Moja draga explosion me podsjeti da nemamo jednu veoma bitnu temu...

Dakle...


Bengalski pesnik, pisac, kompozitor i slikar. Rodjen je 7. maja 1861. u Kalkuti. Objavio je nekoliko zbirki poezije ukljucujuci i Manasi (Otelovljenje uma), koju je objavio u njegovim dvadesetim godinama. Njegovu kasniju versku poeziju Zapad je upoznao zahvaljujuci zbirci Gradinar (1912). Na putovanjima i predavanjima po svetu upoznavao je Zapad s indijskom kulturom i obrnuto. Svim srcem se zalagao za nezavisnost Indije; u znak protesta protiv masakra u Amricaru, vratio je cin vitezakoji je primio 1915. godine. Godine 1913. dobio je Nobelovu nagradu za knjizevnost. Umro je 7. avgusta 1941. u Kalkuti.

GRADINAR

Išao sam sumračnom stazom jednog sna da tražim draganu,
koja je moja bila u jednom ranijem životu.

Njen je dom stajao na kraju jedne opustele ulice.
Njen omiljeni paun dremao je na šipci,
na večernjem vetru, a u uglu ćutahu golubovi.

Ona spusti žižak pored kapije i stade preda me.
Podiže svoje krupne oči k mojima,
i zapita me nemo: "Zdravo li si, prijatelju?"
Pokušah da odgovorim, ali nam se reči izgubiše i zaboraviše.

Premišljah neprestano, ali nam imena naša ne htedoše pasti na um.
U očima joj zablistaše suze. Ona podiže svoju desnicu k meni.
Uzeh je i ostah ćuteći.

Naš je žižak treperio na večernjem vetru i ugasio se.

(...)

Tužne su tvoje pronicljive oči. Ispituju dušu moju kao mesec kada bi hteo da pronikne more.
Razgolitio sam svoj život pred očima tvojim od kraja do kraja, i ništa nisam sakrio ni zadržao. Zato me ne poznaješ.
Da je dragi kamen, mogao bih ga razbiti u stotinu zrnaca i nanizati ogrlicu tebi oko vrata.
Da je cvet, svež i malen i sladak, otkinuo bih ga sa peteljke i udenuo tebi u kosu.

Ali to je srce moje, dragana. Gde su obale njegove, a gde njegovo dno?
Ne poznaješ međe toga kraljevstva i ipak si njegova kraljica.
Da je samo trenutak radosti, on bi procvetao u laki osmejak, i ti bi ga mogla videti i čitati u trenutku.
Da je samo bol, on bi se rastopio u sjajne suze, u kojima bi se ogledala njegova najdublja tajna, tajna bez reči.

Ali to je ljubav, dragana moja.
Njena radost i bol bez granica, beskrajne su njene želje i njeno bogatstvo.
Ona ti je bliska kao život, pa ipak je ne možeš nikada potpuno poznati.

(...)

Ti si večernji oblak koji bludi nebom mojih snova.
Čežnjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim beskonačnim snovima!
Tvoja su stopala ružičasto rumena od ognja mog čežnjivog srca, ti koja žnješ moje večernje pesme!
Tvoje su usne gorkoslatke od ukusa vina mojih patnji.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim usamljenim snovima!
Senkom svoje strasti zacrnio sam oči tvoje, stalna gošćo u dubinama moga pogleda.
Vezao sam te, dragana, i uhvatio u mrežu svoje svirke.
Ti si moja, moja, ti koja obitavaš u mojim besmrtnim snovima!

RECI MI, je li sve to istina, dragane, reci mi je li sve to istina.
Kada ove oči sipaju munje, tamni oblaci u grudima tvojim odgovaraju burom.
Je li istina da su moje usne slatke kao razvijeni pupoljak prve ljubavi?
Oklevaju li uspomene minulih majskih noći u mojim udovima?
Treperi li zemlja kao harfa u pesmama - kada je moja stopala dodirnu?
Je li istina da iz očiju noći kaplje rosa kada se pokažem, i da se zora veseli kada obavije moje telo?
Je li istina, je li istina da je tvoja ljubav lutala kroz vekove i svetove tražeći mene?
I kada si me našao, da je tvoja duga čežnja našla svoje krajnje spokojstvo u mom nežnom govoru, u mojim očima, i usnama, i u mojoj bujnoj kosi?
Je li istina da je tajna beskonačnosti ispisana na mom malom čelu?
Reci mi, o dragane, je li sve to istina?


