Guru i njegova uloga

Da li je Guru (duhovni Učitelj) potreban i kako ga prepoznati.

Potreba za Guruom ili duhovnim Učiteljem naglašena je u svim vrstama Yoge. Istinski Guru je nadčovjek koji je postigao samorealizaciju tj. prepoznao svoju istovjetnost s Totalnom Sviješću ili Bogom. Pravi Guru je samo onaj koji je spoznao Boga, a Spoznavatelj Boga ne razlikuje se od Boga. Učitelj osnažuje učenika nadahnućem i vremenom mu, beskrajnom Milošću Svevišnjeg nudi prosvjetljenje. Ali svi tragaoci nisu spremni da prime milost i općenito je ne primaju. Primaoc milosti je visoko duhovno napredna osoba koja je utrošila nebrojeno života u samodisciplini i samokontroli. Pravih Gurua i istinskih učenika nema mnogo. Takvi istinski Gurui ili Božanske inkarnacije su npr. Sri Ramakrishna, Isus Krist, Ramana Maharshi, Meher Baba, Swami Narayanananda, Sri Chinmoy itd. Nema sretnijeg od istinskog učenika kad sretne pravog Gurua, a postizanje cilja onda slijedi automatski.

Istinski Učitelj je čovjek čistih sklonosti koji svoja osjetila ima pod nadzorom. On bi trebao znati pravo značenje svetih spisa i uvijek činiti dobro drugima. On bi morao imati smiren um i posjedovati moć da dijeli milost. Položaj Učitelja znači veliku odgovornost koja ne završava s inicijacijom učenika. On se mora brinuti o dobrobiti svojih učenika u svakom pogledu i voditi ih. Učitelj koji je svjestan svoje odgovornosti ne daje inicijaciju u žurbi, a ni način inicijacije nije u svim slučajevima isti. Učenici koje inicira Učitelj dolaze do samoostvarenja prije ili kasnije, što ovisi o njihovoj osposobljenosti. Istinski Guru (Sadguru) je neustrašiv u svakoj prilici, bez obzira na okolnosti. Spokojno obitavajući u samome Sebi, On je uvijek hrabar jer na sve gleda istim očima i u svemu vidi Sebe samog. Sadguruova Milost nadmašuje domete riječi i misli. Milošću Gurua, učenik nalazi Boga.

Istinski učenik je onaj koji odbacuje želje prema svim vrstama svjetovnih zadovoljstava i ima jaku čežnju za nadvladavanjem patnje i postizanjem bezuvjetnog Blaženstva. On mora biti iskren, inteligentan, pokazivati ustrajnost u izvršavanju svakodnevnih dužnosti te spremno ispunjavati sve obaveze prema Učitelju. Također, mora se osloboditi taštine zbog svog porijekla, bogatstva i naobrazbe. Služenje Guruu je isto i služenje Bogu; oni se razlikuju samo po imenu i fizičkom izgledu. Obožavanje Gurua nije samo obožavanje osobe, to je obožavanje vrline i dobrog karaktera. To je odavanje poštovanja čistoći i znanju. Ako nemate poštovanje prema Guru nemate šanse za duhovni razvoj. Ako je Guru samo drugi čovjek za vas, onda je beskoristan za vas jer vi niste pravi učenik.

Kada je učenik spreman (sazrio), Učitelj se pojavljuje. Kako prepoznati pravog duhovnog Učitelja?. U duhovnom životu, pravi tragatelj koji ima iskrenu težnju i posvećenost, već je ostvario malo unutrašnje Svjetlosti. Zbog njegove težnje, Bog mu je podario djelić Svjetlosti, tom Svjetlošću on u pravom duhovnom Učitelju vidi i osjeća nešto. Ako je čovjek zaista napredan u duhovnom životu onda će njegova težnja najbolje procijeniti da li je netko pravi duhovni Učitelj ili ne. Iskrena težnja je najbolji sudac. Neiskrena osoba neće biti iskreno privučena pravom Guruu.

Ako je Učitelj slobodan od ljutnje, požude, pohlepe, ako je nesebičan i pun ljubavi bez »Ja« i »Moje«, ako ste duhovno inspirirani njime, onda je to vaš pravi Učitelj. Prihvatite ga i slijedite njegovo učenje. Ali, nemojte previše koristiti razum u odabiru Učitelja jer ćete sigurno pogriješiti. Ako i ne izaberete Gurua prve klase (Sadguru), možete slijediti i učenje Sadhu-a (duhovno napredne osobe) koja ima čistoću, znanje i ostale kvalitete. Trebate znati da kad do?e pravo vrijeme da sretnete svog pravog Učitelja (Sadgurua), on će se misteriozno pojaviti, naizgled slučajno, bez vašeg velikog traženja.

Otkada postoji svijet, postoje i Gurui i Vede(Sveti spisi) da vode i upućuju ljudske duše na njihovom putu do samorealizacije. Ako uspoređujemo broj ostvarenih i oslobođenih duša u Željezno doba sa onim u doba Satya Yuge, on je daleko manji, ali takve napredne duše uvijek su bile prisutne da vode aspirante sa iskrenom težnjom. Neka svaki čovjek krene na put samoostvarenja u skladu sa svojim kapacitetom, temperamentom i razumijevanjem. Njegov Sadguru će ga sresti duž tog puta kad on bude sazrio za takav susret. Netko bi mogao pomisliti da kada sretne takvog Učitelja, sve njegove muke na spiritualnom putu bit će otklonjene nekim čarobnim štapićem i on će biti samo korak do spoznaje Istine. Ali, u većini slučajeva to nije baš tako romantično kako se čini na prvi pogled. Tek tada počinje prava borba i muka. Samorealizacija ne dolazi kao rezultat čuda koje proizvodi Guru. Ona dolazi kao rezultat neprestane i disciplinirane spiritualne prakse, neiscrpne težnje i upornosti aspiranta. Čak su Buda i Isus i Rama radili Sadhanu (spiritualnu praksu). Krishna je isto tako rekao Ajruni da treba razviti Vairagya-u (nevezanost) i Abhyasu(praksa). On nije rekao: Ja ću ti dati oslobođenje. Iako je Milost Gurua od velike važnosti, to ne znači da sada aspirant treba besposlen sjediti i čekati da mu Milost padne s neba. On mora raditi vrlo rigoroznu praksu Yoge. Ako imate iluziju da će vam Guru dati neke čarobne pilule koje će vas bez napora odvesti ravno u Samadhi, dobro je već na početku riješiti se takvih pogrešnih stavova.
Nema sumnje da Guruov blagoslov može učiniti sve. Ali takav blagoslov mora biti zaslužen istrajnom praksom i pažljivim slijeđenjem Guruovih instrukcija.

