Opste je poznato da kad covjek umre, pocinjemo da ga kitimo finim epitetima. Mozda mu ne zaboravimo mane (ako nas nije dobro nedje nagazio),ali se trudimo da mu ih ne spominjemo i pokusavamo ga vidjeti u sto boljem svijetlu. Sad mene interesuje: sto nas koci da ga tako posmatramo dok ziv? Koji mehanizam nas sprjecava da zaboravljamo greske zivih ljudi,kao sto to radimo sa mrtvima? Ja imam nekoliko teorija koje podjednako dobro funkcionisu,ali bih volio prvo vas da cujem.

ova tema nije za mene..
ja i o zivima sve najbolje,cak i o onima koji ne zasluzuju...
sto cu takva sam..
Moja najbolja drugarica oce da poludi kad me neko pita za osobu koju ne bi bilo cuda ni da mrzim,kao kakav je..ja uvijek isto...."a dobar/a je"....

a sad neko moje razmisljanje je da kad je neko ziv,mi imamo zelju da mu s ekad tad osvetimo ako nas je povrijedio,ne oprastamo,jer vidimo da ta osoba uziva,ne mareci ni za sta...ali s apokojnikom je druga stvar...nema zivota vise...gore mu ne moze bii...i zasto onda goovriti lose....

pa vidis moj kliko kad je umro coek sigurni smo da nas vise nece crnjaciti..i samim tim nas zivot ce biti laksi, e sad kako nam to olaksanje daje pozitivne emocije, sjecamo se samo finih stvari koje je ta osoba radila...i ukivamo ga u zvijezde a duboko u sebi zahvaljujemo nebesima sto su toj pokojnog ciku obrglila

evo zamisljam situaciju: prilazis da izjavis saucesce i kazes komsiji: jes da ti je otac bio fukara ali ipak steta sto je umro...
ovako malo slazes tipa: njegovog srca nije bilo nadaleko; pa onda svi srecni, i ti i ozalosceni

dobra tema...moje misljenje je da kao prvo u narodu vlada vjerovanje da se o mrtvima govori samo lijepo tako da mnogi iz nekog podsvjesnog straha ne bi rekli mozda da nisu imali lijepo misljenje o toj osobi. Ja sam bila svjedok kad neki ljudi za pokojnika kazu "nije bio neki covjek ali ajde...ne valja o mrtvima lose" i tako podje i pridruzi se ostalima u recenicama hvale.
A druga stvar je i to da ljudi potpuno drugacije razmisljaju o smrti nego o zivotu. prvo postoji strah od smrti, drugo kad zale pokojnika ustvari zale sebe pa kroz to se vjerovatno i postave prema pokojniku. Uvijek vide da ce i oni tako jednog dana i fora je da i za njima placu i da ih hvale ovako..

ovo je bio onako ugrubo receno a mislim da se to moze posmatrati na milion nacina sa psiholoskog aspekta

A druga stvar je i to da ljudi potpuno drugacije razmisljaju o smrti nego o zivotu. prvo postoji strah od smrti, drugo kad zale pokojnika ustvari zale sebe pa kroz to se vjerovatno i postave prema pokojniku. Uvijek vide da ce i oni tako jednog dana i fora je da i za njima placu i da ih hvale ovako..



Strah je inace uzrok mnogih nasih postupaka bez da smo toga svjesni.

Opste je poznato da kad covjek umre, pocinjemo da ga kitimo finim epitetima. Mozda mu ne zaboravimo mane (ako nas nije dobro nedje nagazio),ali se trudimo da mu ih ne spominjemo i pokusavamo ga vidjeti u sto boljem svijetlu. Sad mene interesuje: sto nas koci da ga tako posmatramo dok ziv? Koji mehanizam nas sprjecava da zaboravljamo greske zivih ljudi,kao sto to radimo sa mrtvima? Ja imam nekoliko teorija koje podjednako dobro funkcionisu,ali bih volio prvo vas da cujem.
da li bi ti iznio svoje teorije bas bih voljela da cujem.. Desava se svakodnevno a nikad nisam nesto posebno o tome razmisljala do sada..

Strah je inace uzrok mnogih nasih postupaka bez da smo toga svjesni.
Da, a kad sam negdje malo analizirala nekako sam dosla do zakljucka da iza svega stoji strah od smrti..Znaci svaki strah negdje duboko je strah od smrti. Pocela sam od nekih banalnih stvari pa sam isla dublje zasto ej to tako dok nisam dosla uvijek do smrti.
Cak i ovi koji su se izjasnili da se ne boje smrti, mozda se ne boje logicki kad razmisljaju ali u podsvijesti je mislim ipak to jace od njih samih. Vjerujem da je malo onih na svijetu koji se zaista ne boje smrti, koji su se do te mjere priblizili Bogu

Najgore je onom koga nema...Dzordz Bernar Sho reche jednom da zhivot izjednachava ljude, a smrt otkriva istaknute...a dobro vam je poznata i ona zhivot je kao miris jela, jer nikad ne znash kada ce ischeznuti...

