Ako voliš, voli javno

Dvadeset svještenika i jedna svještenica, koju su zvali Ešun, meditiralo je sa nekim zen učiteljem.
Ešun je bila veoma lijepa iako joj je glava bila obrijana i haljina prosta. Nekoliko svještenika se tajno zaljubilo u nju. Jedan od njih joj je napisao ljubavno pismo, tražeći da se tajno sastanu.
Ešun nije odgovorila. Sljedećeg dana učitelj je održao predavanje grupi i, kada je ono bilo završeno, Ešun ustade. Obraćajući se onome koji joj je pisao, reče: "Ako me zaista toliko voliš, dođi i zagrli me sada."

Bez rada, nema jela

Kineski učitelj zena, Hjakuđo, radio je sa svojim učenicima čak i u svojoj osamdesetoj godini, uređujući vrtove, čisteći zemlju i krešući drveće.
Učenicima bijaše žao da gledaju starog učitelja kako naporno radi, ali znadoše da ih on ne bi slušao kada bi mu savjetovali da prestane. Zato mu sakriše alatke.
Toga dana učitelj nije jeo. Ni sutradan, a ni sljedećeg dana. "Možda je ljut što smo mu sakrili alatke", nagađaše učenici. "Bolje da mu ih vratimo."
Istog dana kada su to učinili, učitelj je radio i jeo kao i ranije. Uveče ih je poučio: "Bez rada, nema jela".

Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvek padala.
Idući putem, sretoše lijepu djevojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla da pređe raskršće.
"Dođi, djevojko", reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.
Ekido ne progovori do uveče, sve dok ne stigoše do hrama u kome je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. "Mi sveštenici ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, "posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si to učinio?"
"Ja sam devojku ostavio tamo", reče Tanzan. "Da li je ti još uvijek nosiš?"

Buda

U Tokiju su u periodu Meiđi živjela dva čuvena učitelja, ali suprotnih osobina. Prvi, Unšo, učitelj šingona držao se Budinih pouka veoma savjesno. Nikada nije pio opojna sredstva, niti je jeo posle jedanaest sati ujutru. Drugi učitelj, Tanzan, profesor filozofije na Carskom univerzitetu, nikada se nije držao pouka. Kada mu se jelo jeo je, i kada mu se u toku dana spavalo spavao je.
Jednog dana Unšo posjeti Tanzana, koji je upravo pio vino, a što jedan budista ne bi trebalo ni da okusi.
"Zdravo, brate", Tanzan ga pozdravi. "Hoćeš li nešto da popiješ?"
"Nikada ne pijem!", uzviknu Unšo svečano.
"Onaj koji ne pije i nije baš čovjek", reče Tanzan.
"Zar misliš da me nazoveš nečovječnim, samo zato što se ne odajem piću!", uzviknu Unšo ljutito. "Ako nisam čovjek, šta sam onda?"
"Buda", odgovori Tanzan.

Buda garavog nosa

Jedna je svještenica, koja je bila u potrazi za prosvjetiteljem, napravila statuu Bude i obložila je zlatnim listom. Kud god je išla, nosila je svog zlatnog Budu sa sobom.
Godine su prošle i, još uvijek noseći svog Budu, svještenica odluči da ostane u jednom malom hramu u unutrašnjosti u kojem je bilo mnogo Buda, svaki sa svojim posebnim oltarom.
Svještenica zažele da okadi pred svojim zlatnim Budom. Pošto joj se nije dopala ideja da se miris raširi i do drugih, smislila je lijevak kroz koji se dim uzdizao samo do njene statue. Ali od gara zlatnom Budi pocrne nos, što ga učini posebno ružnim.

Budin zen

Buda je rekao: "Smatram položaj kraljeva i vladara istim kao i čestica prašine. Posmatram zlato i drago kamenje kao mnoštvo opeke i šljunka. Gledam na najljepšu svilenu odjeću kao na rite pomame. Vidim milijarde svjetova vaseljene kao sitno sjemenje voća, i najveće jezero Indije kao kap ulja na mom stopalu. Osjećam nauk svijeta kao varku čarobnjaka. Razabiram najuzvišeniju misao oslobođenja kao zlatni brokat u snu, i gledam sveti put prosvetljenih kao cvjetove što se pojavljuju u ljudskim očima. Vidim meditaciju kao potporu planine, nirvanu kao noćnu moru dana. Gledam na sud o dobru i lošem kao na vijugavi ples zmaja, i na bujanje i pad uzdanja samo kao na tragove koje za sobom ostavljaju četiri godišnja doba."

Djeca njegovog visočanstva

Jamaoka Tešu bijaše carev tutor, a takođe i učitelj mačevanja i temeljit učenik zena.
Njegov dom bijaše prebivalište beskućnika. On imade samo jedno odijelo, jer je zbog njih uvijek ostajao siromašan.
Car, gledajući njegovu iznošenu odjeću, dade Jamaoku nešto novca da kupi novu. Sljedeći put kada se Jamaoka pojavi, na sebi je imao isto ruho.
"Šta bi sa novom odjećom, Jamaoka?", upita car.
"Nabavio sam odjeću za djecu Vašeg visočanstva", objasni Jamaoka.

Đošuov zen

Đošu je počeo da uči zen kada mu je bilo šezdeset godina i nastavio dok mu nije bilo osamdeset, kada je spoznao zen. Podučavao je druge od svoje osamdesete godine.
Jednom ga jedan učenik upita: "Ako nemam ništa na umu, šta da radim?"
Đošu odgovori: "Izbaci to napolje."
"Ali ako nemam ništa kako to mogu da izbacim?", nastavi ovaj sa ispitivanjem.
"Pa", reče Đošu, "onda to iznesi."

Dobro i loše

Kada je Benkei održavao časove izdvojenog usredsređivanja, na njih su dolazili mnogi učenici. U vrijeme jednog takvog okupljanja, jedan učenik je uhvaćen u krađi. Stvar je prijavljena Benkeiu uz zahtjev da prestupnik bude isključen. Benkei se na to nije osvrtao.
Kasnije, isti učenik je uhvaćen na sličnom djelu, i Benkei opet na ovo ne obrati pažnju. To naljuti druge učenike, koji sastaviše peticiju tražeći otpuštanje lopova, uz izjavu da će u suprotnom cijela grupa otići.
Kada Benkei pročita peticiju, pozva ih sve pred sebe. "Vi ste mudra braća", reče im. "Vi znate šta je dobro a šta je loše. Ako želite, možete otići da učite negdje drugdje, ali ovaj jadni brat još ne zna ni šta je dobro a šta loše. Ko će ga tome naučiti, ako ne ja? Ja ću ga ovde zadržati, makar i svi vi otišli."
Kiša suza obli lice brata koji je krao. Želja za krađom potpuno iščeze.

Ešunin odlazak

Kada je zen sveštenici Ešun bilo šezdeset i nekoliko godina i vrijeme da napusti ovaj svijet, zamolila je neke kaluđere da u dvorištu naprave gomilu od drva.
Sjevši nepomično u sredinu lomače, Ešun potpali vatru po njenoj ivici.
"Sveštenice!", povika jedan kaluđer, "da li je unutra vruće?"
"Takva stvar može zanimati samo glupaka kao što si ti", odgovori Ešun.
Plamen se podiže, i ona nestade.

Glas jedne ruke

Učitelj hrama Kenin bio je Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je malog štićenika po imenu Tojo kome je bilo samo dvanaest godina. Tojo je viđao starije učenike kako svako jutro posjećuju učitelja u njegovoj sobi kako bi se podučili sanzenu* ili ličnom vođenju, u okviru kojih su se obavljali koani da bi se zaustavila lutanja uma.
Tojo je takođe želio da obavi sanzen.
"Sačekaj još malo", reče mu Mokurai. "Suviše si mlad."
Ali dječak je bio uporan, i učitelj na kraju pristade.
Uveče, u određeno vrijeme, mali Tojo stade na prag Mokuraieve sobe za sanzen. Udari o gong da najavi svoje prisustvo, a u znak poštovanja pokloni se tri puta pred vratima, uđe i sjede ispred učitelja u učtivoj tišini.
"Čuje se glas dve ruke kada njima pljesneš", reče Mokurai. "Ti mi pokaži glas jedne ruke."
Tojo se pokloni i otiđe u svoju sobu da razmotri ovaj problem. Sa svog prozora ču muziku gejši. "A, imam ga!", izjavi.
Sljedeće veče, kada ga je učitelj zamolio da oslika glas jedne ruke, Tojo poče da svira muziku gejši.
"Ne, ne", reče Mokurai. "Nećeš s tim uspeti. To nije glas jedne ruke. Uopšte nisi shvatio."
Misleći da bi ga takva muzika mogla omesti, Tojo se premesti na jedno mirno mjesto. Meditirao je ponovo. "Šta može biti glas jedne ruke?" Slučajno začu neko kapanje vode. „Imam ga", pomisli Tojo.
Kada se sljedeći put pojavi pred učiteljem, Tojo poče da podražava kapanje vode.
"Šta je to?", zapita Mokurai. "To je zvuk kapanja vode, a ne glas jedne ruke. Pokušaj ponovo."
Uzalud je Tojo meditirao da čuje glas jedne ruke. Čuo je uzdisanje vetra. Ali zvuk je bio odbačen.
Čuo je krik sove. Ali i to je bilo odbijeno.
Glas jedne ruke nisu bili ni skakavci.
Više od deset puta je Tojo posećivao Mokuraia sa različitim zvucima. Svi su bili pogrešni. Skoro je godinu dana razmišljao šta bi glas jedne ruke mogao biti.
Najzad mali Tojo prođe kroz pravu meditaciju i prevaziđe sve glasove. "Nisam više mogao da nagomilavam", objasnio je docnije, "pa sam dosegao bezglasni glas."
Tojo je pojmio glas jedne ruke.*



*Sanzen je razgovor "u četiri oka" između učitelja zena i učenika.