Duhovni put, putovanje unutrašnjeg života, je proces koji traje čitav život. Samo ako ste spremni da prođete kroz tako dugotrajno učenje i odricanje, dobit ćete pravog Učitelja. Prema tome, prvo duboko uđite u sebe i provjerite da li želite da vas duhovni Učitelj vodi do kraja života i da li ste u stanju da ga slušate potpuno i od sveg srca. Ako osjećate da možete slijediti Učitelja vjerno i odano i svoj život posvetiti njegovom putu, onda će vam Učitelj obavezno doći. Ako osjećate da ne možete da živite bez unutrašnjeg mira, bez unutrašnje radosti, bez živog vodstva Boga kroz duhovnog Učitelja - sasvim sigurno ćete brzo steći duhovnog Učitelja. Nijedan tragalac za Istinom neće ostati bez Učitelja ako mu je on zaista potreban. Nažalost, danas je mnogo onih koji poziraju kao Gurui, ali nisu nadišli seksualne instinkte i nižerazredne porive pa teže za svjetovnom moći, slavom i novcem. Istinski Guru nikada se ne služi lažnom propagandom. Natprirodne moći On tretira kao prljavštine, a ako to nehotice i sam čini čuda to ne proizlazi iz ega jer on nema ograničeno »ja« koje bi vjerovalo da ono nešto čini ili ne čini. On obično ne vodi načina o aktivnostima njegove sjene odnosno uma i tijela. Ovakav Guru prebiva u slavi svoje božanske prirode pa ne teži svjetovnoj popularnosti. Istinski Učitelj nije onaj koji ima najviše učenika, već onaj koji stvara najviše Učitelja.

Mnogi ljudi stagniraju u spiritualnom razvoju jer zbog svog ponosa (samovažnosti) ne žele priznati neophodnost Gurua. Treba shvatiti da je spiritualni napredak izuzetno težak i uz podršku i Milost istinskog Gurua, a bez nje tragalac nema nikakve šanse (osim ako je rođen kao savršen Yogi ili Božanska inkarnacija a takvih je u povijesti čovječanstva vrlo malo). Drugi opet, mijenjaju Gurue kao što mijenjaju odjeću. Takvi nikad ne kopaju bunar na jednom mjestu dovoljno duboko da bi našli vodu kojom će ugasiti žeđ. Onaj koji ima stvarno ispunjavajući odnos s jednim Guruom - neće ih mijenjati kao čarape. Odbaci lažne Gurue i prihvati jednog ali vrijednog. »Biti u duhovnoj igri« znači upoznati svoju božansku prirodu i očitovati/manifestirati je tako da je drugi pojedinci postanu svjesni i postati svjestan božanstvenosti drugih pojedinaca (nefizičkih individua) zaogrnutih u tjelesa i skrivenih iza maglene zavjese uma.

PITANJE: Svamiđi, rekao si da je Guru uvijek uz svog učenika, da ga vodi i štiti. Objasni nam kako se to događa.

SVAMIĐI: Pravi Učitelj, Satguru, onaj koji se po svojoj volji inkarnirao na zemlji da pomogne svojim posvećenicima na duhovnom putu, ima načina da uvijek bude uz njih čak i kada oni to ne primjećuju. Dakle:
Jedan čovjek je putovao pustinjom. Sve vrijeme je pored svojih vidio otisak još nečijih stopa u pijesku. Znao je da neko hoda uz njega, ali nije mogao da vidi ko bi to mogao biti. Kada bi se osvrnuo, samo bi vidio stope tog nevidljivog saputnika niz sve one kilometre dokle je očima mogao da prati vlastiti trag. Čovjek se nije uznemiravao, bio je siguran da to njegov Guru hoda uz njega. A put ga je vodio kroz predivan predio i hodanje je bilo veoma prijatno.
Nakon izvjesnog vremena put je postao tvrd, naporan. Vodio je preko kamenja, trnja, okrzalog vrelog stijenja i počeo je da se uspinje. Čovjek je nailazio čak na zmije i škorpije. Više nije bilo ni malo prijatno, štaviše, postalo je naporno i bolno.
A šta je taj čovjek ugledao kada se okrenuo? Onih drugih stopa više nije bilo. Iščezle su. Za njim je ostajao samo jedan, jedva uočljiv trag. I čovjek se rastužio, pa riješi da se prvom prilikom obrati svom Guruu ne bi li shvatio zagonetku.
Kada je poslije izvjesnog vremena otišao do svog Gurua, prišao je sklopljnih ruku na pozdrav i rekao:
-Gurudev, ja to ne mogu da razumijem. Dok je put bio ugodan, išao si pored mene, vidio sam otiske tvojih stopa pored mojih. A čim je postalo teško, ostavio si me samog. To je zagonetka koju ne mogu da riješim sam. Molim te, reci mi zašto si me napuštio?
-O, nijesi shvatio što se dogodilo- rekao je Guru.
-A što je to bilo?
-Dok je put bio ugodan, ja sam hodao pored tebe jer si to mogao da savladaš bez ikakve moje pomoći, ali kada je došao težak dio, podigao sam te i nosio na svome dlanu. Pa, kada si se okrenuo, nijesi mogao da vidiš dva para otisaka, već samo jedan – moj! Ti to, međutim, nijesi shvatio iako sam hodao kroz tebe.

