Prava prijateljstva među tinejdžerima su sve rjeđa. To je pokazalo istraživanje sprovedeno među 16-godišnjacima, čiji su rezultati upoređeni s istraživanjima sprovedenim prije 20 godina. Godine 1986. jedno od osmoro djece tinejdžerskog uzrasta izjavljivalo je da nema bliskih prijatelja s kojima bi dijelilo najdublje tajne, a danas se taj broj popeo na jedno od petoro.

Dvogodišnje ispitivanje koje je nadzirao “Čildrens sosajeti”, a čiji je cilj bio da se sazna kako savremena djeca provode djetinjstvo, zbog takvih je zaključaka povećalo zabrinutost zbog pritisaka i psihičkih stresova među djecom i mladeži u Velikoj Britaniji.
Posljednje saznanje iz navedene studije “Jut trendsa” koju je pomogla fondacija “Nufild” kazuju da je broj mladih u Velikoj Britaniji koji nemaju najbolje prijatelje sa 13 odsto 1986. porastao na 18 odsto 2006.

To su alarmantni podaci, jer mnoga istraživanja govore u prilog tome da prijateljstva čine velik faktor osjećanja sreće kod djece. Rezultati su pokazali i to da današnja djeca prijateljstvo najviše vrjednuju kada ih neko pita o tome što djetinjstvo čini dobrim. Djeca žele da vrijeme provode s prijateljima, a prijateljstvo smatraju važnim izvorom podrške.

- Odrasli često podcjenjuju važnost prijateljstva za djecu i to koliko im ono pomaže u školi, u slučaju dolaska novog brata ili sestre ili kod iskustva nasilja - kazala je Džudi Dan s psihijatrijskog instituta Kings koledža u Londonu i voditeljka ispitivanja.

Odvojenost od prijatelja često je “duboko nesrećno iskustvo za djecu”, što može negativno da utiče na njihovo mentalno zdravlje, dok je odbijanje od druge djece usko povezano s problemima kao što su depresivna raspoloženja i agresivnost, kao i nesocijalno i delikventno ponašanje.

Saznanje o sve rjeđim bliskim prijateljstvima među mladima dovodi do pitanja i da li je kvalitet djetinjstva kao takvog u posljednjih 20 godina u padu.

- Mnoga istraživanja pokazuju da je prijateljstvo važan činilac sreće u djetinjstvu. Nepostojanje najboljih prijatelja može da ošteti mentalno zdravlje, a ako djeca dožive stresna iskustva kao što su problemi u školi ili kod kuće, prijatelji su ti koji im mogu pomoći da se nose s njima i savladaju ih - pojašnjava Stiven Kolišav, autor studije.

izvor : cafemontenegro

Prijateljstva se stiču u tim godinama i kroz vrijeme dokazuju da li se radilo o druženju ili o pravom prijateljstvu.
Mislim da e najmanji problem da li jedan pubertetlija ima prave prijatelje ili ne, ali kad osoba od 30-tak godina nema prijatelja e onda je to zabrinjavajuće.

ovako..sva djeca su okružena drugom djecom i imaju priliku uspostaviti kontakt i ostvariti prijateljstvo. Ako su neka povučenija u svoj svijet i najbolje se osijećaju sami sa sobom, može biti ili da se boje izraziti sebe u okolini da ne bi bili ismijavani i izrugivani ( što nije rijedak slučaj ) ili da su sami sebi najbolji prijatelji,a u svojoj bližoj okolini nemaju osobu sličnih interesa. Tu sada nastupa obitelj u kojoj rastu; ako dijete ne može izraziti sebe, moje mišjenje je da od obitelji ne dobiva vrstu sigurnosti koju pojedinac ( dijete ) treba. Ali na kraju krajeva, nitko od nas nema sve što mislimo da nam treba, pa se opet borimo ..prijatelji su tu kada nas vežu zajednički interesi. Danas jesu, sutra možda. Uglavnom, ako smo sami sebi najbolji prijatelji ( ne govorim o samoljublju već o zdravom osijećaju samopoštovanja ) imati ćemo i dobrog prijatelja kraj sebe. Čovijek najprija treba poštovati i voliti sebe da bi moga isto pružiti drugoj osobi.
"Budi prijatelj i imati ćeš prijatelja! "

Prijateljstva se stiču u tim godinama i kroz vrijeme dokazuju da li se radilo o druženju ili o pravom prijateljstvu.
Mislim da e najmanji problem da li jedan pubertetlija ima prave prijatelje ili ne, ali kad osoba od 30-tak godina nema prijatelja e onda je to zabrinjavajuće.

upravo tako...ne mozes ti nekoga sada da upoznas i odjednom ti najbolji prijatelj.

