CG je ekoloska drzava. Pise u Ustavu. Svi znamo da to nije tako u mnogoim aspektima. Otvaram ovaj tread da bi se argumentovano sucelila misljenja o ekologiji i ekologiji kontra razvoja. Ja mislim da kompromis smije postojati i da se razvoj ne mora zrtvovati ali da se ne smije zrtvovati prirodna sredina. Rasprave koje se sada vode kod nas djeluju obojeno i tendenciono i cesto su zasnovane i sa jedne i sa druge strane na predrasudama i finansirane od strane lobija.

samo treba naći kvalitetnu definiciju održivog razvoja.
apsolutno sam protiv konzerviranja prirode na račun totalnog zaustavljanja razvoja u Crnoj Gori. siromašne države su najveći raubatori svojih resursa i životne sredine.
toliko za sada od mene.

Sva poezija, sva ljepota života nastaje iz razgovora čovjeka sa prirodom i njenim razumijevanjem. Čovjek pita, priroda odgovara - jutarnjim izlaskom sunca, pupoljkom iz koga se naslućuje prekrasni cvijet, melodijom i blagim dodirom večernjeg povjetarca, šumom talasa, pjevom ptica... Savremena ekologija je shvatila da nije samo riječ o saznanju prirode, radi se o zaštiti i njenom očuvanju. Savremena ekologija vidi prirodu kao osobu, a ovakav stav omogućava da opet progovore biljke, životinje i stvari. "Pokazivali su mi svoje drveće, a ja nijesam mogao da pojmim onaj stupanj ljubavi sa kojim su oni gledali na njih, kao da su govorili o bićima sličnim sebi. A znate, možda neću pogriješiti ako kažem da su i razgovarali s njima. Da, oni su pronašli njihov jezik i uvjeren sam da ih je drveće razumjelo... Tako su gledali na cijelu prirodu - na životinje koje su živjele mirno s njima i ne napadajući ih, koje su ih voljele pobijeđene njihovom ljubavlju. Pokazivali su mi zvijezde i govorili o njima nešto što ja nijesam mogao da razumijem, ali ubijeđen sam da se oni nijesu dodirivali sa zvijezdama samo mišlju, već i nekim živim putem..." – čudio se Dostojevski.
Filozof Đuro Šušnjić kaže da ako prirodu ne ostavimo na miru, ni sami nećemo imati mira. Jer, mir u nama je pozajmljen iz prirode.To je ono stanje mira koje se stiče sjedeći pored potoka ili rijeke, na obali jezera ili mora, šetajući kroz šumu slušajući cvrkut ptica...kada čovjek počinje razgovor sa svim bićima i stvarima, sa živima i mrtvima, pa i sami sobom.
Svaki čovjek poželi nekad da ode iz gradske buke, na neko usamljeno mjesto pored jezera ili mora, planinskog potoka ili cvjetne livade okružene šumom, jer samo tamo u njega uđe mir pozajmljen iz prirode. U ćutanju i šetanju kroz prirodu, čovjek pronalazi onaj izgubljeni dio sebe koji mu je čovjek grada i buke oduzeo, a za kojim toliko čezne. Zato, čuvati prirodu, znači čuvati onaj iskonski, zaboravljeni, najbolji dio sebe.

Eko-laici često griješe, recimo da iz gradske vreve treba otici u prirodu. Zar i gradska vreva nije priroda. Jer čovjek je dio prirode, ne možemo reći da su životinje priroda, leptiri priroda a čovjek nije priroda.
Druga stvar je što je čovjek dominantno biće na planeti, pa je time ugrozio bitisanje drugih vrsta. Svojim razvojem shvatio je da ne može bitisati bez ostatka prirode, pa je u kritičnom trenutku počeo da vodi računa o njoj i ne uzima je zdravo za gotovo.
Jednostavno poređenje- kao što međed neće da izmetom ugrožava svoju jazbinu, tako i čovjek ne treba da uzurpira svoju životnu okolinu...

Eko-laici često griješe, recimo da iz gradske vreve treba otici u prirodu. Zar i gradska vreva nije priroda. Jer čovjek je dio prirode, ne možemo reći da su životinje priroda, leptiri priroda a čovjek nije priroda.
Druga stvar je što je čovjek dominantno biće na planeti, pa je time ugrozio bitisanje drugih vrsta. Svojim razvojem shvatio je da ne može bitisati bez ostatka prirode, pa je u kritičnom trenutku počeo da vodi računa o njoj i ne uzima je zdravo za gotovo.
Jednostavno poređenje- kao što međed neće da izmetom ugrožava svoju jazbinu, tako i čovjek ne treba da uzurpira svoju životnu okolinu...

Ne, gradska vreva nije priroda. Beton, staklo, eloksirana bravarija, izduvni gasovi, nijesu dio prirode. Nametnuti su joj. I to je ono što je polako uništava. Priroda se dezavuiše da bi se našlo mjesta za solitere, hotele, asvalt, industriju...
Čovjek jeste dio prirode, ali ne živi u prirodnom okruženju. Nekako, neđe, ta veza je počela da se gubi, priroda je počela da se "udaljava" od njega, da ga "napušta"...

manji grad dio prirode? ili ruralno selo? ili srednjevjekovan zemunica? pa i beton i staklo su prirodni materijali. dabar ruši drvo da bi napravio jazbinu, laste i termiti preradjuju materijal pljuvačkom i prave sklonište. ovo što ti pominješ je vulgarizovanje prirode, iliti tipičan si pobornik konzervatizma i utopizma u ekologiji. ne ulazeći u ispravnost ideje, mislim da je tvoje gledište nekonstruktivno i teško može dovesti do ekološkog poboljšanja.
da ne budem pogrešno shvaćen da banalizujem
-ako se zalažeš za ukidanje automobila nećeš ništa postići
-ako se zalažeš za smanjenje izduvnih gasova, za eko5 standarde itd, na dobrom si putu da učiniš nešto korisno.

Ne, ja samo mislim da je čovjek u obezvrjeđivanju prirode cijele zaista prešao granice. Poznato je da se na ovoj našoj jedinoj zemlji svakog sekunda uništi 3000m2 šuma, da svakog dana nestane 10-15 životinjskih i biljnih vrsta... I mislim da to treba zaustaviti. Ostaviti parkove, šume, rijeke, jezera, plaže...Ostaviti ih i njegovati, zaštititi, ne betonirati ih da bi na njima izrasli hoteli, brane, soliteri, fabrike... Jer, radi se samo o novcu, profitu, ličnom interesu. I ne idealizujem, govorim o vrlo konkretnim stvarima. Treba li da navodim imena rijeka, plaža, nacionalnih parkova, čitavih šumskih kompleksa koji se pretvaraju u fabrike, hotele, zgrade, betonske monstrume koji narušavaju životnu okolinu, ali zato svojim vlasnicima donose profit i samo kroz to se gledaju.

Tekst da se najezis. Iz gluposti u glupost srljamo:
http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,1725975-2,00.html