Na takav način vas Gurudev štiti. To je guru bakti – ljubav prema Učitelju i to je istovremeno guru kripa – milost Gurua. Energija Gurudeva i njegov blagoslov svuda su rasprostranjeni, kud god da krenete to ide sa vama, štiti vas i vodi, jer Guru nad svojim učenicima bdi kao što majka bdi nad svojim malenim đetetom; čim je đetetu potrebno, majka to već čini. Pitanje je samo da li dijete prihvata ili ne. Pitanje je još i više da li je učenik toga svjesan ili nije.

(Iz knjige Satsang priče – Višvaruruđija Paramhans Sri Svami Mahešvaranande)

Ostvareni Učitelj je kao čovek koji je veoma vešt u penjanjima i silaženju sa drveta. Kada Učitelj siðe, ne gubi ništa, jer zna da će sledećeg trenutka ponovo moći da se popne. Pretpostavimo da dete pod drvetom kaže: „Molim te, daj mi najukusniji mango.“ Učitelj će jedan odmah doneti dole, a potom će se ponovo popeti na drvo. Čak i ako mu više niko ne zatraži mango, on će sedeti na drvetu i čekati.

Osoba koja je spoznala Boga uvek može da bude srećna u svojoj unutrašnjoj svesti gde postoji stalni priliv Svetlosti i Blaženstva. Učiteljeva nesreća u spoljašnjem svetu dolazi od njegovih učenika, jer sebe poistovećuje sa svim lošim silama od kojih oni boluju. Guru ima moć da poništi zakon karme za svoje učenike, ali kada ga poništava, on ulazi u njihove probleme. Ako nekoga treba da izvučemo iz vode, moramo da uðemo u vodu da bismo mu pomigli. Isto tako, potrebna nam je svesna pomoć onoga ko se davi. Učitelj najviše pati kada učenici ne saraðuju, kada neguju svoje nebožanske osobine i neće da ih se oslobode.

Pravi Učitelj želi da svojim odanim učenicima da sve, ali je njihova sposobnost ograničena. On se zato trudi da proširi njihovu posudu da bi mogli da prime Mir, Svetlost i Blaženstvo koje donosi. Meðutim, on ne može da prisili tragaoca da primi više nego što može da zadrži. U suprotnom bi tragaočeva posuda pukla. Učitelj može samo da izliva svoju beskrajnu Svetlost u svoje učenike, ali kada jednom stigne do granica njihovih mogućnosti, sve što im daje preko toga, biće izgubljeno.

Tradicionalno su Učitelji imali običaj da kažu: „Ako nešto poseduješ, učenici moraju da doðu. Ne ide bunar žednome, već žedan bunaru.“ To je sasvim tačno ako je žedna osoba odrasla. Ali ako osećate da je žedna osoba samo dete, onda je to sasvim nešto drugo. Beba plače u svojoj sobi, a majka trčeći mora da doðe da je nahrani. Majka ne kaže bebi: „Moraš ti da doðeš do mene zato što želiš nešto od mene.“ Ne, majka ostavlja sve i trči svojoj bebi. Na isti način, u duhovnom životu neki Učitelji osećaju potrebu da izaðu u svet, jer smatraju da je u svojoj svesti spoljašnji svet samo beba. Ti Učitelji osećaju da ima puno dece koja plaču za duhovnim životom, duhovnom mudrošću, duhovnim savršenstvom, ali koja ne znaju gde i kako da ih pronaðu. Zato Učitelji idu iz mesta u mesto i nude svoju svetlost sa ciljem da služe onome što je božansko u čovečanstvu.



“Učitelj i učenik“ - Šri Činmoj

ja kad vidjeh ovu temu pomislih anonova biografija:D

Svaka duša je predodređena da bude savršena i svako biće će, na kraju, postići stanje savršenstva. Što god da smo sada, to je posljedica naših misli i postupaka iz prošlosti, i što god da ćemo biti u budućnosti, biće posljedica onoga što mislimo i činimo sada. Ali, ovo oblikovanje naših vlastitih sudbina ne isključuje primanje pomoći spolja; štaviše, u velikoj većini slučajeva, takva pomoć je apsolutno neophodna. Kada ona dođe, oživljavaju više sile i mogućnosti duše, budi se duhovni život i čovjek na kraju postaje svet i savršen.
Ovaj oživljavajući impuls se ne može dobiti iz knjiga. Duša može da prima impulse samo od druge duše i ni od čega drugog. Možemo čitavog života da proučavamo knjige, možemo postati veoma intelektualni, ali ćemo na kraju ustanoviti da se duhovno uopšte nijesmo razvili. Nije tačno da visoki stepen intelektualnog razvoja uvijek ide ruku pod ruku sa proporcionalnim razvojem duhovnog aspekta u čovjeku. Proučavajući knjige, ponekad obmanjujemo sebe smatrajući da na taj način duhovno napredujemo, ali, ako proanaliziramo djejstvo tog proučavanja na nas, nalazimo da u krajnjoj liniji jedino naš intelekt izvlači korist od njega, ne i naš unutrašnji duh.
Ova nedovoljnost knjiga da ubrzaju duhovni rast predstavlja razlog što, iako skoro svako od nas može predivno da govori o duhovnim stvarima, kad se dođe do djelatnosti i življenja istinski duhovnog života – otkrivamo da smo užasno manjkavi. Da bi se duh oživio, pobuda mora doći od druge duše.
Osoba iz čije duše takva pobuda dolazi naziva se Guru – učitelj, a osoba na čiju dušu se pobuda prenosi naziva se šišja – učenik. Da se takva pobuda prenese na bilo koju dušu, duša iz koje ona potiče mora, prije svega, posjedovati moć prenošenja na drugoga; i drugo, duša na koju se ona prenosi mora biti sposobna da je primi. Sjeme mora biti živo sjeme, a njiva mora biti već uzorana. Tek kada su oba ova uslova ispunjena, događa se čudesni rast istinske religije.
I samo onda kada su oba zbilja izvanredni i izuzetni, to će rezultirati raskošnim duhovnim buđenjem. Jedino takvi su istinski duhovni učitelji i jedino takvi su istinski učenici. Svi drugi se samo igraju sa duhovnošću. U njima je probuđeno tek malo radoznalosti, malo intelektualne težnje raspaljeno, ali stoje na spoljnoj ivici horizonta religije.
Nema sumnje, ima neke vrijednosti i u tome, jer to može tokom vremena rezultirati buđenjem stvarne žeđi za religijom, a misteriozni prirodni zakon jeste da, čim je njiva spremna, sjeme mora stići i stiže; čim duša ozbiljno žudi za religijom, prenosilac religiozne snage se mora pojaviti da pomogne toj duši.

