Bio je jedan zanimljiv topic na CdM, pa mislim da bi bilo ok postaviti ga i ovdje.

Sigurno smo vec million puta culi optuzbe na nasoj politickoj areni zbog nedostatka patriotizma. A sto to tacno znaci? Dragi forumasi, nadam se da cete mi pomoci da razrijesimo ovu dilemu, koja jos uvijek drma krhku post referendumsku stabilnost Crne Gore.

Dakle – ljubav prema domovini. Dooobro. Sto to u stvari znaci? Poluobrazovanim, fanatizovanim ili ravnodusnim gradjanima je najlakse otadzbInu izjednaciti sa simbolima. Ali da li je tako?
Pretpostavimo da postoje odredjeni simboli (konvencionalno je odredjeno da to budu zastava, grb i himna) koji na neki nacin simbolizuju povezanost odredjene grupe ljudi koja zivi unutar odredjenog drzavnog okvira.

Ok, da li se s tim simbolima identifikuju svi gradjani Crne Gore. Odgovor je jasan – ne. Da li grijese? Ne, mislim da ne grijese – jer ti simboli su usvojeni uz ignorisanje njihovih politickih predstavnika, uz pokusaj nametanja ili ocekivanja da private tu odluku. Ja na njihovom mjestu to ne bih uradio (slicna stvar se desavala i 1991, tako da je princip sasvim isti). Postovanje tih simbola je druga stvar, ali sto se tice njihovog identifikovanja – sasvim su u pravu. Takve stvari se usvajaju uz dogovor, trazeci najveci zajednicki sadrzaoc, a ne prostim nametanjem odluka vecine.
Uostalom, ajde – neka se i svih 100% gradjana identifikuje sa tim simbolima. Da li je postovanje prema tim simbolima patriotizam? Da li je emocionalni dozivljaj prema zastavi, grbu ili himni – mjera patriotizma? Tesko. Mogu da prihvatim da taj emocionalni dio ima ulogu – ali da objasnjava patriotizam – ne vjerujem.

Ajmo dalje. Da li je patriotizam postovanje imena drzave? Da li sve sto ima predznak crnogorsko zasluzuje a priori postovanje, tj. treba da je bolje? Pogotovo ako se poredjuje s necim. Crnogorski fudbalski tim sa britanskim, crnogorski pjevac sa italijanskim, crnogorsko primorje protiv hrvatskog… Ok. Ali ovo I nije bas objektivno/istinito. Sto ako hrvatsko primorje zaista jeste bolje/ljepse od crnogorskog? Kakva je to ljubav zasnovana na neistini? Pa – kao i svaka ljubav koja pocinje sa laganjem – funkcionise ako se radi o kratkotrajnom snosaju. Na duge staze – to nimalo nije zdravo.

Hm. A sto je sa samim Crnogorcima? Da li meni treba biti blizi i drazi neko – samo zato sto je Crnogorac (posebna je prica kada se tu uvedu podjele na gradjanina Crne Gore i etnickog Crnogorca)? To je glupost, zar ne? Zar meni treba biti blizi neki irvas iz Niksica, lacmanin iz Kotora ili “gospodin” sa Cetinja – samo zato sto je Crnogorac – od mojih prijatelja iz Novog Sada, Mostara ili Minska – zbog kojih bi ruku u vatru stavio? Pa naravno da nije.

Uostalom, tesko da bi iko mogao da nabroji tri stvari koje vaze za sve Crnogorce (gradjane ili etnicke)…

Dobro – nasto se svodi onda patriotizam?

E pa, ono sto ja mislim, sve nesto gledajuci u knjige indzijele i uceci iz zapadnog iskustva.
Naime, kako je sama prica oko nacionalizma I nacionalne drzave – na zapadu dovela do toga da se odredjeni broj iskljucuje iz zajednica – zbog necega nasto licno nisu mogli da uticu (nacionalna pripadnost), vremenom su ljudi – patriotizam, kao ljubav prema otadzbini – poceli da dozivljavaju kao postovanje drzave.