********************************************


DOĐI PROLEĆE, smeli ljubavniče zemljin, neka zakuca srce šuma, nestrpljivo da se izrazi!
Dođi u naletima nemira usred lišća i cveća koje hita da se razvije.
Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljenih klica!
Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugašenu, napor koji je pao u letargiju, osnaži našu borbu malaksalu, budi pobednik smrti!


********************************************


SEĆAM SE toga dana.
Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoju spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao žice; nehotice muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao, zastala kod mojih vrata, pobegla, dvoumeći se. Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid; najzad je tiho ušla u sobu i sela.
Pognute glave hitro okreće iglu u tišini. Uskoro zastaje, i ide da pogleda kroz prozor drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva, punog senki, pesme i tišine.
Ništa drugo.


**********************************************


GAZEĆI TRAVU na stazi, začuh: "Poznaješ li me?"
Osvrhuh se, pogledah je i rekoh: "Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice."
Ona odgovori: "Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti."
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Poćutah trenutak, a zatim zapitah: "Jesi li iscrpla sav teret suza?"
Osmehnu se i ne odgovori. Razumedoh da je njen plač imao vremena da nauči govor osmeha.
"Nekada", prošaputa ona, "govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu."
Zbunjen, rekoh: "Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav".
I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh: "I ti si se promenila. Nekadašnji bol postao je vedrina."


********************************************


O SVETLOSTI, svetlosti moja, koja celivaš oči i stišavaš srca!
Ah, dragane, svetlost igra u središtu mog života; svetlost dotiče, dragane, strune ljubavi moje; nebo se otvara, vetar duva pomamno, kikot juri zemljom.
Leptiri šire krila u moru svetlosti; kruna svetlosnih vala treperi od ljiljana i jasmina.
Dragane, svetlost preliva zlatom oblake i rasipa drago kamenje.
Sa lista na list, dragane, skakuće veselje i bezmerna radost. Nebeska reka izašla je iz korita, potop radosti se razlio.


********************************************


DAN JE MRAČAN od kiše.
Besne munje cepaju oblake u dronjke, i šuma je kao zatvoreni lav koji očajno trese grivom.
U takav dan, usred razularenih vetrova, daj mi da se smirim u tvome prisustvu.
Jer je žalosno nebo ispunilo senkom moju samoću, i pred njim se tvoj božanski dodir utiskuje dublje u moje srce.

Čeznem da ti kazem najdublje reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči što imam za te; ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek, ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

"Vjeruj ljubavi i onda kada zadaje bol! Ne zatvaraj svoje srce."
"Ah, ne, prijatelju, mračne su tvoje reči, ne mogu ih razumeti."

"O dragana, srce je tu da se daruje samo jednom suzom, jednom pesmom."
"Ah, ne, prijatelju tvoje su reči mračne, ne mogu ih razumeti."

"Radost je osetljiva kao kap rose: dok se smeje, već umire.
Ali je jad jak i žilav. Pusti ljubav punu jada neka bdi u očima tvojim."
"Ah, ne, prijatelju tvoje su reči mračne, ne mogu ih razumeti."

"Lotos cveta gledajući sunce i gubi sve što ima.
Ne bi mogao poneti pupoljke u večitoj zimskoj magli."
"Ah, ne, prijatelju tvoje su reči mračne, ne mogu ih razumeti."

Da te ne bih lako poznao, igras se sa mnom.
Zasenjujes me munjama svog smejanja, da bi sakrila suze svoje.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikada ne kazes rec koju bi trebalo.

Da te ne bih ocenio, izmices mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomesao sa mnogima, stojis odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikada ne ides putem kojim bi trebalo.

Tvoj zahtev je veci od od prohteva drugih, zato cutis.
Pritvornom ravnodusnocu ne hajes za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje;
Nikada ne uzimas sto bi trebalo.

Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbe - vreme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija
nežni cvet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da propustim
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leđa?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.

Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmehni se moja zlatna jeseni;
dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Dođi i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.

Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste
mi vi ceo svet.
Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti
rešen,
ne dopustiti nikome da te teši.

Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oči k mojima.

Ja mogu samo svoje suze da obrišem
i da izmenim melodiju svoje pesme:
Jer je vreme kratko!

liv_tyler odlican izbor:)

liv_tyler odlican izbor:)

Hvala :hug432:

bravo frx! svaka cast! cim budem imala malo vise vremena eto i mene sa stihovima!

samo moram da dodam da je cesta vezrija njegovog prezimena tagor, zatim tagora, a zapravo je ispravno tagore! provjereno od strane profesora koji je radio u indiji ;)

bravo frx! svaka cast! cim budem imala malo vise vremena eto i mene sa stihovima!

Samo lagano... :thumb_yello:

A sto se tice prezimena, ne znam... Na knjizi koju sam ja citao je pisalo "Tagor", pa sam tako i stavio...
A mod moze da prepravi, ako ga ne mrzi...