Najgore je onom koga nema...Dzordz Bernar Sho reche jednom da zhivot izjednachava ljude, a smrt otkriva istaknute...a dobro vam je poznata i ona zhivot je kao miris jela, jer nikad ne znash kada ce ischeznuti...
relativno je to je li mu najgore ili najbolje..a ne znam za to prije mozda da je obrnuto da smrt izjednacava ljude, vidis li da su poslije smrti svi najbolji:D

smrt je uvijek šok i žalost. na žalost imam puno onih koji su umrli i volim o njima razmišljati onako kako sam ih vidjela dok su bili živi sa svim njihovim vrlinama i manama..medjutim u svojoj porodici sam svjedokom gdje je jedan bračni partner nakon partnerove smrti o njemu pričao kao o nekom idealnom, a za života zamjerao mu je mnogo toga i smatrao ga krivcem za sve loše u svom životu..i to je toliko velika promjena kao da ne priča o istoj osobi..i često sam se u zadnje vrijeme pitala odakle ta iskrivljena slika..djelimično i razumijem..jer odlaskom jednog partnera prestaje dijalog jer oni mrtvi ne odgovaraju više pa im valjda zbog toga nije ni teško oprostiti..a i oni što ostaju osjećaju se nekako kao pobjednici..

Ljudi cesto ulaze nespremni u brakove, nesvjesni promjenue koju unose u svoj zivot. Brak donosi obaveze, brak donosi probleme, brak oduzima puno slobode...brak donosi i dobro i lose. Vrlo cesto ljudi okrivljuju bracnog partnera za sve te promjene, i to neki u tolikoj mjeri da zaborave na kraju koliko u stvari vole tu drugu osobu...:( Bojim se da se taj tvoj "slucaj" seko, kasno otrijeznio.

Sto se tice ogovaranja pokojnika...mislim da se mnogi ljudi boje kad se uzdrzavaju da kazu losu stvar o mrtvom covjeku.Mislim da je u najvecoj mjeri sujevjerje u pitanju. Vrlo je malo slucajeva kad to rade iz ljubavi. Govoriti ruzno o mrtvom covjeku je slicno kao i udarati invalida.Upucujemo otrovne strelice prema nekome ko ne moze da se brani.

inace ne volim da pricam o mrtvim ljudima jer smatram da ih treba ostaviti bukvalno u miru da pocivaju.
ako nismo sposobni tokom zivota da nekom covjeku nadjemo par vrlina,dobro je sto se barem suzdrzavamo da ga ne pljujemo kad je mrtav.

Mislim da ima toga da i strah i sujevjerje uticu na to...Na neki nacin, ta osoba koja umre za nas postaje nebesko bice, samim tim nedodirljivije i blize Bogu, pa se ustrucavamo da razmisljamo o njemu na los nacin, da time ne bi "uzrujali' Boga.
Druga moguca stvar je da tu na djelo stupa ona cinjenica da ljudi zaboravljaju lose, a pamte dobro. Posto je opste poznato da kod nas vazi da drugoj osobi sve mozemo oprostiti osim uspjeha, a smrt je sve samo uspijeh nije, onda bi i to mogao da bude jedan od razloga. Prosto, kao sto inace osjecamo sazaljenje prema inferiornima i nemocnima, a kompleks u blizini onih koji su mocniji od nas, pokojnika gledamo kao nekoga ko je izgubio zivot, dakle smrt se u nasoj sredini gleda kao nesto lose, tuzno, bilo da je rijec o nesreci ili prirodnoj smrti zbog starosti , pa samim tim zalimo pokojnika, on nam vise ne predstavlja prijetnju i samim tim negativne emocije u nama se smanjuju. Sve ovo, naravno, na nesvjesnom nivou.

E ovo ja zovem iskrenošću:)
[img=http://thumbnails.imajr.com/veselaosmrtnicahl6-719959.jpg] (http://imajr.com/veselaosmrtnicahl6-719959)

Covek kada umre iza njega ostaju dela,njih mogu komentarisati,a sta mogu pricati o mrtvaku?Bog dusu da mu prosti,malo mi je trulo da ga komentarisem da li je bio los ili dobar covek