac lišen obrazovanja i kulture. Ovo objašnjava mnoge naše padove u zastrašujuće varvarstvo i to što je zloupotreba naših pronalazaka utoliko opasnija i demonskija. Pomislimo na iskonsku želju ljudskog duha da vlada; mi smo ostvarili prastari san čovječanstva. Pomislimo na savremeni nuklearni rat. Da li je u njemu suština civilizacije? Ne pokazuje li on očiglednu činjenicu da kad se naš duh uspenje do nebeskog vrhunca, naš drugi čovjek, ovaj potčinjeni varvarski individuum, srlja u pakao? Naša civilizacija svakako ne smije biti ponosna na svoja dostignuća, njih bismo se, ipak, prije morali stiđeti.

Ljudski duh, još uvijek mladić, sve žrtvuje novim tehničkim tekovinama, ali se pazi da u vlastitom interesau ne prenagli.
Način na koji se nešto ne uvažava važi kao glupost, a budala koja izgovara najveću glupost proglašava se prorokom i vođom. No, srećom, pokatkad promijeni mišljenje inače bi čovječanstvo već duboko zapalo u glupost.
Horor novi (strah od novog) je u čovjeka toliko vidljiv da on iz straha za svoj vlastiti razum onoga ko zagolica njegov duh radije proglašava neuračunljivim.

SMRT KAO CILJ

Smrt kao cilj je duševno isto toliko važna koliko i rođenje i, kao ovo, predstavlja integrativni dio života.
Kao što putanja zrna završava u cilju tako život završava u smrti koja sa njim čini cilj cjelokupnog života. Ovaj uspon i njegov vrh samo su stepeni i sredstvo da se postigne cilj, to jeste smrt. Ova paradoksalna formula nije ništa drugo do logički zaključak iz činjenice težnje ka cilju i određenja cilja života. Ne mislim da sam time sebe učinio krivcem za silogističku igru. Usponom života mi potvrđujemo cilj i smisao, zašto ne bismo i padom? Rođenje čovjeka je važno, zašto, u tom smislu, ne i smrt? Mlad čovjek se dvadeset i više godina priprema za razvoj svoje individualne egzistencije, zašto se ne bi dvadeset i više godina pripremao za kraj? Na vrhunac (života) se očito stizalo, stiže i stizaće. Ali šta dolazi sa smrću?
Nesimpatično mi je da u ovom trenu, u kome se od mene nešto možda očekuje, iznenada vjeru iz tašne izvučem i od svoga čitaoca zatražim da uradi ono što on nije u stanju, to jeste da nešto vjeruje. Moram priznati da to nikad nijesam mogao. Zato sada i neću tvrditi da se baš mora vjerovati da je smrt drugo rođenje i da se proteže preko groba. Ali ođe se budi moje ljekarsko znanje, kako bi se još nešto bitno reklo o ovom pitanju. Ja sam, naime, zapazio da je život sa svrhom uopšte bolji, bogatiji, zdraviji od života bez cilja i da je bolje sa vremenom ići naprijed nego protiv vremena unazad. Ljekaru duše starost, koja se ne može odvojiti od života, izgleda isto toliko slabunjava i bolešljiva koliko i mladost koja se ne može potrošiti. Bilo bi, dakle, sa duševno ljekarskog stanovišta poželjno ako bismo pomislili da je smrt samo prelazak, dio jednog dugog i trajnog životnog procesa.
Smrt je vjeran pratilac života i slijedi ga kao njegova sjenka. Još je razumljivije da je volja za životom jednaka volji za smrću.

POJAM LIBIDA

Osnovno neslaganje između Junga i Frojda, ako ovoga puta zanemarimo i lične momente koji su proistekli iz sasvim različitih priroda jednog i drugog mislioca, otpočelo je oko pojma libida, centralnog pojma u Frojdovoj psihopatološkoj zgradi. Frojd je libido smatrao za jedinstvenu psihičku energiju seksualne prirode. Pojam libido Frojd je preuzeo od Mola, svoga savremenika, ljekara i seksologa koji je ovaj pojam primjenjivao u smislu polnog nagona. I Frojd, naročito na početku, definiše libido kao „polni nagon“, „seksualni afekat“ ili „psihičko zadovoljstvo“, pri čemu se trudi da kvantifikuje ovaj pojam da bi ga energetski predstavio. Čisto kvantitativno shvatanje libida, analogno afektu kao sumi energije leži već u pojmu seksualnog afekta i psihičkog zadovoljstva. Teškoće koje se, međutim, već od početka protivstavljaju ovakvom stremljenju proizilaze iz specifičnog kvaliteta polnog nagona u odnosu na druge nagone. Tako je libido već kod Frojda postao pojam sa dvostrukim značenjem: s jedne strane on treba da označi nešto kvantitativno, a s druge da pokaže i specifični kvalitet polnog nagona.

Smatrajući ovakvo stanovište suviše uskim, Jung je libidu pridavao univerzalnu formu energije, pod kojom se podrazumijevaju i psihička i biološka energija. „Ja sam libido shvatio kao psihički analogon fizikalne energije, dakle kao jedan približno kvantitativni pojam, odbijajući pri tom svako kvalitativno određivanje njegove suštine. Bilo mi je stalo do toga da se oslobodim konkretnosti dotadašnjeg učenja o libidu, govoreći o gladi, agresiji ili seksualnosti, već sam se trudio da sve ove pojave zajednički obuhvatim kao različita ispoljavanja psihičke energije“.
Kao što se u fizici govori o energiji i njenim načinima ispoljavanja, kao što su elektricitet, svjetlost, toplota, isto je tako, po Jungu, i u psihologiji. U prvom redu, dakle, radi se o energiji, dok forme ispoljavanja ove energije mogu da budu vrlo različite. Energetskim shvatanjem libida postiže se izvjesna jedinstvenost posmatranja, dok se često protivrječna pitanja o prirodi libida – da li on predstavlja seksualnost, glad, moć – potiskuju u pozadinu. „Ja sam posmatrao ljudske nagone kao manifestne forme energetskih zbivanja. I kao što nekom današnjem fizičaru ne bi palo na pamet da sve snage izvodi, na primjer, samo iz toplote, isto tako nije ni psihologiji dopušteno da sve nagone podvrgne polnoj moći ili seksualnosti. Ovo je bila početna Frojdova zabluda, iako se ona kasnije korigovao prihvatanjem ’Ja nagona’. Ovo je bio cilj koji sam postavio u knjizi ’O energetici duše’.

Pojam libida ili psihičke energije, onako kako ga Jung primjenjuje, pretpostavka je i regulativ cjelokupnog psihičkog života. On služi za opisivanje svih događaja u psihi i naročito u onome što je za psihu karakteristično, a to je univerzalna snaga suprotnog. Sve je u životu, pa i u psihi čovjeka, podvrgnuto gotovo apsolutnom zakonu suprotnosti. Libidinozna energija, koja je i sama sastavljena iz parova suprotnosti, pokušava uvijek, na najbolji mogući način, samoregulacijom ili kompenzacijom, da razriješi ove suprotnosti i da postigne relativnu ravnotežu. Ovaj zadatak postiže zahvaljujući svojoj sposobnosti premještanja i preobražavanja. Energetsko kretanje nastupa uvijek kada je data neka potencijalna razlika. Ukoliko, na primjer, naša svijest, iz određenih konfliktnih razloga, izgubi dio energije koji joj je pripadao, za ovoliki isti udio raste energija u nesvjesnom. Energije, dakle, ne može da se izgubi. Jer, ta ista „izgubljena“ energijasvjesnog života oživljava nesvjesne sadržaje, potiskivanje, komplekse, arhetipove, koji otpočinju onda sopstveni život, prodirući najčešće u svijest preko snova, neuroza, psihoza ili umjetničkog stvaranja. Ovo energetsko kretanje je usmjereno kretanje, ali i u njemu možemo da razlikujemo jedno progresivno i jedno regresivno kretanje. U prvom slučaju dolazi do daljeg proširivanja svijesti i diferencijacije, boljeg uvida i prilagođavanja, u drugom slučaju do jednostranog zaustavljanja energije i zastoja u razvoju. Za Junga su pri svemu tome oba kretanja nužna, međusobno se dopunjuju i nijednim od njih ne treba pripisivati samo pozitivnu ili samo negativnu vrijednost.

(Vladeta Jerotić: Jung–Lavirint u čovjeku)

PERSONA

Opšti psihički način ponašanja čovjeka prema svojoj okolini, Jung naziva Persona. Persona predstavlja, u stvari, isječak od Ja, i to onaj koji je okrenut prema napolje. Jung je definiše na sljedeći način: "Persona je kompleks funkcija koji je ostvaren u svrhu prilagođavanja ili neophodnog komoditeta, ali nije identičan sa individualnošću. On se odnosi isključivo na odnos prema objektima, prema spoljašnjem svijetu. Persona je kompromis između jedinke i društva o tome kako osoba drugima izgleda", kompromis između zahtjeva okoline i unutrašnje strukturalne uslovljenosti jedinke. To znači da Persona koja ispravno funkcioniše mora da vodi računa o tri faktora: 1) o idealnom ja, odnosno o željenoj slici koju svaki čovjek nosi u sebi i prema kojoj je stvoren i u skladu s kojom želi da postupa, 2) o opštoj slici koju dotična okolina sebi stvara od čovjeka koji odgovara njenom ukusu i idealu i 3) o psihički i fizički datim uslovljenostima koje ostvarenju Ja, odnosno ideala okoline, postavljaju svoje granice. Ako se zanemari neki od ova tri faktora ili čak dva od njih, onda Persona ne može nikada potpuno da ispuni svoj zadatak, pa više postaje prepreka razvoju ličnosti nego što je unapređuje. Tako će, na primjer, jedinka, čija se Persona sastoji iz crta spoljašnjeg kolektiviteta, imati Personu čovjeka iz mase, a onaj čovjek, koji samo poklanja pažnju vlastitoj željenoj slici, koji prelazi preko druge dvije neophodnosti, pokazivaće po mogućstvu Personu osobenjaka, individualca ili čak pobunjenika. Time se u Personu ne ubrajaju samo psihička svojstva, nego i potpadaju pod nju sve naše forme ophođenja, naša stalna svojstva u odnosu na našu spoljašnju pojavu - držanje, hodanje, frizura, odjeća, čak i naše grimase i bore na licu, naše uobičajeno smješkanje i uzdisanje i još štošta.
Kod čovjeka koji je dobro prilagođen spoljašnjem i svom unutrašnjem svijetu Persona predstavlja, tako reći, neophodan ali elastičan zaštitni bedem koji mu obezbjeđuje relativno prirodnu, odmjerenu i laku formu komunikacije sa okolinom. Ali ona može značiti i opasnost upravo zbog komoditeta kojim čovjek želi da iza takvog stalnog oblika prilagođavanja sakrije svoju pravu prirodu. Onda se ona okameni, postane mehanička i pretvori se u neku vrstu u pravom smislu riječi prirasle maske, iza koje zakržljava individualnost koju čovjek ispoljava u svom pravom biću i kreće se u susret potpunom ugušenju. "Identifikacija sa položajem i titulom ima u sebi nečeg zavodničkog, zbog čega mnogi ljudi nijesu ništa drugo nego inkarnacija dostojanstva koje im je podarilo društvo. Bilo bi uzaludno tražiti iza te ljušture ličnost, jer bismo našli samo jednog bijednog čovječuljka. Stoga je položaj ili nešto drugo ono što čini tu spoljnu ljušturu tako zavodničkom", ali on ipak predstavlja jeftinu kompenzaciju za lično nesavršenstvo. Svi mi poznajemo, na primjer, profesora, čija se kompletna individualnost iscrpljuje u ulozi "profesure"; iza takve maske ne nalazimo onda ništa drugo osim mrzovoljnosti i infantilnosti. Uprkos njenom stalnom, pa stoga najčešće i automatskom načinu funkcionisanja, Persona ne smije nikada biti tako neprodorna da se individualne karakterne crte koje ona "pokriva" ne mogu bar naslutiti iza nje. Ona ne smije ni da tako čvrsto "priraste" da se više ne može "skinuti". U osnovi uzev, svijest može manje više da slobodno raspolaže Personom koja ispravno funkcioniše, može je prilagođavati zahtjevima dotičnih okolnosti, tj. transformisati je i, štaviše, sasvim izmijeniti. Jer okolini prilagođen čovjek "koristiće", na primjer, neku drugu Personu kada ide na svadbu, a drugu kada ide na sahranu, drugačiju kada razgovara sa poreznikom ili predsjedava nekom sjednicom. Uz to, on mora biri relativno svjestan njenog postojanja, a to je moguće samo onda kada je ona povezana sa superiornom funkcijom svijesti.
Kao što možemo zaključiti, to nije, na žalost, uvijek slučaj. Jer prilagođavanje spoljašnjem svijetu može se umjesto superiornom funkcijom, što je pravilo i tako bi trebalo da bude, korigovati i pomoću inferiorne ili pomoćne funkcije, što je opasnije i lakše, a to, na žalost, često nameću roditelji vaspitnim presijama. Međutim, to na duže vrijeme ne može ostati bez teških posljedica. Zbog dijelom jačeg, a dijelom lakšeg prisiljavanja urođene psihičke strukture, to će dovesti do neke vrste "prinudnog karaktera" dotične osobe, a često i do prave neuroze. U takvim slučajevima Persona je neizbježno opterećena svim nedostacima kojima se odlikuju inferiorne, neizdifirencirane funkcije. Takvi ljudi ne samo da djeluju manje simpatično, nego čak i psihološki neobrazovane osobe mogu navesti takve tipove koji čitavog svog života sve u svojim odnosima otaljavaju na stereotipno pogrešan ili neprikladan način. Primjer za to bio bi "vječiti baksuz" ili takozvani "slon u porelanskoj radnji", koji čini samo netaktične korake i nema prirodni instinkt za pravilno i prilagođeno ponašanje.
Ali ne samo nosioci i predstavnici kolektivne svijesti, već i "veličine" koje su izdigli društvo i javnost, reklameri titula, priznanja, itd. djeluju ljudima atraktivno i time ih dovode u inflaciju. S one strane našeg Ja ne postoji samo kolektivna svijest tog društva, nego i kolektivno nesvjesno - naša sopstvena dubina koja u sebi isto tako skriva privlačne veličine. Kao što u prvom slučaju neko preko svog položaja i časti biva "lansiran" u svijet, tako neko može isto tako iznenada da iz njega iščezne, tj. da ga "proguta" kolektivno nesvjesno, da se identifikuje sa nekom unutrašnjom slikom i da počne da pati od megalomanije ili njene suprotnosti i počne sebe da smatra junakom, spasiteljem čovječanstva, osvetnikom, mučenikom, prognanikom, itd. Opasnost od toga da se postane žrtvom "unutrašnje veličine" raste sa okoštavanjem Persone, sa snagom identifikacije Ega sa njom. Jer time sav unutrašnji svijet ličnosti ostaje potisnut, potčinjen, neizdiferenciran i nabijen opasnom dinamikom.
Ispravna i funkcionalna Persona predstavlja osnovni uslov psihičkog zdravlja i od velikog značaja je za uspješno savlađivanje zahtjeva spoljašnjeg svijeta. Kao što zdrava koža podstiče razmjenu materija njenog tkiva, a kada očvrsne i odumre onda unutrašnjim slojevima oduzima život, tako i Persona koja "dobro cirkuliše" može da igra ulogu zaštitnika i regulatora u razmjeni između unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta, ali kada izgubi svoju elastičnost i propustljivost, onda postaje teška prepreka ili čak samrtna rampa. Svaka trajna neprilagođenost, kao i svaka identifikacija sa Personom - posebno sa stavom koji ne odgovara našem stvarnom Ja - mora da u nastavku života dovede do poremećaja koji mogu eskalirati u teške psihičke krize i oboljenja.