Gonim zlatnoga jelena.
Smejte mi se, prijatelji, ali ja jurim za utvarom koja me zachikava.
Jurim preko humova i dolina, prokrstario sam bezimene zemlje goneci zlatnoga jelena.
Dok vi dolazite i kupujete na trgu i vracate se doma natovareni robo, mene dodirnu draz vetrova bez zavicaja, ali ne znam gde i kad.
Oslobodio sa srce briga; sve sto sam imao ostavio sam daleko za sobom.
sad jurim preko humova i dolina, krsterim kroz bezimene zemlje - goneci zlatnoga jelena.

U kavezu je bila pitoma ptica, slobodna ptica bila je u gori.
Kada je doslo vreme, susretose se; tako je hteo usud.
Slobodna ptica peva: "O draga, vinimo se u goru".
ptica u kavezu cvrkuce: "Hajde da zivimo zajedno u kavezu".
Slobodna ptica rece: "Gde je prostora za resetkom da se rasire krila?"
"Avaj", vapije ptica u kavezu, "gde cu se u oblacima odmarati od sipke?"

Slobodna ptica kliche: "Miljeno moje, otpevaj mi pesmu dubrava".
Ptica ukavezu veli: "Sedi do mene, da te naucim govoru mudraca".
Sumska ptica klice: "Ah, ne, ne! Pesme se ne mogu nikada nauciti!"
Ptica u kavezu veli: "Tesko meni, zaboravila sam pesme dubrava".
Njihova je ljubav zarka, puna zudnje, ali one ne mogu nikada da lete krilo uz krilo.
Kroz resetku na kavezu gledaju se i uazlud trude da se upoznaju.
Leprsaju cheznjivo krilima svojim i pevaju: " Hodi blize, drago moje".
Slobodna ptica kliche: "Ne ide, strah me zatvorenih vrata na kavezu".
Ptica u kavezu cvrkuce: " AVaj, KRILA SU MI IZNEMOGLA I MRTVA"

P.S. KAD CITAM OVU PJESMU TAKO ZALIM STO NE MOGU DA JE RAZUMIJEM I CITAM U ORIGINALU!

bi li, lepojko, okacila svoj venac od svezega cveca meni o vrat?
ali znaj da je venac koji sam ja ispleo namenjen mnogima, onima sto letimicno pored nekoga prolaze, sto obitavaju u neispitanim zemljama ili zive u pesmama pesnika.

dockan je da trazis da izmenjamo srca svoja.
bilo je vreme kada mi je zivot bio kao pupoljak, mirsi mu je bio u jezgru.
sada je na sve strane rasejan.
ko zna cini koje bi ga ponovo sakupile?
srce moje ne pripada meni da bih ga jednoj darovao, darovao sam ga mnogima.

BUBICE, evo ze tebe!
..........................
dragi moji, znate da smo smrtni. Pa je li mudro kidati srce zbog jedne, koja je odnela svoje?
jer je vreme kratko.

slatko je sedeti u uglu i razmisljati i pevati da ste mi vi ceo svet.
hrabro je pozeleti srecu svome bolu, i biti resen, ne dopustiti nikome da te tesi.
ali jedan nov lik gleda kroz moja vrata i podize svoje oci k mojima.
ja mogu samo svoje suze da utrem i da izmenim melodiju svoje pesme.
jer je vreme kratko.

evo jedne crtice, ne citajte je povrsno, rabindranat je sav chulan,sav u nagovjestajima i metaforama......

o svete! tvoj sam cvet uzabrao.
stegao sam ga na srce, a trn me ubode.
kada minu dan i pade sumrak, videh da je cvet uveo, ali je bol ostao.

o svete! mnogo ce jos cveca s mirisom i ponosom doci k tebi.
ali je za mene vreme berbe proslo; i cele tamne noci nemam svoje ruze, ostao je samo bol.
p.s. savrsenstvo!!!

Zivot je nas kratak, samo nekoliko dana poklanja ljubavi.
"DRAGANA, PRE MNOGO VREMENA IZUMEO JE TVOJ PESNIK JEDNU PESMU.
AVAJ, NESMOTREN, ZAKACIH JE ZA ZVONKO PRSTENJE NA TVOJIM NOGAMA I ONA SE RAZBI.
RAZDROBI SE U MALE PESMICE, RASUTE PRED TVOJIM NOGAMA.
TAJ GUBITAK DRAGANA, MORAS MI NADOKNADITI.
AKO SU UNISTENA PRAVA KOJA POLAZEM NA BESMRTNU SLAVU POSLE SMRTI, UCHINI ME BESMRTNIM TI DOK ZIVIM.
I JA NECU ZALITI ZA GUBITKOM, NITI CU TE PREKORETI".

