Bon Jovi
31-05-07, 11:08
Johan Sebastijan Bah (nemački: Johann Sebastian Bach; Eisenak 21.3. 1685. - Leipzig 28.7. 1750.) bio je nemački kompozitor i orguljaš baroknog perioda i smatra se jednim od najboljih kompozitora svih vremena.
Bah je imao velikog uticaja na evropske muzičare, od Wolfgang Amadeus Mozarta do Šunberga. Bah je pripadao jednoj od najuspešnijih muzičkih porodica u istoriji. Tokom 200 godina, porodica je proizvela desetine važnih muzičara i kompozitora.
Rane godine
Bahov otac, Johan Ambrosius Bah, je bio gradski svirač u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priređuje sve necrkvene muzičke događaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog orguljaša, učestvuje u crkvenoj muzici. Članovi njegove bliže rodbine su također imali muzičke poslove, poput crkvenih orguljaša i skladatelja. U doba kad se smatralo da bi sin morao pomoći svome ocu u radu, možemo pretpostaviti da je J. S. Bah počeo da imitira muziku i svira razne instrumente kad je bio vrlo mlad.
Bahova majka umire dok je Bah dječak, a njegov otac je umire kada je J. S. Bah imao samo devet godina. Nakon smrti oca, Bah preseljava kod njegovog starijeg brata Johann Christian Bacha, crkvenog orguljaša u Ohrdrufu u Njemačkoj. Dok je živio u kući njegovog brata, Bah nastavlja kopirati, učiti, i svirati muziku. U Ohrdrufu, Bah također uči kako da pravi orgulje. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo održavati i popravljati, i Bah često biva poslan da popravlja razne dijelove. Crkvene orgulje su u tom dobu najsloženiji uređaj u evropskom gradu. Ovo iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno, i Bah je bez problema mogao razgovarati sa graditeljima i sviračima orgulja.
Tokom školovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nađe čuvene orguljaše Njemačke, poput Georg Bohma, Dietrich Buxtehudea, i Johann Adam Reinkena, češto putujući daleko da bi ih čuo dok sviraju. Rad Nikolasa Bruhnsa je također imao utjecaj na Baha. Nedugo nakon završetka škole, (Bah je završio školu latinskog jezika kad je imao 18 godina, izrazit uspjeh u to doba a naročito uzevši u ozbir da je Bah bio prvi član svoje porodice koji je završio školovanje) Bah je prihvatio posao orguljaša u Amstadtu 1703. godine. Vjerovatno osjeća tjeskobu u malom gradu i počinje da traži posao drugdje. Zbog njegove vještine, uskoro mu je biva ponuđena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih najranijih skladbi bivaju napisane u ovo vrijeme, ali veliki broj skladbi koje je Bah napisao u ovom periodu su danas izgubljene.
Radni život
Još uvijek nezadovoljan sa poslom, 1708. godine Bah prihvata novu poziciju kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Vejmaru. Ovdje mu je pružena mogućnost da ne samo svira orgulje nego da komponira i svira raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansablom. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom instrumentu.
Također u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein - mala knjiga skladbi za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizira i priređuje na način koristan učenicima. Ovaj nezavršen rad predstavlja dvije važne teme Bahove zbirke: Prvo, njegovu posvetu učenju, i drugo njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvor nadahnuća. Bahova posveta učenju je naročito značajna. Rijetki su bili slučajevi u Bahovom životu kada nije imao učenika na obuci, a uvijek je bilo privatnih učenika u njegovoj kući, poput Johana Friedrika Agrikola. I dan danas, učenici skoro svakog instrumenta nailaze na Bahove rane skladbe, a često se sreću s njima kroz cijelu karijeru.
Osjećajući povečavanje političke napetosti u vojvodskom dvoru u Vejmaru, Bah ponovo počinje da traži posao u skladu sa njegovim muzičkim interesima. 1717., preuzma novu službu i prelazi u Kofen gdje, također, vodi dvorsku kapelu princa Leopold od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio muzičar. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandeburški koncerti, svita za čelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.
Godine 1723. Bah prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom u crkvi sv. Tome i gradskim muzičkim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Posao je zahtijevao da ne samo uči učenike škole sv. Tome pjevanju, nego da i svake sedmice sklada kantatu, koja bi se izvodila nedeljom. Ovdje je napisao neke od najboljih skladbi. Većine kantata iz ovog doba razjašnjavaju nedeljna čitanja biblije za sedmicu tokom koje su bile napisane. Neke kantate su bile napisane na osnovu uobičajnih crkvenih himni, poput Wachet auf! Ruft uns die Stimme and Nun komm, der Heiden Heiland.
Za veće blagdane, kao što su Božić, Veliki petak, ili Uskrs, Bah je pisao naročito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale sudjeolvanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bahovih sakralnih skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj.