KOMPLEKS

Kompleks Jung definiše kao otkinute duševne djelove ličnosti, kao grupe psihičkih sadržaja koje su se odvojile od svijesti i koje funkcionišu svojevoljno i autonomno, „dakle koje u tamnoj sferi nesvjesnog vode zaseban život i odakle u svako doba ometaju svjesne radnje ili ih pospješuju“. Primarno, kompleks se sastoji iz jednog „jezgra“, kao nosioca značenja koje je nesvjesno i autonomno i koje nije u vlasti subjekta. Sekundarno, pak, kompleks se sastoji od mnogobrojnih, povezanih i jedinstvenim osjećajnim tonom obilježenim asocijacima, koje djelimično zavise od prvobitno lične dispozicije, a dijelom od doživljaja koji su uzročno povezani sa okolinom.
Kompleks, to jest ovo jezgro, je tako reći „neuralgična tačka“, funkcionalni centar ometanja, koji je u stanju da u pogodnim unutrašnjim i spoljašnjim situacijama cijelu psihičku ravnotežu potčini svojoj vlasti i da cjelokupnu ličnost jedinke podvrgne svom uticaju.

Svi ljudi posjeduju komplekse. Svekolike vrste promašenih djela i pogrešnih radnji svjedoče o tome, što je na veoma jasan način potvrdio i sam Frojd u svojoj „Psihopatologiji svakodnevnog života“. Kompleksi ne znače bezuslovno inferioronost jedinke, nego samo govore o postojanju „neobjedinjenog, neasimilovanog, konfliktnog, o postojanju prepreka a možda i podsticaja za velika pregnuća, a time čak i za nove mogućnosti uspjeha. Stoga su kompleksi upravo čvorne tačke i žiža duševnog života, čije se odsustvo ne želi i koji, štaviše, ne bi smjeli nedostajati, jer bi inače duševna aktivnost došla do zastoja“. U zavisnosti od njihovog „obima“ i potencije, odnosno uloge koje imaju u psihičkom domenu, možemo da govorimo o „zdravim“ i „bolesnim“ kompleksima, pri čemu isključivo od stanja svijesti, tj od čvrstine ustrojstva svjesnog Ja zavisi u kojoj mjeri će oni biti prerađeni, odnosno da li će naposletku imati korisno ili štetno djejstvo. Oni uvijek označavaju nešto „nedovršeno“ u jedinki, „dakle nesumljivo slabo mjesto u svakom značenju riječi“.

Svoje porijeklo kompleksi često vode od takozvane traume, emocionalnog šoka i sličnih pojava, čime se dio psihe „izoluje“ ili se odvaja. To može, kako kaže Jung, biti zasnovano baš na aktuelnim događajima, odnosno konfliktima iz ranog djetinjstva. Posljednji uzrok postojanja kompleksa nalazi se najčešće u prividnoj nemogućnosti afirmacije cjeline sopstvenog individualnog bića.

Aktuelno značenje kompleksa i oslobođenje jedinke od njegovog uticaja, ukoliko se on pokaže isuviše uznemiravajući, može se pokazati, odnosno preduzeti samo u praktičnoj psihoterapiji. Njegovo postojanje, njegova dubina djelovanja i ton koji daje osjećanjima mogu, međutim, da se konstatuju pomoću asocijativnog postupka, koji je Jung još prije više od 50 godina eksperimentalno razvio. Ovaj postupak se sastoji u tome da se ispitaniku upućuju pojedinačno i prema određenim gledištima izabrane „dražne riječi“, ukupno stotinu; ispitanik na svaku ovu riječ mora da odgovori nekom „riječju reagovanja“, i to sa prvom riječi bilo kojeg sadržaja koja mu poslije prijema dražne riječi padne na pamet, a potom, poslije određenog vremena, po sjećanju reprodukuje sve ove riječi reagovanja u obliku preispitivanja. Dužina perioda reagovanja pokazala se determinirajućom posredstvom osjetljivosti kompleksa dotične dražne riječi. Simptomatičnu vrijednost imaju i izostali pogrešni odgovori i drugi oblici reagovanja. Pokazalo se da psihički mehanizam može da sa tačnošću satnog mehanizma ukaže na mjesta u psihi koja su opterećena kompleksima.

Asocijativni postupak Jung je koncipirao i razradio do krajnje preciznosti i sa mnogo pojedinosti i uz uvažavanje različitih gledišta i mogućnosti. Kao didaktička i dijagnostička metoda, on predstavlja značajnu podršku svakoj psihoterapiji i kažu da je i dan danas svakodnevni instrument u psihijatrijskim zavodima, u psihodijagnostičkom školovanju i u profesionalnim savjetovanjima svake vrste, pa čak i na sudu.
Pojam kompleksa potiče od Junga.

SAN

Najefikasniji i najpodesniji put za upoznavanje mehanizma i sadržaja nesvjesno vodi preko sna, čiji se materijal sastoji od svjesnih i nesvjesnih, od poznatih i nepoznatih elemenata. Ovi elementi mogu se pojaviti u raznim kombinacijama i uzeti sa svih strana, počev od tzv „dnevnih ostataka“ pa do najdubljih sadržaja nesvjesnog. Njihovo rađanje u snu Jung označava kao nešto što je izvan kauzalnosti. Isto tako, prostor i vrijeme nemaju za njih nikakvog značaja. Njihov jezik je arhaičan, simboličan, prelogičan; to je jezik slika, čiji se smisao može odgonetnuti samo sopstvenim postupkom tumačenja. Jung pridaje snu izvanredno veliki značaj, budući da ga ne shvata samo kao put u nesvjesno, nego i kao funkciju kojom nesvjesno najvećim dijelom daje na znanju svoju regulativnu djelatnost. Jer san izražava dotičnu „drugu stranu“, onu koja je suprotna svjesnom stavu.
S obzirom na veoma značajnu kompenzatorsku funkciju sna, koja ne izražava samo strahove i želje, nego i sveukupno psihičko ponašanje, Jung odbija da uspostavi određene „standardne simbole“. Nesvjesni sadržaji su uvijek višeznačni, a njihov smisao zavisi takođe od odnosa u kojima se javljaju, kao i od specifične životne i duševne situacije dotičnog snjevača. Neki snovi čak prevazilaze ličnu problematiku individualnog snjevača i izraz su problema koji se uvijek iznova pojavljuju u istoriji čovječanstva i tangiraju cijeli ljudski kolektiv. Oni često imaju proročanski karakter, pa se stoga još i danas kod primitivnih naroda smatraju kao stvar cijelog plemena i uz velike ceremonije se javno tumače.
Pored sna, Jung razlikuje još i fantazije i vizije kao nosioce manifestacije nesvjesnog. One su srodne snu i nastaju u trenucima sužene svijesti, pokazuju manifestno i latentno značenje, potiču od ličnog ili kolektivnog nesvjesnog i stoga daju snu materijal istog porijekla za psihološko tumačenje. Njihova varijabilnost je bezgranična i kreće se od običnih dnevnih i željenih snova sve do značajnih vizija ekstatičara.
San, kao psihički fenomen koji omogućuje najlakši pristup sadržajima nesvjesnog i koji je, zahvaljujući svojoj kompenzatorskoj funkciji, pogodan za razjašnjavanje i objašnjavanje unutrašnjih odnosa, predstavlja za Junga glavni instrument terapeutske metode. Jer, „problem analize sna postoji i pada sa hipotezom nesvjesnog; bez nje san je besmisleni konglomerat razdrobljenih dnevnih ostataka“. U istom smislu kao san Jung upotrebljava i vizije i fantazije pacijenata i uvijek kada govori o tumačenju sna podrazumijeva i vizije i fantazije.

Tumačenje sna

Pored razmatranja i obrade dotičnog materijala pomoću konteksta i asocijacija, koje ne pruža samo pacijent nego i terapeut, tumačenje sna, vizija i psiholoških slika svake vrste zauzima centralno mjesto u dijalektičkom procesu analitičkog postupka. O konačnom tumačenju materijala koji pruža pacijent svakako odlučuje sam pacijent. Njegova individualnost je ođe odlučujuća. Jer kod njega mora da nastupi jasan doživljaj odobravanja koji nije racionalna potvrda, nego stvarno doživljavanje, kako bi se tumačenje moglo smatrati potvrđenim. „Onaj ko želi da izbjegne neku sugestiju, mora da tumačenje sna smatra sve dotle nevažećim dok se ne nađe ona formula koja će zadobiti saglasnost pacijenta“. Inače će se dogoditi da sljedeći san ili sljedeća vizija stave ponovo na tapet isti problem bez prigovora, a donosiće ga sve dotle dok čovjek zbog „doživljenog“ ne zauzme novi stav. Često istican prigovor o tome da terapeut može tumačenjem sna da sugestivno utiče na pacijenta, može doći samo od čovjeka koji ne poznaje prirodu nesvjesnog, jer se mogućnost i opasnost prejudiciranja veoma precjenjuju. Objektivno psihičko, nesvjesno, jeste shodno iskustvu u najvećem stepenu nezavisno. Kada to ne bi bilo tako, onda ono ne bi moglo uopšte da vrši svoju sopstvenu funkciju, naime kompenzaciju svijesti. Svijest se može dresirati kao papagaj, ali ne i nesvjesno. Ako se ljekar i pacijent varaju u njihovom tumačenju , onda će ih vremenom strogo i neumitno korigovati stalni autonomni nesvjesni materijal, koji neprekidno održava proces.
Jung kaže: „San se ne može objasniti psihologijom koja je uzeta iz svijesti. To je određeno funkcionisanje koje ne zavisi od htjenja i želja, od namjere i svjesnog cilja ega. To je nenamjerno događanje kao što je sve što se dešava u prirodi... Uopšte je vjerovatno da stalno sanjamo, ali svijest u budnom stanju diže takvu galamu da je više ne čujemo. Ako nam pođe za rukom da sačinimo kompletan spisak tema, onda bismo mogli reći da cjelina opisuje jednu određenu liniju“. Time je rečeno da je san prirodan psihički fenomen, ali fenomen sopstveno autonomne vrste sa ciljnom usmjerenošću koja je nepoznata našoj svijesti. On ima svoj vlastiti jezik i sopstvene zakone, kojima se čovjek ne može približiti pomoću psihologije svijesti, tako reći kao subjekt. Jer, „čovjek ne sanja, nego se sanja, mi ’doživljavamo’ san, mi smo objekti“. Gotovo da bi se moglo reći: želimo da u snu doživimo mitove i bajke koje čitamo u budnom stanju kao da su oni realnost, a to je nešto bitno drugačije“.

KORJENI SNA

Korjeni sna, ukoliko se mogu ustanoviti, leže dijelom u svjesnim sadržajima (u utiscima prethodnog dana, u dnevnim ostacima), a djelom u konsteliranim sadržajima nesvjesnog koji mogu biti probuđeni svjesnim sadržajima ili spontanim svjesnim procesima. Posljednji procesi koji ne dopuštaju bilo kakav odnos sa sviješću mogu voditi porijeklo sa svih strana. To mogu biti somatski izvori, fizički i psihički doživljaji u okolini ili prošli i budući doživljaji. Kod posljednjih se misli na snove koji oživljavaju neki davno prošli istorijski doživljaj ili proročanski nagovještavaju neko buduće zbivanje (kao što, na primjer, može biti slučaj kod snažnih arhetipskih snova). Ima snova koji su prvobitno imali neku vezu sa sviješću, ali su je izgubili kao da nikada nije ni postojala, pa onda iznose potpuno nepovezane, nerazumljive odlomke, a zatim takve fragmente koji predstavljaju nesvjesne psihičke sadržaje jedinke a da se oni kao takvi ne prepoznaju.
Već je rečeno da Jung označava sređivanje slika sna kao nešto što je izvan kategorije prostora i vremena i nije podložno kauzalnosti. San je „jedna zagonetna poruka naše noćne strane“. I on nikad nije čisto ponavljanje prethodnih doživljaja ili događaja, sa izuzetkom određene kategorije šok-snova, odnosno snova reagovanja, kod kojih su izvjesni objektivni procesi izazvali psihičku traumu, na primjer granate i bombe u ratu, ali ne i tamo đe mislimo da smo to spoznali. Ovi snovi, koji u suštini predstavljaju samo reprodukciju traume, odnosno doživljaja šoka, ne mogu se stoga shvatiti kao kompenzatorski. Njihovo privođenje svijesti ne može da dovede do nestajanja procesa koji determinišu san. „San mirno dalje ’reprodukuje’, tj autonomni sadržaj sna djeluje sam od sebe i to tako dugo dok se traumatska draž sasvim ne ugasi“. Inače, san je „uvijek, zavisno od svrhe, povezan ili promijenjen, mada je često samo neprimjetan, ali upravo na drugi način nego što to odgovara svrsi svijesti i kauzalnosti“.

Različiti tipovi snova

Mogućnost značenja snova Jung svodi na sljedeće tipične slučajeve:
Na određenu svjesnu situaciju nadovezuje se san kao reakcija nesvjesnog koje, bilo nadopunjavajuće ili kompenzatorski, sasvim jasno ukazuje na dnevne utiske, tako da je uočljivo da se taj san nikada ne bi dogodio da nije bilo određenog utiska od prethodnog dana.
San ne slijedi neku određenu svjesnu situaciju koja ga je, manje ili više jasno, izazvala, nego nastaje na osnovu izvjesne spontanosti nesvjesnog, pri čemu ono određenoj svjesnoj situaciji dodaje neku drugu koja se od prve razlikuje utoliko što između njih dvije postoji neki konflikt. Dok se u prvom slučaju nagim kretao od jačeg svjesnog dijela ka nesvjesnom dijelu, u drugom slučaju postoji ravnoteža između njih.
Međutim, kada je suprotna pozicija koju uspostavlja nesvjesno jača od svjesne pozicije, tada nastaje nagib koji vodi od nesvjesnog ka svijesti. Tada nastaju oni značajni snovi koji pod određenim okolnostima sasvim mijenjaju svjesni stav i mogu ga, štaviše, sasvim preokrenuti.
Posljednji tip, kod kojeg se cjelokupna aktivnost i težina značenja isključivo nalaze u području nesvjesnog, i koji daje veoma specifične, ali sadržajno najvažnije snove koje je veoma teško rastumačiti, predstavlja nesvjesne procese, za koje se uopšte ne može utvrditi bilo kakva veza sa sviješću. Snjevač ih ne svaća i po pravilu se veoma čudi tome zašto ih baš on sanja, jer se ne može zapaziti čak ni neka uzročna veza. Ali baš ti snovi imaju često dominantan, zapravo arhetipski karakter i često su proročanske prirode. Jung kaže da takvi snovi nastaju ponekad baš pred pojavu duševnih bolesti i znatnih neuroza, kada se iznenada probije neki sadržaj koji duboko impresionira snjevača čak i kad ga ne razumije. Shvatanje nekih ljudi da je utoliko bolje ukoliko imate više arhetipskih snova, nije u najmanju ruku temeljito, naprotiv. Njihovo često javljanje svjedoči baš o veoma snažnoj uznemirenosti kolektivnih nesvjesnih dubina što je povezano sa opasnošću iznenadnih eksplozija i prevrata, zbog čega se u takvim slučajevima u analizi preporučuju brižljiv postupak i najveći oprez. Ma koliko bio dobrodošao neki arhetipski san, i ako njegov sadržaj uspije da se razumije i protumači u pravom trenutku, on ipak može biti i opasan, ako je Ego snjevača još slab i nerazvijen da bi se suočio s njim i s njim izašao na kraj.
Prilikom razlikovanja ovih raznih tipova sna, akcenat se stavlja na odnos u kojem stoje reakcije nesvjesnog na svjesnu situaciju, jer se mogu utvrditi najraznovrsniji prelazi od reakcija vezanih za sadržaje svijesti do spontanih manifestacija nesvjesnih dubina.