Nijesi čuo tihe korake?
Dolazi, dolazi, uvijek dolazi.
U svakom trenu i u svako doba, svaki dan i svaku noć – dolazi, dolazi, uvijek dolazi.
Mnoge pjesme sam pjevao ja, u različitim raspoloženjima uma, ali svaki glas objavljivao je: dolazi, dolazi, uvijek dolazi.
Na šumskim stazama u dane ispunjene mirisima osunčanog proljeća: dolazi, dolazi, uvijek dolazi.
U kišnoj sumaglici ljetnjih noći , na gromovitim kolima oblaka, dolazi, dolazi, uvijek dolazi.
U svakoj mojoj tuzi Njegovi koraci spuštaju se na moje srce i zlatasti dodir Njegovih nogu zablista u mojoj radosti.
Nijesam se osvijestio u trenu kada sam prvi put prestupio prag života.
Kakva me je moć prinudila da se moje biće otvori za ovu veliku misteriju, kao pupoljak u dubini ponoćne šume! Čim sam u jutro svog života podigao pogled prema svjetlosti, u tom trenu sam osjetio da nijesam stranac na ovom svijetu, da me je svojim nedokučivim rukama, bez imena i oblika, podigao u licu moje majke.
Isti ovaj nepoznati pojaviće se isto tako i u smrti: kao da sam ga poznavao od vječitih vremena. I budići da volim život, znam i da ću smrt isto tako voljeti.
Dijete zajeca čim ga majka odvoji od desne dojke da bi već u sljedećem trenu našlo utjehu na lijevoj dojci.

Moje srce,
ptica daljine,
naslo je svoje nebo u tvojim ocima.
One su kolijevka jutra,
carstvo zvijezda.
Moje su pjesme potonule u njihove dubine.
Pusti me samo da se vinem u to nebo,
u njegovo osamno bespuce.
Pusti me samo da dijelim njegove oblake,
da sirim krila u sjaju njegovog sunca.

Upagupta, Budin učenik, spava u
prašini pored zida grada Mathura.
Sva svijetla su pogašena, vrata su zatvorena,
i zvijezde su sakrivene mračnim
avgustovskim nebom.
Čija to stopala, na kojima zveckaju narukvice,
iznenada dotiču njegove grudi?
Probudio se zapanjen, a svjetlost lampe u
rukama žene,
pala je na njegove oči pune oproštaja.
To je igračica, okićena nakitom,
u svjetloplavom ogrtaču, opijena vinom
mladosti.
Spustila je lampu i ugledala prelijepo lice
mladog askete.
„Oprosti mi, mladi asketo“, rekla je žena,
„Ljubazno te molim da dođeš u moju kuću.
Prašnjava zemlja
nije pogodan krevet za tebe“.
Mladi asketa je odgovorio: „Ženo,
idi svojim putem;
Kada bude pravo vrijeme, doći ću ti“.
Iznenada, crna noć je pokazala svoje zube
udarom groma.
Iz ugla neba, zarežala je oluja, a
žena se stresla u strahu od neke
nepoznate opasnosti.
Ni godina dana nije prošla.
Bilo je veče jednog aprilskog proljećnog dana,
grane drveća pored puta bile su u pupoljcima.
Vesele note flaute razlivale su se po
toplom proljećnom vazduhu iz daleka.
Građani su otišli u šumu na
festival cvijeća.
Sa sredine neba pun mjesec gledao je
sjenke tihog grada.
Mladi asketa koračao je usamljenom ulicom,
dok su nad njegovom glavom, na granama
mango drveta,
kukavice bolesne od ljubavi širile svoju
besanu jadikovku.
Upagupta je prošao kroz kapiju grada
i zastao uz njegove bedeme.
Da li je to žena ležala uz njegova stopala
u sjenci mango drveta?
Pogođeno crnom pošašću, njeno tijelo
bilo je prekriveno ranam velikih boginja,
u žurbi su je izbacili iz grada
kako bi izbjegli zarazu.
Asketa je sjeo uz nju, stavio njenu glavu na
svoja koljena,
ovlažio joj usne vodom i
namazao njeno tijelo balzamom sandalovine.
„Ko si ti, milosni čovječe?“, upitala je žena.
„Konačno je došlo vrijeme da te
posjetim, i ovdje sam“, odgovorio je
mladi asketa.

