"Lirika Dobriše Cesarić je jednostavna, čista i jasna, snažna, duboko misona i ljudski topla. Iz nje sja vječita svjetlost i nada u ljudsku dobrotu. Cesarićeva je poezija duboko osjećajna i humana, govori čovjeku i o čovjeku, a Cesarićevi dožljivaji prirode su čisti i snažni. Pjesnički izraz je bogato izražajan i prirodan. Pjesnik ima osjećaja za socijalne teme, bijedu i nepravdu. Zaokupljen je pitanjem smisla života, vezom čovjeka i prirode. S malo riječi pjesnik oživljuje slike iz prirode i grada ili izražava najdublja osjećanja".

R. V. Emerson kaže na jednom mjestu da su mu bliski i da voli ljude koji vole Platona, jer takvi ljudi ne mogu biti loši. Meni su bliski ljudi koji vole Cesarića, pjesnika kojeg duboko osjećam, sa kojim sam izuzetno blizak. Dokaz da ne moraš nekoga fizički poznavati da bi ti bio blizak, da bi ga osjećao dijelom sebe.

Evo od mene za tebe


LJUBAV


Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Drago mi je, a kao što rekoh, bliski su mi svi ljudi koji vole Cesarića

Pjesma mrtvog pjesnika


Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Povratak


Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

To je pjesma koju sam milion puta čitao. I koju uvijek čitam kao da je to prvi put.

Meni je divna i pjesma koju je Cesarić napisao Sergeju Jesenjinu (kojeg inače obožavam) :

Između ljudi što pjevaju život
I grabe užitke iz noći i vina,
Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.

Njihova duša gasne i gasne,
Da sto puta jače u pjesmama sine,
A njihov put je čist i bijel
Kao snježni put lavine.

NOĆ TAJANSTVA

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

BALADA IZ PREDGRAĐA

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više.

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

MJESEČINA

Sad ne miče se nigdje niti list.

Dubokih tajna puno sve se čini
Na ovoj tako bijeloj mjesečini.

U viši sve je podignuto svijet.
Grm nije više grm, ni kamen kamen.
Dogodila se tajna preobrazba:
Iz svake stvari sad izbija glazba.

Nju čuje samo srce. Njime bdij,
Prepusti joj se sav, i pij je, pij!

SKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

PJESMA O PROBUĐENIM SPOMENIMA

Propalu ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava:
Kad probudi se - oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
oni te naglo zabole, zapeku.
Otiđeš dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost samo piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

DVOJE

Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.

Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.

Pa ipak, on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit nece, da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.

I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

MOLITVA

Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako boga bih da molim:

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!

O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!

Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!

KRIK

Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da naokolo traži jeku,
Razdjelio sam srce svoje
Med braću neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta
A kada srodno srce prene,
Dal' ono shvati da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

VJETRU

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na krizu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!

JEDNE NOĆI

Te noći pisah sjedećc posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema..:(

U SUTON

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.

Tuzna,ali lijepa...

Prazan zivot

Sve ulice nas vrijedjaju
uvijek istim licima,
a nase duse zedjaju
za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjec,pobjeci nekuda.
Mi cudo jedno cekamo,
a nece nam se desiti.

Ne kunemo se mukama,
a radosti ne dolaze;
i dani tako prolaze
sa vjecno praznim rukama.

SHELLEY

Kadikada, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slušam šumne razgovore
Sa vjetrom što ih vodi more.

Na vrućem čelu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjaj me sretnim čini.

Prolazi noć. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja živim njime, u njem bdim,
da plačem? Pišem? Što ću s njim?

Kraj bijelih breza svakoga dana
Ja prođem srca razdragana.
(oduvijek ima tajnih veza
između pjesnika i breza.)

Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!

Ma kako uzdiglo se srce

Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti Sudbino,
prije no mi klone.

O daj mu još jedanput cvasti!
Još jednom opij ga i
digni Milinom jedne mlade žene.

Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.
Kad već se mora u tom srcu Ugasit mladost,
a za vazda, Sa svojim blagom,
slično škrcu Nek ne umre,
već nek se razda!

Još nekoliko jasnih dana
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.

KAD BUDEM TRAVA

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

VOĆKA POSLIJE KIŠE

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

SRCE

Neprekinuti lanac srca vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
Čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.

Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našemu srcu,
Svježe, ko novim snom oporavljene.

O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača –
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!

Da l’ nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora?-
To lišće ne zna, tek tresti se mora.

POLUDJELA PTICA

Kakvi to glasovi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

PJESMA O TIŠINI

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,

Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,

Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

KASNA JESEN

Posve polako, u maglenom plaštu,
Jutros je ušla u selo. Kroz baštu.
Prošla je pored ocvalih lijeha,
Nađoh je ispod snuždenih streha.

List je za listom, dršćuć od straha,
Počeo padat od njezina daha.
Otkrih je skritu u dimnjaka dimu,
I čuh je kako doziva zimu.

Proljetna kiša

Proljetna kiša nije kao druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.

Kada rominja i šušti po lišću,
Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njemu znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

SLUTNJA

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN

Tiho,o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

ŠETNJA

Hodamo nas dva po travi,
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava
U noćni pokoj.

Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom
Jedna vitka ljepotica kroči.

To ne šumi trava,
Nego ona - hodeći -
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.

Neke njegove pjesme su stvarno prelijepe, neke mi izgledaju "sklepano".

@ramanand, ne bi bilo lose napisati nesto o Cesaricu, cisto da imamo i malo zanimljivih biografskih podataka. Vidim da dobro poznajes opus, pa pretpostavljam da i te informacije imas.

Neke njegove pjesme su stvarno prelijepe, neke mi izgledaju "sklepano".

@ramanand, ne bi bilo lose napisati nesto o Cesaricu, cisto da imamo i malo zanimljivih biografskih podataka. Vidim da dobro poznajes opus, pa pretpostavljam da i te informacije imas.

Kada bih izdvojio samo one pjesme koje su mu najbolje, po meni, Cesarić bi bio savršen. Jedno 10-15 pjesama, možda i dvadesetak, je zaista vanredno. Ali, to bi onda bila samo poezija, istina izvanredna, ali samo poezija. Da bi se upoznala dubina nečije misli, pjesnik kao ličnost, mislim da se treba upoznati sa cijelim njegovim opusom, i sa onim "manje vrijednim" pjesmama. Možda one izgledaju "sklepane" kada stoje same za sebe (i meni neke izgledaju tako), ali kada se gledaju u svijetlu cjelokupnog djela, onda dobijaju neku težinu, pomažu da se sklopi slika o misli koju je pjesnik živio, dobija se slika pjesničkog senzibiliteta koji provijava kroz poeziju. A mislim da je Cesarić zaista dubok, pjesnik srca, da je čitav u svojoj poeziji, da je u pjesmama ostavio cijelu svoju ličnost, bez ostatka, i da upoznavajući njegove stihove upoznajemo njega. A druženje sa Dobrišom može čovjeka samo da učini boljim, da ga duhovno oplemeni. Na kraju, upoznaćemo jednog divnog čovjeka, a to je danas zaista bogatstvo koje se rijetko nalazi i sreće.

Slažem se,i čim ugrabim malo više vremena, napisaću i neke biografske podatke o Cesariću.

Slazem se u da se sa pjesnikom mora upoznati na ovaj nacin, mada imas malo vishe misljenje o njegovoj poeziji nego ja.

Odlicno,hvala. :)

Slazem se u da se sa pjesnikom mora upoznati na ovaj nacin, mada imas malo vishe misljenje o njegovoj poeziji nego ja.

Odlicno,hvala. :)

Kada je u pitanju Dobriša Cesarić znam da nijesam objektivan. Poezija moje mladosti kojoj sam se uvijek vraćao, dio mog svijeta u svim periodima života.
Ni u kom slučaju ne želim da svoje vrjednovanje namećem kao jedino ispravno i tačno, već je to, ponavljam, isključivo subjektivno viđenje. Ta poezija je, na neki način, dio mene, a kako čovjek tada može biti objektivan?

P. S. Ipak mislim da da je najbolji.

:) Nisam ni mislila da nameces misljenje. Meni je bas lijepo vidjeti, tj. citati nesto ovako. SVAKA CAST.