Kako onda da prepoznamo učitelja?

Prvo, moramo se uvjeriti da poznaje duh svetih spisa. Čitav svijet čita Bibliju, Kuran i Vede, ali sve su to samo riječi, sintaksa, etimologija, jezikoslovlje, isušene kosti religije. Učitelj koji se suviše bavi riječima i dopušta umu da ga zanese snaga riječi, gubi duh. Jedino poznavanje duha svetih knjiga određuje istinskog religijskog učitelja.

Drugo, obavezna osobina učitelja jeste – bezgrešnost. Često se postavlja pitanje: zašto je potrebno da ispitujemo karakter i ličnost učitelja? Kao, bitno je samo da procijenimo ono što on govori i da to razmotrimo. Ali, to nije ispravno. Ako čovjek hoće da me nauči nešto o dinamici, hemiji ili bilo kojoj drugoj fizičkoj nauci, on može biti kakav god hoće, jer fizičke nauke zahtijevaju jedino intelektualnu spremu. U duhovnim naukama je od početka do kraja nemoguće da u duši bude ikakve duhovne svjetlosti ako je ova nečista. Kakvu religiju može nečist čovjek da podučava? Apsolutni preduslov sticanja duhovne istine za samog sebe ili za njeno prenošenje drugima, jeste čistota srca i duše. Viđenje Boga ili bljesak onoga iznad, nikada ne dolazi dok duša nije čista. Dakle, prvo moramo viđeti šta učitelj religije jeste, a tek potom šta on govori. On mora biti savršeno čist i jedino tada istinski „prenosilac“. Što on može prenijeti ako u sebi nema duhovnu snagu? U umu učitelja mora da postoji vibracija duhovnosti vrijedna poštovanja, tako da može saosjećajno biti prenijeta u um učenika. Funkcija učitelja je zapravo stvar prenošenja nečega, a ne pukog podsticaja postojećih intelektualnih ili drugih sposobnosti u podučavanome.

Treći uslov se odnosi na motiv. Učitelj ne smije da podučava ni iz kakvog sebičnog motiva – zbog novca, imena ili slave. Njegova djelatnost jednostavno mora poticati iz ljubavi, iz čiste ljubavi za cijeli ljudski rod. Jedini medijum kroz koji duhovna snaga može biti prenijeta jeste ljubav. Svaka sebična pobuda, kao što je želja za zaradom ili ugledom, smjesta će razoriti ovaj medijum prenošenja. Bog je ljubav i samo onaj ko je spoznao Boga kao ljubav, može čovjeku biti učitelj o obogotvorenju i Bogu.

Kada se uvjerite da su svi ovi uslovi u vašem učitelju ispunjeni, onda ste bezbjedni. Ako nijesu, nepouzdano je pristati da vas on podučava, jer postoji krupan rizik da, ako u vaše srce ne može da prenese dobrotu, može da prenese poročnost. Ovaj rizik se na svaki mogući način mora spriječiti.

Religija, koja je najviše znanje i najviša mudrost, ne može se kupiti niti može biti stečena iz knjiga. Možete da gurate glavu u sve ćoškove svijeta, možete da istražujete Himalaje, Alpe i Kavkaz, osluškujete morsko dno, zavirujete u svaki budžak Tibeta i pustinje Gobi, ali je niđe nećete naći dok vam srce ne bude spremno da je primi i vaš učitelj ne dođe. A kada taj božanski opremljeni učitelj dođe, služite mu sa đetinjim povjerenjem i prostodušnošću, slobodno otvorite srce njegovom uticaju i gledajte u njemu manifestovanog Boga. Onima koji dolaze da traže istinu s takvim duhom ljubavi i poštovanja, Bog Istine razotkriva najčudesnije stvari u pogledu istine, dobrote i ljepote.

(Svami Vivekananda)

Hindusi su primili svoju religiju kroz otkrovenje, kroz Vede. Oni drže da su Vede bez početka i bez kraja. Vede podrazumijevaju blago duhovnih zakona koje su otkrile različite osobe u različitim vremenima. Kao što je zakon gravitacije postojao prije nego što je otkriven i postojao bi i kada bi čovječanstvo na njega zaboravilo, tako je i sa zakonima koji upravljaju duhovnim svijetom. Moralni, etički i duhovni odnosi između duše i duše, i između duhova pojedinaca i Oca svih duhova, bili su tu prije nego što su otkriveni i biće tu čak i ako na njih zaboravimo. Oni koji su otkrili ove zakone zovu se Rišiji i njima se ukazuje počast kao bićima koja su dostigla savršenstvo (neka od najvećih među njima bili su ženskog roda).

Hindus vjeruje da je on duh. Njega mač ne može da posiječe – njega vatra ne može da spali – njega voda ne može da potopi – njega vazduh ne može da sasuši. Hindus vjeruje da je svaka duša krug čiji obruč nije niđe, ali čije je središte smješteno u tijelu, a da smrt znači premještanje ovog središta iz tijela u tijelo. A duša nije vezana materijalnim uslovima. U svojoj samoj srži, ona je slobodna, neograničena, sveta, čista i savršena. Ali, nekako, ona se nađe vezana za materiju i misli o sebi kao o materiji.

