Jedan Nabukov post me vratio ponovo na razmisljanje o ovoj temi. Svi volimo da nam se desavaju lijepe i dobre stvari. Volimo da se, isto tako, lijepo desava nasim poznanicima. Sto se vecine tice, volimo da se svima desava dobro. Nikome ne zelimo zlo, uglavnom. Ipak, pored toga, novine se prodaju na racun shokantnih i tragicnih vijesti. Sto je vece krvoprolice, to je veci i tiraz. Zasto je to tako, sto mislite?
Ja, kako god sam okrecao ovu temu, dolazio sam do zakljucka da je u pitanju ljudski ego...tashtina...sve je tashtina... Kad citamo losu vijest, u nama se aktivira sazhaljenje prema drugoj osobi (zrtvi) i osudjivanje prema vinovniku. Dobri osjecaji koje su nam se pojavili nam svjedoce o nasoj sopstvenoj dobroti, i sto je vece nase sazaljenje, to sebi dajemo vecu ljudsku vrijednost. Istovremeno stavljamo sebe iznad krivca na istoj ljestvici vrijednosti.
Opet, kad je u pitanju vijest koja najavljuje prirodnu (ili neprirodnu) katastrofu, ukljucuje nam se prirodno-strah. A znamo da je strah nastariji i najjaci osjecaj kojega je covjek svjestan. Na tu kartu je najsigurnije igrati ako zelis da zaokupis neciju paznju.
Kako vi vidite ovo?

Zanimljivo, Kliko
Ja samo znam da je dokazano kako dug period lijepog vremena (sunce, toplo) u čovjeku izaziva depresiju, jer očekuje promjenu, pa je bolje raspoložen kad naiđe vjetrovit ili kišan dan. Ili obratno. Dakle, ljudi vole da se NEŠTO dešava. To ih izvlači iz monotonije:D Osjećaju priliv NEKE energije makar ona bila bijes, strah, zgražavanje, čuđenje, bilo šta...