Ne mogu da se složim sa mišljenjem da sam pametan i mudar. O sebi mislim jedino kao o čoveku koji je iz opšteg toka zahvatio onoliko vode koliko može da stane u šešir. Koliko je to iznosilo? Ja ne predstavljam taj tok. Nalazim se u njemu, pa ipak ništa ne činim. Drugi se ljudi nalaze u istom toku, ali oni najčešće smatraju kako su sa njim povezani. Ja ne činim ništa. Nikada nisam pomislio kako sam upravo ja ta osoba koja mora da utvrdi da trešnje rastu na peteljkama. Jednostavno stojim, gledam i divim se umećima prirode.

Ima jedna lepa stara priča o učeniku koji je došao kod rabina i upitao ga: "U davna vremena bilo je ljudi koji su videli lice Božije. Zašto ga više ne viđaju?" Rabin je odgovorio: "Zato što danas niko nije u stanju da se sagne tako nisko."

Čovek mora da se sagne kako bi zahvatio vodu iz toka.

Najveća razlika između mene i većine ljudi sastoji se u tome što su "pregradni zidovi" za mene prozirni. To je moja lična osobenost. Drugi nalaze da su ti zidovi toliko neprozirni da se iza njih ne može videti ništa i stoga misle da tamo ničeg i nema. Ja do izvesne mere opažam procese koji se odvijaju u pozadini i to mi pruža unu¬tarnju sigurnost. Ljudi koji ništa ne vide, nemaju osećanje sigurnosti i nisu u stanju da izvlače zaključke - ili, ukoliko to i čine, ne veruju u njih. Ne znam šta me je podstaklo da opažam tok života. Verovatno samo nesvesno. Ili, možda, moji rani snovi. Oni su odredili od samog početka moj pravac. Moj odnos prema svetu bio je još vrlo rano uo¬bličen uvidom u ono što se dešavalo u pozadini. U osnovi, taj odnos je ostao isti od moga detinjstva pa sve do današnjeg dana. Kao dete bio sam usamljen, i još uvek se tako osećam, zato što sam upoznao neke pojave i moram da otkrivam stvari o kojima drugi očigledno ništa ne znaju; a najčešće i ne žele ništa da znaju. Usamljenost ne potiče usled nedostatka ljudskog društva, već iz nemogućnosti da se drugima saopšte bitne stvari, ili zato što čovek stoji na određenim stanovištima koje drugi smatraju nedopustivim. Moja usamljenost počela je sa iskustvom mojih ranih snova, da bi dosegla vrhunac u vreme kada sam radio na nesvesnom. Ako zna više od ostalih, čovek postaje usamljen. Ali usamljenost ne predstavlja nužno prepreku druženju, jer niko nije osetljiviji na druženje od usamljenog čoveka, a druženje uspeva jedino ukoliko svaki pojedinac zadržava svoju in¬dividualnost i ne poistovećuje se sa drugima.

Veoma je bitno posedovati tajnu, predosećanje nepoznatih stvari. To ispunjava život nečim bezličnom, numinosum-om. Onaj ko to nije nikada iskusio propustio je nešto bitno. Čovek mora da oseti da živi u svetu koji je na izvestan način tajanstven; da se do¬gađaju i da se mogu iskusiti takve stvari koje ostaje neobjašnjive; da se ništa ne može predvideti. Ono što je neočekivano i neverovatno sastavni je deo ovog sveta. Tek tako shvaćen život može biti ispun¬jen. Ja lično oduvek sam doživljavao svet kao beskrajan i nepojmljiv.

Bilo mi je veoma teško da izađem na kraj sa svojim idejama. U meni je bio daimon, čije se prisustvo na kraju pokazalo kao presud¬no. Daimon me je nadvladao, i ako sam povremeno bio nemilosrdan bilo je to stoga što sam se nalazio u njegovoj vlasti. Nikada nisam bio u stanju da napustim nešto što bih započeo. Morao sam da hi¬tam dalje, kako bih dosegao svoju viziju. Kako moji savremenici ni¬su, razumljivo, bili u stanju da uoče tu viziju, u meni su videli samo ludu koja hita napred.

Mnoge ljude sam uvredio, jer čim bih uvideo da me ne razumeju, stvar bi, makar za mene, bila završena. Morao sam da idem dalje. Nisam imao strpljenja sa drugima - osim sa pacijentima. Mo¬rao sam da se držim jednog unutarnjeg zakona koji mi je bio namet¬nut i nije mi ostavljao slobodu izbora. Dakako, nisam ga uvek poštovao. No zar ima toga ko je u stanju da uvek bude dosledan?

Sa drugim ljudima družio sam se neprekidno i bili su mi bliski dok su razumevali moj unutarnji svet; ali ponekad se dešavalo da se rastanemo jer više nije bilo ničega što bi me vezivalo za njih. Morao sam da prihvatim bolnu činjenicu da ima ljudi koji nemaju više ništa da mi kažu. Mnogi su u meni probudili snažno osećanje čovečnosti, ali jedino u slučaju kada bi se javljali u magičnom okruženju psiho¬logije; sledećeg trenutka, kada bi svetlosni zrak obasjao drugo mesto, nije ostajalo ništa da se vidi. Mnogi ljudi su uspevali da me veoma zainteresuju; ali čim bih uspeo da ih prozrem, privlačnost bi iščezla. Tako sam stvorio mnogo neprijatelja. Stvaralačka osoba ima malo vlasti nad svojim sopstvenim životom. Takva osoba nije slo¬bodna. Ona je zarobljenik svog daimona koji njome upravlja.

"Sramno
Moć čupa srca iz nas,
Jer svaki Nebeski zahteva žrtvu:
A odbijanje da se žrtva da,
Nikada nije vodila dobru."

kaže Helderlin (Holderlin).

Taj nedostatak slobode veoma me je tištio. Cesto sam imao utisak da se nalazim na bojnom polju, i da govorim: "Ti si pao, dragi druže, ali ja moram dalje." Jer - "Sramno moć čupa srce iz nas." Drag si mi, doista te volim, ali ne mogu da ostanem. Ima nečeg srceparajućeg u tome. Ja sam takođe žrtva - ne mogu da ostanem. Ali, daimon udesi stvari tako da čovek preživi, a blagoslovena redoslednost se pobrine da neočekivano dobro podnosim suHbinu u sramnoj suprotnosti sa mojim "neverništvom".

Možda bih mogao da kažem: istovremeno imam veću i mnogo manju potrebu za drugima, od ostalih ljudi. Kada daimon dejstvuje, čovek je uvek preblizu i predaleko. Jedino kada se on umiri, čovek može da se obuzda.

Stvaralački daimon bezdušno se poigrava mnome. Pritom su obični poslovi najviše trpeli - mada ne uvek ni svuda. U pogledu kompenzacije, naime, konzervativan sam do srži. Punim lulu iz po¬sude za duvan moga dede i još uvek čuvam njegov planinarski štap sa drškom od roga divojarca, koji je doneo iz Pantenizine, gde je bio jedan od prvih gostiju tek ostvarenog Kurort-a.

Mogu da kažem da sam zadovoljan pravcem kojim se moj život kretao. Bio je to plodan život koji mi je dosta pružio. Zar sam uopšte mogao toliko da očekujem? Dešavale su mi se sve same neočekivane stvari. Mnogo toga je moglo da bude drugačije da sam ja lično bio drugačiji. Ali, bilo je upravo onako kako je moralo da bude - sve se dešavalo u skladu sa mojom prirodom. Mnogo toga se resilo onako kako sam planirao, ali to se nije uvek pokazalo kori¬snim po mene. Ipak, gotovo sve se razvijalo prirodnim tokom i sud¬binskim određenjem. Žalim što je došlo do mnogih grešaka koje su proizišle iz moje nepopustljivosti; ali, bez te osobine nikada ne bih ostvario svoj cilj. I tako, istovremeno jesam i nisam razočaran. Ra¬zočaran sam u ljude, a razočaran sam i u samog sebe. Doznao sam neverovatne stvari od ljudi i postigao više nego što sam očekivao od sebe. Ne mogu da donesem nikakav konačan sud jer su fenomen života i fenomen čoveka preopširni. Što sam stariji sve manje razumem i poznajem sebe.

Zaprepašćen sam, razočaran, zadovoljan sobom. Rastrojen sam, potišten, zanesen. Ja sam sve to istovremeno, pa ne mogu da donesem konačne sudove. Nisam u stanju da odredim krajnji smisao ili besmisao; nemam nikakvog konačnog suda o sebi i svom životu. Ne postoji ništa u šta sam posve siguran. Nemam krajnjih ubedenja - doista ni o čemu. Znam samo da sam rođen, da postojim i imam utisak da sam sve vreme nečim nošen. Postojim na osnovu nečega što ne poznajem. Uprkos svim nesigurnostima, osećam postojanost koja prožima sve što postoji, osećam kontinuitet svoga oblika bivstvovanja.

Svet u kome smo rođeni surov je i okrutan, a ipak uzvišeno lep. Šta nam se čini pretežnijim - smisao ili besmisao - pitanje je temperamenta. Kada bi preovladao besmisao, za svakim stepenom našeg razvoja nestajao bi postepeno smisao života. Ali, to nije slučaj, ili mi se bar tako čini. Verovatno je, kao kod svih metafi¬zičkih pitanja, istinito i jedno i drugo: život jeste - ili poseduje - i smisao i besmisao. Nadamo se„ iako sa zebnjom, da će smisao preovladati i dobiti bitku.

Kada Lao Ce kaže: "Sve je jasno, ja sam taj koji je zamagljen", on izražava ono što ja osećam sada u poodmakloj starosti. Lao Ce je primer čoveka moćne pronicljivosti, koji je video i iskusio vredno i bezvredno, i koji na kraju života želi da se vrati svom sopstvenom biću, večnom nepojamnom smislu. Arhetip mudraca koji je dovoljno video važi za sva vremena. Taj tip se može sresti na svakom intelek¬tualnom nivou i njegovi obrisi su uvek jedinstveni, bilo da je reč o nekom starom seljaku ili velikom filosofu kao što je Lao Ce. To je pozno doba, sa svojim ograničenjima. Ipak, ima dosta toga što me ispunjava: bilje, životinje, oblaci, dan i noć, kao i ono što je večno u čoveku. Sto se osećam nesigurnijim u pogledu samog sebe, to u me¬ni više narasta osećanje srodstva sa svim postojećim. Ustvari, izgleda mi da se otuđenost koja me je toliko dugo razdvajala od ljudi prenela u moj vlastiti unutarnji svet, i da mi je otkrila neočekivano samo¬ga sebe.

Zaboravljene misli nisu prestale da postoje.I mada ne mogu da ožive po želji, one su prisutne u potpražnom stanju (odmah ispod praga sjećanja) odakle se mogu izdići spontano, u svako doba, često i nakon mnogo godina prividnog potpunog zaborava.

Ovdje govorim o stvarima koje smo svjesno vidjeli ili čuli, a potom zaboravili.Ali svi mi vidimo, čujemo, mirišemo i kušamo mnoge stvari a da ih u tom trenutku ne primjećujemo, bilo zato što nam je pažnja odlutala ili zato što je čulni nadražaj suviše slab da bi ostavio svjesni utisak.Medjutim,nesvjesno ih je zabilježilo i takvo potpražno čulo opažanja igra značajnu ulogu u našem svakodnevnom životu.Iako mi to ne shvatamo, ona utiču na naša reagovanja na dogadjaje i na ljude.

Primjer za to,koji ja smatram posebno rječitim, dao nam je profesor koji je u prirodi šetao sa jednim od svojih učenika, zaokupljen ozbiljnim razgovorom.Najednom je primijetio da njegove misli prekida navala sjećanja iz najranijeg djetinjstva.Nije umio da objasni otkud takvo skretanje.Ništa od onoga što je rekao nije imalo veze sa tim uspomenama.Osvrnuvši se, primijetio je da mu se prva od tih uspomena javila dok je prolazio pored jednog seoskog imanja.Predložio je učeniku da se vrate do mjesta gdje je sjećanje izronilo.Kad su stigli, osjetio je miris gusaka i odmah shvatio da je taj miris pokrenuo bujicu uspomena. On je u svojoj mladosti živio na seoskom imanju gdje su bile uzgajane guske i njihov karakterističan miris ostavio je trajan, mada zaboravljeni utisak.Dok je šetajući prolazio pored imanja, on je potpražno osjetio taj miris i to nesvjesno opažanje prizvalo je davno zaboravljena iskustva iz njegovog djetinjstva.
Opažanje je bilo potpražno jer je pažnja bila zaokupljena nečim drugim, a nadražaj nije bio dovoljno jak da je skrene i stigne neposredno do svijesti.Pa ipak, izvukao je na površinu "zaboravljene" uspomene.

takav "nalagački" ili "pokretački" efekat može da objasni i napad neurotičnih simptoma isto kao i dobroćudnije uspomene kada neki prizor, miris ili zvuk prizove u sjećanje odredjenu okolnost iz prošlosti.na primjer, neka djevojka može da ima mnogo posla u svojoj kancelariji, i da naizgled bude dobrog zdravlja i raspoloženja.samo trenutak kasnije ona osjeća snažnu glavobolju i pokazuje znake naglašenog neraspoloženja. Ona je čula, a da toga uopšte nije bila svjesna, sirenu nekog broda u daljini i to je nesvjesno podsjetilo na njen tužni rastanak sa mladićem koga je svim silama pokušavala da zaboravi...



...Mi bismo se nasmijali na ideju o biljci ili životinji koja izmišlja samu sebe, ipak mnogi ljudi vjeruju da je psiha(odnosno um)izmislila sebe, te da je stoga bila tvorac vlastitog postojanja.U stvari um se razvio do svog sadšnjeg stanja svijesti kao što se žir razvija u hrast,ili kao što su se gmizavci razvili u sisare.Kako je već odavno počeo da se razvija,tako se još i danas razvija i zbog toga nas pokreću unutrašnje sile kao i spoljni podsticaji.