*Pitanje glasa jedne ruke je jedno od tri osnovna problema u zenu koji se postavljaju učenicima, a poznata su kao "pitanja o prirodi Bude". Sva tri nose samo različita imena za jedno te isto, i sva tri na pitanje šta je to priroda Bude, odgovaraju isto - ništa.

Glas sreće

Poslije Benkeieve smrti, jedan slijepi čovjek, koji je živio u blizini učiteljevog hrama, reče prijatelju: "Pošto sam slijep, ne mogu da vidim čovjekovo lice, pa moram da mu ocjenjujem karakter po zvuku njegovog glasa. Obično, kada čujem nekoga da drugome čestita na njegovoj sreći ili uspjehu, čujem i skriveni ton zavisti. Kada se izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem radost i zadovoljstvo, kao da je onom što saučestvuje zaista drago što je nešto dobiti ostalo u njegovom sopstvenom svijetu.
Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvijek bio iskren. Kad god je iskazivao sreću, nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je bila sve što sam čuo."

Hošinova posljednja pjesma

Učitelj zena Hošin je živio mnogo godina u Kini. Zatim se vratio u severoistočni dio Japana gdje je podučavao svoje učenike. Kada je već sasvim ostario, ispričao im je priču koju je čuo u Kini.
Priča je glasila:
Jedne godine dvadeset petog decembra Tokufu, koji je bio veoma star, reče svojim učenicima: "Iduće godine neću biti živ, pa bi vi ove godine trebalo dobro da pazite."
Đaci pomisliše da se šali, ali s obzirom da to bijaše plemenit učitelj, svi ga zauzvrat uveseljavaše sljedećih dana odlazeće godine.
Uoči Nove godine, Tokufu zaključi: "Bili ste mi dobri. Napustiću vas sjutra posle podne kada snijeg bude stao."
Učenici su se smijali, misleći da opet govori besmislice, jer je noć bila vedra i bez snega. Ali u ponoć snijeg poče da pada, a oni sljedećeg dana ne nađoše svog učitelja. Odoše u salu za meditaciju. Tamo je bio preminuo.
Hošin, koji je ispričao ovu priču, reče svojim učenicima: "Nije neophodno da učitelj zena predvidi svoj odlazak, ali ako to zaista zaželi, on to može."
"Možeš li ti?", neko ga zapita.
"Da", odgovori Hošin. "Pokazaću vam šta mogu kroz sedam dana."
Nijedan od učenika mu ne povjerova, i većina je čak zaboravila ovaj razgovor kada ih sledeći put Hošin sakupi.
"Pre sedam dana", primijeti, "rekao sam da ću vas napustiti. Uobičajeno je da se napiše oproštajna pjesma, ali ja nisam ni pjesnik ni kaligraf. Neka neko od vas zapiše moje poslednje riječi."
Njegovi sljedbenici pomisliše da se šali, ali jedan od njih se spremi da piše.
"Jesi li spreman?", Hošin zapita.
"Da", odgovori ovaj.
Hošin izdiktira:

Dođoh iz sjaja
I vraćam se sjaju.
Šta je to?

Pjesmi je nedostajao jedan stih, od uobičajena četiri, pa mu učenik reče: "Učitelju, nedostaje nam jedan stih."
Hošin, uz riku lava koji pobeđuje, povika: "Kaa!" i preminu.

Istinska sreća

Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocenost iz generacije u generaciju.
Sengai uze veliki komad papira i napisa: "Otac umire, sin umire, unuk umire."
Bogataš se razljuti. "Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se ovako šališ?"
"Nisam imao namjeru da se šalim", objasni Sengai. "Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom."

Jedan osmijeh za cio život

Mokugen se nije nasmijao do poslednjeg dana svog života. Kada mu je došlo vrijeme da napusti svijet, reče svojim odanim učenicima: "Učili ste kod mene više od deset godina. Pokažite mi pravo tumačenje zena. Ko se najjasnije izrazi, biće moj nasljednik i primiće moju odoru i zdjelu."
Svi se zagledaše u Mokugenovo ozbiljno lice, ali niko ne odgovori.
Enčo, učenik koji je uz učitelja proveo dugo vremena, priđe krevetu i približi posudu sa lekovima. To je bio njegov odgovor.
Učiteljevo lice posta još ozbiljnije. "Je li to sve što si razumeo?", zapita.
Enčo priđe i vrati posudu gde je bila.
Prekrasan osmijeh obasja Mokugenovo lice. "Nitkove", reče Enčuu. "Radio si sa mnom deset godina, a još nisi video moje tijelo. Uzmi odoru i zdjelu. One pripadaju tebi."

Jedna jedina nota zena

Kakua je posjetio Kinu i tamo prihvatio zen učenje. Za vrijeme svog boravka nije nigdje putovao. Živio je u udaljenom dijelu jedne planine, stalno meditirajući. Kad god bi ga ljudi pronašli i molili da im priča, progovorio bi nekoliko riječi, a zatim se premještao na drugi kraj planine gdje bi ga bilo teže naći.
Po Kakuovom povratku u Japan, čak je i car čuo za njega i zamolio ga da mu rastumači zen, da bi se duhovno uzdigao.
Kakua je pred carem stajao ćuteći. Zatim iz nabora svoje haljine izvadi sviralu, i odsvira jednu kratku notu. Duboko se poklonivši, otiđe.*



*Po priči, Kakua je poslije ove posjete caru zauvijek nestao i niko nije saznao šta se sa njim zbilo. Inače, Kakua je bio prvi Japanac koji je izučavao zen u Kini, ali s obzirom da iza sebe ništa nije ostavio, osim jedne jedine note, nije ljudima ostao u sjećanju kao čovjek koji je donio zen u svoju zemlju.

Kadionica

Žena iz Nagasakija po imenu Kame, pripadala je onom malom broju u Japanu koji je pravio kadionice. Njihove kadionice su smatrane umjetničkim djelom i upotrebljavale su se samo u odaji za čaj ili pred porodičnim oltarom.
Kame, čiji je otac takođe bio umjetnik kao i ona, je voljela da pije. Pušila je i većinu vremena provodila sa muškarcima. Kad god bi zaradila malo novca, pravila je gozbe na koje je pozivala slikare, pjesnike, tesare, radnike, ljude sa mnogo zanimanja i struka. U njihovom društvu razvijala je svoje zamisli.
Kame je bila prekomjerno spora u stvaranju, ali kada bi rad završila, on je uvek bio pravo remek djelo. Njene kadionice su bile čuvane u domovima u kojima je živjela ženska čeljak koja nikada nije pila, pušila ili se slobodno družula sa muškarcima.
Gradonačelnik Nagasakija jednom zatraži od Kame da za njega smisli skicu jedne kadionice. Dužila je sa tim dok skoro ne prođe pola godine. U to vrijeme je gradonačelnik, koga su unapredili za službenika u jednom dalekom gradu, posjeti. Požurivao je Kame da započne posao na njegovoj kadionici.
Najzad dobivši inspiraciju, Kame napravio kadionicu. Kada je završi, postavi je na sto. Gledala ju je dugo i pažljivo. Pušila je i pila kraj nje kao da je bila njeno vlastito društvo.
Cijeli dan ju je posmatrala.
Najzad, dohvativši čekić, Kame je razbi u komade. Uvidjela je da nije napravila savršeno djelo koje je njen um zahtjevao.

Kameni um

Kineski učitelj zena Hogen je živio sam u jednom malom hramu u unutrašnjosti. Jednoga dana dođoše četiri putujuća monaha i zamoliše ga da upali vatru u njegovom dvorištu da bi se ugrijali.
Dok su to radili, Hogen ih ču kako raspravljaju o subjektivnosti i objektivnosti. On im se pridruži, i reče: "Evo ovog velikog kamena. Po vašem mišljenju, da li je on u vašem umu ili van njega?"
Jedan od monaha odgovori: "Sa budističke tačke gledišta, sve je objektivizacija u mom umu."
"Mora da ti je glava vrlo teška", primijeti Hogen, "ako u njoj svuda nosaš ovakav kamen."

Kap vode

Učitelj zena po imenu Gisan zamoli jednog mladog učenika da mu donese vedro vode da rashladi vodu za kupanje.
Učenik donese vodu i, pošto je rashladio kupku, prosu ono malo vode što je ostalo u vedru.
"Glupane", učitelj ga izgrdi. "Zašto ostatkom vode nisi zalio biljke? Kojim pravom prosipaš čak i kap vode u ovom hramu?"
Mladi učenik u tom času shvati zen. Promijeni svoje ime u Tekisui, što znači kap vode.