Dakle, ljudska duša je vječna i besmrtna, savršena i beskrajna, a smrt znači samo prelazak središta iz jednog tijela u drugo. Sadašnjost je određena našim prošlim djelima, a budućnost sadašnjim. Duša će nastaviti da evoluira naviše ili da se vraća nazad iz rođenja u rođenje i iz smrti u smrt. Ali, ođe postoji jedno pitanje: da li je čovjek sićušni čun u oluji, jednog časa uzdignut na zapjenušanom vrhu ogromnog talasa, a potom se sjuri sljedećeg trenutka u zjapeći ponor pod sobom, prevrćući se tamo-amo na milost i nemilost dobrih i loših djela – jedna nemoćna, bespomoćna olupina u vazda divljajućem, vazda hitajućem, beskompromisnom toku uzroka i posljedice? Vedski Mudrac stade uspravno pred svijetom i objavi blagu vijest: „Počujte, đeco besmrtnog blaženstva! Pronašao sam onog Drevnog Jednog koji je izvan sve tame, sve obmane: znajući Njega jedino bićete spašeni od ponovne smrti“.

Tako, dakle, Vede objavljuju da na čelu svih ovih zakona, u i kroz svaki djelih materije i sile, stoji Jedno „čijom zapoviješću vjetar duva, vatra gori, oblak lije kišu i smrt korača Zemljom“.

A šta je Njegova priroda? On je svuda, čisto i bezoblično Jedno, Svemoćni i Svemilostivi. „Ti si naš otac, Ti si naša majka, Ti si naš voljeni prijatelj. Ti si izvor svekolike snage; podaj nam snagu. Ti si onaj koji nosi teret univerzuma; pomozi mi da ponesem maleni teret ovog života“. Tako su pjevali vedski Rišiji. A kako njega obožavati? Kroz ljubav. „Njega imate obožavati kao jedinog voljenog, dražeg od svega u ovom i u narednom životu“. Ovo je doktrina ljubavi iznijeta u Vedama, a pogledajmo kako ju je do kraja razvio i kako je o njoj podučavao Krišna, za koga hindusi vjeruju da je bio Bog otjelotvoren na Zemlji.
On je učio tome da čovjek treba u ovom svijetu da živi poput lotosova cvijeta, koji raste u vodi ali ga voda nikada ne okvasi; tako čovjek treba da živi u svijetu – sa svojim srcem okrenutim Bogu, a rukama okrenutim radu. Dobro je voljeti Boga zbog nade u nagradu u ovom ili narednom svijetu, ali je bolje voljeti Ga radi same ljubavi; molitva kaže: „Gospode, ne želim ni bogatstvo, ni potomstvo, ni učenost. Ako je Tvoja volja, ići ću iz rođenja u rođenje; ali podari mi to da mogu da Te volim bez nade za nagradu – da te nesebično volim radi same ljubavi“. Jednog od Krišninih učenika, tadašnjeg kralja Indije, neprijatelji najuriše iz njegovog kraljevstva i on moraše da potraži utočište u šumi na Himalajima. Tamo ga jednog dana kraljica upita kako to da on, najvrliji među ljudima, treba da prepati toliku bijedu. Judištira odgovori: „Pogledaj, kraljice moja, Himalaje, kako su veličanstveni i prelijepi; ja ih volim. Oni mi ne daju ništa, ali u mojoj je prirodi da volim ono veličanstveno, ono prelijepo. Slično tome, ja volim Gospoda. On je izvor sve ljepote, sve uzvišenosti. On je jedini objekat koji treba voljeti; u mojoj je prirodi da Ga volim, i zato ja volim. Ni za šta se ne molim, ništa ne tražim. Neka me On smjesti đe god mu je drago. Moram da ga volim radi same ljubavi. Ne mogu da trgujem u ljubavi“.

Vede uče da je duša božanska, ali da je drže okovi materije; savršenstvo će biti dostignuto kada ovi okovi popucaju. A ovi okovi mogu spasti samo Božijom milošću, i ta milost dolazi čistima. Čistota je uslov za Njegovu milost. Kako ta milost djeluje? On sebe otkriva čistom srcu; čisti i neokaljani vide Boga – jeste, već u ovom životu. Tada sva sumnja nestaje. Ovo je sam centar, sama suštinska koncepcija hinduizma. Hindus ne želi da živi od riječi i teorija, od praznih intelektualnih igrarija. Ako postoje oblici postojanja izvan uobičajenog čulnog postojanja, on želi da stane licem u lice pred njih. Ako u njemu postoji duša koja nije materija, ako postoji sve-milosna univerzalna Duša, otići će pravo Njoj. On mora Nju da vidi, i samo to može da uništi sve sumnje. Tako da je najbolji dokaz koji hinduski mudrac daje u vezi duše, u vezi Boga, ovaj: „Vidio sam dušu, vidio sam Boga!“ I to je jedini uslov za savršenstvo. Hinduska religija se ne sastoji od borbi i praznog intelektualizma, već od spoznavanja – od bivanja i postojanja. Tako da je čitavi cilj njihovog sistema da se neprestanim naporima postane savršen, da se postane Božanski, da se dosegne Bog i da se ugleda Bog; a od ovog dosezanja Boga, gledanja Boga, postajanja savršenim kao što je i Otac na Nebesima savršen, sastoji se religija hindusa.

A šta biva sa čovjekom kada dostigne savršenstvo (bez obzira kojoj religiji pripadao - suština, temelj je isti, ovo može da se primijeni na bilo koju religiju)? On živi životom blaženog beskrajnog. U jedinstvu s Bogom! S vremena na vrijeme takva duša se inkarnira da bi svjedočila vječne istine religije. Da uči ljude istinu o ljubavi, sreći, milosrđu, ljepoti, harmoniji, miru... Takva duša, nama poznata kao Satguru, se inkarnira na Zemlju, ali se ni za trenutak sviješću ne razdvaja od Boga. Satguru svaku dušu doživljava kao sebe. On nema šta da postigne za sebe, već boravi u tijelu da bi pomogao oslobođenju drugih duša kako bi i one postigle Bogosvijest.