A kako se postuje drzava?
Placanjem poreza, postovanjem zakona, aktivnim ucestvovanjem u grdjanskom i politickom zivotu. Sve ono sto pomaze odrzavanju drzavnog sistema, kao garanta kvaliteta zivota. To je bar lako. Mozes biti crnac, bijlac ili zut, hriscanin ili musliman, komunista ili kapitalista… ali svi mozemo da placamo poreze, svi mozemo da postujemo zakone i svi mozemo da budemo drustveno i politicki aktivni… To je onaj najmanji zajednicki sadrzaoc. Koji spaja sve heterogene djelove jednog drustva, drzave…

Sve ostalo, iz domena emocija – striktno spada u intimu. A iznosenje intime se u zrelim drustvima uvijek dozivljavalo kao nezrelost. Ili prostitucija. To su samo neprijatna obiljezja romantizma, iz kojeg je Zapad konacno izronio 1945. Romantizma, kojeg mi nanovo prozivljavamo, po bogznakoji put.

Stoga – da li i vi patriotizam dozivljavate kao ljubav prema (apstraktnim) stvarima koje nas dijele ili postovanje odredjenih pravila i normi koje trebaju vama kao pojedincu I dijelu drustva – da ucine zivot kvalitetnijim i srecnijim?

Kad odgovorite sebi na to pitanje, upravo ste zaokruzili jedan od ponudjenih brojeva na glasackom listicu.

http://forum.cafemontenegro.com/showthread.php?t=29909

... kada je pokuljao plamen nacional romantizma prvom polovinom XIX vijeka, iz pariskog dvora Adama Cartorijskog su se po porobljenom slovenskom istoku razmilili razni agenti, koji su promovisali nesto sto bi mogli nespretno nazvati panslavizmom. Ono sto su neki od tih ljudi donijeli na Balkan - vrijedni mestar ustavobranitelja, m'sje Garasanin je malcice modifikovao, te umjesto prilicno apstraktno slovenskog umetnuo srpsko - pozicionirajuci Srbiju kap Pijemont Juznih Slovena. Cuveno Nacertanije je materijalni dokaz njegovih planova.
E tada - na osnovama zajednickog jezika, vjere, proslosti - pocinje i konkretizovanje cijele price o srpskoj naciji, koja bi nadkrilila sve regionalne i narodne identitete pravolsavnog slovenskog zivlja. U Njegosu - takva je politika imala jednog od najsavjesnijih pregaoca. Otud se kod Njegosa, za razliku od svog prethodnika sv. Petra Cetinjskog - pocinje i sa mnogo angazovanijom pricom o srpskom jedinstvu, kao jedinom mogucem osnovu za borbu protiv Turske.
Nikola je vjerni nastavljac te tradicije - s malom razlikom: on je za razliku od nadahnutog i opijenog Njegosa imao malko zemaljskije pretenzije ka prestolu tako formirane drzave. Kao kralj junaka i crnih brda mislio je da mu to niko ne moze osporiti (dobro, tu se malo zestoko zeznuo jer je u narendih pola vijeka srpska drzava jacala institucije, a on svoj apsolutizam - te u direktnom sudaru nije bilo ni sumnje u konacnog pobjednika).

Naravno - a to je ono sto se vrlo malo ljudi trudi razumjeti ili misle da su razumjeli ako prodju vozom od BG do Bara - je da i u momentu najzivlje price o srpstvu Crnogoraca - to nikad nije znacilo pretpostavljanje jasnom identitetu Crnogoraca, koji se razvijao vjekovima. Ta su dva identiteta funkcionisala u ravnotezi.
Tacka preloma? Onog momenta kada je zvanicni Beograd odlucio da nasilno izbrise crnogorski sentiment i nametne uniformni srpski nacionalni identitet na kompletnom prostoru pravoslavnog slovenskog zivlja unutar granica prve Jugoslavije. Makedonci se mozda nisu bunili, ali su odmah nakon 1945. ucrtali jasnu razliku.
Kod Crnogoraca, ni nakon gusenja Bozicnog ustanka, otpor nije prestajao - koji je Komunisticka partija iskoristila i formalizovala na zasijedanju AVNOJ-a 1943 (sem, kao sto rekoh jos na nekom od prethodnih blogova - neko ne zeli da razvije tezu da je komunizam, koji po duhu ucenja Marxa uopste nije prepoznavao nacionalizam kao bitniji drustveni agens, odjednom stvorio naciju? I da je to jedini primjer u komunistickom svijetu...), a tokom turbulentnih 90-ih, vodjen Liberalnim Savezom taj proces biva priveden posljednjoj fazi, u kojoj biva preuzet od strane dominantnog politickog subjekta Crne Gore - DPSa. Zli jezici (koji su cesto u pravu u ovakvim diskusijama) bi mogli primijetiti da je tek tada crnogorska drzavotvorna ideja mogla biti prihvacena od strane vecine pucanstva, jer su tribuni DPS govorili jezikom prihvatljivim prosjecnom crnogorskom zoon politikonu. Ili da budem precizniji - uzvisena ideja drustvene emancipacije i shodno tome sazrijevanja kompletnog drustva - kao kljucnog preduslova za sustinsko upraznjavanje prava na samoopredjeljenje - jednostavno kao takva nije mogla biti prihvacena u jednom kulturnom/drustvenom kontekstu...