Kisjeli miso

Kuvar svještenik Dairjo, u Benkeievom samostanu, odluči da dobro pazi na zdravlje svog starog učitelja, i da mu daje samo svjež miso*. Benkei, primijetivši da je poslužen boljim misom nego njegovi učenici zapita: "Ko je danas kuvar?"
Poslaše Dairja pred njega. Benkei saznade da prema svojim godinama i položaju treba da jede samo svjež miso. Reče kuvaru: "Znači, ti misliš da ja uopšte ne bi trebalo da jedem." Rekavši ovo, uđe u svoju sobu i zaključa vrata.
Dairjo je, sjedeći pred vratima, molio učitelja da mu oprosti. Benkei ne htjede da mu odgovori. Sedam dana je Dairjo sjedio pred vratima, a Benkei unutra.
Najzad, u očajanju, jedan sledbenik glasno povika Benkeiu: "Možda si u pravu, ali ovaj mladi učenik ovde mora da jede. On bez hrane ne može vječno!"
Na to Benkei otvori vrata. Smiješio se. Reče Dairju: "Tražim da jedem istu hranu kao i ostali moji učenici. Kada postaneš učitelj, ne želim da ovo zaboraviš."



*Miso - kaša od sojinog graha pomiješana sa pšenicom i kvascem, koja brzo uskisne. U Japanu, Kini, Indiji jede se kao sos, uz ribu, hladno mlijeko i dr.

Lopov koji je postao učenik

Jedne večeri dok je Šičiri Kođun izgovarao sutre, uđe lopov sa isukanim mačem tražeći novac ili život.
Šičiri mu reče: "Ne uznemiravaj me. Novac možeš naći u onoj fijoci", a zatim se vrati svom recitovanju.
Nešto poslije toga, stade i povika: "Ne uzimaj sve. Treba mi nešto od čega ću sjutra da platim porez."
Uljez pokupi veći dio novca i krenu.
"Zahvali čovjeku kad primiš poklon", Šičiri dodade. Čovjek mu se zahvali i uteče.
Nekoliko dana kasnije čovjeka uhvatiše i on, između ostalog, priznade i nedjelo protiv Šičirija. Kada Šičirija pozvaše kao svjedoka, on reče: "Ovaj čovjek nije lopov, barem što se mene tiče. Ja sam mu novac dao i on mi se na tome zahvalio."
Kada je odležao svoju kaznu, čovjek je otišao kod Šičirija i postao njegov učenik.

Majčin savjet

Đun, učitelj šingona, bijaše poznat kao dobar poznavalac sanskrta u periodu Tokugava. Kao mlad, uobičavao je da drži predavanja svojoj braći učenicima.
Njegova majka ču za ovo i napisa mu pismo:
"Sine, ja mislim da nisi postao Budin poklonik iz želje da za druge postaneš hodajući rječnik. Nema kraja poučavanju i tumačenju, sjaju i slavi. Željela bih da prekineš sa tim predavanjima. Zatvori se u neki mali hram u udaljenom dijelu planine. Posveti svoje vrijeme meditiranju i na taj način dosegni pravu spoznaju."

Mjesec se ne može ukrasti

Rjokan, učitelj zena, živio je vrlo skromno u jednoj maloj kolibi u podnožju brda. Jedne večeri lopov uđe u kolibu i otkri da u njoj nema ničega što bi se moglo ukrasti.
Rjokan se vrati i zateče ga. "Možda si prešao dug put da me posjetiš", reče pljačkašu, "i ne bi trebalo da se vratiš praznih ruku. Molim te, uzmi moju odjeću kao poklon."
Lopov ostade zaprepašćen. Uze odeću i pobježe.
Rjokan sjede onako neodjeven da posmatra mjesec. "Jadnik", sanjario je, "volio bih da sam mogao da mu dam ovaj lijepi mjesec."

Naći dijamant na blatnjavom putu

Kudo je bio carev učitelj. I pored toga, običavao je da putuje sam kao lutajući prosjak* Jednom kada je bio na putu za Edo* stiže pred malo selo zvano Takenaka. Bilo je veče i padala je kiša. Kudo je bio sasvim mokar. Slamnate sandale su mu se raspale. U prozoru jedne seljačke kuće blizu sela primijeti četiri-pet pari sandala i odluči da jedne kupi.
Žena koja mu je ponudila sandale, vidjevši koliko je mokar, pozva ga da preko noći ostane u njenom domu. Kudo prihvati, zahvalivši joj. Uđe i izgovori sutru pred porodičnim oltarom. Onda bi predstavljen ženinoj majci i njenoj djeci. Vidjevši da je cijela porodica utučena, Kudo upita šta je posredi.
"Moj muž je kockar i pijanica", reče mu domaćica. "Kada se dogodi da pobijedi, pije i postaje grub. Kada izgubi, pozajmljuje novac od drugih. Ponekad, kada se sasvim opije, ne dođe uopšte kući. Ne znam šta da uradim?"
"Ja ću mu pomoći", reče Kudo. "Evo ti nešto novca. Daj mi krčag dobrog vina i nešto dobro za jelo. Onda možeš ići. Ja ću meditirati kraj oltara."
Kada se domaćin oko ponoći vratio, sasvim pijan, dreknu: "Hej ženo, kod kuće sam. Ima li štogod za jelo?"
"Imam ja nešto za tebe" reče Kudo. "Uhvatila me je kiša i tvoja žena me je ljubazno zamolila da ostanem ovde preko noći. Zauzvrat, kupio sam nešto vina i ribe, pa možeš i ti da se poslužiš."
Čovjek se obradova. Odmah ispi vino i leže na pod. Kudo sjede kraj njega, meditirajući.
Ujutru, kada se probudio, muž je zaboravio na prethodno veče. "Ko si ti? Odakle si došao?", zapita Kuda koji je još uvijek meditirao.
"Ja sam Kudo iz Kjota i idem za Edo", odgovori učitelj zena.
Čovjek se posrami. Iskreno se izvini učitelju svoga cara.
Kudo se nasmiješi. "Sve u ovom životu je nestalno", objasni. "Život je veoma kratak. Ako nastaviš sa kockom i pijenjem, neće ti ostati vremena za bilo šta drugo, a prouzrokovaćeš svojoj porodici patnje."
Svijest mu se probudi iz sna. "U pravu si", izjavi. "Kako ti se ikada mogu odužiti za ovo divno učenje! Dozvoli mi da te malo ispratim i ponesem ti stvari."
"Ako želiš", složi se Kudo.
Krenuše oboje. Kada su prešli pet kilometara, Kudo mu reče da se vrati. "Samo još deset kilometara", molio je Kuda. Nastaviše.
"Možeš sada da se vratiš", predloži Kudo.
"Posle sledećih petnaest kilometara", čovjek odgovori.
"Vrati se sada", reče Kudo kada su prešli petnaest kilometara.
"Pratiću te do kraja svog života", izjavi čovek.
Savremeni učitelji zena u Japanu potiču iz reda jednog čuvenog učitelja koji je bio sledbenik Kuda. Njegovo ime je bilo Mu-nan, Čovjek koji se nikada nije vratio.



*Mnogi učitelji zena su upravo na ovaj način proveli cio svoj život, ili barem jedan njegov dio.
*Edo - današnji Tokio, politički, privredni i kulturni centar šogunata za vrijeme vladavine klana Tokugava. Šogunat je specifičan vid vojne uprave koji karakteriše istoriju japanske države. Šogunat podrazumijeva totalnu koncentraciju vlasti u rukama vojnog diktatora - šoguna, koji je pak, uprkos tome, nominalno potčinjen caru koga priznaje i u čije ime, navodno, upravlja zemljom.

Najvrijednija stvar na svijetu

Kineskog učitelja zena Sozana upita jedan učenik: "Koja je najvrijednija stvar na svijetu?"
Učitelj odgovori: "Glava mrtve mačke."
"Zašto je glava mrtve mačke najvrijednija stvar na svijetu?", pitaše učenik.
Sozan odgovori: "Jer joj niko ne može odrediti cijenu."

Narav

Jedan učenik zena dođe Benkeiu žaleći se: "Učitelju, imam neobuzdanu narav. Kako da je izliječim?"
"To je nešto vrlo čudno", odgovori Benkei. "Pokaži mi da vidim šta to imaš."
"Ne mogu sada da ti pokažem", odgovori ovaj.
"Kada možeš da mi pokažeš?", upita Benkei.
"Pojavljuje se neočekivano", odgovori učenik.
"Onda", zaključi Benkei, "mora biti da to nije tvoja prava priroda. Da jeste, mogao bi mi je pokazati bilo kada. Kada si se rodio, nisi je imao, i tvoji roditelji ti je nisu dali. Razmisli o tome."

Nema vode, nema mjeseca

Kada je svještenica Čijono učila zen kod Bukoa iz Engakua, nije dugo uspijevala da dosegne plodove meditacije.
Jedne mjesečinom osvijetljene noći, nosila je vodu u jednom starom vedru vezanom bambusom. Iznenada, bambus se pokida i dno otpadne. U tom trenu se Čijono oslobodi!