Ti unutrašnji motivi potiču iz dubokog izvora koji nije stvorila svijest i KOJI NIJE POD NJENOM KONTROLOM.U mitologiji starog doba, ove sile su se zvale mana,ili duhovi,demoni ili bogovi.Oni djeluju DANAS kao što su uvijek djelovali.Ukoliko se poklapaju sa našim željama, mi ih zovemo srećnim slutnjama ili pobudama i sami sebe tapšemo po ramenu zato što smo tako pametni.Ako su suprotni našim željama, onda kažemo da je to samo loša sreća,ili da su neki ljudi protiv nas, ili da je uzrok naše nevolje sigurno patološke prirode.Jedino što odbijamo da priznamo jeste činjenica da ZAVISIMO OD "SILA" KOJE SU IZVAN NAŠE KONTROLE.Tačno je da je civilizovani čovjek od nedavno stekao izvjesnu količinu snage volje,koju može da primijeni kad god poželi.On je naučio da uspješno obavlja svoj posao, a da prethodno ne mora da pribjegava pjesmama i bubnjevima kako bi ga oni doveli u stanje da radi.Čak se oslobodio i svakodnevne molitve za Božiju pomoć.Može da sprovede ono što naumi, i svoje ideje bez sumnje može glatko da pretvori u djelo, dok primitivnom čovjeku na svakom koraku smetaju strahovi,praznovjerje i druge nevidljive prepreke djelovanju. Moto:"Ono što hoćeš to i možeš"- PRAZNOVJERJE JE MODERNOG ČOVJEKA!

No ipak,održanje svoje vjere savremeni čovjek plaća priličnim nedostatkom samoposmatranja.On je slijep za činjenicu da i pored sve njegove razumnosti i djelotvornosti njime vladaju "sile" koje su IZVAN NJEGOVE KONTROLE.Njegovi bogovi i demoni nisu nipošto nestali, samo su dobili nova imena.Oni ga održavaju u pokretu bez odmora, s nejasnim strepnjama,tjeskobom,psihološkim komplikacijama,nezasitom potrebom za pilulama, alkoholom, duvanom, hranom - i, prije svega, velikim brojem neuroza.

(iz Lavirinta u čovjeku)

Kada želimo da donesemo neki sud uvek tražimo spoljašnju tačku oslonca. To je tako pogotovo u psihologiji, gde po prirodi sa¬me materije subjektivno učestvujemo daleko više nego u bilo kojoj drugoj nauci. Kako, na primer, možemo da postanemo svesni odlika vlastite nacije ako nikada nismo imali prilike da posmatramo svoju naciju sa spoljašnje strane? Procenjivanje sopstvene nacije izvana podrazumeva posmatranje njenih odlika sa stanovišta jedne druge nacije. Da bismo to učinili, moramo da steknemo odgovarajuće poz¬navanje tuđe kolektivne psihe, a u toku takvog procesa uporedivanja susrećemo se sa svim onim različitostima koje obrazuju nacionalne sklonosti i posebnosti. Sve ono što nam smeta kod drugih može da nas dovede do razumevanja nas samih. Mogu da shvatim Englesku jedino kada uvidim u čemu se kao Švajcarac razlikujem od Engleza. Razumem Evropu, našu najveću zagonetku, tek kada shvatim gde, kao Evropljanin, nisam prilagođen svetu. Preko mojih poznanstava sa mnogim Amerikancima, i preko mojih putovanja do Amerike i po njoj, stekao sam ogroman uvid u evropski karakter; uvek sam mislio da za Evropljanina nema ničeg korisnijeg nego da s vremena na vre¬me baci pogled na svoj kontinent s vrha oblakodera. Kada sam prvi put razmatrao evropski prizor iz Sahare, okružen civilizacijom koja u većoj ili manjoj meri ima isti odnos prema našem kao što rimska kla¬sika ima prema savremenom dobu, postao sam svestan koliko sam u potpunosti, čak i u Americi, još uvek bio očaran i zarobljen kultur¬nom svešću belog čoveka. Tada se u meni javila želja da istorijska poredenja izvedem još dalje poniranjem u još dublji nivo kulture.

Na svoje sledeće putovanje u Sjedinjene Američke Države pošao sam sa grupom američkih prijatelja da bih posetio Indijance iz Novog Meksika, Puebljane koji žive u gradskoj naseobini. "Grad" je, međutim, prejaka reč. Ono što su u stvarnosti sagradili zapravo su jedino sela; ali njihove prenaseljene kuće, koje su terasasto posta¬vljene jedna preko druge, kao i njihov jezik u celokupno ponašanje, pretpostavljaju reč "grad". Tu mi se prvi put pružila prilika da razgo¬varam sa Neevropljaninom, to jest sa nekim ko ne pripada beloj rasi. Reč je o poglavici Taos Peubljana, inteligentnom čoveku u dobu iz¬među četrdeset i pedeset godina. Zvao se Ochiway Biano (Planinsko Jezero). Sa njim sam mogao da razgovaram kao sa retko kojim Evro¬pljaninom. On je, naravno, bio zarobljenik svoga sveta u jednakoj meri u kojoj je Evropljanin zarobljen u svom - ali kakav je to bio svet! U razgovoru sa Evropljaninom, čovek neprekidno naleće na peščane brane davno poznatih ali nikada protumačenih stvari; sa ovim Indijancem, brodovi slobodno plove po dubokim, nepoznatim morima. Istovremeno, nikada se ne zna šta pričinjava veće zadovol¬jstvo: ugledati obrise nove obale, ili otkriti nove pristupe drevnom znanju koje je gotovo zaboravljeno.

"Vidiš", rekao je Oshiway Biano, "kako belci deluju surovo. Njihove usne su tanke, nosevi oštri, lica izbrazdana i izobličena borama. Oni uvek imaju unezveren pogled; večito žude za nečim. Za čim to žude? Belci uvek nešto žele; uvek su nesigurni i nemirni. Mi ne znamo šta oni žele. Mi ih ne razumemo. Mislimo da su ludi."
Upitao sam ga zašto misli da su svi belci ludi.
"Kažu da razmišljaju sopstvenim glavama", odgovorio je.
"Pa, naravno, Šta misliš, čime razmišljaju?" upitao sam ga iznenađeno.
"Mi mislimo ovim", rekao je, pokazavši na svoje srce.

Duboko sam se zamislio. Prvi put u mom životu, tako mi se činilo, neko mi je ocrtao pravu sliku belog čoveka. Kao da sve do ta¬da nisam video ništa osim sentimentalnih i ulepšanih slika u boji. Ovaj Indijanac je pogodio našu bolnu tačku razgolitio istinu za koju smo slepi. Osetio sam da se u meni podiže nešto nepoznato, slično bezobličnoj magli, a ipak duboko poznato. A iz te izmaglice, izranja¬la je slika za slikom: najpre rimskih legija kako upadaju u gradove

Galije, i jasno usečene crte lica Julija Cezara (Julius Ceasar), Scipiona Afrikanca (Scipio Africanus) i Pompeja (Pompev). Ugledao sam rimskog orla na Severnom moru i na obalama Belog Nila. Potom sam video kako Sv. Avgustin prenosi hrišćansku veru Britancima na vrhovima rimskih kopalja, i najčuveniju prisilnu konverziju pagana od strane Karla Velikog; potom, bande pljačkaša i ubica Krstaških armija. S potajnim bolom shvatio sam laž tog starog romantizma o krstaškim ratovima. Zatim su usledili Kolumbo (Columbus), Kortes (Cortes) i drugi osvajači koji su s vatrom, mačem, torturom i hrišćanstvom stigli čak do tih dalekih Pueblo Indijanaca što su miroljubivo sanjarili pod Suncem, njihovim Ocem. Video sam, takođe, kako na¬rode sa Pacifičkih ostrva desetkuje alkohol, sifilis i šarlah koje su im preneli misionari i sveštenstvo.

To je bilo dovoljno. Ono što mi sa našeg stanovišta nazivamo kolonizacijom, misionarskim radom sa mnogobošcima, širenjem civi¬lizacije, i tako dalje, ima i drugo lice - lice ptice grabljivice koja ne¬milosrdno traga za udaljenim plenom - lice dostojno rase pirata i hajduka. Svi orlovi i druga pljačkaško-grabežljiva stvorenja koja kra¬se naše grbove deluju mi kao pogodni psihološki predstavnici naše prave prirode.

Zapamtio sam još nešto od onog što mi je rekao Ochiway Bilano. To mi deluje toliko duboko neodvojivo od posebne atmosfere u kojoj se odvijao naš razgovor, da bi moja priča bila nepotpuna ako bih izostavio da to pomenem. Naša konverzacija odvijala se na kro¬vu petog sprata glavne zgrade. U čestim vremenskim razmacima na krovovima su mogle da se vide figure drugih Indijanaca, koji su bili umotani u svoju vunenu ćebad, utonuli u kontemplaciju o lutajućem Suncu koje se svakodnevno rada na vedrom nebu. Oko nas su bile grupisane niske zgrade četvrtastog oblika sazidane od nepečenih ci¬gala sušenih na Suncu, sa karakterističnim stepenicama koje sežu od tla do krova, ili od krova do krova viših spratova. U prethodnim, opasnim vremenima, obično se ulazilo preko krovova. Talasasta vi¬soravan Taos (oko sedam hiljada stopa nadmorske visine) pružila se ispred nas prema horizontu, gde se nekoliko vrhova kupastog oblika (stari vulkani) uzdizalo preko dvanaest hiljada stopa u visinu. Iza nas se čuo žubor bistre rečice što je proticala pored kuća, na čijoj se drugoj obali nalazilo još jedno Pueblo naselje stambenih zgrada sa¬građenih od ćerpiča crvenkaste boje, koje su se terasasto uzdizale jedna povrh druge prema središtu naseobine, tako da su na taj način upadljivo anticipirale izgled pravog američkog metropolisa u čijem se središtu nalaze oblakoderi. Otprilike na pola sata hoda uz reku uzdi¬zala se velika usamljena planina - jednostavno planina, bez ikakvog imena. Prema legendi, onih dana kada planinu obavijaju oblaci muškarci nestaju u tom pravcu da bi izvodili tajanstvene obrede.

Pueblo Indijanci su neobično zatvoreni, a u pitanjima svoje re¬ligije apsolutno su nepristupačni. Čuvanje tajne svojih religioznih obreda za njih predstavlja osnovno životno načelo, a ta tajna je tako strogo čuvana da sam svaki pokušaj neposrednog ispitivanja napustio kao beznadežan. Nikada do tada nisam naišao na sličnu atmosferu tajanstvenosti; danas su religije civilizovanih nacija svima pristu¬pačne, a njihovi sakramenti već odavno ne predstavljaju tajnu. Ovde se, međutim, u samom vazduhu osećala tajna u koju su bili upućeni svi članovi zajednice, ali u koju belci nikako nisu mogli da imaju pri¬stup. Ta čudna situacija nagovestila mi je smisao Eleuzinskih misteri¬ja, čiju je tajnu jedna nacija poznavala, ali je ipak nikada nije izdala. Shvatio sam šta su Pauzanije (Pausanias) ili Herodot (Herodotus) osećali kada su napisali: "Nije mi dozvoljeno da navedem ime tog Bo¬ga." Nije se radilo, osećao sam, o mistifikaciji, već o misteriji od vital¬nog značaja čije bi izdajstvo moglo da dovede do propasti kako zajednice tako i pojedinca. Čuvanje tajne daje Puebio Indijancu po¬nos i snagu da izdrže vladavinu belaca. Ono mu pruža koheziju i je¬dinstvo, i siguran sam da će Peubijani kao individualna zajednica nastaviti da postoje sve dok njihove tajne ne budu desakrilizovane.

Začudio sam se kada sam opazio kako se emocije Indijanaca menjaju kada govori o svojim religioznim idejama. U običnom životu on pokazuje stepen samokontrole i dostojanstva koji se graniče sa nenarušivim spokojstvom. Ali kada govori o stvarima koje zadiru u njegove tajne Indijanac podleže iznenađujuće snažnoj emociji koju ne može da sakrije - i ova činjenica je u velikoj meri pomogla da za¬dovoljim svoju radoznalost. Kao što sam rekao, neposredno ispiti¬vanje nije vodilo ničemu. Kada sam, dakle, želeo da saznam suštinske probleme, postavljao sam provokativna pitanja i posmatrao afektivne reakcije mog sabesednika, koje su mi tako dobro poznate. Kada bih dotakao neko suštinsko pitanje, on bi ostao miran ili bi davao iz¬vrdavajući odgovor, ali bi, pritom, svi znaci dubokog osećanja ipak došli do izražaja; oči bi mu se često ispunile suzama. Njihove reli¬giozne koncepcije za Indijance ne predstavljaju teorije (koje bi, doi¬sta, morale da budu veoma čudne kada su u stanju da izazovu suze kod čoveka) već činjenice, važne i dirljive poput odgovarajućih spoljašnjih okolnosti.

Kada sam sedeo sa Ochiway Bianom na krovu, dok se jarko Sunce sve više i više dizalo prema nebu, on je, pokazujući na Sunce, rekao: "Zar on, koji se tamo kreće, nije naš Otac? Kako bi iko mo¬gao da kaže suprotno? Kako može da postoji drugi Bog? Ništa ne može da postoji bez Sunca." Njegovo uzbuđenje, koje je bilo vidlji¬vo, sve više je raslo; borio se da dođe do reci, i konačno je uzviknuo: "Šta bi bilo od čoveka koji samuje u planinama? On čak nije kadar ni vatru da zapali bez Sunca."

Upitao sam ga da li je razmišljao da bi Sunce moglo da pred¬stavlja vatrenu loptu koju je oblikovao neki nevidljivi bog. Moje pi¬tanje nije čak izazvalo ni čuđenje, kamo li ljutnju kod njega. Ono očigledno nije ništa pobudilo u njemu; nije ga čak smatrao ni glu¬pim. Moje pitanje ga je naprosto ostavilo hladnim. Imao sam utisak da sam naišao na neprobojan zid. Njegov jedini odgovor je glasio: "Sunce je Bog. To svako može da vidi."

Iako niko ne može da porekne snažan uticaj Sunca na ljudska osećanja, činjenica da se ovi zreli i dostojanstveni ljudi nalaze u vla¬sti neodoljivog osećanja kada govore o suncu, za mene je predsta¬vljala novinu i duboko uzbudljivo iskustvo.