TAMO GDJE JE UM NEUSTRAŠIV

Tamo gdje je um neustrašiv i gdje se glava visoko diže;
Tamo gdje je znanje slobodno;
Tamo gdje svijet nije raskomadan uzanim domaćim zidovima;
Tamo gdje riječi izviru iz dubina istine;
Tamo gdje neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu;
Tamo gdje jasni potok razuma nije zalutao u turobnoj pješćanoj pustinji mrtvog naselja;
Tamo gdje ti vodiš um u vječno rastuću misao i djelanje -
Na tom nebu slobode, Oče moj, daj da se moja zemlja probudi.

Jednog dana bio sam na čamcu u Gangi. Bilo je prekrasno jesenje veče. Sunce tek što je zašlo; tišina nebeskog svoda je bila sva od neiskazanog spokoja i divote. Golema površina vode je bila sasvim glatka i odražavala je sve promjenljive sjenke sutonskog sjaja. Kilometri puste pješčane obale pružali su se poput džinovskog vodozemskog reptila iz nekog prepotopskog doba, sa krljuštima koji svjetlucaju u blistavim bojama. Dok je naš čamac nečujno klizio pokraj strme rječne obale, ukrašene rupicama gnijezda ptičje kolonije, iznenada je velika riba iskočila nad površinu vode i potom iščezla, prikazavši na svojoj nestajućoj pojavi sve boje večernjeg neba. Na trenutak je povukla u stranu raznobojni zastor, iza kojeg se nalazio tihi svijet prepun životne radosti. Pojavila se iz dubina svog tajanstvenog prebivališta sa predivnom plesnom kretnjom i dodala svoju melodiju tihoj simfoniji umirućeg dana. Osjećao sam se kao da mi je upućen prijateljski pozdrav iz dalekog svijeta na njegovom maternjem jeziku i to mi je dirnulo srce bljeskom zadovoljstva. Tada je iznenada čovjek za kormilom uzviknuo sa jasnim tonom žaljenja : „O, kako velika riba!“. On je smjesta imao viziju ribe uhvaćene i pripremljene za njegovu večeru. Bio je u stanju da gleda na ribu isključivo posredstvom svoje želje, i tako je previdio cijelu istinu o njenom postojanju. Ali, čovjek nije samo životinja. On stremi ka duhovnom viđenju, koje je viđenje cjelovite stvarnosti. To mu pruža najviše ushićenje, jer mu otkriva najdublje jedinstvo koje postoji između njega i njegove sredine. Naše želje su ono što ograničava domet naše samorealizacije, sprečava širenje naše svjesnosti i prouzrokuje grijeh, koji je najskrovitija pregrada koja nas drži odvojenima od našeg Boga, izazivajući razdor i bahatost isključivosti. Jer, grijeh nije samo radnja, nego – načelni životni stav koji prihvata zdravo za gotovo da je naš cilj ograničen, da je naša ličnost krajnja stvarnost i da nijesmo u suštini svi jedno, nego da svako postoji zarad svoje zasebne individualne egzistencije.

KRAJ

Vrijeme je da pođem, mama, ja idem. Kada u nejasno praskozorje pružiš ruke prema kolijevci da uzmeš svoga mališana, ja ću reći: „Tamo nema mališana!“. Mama, ja idem.
Pretvoriću se u nježni dašak vazduha i maziću te; biću namreškana voda u kojoj se ti kupaš i ljubiću te, ljubiću te neprekidno.
Za vrijeme olujne noći, dok kiša šumi u lišću, ti ćeš čuti moj šapat iznad svoje postelje i moj smijeh će prodrijeti u tvoju sobu u obliku blještavih munja.
I ako budeš ležala budna do kasno u noć, misleći na svoga mališana, ja ću ti zapjevati pjesmu sa zvijezda: „Spavaj, mama, spavaj“.
Na lutajućim mjesečevim zracima prikrašču se tvojoj postelji i leći ću na tvoje grudi, dok ćeš ti i dalje mirno spavati.
Pretvoriću se u san i kroz mali otvor na tvojim kapcima provući ću se u dubinu tvoga sna; a kada se probudiš i uznemireno pogledaš unaokolo, ja ću kao mali šumski svitac izletjeti u mrak.
Kada se na veliki praznik Pundža skupe susjedska djeca i počnu da se igraju oko kuće, ja ću se pretvoriti u zvuke flaute i cijelog dana ću primoravati tvoje srce da uzbuđeno treperi.
Na praznik Pudža doći će draga teta, donijeće poklone i reći: „Gdje je naš mališan, sestro?“ Mama, ti ćeš joj odgovoriti nježno i jedva čujno: „On je u zenicama mojih očiju, on je u cijelom mom tijelu i u mojoj duši“.

