Ne znam da li je ljubav kad ne mozete bez nekoga ili je to sebicnost i posesivnost

Mislim da je to sebicnos, jer svako ima pravo na slobodu

Ja sam kad se zaljubim posesivan. Ne previse ali mislim da nema ljubavi ako covjek ne osjeca malo posesivnosti prema voljenoj osobi

Ne znam da li je ljubav kad ne mozete bez nekoga ili je to sebicnost i posesivnost

Meni ljubavi nema bez posesivnosti i ljubomore

Cudna, cutljiva je stvar ljubav- takjo rastrzana izmedju neceg lepog i neceg varljivog :D

Cudna, cutljiva je stvar ljubav- takjo rastrzana izmedju neceg lepog i neceg varljivog :D

Svidje mi se kako sti to srocila u jednu recenicu. Djelujes mi kao da se bavis knjizevnoscu?

Ne znam da li je ljubav kad ne mozete bez nekoga ili je to sebicnost i posesivnost

Sebicnost i posesivnost ili kako kazes kada ne mozes bez nakoga, vise bih vezala za strast, ne sigurnost, ne poverenje.Ljubav je nesto iznad toga kada postoji postovanje, poverenje, razumevanje.Jer kada postoji razumevanje tu nema mesta sebicnosti i posesivnosti.

:?:

Ne znam da li je ljubav kad ne mozete bez nekoga ili je to sebicnost i posesivnost
Nema toga bez koga se ne može - kaže stara poslovica.Osoba koja se tako ponaša i ne da partneru da diše je jedna vrsta polipa, parazita.
Kad se shvati jedno, a to je da nikoga ne moraš vjeèno voljeti i da tebe niko vjeèno ne mora voljeti onda se kockice postave na svoje mjesto.
Posesivnost stvara ljubomoru, a ljubomora je bolest kojoj nema lijeka.

Lijek za ljubomru.
Mjenjaj partnera-cu. :lol:

Ne znam da li je ljubav kad ne mozete bez nekoga ili je to sebicnost i posesivnost
Nema toga bez koga se ne može - kaže stara poslovica.Osoba koja se tako ponaša i ne da partneru da diše je jedna vrsta polipa, parazita.
Kad se shvati jedno, a to je da nikoga ne moraš vjeèno voljeti i da tebe niko vjeèno ne mora voljeti onda se kockice postave na svoje mjesto.
Posesivnost stvara ljubomoru, a ljubomora je bolest kojoj nema lijeka.


Slazem se.Ja sam imala jednog dragog koji mi je svaki pet minuta govorio "volim te" i "ne mogu bez tebe" stiskao i grlio,svejedno gdje smo
i sta radimo.Tako i za stolom,dok jedemo,uzas.Kad nisam ispalila,udavio me.Jedva se oslobodila napasti.
Moze se bez svakoga,a normalno kada se neko voli da mora biti i ljubomore,normalno dok ne prelazi granice razuma.

Znam za taj osjeæaj. Previše ljubavi je tako zamorno. Bar je meni bilo. Prvo sam pomislila da je problem u meni, ali sada shvatam da se ništa ne može silom.
Npr. znao je da me, dok džogiramo, uhvati za vrat po 100 puta i poljubi u lice sve dok mi ne prisjedne i trèanje i poljupci.
Ili u gradu, ili dok gledam film...
Nisam mogla vjerovati da mi nešto tako može toliko smetati.

mislim da ja imam jedno pitanje, mada mozda ne trebam pitati bas na ovoj temi??al....potrebna mi je pomoci:) kako mogu natjerati decka da se zaljubi u mene? znaci bas, bas da loodi za mnom... znam da mu se svidjam, al....ak bi se zaljubio, mozda bih mogao sve uciniti za mene:)???????molim vas da mi ozbiljno odgovorite:)...................................... ............hvala

Lavice, nemoj svoju moč stavljati u tuđe ruke jer će ti takva "sreća" biti varljiva! Najteže riješenje je i najbolje. Ljubav se ne moli, ljubav se ne kupuje..ljubav dolazi u slobodi ljudskoga srca. A tvoje srce će biti slobodno kad drugome pustiš da sam odluči oće li ti dati svoje srce, odnosno sebe.