Drugi put, stajao sam pored reke i podigao pogled prema pla¬ninama koje su se dizale još gotovo šest hiljada stopa iznad visorav¬ni. Upravo sam razmišljao kako je to krov američkog kontinenta, i da ljudi ovde žive u blizini Sunca poput Indijanaca koji su umotani u ćebad sedeli na najvišim krovovima Pueblo-naselja, zanemeli i opčinjeni pred prizorom Sunca. Iznenada, jedan dubok glas iza me¬ne, koji je treperio od prigušenog osećanja, progovorio mi je u levo uvo: "Zar ne mislite da čitav život potiče iz planine?" Prišao mi je stariji Indijanac, nečujnog hoda, u mokasinama, i uputio mi to bogz¬na koliko staro pitanje. Pogled na reku koja se spuštala s planine pokazao mi je spoljašnju sliku koja je potvrđivala taj zaključak. Čitav život očigledno potiče iz planine, jer gde ima vode ima i života. Ništa nije očiglednije. U njegovom pitanju osetio sam snažnu emociju u vezi sa rečju "planina", i setio sam se priče o tajnim obredima koje su izvodili u planini. Odgovorio sam: "Svako može videti da govoriš isti¬nu."

Nažalost, razgovor je uskoro prekinut, i tako nisam uspeo da doprem do nekog dubljeg saznanja o simbolizmu vode i planine.

Primetio sam da Pueblo Indijanci, koji nerado govore o bilo čemu u vezi sa svojom religijom, s velikom spremnošću i žarom go¬vore o svojim odnosima s Amerikancima. "Zašto nas", rekao je Pla¬ninsko Jezero, "Amerikanci ne ostave na miru? Zašto žele da zabrane naše igre? Zašto prave probleme kada želimo da naše mla¬diće izvedemo iz škole da bi ih uveli u kiva (ritual) i da ih uputimo u našu religiju. Mi ne činimo ništa čime bismo povredili Amerikance!" Nakon duže pauze, nastavio je: "Amerikanci žele da iskorene našu religiju. Zašto ne mogu da nas ostave na miru? Ono što činimo, ne činimo samo za sebe već isto tako i za Amerikance. Da, mi to činimo za ceo svet. Svako ima koristi od toga."

Na osnovu njegovog uzbuđenja shvatio sam da smera na neki izuzetno značajan elemenat svoje religije. Stoga sam ga upitao: "Ti, dakle, misliš da ono što vi činite u vašoj religiji pomaže čitavom sve¬tu?" Odgovorio je s velikom toplinom u glasu: "Naravno. Kada ne bi¬smo to činili, šta bi postalo od sveta?" I značajnim pokretom je pokazao na Sunce.

Osetio sam da smo se u tom trenutku približili veoma osetljivom području, koje se tiče tajne plemena. "Konačno", rekao je, "mi smo narod koji živi na krovu sveta; mi smo sinovi Oca Sunca, i našom religijom svakodnevno pomažemo našem Ocu da prede pre¬ko neba. Mi to ne činimo samo za sebe, već za ceo svet. Kada bismo prestali da održavamo obrede naše religije, kroz deset godina Sunce ne bi više izlazilo. Tada bi zauvek nastala noć."

Tada sam shvatio na čemu se zasniva "dostojanstvo", nenarušiva pribranost svakog Indijanca. Ona izvire iz njegovog osećanja da je sin Sunca; njegov život ima kosmičko značenje, jer on pomaže Ocu i zaštitniku svekolikog života u njegovom svakodnevnom izla¬sku i zalasku. Ako sa ovim uporedimo našu samodopadljivost, smisao naših sopstvenih života kako ga izražavamo pomoću svoga razu¬ma, ne možemo a da ne uvidimo sopstveno siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo da se podsmehnemo bezazlenosti Indijanaca i da se šepurimo sopstvenom pameću; jer bismo u suprotnom otkrili koliko smo osiromašeni i površni. Znanje nas ne obogaćuje; ono nas sve više i više udaljuje od mitskog sveta koji nam je nekada, po pravu rođenja, bio blizak.

Ako za trenutak odbacimo celokupni evropski racionalizam i prebacimo se u čisti planinski vazduh te usamljene visoravni, koja se na jednoj strani spušta prema prostranim kontinentalnim prerijama, a na drugoj prema Pacifičkom okeanu; ako isto tako, ostavimo po strani naše znanje o svetu i zamenimo ga horizontom koji se čini be¬skrajnim, i neznanjem o onome što leži iza njega, počećemo da stičemo dublje razumevanje pogleda na svet Pueblo Indijanaca. Da "čitav život potiče iz planine", njemu je odmah jasno. Kao što je u jednakoj meri siguran da živi na krovu jednog neizmernog sveta, koji je najbliži Bogu. Više od svakoga, on ima sluh za božanski glas, a njegov ritualni čin najpre je u stanju da dosegne udaljeno Sunce. Svetost planina, otkrovenje Jehove na Sinaju, nadahnuće koje je po¬hodilo Ničea u Engandinu - sve to govori istim jezikom. Ideja, koja nam deluje apsurdno, da je ritualni čin u stanju da magično pokrene Sunce, nije, ako je bliže razmotrimo, ništa manje iracionalna, pa ipak nam je daleko bliža nego što u prvi mah može da izgleda. Naša hrišćanska religija - poput svake druge - uzgred budi rečeno - podrazumeva ideju da svaka osobita radnja ili podvižništvo može da utiče na Boga - preko, na primer, ritualnih činova ili putem molitve, ili preko moralnog udovoljavanja Božanstvu.

Čovekove obredne radnje predstavljaju jedan vid odgovora i reakcije na uticaj koji Bog vrši na čoveka; i oni možda nisu samo to, već takode imaju svrhu da budu "uzrok", oblik magične sugestije. To da je čovek u stanju da formuliše valjane odgovore na svemoćni uti¬caj Boga, i da je u stanju da uzvrati nečim što predstavlja suštinu čak i za Boga, izaziva osećanje ponosa, jer ta moć uzdiže ljudsku jedinku do dostojanstva metafizičkog značaja. Rečenica: "Bog i mi" - čak i ukoliko jedino predstavlja nesvesno sous-entendu - besumnje ističe tu zavidnu mirnu vedrinu Pueblo Indijanaca. Takav je čovek u naj¬potpunijem smislu reci u skladu sa samim sobom

LIČNA SLOBODA

Jednom kada ego postigne dovoljno autonomije i izvjesnu mjeru kontrole nad sviješću, osjećanje lične slobode postaje jaka karakteristika subjektivne realnosti. Kroz cijelo djetinjstvo i period adolescencije obim lične slobode se testira, ispituje i proširuje. Obično mlada osoba živi u iluziji da posjeduje mnogo veću samokontrolu i slobodu volje nego što je to psihološki tačno. Sva ograničenja volje izgledaju joj kao da su nametnuta spolja, od strane društva i spoljašnjih pravila, a malo je svjesna činjenica da se ego isto toliko kontroliše i iznutra. Kada pogledamo malo bolje, uvidimo da je čovjek isto toliko rob svoga karaktera i unutrašnjih demona koliko i spoljašnjih autoriteta. Često se to ne shvati sve do druge polovine života, kada nam obično sine da je čovjek sam sebi najgori neprijatelj, najoštriji kritičar i najstrožiji u postavljanju zadataka samom sebi. Sudbinom se upravlja iznutra isto toliko koliko je ona određena spolja.
Jung ima neka intrigantna razmišljanja o tome koliko je volja u stvari slobodna. Ego je samo mali dio mnogo većeg psihološkog svijeta, kao što je Zemlja mali dio Sunčevog sistema. Saznanje da se Zemlja okreće oko Sunca slična je spoznaji da se ego okreće oko velikog entiteta psihe, jastva. Obje ove spoznaje su uznemirujuće i destabilišuće djeluju na osobu koja je ego stavila u središte. Sloboda ega je ograničena. "Unutarnje polje svijesti (ego) ima, kako mi to kažemo, slobodnu volju", piše Jung. "Ovim ja ne podrazumijevam ništa filozofsko, samo dobro poznatu psihološku činjenicu 'slobode izbora', ili bolje rečeno subjektivni osječaj slobode". U svom sopstvenom domenu, ego-svijest ima izvjesnu količinu očigledna slobode. Ali do koje granice? I do koje mjere mi izbor činimo na osnovu uslovljavanja i navike? Izbor koka-kole umjesto pepsi-kole podrazumijeva izvjesnu mjeru slobode, ali je u stvari ovaj izbor ograničen prethodnim uslovljavanjem kao što je reklamiranje i dostupnošću ili nedostupnošću drugih mogućnosti. Dijete može da se podstakne da vježba slobodu volje i da pravi razliku tako što će mu se davati izbor od tri košulje, na primjer. Đetetov ego se osjeća zadovoljeno, jer je slobodan da izabere ono što želi. A ipak je đetetova volja ograničena mnogim faktorima: suptilnom željom da zadovolji roditelja ili, nasuprot tome, da se pobuni protiv roditelja, opsegom ponuđenih mogućnosti, pritiskom i zahtjevima od strane vršnjačke grupe. Naš stvarni opseg slobodne volje je, kao i kod đeteta, ograničen navikama, pritiskom, dostupnošću, uslovljavanjem i mnogim drugim faktorima. Jungovim riječima rečeno: "baš onako kako se naša slobodna volja sukobljava s potrebama spoljašnjeg svijeta, tako ona nailazi na ograničenja i van polja svijesti u subjektivnom unutrašnjem svijetu đe ulazi u sukob s činjenicama jastva". Spoljašnji svijet nameće politička i ekonomska ograničenja, ali subjektivni faktori nas jednako mnogo ograničavaju u slobodnom izboru.
Uopšteno govoreći, sadržaji nesvjesnog su ono što ograničava slobodu volje ega. Apostol Pavle je ovo klasično izrazio kada je priznao: "Ja ne razumijem sopstvena djela. Jer ja ne činim ono što mi je volja, nego činim upravo ono što mrzim... Ja mogu da želim ispravnu stvar, ali ne mogu da je učinim". Demoni suprotnosti se sukobljavaju s egom. Jung se slaže: "Baš kao što nam se okolnosti i spoljašnji svijet 'dešavaju' i ograničavaju našu slobodu, tako i jastvo djeluje na ego kao neka objektivna pojava, u pogledu koje sloboda volje može malo što da učini da bi je promijenila". Kada psiha preuzme ego zbog unutrašnje potrebe koja ne može da se kontroliše, ego se osjeća poraženim i mora da se suoči sa zahtjevima za prihvatanje svoje nesposobnosti da kontroliše unutrašnju realnost isto onako kao što mora da dođe do ovog zaključka u pogledu većeg okruženja u vidu društvenog i fizičkog svijeta. Većina ljudi tokom života shvati da ne može da kontroliše spoljašnji svijet, ali veoma malo njih postane svjesno da ni unutrašnji psihički procesi nijesu podložni kontroli od strane ega.

ERUPCIJA KOMPLEKSA

Kompleksi imaju sposobnost da iznenada i spontano izbiju u svijest i da zaposjednu funkcije ega. Ono što se čini kao potpuna spontanost, međutim, možda i nije tako čisto. Često postoji suptilni stimulus, okidač koji može da se otkrije ako se čovjek dovoljno pažljivo zagleda u skorašnju prošlost. Neurotična depresija, na primjer, može izgledati endogeno dok se ne pronađe sićušna uvreda koja ju je pokrenula. Kada je ego zaposjednut na taj način, on postaje asimilovan u kompleks i ciljeve kompleksa, a rezultat je ono što se zove - odigravanje. Ljudi koji odigravaju često nijesu svjesni da se to dešava. Oni su jednostavno "tako raspoloženi", a ponašanje izgleda kao da je u skladu s egom. Ali to je priroda zaposjednutosti: ego je obmanut i misli da se slobodno izražava. Samo u retrospektivi čovjek shvata: "Nešto je ušlo u mene i naćeralo me da to uradim. Nijesam znao što radim". Ako bi neka druga osoba pokušala da istakne kako se neko ne ponaša u skladu sa svojom ličnošću, uobičajeni odgovor je ljutita odbrana. Osoba koja je u stanju zaposjednutosti ne prima takve primjedbe baš lijepo. Jung kaže da je u srednjem vijeku ta identifikacija s kompleksom "bila poznata pod drugim imenom; zvala se zaposjednutost. Verovatno niko ne pretpostavlja da je ovo stanje naročito bezazleno i da u njemu nema principijelne razlike između lapsusa koji je izazvan kompleksom i najgoreg bogohuljenja". Razlika je u stepenu. Postoje stepeni zaposjednutosti, od trenutnih i sitnih do onih psihotičnih i hroničnih. Ono što vidimo kod zaposjednutosti jeste da se grubo očituju one karakteristike ličnosti koje obično nijesu dio karaktera i stila. Te nepoznate karakteristike se grade u nesvjesnom tokom izvjesnog vremena i iznenada ego postaje preplavljen svojom unutrašnjom suprotnošću. Tada je osoba zaposjednuta od strane đavola i proklinje sve ono što je svijest ranije smatrala za najsvetije.
Ljudi koji imaju Tureov sindrom ovo rade otvoreno i stalno. Za osobu koja ima takozvanu normalnu psihologiju, otcepljenje ličnosti se pokazuje kroz brojne, mnogo suptilnije načine, od kojih su neki toliko neupadljivi da prođu gotovo neopaženo - lapsusi, zaboravnost. Tokom jednog sata čovjek može da prođe kroz nekioliko stadijuma svijesti, raspoloženja, podličnosti, a da jedva primijeti promjene. Ova suptilnost postaje zapaženija kako se bližimo nivou istinske zaposjednutosti. Zaposjednutost je ekstremnija i jasnija. Teško ju je promašiti, a često čak i stekne karakteristike određenog tipa ličnosti. Kompleks spasioca, na primjer, tipično se razvija iz bolnog iskustva napuštenosti u djetinjstvu, a zatim se pokazuje kroz ponašanje koje prolazi kao blagost i predusretljivost. Ove karakteristike, međutim, nijesu integrisane u ego; prije će biti da variraju tokom vremena zato što su ukorijenjene u autonomnom kompleksu nad kojim ego ima malo kontrole. To su ljudi koji ne mogu da se uzdrže da ne pomažu drugima i omogućuju im nešto bez obzira na to koliko bi to moglo da bude destruktivno za njih same ili za druge. Takvo je ponašanje u stvari kontrolisano od strane kompleksa i stoga nije pod kontrolom ega. Ono takođe teži da fluktuira manje-više proizvoljno. Postoje iznenadne nedoslednosti koje ne mogu da se očekuju ili objasne. Ponekad će takva osoba biti prećerano uviđavna i brižna, a drugi put nemilosrdna, nezainteresovana ili čak nasilna. Drugi otcijepljeni djelovi psihe (kompleksi) takmiče se za sponzorstvo ega. Kada ego koji je sklon zaposjednutosti prestane da se identifikuje s jednim kompleksom, on se premješta na drugi. Taj drugi je često neka vrsta brata ili sestre, sjenke prvog. Kompleks sličnosti Hristu, sa svojim duhovnim, na gore orjentisanim, davalačkim, altruističkim karakteristikama, uparuje se s kompleksom đavola, sa stavom materijalizma i sebičluka. Ova dva kompleksa mogu da se smjenjuju u zaposjedanju ega, kao doktor Džekil i mister Hajd. Jedan će funkcionisati kao zvanična persona u mnogim javnim društvenim situacijama, a drugi će dominirati svjesnom ličnošću u privatnom, intimnom okruženju. Taj ego je podložan onome što Jung naziva "enantiodromia", preobraćenje u suprotnost.
Kompleksi su objekti unutrašnjeg svijeta. "Od njih zavisi kakva će neka ličnost biti. Oni su lari i penati (kućni bogovi) koji nas čekaju kraj ognjišta i čiju miroljubivost je opasno preterano hvaliti". Takva božanstva ne treba olako shvatiti.