Moj život u mladosti bješe poput cvijeta - cvijeta koji otpušta laticu ili dvije iz svoga obilja i nikad ne osjeća gubitak kada proljećni lahor dođe da prosi na njegovim vratima.
Sada, na kraju mladosti, život mi je poput ploda i nema šta da štedi, već čeka da se sav ponudi sa izdašnim teretom slasti.

Cini mi se da sam te morao voleti na bezbroj nacina, bezbroj puta,
u zivotu nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvek.
Moje opcinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pesama,
primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje razlicite nacine,
u zivotu nakon zivota, u dobu nakon doba, zauvek.

Kada god cujem stare price o ljubavi, to je stolecima star bol,
ta stara prica o razdvojenosti ili zajednickom zivotu.
Kao sto uvek gledam iznova u proslost, na kraju uvek ti iskrsnes,
prekrivac sjaja polarne zvezde koja isijava kroz tamu vremena:
postajes simbol onoga sto se pamti zauvek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora,
srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milion drugih ljubavnika, deleci istu
stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka-
stara ljubav, ali u obliku koji se radja i radja uvek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronasavsi svoj kraj u tebi,
ljubav coveka svih vremena, proslosti i vecnosti:
univerzalna sreca, univerzalna tuga, univerzalni zivot.
Secanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom nasom ljubavlju-
i pesme svih pesnika, proslosti i vecnosti.

RECI MI, je li sve to istina, dragane, reci mi je li sve to istina.
Kada ove oči sipaju munje, tamni oblaci u grudima tvojim odgovaraju burom.
Je li istina da su moje usne slatke kao razvijeni pupoljak prve ljubavi?
Oklevaju li uspomene minulih majskih noći u mojim udovima?
Treperi li zemlja kao harfa u pesmama - kada je moja stopala dodirnu?
Je li istina da iz očiju noći kaplje rosa kada se pokažem, i da se zora veseli kada obavije moje telo?
Je li istina, je li istina da je tvoja ljubav lutala kroz vekove i svetove tražeći mene?
I kada si me našao, da je tvoja duga čežnja našla svoje krajnje spokojstvo u mom nežnom govoru, u mojim očima, i usnama, i u mojoj bujnoj kosi?
Je li istina da je tajna beskonačnosti ispisana na mom malom čelu?
Reci mi, o dragane, je li sve to istina?


.
E morah ovo izdvojiti,jer mi je to najdraze od njega:).

Budi spremno da se otisneš, srce moje, i pusti da okleva ko mora.
Jer, tvoje je ime izviknuto u jutarnjem nebu. Ne čekaj ni na koga!
Pupoljak čezne za noći i rosom, ali rascvjetali cvijet doziva slobodu svijetla.
Razvali svoju oplatu, srce moje, i odazovi se!

Gradinar

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

Prošlo je vrijeme kada sam mogao da joj se odužim za sve što primih.
Njezina noć našla je svoje jutro i ti je uze u svoje ruke: tako tebi donosim svoju zahvalnost i darove što za nju bjehu.
Za sve rane i uvrede koje njoj nanijeh, od tebe tražim oproštaj.
Tebi na raspolaganje nudim ovo cvijeće moje ljubavi što u pupoljku osta dok ona čekaše da se otvori.

Skrivena dubino u srcu stvari.
Ti koja brines za rast i zivot !
Zbog Tebe sjemenka postaje iznikla mladica,
pupoljak postaje cvat,
cvijet postaje plod.
Umoran ja zaspah na mom nekoristenom krevetu,
obmanut da je radu dosao kraj.
Ali ujutro se probudih i pronadjoh
moj vrt prepun cvijeca.

R. Tagore

" Osamljenost je nezavisnost, a ja sam je prizeljkivao i stekao tokom niza godina. Nezavisnost je hladna, oh da, ali je spokojna, cudesno spokojna i postojana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okrecu zvijezde . "

R. Tagore

evo jedne crtice, ne citajte je povrsno, rabindranat je sav chulan,sav u nagovjestajima i metaforama......

o svete! tvoj sam cvet uzabrao.
stegao sam ga na srce, a trn me ubode.
kada minu dan i pade sumrak, videh da je cvet uveo, ali je bol ostao.

o svete! mnogo ce jos cveca s mirisom i ponosom doci k tebi.
ali je za mene vreme berbe proslo; i cele tamne noci nemam svoje ruze, ostao je samo bol.
p.s. savrsenstvo!!!

Jeste..svaki put kada bih procitala ovu pesmu osetila bi tu njegovu bol i oci bi mi se nakvasile ,bas kao i sad...
Zaista je savrsenstvo i ovo i sve sto je napisao.