Baština
U kasnijem životu i nakon njegove smrti, Bahov ugled kao skladitelja opada: smatralo se je da su njegova djela staromodna u usporedbi sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio zaboravljen. Bah je bio pamćen kao svirač i učitelj, i kao otac njegove djece (Naročito K. F. E. Baha). U ovom periodu, njegove najcijenjene skladbe su njegova djela za klavir. Mnogi su još uvijek bili svjesni njegove vještine s klavijaturom, posebno Mocart i Betoven. Predanje glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slušanja Bahovog djela izjavio "Napokon, nešto iz čega se može učiti!". Betoven je također bio ljubitelj Bahove muzike i rekao je da je Bah "Izvorni otac harmonije".
Preporod Bahovog ugleda u javnosti djelom biva ponukan Johan Nikolaus Forkelovim životpisom iz 1802. godine. Gete je upoznao Bahova dijela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko predstava klavijaturnih i zborskih dijela 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Gete je poredio slušanje Bahove muzike slušanju "vječne harmonije u razgovoru sa sobom". Ipak, Feliks Mendelssohn je uradio najviše na obnovi Bahovog ugleda sa preformansom " Muke po Mateju " 1829. godine u Berlinu. Mendelsohnovo potpomaganje Baha i rast skladiteljeve reputacije su nastavljeni u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bah udruženje) se osniva 1850. godine za promicanje Bahovih djela i u sljedećih pola stoljeća udruženje objaviljuje sveobuhvatno izdanje Bahovih skladbi.
Nakon toga Bahova reputacija ostaje vrlo pozitivna. Tokom 20. stoljeća proces priznanja muzičke, i pedagoške, vrijednosti nekih Bahovih dijela je nastavljen. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov učenik Lorenz Kristof Mizler rekao "muzička znanost", često se poredi s genijima poput Vilijama Šekspira u književnosti i Isaka Njutna u fizici.
Uočljivo je značenje Bahovih skladbi u početnom obrazovanju muzičara, osobito danas, i uistinu Bah kao fizikalnija varijanta duhovnosti, ima bolji pristup mladim muzičarima, nego što bi taj efekat učinile čak mnogo duhovnije skladbe poput djela Marc-Antoine Charpentier, ali I Claudio Monteverdi –a. Šarpantje je spor, umjeren, dovoljan, milostiv, produhovan, vječan, dok Bah ima odlike fizikalnosti, omnipotencije, pravde, Božje svemoći. Muzika Bahovog suvremenika Georg Friedrich Händela – je muzika sretnog raspoloženja, za proslave I veselje.Bah i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni u istoj 1685-oj godini, nikada se nisu sreli, a Bah je izjavio, da je Hendl jedina osoba koju bi pre smrti htio vidjeti, I da je Hendl jedina osoba koja bi On htio biti – kad ne bi bio BAH.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/b/bf/JSBach.jpg
Bah je imao velikog uticaja na evropske muzičare, od Wolfgang Amadeus Mozarta do Šunberga. Bah je pripadao jednoj od najuspešnijih muzičkih porodica u istoriji. Tokom 200 godina, porodica je proizvela desetine važnih muzičara i kompozitora.
Rane godine
Bahov otac, Johan Ambrosius Bah, je bio gradski svirač u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priređuje sve necrkvene muzičke događaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog orguljaša, učestvuje u crkvenoj muzici. Članovi njegove bliže rodbine su također imali muzičke poslove, poput crkvenih orguljaša i skladatelja. U doba kad se smatralo da bi sin morao pomoći svome ocu u radu, možemo pretpostaviti da je J. S. Bah počeo da imitira muziku i svira razne instrumente kad je bio vrlo mlad.
Bahova majka umire dok je Bah dječak, a njegov otac je umire kada je J. S. Bah imao samo devet godina. Nakon smrti oca, Bah preseljava kod njegovog starijeg brata Johann Christian Bacha, crkvenog orguljaša u Ohrdrufu u Njemačkoj. Dok je živio u kući njegovog brata, Bah nastavlja kopirati, učiti, i svirati muziku. U Ohrdrufu, Bah također uči kako da pravi orgulje. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo održavati i popravljati, i Bah često biva poslan da popravlja razne dijelove. Crkvene orgulje su u tom dobu najsloženiji uređaj u evropskom gradu. Ovo iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno, i Bah je bez problema mogao razgovarati sa graditeljima i sviračima orgulja.
Tokom školovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nađe čuvene orguljaše Njemačke, poput Georg Bohma, Dietrich Buxtehudea, i Johann Adam Reinkena, češto putujući daleko da bi ih čuo dok sviraju. Rad Nikolasa Bruhnsa je također imao utjecaj na Baha. Nedugo nakon završetka škole, (Bah je završio školu latinskog jezika kad je imao 18 godina, izrazit uspjeh u to doba a naročito uzevši u ozbir da je Bah bio prvi član svoje porodice koji je završio školovanje) Bah je prihvatio posao orguljaša u Amstadtu 1703. godine. Vjerovatno osjeća tjeskobu u malom gradu i počinje da traži posao drugdje. Zbog njegove vještine, uskoro mu je biva ponuđena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih najranijih skladbi bivaju napisane u ovo vrijeme, ali veliki broj skladbi koje je Bah napisao u ovom periodu su danas izgubljene.