...
Da je smisao Knjige Promena lako shvatljiv, delu ne bi bio potreban predgovor.
...
Ja ne znam kineski i nikada nisam bio u Kini. Uveravam mog čitaoca da nije sasvim lako naći pravi pristup ovom spomeniku kineske misli, koji je potpuno udaljen od naših načina razmišljanja. Da bi se shvatilo o čemu se u toj knjizi radi, neophodno je da se odbace izvesne predrasude zapadnog duha. Čudnovata je činjenica da takav daroviti i intelegentni narod kao kineski nikada nije razvio ono što mi nazivamo naukom. Naša nauka, međutim, zasniva se na principu uzročnosti, a uzročnost se smatra neoborivom istinom. Ali velika promena našeg načina mišljenja je počela. Ono što Kantova Kritika čistog uma nije uspela, postigla je savremena fizika. Opšte istine o uzročnosti sada su uzdrmane iz temelja: sada znamo da ono što mi nazivamo prirodnim zakonima su samo statističke istine i preme tome moraju bezuslovno da priznaju izuzetke. Mi nismo dovoljno uzimali u obzir do sada da nam je potrebna laboratorija sa oštrim ograničenjima da se očigledno dokaže nepromenljiva vrednost prirodnog zakona. Ako pre¬pustimo stvari prirodi, vidimo sasvim drukčiju sliku: svaki proces je delimično ili potpuno upleten prema slučaju, toliko mnogo da u prirodnim okolnostima tok događaja potpuno podvrgnut specifičnim zakonima je gotovo izuzetak.
Kineski duh, kako ga vidim na delu u I Ching-u, izgleda daje izuzetno zaokupljen mislima o mogućim izgledima događaja. Ono što mi nazivamo podudarnost izgleda daje glavni predmet ovog neobičnog duha, a ono što mi obožavamo kao uzročnost prolazi skoro nezapaženo. Moramo da priznamo da ima nešto da se kaže o ogromnoj važnosti slučaja. Neizvesnost dostignuća ljud¬skog truda upućuje u borbu i ograničenje neprilikom ili opasnošću koju predstavlja slučaj. Teoret¬ska razmatranja uzroka i posledice često izgledaju bledo i zamagljeno u poređenju sa praktičnim rezultatima slučaja. Zgodno je reći da je kristal kvarca heksagonalna prizma. Izjava je potpuno tačna ukoliko se gleda idealni kristal. Ali u prirodi niko ne nalazi ni dva potpuno jednaka kristala, mada su svi očigledno heksagonalni. Pravi oblik, ipak, izgleda da više privlači kineskog mudraca nego idealni. Izmešanost prirodnih zakona obrazuje empirijsku stvarnost koja ima veći značaj za njega nego uzročno objašnjenje slučajeva koji, sem toga, moraju obično da se izdvoje jedni od drugih da bi se sa njima pravilno postupalo.
...
Prema tome događa se da kada neko baca tri novčića... ovi detalji slučaja ulaze u sliku trenutka posmatranja i čine njegov deo - deo koji je nama beznačajan, mada najznačajniji kineskom duhu. Kod nas je to takozvani banalni i skoro beznačajni prikaz (bar po spoljnom izgledu) govoriti da sve što se događa u da tom trenutku poseduje neminovni kvalitet svojstven tom trenutku.
...
Ovo usvajanje obuhvata određeni čudnovati princip koji sam ja nazvao sinhronicitet, pojam koji formuliše tačku gledišta dijametrično suprotnu uzročnosti. Kako je poslednje samo sta¬tistička istina a ne apsolutna, to je vrsta radne hipoteze kako se događaji razvijaju jedni iz drugih, dok sinhronicitet uzima u obzir podudarnost događaja u prostoru i vremenu kao značenje nečeg višeg nego puke slučajnosti, naime, naročitu uzajamnu zavisnost objektivnih događaja među njima samima isto kao i subjektivna (psihička) stanja jednog ili više posmatrača.
Drevni kineski duh posmatra kosmos na sličan način kao savremeni fizičar, koji ne može da porekne daje njegov model sveta izrazito psihofizičke strukture. Mikrofizički događaj obuhvata posmatrača tako mnogo kao što stvarnost u osnovi I Ching-a obuhvata subjektivne, to jest, psihičke uslove u celini trenutne situacije. Baš kako uzročnost opisuje sled događaja, tako sin¬hronicitet za kineski duh postupa sa podudarnošću događaja. Uzročna tačka gledišta kazuje nam dramatičnu priču o tome kako je D postalo: vodi poreklo od C, koje je postojalo pre D, a C je u svom obliku imalo oca, B, itd. Sinhronistički pogled s druge strane pokušava da stvori potpuno jednaku smisaonu sliku podudarnosti. Kako bi bilo da se A', B', C', D', itd., pojave sve u istom trenutku i na istom mestu? To se događa na prvom mestu zato što su fizički događaji A' i B' istog kvaliteta kao psihički događaju C' i D', i uz to zato što su svi eksponenti jedne iste trenutne situacije. Situacija je postala predstava čitljive ili razumljive slike.
...
Uzročna veza je statistička neminovnost i zbog toga može da bude podvrgnuta eksperimentu. Kako su situacije jedinstvene i ne mogu da se ponove, eksperimentisanje sa sinhronicitetom izgleda da je nemoguće pod običnim okolnostima.
...
Metod kojim se to postiže otvoren je za svaku vrstu zloupotrebe, i zato nije za površne i nezrele; niti za intelektualce i racionaliste. Pogodan je samo za misaone i sklone razmišljanju ljude koji vole da misle o onome šta rade i o onome šta im se događa nesklonima zbrkanim morbidnim premišljanjima hipohondričara... Moje stanovište u ovim stvarima je prag¬matično, a velike discipline koje su me naučile praktičnoj korisnosti ovog gledišta su psihoterepija i medicinska psihologija. Verovatno ni na jednom drugom polju ne računamo sa tako mnogo nepoznatih veličina, i nigde drugde nismo naviknuti da prihvatamo metode koje deluju mada još dugo vremena nećemo moći da znamo zašto one deluju. ... Istraživanjem nesvesnog dolazimo do vrlo neobičnih stvari, od kojih se racionalist okreće sa odvratnošću, da bi docnije tvrdio da nije video ništa. Iracionalno obilje života naučilo me je da nikada ne odbacujem ništa, čak kada je protiv svih naših teorija (ukoliko su kraće živele utoliko bolje) ili ni na koji drugi način ne dozvoljava nikakvo neposredno objašnjenje. To naravno uznemirava, i niko nije siguran da li kompas pokazuje pouzdano ili ne; ali sigurnost, pouzdanost i mir ne vode otkrićima.
...
Više ne može da se očekuje od jednostavnog uvoda. ... Što se tiče hiljada pitanja, sumnji i kritika koje ova jedinstvena knjiga pokreće ja ne mogu da odgovorim na njih.
...
Onaj kome on ne sviđa neka ga ne upotrebljava, a onaj koji je protiv njega ne mora da nađe da je istinit. Pustimo ga u svet za dobrobit onih koji mogu da shvate njegov značaj.

Jungovo rano zapažanje da se psiha sastoji od mnogih djelova i centara svijesti kasnije je razvijeno u teorijske pretpostavke. U tom untrašnjem univerzumu ne postoji samo jedna planeta, već cijeli planetarni sistem. Možemo da govorimo o tome da ljudi imaju jednu ličnost, ali se u suštini ona sastoji od skupa podličnosti.
Jung je ovo opširnije objasnio. Postoji ego kompleks, zatim postoji mnoštvo nižih ličnih kompleksa, od kojih su kompleks majke i kompleks oca najznačajniji i najsnažniji; i konačno nalazimo mnogo arhetipskih predstava i konstelacija. U izvjesnom smislu, mi smo sačinjeni od mnogih potencijalno divergentnih stavova i uvjerenja, a oni lako mogu da zauzmu pozicije jedan nasuprot drugome i da se sukobe, što dovodi do stvaranja neurotične ličnosti. Jedan par ovih divergentnih podličnosti je sjenka i persona. One su komplementarne strukture i postoje u svakoj razvijenoj ljudskoj psihi. Obje su nazvane po konkretnim objektima iz čulnog iskustva. Sjenka je naša predstava koja klizi za nama dok hodamo ka svjetlosti. Persona, njena suprotnost, dobila je ime po latinskoj riječi za glumčevu masku. To je lice koje stavljamo kada se susrećemo sa društvenim svijetom oko nas.


SJENKA EGA


Jedan od nesvjesnih psihičkih faktora koje ego ne može da kontroliše jeste sjenka. U stvari, ego je obično nesvjestan da uopšte ima sjenku. Jung je koristio termin sjenka da bi označio psihološku stvarnost koja je relativno jednostavna za shvatanje na imaginarnom nivou, ali je komplikovanije razumjeti je na praktičnom i teoretskom nivou. On želi da naglasi užasnu nesvjesnost koju ispoljava većina ljudi. Radije nego da sjenku označimo kao stvar, bolje je razmišljati o psihološkim kvalitetima ličnosti ili kvalitetima koji su "u sjenci" (tj. sakriveni, iza nečijih leđa, u tami) ili "sjenoviti". Bilo koji djelovi ličnosti, koji bi obično pripadali egu da su integrisani , ali su potisnuti zbog kognitivne ili emotivne neusaglašenosti, prelaze u sjenku. Specifični sadržaji sjenke mogu da se promijene, u zavisnosti od stava ega i toga koliko on može da se brani. Uopšteno govoreći, sjenka ima nemoralan kvalitet ili, u najmanju ruku, kvalitet koji je na lošem glasu, a sadrži karakteristike ličnosti "pride", koje su u suprotnosti sa običajima i moralnim pravilima društva. Sjenka je nesvjesna strana operacije namjere, volje i odbrane ega. Ona je druga strana ega, da se tako izrazimo.

Svaki ego ima sjenku. To je neizbježno. Pri prilogađavanju svijetu i hvatanju u koštac s njim, ego, prilično nevoljno, angažuje sjenku za izvršavanje neprijatnih zadataka koje on ne bi mogao da izvrši a da ne zapadne u moralni konflikt. Bez znanja ega, ove zaštitne i sebične aktivnosti sprovode se u tami. Sjenka radi poput nekog državnog sistema špijunaže - da državni vrh tačno ne zna šta se dešava, a zato je u mogućnosti da porekne krivicu. Iako introspekcija donekle može da dovede ove operacije iz sjenke u svijest, mehanizmi odbrane ega od sjenke obično su toliko djelotvorni da sadržaji sjenke ne mogu mnogo da prodru u njih. Obično je mnogo korisnije da pitamo bliske prijatelje ili dugogodišnje supružnike da iznesu svoja iskrena zapažanja o tome kako nečiji ego djeluje iz sjenke nego da vršimo introspekciju.
Ako se volja, izbori i namjere ega prate dovoljno duboko, dolazimo do carstva tame i hladnoće đe postaje očigledno da ego ima moć, u svojoj sjenci, da postane ekstremno sebičan, svojeglav, bezosjećajan i željan da kontroliše. Ođe je osoba potpuno egoistična i usmjerena ka ispunjavanju ličnih želja koje vode ka moći i zadovoljstvu po svaku cijenu. Ovo srce tame unutar ega jeste i sama definicija ljudskog zla onako kako se izražava u mitovima i pričama. Lik Jaga iz Šekspirovog Otela jeste klasičan primjer. U sjenci borave svi najveći poznati grijesi. Jung je Frojdovu ideju ida poistovijetio sa sjenkom.
Ako karakteristike ličnosti sjenke postanu donekle svjesne i integrisane, ta osoba se veoma razlikuje od prosječnog čovjeka. Većina ljudi ne zna koliko je egocentrična i egoistična, i želi da izgleda kao da je nesebična i da svoje apetite i zadovoljstva drži pod kontrolom. Ljudi nastoje da sakriju takve tragove od drugih i od samih sebe iza fasade koja ih prikazuje kao uviđavne, pažljive, saosjećajne, promišljene i genijalne. Izuzeci od ovih društvenih normi jesu oni koji su formirali "negativan identitet" - crne ovce koje su ponosne na svoju pohlepu i agresivnost i ponosno pokazuju takve karakteristike u javnosti, dok su u skrivenoj strani, u sjenci, oni osjetljivi i osjećajni. Drugi izuzeci su oni koji nemaju šta da izgube, okoreli kriminalci i sociopate. Neke ozloglašene ličnosti, kao što su Hitler i Staljin na primjer, stekle su toliko moći da su mogli da ugađaju svojim zlim strastima do najvećeg mogućeg zamislivog stepena. Većina ljudi, međutim, sebe smatra pristojnim i vlada se u skladu s pravilima o tome što je prikladno u njihovim društvenim krugovima, a elemente iz sjenke otkrivaju samo slučajno, u snovima ili kada su izazvani do krajnjih granica. Za njih, strana ega koja je u sjenci i dalje radi, ali kroz nesvjesno, manipulišući okolinom i psihom tako da izvjesne namjere i potrebe budu zadovoljene na društveno prihvatljiv način. Međutim, ono što ego želi u sjenci nije nužno loše samo po sebi, a često sjenka, kada se jednom suočimo s njom, nije tako zla kao što zamišljamo.
Ego ne doživljava sjenku neposredno. Pošto je nesvjesna, ona se projektuje na druge. Kada nekoga razdraži neka naročito egoistična osoba, na primjer, ta reakcija je obično znak da se projektuje nesvjesni element iz sjenke. Normalno, ta druga osoba predstavlja "mamac" za projekciju sjenke, pa kod tako jakih emotivnih reakcija uvijek imamo mješavinu percepcije i projekcije. Psihološki naivna ili osoba koja je otporna na odbrambene mehanizme usredsrediće se na percepciju i argumentovati njoj u prilog, a zanemariće projekciju. Odbrambena strategija, naravno, odbacuje mogućnost korišćenja iskustva da bi se stekla svijest o karakteristikama sjenke i njihove moguće integracije. Umjesto toga, odbrambeni ego insistira na osjećanju samoispravnosti i stavlja se u ulogu nevine žrtve ili jednostavnog posmatača. Druga osoba je zlo čudovište, dok se ego osjeća kao nevinašce. Takvom dinamikom se stvara žrtveno jagnje.

Početkom 1944. godine slomio sam stopalo, a nakon te nezgode usledio je srčani udar. U nesvesnom stanju doživeo sam delirijume i vizije koji su verovatno počeli dok sam se nalazio na ivici smrti i dok sam primao kiseonik i injekcije kamfora. Vizije su bile toliko si¬lovite da sam ja lično zaključio kako se nalazim blizu smrti. Bol¬ničarka mi je kasnije saopštila: "Izgledalo je kao da ste okruženi blještavom svetlošću." Takvu pojavu ponekad je primećivala kod samrtnika, dodala je. Tada sam dosegao krajnju granicu i ne znam da li sam se nalazio u snu ili u ekstazi. U svakom slučaju, počele su da mi se dešavaju kranje neobične stvari.