Malo kasnije cu i ja ubaciti neku njegovu...

Uz "Vijesti" izlazi roman "Brodolom" u cetvrtak!!!

Evo zanimljivog teksta koji su Vijesti objavile:



Zagrljaj Istoka i Zapada


NOBELOVCI: NASTAVAK AKTUELNE KOLEKCIJE “VIJESTI” SJUTRA DONOSI ROMAN “BRODOLOM” INDIJSKOG VELIKANA RABINDRANATA TAGOREA



„Tagore je“, kažu danas udžbenici svjetske literature, “najmarkantnija ličnost ne samo bengalske nego i cjelokupne indijske moderne književnosti.
I, kao dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine, u svijetu je zasigurno najpoznatiji indijski pisac. Jedan je od onih ljudi koji se u svjetskim okvirima isuviše rijetko javljaju, a svoju kulturnu ostavštinu namjenjuju cijelom čovječanstvu. Sa njim se po prvi put stvara istinska sinteza Istoka i Zapada i priznat je na obje strane upravo zbog svojih univerzalnih vrijednosti.
Opus mu je raznovrstan i ogroman. Stvarao je u Indiji, a i posvuda gdje je putovao, novu kulturnu atmosferu, otvoreniju, demokratskiju, internacionalniju. Bio je književnik, mislilac, reformator, muzičar, slikar, pedagog i u međunarodnim razmjerama “ugledna i uticajna javna ličnost“. Startovao je iz velike, bogate i poznate kalkutske porodice, koja je i prije njega bila epicentar kulturnih zbivanja, a i sama je odnjegovala mnogo umjetnika.
Svi koji su ga pamtili govorili su i pisali o urođenom bogatstvu i snazi Tagorine ličnosti, o aristokratskom i rafiniranom duhu, o njegovim mogućnostima koje su se uvijek činile beskonačnim, a kojima se pjesnik i sam čudio, o markantnosti njegovog lica...
Kao književnik, Tagore je bio neobično plodan i opus mu je zaista zastrašujućeg obima. Pisao je pjesme, drame, sve vrste eseja, novele, romane, pa i naučne studije. Bibliografije nabrajaju pedesetak knjiga stihova, 12 proznih djela (pripovijetke i romani), četrdesetak drama i mnoštvo pjesama, pripovijesti i eseja, koje za života nije sabrao i priredio za knjige. Pisao je na benglaskom koji je, kažu, tek sa njim dobio vrijednosti razvijenog književnog jezika, i na engleskom. Smatra se da je neupuredivo “jači” na maternjem jeziku i da mu je vrijednost daleko veća i sasvim drugačije vrste nego na engleskom jeziku. Ono što Evropljaninu zvuči kao ređanje suvišnih sentimentalnosti, sladunjavih banalnosti i slatkorječivih plitkih brbljanja, odjekuje sasvim drugačije u kontekstu njegove domaće kulture, jer se na svom jeziku nadovezuje na sasvim drugačiju tradiciju. U njegovoj prozi vidi se da ga s razlogom drže za „najbolji proizvod zapadnog uticaja u Indiji“, ali bi baš zapadni čitalac više volio i lakše primio da je Tagore manje čitao Abelarova Pisma Elozi, Rusoovu Novu Eloizu ili Geteovog Vertera. Zgodno je kad u Brodolomu glavni junak komentariše zlu sudbinu svoje neudate kćeri rečenicom:
“Uvijek se to tako završi sa djevojkama koje mnogo čitaju engleske romane”, a pri tom je i sam do kraja iskomplikovao svoj prozni prvijenac, podražavajući evropsku sentimentalnu melodramu.
Ali – kako suditi Bengalcu? Jednostavno – mjerila su drugačija. Kroz indijsku literaturu se, još od sanskritske „kavije“, provlači čvrsta nit manirizma, lijepo uobiličenog pripovijedanja na uobičajene teme, a stilski organizovane na čvrstkim književnim konvencijama. Koliko je Tagore dublje u toj tradiciji, toliko je bliži svojim zemljacima, ukoliko je umjereniji, ostavlja jači utisak na evropskog čitaoca. Kažu da je Tagore tu našao srednji put, toliko važan za budističku kulturu i Budino učenje, što je ujedno i način da i po zapadnim i po indijskim mjerilima bude vrhunski književnik.
Imao je i tu sreću da mu poeziju na engleski prevede i sam Viljem Batler Jejts, te da se druži sa Ezrom Paundom, Rolanom i Židom...
(“Iz ”Nobelovci”, KZ Ljubitelji knjige, Novi Sad, 2006.)
Oličenje naprednih ideja
Otac mu je bio veliki humanista – kako se to obično kaže za bogate i štedre mecene – oličenje naprednih ideja moderne Indije, jedan od onih demokratskih duhova izraslih u pokretu „Brama-samaj“, koji su se borili za konstruktivno stapanje svega naprednog u kulturama Istoka i Zapada. Odrastao u kući u kojoj su svi uticaji bili dozvoljeni i svaka radoznalost podsticana, sa ljudima raznih vjeroispovijesti i političkih pogleda, pa i često osuđivan od ortodoksnih Indusa. I tako poprilično neshvaćen u svojoj zemlji, Tagore je, ipak, bio njen glas, njen izraz i najaktivniji član njene kulturne renesanse. Kada je bogatstvu dodao i slavu, osnovao je 1921. godine i Sveindijski univerzitet u Bengalu, gdje je predavao zajedno sa svim profesorima i studentima koji su prosto kampanjski radili na stapanju kultura Istoka i Zapada.