Tek vulgarno pojednostavljivanje te ideje i njeno svodjenje na konflikt sa konceptom srpstva pocinje poprimati obrise ideologije pojmljive i prihvatljive za prosjecnog crnogorskog gradjanina. Naravno - brisanjem one kljucne komponente cijele price - emancipacije (koja podrazumijeva suocavanje sa isitnom o sebi, usaglasavanjem oko kljucnih drustvenih interesa i jacanje drzavnog institucionalnog okvira, kao garanta ostvarivanja tih interesa) - ta ideja biva prihvatljiva i za aforementioned dominantni politicki subjekt...

Jer neki nisu shvatali, a neki nisu zeljeli da prihvate - da je drzava najveci civilizacijski domet unutar jednog globalnog ideoloskog koncepta (koji je danas na izdisaju), a koji pretpostavlja da jedno drustvo tezi zasnovati svoju drzavu - zbog zelje da autonomno odlucuje o svojim poslovima. Tj. da je dovoljno zrelo i sposobno da to radi. Sto - slozicemo se - prilicno odudara od crnogorske realnosti...

I tako je pocela posljednja faza crnogorske price, sa drzavnim referendumom...


PS: Proces koji je danas evidentan u Crnoj Gori - brisanje svih tragova prisustva srpskog sentimenta u nacionalnom identitetu Crnogoraca bljutav je koliko i onaj koji je na drugom kraju noza dodirivao crnogorsku posebnost. No dobro, konacnim rjesavanjem drzavnog pitanja odmice se Damoklov mac koji je sprjecavao otvorene debate o mnogim nerazjasnjenim pitanjim crnogorskog drustva. Vidjecemo.

Patriotizam je kad 565 ljudi ucestvuju u realizaciji TV dnevnika a mi im dajemo sasvim solidne plate za taj mukotrpan posao AHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAH

Patriotizam je udica zabodena u nekog crva (medijsku i drugu propagandisticku sarenlazu) za pecanje naivnih. Patriotizam je tip ideologije, religije, namijenjen prevashodno sirotinji za potrbe visih ciljeva (ili ciljeva ljudi na visim pozicijama).

Patriotizam je kada volis svoju zemlju i svoj narod. Lijepo zvuci ali u praksi se to nadogradi: da volis svoga vodju, mrzis komsiju, volis reprezentaciju, budes dio copora, itd.

Znaci partiotizam se provodi po onoj Kenedijevoj sto vi radite za drzavu a ne sta radi drzava za vas. U stvari to bi trebalka da bude obostrana ljubav. To bi bio partiotizam ovako je nesto izmedju platonske ljubavi i sovinizma.

Dok god drzava ne bude imala fer i kvalitetan odnos prema svakom pojedincu, u smislu raspodjele koristi od upravljanja nacionalnim resursima, obezbjedjivanja pravne i fizicke sigurnosti - dotle ce i identifikacija pojedinca sa tom drzavom biti pod znakom pitanja.

Napustimo oblast emocija - ona je ionako uvijek bila uzrok manipulacija i barjacenja. To neka ostane u ravni svakog pojedinca i njegovog/njenog intimnog dozivljaja.

Oblast raiconalnog? Sto ima ko da doda - na gorenavedeno, a doljecitirano?
Placanjem poreza, postovanjem zakona, aktivnim ucestvovanjem u grdjanskom i politickom zivotu. Sve ono sto pomaze odrzavanju drzavnog sistema, kao garanta kvaliteta zivota. To je bar lako. Mozes biti crnac, bijlac ili zut, hriscanin ili musliman, komunista ili kapitalista… ali svi mozemo da placamo poreze, svi mozemo da postujemo zakone i svi mozemo da budemo drustveno i politicki aktivni… To je onaj najmanji zajednicki sadrzaoc. Koji spaja sve heterogene djelove jednog drustva, drzave…

Viktor IVANČIĆ

ZOONACIJA
15. lipnja, 2008.




Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji ustvrdio je da "sam Bog zna zašto ptice lete u jatu". To je imalo biti objašnjenje zašto je Josip Jović Hrvat. To jest zašto "leti u jatu", s hrpicom perja u glavi.

Sam vrag zna što ga je nagnalo na toliku iskrenost, ali valjda je to ljubav prema pticama, jeguljama, krokodilima i drugim životinjskim vrstama iz čijeg promatranja on tumači tajne vlastite egzistencije. Osim toga, ono što "sam Bog zna" trebala bi biti čista mudrost, pa ako takvo što nakon jutarnje kave prospem pred čitatelje, misli Jović, bit ću delegirani mudroser – kolumnist po mjeri prirodnih procesa.

"Projektanti novog svjetskog poretka neće uspjeti, kao što nije uspjelo ni proleterskom internacionalizmu, potjerati nacije u ropotarnicu povijesti" – piše Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji – "iz jednostavnog razloga što previđaju samu ontološku strukturu čovjeka". Naime: "Prejak je zov domovine"!
U kojem je to smislu "zov domovine" "prejak", odnosno kakva je to "ontološka struktura čovjeka" kada ga domovina zove tako snažno? Evo objašnjenja:

"Čovjek je, između ostaloga, plemensko biće i tu se ne da ništa učiniti. Sam Bog zna zašto ptice lete u jatu i zašto jegulja mora prevaliti put od Opuzena do Sargaškog mora. Ne zna to ni jegulja, ali svejedno otpliva tamo daleko da bi izlegla jajašca iz kojih će nove jegulje zaploviti opet put Neretve."

Ovaj široki i hrabri zahvat u područja ontologije, peradarstva i marikulture trebao je Josipu Joviću da bi plastično obrazložio fenomen "okupljanja sto tisuća Hrvata u Klagenfurtu" – "koliko i na Thompsonovu koncertu u Zagrebu" – spremnih da tamo polože živote za pobjedu nacionalne nogometne reprezentacije. "Htjeli su jednostavno biti dijelom tog jata. Ne treba sumnjati, s jednakom strašću oni bi pošli, zlu ne trebalo, i u rat." A k tome: "nisu Hrvati uopće usamljeni u svom nacionalizmu", što se jasno vidi po brojnim drugim "jatima" koja ovih dana slijeću oko austrijskih stadiona. Moguće da je Hitchcock, zahvaćen tjeskobom od sličnih događaja, svojedobno snimio "Ptice".

Kolumnist Slobodne Dalmacije želi upozoriti na animalni karakter nacionalizma, na njegovo genijalno otkriće da je to osjećanje proizašlo iz samog temeljnog poriva, tj. iz ljudske (životinjske) prirode, "ontološke strukture čovjeka". Na stranu sad što su nacije, u historijskom smislu, relativno nova pojava, pa ako ih na okupu drži upravo "ontološka struktura čovjeka" – jer je u ljudskome biću "prejak zov domovine" da bi se nacije uspjele "potjerati u ropotarnicu povijesti" – onda je valjda i "ontološka struktura čovjeka" jedna suvremena činjenica, nastala u 19. stoljeću. Kako su ptice letjele, ribe plivale, a majmuni skakali prije nego što su nacije stupile na scenu, saznat ćemo u drugom nastavku.

Osobno imam više prigovora zbog toga što su u razjašnjenju "prirodnoga" osjećaja nacionalnog pripadništva, metodom zoološke analogije, nepravedno zaobiđene neke vrste, poput stjenica, bubašvaba, crva ili žohara. A zaista bi odlično zvučala rečenica: "Sam Bog zna zašto se crvi okupljaju na lešini..."

S druge strane, ne može se kazati da su primjerci iz bestijarija izabrani sasvim neznalački. Autor pokazuje smisao za nijanse već utoliko što u prosječnoga čovjeka (s njegovom ontološkom strukturom) "jato" budi neusporedivo ugodnije asocijacije nego "roj" ili "krdo".