Takve inkarnirane duše su bile Sri Ramakrišna, Svami Vivekananda, Sri Juktešvar, Svami Jogananda, Alakpuriđi, Devpuriđi, Mahaprabuđi, Sri Mahešvarananda, Svami Šivananda, Babađi, Ramana Maharši, Sri Aurobindo, Sveti Franjo Asiški, Buda, Isus...

GURU I UČENIK - događaj iz stvarnog života

Narendra i Sri Ramakrišna Paramhansa

(Narendra je bilo svjetovno ime Svami Vivekanande prije dobijanja sanijase)


Jednog dana dok je Narendra meditirao u prizemlju, Učitelj je ležao budan u svome krevetu na spratu. U dubinama svoje meditacije, Narendra je osjetio kao da mu lampa gori u zatiljku. Iznenada je izgubio svijest. Bilo je to iskustvo za kojim je čeznuo, koje briše cjelokupno pamćenje, iskustvo nirvikalpa samadija, kada utjelovljena duša ostvaruje svoje jedinstvo sa Apsolutom.
Prošlo je mnogo vremena dok nije povratio djelimičnu svijest, ali nije bio u stanju da nađe svoje tijelo. Mogao je da vidi samo svoju glavu. "Đe je moje tijelo?", zavapio je. U sobu je ušao Gopal i rekao mu: "Pa, ođe je, Naren". Ali Narendra nije mogao da ga pronađe. Gopal je, uplašen, potrčao ka Učitelju. Sri Ramakrišna je samo rekao: "Neka ga tako jedno vrijeme. Dovoljno dugo mi je dosađivao".
Poslije još jednog dugogo perioda, Narendra je povratio punu svjesnost. Okupan u spokoju, otišao je Učitelju, koji mu reče: "Sada ti je Božanska Majka pokazala sve. Ali ovo otkrovenje ostaće pod bravom, a ključ će biti kod mene. Kada izvršiš majčino djelo, ponovo ćeš pronaći blago".
Nekoliko dana kasnije, kada je Narendra bio sam sa Učiteljem, Sri Ramakrišna ga je pogledao i ušao u samadi. Narendra je osjetio prodor suptilne sile i izgubio svaku spoljnu svjesnost. Vrativši se uskoro u normalno stanje, zatekao je Učitelja kako plače.
Sri Ramakrišna mu je rekao: "Danas sam ti dao sve što imam i sada sam samo siroti fakir, koji ne posjeduje ništa. Pomoću ove moći učinićeš ogromno dobro u svijetu i dok to ne bude izvršeno, nećeš se vratiti"
Ubuduće je Učitelj živio u učeniku.

Jedna od najbitnijih uloga svakog Učitelja je upadesha - spiritualno vodstvo kojim dariva svoje učenike. To se posebno odnosi na Sadgurue. Avatar Meher Baba često navodi daje najviši oblik spiritualne prakse, kao i najbrži i najbezbolniji Put do prosvetljenja, bezrezervno i potpuno predavanje Savršenom Učitelju. To se naravno odnosi još više na samog Avatara, ali postoje Bogo-Čovek, utelovljeni Bog, prilično retka pojava na našoj planeti (svakih 700-1400 godina), a Sadgurua koji u svakom trenutku hodaju po čvrstom tlu Zemlje ima uvek petoro, to je bio razlog da Avatar našeg Doba naglasi beskrajnu važnost Savršenih Učitelja za sve koji sa njima dođu u dodir.
Na žalost, po informacijama koje su do danas sačuvane, malo ko iz najbližeg okruženja Savršenih Učitelja zaista shvata njihovu pravu božansku prirodu, uključujući čak i učenike.Sadgurui obično ne iznose nikakvo učenje ili doktrinu, pa su širim masama uglavnom malo poznati, osim ako nisu, kao Sai Baba, shvaćeni kao čudotvorci.
Savršeni Učitelji su kanal delovanja Boga medu ljudima. Prošavši kroz evoluciju, reinkarnaciju i sagorevši svoj ego na stazi involucije, stopili su svoju iskru svesti sa Apsolutom, i vratili se dole na grubu ravan, postavši Gospodari Univerzuma. Njihova reč je prva i poslednja, jer u šaci drže ključeve svih sfera. Zbog toga je, kada se govori o spiritualnom vodstvu, njihova uloga poslednja. Putnici na spiritualnoj Stazi, aspiranti, prvo prolaze kroz ruke manje savršenih Učitelja, koji ih vode kroz (ipak) ograničene puteve i zavijutke tantre, joge, meditacije i svih ostalih (pravih) spiritualnih sistema i Zapada i Istoka. Tako se Putnici kale kroz oganj, čiste kroz vatru, spiraju sa sebe prljavštinu stotina inkarnacija kroz ˝Svetu Patnju˝, da bi na kraju tog mučnog uspona na Svetu Planinu stali pred Čuvare Vratnica Univerzuma — Savršene Učitelje. Tada, izmoždenim od silnih napora i čistih Srca, upravo tada im ne preostaje ništa drugo nego da se bez ostatka i potpuno predaju u njihov božanski zagrljaj, i bace se u njihovo Ništavilo.
Savršeni Učitelj zna i razume sve prepreke na koje Putnik nailazi na Stazi ka Njemu — Bogu, jer je i sam sve to prošao. Zato Putnike zdušno bodri i podstiče, jer Zna da ono što se dobija za sve napore i patnje na Stazi nema cenu. On isto tako čini sve da im uštedi zablude i upozori na stranputice koje je i sam prošao.