Dok sam se zadržavao kod svoga nagomilanog blaga, osjećao sam se kao crv što se u mraku hrani voćkom u kojoj je rođen.
Napuštam ovu tamnicu truleži.
Nemam želju da se vraćam ubuđalom miru, jer krećem u potragu za vječnom mladošću; odbacujem sve što nije jedno sa mojim životim i što nije veselo poput mog smijeha.
Jurim kroz vrijeme i, o, srce moje, u tvojoj kočiji igra pjesnik koji pjeva dok skita.

Tamna je noć i dubok je tvoj san u tišini mog bića.
Probudi se, Ljubavni Bole, jer ne znam kako da otvorim vrata, te stojim napolju.
Vrijeme je stalo, zvijezde vrebaju, vjetar se stišao, tišina je gusta u mom srcu.
Probudi se, Ljubavi, probudi!, do vrha napuni moju praznu čašu i dahom pjesme uznemiri noć.

Probdih noć na postelji od tuge, umoriše se oči. Moje potišteno srce još nije spremno da dočeka jutro prepuno veselja.
Navucite veo preko ove obnažene noći, odvratite od mene ovaj nagli bljesak i života ples.
Nek me blage tame plašt skloni u svoje nabore i nakratko mi ukloni ovu bol od pritiska svijeta.

O ludače, divna pijanico!
Kada razvališ svoja vrata i staneš igrati budalu pred gomilom;
Kada za jednu noć istreseš kesu i rugaš se trezvenosti;
Kada ideš čudnim putevima i igraš se beskorisnim stvarima;
Ne haj za sklad i pravo!
Kada razviješ svoja jedrila na buri i krmilo se krha nadvoje,
Onda ću te i ja pratiti , druže, i pijan u ponor poći.

Straćio sam svoje dane i noći u društvu trezvenih, mudrih suseda.
Mnogo znanja osedelo mi kosu, mnogo bdenja pomutilo mi pogled.
Godinama sam pabirčio medju stvarima i gomilao parčad i tralje;
Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u vetar.
Jer znam da je najviša mudrost pijan u ponor otići
Ostavi neka se izgube krivudave sumnje, ostavi me da izgubim putanju svoju bez nade.
Pusti besnu buru neka me otkine sa mojih lengera.
Svet je naseljen dostojnicima i radnicima, korisnim i pametnim.
Tu su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji skromno idu za njima.
Ostavi ih neka budu srećni a i nek rade na sreću drugih, a mene ostavi da budem lud i nekoristan.
Jer znam da je kraj svakog rada: pijan u ponor otići.

Ovoga se časa odričem svih prava da me ubrajaju u redove čestitih ljudi.
Neću se više ponositi znanjem i sudom svojim o dobru i zlu.
Razbiću sud sećanja, prosuću poslednje kapi suza.
Okupaću se u peni rujnoga bisernog vina i razvedriti svoj smeh.
I namerno ću razderati obrazinu staloženog gradjanina.

I zavetovaću se sveto da ću biti bez dostojanstva i pijan u ponor otići.

Zadrhtacu bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajuci se,
prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
predjasnjeg zivota.
Reci cu:
car tvoj lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.

Gazeci travu na stazi,zacuh:
''Poznajes li me?''
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
''Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice''
Ona odgovori:
''Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti''.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
''Jesi li iscrpla sav teret suza?''
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauci govor osmeha.
''Nekada'',
prosapta ona,
''govorio si da ces uvek voleti svoju tugu''.
Zbunjen, rekoh:
''Istina je, ali prosle su godine, i dosao je zaborav''.
I uzimajuci njenu ruku u svoju,
dodadoh:
'' I ti si se promenila.
Nekadasnji bol postao je vedrina''.