U znak sjećanja na ovaj momenat, napisa pjesmu:

Na ovaj i onaj način pokušah da spasim staro vedro
Jer su veze od bambusa oslabile i mogle da popucaju
Sve dok najzad dno ne otpade.
Nema više vode u vedru!
Nema više mjeseca u vodi!*



*Zen tj. č'an učitelji za opisivanje Naglog prosvjetljenja često koriste metaforu "buretu je otpalo dno". Kada se to dogodi, sva sadržina odjednom nestaje. U primjeni kod doživljavanja Naglog prosvjetljenja, to znači da su svi čovjekovi problemi odjednom riješeni; ne u smislu nekog određenog (pozitivnog) rješenja, već u tom smislu što su problemi prestali da budu problemi.

Nijemi hram

Učitelj zena Šoiči je imao jedno oko, koje je blistalo od prosvjetljenja. Podučavao je svoje učenike u hramu Tofuku.
I danju i noću hram je bio u tišini. Nije bilo ni jednog jedinog zvuka.
Učitelj je čak ukinuo i izgovaranje sutri. Učenici nisu ništa radili izuzev meditiranja.
Kada je učitelj umro, jedan stari sused ču zvonjavu zvona i recitovanje sutri. Po tome je znao da je Šoičija nestalo.

Ništa ne postoji

Dok je još bio mlad učenik zena, Jamaoka Tešku je išao od jednog učitelja do drugog. Svratio je i kod Dokuona iz Sokokua.
Želeći da pokaže šta je postigao, reče: "Um, Buda i osjećajna bića, na kraju krajeva, ne postoje. Prava priroda svih pojava je praznina. Ne postoji spoznaja, ni zabluda, ni mudrost, ni prosečnost. Nema davanja i ničega da se primi."
Dokuon, koji je mirno pušio, ništa ne reče. Iznenada udari Jamaoku svojom bambusovom lulom. Ovo mladića vrlo razljuti.
"Ako ništa ne postoji", upita Dokuon, "odakle je ova ljutnja došla?"

Objavljivanje sutri

Poklonik zena, Tecugen odluči da u Japanu objavi sutre, koje su u to vrijeme bile dostupne samo na kineskom jeziku. Knjige je trebalo štampati pomoću drvenih ploča u izdanju od sedam hiljada primjeraka, što je ogroman poduhvat.
Tecugen krenu na put da bi sakupio poklone u ovu svrhu. Nekolicina podržavalaca bi mu dala stotinak zlatnika, ali u većini slučajeva primao bi samo novčiće. Svakom darodavcu bi zahvaljivao podjednako. Posle deset godina, Tecugen je imao dovoljno novca da započne svoj zadatak.
U to vrijeme se dogodi da rijeka Uđi počne da plavi. Pojavi se i glad. Tecugen uze novac koji je sakupio za knjige i potroši ga da bi spasio ljude od gladovanja. Zatim nanovo započe svoj posao oko sakupljanja.
Nekoliko godina kasnije proširi se zemljom neka epidemija. Tecugen dade novac koji je sakupio za pomoć svom narodu.
I po treći put započe svoj posao, i posle dvadeset godina želja mu bi ispunjena. Štamparske ploče od kojih je napravljeno prvo izdanje sutri, danas se mogu vidjeti u manastiru Obaku u Kjotu.
Japanci pričaju svojoj djeci da je Tecugen napravio tri zbirke sutri, i da su prve dvije nevidljive zbirke čak nadmašile poslednju.

Odgovor mrtvaca

Kada je Mamija, koji je docnije postao vrlo poznati propovjednik, otišao kod jednog učitelja zbog ličnog vođenja, dobi zadatak da objasni glas jedne ruke.
Mamija se usredsredi da objasni glas jedne ruke. "Ne trudiš se dovoljno", reče mu učitelj. „Previše si se vezao za hranu, bogatstvo, stvari i taj glas. Bilo bi bolje da si mrtav. To bi rešilo problem."
Sljedeći put kada se Mamija pojavi pred svojim učiteljem, ponovo mu bi postavljeno pitanje o glasu jedne ruke. Mamija se iznenada sruči kao mrtav.
"Mrtav si, vidim", primeti učitelj. "Ali šta je sa glasom?"
"To još nisam rešio", odgovori Mamija, pogledavši gore.
"Mrtvaci ne govore", reče učitelj. "Izlazi!"

Oglašavanje

Tanzan je napisao šezdeset dopisnica poslednjeg dana svog života, i zamolio jednog učenika da ih pošalje. Zatim je preminuo.
Na kartama je pisalo:

Odlazim iz ovog svijeta.
Ovo je moje posljednje oglašavanje.
Tanzan

27. jul 1892.

Onaj koji daje trebalo bi da bude zahvalan

Dok je Seisecu bio starješina Engaku škole u Kamakuri, tražio je veće prostorije od onih u kojima je podučavao, jer su ove bile već pretrpane. Umezu Seibei, trgovac iz Eda, odluči da daruje pet stotina zlatnika, zvanih rjo, za izgradnju prostranije škole. Ovaj novac on donese učitelju.
Seisecu reče: "Dobro, uzeću ga."
Umezu dade Seisecuu vreću sa zlatom, ali bi nezadovoljan učiteljevim stavom. Čovjek je mogao živjeti čitavu godinu sa tri rjoa, a trgovcu za svih pet stotina nije čak bilo ni zahvaljeno.
"U toj vreći je pet stotina rjoa", dade Umezu do znanja.
"To si mi već rekao", odgovori Seisecu.
"Iako sam bogat trgovac, pet stotina rjoa je mnogo novaca", reče Umezu.
"Želiš li da ti na tome zahvalim?, upita Seisecu.
"Trebalo bi", uzvrati Umezu.
"Zašto bih?", upita Seisecu. "Onaj koji daje trebalo bi da bude zahvalan".

Otvori svoju sopstvenu riznicu

Daiđu u Kini posjeti učitelja Basoa. Basa ga upita: "Šta tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju sopstvenu riznicu. Zašto tražiš van nje?", zapita Baso.
Daiđu upita: "Gdje je moja riznica?"
Baso odgovori: "To što tražiš je tvoja riznica".
Daiđu je bio prosvijetljen! Posle toga uvijek je požurivao svoje prijatelje: "Otvorite svoje sopstvene riznice i upotrijebite to blago."

Oznojeni Kasan

Kasan bijaše pozvan da održi službu na pogrebu jednog pokrajinskog vladara.
Nikada ranije nije sreo vladare i plemstvo, pa postade nervozan. Kada ceremonija poče, Kasan se preznoji.
Posle ovoga, vrativši se, sakupi svoje učenike. Kasan priznade da još nije sposoban da bude učitelj jer mu nedostaje istovjetnost držanja među uglednim svijetom i onog koje poseduje u izdvojenosti hrama. Kasan dade ostavku i postade učenik jednog drugog učitelja. Poslije osam godina vrati se svojim učenicima, prosvijetljen.

Pismo umirućem

U pismu jednom od svojih učenika koji je bio na samrti, Basui je napisao:
"Suština tvoga uma nije rođena, pa nikada neće ni umrijeti. Ona nije život, koji je prolazan. Ona nije praznina, koja je prosto bez sadržine. Ona nema ni boju ni oblik. Ona ne uživa u zadovoljstvima i ne trpi u bolu.
Znam da si veoma bolestan. Kao dobar učenik zena, ti se otvoreno suočavaš sa tom bolešću. Možda tačno ne znaš ko pati, ali upitaj sebe: Šta je suština ovog uma? Misli samo na to. Neće ti trebati ništa drugo. Ne žudi ni za čim. Tvoj kraj koji je beskrajan je kao snježna pahuljica što se rastapa na čistom vazduhu."

Podsjetnica

Keiču, veliki učitelj zena u periodu Meiđu, bio je poglavar Tofuku hrama u Kjotu. Jednoga dana guverner Kjota ga potraži po prvi put.
Njegov pratilac mu predade guvernerovu podsjetnicu, na kojoj je pisalo: Kitagaki, guverner Kjota.
"Nemam ja posla sa takvim čovjekom", reče Keiču svom pratiocu. "Reci mu da ode odavde."
Pratilac odnese podsjetnicu nazad, izvinjavajući se. "Moja je greška", reče guverner, i olovkom precrta riječi ’guvernera Kjota’. "Zamoli ponovno svog učitelja."
"O, je li to Kitagaki?", uzviknu učitelj kada vide podsjetnicu. "Hoću da vidim tog čovjeka."

Ponoćni izlet

Mnogo učenika je izučavalo meditaciju kod učitelja zena Sengaia. Jedan od njih je običavao da noću ustane, preskoči zid hrama i ode u grad na provod.
Sengai, nadzirući spavaonice, otkri jedne noći da ovaj učenik nedostaje i takođe pronađe visoku stolicu koju je ovaj koristio da se popne na zid. Sengai ukloni stolicu i stade na njeno mjesto.
Kada se lutalica vratio, ne znajući da je sada Sengai bio stolica, stavi svoje noge na učiteljevu glavu i sa nje skoči na zemlju. Uvidjevši šta je učinio, on se užasnu.
Sengai reče: "Rano izjutra je prilično hladno. Pripazi da ne nazebeš."
Učenik više nikada ne izađe noću.

Poređenje

Buda je izrekao ovakvo poređenje u jednoj sutri:
Putujući, jedan čovjek u polju naiđe na tigra. Čovjek poče da bježi, a tigar za njim.
Naletjevši na jednu liticu, zadrža se za korijen divlje puzavice i zanjiha nad ivicom. Tigar ga je njuškao odozgo. Drhteći, čovjek pogleda dolje, gdje je, daleko ispod, drugi tigar čekao da ga pojede. Samo ga je puzavica držala.
Dva miša, jedan bijeli i jedan crni, počeše malo po malo da glođu puzavicu. Čovjek vidje pokraj sebe sočnu jagodu. Stisnuvši jednom rukom puzavicu, drugom ubra jagodu. Kako je bila slatka!