p.s.
Vijeruj mi da stvarno zna biti naporno kad neko baš sve želi učiniti za tebe jer po meni to i nije nešto šta se zove ljubav. :)

Jedan indijski mistik ovako govori o nesebičnoj ljubavi. Kada neki čovjek vidi da njegov sin nosi pohabanu odjeću, on čini sve što može da bi mu pribavio novu trudeći se da ga učini srećnim. Pod ovim okolnostima on smatra da prema sinu osjeća samo čistu ljubav. Ali u ovom brzom odazivu na sinovljevu nevolju, ideja „moje“ ne igra malu ulogu. Jer, kada bi on vidio tuđe dijete na ulici u pohabanoj odjeći, ne bi se odazvao kao što je to učinio u slučaju svog sina. Ovo pokazuje da je, zapravo, mada možda nije sasvim svjestan toga, njegovo ponašanje prema sinu u velikoj mjeri sebično. Osjećaj za „moje“ leži duboko u pozadini uma i može se izvući na površinu jedino dubljom analizom. Ako bi čovjekovo ophođenje prema sinu nekog tuđinca bilo jednako kao i ophođenje prema svom sinu, onda bi se moglo reći da je po srijedi čista i nesebična ljubav.

Ljudska ljubav ima za osnovu ego-svijest koju pokreću bezbrojne želje. Želje utiču na ljubav na mnoge načine. Poput raznih vrsta cvijeća čije oblike krase bezbrojne nijanse, tako i u ljudskoj ljubavi postoji beskonačno mnogo nijansi i tananih razlika.
Ljudsku ljubav prate mnogi ometajući činioci: zaljubljenost, požuda, pohlepa, ljutnja i ljubomora.
Zaljubljen čovjek zaneseno, s divljenjem, voli objekat svojih čula; kada ga obuzme požuda, on žudi sa čulnim senzacijama u vezi s tim objektom, a kada ga savlada pohlepa, on želi da ga posjeduje. Ljutnja i ljubomora se javljaju onda kada je ljubav ugrožena ili blizu toga da bude ugrožena.
Ljubav treba pažljivo razlučiti od ometajućih činilaca kao što su zaljubljenost, strast, pohlepa i ljubomora. Zaljubljenost čini čovjeka pasivnom žrtvom ubjeđenja u privlačnost objekta. Kod prave ljubavi postoji aktivno uvažavanje suštinskih vrijednosti objekta ljubavi.

Požuda je oslanjanje na čula iz čega slijedi duhovna potčinjenost čulima, dok se kroz ljubav uspostavlja neposredna veza sa stvarnošću skrivenom iza pojavnih oblika. U požudi se život sužava, a u ljubavi širi. Voleći nekog, mi kao da dodajemo na svoj život još jedan. Naš život je umnožen, mi doslovno posjedujemo dva centra. Kada volimo Život i cijeli svijet, to je kao da učestvujemo u životu cijelog svijeta, a kada nas obuzme požuda, javlja se pad životnog tonusa i mi smo beznadežno zavisni od oblika koga doživljavamo kao različitog od sebe. U požudi je naglašena razdvojenost i patnja, a u ljubavi osjećaj jedinstva i radosti. Požuda je rasipanje, ljubav obnavljanje. Požuda je žeđ čula, ljubav izlivanje duha. Požuda traži da bude ispunjena, a ljubav je ispunjenost sama. Požudu prati uzbuđenje, a ljubav potpuni spokoj.

Ljubav ne postavlja pitanje kako prisvojiti drugu osobu, već teče slobodno i kreativno i uvijek iznova ispunjava i nadahnjuje voljeno biće, ne tražeći ništa za uzvrat. Paradoksalno je da pohlepa, koja nastoji da prisvoji drugo biće, u stvari ima suprotan efekat – „ja“ vremenom pada pod vlast objekta svoje žudnje. Dotle ljubav dovodi do duhovnog ujedinjenja sa voljenim. Vođeno pohlepom, ja“ pokušava da prisvoji objekat, a završava u vlasti samog objekta. U ljubavi, „ja“ se bezrezervno nudi voljenom, ali u samom tom činu čovjek shvata da je voljeni već sadržan u njemu samom.