Imao sam utisak da se nalazim visoko u vaseljeni. Na velikoj udaljenosti ispod sebe ugledao sam zemaljsku kuglu, koja se kupala u veličanstvenoj plavoj svetlosti. Video sam duboko plavo more i kontinente. Daleko ispod mojih stopala ležao je Cejlon, a u pravcu mog pogleda potkontinent Indija. U moje vidno polje nije se ukla¬pala ćela Zemlja, ali njen okrugao oblik jasno se raspoznavao, a obrisi su joj blistali srebrnim sjajem kroz divnu plavu svetlost. Na mnogim mestima kugla je bila obojena, ili prošarana mestima tamnozelene boje nalik na oksidirano srebro. Daleko na levoj strani pružalo se ogromno prostranstvo - crvenkasto-žuta arabijska pustin¬ja; činilo se kao da je srebrna boja Zemlje tu poprimila crvenkasto-zlatnu nijansu. Potom je usledilo Crveno more, a sasvim, sasvim iza njega - kao da se nalazi u gornjem levom kutu mape - mogao sam da nazrem samo delić Mediterana. Moj pogled se zadržavao uglavnom na tom mestu, jer je sve ostalo bilo nerazgovetno. Mogao sam, takode, da vidim snegom pokrivene vrhove Himalaja, inače, sav predeo u tom pravcu prekrivala je magla ili oblaci. Na desnu stranu ni¬sam uopste gledao. Znao sam da se nalazim na tački iza koje sledi odvajanje od Zemlje.

Kasnije sam utvrdio koliko se mora biti visoko u prostoru da bi se imao tako širok pogled - oko hiljadu milja! Prizor Zemlje sa te visine bilo je nešto najveličanstvenije što sam ikada video.

Nakon kraćeg posmatranja, okrenuo sam se na drugu stranu. Sada sam se, naime, nalazio leđima okrenut Indijskom okeanu, a li¬cem prema severu. Tada mi se učinilo da se obrćem na levo. U moje vidno polje ušlo je nešto novo: nedaleko, ugledao sam u prostoru ogromni kameni blok tamne boje, nalik meteoritu. Bio je otprilike veličine moje kuće, ili čak veći. Kao i ja, lebdeo je u prostoru.

Slične stene video sam na obali Bengalskog zaliva. Ti su ka¬meni blokovi bili od žutosmeđeg granita, a neki medu njima bili su izdubljeni u hramove. Moja stena predstavljala je jedan takav ogromni tmasti kameni blok. Jedan njegov ulaz vodio je u malo predsoblje. S desne strane ulaza, na kamenoj klupi, sedeo je u lotos položaju, ćuteći, tamnoputi Indus. Nosio je belu odeždu i znao sam da me očekuje. Do ovog predsoblja vodila su dva stepenika, a unu¬tra, s leve strane, nalazila se kapija hrama. Bezbrojna sićušna udubljenja, od kojih je svako imalo konkavan oblik tanjirića ispunjenog kokosovim uljem i malim fitiljima, okruživala su vrata veoma svetlim plamenovima. Upravo ovakav prizor već sam video prilikom posete Hramu Sv. Zuba u Kendiju, na Cejlonu; kapiju tog hrama okruživa¬lo je nekoliko redova sličnih uljanih svetiljki koje su gorele.

Kada sam se približio stepenicama koje su vodile na gore, ka ulazu u stanu, dogodilo se nešto čudno: imao sam osećaj da s mene, poput zmijinog svlaka, sve spada. Sve čemu sam težio, što sam želeo ili o čemu sam razmišljao, celokupna fantazmagorija zemaljske egzi¬stencije, otpala je ili bila strgnuta s mene - i to je bio izuzetno bolan proces. Pa ipak, nešto je ostalo; činilo se kao da sam nastavio da no¬sim sve ono što sam ikada doživeo ili učinio, sve što se oko mene dešavalo. Mogao bih to da iskažem i na sledeći način: to je bilo sa mnom, i ja sam bio sve to. Da se tako izrazim - ja sam se sastojao od svega toga. Sastojao sam se od sopstvene povesti i osećao sam sa du¬bokom pouzdanošću; ja sam upravo to. "Ja sam taj svežanj prošlosti, ja sam njeno ispunjenje."

Ovo iskustvo me je preplavilo osećanjem ogromne praznine, ali istovremeno i osećanjem velike punoće. Nije više bilo ničega što bih poželeo ili za čim bih žudeo. Postojao sam u objektivnom stanju: predstavljao sam ono što sam bio tokom života. Najpre me je pre¬plavilo osećanje vlastite satrvenosti, kao da sam bio razgolićen ili opljačkan; ali, iznenada, takvo osećanje je postalo krajnje nebitno. Kao da je svt pripalo prošlosti; jedino je ostalo fait accompli, bez i najmanjeg osvrtanja za onim što je bilo. Nisam više osećao nikakvo žaljenje za nečim propuštenim ili oduzetim. Naprotiv: imao sam sve što je predstavljalo mene, a to je bilo sve.

Nešto drugo zaokupljalo je moju pažnju: kada sam se približio hramu postalo mi je nesmnjivo jasno da ću upravo stupiti u jednu osvetljenu prostoriju u kojoj ću sresti sve one ljude kojima sam pri¬padao u stvarnosti. Tamo bih, konačno, shvatio - što sam takode osećao sa sigurnošću - koju istorijsku nit smo sledili ja ili moj život. Saznao bih šta je bilo pre mene, zašto sam nastao i prema kakvom cilju je moj život bio usmeren. Život koji sam vodio često mi je ličio mTpriču koja nema ni početka ni kraja. Imao sam utisak da predsta¬vljam samo istorijski fragment, isečak kome nedostaje prethodni sadržaj i nastavak. Činilo se da je moj život istrgnut iz dugačkog lan¬ca događaja, i da su mnoga pitanja ostala bez odgovora. Zašto je moj život krenuo upravo ovim pravcem? Zašto su baš meni data upravo ovakva saznanja? Šta sam učinio od njih? Šta će uslediti? Bio sam siguran da ću na sva ta pitanja dobiti odgovor čim stupim u kameni hram. Tamo ću saznati zašto se sve dogodilo na ovaj, a ne na neki drugi način. Tamo ću sresti ljude koji znaju odgovor na moje pitanje o tome šta je bilo pre i šta će biti posle.

Dok sam ovako razmišljao dogodilo se nešto što je privuklo moju pažnju. Odozdo, iz pravca Evrope, jedna ljudska prilika je poletela na gore. Bio je to moj lekar, Dr H. - ili, bolje rečeno, njegova predstava - uokviren zlatnim lancem ili zlatnim lovorovim vencem. Odmah sam shvatio: "Aha, to je moj lekar. Naravno, onaj koji me leci. Ali sada dolazi u svom prvobitnom obliku, kao basileus sa Ko¬sa.(Basileus = kralj. U antici, Kos je bio poznat kao sedište Asklepijevog hrama i kao rodno mesto Hipokrata (Hippocrates). - A. J.) U stvarnom životu on je predstavljao ovaploćenje ovog basileusa, vremensko otelovljenje prvobitnog obličja, koje postoji od početka. Sada se pojavljuje u svom prvobitnom obliku."

Ja sam se po svoj prilici takođe nalazio u svom prvobitnom obliku, mada je to bilo nešto što nisam opažao već sam jednostavno smatrao izvesnim. Kada se našao preda mnom, između nas je usledila nema razmena misli. Dr H. je poslat sa Zemlje da mi prenese po¬ruku kako se tamo protive mom odlasku. Nemam prava da napustim Zemlju i moram da se vratim na nju. U trenutku kada sam to čuo vi¬zija je iščezla.

Bio sam duboko razočaran, jer je sada čitavo predhodno isku¬stvo delovalo bezrazložno. Bolan proces razgolićavanja bio je uzalu¬dan i neće mi biti dozvoljeno da uđem u hram, da se pridružim ljudima čijem sam društvu pripadao.

U stvarnosti, trebalo je da prođu još pune tri nedelje pre nego što sam doista bio u stanju da ponovo pristanem na život. Nisam mogao da jedem zato što mi se svaka hrana gadila. Grad i planine koje sam mogao da vidim sa svog bolesničkog kreveta podsećali su me na ofarbane zavese sa crnim rupama, ili na poderani list novina pun fotografija bez ikakvog smisla. Razočaran, mislio sam: "Sada ponovo moram da se vratim u svet koji je planski urađen 'po sistemu kutija'. Činilo mi se da se u odnosu na svet kao usklađenu celinu na¬lazi veštački sagrađen, po vrednosti niži, trodimenzionalni svet, u kome je svaki pojedinac smešten u malu kutiju. I sada bi trebalo da ponovo ubedim sebe kako je to važno! Život i čitav svet doživljavao sam kao zatvor, i činjenica da ću sve to ponovo morati da smatram ispravnim bila mi je neizmerno mučna. Bio sam tako srečan što sam sve to odbacio, a sada je ispalo da ću se - zajedno sa svima ostalima - ponovo naći obešen o nekakvom koncu u kutiji. Dok sam lebdeo u vaseljeni nalazio sam se u bestežinskom stanju, i nije bilo ničega što bi me zauzdavalo. A sada je to sve trebalo da predstavlja tek puku prošlost!

Osećao sam žestok otpor prema svom lekaru zato što me je vratio u život. Istovremeno bio sam zabrinut zbog njega: "Za ime Boga, njegov život je u opasnosti! Prikazao mi se u prvobitnom obli¬ku! Kada neko poprimi taj oblik to je znak da će umreti, jer već pri¬pada 'većem društvu'!" Iznenada me je obuzela zastrašujuća misao da će dr H. morati da umre umesto mene. Nastojao sam svim silama da mu to predočim, ali me on nije razumeo. Onda sam se naljutio na njega. "Zašto se neprekidno pretvara da ne zna kako je on basileus sa Kosa? I da je već poprimio svoje prvobitno obličje. On želi da me ostavi u uverenju kako mu je to nepoznato." To me je razdraživalo. Moja supruga je negodovala što sam tako neljubazan prema svom lekaru. Bila je u pravu; ali, u to vreme bio sam ljut na njega zato što tvrdoglavo odbija da govori o svemu onome što se odvijalo medu nama u mojoj viziji. "Prokletstvo, trebalo bi da preduzme nešto! Ne¬ma prava da bude tako nemaran! Želim da ga upozorim da pripazi na sebe." Bio sam čvrsto ubeđen da mu je život u opasnosti.

I doista, ja sam bio njegov poslednji pacijent. Četvrtog aprila 1944. godine - još uvek se tačno sećam datuma - bilo mi je dozvolje¬no da sednem na ivicu kreveta prvi put od početka moje bolesti - i tog istog dana, dr H. je pao u svoju bolesničku postelju iz koje se više nije digao. Čuo sam da je povremeno imao napade groznice. Uskoro potom, umro je od septikemie. Bio je dobar lekar i bilo je nečeg genijalnog u njemu. U suprotnom, ne bi mi se prikazao kao kralj Kosa.

U toku tih nedelja život mi je proticao u čudnom ritmu. Dan¬ju sam obično bio depresivan. Osećao sam se nemoćno i utučeno, i jedva bih se odvažio da se pomerim. Razmišljao sam, tmurno raspo¬ložen: "Sada moram da se vratim u ovaj dosadni svet." Predveče bih zaspao, i spavao otprilike do ponoći. Tada bih došao k sebi i ležao budan oko jedan sat, ali sada u sasvim preobraženom stanju. Kao da sam bio u ekstazi. Imao sam utisak da lebdim u prostoru, bezbedno zatvoren u kosmičkoj materici - u užasnoj praznini, ali ispunjen naj¬većim mogućim osećanjem sreće: "Ovo je stanje krajnjeg blažen¬stva", mislio sam. "Ovo se ne može opisati - isuviše je lepo!"

Sve oko mene delovalo je začarano. U to doba noći bolničar¬ka mi je donosila malo podgrejane hrane - jer sam jedino tada bio u stanju da nešto pojedem, i to s apetitom. Ponekad mi se činilo da je bolničarka zapravo nekakva stara Jevrejka, mnogo starija nego što je doista bila, koja priprema za mene obredna košer jela. Dok sam je posmatrao imao sam utisak kako njenu glavu okružuje plavi oreol. Ja sam se lično, kako mi je izgledalo, nalazio u Pardes Rimonim-u, vrtu narova (Pardes Rimmonim jeste naslov jednog starog kabalističkog traktata od Mojsija Kordovera (Moses Cordovero/šesnaesti vek). U kabalističkom učenju Malšut i Tiferet predstavljaju dve od deset sfera božanske manifestacije u kojima se Bog ozbnanjuje iz svog skivenog stanja. Predstavljaju božanski muški i ženski princip.), gde se odvijalo venčanje između Tiferet i Malšut (Tifereth i Malchuth). Ili sam, pak, bio rabin Simon ben Johai (Simon ben Jochai), čija se svadba slavila nakon njegove smrti. Bilo je to mističko venčanje kakvo se sreće u kabalističkoj tradiciji. Ne mo¬gu da opišem svu velelepnost ovog iskustva. Jedino sam bio u stanju da neprekidno ponavljam: "Ovo je, dakle, vrt naroda! Ovo je, dakle, venčanje između Tiferet i Malšut!" Ne znam tačno kakvu sam ja ulogu imao u svemu. U dubini duše osećao sam da se ipak radi o meni samom: to je bilo moje venčanje. I moje osećanje blaženstva poticalo je od tog blaženog svadbenog veselja.

Postepeno, vrt naroda je iščezao i smenio ga je novi prizor. Usledilo je Venčanje Jagnjeta, u praznično okićenom Jerusalimu. Nisam u stanju da potanko opišem ovo iskustvo. Jednostavno, doživeo sam neizreciva stanja ushićenosti, obasjana svetlošću i uz prisustvo anđela. Ja sam lično predstavljao "Venčanje Jagnjeta".

Ova predstava je, takode, iščezla, a potom je usledila nova, poslednja vizija. Odšetao sam prostranom dolinom do njenog kraja, odakle se pružao blago zatalasan venac brežuljaka. Dolina se završavala u klasičnom amfiteatru, koji je delovao velelepno u zele¬nom pejsažu. I tu, u tom pozorištu, slavila se hierosgamos. Na po¬zornicu su izašli muškarci i žene, plesači, a mističko venčanje između Sve-oca Zevsa i Here obavljalo se na cvećem natkritom divanu, kako je opisano u Ilijadi.

Sve su to bila veličanstvena iskustva. Noćima, uzastopce, lebdeo sam u stanju krajnjeg blaženstva, "okružen predstavama svih stvorenja" ( Faust, Drugi deo.). Postepeno, motivi bi se izmešali i konačno izbledeli. Vi¬zije su obično trajale oko jedan sat. Tada bih ponovo zaspao. Kako se približavalo jutro, obuzimalo bi me osećanje: "Evo, ponovo dolazi sivo jutro; evo sada dolazi sivi svet sa svojim kutijama! Kakva idiotarija, kakva nesnosna besmislica!" Ta unutarnja stanja bila su tako za¬nosno lepa da je u poredenju sa njima ovaj svet izgledao krajnje smešno. Kako sam se ponovo približavao životu, ta stanja su posta¬jala sve reda, i jedva tri nedelje nakon prve vizije, potpuno su iščezla.