Poslušnost

Besjede učitelja Benkeia pohađali su ne samo učenici zena, već i ljudi iz svih redova i sekti. On nikada nije citirao sutre. Umjesto toga, izgovarao je riječi pravo iz svog srca u srca svojih slušalaca.
Prisustvo mnogobrojnih slušalaca naljutilo je jednog sveštenika ničiren sekte koga su njegove pristalice napustile da bi slušale o zenu. Sebični ničiren svještenik dođe u hram odlučivši da raspravlja sa Benkeiem.
"Hej, zen učitelju", uzviknu. "Čekaj malo. Ko god te poštuje, poslušaće ono što kažeš, ali čovjek kao što sam ja te ne poštuje. Možeš li mene natjerati da ti se pokorim?"
"Dođi gore do mene i pokazaću ti", reče Benkei.
Svještenik se ponosno progura kroz gomilu do učitelja.
Benkei se nasmeši. "Pređi na moju lijevu stranu."
Svještenik posluša.
"Ne", reče Benkei, "bolje ćemo razgovarati ako si na desnoj strani. Pređi ovdje."
Svještenik ponosno prekorači na desno.
"Vidiš", primeti Benkei, "ti mi se pokoravaš i ja mislim da si ti plemenita osoba. Sada sjedi i slušaj."

Posljednja pismena volja

Ikju, čuveni učitelj zena u periodu Ašikaga, bio je carev sin. Kada je bio još vrlo mlad, njegova majka napusti dvor i ode da izučava zen u jednom hramu. Na isti način i princ Ikju postade učenik. Kada mu je majka umrla, ostavila je za sobom jedno pismo. U njemu je pisalo:

Za Ikjua:
Završila sam svoj rad u ovom životu i sada se vraćam Vječnosti. Želim da postaneš dobar učenik i da spoznaš svoju budističku prirodu. Saznaćeš da li sam u paklu i da li sam uvek uz tebe ili ne.
Ako postaneš čovjek koji smatra da su Buda i njegov pratilac Bodidarma tvoje lične sluge, možeš da ostaviš svoje izučavanje i rad za čovječanstvo. Buda je propovijedao četrdeset devet godina i za sve to vrijeme nije smatrao neophodnim da progovori ni jednu riječ. Trebalo bi da znaš zašto. Ali ako ne znaš, a još uvek želiš, suzdrži se od uzaludnog razmišljanja.

Posljednje lupkanje

Tangen je još od djetinjstva učio kod Sengaia. Kada mu je bilo dvadeset godina, htjede da napusti svog učitelja i posjeti druge zbog uporednog izučavanja, ali mu Sengai to nije dozvoljavao. Kada god bi mu Tangen to predložio, Sengai bi ga lupnuo po glavi.
Na kraju, Tangen zamoli svog starijeg brata da izmoli dozvolu od Sengaia. Brat tako i učini. Vrativši se, izvesti Tangena: "Sređeno je. Utvrdili smo da pođeš na svoje hodočašće odmah."
Tangen odiđe do Sengaia da mu zahvali na dozvoli. Učitelj mu odgovori još jednim udarcem.
Kada Tangen ovo prenese svom bratu, ovaj reče: "Šta nije u redu? Sengai nikada nešto ne dozvoli, što bi posle porekao. To ću mu i reći." I otiđe kod učitelja.
"Nisam opovrgao svoju dozvolu", reče Sengai. "Samo sam htio da ga poslednji put pljesnem po glavi, jer kada se bude vratio biće prosvijetljen i više neću biti u stanju da ga prekorim."

Potčinjavanje duha

Jedna mlada žena se ozbiljno razbolje. "Toliko te volim" , reče svom mužu, "i ne želim da te napustim. Nemoj otići od mene nijednoj drugoj ženi. Ako to učiniš, vratiću se kao duh i prouzrokovaću ti beskrajne patnje."
Uskoro žena preminu. Muž poštovaše njenu posljednju želju prva tri mjeseca, ali onda srete drugu ženu u koju se zaljubi. Uskoro se vjeriše.
Odmah posle vjeridbe, duh se poče svake noći pojavljivati pred čovjekom, optužujući ga što nije održao obećanje. Znao je tačno šta se događa između njega i njegove nove dragane. Kada god bi svojoj vjerenici dao neki poklon, duh bi ga opisao u detalje. Čak bi ponovio i razgovor, što je čjoveka toliko mučilo da nije mogao noću oka da sklopi. Neko mu reče da svoju muku ispriča učitelju zena koji je živio u blizini sela. Naposletku, u očajanju, jadnik otiđe do njega da traži pomoć.
"Tvoja bivša žena je poslala duha i zna sve što i ti", komentarisao je učitelj. "Šta god uradiš ili kažeš, šta god pokloniš svojoj dragani, on zna. Mora da je vrlo mudar duh. Zaista, trebalo bi da se diviš takvom duhu. Sljedeći put kad se pojavi, nagodi se sa njim. Reci mu da toliko mnogo zna da od njega ne možeš ništa da sakriješ i da mu, ako ti odgovori na jedno pitanje, obećavaš da ćeš raskinuti vjeridbu i ostati sam."
"Koje to pitanje moram da mu postavim?", upita čovjek.
Učitelj odgovori: "Uzmi punu šaku sojinog zrnevlja i pitaj ga koliko tačno zrna držiš u ruci. Ako ne umije da ti odgovori, znaćeš da je on samo tvorevina tvoje mašte i više te neće uznemiravati."
Sljedeće noći, kada se duh pojavi, čovjek mu stade laskati i reče mu da on zna sve.
"Tačno", odgovori duh, "a znam i da si danas išao da posjetiš učitelja zena."
"Pošto toliko znaš", zatraži čovjek, "reci mi koliko zrna držim u ruci!"
Ne bijaše više nikakvog duha da odgovori na ovo pitanje.

Pouka posljednjeg

U stara vremena u Japanu su se koristili fenjeri od bambusa i papira u kojima su gorele svijeće.
Jednom slijepom čovjeku na kraju posjete prijatelju, ovaj ponudi fenjer da ga ponese sa sobom jer je bila noć.
"Ne treba mi fenjer", reče mu. "Bila tama ili svijetlo - meni je svejedno."
"Znam da ti fenjer nije potreban da bi pronašao put", odgovori mu prijatelj, "ali ako ga nemaš, neko bi mogao da naleti na tebe. Zato ga moraš uzeti."
Slijepi čovjek krenu sa fenjerom i prije no što je odmakao, neko se sa njim sudari. "Pazi kuda ideš", uzviknu on nepoznatom. "Zar ne vidiš ovaj fenjer?"
"Svijeća ti je dogorela, brate", odgovori nepoznati.

Pravi prijatelji

Prije mnogo godina u Kini živješe dva prijatelja, jedan koji je vješto svirao na harfi i jedan koji je vješto slušao.
Kada je jedan svirao ili pjevao o planinama, drugi bi govorio: "Vidim planinu pred nama."
Kada je jedan svirao o vodi, onaj što sluša bi rekao: "Evo jurećeg potoka!"
Ali onaj što sluša se razboli i umre. Njegov prijatelj pokida žice na svojoj harfi i više nikad ne zasvira.
Od tada je kidanje harfinih žica bilo znak bliskog prijateljstva.

Pravi put

Upravo pred smrt, Ninakavi dođe u posjetu učitelju zena Ikju. "Hoćeš li da te povedem?", upita Ikju.
Ninakava odgovori: "Došao sam sam i otići ću sam. Od kakve pomoći ti možeš da mi budeš?"
Ikju odgovori: "Ako misliš da zaista dolaziš i odlaziš, to je zabluda. Dozvoli mi da ti pokažem put na kome nema dolaska i odlaska."
Ovim riječima Ikju objasni put tako jasno, da se Ninakava nasmiješi i preminu.

Pravo čudo

Dok je Benkei držao predavanja u hramu Rjumon, jedan svještenik šinšu sekte koja je vjerovala u spas ponavljanjem Budinog imena, bijaše ljubomoran na njegovu mnogobrojnu publiku i htjede da sa njim raspravlja.
Benkei bijaše usred govora kada se svještenik pojavi. Ovaj napravi takvu pometnju, da Benkei prekinu diskusiju pitajući kakva je to buka.
"Osnivač naše sekte", razmetao se svještenik, "je posjedovao tako čudnu snagu da je mogao u jednoj ruci držeći četku i stojeći na jednoj obali rijeke, dok je njegov učenik držao papir na drugoj obali, da kroz vazduh ispiše sveto ime Amide. Možeš li ti da učiniš tako čudnu stvar?"
Benkei mu veselo odgovori: "Možda tvoje lukavstvo može da izvede takvu podvalu, ali za zen takvo ponašanje ne važi. Moje čudo je ovo: kada sam gladan ja jedem, i kada sam žedan pijem."