Mada se mogu sloziti da poslednjih godina se prava prijateljstva znatno smanjuju.Razlog tome je da su deca novijih generacija razmazena i nezrela.....:thumb_down:

A boga mi ni mi sto smo smo stariji malo od tinejdzera, pa se desava da cesto pogresno procijenimo ljude... No necjemo plakat...

Analizirajući klince iz mog bloka uočavam vrlo nezdravo okruženje za njihovo sazrevanje. Znam neko će reći nije reprezentativan uzorak,laički je posmatrano, suviše je pristrasno... ali ono što sam uočio je sledeće:-vrlo je veliki broj mladih ljudi koji nemaju pravu porodicu (jedan roditelj,razvedeni,babe i dede supstitucija za roditelje...) ili ista loše funkcioniše
-poremećen sistem vrednosti ono što je loše u nihovim očima je ispravno, sve što je normalno njima je smaranje
-laka dostupnost narkotika klinci ,,vare džointe,, umesto prve pljuge
-totalna otudjenost i emotivna tupost ka patnji,bolu ljubavi,drugim ljudima...
Ovo je samo delić mojih zapažanja na lokalnoj ekipici tinejdžera koja ima vrlo malo svetlih momenata!!! :( :(

ja jos nisam siguran imam li prijatelja i da li ga je uopšte moguće imati...

mislim da je sve vrlo prosto,ako se pevise vjeruje ljudima u zivotu se nece dobro proci jer ljudi cesto dobrotu i iskrenost poistovjecuju sa gluposcu
a sa druge strane ako se ne vjeruje ljudima ni tada se dobro ne prolazi jer onda se zivi u vjecitom strahu nekog iskoristavanja i ispaljivanaj ljudi da covjek postane psihicki bolesnik.
sobzirom da smo mi drustvena bica ne treba se ne pod kakvim razlogom zatvarati u samoga sebe i ocekivati da ce nam tako zivot biti bolji jer ljudsko srce nije srce ako nema ogribeotina na njemu.
a razocaramo se u ljude i prestajemo sa njima da se druzimo kada shvatimo da oni nisu to sto smo mi mislili da jesu.i na kraju ko je tu kriv?
realno gledajuci mi smo tu krivci...ako za nekog janka koji je mangupcic mislimo da je ipak u dusi dobar ,to je bas fino sa nase strane ali se ne trebamo iznenaditi ako janko uradi nesto sto ce nas povrijediti.ne zat sto on to namjerno radi,nego je njemu to normalno(po njegovim shvatanjima to ne bi trebal oda nas povrijedi a ipak jeste)...eto.
gledajmo ljude i ocjenjujmo ih racionalno.
ali je ljubav slijepa....zbog toga se svi zajebemo

emocionalna nestabilnost je cest uzrok zatvaranja u samog sebe, jer tipa pravilo je izolovati se na kratko vidjeti sta je sa one strane, heh nekome se svidi ili ga manje smaraju pa rijesi da ostane.

ja imam jednu drugaricu i jednog druga koji su mi kao sestra i brat. sve pričamo jedni drugima, pa čak i ono što ne pričamo našim roditeljima. dijelimo zajedno radost,tugu,smijeh,suze,šale, sve naše najdublje tajne, prve simpatije(a i druge:)), zapažanja, mišljenja,pomažemo jedni drugima u školi (kao pravi prijatelji), ne pravimo nikakve incidente i što je najvažnije, volimo se i poštujemo se međusobno. takođe imamo neizmjerno povjerenje jedni u druge i želimo sve najbolje jedni drugima. svo troje imamo gomilu drugova, ali su to samo drugovi. mi smo prijatelji :) znam da je to malo prijatelja, ali što se kaže 'bolje znati jedan zanat dobro, nego desetak onako' :) isto je i za prijatelej kolko se meni čini. bolje imati jednog(u mom slučaju dva) prijatelja kojima stvarno vjeruješ i koji tebi vjeruju, nego deset, kojima ne smiješ otkrit ni jenu tajnu, jer će je već sjutra svi znati...