Dok je bio sekretar Saveza komunista u poduzeću u kojemu sam i sam nekad radio, Jović je smatrao da je "zov ideologije", a ne "zov domovine", taj koji okuplja "jata". A što je ideju komunističkog univerzalizma bez problema uspio zamijeniti idejom lojalnosti krvi i tlu, bit će da je zato jer ga krase osobine jegulje: sposobnost vijugavoga gibanja u potrazi za odgovarajućim "jatom", tj. odgovarajućom većinom; blagotvorna elastičnost kičme, moglo bi se reći. Tako, paradoksalno, pozivajući se baš na jegulje kako bi objasnio da ljudska stvorenja ne mogu suspregnuti strasno prepuštanje nacionalnom kolektivitetu, Jović je predstavio svoja individualna svojstva. Definirao se kao pojedinac.

To, doduše, ne poništava osnovnu karakteristiku njegova hrvatstva, a radi se o bezumlju. Unaprijed se ograđujem od mogućih konotacija te nezgodne riječi, jer je ne koristim kao vrijednosni sud, nego u njenom elementarnom značenju, budući da Josip Jović, uz pomoć ontologije i dobrog poznavanja faune, obrazlaže kako je upravo bezumlje nužan preduvjet radosnome odgovoru na onaj fatalni "zov domovine": želiš li biti vjerni pripadnik nacije, želiš li biti "u jatu", ne smije ti u tome smetati pamet.

Kao što jegulja ne zna zašto pliva, "ali svejedno otpliva tamo daleko da bi izlegla jajašca...", tako ni Jović ne zna zašto je Hrvat, ali evidentno jest, pa će – ne znajući dakle zašto – otplivati do Thompsonova koncerta da bi, zajedno s još "sto tisuća Hrvata", izlegao svoja jajašca: tamo ljubavne krike prema domovini ionako prodaju pod sumnjivim etiketama, kao muda pod bubrege.

Josip Jović, drugim riječima, ne koristi razum da bi postupao kao Hrvat (ptica, jegulja), nego isključivo nagon, a to znači da je u stanju ostvariti se kao Hrvat tek ako je mozak isključen iz cijele životne operacije. Predanim suzdržavanjem od razmišljanja oslobađa se nagonsko gorivo zdravog nacionalizma. S obzirom da se radi o relativno jednostavnom postupku, ponekad se čini da je Hrvata znatno više nego što bi se to statistički dalo zaključiti.

U blizini sportskih borilišta oni niču kao gljive poslije kiše. Recimo Vlatko Marković, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, koji u Jutarnjem listu izjavljuje da je pobjeda naše reprezentacije protiv Nijemaca izuzetno važna, ali mu je ona protiv Engleza osobno draža, jer su mu "stričevi poginuli kod Bleiburga". Ili njegov intervjuist Tomislav Židak koji iznosi podatak da je Italija "zadnji put porazila Hrvatsku 1942."...

Imajući takve u vidu, poznati mrzitelj sporta George Orwell (autor "Životinjske farme"!) napisao je u prosincu 1945., još dok su leševi bili topli: "Ako želite nešto pridodati ogromnoj zalihi neprijateljstva koje postoji u svijetu u ovom trenutku, teško da možete učiniti što bolje od organiziranja nogometnih utakmica između Židova i Arapa, Nijemaca i Čeha, Indijaca i Britanaca, Rusa i Poljaka, Talijana i Jugoslavena (izmišljeni žitelji države koja je bila umjetna tvorevina, krletka naroda – op. V.I.), s tim da svaku utakmicu promatra mješovita publika od sto tisuća gledalaca."

To isto misli i Josip Jović, ali – za razliku od Orwella, koji o zoologiji nije imao blagoga pojma, pa je zato i pisao basne umjesto znanstveno fundiranih kolumni – on u "zalihi neprijateljstva" ne vidi ništa loše, naprotiv, "sam Bog zna" zašto je ona nužna, kao što ne može biti ništa loše kada jegulja, ne znajući zbog čega, otpliva "tamo daleko" od Opuzena do Sargaškog mora da bi izlegla jajašca...

Sve u svemu, teorija mi se dosta sviđa. Čak osjećam silno sažaljenje prema onom jadnom piscu – inače izrodu i propalici – koji je prije nekoliko godina objavio knjigu pod naslovom "Animal Croatica", i to u Beogradu (a gdje bi drugo?), jer nije dokučio sposobnost da se jednostavnim organicističkim formulama objasni čudo života i postrojavanja vrsta: ovce u toru, jegulje u Neretvi, prasci u svinjcu, medvjedi u šumi, Hrvati u Klagenfurtu... Jović u Slobodnoj.