Dobriša Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. januara 1902.godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku đe završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb đe završava gimnaziju, a poslije mature 1920.godine upisuje filozofiju.
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom teatru, a zatim dugo godina kao bibliotekar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom preduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslovenske akademije nauka i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916.godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931.godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima - Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji...- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog i ruskog jezika. Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva.
Ako je iko od pjesnika izgradio svoj svijet u okvirima pisane riječi, onda je to i Dobriša Cesarić. Istinitost i snaga njegove lirike su prije svega u njenoj autentičnosti. Gotovo je nemoguće u njegovom ne baš obimnom opusu naći makar i jednu pjesmu koju bi nekim slučajem mogao napisati neki drugi pjesnik. A još je teže pomisliti da bi se nijanse iz njegovog izraza mogle ponoviti i pod drugom rukom! A na prvi pogled, njegove teme su tako pristupačne i rasprostranjene: proljeće i jesen, ptice i nebo, ljubav i smrt. To što je uvijek ličio na sebe i što njegova lirika nosi uvijek jedinstven pečat, znak je pjesnikove vjernosti svojoj prirodi i svom senzibilitetu, u svakoj njihovoj nijansi.Tako je Dobriša Cesarić ostao usamljen i u odnosu na svoje prethodnike i u odnosu na one koji su dolazili poslije njega.
Ono što je izrazito cesarićevsko u svakoj njegovoj pjesmi odnosi se podjednako i na motiv i na izraz, kao i na misaoni i emotivni stav, koji su u ovog pjesnika, kao u rijetko koga, elementi koji su apsolutno neodvojivi jedan od drugoga.
U stihovima o prirodi pjesnik se bavio kratkotrajnim ili skrivenim čarolijama. Formulisana iz jednog neuobičajenog ugla, Cesarićeva opservacija, kao neki brzi i nevidljivi rendgenski zrak, snima po unutrašnjem prostoru pejzaža, koji nam se do tog trenutka ukazivao običnim i svakodnevnim, bez one dimenzije koju nam je otkrio pjesnik (npr Voćka poslije kiše). Otkrivajući i nevidljivu stranu prirode pjesnik je, iz svog ugla odakle je sve to posmatrao, otkrivao uvijek i po još jedan nepoznati djelić sebe. U njegovoj lirici, kao neka "spasena svijetla" (kako je jednom sam pjesnik nazvao svoj izbor stihova), sačuvane su i mnoge čarolije iz prirode koje nam je prvi otkrio baš ovaj pjesnik.
Pjesnikov stav prema ambijentu grada je sasvim je drugačiji ili bar odaje jednu sliku koja se po boji umnogome razlikuje od njegove slike prirode. Osnovna boja ove slike je tamna, pa i mračna, kada govori o predgrađu, a siva i melanholična kada se pjesnik odvaja od ovog sumornog staništa siromaha i približava hladnim svjetlostima velegrada. U čitavom dijelu socijalne poezije koja se stvara u ovom periodu, između dva svjetska rata, nekoliko pjesama Dobriše Cesarića ostavlja najdublji utisak (Balada iz predgrađa, Vagonaši, Predgrađe...). One nijesu samo slučajna panorama nekih socijalnih detalja, nego i potresne literarne slike koje je ujedinio pjesnikov iskreni saosjećaj sa patnjom onih o kojima je pjevao.
A to jeste istinska karakteristika Cesarićeve poezije - njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nijesu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nijesu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izliv iskrenih emocija.
Na kraju, treba reći i o još jednoj sadržajnoj osobini koja je prisutna u lirici ovog pjesnika, a koja se čini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prošlog vijeka na ovim našim prostorima. To su povremeni, ali veoma ubjedljivi pjesnikovi pokušaji da se ponovo oživi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristično je da se ovakve ideje obično pojavljuju u pjesnikovim motivima predvečerja i noći - u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarićeve strofe iz zamračenog pejzaža velegrada niču pred našim očima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje večeri...).
A ipak... Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerovatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću,sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma Sakriveni bol pjesma o njemu samom.

PREDGRAĐE

Kraj kućica, koje me sjećaju sela,
Žalosne, hladne kućerine –
Tu se na oknima vječito zrače
Uboge crvene perine,
A ljudi kroz poniženja idu
Dok jad ih u grob ne rine.