*Amida (takođe Amitaba ili Amitajus tj. "besmrtna svjetlost" ili "besmrtni život"). Amida je jedno od božanstava koja su prisutna u zen hramovima (u obliku slika ili statua). Njih su potpuno prihvatili članovi nembucu tj. Đodo-šinši sekte ili sekte Čiste zemlje.
D.T.Suzuki kaže: "Kineski se budizam razvio u dva smjera, od kojih je jedan zen a drugi nembutsu... Dok u zenu ne zavisimo ni od čega osim samih sebe, u nembutsu se potpuno prepuštamo Buddhi. Međutim, kad se analizira psihologija nembutsua, nalazimo da recitacija Buddhinog imena kod vjernika te sekte odgovara koanu u zenu".

Pripovjedačev zen

Enčo je bio čuveni pripovjedač. Njegove ljubavne pripovjesti parale su srca slušalaca.
Kada je pričao ratnu priču, bilo je to kao da su sami slušaoci bili na bojnom polju.
Jednoga dana Enčo srete Jamaoka Tešua, svjetovnjaka koji je uskoro trebalo da primi majstorstvo u zenu. "Čujem", reče Jamaoka, "da si najbolji pripovjedač u našoj zemlji i da ljude natjeruješ po volji u plač ili smijeh. Ispričaj meni moju omiljenu priču o Dečaku i breskvi. Kada sam bio malo dijete spavao sam kraj svoje majke, i ona mi je često pričala tu legendu. Usred priče bih zaspao. Ispričaj mi je onako kako je to moja majka pričala."
Enčo se ne usudi ni da pokuša. Tražio je vremena da stvar izuči. Nekoliko mjeseci kasnije, otiđe do Jamaoka i reče: "Molim te, pruži mi priliku da ti ispričam priču."
"Neki drugi dan", odgovori Jamaoka.
Enčo se duboko razočara. Izučavao je stvar i dalje i pokušao ponovo. Jamaoka ga odbi mnogo puta. Kada je Enčo započinjao da govori, Jamaoka bi ga prekinuo rekavši: "Još uvek nisi kao moja majka."
Pet godina je trebalo Enčou da se osposobi da Jamaoku ispriča legendu onako kako je to njegova majka činila. Na ovaj način, Jamaoka je preneo Enčou zen.

Razmetljivi majmun

Jedan razmetljivi majmun otiđe na nebo i tamo srete Budu. Reče mu: "Buda je mala stvar; ja mogu da skočim vrlo daleko."
"Ako si tako pametan", reče Buda, "skoči sa dlana moje ruke." Majmun pomisli da će to biti lako jer mu je dlan izgledao širok samo nekoliko santimetara. Tako on skoči vrlo, vrlo daleko. Nađe se na ogromnoj ravnici sa pet velikih stubova. Da bi dokazao da je bio tu, obeleži jedno od podnožja ovih pet stubova. Kada se vrati do Bude, stade se hvaliti sa onim što je učinio.
"Ali pogledaj moju ruku", reče mu Buda. Na njoj majmun vide znak koji je on napravio. Bio je u podnožju jednog od Budinih prstiju.

Razmjena mišljenja za prenoćište

U slučaju da pokrene i dobije raspravu o budizmu sa onima kod kojih je, svaki lutajući svještenik može da ostane u zen hramu. Ako je poražen, mora da ode.
U jednom hramu u sjevernom dijelu Japana živjela su zajedno dva brata svještenika. Stariji je bio učen, a mlađi priglup i bez jednog oka.
Jedan lutajući svještenik naiđe i zamoli ih za prenoćište, propisno ih pozvavši na diskusiju o uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog rada tog dana, reče mlađem da ga zamijeni. "Idi i zahtijevaj razgovor u tišini", upozori ga.
Tako mladi svještenik i stranac odoše do oltara i sjedoše.
Ubrzo posle toga putnik ustade, otiđe do starijeg brata i reče mu: Tvoj brat je divan mladić. Porazio me je."
"Prepričaj mi razgovor", reče stariji brat.
"Pa", objasni putnik, "prvo sam ja podigao jedan prst, predstavljajući Budu, prosvijetljenog. Onda on podiže dva prsta, označavajući Budu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući Budu, njegovo učenje i njegove sledbenike o harmoničnom životu. Zatim on prodrma svojom stisnutom pesnicom pred mojim licem, pokazujući da svi pomenuti potiču iz jedne suštine. Tako on pobijedi, i ja nemam prava da ostanem ovdje." Ovo rekavši, putnik otiđe.
"Gde je taj čovjek?", zapita mlađi, dotrčavši do svog starijeg brata.
"Čuh da si dobio diskusiju."
"Ništa ja nisam dobio. Isprebijaću ga."
"Reci mi temu diskusije" zapita stariji.
"Zašto li je, čim me je ugledao, podigao jedan prst, vrijeđajući me da imam samo jedno oko. Pošto je stranac, pomislih da treba da budem učtiv prema njemu, pa podigoh dva prsta, čestitajući mu što on ima oba oka. Onda taj neučtivi bijednik podiže tri prsta, sugerišući da nas dvojica imamo samo tri oka. Ja se naljutih i pođoh da ga udarim, ali on pobježe napolje i to okonča stvar!"

Rinzaievo prosvjetljenje

Poslije tri provedene godine u Obakuovoj školi, Rinzai jednom prilikom priđe učitelju i zapita ga šta je suštinska istina u Budinom učenju. Sve što je dobio kao odgovor na ovo, bilo je dvadeset udaraca štapom. On otiđe drugom učitelju, Daiguu, koji mu reče da je Obaku ispravno postupio prema njegovom prosvjetljenju i, da bi mu više pojasnio stvar, grubo prodrma Rinzaievu gušu i osu ga grubim riječima. Ovoga puta, Rinzai uzvrati, udarivši Daigua po rebrima. I pored svega ovoga, odjednom se prosvijetli.
Zatim se Rinzai vrati do Obakua da mu ispriča šta se dogodilo, ali mu učitelj stade još više prijetiti i ošamari ga, posle čega se Obaku stade grohotom smijejati i dreknu besmisleno: "Kacu!"*


*Usklik „Kacu“ je bez nekog posebnog značenja. Upotrijebio ga je prvi Baso Doicu, a kasnije, čuvši ga od Obakua, učinio poznatim upravo Rinzai (Gigen), i to kao riječ koja se izvikuje po prosvjetljenju.

Rjonenina jasna spoznaja

Budistička svještenica poznata kao Rjonen, rodila se 1797. godine. Bila je unuka čuvenog japanskog ratnika Šingena. Imala je pjesničku dušu i toliko zanosnu ljepotu, da je već u sedamnaestoj godini bila u caričinoj pratnji kao jedna od dvorskih dama. Već tako mladu, očekivala ju je slava.
Voljena carica iznenada umre i Rjonenini snovi puni nade, iščezoše. Postade svesna nestalnosti života u ovom svijetu. Tada i zažele da izučava zen.
Njena rodbina se sa ovim ne složi i praktično je prisili da se uda. Uz obećanje da može postati svještenica kada rodi troje djece, Rjonen pristade. Prije no što je napunila dvadeset i petu godinu, ispunila je uslov. Muž i rođaci je više ne mogaše odvraćati od njene želje. Obrijala je glavu, uzela ime Rjonen, što znači „spoznati jasno“, i krenula na svoje hodočašće.
Stiže u grad Edo i zamoli Tecugjua da je primi za učenika. Bacivši letimičan pogled na nju učitelj je odbi jer bijaše suviše lijepa.
Rjonen odiđe do drugog učitelja, Hakua.
Hakuo je odbi iz istog razloga, rekavši joj da bi njena ljepota samo stvarala neprilike.
Rjonen tada uze vrelo željezo i prisloni ga uz svoje lice. Za nekoliko trenutaka njena ljepota zauvijek nestade.
Hakuo je tada prihvati za učenika. U spomen ove prilike, Rjonen na poleđini ogledalca napisa pjesmu:

U službi svoje carice palila sam tamjan
da namirišem svoje gizdave haljine,
Sada kao prosjak bez doma palim svoje
lice da stupim u zen hram.

Pred odlazak sa ovog svijeta, Rjonen napisa još jednu pjesmu:

Šezdesetšest puta gledale su ove oči smjenu jeseni.
Dovoljno sam ispitivala mjesečev sjaj,
Ne pitam više.
Slušam samo glas borova i kedrova kada vjetar miruje.

Samo ti spavaj

Gasan je sjedio kraj Tekisuieve postelje tri dana pred njegovu smrt. Tekisui ga je već bio odredio za svog nastavljača.
Hram im je nedavno izgorio i Gasan je bio zauzet njegovim obnavljanjem. Tekisui ga upita: "Šta namjeravaš da učiniš posle obnove hrama?"
"Kada ozdraviš, želimo da tamo govoriš", reče Gasan.
"A ako do tada ne budem živ?"
"Onda ćemo naći nekog drugog", odgovori Gasan.
"A ako ne nađete nikoga?", nastavi Tekisui.
Gasan mu glasno odgovori: "Ne postavljaj tako glupa pitanja. Samo ti spavaj."