Prolazeći kroz sve faze evolucije, reinkarnacije i involucije, duša koja će postati Savršeni Učitelj formira svoj Krug učenika od četrnaestoro bliskih osoba sa kojima je bio u neposrednoj vezi još od najranijih evolutivnih stupnjeva svijesti. Tih 15 osoba, od kojih će jedna postati Sadguru, se kroz mnoštvo inkarnacija međusobno spiritualno pomažu, stvarajući time sanskarične veze i obrazujući ono što se u zapadnom okultizmu naziva ˝egregor˝ — grupu spiritualnih aspiranata koji se nalaze na istoj ili sličnoj Stazi i uvek se zajednički kao grupa inkarniraju na istom mestu i u istom vremenu.
Avatar takođe ima svoje krugove koji se sastoje od 122 osobe raspoređene u 10 krugova, od kojih je najvažniji unutrašnji krug od 12 učenika.


Meher Baba to objašnjava na sledeći način:*
* Besede, poglavlja ˝Krug˝ i ˝Krugovi Avatara˝

˝ Avatarovi Krugovi, kao i Krugovi Savršenih Učitelja, predstavljaju njihovo glavno svojstvo kroz koje Avatar i Sadgurui ispunjavaju svoju spiritualnu dužnost prema čovečanstvu. Ovo naročito svojstvo se javlja kao posledica bliskih veza kroz mnoštvo života. Avatar i svi Savršeni Učitelji uvek oko sebe okupljaju Krugove vrlo bliskih Učenika. Ovi Krugovi ni na koji način ne nameću ograničenja njihovoj unutrašnjoj svesnosti. U svom božanskom stanju, i Avatar i Sadgurui su u centru Univerzuma i u centru Svega; i zapravo nikakvi krugovi ne opisuju njihovo Biće. U beskonačnoj nedualnosti niko ne uživa posebne povlastice. Krugovi postoje i tiču se samo zadatka i dela koje su Avatar i Savršeni Učitelji preuzeli na sebe u pojavnom svetu. Sa stanovišta njihovog spiritualnog rada u pojavnom svetu, Krugovi su stvarni i opipljivi poput Himalaja.˝

˝...Premda Savršeni Učitelj boravi u Iluziji kao centar oko koga se širi kosmička periferija i upliviše ravnomerno na čitav Univerzum, za vreme njegovog životnog ciklusa na Zemlji, on okuplja oko sebe četrnaestoro ljudi, čiji je centar interesovanja — njegova ličnost. Ovi ljudi, koji su u neprekidnoj bliskoj vezi sa njim, koja potiče još od najranijih evolutivnih stupnjeva svesti — ubiraju najlepše duhovne plodove onda kada njihov, nekad bliski prijatelj, postane Savršeni Učitelj. Takva grupa od četrnaestoro ljudi zove se Krug Savršenog Učitelja. Na krug od dvanaest muškaraca, dolaze još i dve žene, da bi ga upotpunile u svim aspektima. Položaj ove dve žene je isto tako uslovljen njihovim ranijim vezama sa Savršenim Učiteljem.˝

Jedan ili nekolicina od četrnaestoro najbližih ostvaruju stanje Boga za života Savršenog Učitelja. Ponekad se to desi nakon jedne ili više inkarnacija. U svakom slučaju, Savršeni Učitelj ispunjava svoju obavezu, obrazujući za vreme svog života Krug; i najveće dobro koje on daruje je Bogo-ostvarenje, u svoj njegovoj savršenosti, makar jednom pripadniku svog Kruga.˝

Kako se ulazi u Krug Savršenog Učitelja i kako ih on vodi do prosvetljenja?

˝Posle nekoliko života proživljenih u traganju, pročišćavanju, služenju i žrtvovanju, neke osobe imaju tu sreću da sretnu i uspostave kontakt sa Bogo-ostvarenim Učiteljem. Nakon izvesnog broja života u prisnom odnosu sa onim koji je postao Savršeni Učitelj, služenjem Učitelja i ljubavi prema njemu, oni ulaze u njegov Krug. Učiteljevom Krugu pristupaju duše koje su se sopstvenim naporima kvalifikovale za Bogo-ostvarenje. U pogodnom trenutku one se milošću Učitelja Ostvaruju.˝

˝Učitelj, ne prekidajući kontakt sa višim svetovima, nastavlja da obavlja svoje univerzalno delo za čovečanstvo. Kada radi za pripadnike svog Kruga, on sa najvećom pažnjom planira vreme, jer mora biti vrlo precizan i određen kada je u pitanju mehaničko iscrpljivanje njihovih sanskara. On radi za pripadnike svog Kruga u točno određenim intervalima. Zato oni koji slede njegove instrukcije i poštuju njegov raspored, imaju velike koristi od njegovog specijalnog dela. Vreme igra važnu ulogu u izvođenju specijalnih zadataka koje Učitelj sam sebi zadaje. Učiteljevo posebno delo ne utiče samo na članove njegovog Kruga, već i na ostale ljude koji su sa njima u bliskoj vezi.˝

Mnogo šta od unutrašnjih božanskih misterija se brže ili sporije razotkriva pred licem čovečanstva, kako ono putuje kroz vreme i napreduje korak po korak bliže Bogu. Neke od ključnih tajni su ove upravo iznesene, koje je u našem vremenu izneo Avatar Našeg Doba.

Krugovi Savršenih Učitelja objašnjavaju i na koji način se bez prekida nastavlja loza i lanac Sadgurua na našoj planeti, čineći tako neraskidiv tok Lučonoša, koji svojim božanskim bakljama od praiskona čovečanstva nastavljaju svetu tradiciju tajne spiritualne hijerarhije, predvodnika rase Atmana.