Kad u sobu stupiš, potresu se stakla
I prljave daske na tlima.
Na stijenama soba umjesto slika
Pjega od vlage ima,
A kada ti najbolji ponude stolac,
Stide se jer se klima.

Na oknima kržljave fuksije cvatu
U zraku punom sjete.
Djevojka jedna u šarenoj bluzi
Sjedi i čarapu plete,
Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu
Iz stare operete.

Ariju, koju zaboravi grad,
Zapjeva neko tu, u tišini
Svojega okna, u crveno veče,
Kao što pučanin puši u Kini
Opijum, kada ga popuše svi,
Svi bogataši i svi mandarini.

A žene rade, vječito rade,
I rade i djecu doje,
I rijetko i nerado u grad povedu
Dečke i kćerkice svoje;
A kada kroz bogate ulice idu,
One se izloga boje.

Jer tamo ima malih mašina
I lutaka na hrpe,
I sve je to lijepo, i sve je to ljepše
No njihova lopta od krpe,
I samo im želje na oči navru,
I djeca i matere trpe.

Tramvaj je pred njima petnaest koraka,
One se boje već prijeći.
Neko ih grubo na ulici gurne,
One ne vele ni riječi –
Davno su one već navikle na to
Da ih se gura i gnječi.

Maleno zvonce na vrat’ma dućana
Nije tek igračka puka.
Stupi l’ u dućan, nenajavljen zvukom,
Prosjak il’ čovjek iz puka,
Mogla bi zgrabit žemlju sa tezge
Kakva siromaška ruka.

Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice,
Kosu po starinski dijele
Djevojke, koje na nezgrapne noge
Navlače čarape bijele –
Jeftine čarape, čarape krasne,
Samo ako su cijele.

A kada se koja ljepotica nađe,
Jedan za drugome prijete
Zaljubljenici iz cijelog kraja
Derući za njom pete,
A nje se nauživa mladić iz grada,
I ostavi i nju, i dijete.

Nedjeljom oci napune krčme,
A majke crkvene lađe,
I krste se prstima tvrdim od posla
Da utjeha s neba im sađe,
Pa ako i nemaju kod kuće kruha
Za svijeću se mora da nađe.

Govori čovjek u lijepom ornatu
- Ručavši svoj ručak tečni –
Da će ih Isus, kralj siromaha,
Povest u život vječni,
I da će med anđelima živjet,
I da će biti srećni.

Pa ako te amo dovela šetnja
U jedan sunčani dan,
Sa smješkom na licu i svjetlom u duši,
Bez njih ćeš otići van,
I zaman ćeš htjeti obnoviti radost –
Uzaman.

VRAĆANJE

Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.

U žamorenju začuješ mu glas.
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi. Ali samo čas:
Desetak, dvadeset koraka.

Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.

JESENJE JUTRO

Obukoh se,
Prozoru priđoh.
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: "Jesen".

Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.

NA NOVU PLOVIDBU

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.

TIŠINA

Sjedim na travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.

Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.

PREĐI

Iz vojske u šumu on ode
I korijenjem se hranio.
I nemaše ništa osim slobode,
A nju je bijegom branio.

Mađarica se jedna mlada
Zaljubi u toga mladića;
Nomad i unuka nomada
Rađahu nova luda bića.

To dvoje, kojim' ideali
Bijahu puti u nedogled,
Život su mome djedu dali,
A meni tužan pogled.

I često, kad u noći ležim,
Osjetim silnu čežnju da bježim.
Kud - neka slučaj odredi smjer:
To u meni pjeva sa zanosom svježim
Stari, mrtvi dezerter.

SVJETLO U DOLINI

Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svjetlo u noćnoj dolini.
I trepti nježno.
Tako milo
Ko da se smiješi.
Al gle! već se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zašto ti bude odjedanput žao.

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?

KOD VAGONA

...I njena mala noga klecnu
Na stubi vagona.
Ona se iznenada lecnu:
Pa šta to radi ona?

I još je mogla nogu povuć,
Poslušavši klecaje,
I slomljena se doma dovuć,
I opet past u jecaje.

Pa da je – ko i dosad – ljube
Neljubljene usne,
I grle one ruke grube
Noću pre no usne.

Tad osjeti da njeno tijelo
Sve slabije dršće –
I podigla je s lica velo,
I stisnula je kartu čvršće!