Škrti umjetnik

Gesen je bio umjetnik svještenik. Prije nego što bi počinjao da crta ili slika, uvijek bi zahtijevao da mu se plati unaprijed, a cijene su mu bile visoke. Bio je poznat kao "škrti umjetnik".
Jednom ga jedna gejša pozva da joj slika. "Koliko možeš da platiš?" raspitivao se Gesen.
"Koliko god tražiš", odgovori djevojka, "ali želim da posao obaviš preda mnom."
Određenog dana Gesen bi pozvan kod gejše, koja je priređivala gozbu za svog gazdu. Gesen napravi sliku. Kada je bila gotova, zatraži do tada najveću sumu. Bila mu je isplaćena. Tada se gejša okrenu gazdi govoreći: "Sve što ovaj umjetnik hoće je novac. Njegovo slikanje je dobro, ali mu je um povaren; novac ga je uprljao. Kada ga stvori tako gnusan um, njegovom radu ne pristaje da bude izložen. On je jedino dovoljno dobar za jednu od mojih podsuknji."
Skinuvši suknju, ona zatraži od Gesena da napravi drugu sliku na pozadini njene podsuknje.
"Koliko ćeš da platiš?" upita Gesen.
"O, bilo koju cijenu", odgovori djevojka.
Gesen izreče pretjeranu cijenu i, naslikavši sliku onako kako mu je bilo traženo, otiđe.
Kasnije su se saznali razlozi Gesenove želje za novcem.
Njegovu pokrajinu često je pustošila glad i nemaština. Bogati nisu pomagali sirotinju. Gesen je imao skriveno skladište, za koje niko nije znao, u kojem je držao žitarice, spremne za ovakve vanredne prilike.
Put od njegovog sela do Narodne kapele je bio u vrlo lošem stanju i mnogi su putnici stradali prolazeći njime. Zaželio je da izgradi bolji put.
Njegov učitelj je umro ne ostvarivši svoju želju da sagradi hram, i Gesen je želio da završi ovaj hram umjesto njega.
Kada je ispunio svoje tri želje, Gesen je bacio četkicu i slikarski pribor, povukao se u planine, i više nikada nije slikao.

Šolja čaja

Nan-ina, japanskog učitelja zena u periodu Meiđi posjetio je jednog dana neki profesor univerziteta koji je želio da se od njega raspita o zenu.
Nan-in je poslužio čaj. Napunivši šolju svome gostu, nastavio je da sipa. Profesor je posmatrao kako se čaj preliva, ali kada više nije mogao da se suzdrži, reče: "Puna je. Više ne može da stane!"
"Kao i ova šolja", reče Nan-in, "pun si svojih ubjeđenja i pretpostavki. Kako mogu da ti objasnim zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šolju?"

Spavanje po danu

Učitelj Sojen Šaku je otišao sa ovog svijeta kada mu je bila šezdeset i jedna godina. Ispunivši svoj životni zadatak, za sobom je ostavio veliko učenje, umnogome bogatije od većine učitelja zena. Njegovi učenici su običavali da spavaju po danu usred ljeta. Iako je ovo previđao, on lično nikada nije protraćio vrijeme.
Kada mu je bilo samo dvanaest godina, već je izučavao teorijska razmatranja Tendai filozofije*. Jednog ljetnjeg dana vazduh bijaše tako sparan da mali Sojen, dok učitelj bi odsutan, ispruži noge i zaspa.
Tri časa prođoše kada, iznenada probuđen, ču učitelja kako ulazi. Bilo je kasno: ležao je ispružen baš preko praga.
"Oprosti, oprosti" prošaputa njegov učitelj, pažljivo preskočivši preko Sojenovog tijela kao da je pripadalo nekom uzvišenom gostu. Posle ovoga, Sojen više nikada nije zaspao poslepodne.



*Školu Tendai u Kini je osnovao Či-i, a u Japan ju je preneo Dengjo Daiši 804. godine. Često se naziva i školom Lotos zbog baziranja svoje filozofije na Lotos sutri. Njena doktrina govori o tzv. trojnoj Istini, po principu: tri-je-tri-u-jednom.

Šta to radiš! Šta to govoriš!

Učitelj zena Mu-nan je imao samo jednog učenika. Zvao se Šođu. Kada je Šođu završio svoje izučavanje zena, Mu-nan ga pozva u svoju sobu: "Ja starim", reče, "i koliko znam, Šođu, ti si jedini koji će prenijeti ovo učenje. Evo jedne knjige. Prenošena je od učitelja do učitelja kroz sedam generacija. Ja sam u nju takođe unio mnoge svoje stavove. Knjiga je vrlo vrijedna i ja ti je dajem u znak tvog sljedbeništva."
"Ako je ova knjiga od takve važnosti, bolje je ti zadrži", odgovori Šođu. "Ja sam tvoj zen primio bez bilježenja, i njime sam zadovoljan."
"Znam", reče Mu-nan. "Ipak, ona je prenošena od učitelja do učitelja kroz sedam generacija, pa je možeš zadržati kao simbol primanja mog učenja. Evo ti."
Razgovarali su kraj vatre. Istog trena kada Šođu osjeti knjigu u svojim rukama, ubaci je u rasplamsalu vatru. On nije imao sklonosti za posjedovanjem.
Mu-nan, koji se nikada ranije nije naljutio, vrisnu: "Šta to radiš!"
Šođu uzvrati vičući: "Šta to govoriš!"

Sve je najbolje

Kada je jednom šetao pijacom, Banzan začu razgovor između kasapina i njegove mušterije.
"Daj mi najbolji komad mesa koji imaš", reče mušterija.
"Sve je u mojoj radnji najbolje", odgovori kasapin. "Ne može se ovde naći nijedan komad mesa koji nije najbolji."
Uz ove riječi Banzan se prosvijetli.

Tačan proračun

Sen no Rikju, učitelj čajne ceremonije, zaželje da okači korpu sa cvijećem na jedan stub. Zamoli jednog tesara da mu pomogne, govoreći mu "više" ili "niže", "lijevo" ili desno", sve dok nije pronašao pravo mjesto. "Eto, tu" reče najzad Sen no Rikju.
Tesar, da bi provjerio učitelja, označi mjesto a onda se napravi kao da ga je zaboravio.
"Je li bilo ovdje? Ili možda ovdje?", pitao je tesar, pokazujući različita mjesta na stubu.
Ali učiteljev osjećaj za razmjeru bijaše toliko istančan, da nije potvrdno odgovorio sve dok tesar ponovo nije stigao do jistovjetnog mjesta koje je učitelj ranije odredio.

Tako dakle?

Učitelja Zena Hakuina sjusedi su hvalili kao čovjeka koji živi čednim životom.
Blizu njega živjela je jedna lijepa djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Devojka ne htede da prizna ko je otac, ali posle mnogo kinjenja imenova Hakuina.
U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja. "Tako dakle?", bijaše sve što on reče.
Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakuinu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, ali je veoma dobro vodio računa o djetetu. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo.
Posle godinu dana djevojka-majka nije mogla više izdržati. Reče roditeljima istinu - da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj pijaci.
Majka i otac djevojke odmah otiđoše do Hakuina da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, a i da mu uzmu dijete nazad.
Hakuin je bio predusretljiv. Ustupajući im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako dakle?"

Tunel

Zenkai, sin samuraja, doputova u Edo gdje postade pratilac jednog visokog službenika. Zaljubi se u službenikovu ženu i bi otkriven. U samoodbrani, usmrti službenika, a zatim pobježe sa ženom.
Oboje kasnije postadoše kradljivci. Ali žena bijaše toliko pohlepna, da se Zenkaiu poče gaditi. Na kraju, ostavivši je, otputova daleko, u pokrajinu Bizen, gdje postade lutajući prosjak.
Da bi se iskupio za svoju prošlost, Zenkai odluči da u svom životu učini neko dobro djelo. Znajući za opasni put koji se pružao nad jednom liticom, a uzrok smrti i povreda mnogih ljudi, on odluči da probije tunel kroz planinu.
Dok je danju prosio, Zenkai je noću kopao tunel. Kada je prošlo trideset godina, tunel je bio 684 metra dug, 6 metara visok i 9 metara širok.
Dijve godine prije no što je posao bio gotov, sin službenika koga je usmrtio, a koji bijaše iskusan mačevalac, pronađe Zenkaia i dođe da ga iz osvete ubije.
"Daću ti rado svoj život", reče Zenkai. "Samo mi dopusti da završim ovaj posao. Onog dana kada bude gotov, možeš me ubiti."
Tako mladić sačeka na taj dan. Nekoliko mjeseci prođe, a Zenkai je i dalje kopao. Mladić se umori ne radeći ništa i poče da mu pomaže u kopanju. Pomažući mu godinu dana, poče se diviti Zenkaievoj čvrstoj volji i karakteru.
Najzad tunel bijaše završen i ljudi mogaše da ga bezbjedno koriste.
"Sada mi odsijeci glavu", reče Zenkai. "Moj posao je obavljen".
"Kako mogu odsjeći glavu svom sopstvenom učitelju?", upita mladić sa suzama u očima.

U rukama sudbine

Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči da napadne neprijatelja iako je imao deset puta manje ljudi od protivnika. On je znao da će pobijediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi.
Usput se zaustavi kod svetilišta Šinto i reče svojim ljudima: "Pošto posjetim svetilište, baciću novčić. Ako padne kruna, pobijedićemo; ako padne pismo, izgubićemo. Sudbina nas drži u svojoj ruci."
Nobunaga uđe u svetilište i pomolli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Padne kruna. Vojnici tako žuđahu za borbom, da bitku lako dobiše.
"Niko ne može izmijeniti ruku sudbine", reče mu njegov pratilac posle boja.
"Zaista ne može", reče Nobunaga, pokazujući novčić koji je bio dvostruk, sa krunama na obje strane.