Radni život
Još uvijek nezadovoljan sa poslom, 1708. godine Bah prihvata novu poziciju kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Vejmaru. Ovdje mu je pružena mogućnost da ne samo svira orgulje nego da komponira i svira raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansablom. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom instrumentu.
Također u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein - mala knjiga skladbi za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizira i priređuje na način koristan učenicima. Ovaj nezavršen rad predstavlja dvije važne teme Bahove zbirke: Prvo, njegovu posvetu učenju, i drugo njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvor nadahnuća. Bahova posveta učenju je naročito značajna. Rijetki su bili slučajevi u Bahovom životu kada nije imao učenika na obuci, a uvijek je bilo privatnih učenika u njegovoj kući, poput Johana Friedrika Agrikola. I dan danas, učenici skoro svakog instrumenta nailaze na Bahove rane skladbe, a često se sreću s njima kroz cijelu karijeru.
Osjećajući povečavanje političke napetosti u vojvodskom dvoru u Vejmaru, Bah ponovo počinje da traži posao u skladu sa njegovim muzičkim interesima. 1717., preuzma novu službu i prelazi u Kofen gdje, također, vodi dvorsku kapelu princa Leopold od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio muzičar. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandeburški koncerti, svita za čelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.
Godine 1723. Bah prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom u crkvi sv. Tome i gradskim muzičkim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Posao je zahtijevao da ne samo uči učenike škole sv. Tome pjevanju, nego da i svake sedmice sklada kantatu, koja bi se izvodila nedeljom. Ovdje je napisao neke od najboljih skladbi. Većine kantata iz ovog doba razjašnjavaju nedeljna čitanja biblije za sedmicu tokom koje su bile napisane. Neke kantate su bile napisane na osnovu uobičajnih crkvenih himni, poput Wachet auf! Ruft uns die Stimme and Nun komm, der Heiden Heiland.
Za veće blagdane, kao što su Božić, Veliki petak, ili Uskrs, Bah je pisao naročito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale sudjeolvanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bahovih sakralnih skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj.
Baština
U kasnijem životu i nakon njegove smrti, Bahov ugled kao skladitelja opada: smatralo se je da su njegova djela staromodna u usporedbi sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio zaboravljen. Bah je bio pamćen kao svirač i učitelj, i kao otac njegove djece (Naročito K. F. E. Baha). U ovom periodu, njegove najcijenjene skladbe su njegova djela za klavir. Mnogi su još uvijek bili svjesni njegove vještine s klavijaturom, posebno Mocart i Betoven. Predanje glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slušanja Bahovog djela izjavio "Napokon, nešto iz čega se može učiti!". Betoven je također bio ljubitelj Bahove muzike i rekao je da je Bah "Izvorni otac harmonije".
Preporod Bahovog ugleda u javnosti djelom biva ponukan Johan Nikolaus Forkelovim životpisom iz 1802. godine. Gete je upoznao Bahova dijela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko predstava klavijaturnih i zborskih dijela 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Gete je poredio slušanje Bahove muzike slušanju "vječne harmonije u razgovoru sa sobom". Ipak, Feliks Mendelssohn je uradio najviše na obnovi Bahovog ugleda sa preformansom " Muke po Mateju " 1829. godine u Berlinu. Mendelsohnovo potpomaganje Baha i rast skladiteljeve reputacije su nastavljeni u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bah udruženje) se osniva 1850. godine za promicanje Bahovih djela i u sljedećih pola stoljeća udruženje objaviljuje sveobuhvatno izdanje Bahovih skladbi.
Nakon toga Bahova reputacija ostaje vrlo pozitivna. Tokom 20. stoljeća proces priznanja muzičke, i pedagoške, vrijednosti nekih Bahovih dijela je nastavljen. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov učenik Lorenz Kristof Mizler rekao "muzička znanost", često se poredi s genijima poput Vilijama Šekspira u književnosti i Isaka Njutna u fizici.
Uočljivo je značenje Bahovih skladbi u početnom obrazovanju muzičara, osobito danas, i uistinu Bah kao fizikalnija varijanta duhovnosti, ima bolji pristup mladim muzičarima, nego što bi taj efekat učinile čak mnogo duhovnije skladbe poput djela Marc-Antoine Charpentier, ali I Claudio Monteverdi –a. Šarpantje je spor, umjeren, dovoljan, milostiv, produhovan, vječan, dok Bah ima odlike fizikalnosti, omnipotencije, pravde, Božje svemoći. Muzika Bahovog suvremenika Georg Friedrich Händela – je muzika sretnog raspoloženja, za proslave I veselje.Bah i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni u istoj 1685-oj godini, nikada se nisu sreli, a Bah je izjavio, da je Hendl jedina osoba koju bi pre smrti htio vidjeti, I da je Hendl jedina osoba koja bi On htio biti – kad ne bi bio BAH.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/b/bf/JSBach.jpg