Nemoguće je preneti lepotu tih vizija i snagu emocija koje su me za to vreme prožimale. Bilo je to nešto najupečatljivije što sam ikada iskusio. A kakvu je samo suprotnost svemu tome predstavljao dan: bio sam iznuren i razdražljiv; sve mi je smetalo; sve je bilo isuviše materijalno, isuviše grubo i glomazno, užasno ograničeno iako u prostornom tako i u duhovnom pogledu. Sve me je podsećalo na zatvor. Sve je to, iz razloga koje je nemoguće iskazati, predstavljalo zatočeništvo, pa opet, posedovalo je i neku vrstu hipnotičke snage, neodoljive privlačnosti, kao da je reč o suštoj zbilji, uprkos tome što sam jasno opažao njenu prazninu. I pored toga što mi se tokom vre¬mena povratila vera u svet, od tog doba nikada više nisam mogao da se u potpunosti oslobodim utisaka kako ovaj život predstavlja samo segment egzistencije umetnut u trodimenzionalni univerzum koji je zasnovan na sistemu kutije, i sagrađen naročito u tu svrhu.

Treba pomenuti još jedan detalj čitavog iskustva kojeg se sa¬svim jasno sećam. Na početku, kada sam imao viziju vrta narova, za¬molio sam bolničarku da mi ne zameri ako joj nešto smeta. U sobi se oseća tako jako prisustvo svetosti, rekao sam, koje bi za nju moglo biti škodljivo. Naravno da me nije razumela. Za mene je prisustvo svetosti imalo magičnu snagu; plašio sam se da bi ono moglo da bu¬de nepodnošljivo za druge ljude. Tada sam shvatio šta se podrazumeva kada se govori o "slatkom mirisu" Duha svetog. Upravo se o tome radilo. U sobi se nalazila pneuma neizrecive svetosti, koja se ispoljila u vidu mysterium coniunctionis.
Ranije nikada ne bih mogao da pretpostavim da je takvo isku¬stvo uopšte moguće. Nije se radilo o tvorevini imaginacije. Vizije i iskustva bili su krajnje realni; ništa subjektivno nije moglo da im se pripiše - sve ih je odlikovala krajnja objektivnost.
Skloni smo da s lakoćom odbacimo reč "večnost", ali ovo isku¬stvo mogu da opišem jedino kao ekstazu bezvremenog stanja u ko¬jem sadašnjost, prošlost i budućnost predstavljaju jedno. Sve što se dešava u vremenu ovde je bilo spojeno u kristalizovanu celinu. Ništa se nije odvijalo kao događanje u vremenu, ništa se nije moglo meriti pojmovima vremena. Moje iskustvo najpre bi moglo da se označi kao stanje čuvstvene spoznaje jedinstvenosti, ali onakve kakva može da se dosegne putem mašte. Kako bih mogao da zamislim da istovremeno postojim prekjuče, danas i prekosutra? U tom slučaju, morao bih da sebi predstavim stvari koje se još uvek nisu dogodile, ono što se nesumnjivo dešava kao i ono što bi već bilo završeno - a da sve, istovremeno, predstavlja jedno. Ono jedino što je čuvstvo kadro da pojmi bila bi sveukupnost, nerazlučiva celina, koja se isto¬vremeno sastoji od iščekivanja početka, začuđenosti nad onim što se upravo dešava i zadovoljstva ili razočaranja ishodom proteklog do¬gađaja. Reč je o stanju pripadnosti neopisivoj celovitosti prema ko¬joj se, ipak, odnosimo s krajnjom objektivnošću.

Takvu objektivnost iskusio sam kasnije u životu još jedanput. Bilo je to nakon smrti moje supruge. Video sam je u snu koji je nali¬kovao viziji. Stajala je na maloj udaljenosti, i gledala pravo u mene. Bila je u svojim mladim godinama, možda tridesetim, i nosila je hal¬jinu koju je za nju pre mnogo godina sašila moja rođaka medijum. Bila je to verovatno najlepša odeća koju je ikada nosila. Izraz nje¬nog lica nije bio ni radostan ni tužan već pre objektivno mudar i pun razumevanja, bez najmanjeg traga emocija, kao da se nalazila izvan uticaja afekata. Znao sam da to nije ona, već pre njen portret koji je sama napravila ili naručila za mene. Portret je izražavao početak našeg odnosa, događaje u toku pedeset i tri godine braka kao i kraj njenog života. Kada se suoči s takvom celinom čovek ostaje bez reci jer tako nešto jedva može da se pojmi.

Objektivnost koju sam doživeo u ovom snu i u vizijama pred¬stavlja deo dostignute individuacije. Ona označava odvajanje od vrednovanja i od onoga što nazivamo emocionalnim vezama. Govo¬reći uopšteno, emocionalne veze su veoma važne za ljudska bića. Ali, one ipak sadrže projekcije i da bi se dosegla sopstvenost i ob¬jektivnost najhitnije je da se ove projekcije uklone. Emocionalne veze predstavljaju odnose zasnovane na želji, koji su ukaljani prinu¬dom i ograničavanjem slobode; od druge osobe se nešto očekuje, što i nju i nas čini neslobodnim. Objektivno znanje leži skriveno iza privlačnosti emotivne veze; čini se da je to suštinska tajna. Jedino putem objektivnog saznanja može da se postigne istinski coniunctio.

Nakon ove bolesti za mene je počeo plodan period rada. Ve¬liki deo mojih glavnih dela napuštao sam tek tada. Spoznaja do koje sam došao, ili vizija svršetka svega postojećeg, pružili su mi snagu da usvojim novi metodološki pristup. Nisam više pokušavao da nepre¬kidno proveravam sopstveno mišljenje, već sam se predao struji ide¬ja koje su nadolazile. Tako su se problemi preda mnom otvarali i uobličavali, jedan za drugim.

Za vreme bolesti shvatio sam još nešto. Mogao bih to da izra¬zim kao stav da stvari treba prihvatiti onakvima kakve jesu; kao jed¬no bezuslovno "da" za ono što jeste, bez subjektivnog protesta - kao prihvatanje uslova egzistencije onakvih kakve ih ja vidim i razumem, prihvatanje vlastite prirode, takve kakva mi je data. Na početku mo¬je bolesti imao sam utisak da nešto nije u redu sa mojim osnovnim životnim stavom, i da sam u izvesnoj meri ja lično odgovoran za ovaj nesrećni slučaj. Ali, kada krene putem individuacije, kada živi po sopstvenom nahođenju, čovek mora da računa i na greške: život ne bi bio potpun bez njih. Ne postoji nikakvo jemstvo - ni jednog jedi¬nog trenutka - da nećemo napraviti grešku ili upasti u smrtnu opa¬snost. Možemo da izaberemo put za koji mislimo da je siguran. Ali to će biti put smrti. Tada se više ništa ne događa - u svakom slučaju, ne događaju se prave stvari. Onaj ko krene putem smrti ni po čemu se ne razlikuje od mrtvog čoveka.

Tek nakon bolesti shvatio sam koliko je važno ne odupirati se vlastitoj sudbini. U tom slučaju kujemo takav ego koji se ne raspada kada nam se dešavaju neshvatljive stvari; stvaramo jedan postojani ego koji je u stanju da stoički podnosi istinu i da se nosi sa svetom i sudbinom. S takvim egom, iskustvo poraza jednako je iskustvu pobede. Tada ništa više ne može da naruši naš mir - ni iznutra ni spolja, jer je naše sopstveno trajanje izdržalo struju života i vremena. Ali, to je moguće sprovesti jedino kada se ne mešamo nametljivo u zakone sudbine.

Shvatio sam, takođe, da se moraju prihvatiti misli koje se spontano javljaju i razvijaju, kao sastavni deo čovekove vlastite prirode. Kategorije istine i laži uvek su, naravno, prisutne; ali pošto ni¬su obavezujuće, one zauzimaju sporedno mesto. Samo prisustvo ideja je bitnije od našeg ličnog suda o njima. Ali, ne smemo da ugušimo ni svoja subjektivna mišljenja budući da ona takode pred¬stavljaju prisutne ideje koje su deo celine našeg bića.

STVARANJE SJENKE

Specifični sadržaji i kvaliteti koji učestvuju u stvaranju ove unutrašnje strukture, sjenke, biraju se u procesu razvoja ega. Ono što ego-svijest odbaci, postaje sjenka; ono što ona pozitivno prihvati i s čime se identifikuje, i ono što ona prihvata, postaje dio nje i persone. Sjenku karakterišu osobine i kvaliteti koji se neusaglašeni sa svjesnim egom i personom. Sjenka i persona su obje "osobe" strane egu koje naseljavaju psihu zajedno sa svjesnom ličnošću po kojoj smo sebi prepoznatljivi. Postoji zvanična ili "javna osoba", koju je Jung nazvao persona, i ona se manje-više identifikuje sa ego sviješću i čini psihosocijani identitet jednog pojedinca. A opet je ona, isto kao i sjenka, strana egu, iako je ego opušteniji s njom jer je ona usklađena s društvenim normama i običajima. Ličnost sjenke je sakrivena od pogleda i pojavljuje se samo u specijalnim prilikama. Svijet je manje-više nesvjestan te osobe. Persona je mnogo očiglednija. Ona svakodnevno igra zvaničnu ulogu prilagođavanja društvu. Sjenka i persona su kao dva brata (za muškarca) ili dvije sestre (za ženu); jedan je javan, a drugi je skriven i povučen. Oni su studija kontrasta. Ako je jedna plavokosa, druga je tamnokosa; ako je jedna racionalna, druga je emotivna. Narcis i Goldmund, doktor Džeki i mister Hajd, Kain i Avelj, Eva i Lilit, Afrodita i Hera - ove ličnosti su takvi parovi. Jedna nadopunjuje drugu - ili joj se, češće, suprotstavlja. Persona i sjenka su obično manje-više potpune međusobne suprotnosti, a ipak su bliske kao blizanci.
Persona je ona osoba kakva mi postajemo zahvaljujući prilagođavanju kulturi, obrazovanju i fizičkom i društvenom okruženju. Kao što je već napomenuto, Jung je ovaj termin pozajmio iz rimskog pozorišta, đe je persona bila glumčeva maska. Stavljanjem maske, glumac je preuzimao specifičnun ulogu i identitet u okviru drame, a glas se projektovao kroz izrezan otvor za usta na licu maske. Ako to pogledamo s psihološke strane, persona je funkcionalni kompleks čiji je zadatak i da skrije i da drugima otkrije svjesne misli i osjećanja nekog pojedinca. Kao kompleks, persona ima i znatnu autonomiju i nije pod potpunom kontrolom ega. Jednom kada uzme tu ulogu, glumac deklamuje tekst bez razmišljanja, a često i bez mnogo razumijevanja. "Kako ste?", pita neko jednog kišnog jutra, i dok trepnete, bez trenutka oklijevanja, vi kažete. "Dobro, a vi?". Persona čini da društveni odnosi teku glatko i ispravlja grubosti koje bi u suprotnom izazvale čuđenje i nelagodnosti u društvu.
Sjenka, komplementarno funkcionalan kompleks, jeste neka vrsta kontrapersone. Sjenka može da se zamisli kao podličnost koja želi ono što persona neće dozvoliti. Mefistofel u Geteovom Faustu je klasičan primjer ličnosti sjenke. Faust je intelektualac kome je sve dosadno, sve je vidio, pročitao sve važne knjige i naučio sve što želi da zna, i sada je ostao bez energije i želje da živi. On je depresivan i razmišlja o samoubistvu kada jedna mala pudla iznenada pretrči ispred njega, a zatim se pretvori u Mefistofela. Mefistofel namami Fausta da napušti studije i da ode u svijet zajedno sa njim, da iskusi svoju drugu stranu, svoju čulnost. On upoznaje Fausta s njegovim inferiornim funkcijama, čulima i osjećanjima, i sa uzbuđenjima do tada neproživljenog seksualnog života. To je strana ličnosti koju njegova persona profesora i intelektualca nije dozvoljavala. Pod vođstvom Mefistofela, Faust prolazi kroz ono što Jung naziva enantiodromija, preobraćanje karaktera u suprotni tip ličnosti. On prihvata sjenku i zaista se jedno vrijeme identifikuje s njenom energijom i kvalitetima.
Egu koji se identifikovao s personom i njenim usvojenim vrijednostima i kvalitetima, sjenka smrdi na trulež i zlo. Mefistofel je otjelotvorenje zla - čista, svjesna i namjerna destruktivnost. Ali susret sa sjenkom utiče i na Faustov preobražaj. On nalazi novu energiju, njegova dosada nestaje i on se upušta u pustolovine koje će mu na kraju pružiti potpunije životno iskustvo. Problem integrisanja sjenke jeste moralni i psihološki problem najteže vrste. Ako neka osoba u potpunosti izbjegava sjenku, život joj je prikladan ali užasno nepotpun. Otvaranjem prema iskustvima sjenke, međutim, osoba postaje iskvarena nemoralnošću, ali stiče veći stepen cjelovitosti. To je istinski pakt s đavolom. To je Faustova nedoumica i suštinski problem ljudskog postojanja. U Faustovom slučaju, njegova duša je sačuvana na kraju, ali samo božjom milošću.

ANIMA I ANIMUS

Jung u svojoj autobiografiji govori o otkriću Anime, piše da je, nakon raskida s Frojdom 1913, u godinama svog intenzivnog unutrašnjeg rada bio jedan period kada se pitao o prirodi i vrijednosti toga što radi. Pitao se: da li je to nauka? Ili je umjetnost? Bilježio je svoje snove, tumačeći ih, a ponekad ih je i oslikavao, pokušavajući da shvati značenje svojih spontanih fantazija. U jednom trenutku, čuo je ženski „glas“ kako govori: „To je umjetnost“. Iznenađen, započeo je razgovor s njom i postepeno je shvatio da liči na jednu njegovu pacijentkinju. Ona je bila neka vrsta unutrašnje figure, ali je, takođe, ispoljavala neke od njegovih nesvjesnih misli i vrijednosti. Jung je u svom egu i personi određen kao naučnik, a ne kao umjetnik. Ali ovaj glas je govorio s druge tačke gledišta. Zadržavajući svoju svjesnu poziciju ega, počeo je dijalog s ovom figurom, kao i njeno proučavanje. U njoj je bilo više od jednostavne internalizovane (pounutrene) predstave njegove pacijentkinje. Postepeno, kroz dijalog, dobila je oblik i zastupala potpuniju ličnost. „Pomalo mi je ulivala strah. Bio je to osjećaj nečijeg nevidljivog prisustva u prostoriji“, rekao je.
Za Junga je ovo bilo važno unutrašnje doživljavanje Anime i postalo je ključna referenca za manifestovanje Anime u kolektivnom sjećanju u analitičkoj psihologiji. Od kada je Jung to doživio, mnogi drugi ljudi, koji su se upuštili u aktivnu imaginaciju, otkrili su slične unutrašnje figure. Po pravilu, za muškar