U zemlji snova

"Naš školski učitelj običava da zadrijema svako popodne", pričao je jedan učenik Sojen Šakua. "Mi djeca smo ga pitali zašto to radi, a on nam je odgovorio: "Odlazim u zemlju snova da se sretnem sa starim mudracima, kao što je i Konfucije radio."
Kada bi Konfucije spavao, sanjao je drevne mudrace i kasnije o tome pričao svojim pratiocima.
Jednoga dana bilo je izuzetno toplo, pa neki od nas zadrijemaše. Nas učitelj izgrdi. "Išli smo u zemlju snova da se sretnemo sa mudracima, kao što je i Konfucije činio", objasnismo. "Šta su poručili mudraci?" zahtijevao je da sazna naš učitelj. Jedan od nas odgovori: "Otišli smo u zemlju snova i sreli mudrace. Pitali smo ih da li naš učitelj dolazi tamo svako popodne, ali nam oni rekoše da takvog čovjeka nikada nisu vidjeli."

Ubijanje

Gasan jednoga dana savjetovaše svoje poklonike: "Oni koji govore protiv ubijanja i koji zahtijevaju poštedu života svih svjesnih bića, u pravu su. Dobro je čak štititi životinje i insekte. Ali šta sa onim osobama koje ubijaju vrijeme, šta sa onima koji uništavaju zdravlje, i onima koji uništavaju političku ekonomiju? Ne bismo smjeli da ih previdimo. Šta više, šta sa onim koji propovijeda bez prosvjetljenja? Taj ubija budizam."

Učenje o ćutanju

Učenici škole Tendai učili su se meditaciji još prije no što je zen stigao u Japan. Četvorica njih, među sobom bliskih prijatelja, obećaše jedan drugom da sedam dana neće progovoriti.
Prvoga dana su svi ćutali. Meditacija im je uspješno započela, ali kada pade noć i uljane lampe počeše da žmirkaju, jedan od učenika ne izdrža da ne uzvikne slugi: "Namjesti te lampe."
Drugi učenik, iznenađen, čuvši ovoga da govori, primijeti: "Ne bi trebalo da izgovorimo ni jednu jedinu riječ."
"Glupaci. Zašto pričate?" upita treći.
"Ja sam jedini koji nije progovorio", zaključi četvrti.

Učitelj čajne ceremonije i ubica

Taiko, ratnik koji je živio u Japanu prije perioda Tokugava, izučavao je ča-no-ju* sa Sen no Rikjuom, učiteljem kojeg je karakterisala mirnoća i zadovoljstvo.
Taikov pratilac, ratnik Kato, ushićenje svog pretpostavljenog za čajnom ceremonijom protumačio je kao zanemarivanje državnih poslova, pa zato odluči da ubije Sen no Rikjua. Pretvarajući se da dolazi službenim poslom, uspije da bude pozvan na čaj kod učitelja čajne ceremonije.
Učitelj, koji bijaše vrlo iskusan u svojoj umjetnosti, letimičnom pogledom otkri ratnikovu namjeru, pa zamoli Kata da ostavi napolju svoj mač prije no što uđe u sobu za ceremoniju objašnjavajući mu da ča-no-ju sam po sebi predstavlja miroljubiv čin.
Kato za ovo ne htjede ni da čuje. "Ja sam ratnik", reče. "Ja uvijek uza se imam svoj mač. Ča-no-ju ili ne, ja svoj mač ne ostavljam"
"U redu. Ponesi svoj mač i posluži se čajem", pristade Sen no Rikju.
Voda u kotliću na vatri od ćumura je ključala. Iznenada, Sen no Rikju prevrnu kotlić. Šišteći, podiže se para i ispuni sobu dimom i pepelom. Zaprepašćen, ratnik istrča napolje.
Učitelj se izvini. "Moja je greška. Vrati se i ispij čaj. Ovdje je tvoj mač, pokriven pepelom. Očistiću ga i daću ti ga."
Ratnik shvati da u ovoj situaciji ne bi baš uspio da ubije učitelja, pa odustade od te namjere.



*Ča-no-ju je japanski izraz koji označava čajnu ceremoniju, koja je oduvijek smatrana jednom od umjetnosti zena, među koje spadaju i: sumie slikarstvo, kaligrafska umjetnost, haiku poezija, umjetnost rukovanja japanskom sabljom, streljaštvo (lukom i strijelom), aranžiranje cvijeća (ikebana) i druge.

Ukus banzovog mača

Matađuro Jagjo je bio sin čuvenog mačevaoca. Otac ga se, vjerujući da je sinovljev rad bio isuviše prosječan da bi dostigao majstorstvo, odrekao.
Tako Matađura otiđe na planinu Futara i tamo pronađe čuvenog mačevaoca Banzoa. Ali Banzo potvrdi očevu ocenu. "Želiš da učiš mačevanje pod mojim rukovodstvom?", upita Banzo. "Ti ne ispunjavaš zahtjeve."
"Ali kada bih naporno radio, koliko bi mi godina trebalo da postanem majstor?", navaljivaše mladić.
"Ostatak života", odgovori Banzo.
"Toliko ne mogu da čekam", objasni Matađuro. "Rado ću proći kroz sve poteškoće, samo ako bi me ti učio. Ako postanem tvoj vjerni sluga, koliko bi to moglo trajati?"
"O, možda deset godina", popusti Banzo.
"Otac mi stari i uskoro ću morati da se brinem o njemu", nastavi Matađuro. "Ako bih radio daleko napornije, koliko bi mi vremena trebalo?"
"O, možda trideset godina", reče Banzo.
"Kako to?", upita Matađuro. "Prvo kažeš deset, a sada trideset godina. Podnijeću sve poteškoće da postanem majstor ove umjetnosti u najkraćem roku!"
"E pa", reče Banzo, "u tom slučaju ćeš morati da ostaneš kod mene sedamdeset godina. Čovek koji žuri kao ti da postigne rezultat, rijetko kad brzo uči."
"U redu", složi se mladić, najzad shvativši da je bio prekoren zbog svoje nestrpljivosti. "Slažem se."
Matađuru bijaše rečeno da nikako ne govori o mačevanju i da nikada ni ne dodirne mač. Kuvao je svome učitelju, prao sudove, spremao mu krevet, čistio dvorište, uređivao vrt, bez i jedne riječi o mačevanju.
Prođoše tri godine. Matađuro je još uvek radio isto. Bio je tužan misleći na svoju budućnost. Još nije ni počeo da izučava umjetnost kojoj je posvetio život.
Ali jednoga dana Banzo mu se prikrade iza leđa i prestravi ga udarivši ga drvenim mačem.
Sledećeg dana, dok Matađuro kuvaše pirinač, Banzo opet neočekivano iskoči pred njega.
Posle ovoga, Matađuro je morao i dan i noć da se brani od neočekivanih napada. Ni trenutak u danu ne bi prošao, a da nije morao da misli na ukus Banzovog mača.
Učio je tako brzo da je izazivao osmjehe na licu svog učitelja.
Matađuro postade najveći mačevalac u zemlji.

Veleposjednik bukvan

Dvoje učitelja zena, Daigu i Kudo, bijahu pozvani u posjetu jednom veleposjedniku. Pošto stigoše, Kudo reče veleposjedniku: "Ti si prirodno obdaren i imaš urođenu sposobnost za učenje zena."
"Gluposti", reče Daigu. "Zašto laskaš ovom bukvanu? On jeste veleposjednik, ali o zenu ne zna ništa."
Tako, umjesto da sagradi hram Kudu, veleposjednik ga izgradi Daiguu, izučavajući sa njim zen.

Vojnici čovječanstva

Jednom prilikom je jedna divizija japanske armije učestvovala u manevrima. Neki od oficira nađoše za shodno da svoj štab smeste u Gasanov hram.
Gasan reče svom kuvaru: "Oficirima spremaj istu hranu kao i nama."
Ovo naljuti oficire koji su navikli na sasvim drugačije ophođenje prema njima. Jedan priđe Gasanu i reče: "Šta misliš, ko smo mi? Mi smo vojnici koji žrtvuju svoje živote za svoju otadžbinu. Zašto sa nama ne postupaš shodno tome?"
Gasan ozbiljno odgovori: "Šta ti misliš, ko smo mi? Mi smo vojnici čovječanstva koji teže da spasu sva osjećajna bića."

Vratnice raja

Vojnik po imenu Nobušige dođe kod Hakuina i zapita ga: "Postoje li zaista raj i pakao?"
"Ko si ti", upita Hakuin.
"Ja sam samuraj", odgovori ratnik.
"Ti, vojnik!", uzviknu Hakuin. "Koji bi vladar tebe htio za čuvara? Lice ti je kao u prosjaka."
Nobušige se toliko razbjesne da poče da vadi svoj mač, ali Hakuin nastavi: "Pa ti imaš mač! Oružje ti je vjerovatno previše tupo da bi mi odsjeklo glavu."
Kada Nobušige izvuče mač, Hakuin primeti: "Ovdje se otvaraju vratnice pakla!"
Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj mač u korice i pokloni se.
"Ovdje se otvaraju vratnice raja", reče Hakuin.