TUBAČ SA SIENE
(Matoš u Parizu)


Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdržati mog’o.
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al' ne ropćem. Sudbini velim: hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj
Al' vlažna blagost sja u mome oku.
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena -
Ne čuje, majko, niko tvoju riječ!
šumori, diše more, teče Drava,
A izmedju njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea!
O Bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Sto još imadem? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje sebi stičem ime.
I muku mučim samca-dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero...ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg' teče novih riječi čar
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa i nem'o na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću da se smirim.
K'o svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim, ja trubač sa Seine!

Sto mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al' ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas.
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(pjesma je napisana 1936.godine i posvećena je A.G.Matošu, koji je u to vrijeme živio u izbjeglištvu u Parizu)

IVAN GOVORI

Na livadi onoj, u travi,
Mnogi sam preležo sat
Bezbrižno, potrbuške,
Držeć u zubima vlat.

Ili bih nauznak lego
I oblaka pratio let,
Da zatim, zatvorivši oči,
Uđem u vlastiti svijet.

Vjetar je njihao travke,
Bumbara čuo se glas,
Skakavci skakahu živo:
Bilo je mnogo nas.

Nad nama sjalo se nebo,
Pod nama sunčo se grad.
Na livadi onoj, u travi,
Tamo sam bio mlad.

DORICA

Dorica – to je lutka
Koju mi jednom od šale
Donijela žena moja.

Seljanka to je mala
U nošnji šestinskog dola.

Ona u svjetiljci visi,
U kutu mog pisaćeg stola.

I ja je pogledam katkad.

Ona je utjeha moja
Usred bola.

POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

SUPUTNIK

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

BALADA O LAZARU

Onomu koji se digne iz groba
Dugo je hljeb u ustima gorak.
On tiho hoda između ljudi,
I nesiguran njegov je korak.

Nerado njega sretaju ljudi.
A koji ga - ruke mu stišćući - bodre
Potajno traže na njegovom licu
Pečate smrti sablasno modre.

Skidoše s njega mrtvačko platno.
Al ne i s lica blijedoga sjenu.
Bezdanu tugu on u sebi nosi
I svoju smrt nedovršenu.

:giveup::wendy_sp_h4h:[QUOTE=ramanand;307747]SKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.[/QUOT

Uzdisu vali
-Pjeni se more-
Pred njim smo mali
-Pjeni se more-
Pljuskanjem budi
Ceznje i zudi
Godina ludih
-Pjeni sem more,

Sto me to boli?
-Pjeni se more-
Dal me jos voli?
-Pjeni se more-
Sve sto imadoh
Ljubavi dadoh,
Porazen padoh
-Pjeni se more.

PJESMA GORKA

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Jeli to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

VAGONAŠI

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nakrivljeni tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ime ima:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, Bože moj,
Al nema tako velikog u gradu
K'o naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem' djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju, kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije,
Zapjeva ne'ko hrapavim glasom,
A nek oženu bije.

Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al' mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu
svijetom naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

SPOZNANJE

Prigno sam pred životom čelo
Upoznavši mu mudru dvojnost:
Što najjače u srcu peče,
Postat će najviša opojnost.

Jer život-alkemista stari-
Umijeće znade nepoznato.
Od muka,bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.

Što dublji mi je bio bol,
U većem sjaju je umino.
I tako vršim poziv svoj:
Od suza praveći vam vino.

PJESMA O KURTIZANI

U trošnom ruhu prošlih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Prešavši raskoš ide bijedom.

Ti, što si mladost proživjela noću,
U zagrljajima bez broja,
Ritnuta si u samoću,
Između četir' zida svoja.

Prestaše davno šetnje u krznu,
I nikoga nema da te još voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na štoli.

No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladošću pozlati,
Starački korak pretvori u plesni.

U zagrljaju nekom starom
Oživljuju ti trome grudi,
I, ražareno novim žarom,
Propalo srce opet bludi.

Al sutra ti je teže zurit
U prošlost, tvoje carstvo sjena;
O, kako se je teško zgurit
Na prijestolju od uspomena!

PJESNIK

Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa -
Zato ih i biju nogom.

Al kad mu duh - ekstazom vođen -
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen -
Tako mu se barem čini.

No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.