Naredni odlomak iz Meher Babinih Beseda to ilustruje na poetičan način:

˝Čovek-Bog može se uporediti sa drvetom banijan. Drvo banijan raste do ogromnih razmera i u širinu i u visinu, baca veliku senku i služi kao sklonište za putnika, štiti ga od kiše, sunca i oluje. Kada dostigne maksimalnu visinu, drvo pušta svoje korenje duboko u plodnu zemlju, da bi, kada za to dođe vreme, iz njega izraslo i razgranalo se još jedno drvo banijan. Ono zatim takođe izraste, u širinu i u visinu, do ogromnih razrnera, baca veliku senku i služi kao sklonište putnicima, štiteći ih od kiše, sunca i oluje, stiče, dakle, isti potencijal da stvori istovetno drvo. Ovo podjednako važi i za Čoveka-Boga, jer on budi još neprobuđenu božanstvenost drugih duša. Zato je neprekinuto nastavljanje loze Savršenih Učitelja na Zemlji neiskazivi blagoslov za čovečanstvo. I veliki podstrek u njegovoj borbi da se iz mraka probije ka Istini.˝

I na samom kraju, vodeći vas ka samom vrhuncu odnosa Učitelja i učenika, dolazimo do trenutka kada se na Zemlji pojavljuje Avatar. Šta tada čine Savršeni Učitelji, koji su Boga spustili u grubo telo? Počinju da šalju svoje učenike Avataru, jer smatraju da je on najsavršeniji Učitelj koji može hodati ovom planetom. Tako su Sai Baba i Upasni Maharadž, dvojica iz velike petorke, počeli da šalju vlastite učenike Meher Babi, čim je on postao sposoban da ih vodi i podučava. Poznat je primer Gustadija, Saijevog učenika, koji je napravio neobični spiritualni most, postavši jedan od istaknutijih Meherovih učenika. Tako se sa Avatarom završava svaki vremenski ciklus, i započinje novi, kada će nekih sledećih Petoro Veličanstvenih hodati planetom, nastavljajući u beskraj tu večitu dijadu Učitelja i učenika i vodeći svoje sledbenike ka himalajskim vrhuncima svesti.


NEZABORAVNI SAI BABA IZ ŠIRDIJA - GLAVA IX

SPIRITUALNO VOĐSTVO

˝Pretpostavimo da dete drži vrapca u ruci, i to tako nepažljivo da samo što ga nije zadavilo. Da bismo spasili vrapcu život, ne bi bilo preporučljivo da se detetu iz ruke otima ptica, zato što bi dete tada verovatno još više stisnulo vrapca i tako ga ubilo. Ali, ako bi se detetu ponudio novčić, ono bi gotovo sigurno opustilo svoj stisak i tako bi oslobodilo vrapca. Tako dete biva sprečeno da ubije pticu iz pukog neznanja o onome što čini.
Čuda Savršenog Učitelja čine istu stvar: ona sprečavaju ljude da čine štetu sebi i drugima iz pukog neznanja o duhovnim vrednostima.˝


SAI BABA IZ ŠIRDIJA

Svrha duhovnog znanja jest probuđenje duše i transformacija sâmog života. Hindu tradicija
naglašava činjenicu prema kojoj duhovno znanje, da bi bilo efikasno, treba prenositi s jedne
živuće duše na drugu. Čak i velike inkarnacije poput Krista, Krišne, Buddhe ili Ramakrišne,
prihvaćali su ljude-učitelje koji su ih vodili u spiritualnoj praksi – ako ni zbog čega drugog onda
da pokažu da istinsku duhovnu mudrost treba prenositi s učitelja na učenika. Učitelja nazivamo
guru, a učenika śišya. Gurua možemo usporediti s upaljenom svijećom koja pali dušu učenika.
Knjige mogu pružiti informaciju, ali ne i inspiraciju. Religija koja se ne prenosi već samo
propovijeda, degenerira u intelektualnu propovijed. Drevna duhovna mudrost Indije, prenošena
je do današnjih dana neprekinutim slijedom učitelja.
Naravno, od učitelja se očekuje visok stupanj savršenstva. Idealni guru je, naravno, obdaren
direktnim Znanjem o Brahmanu; on je utemeljen u Brahmanu. Dobro verziran u Svetim spisima
on je u stanju raspršiti učenikove sumnje i zbunjenost. On je bezgrešan i slobodan od ikakvih
svjetovnih motiva. Spokojan i sa samokontrolom, on je poput beskrajnog rezervoara samilosti.
Očita učenikova ograničenja ne sprečavaju učitelja da ga obdari svojom milošću ako mu učenik
pristupa s istinskom poniznošću i gorljivošću. Guru se često uspoređuje s proljećem, koje od
svoje volje, bez ikakvih sebičnih motiva prekriva od zime uvelo grmlje i drveće novim lišćem i
cvjetovima.

Učitelj je učeniku poput oca. Njemu treba pružiti čak i više poštovanja nego li zemaljskom ocu;
zato što učenika daruje duhovnim rođenjem te mu pokazuje put u vječan život. Učenik služi
takvog gurua s najvećom poniznošću te mu stavlja na raspolaganje svoje tijelo, um i dušu.
Opterećen iskustvima osjetila, zbunjen prolaznošću fizičkih objekata te zaplašen naizgled
beskrajnim lancem rođenja i smrti u smrtnom svijetu, on zaklinje učitelja da ga vodi od
nestvarnog ka Stvarnom, od tame k Svjetlu, od smrti, bolesti, patnje ka Besmrtnosti. Sisya
pristupa dobronamjernom guruu i kazuje mu Śankarinim riječima: "Spasi me od smrti,
opterećenog kakav jesam neugasivim šumskim požarom ovog svijeta, divlje gonjen vjetrom loših
djela koja sam počinio u prethodnim životima. Spasi mene, zastrašenog koji u tebi traži sklonište;
jer ne znam ni za kojeg drugog čovjeka kod kojeg bih se sklonio. Kako da prijeđem ocean
pojavnog postojanja, kakva će biti moja sudbina te koja sredstva da pri tome upotrijebim –
budući da ništa ne znam o tome. Udostoji se da me spasiš te mi detaljno opiši kako da prekinem
ponovna rođenja i smrti, puna patnji i frustracija."