Razmišljala sam gdje da otvorim ovu temu; više je za podforum Nauka nego ovdje, ali se ovdje ipak više piše o nekim stvarima vezanim za astronomiju, crne rupe i ostale galaktičke pojmove.

Našla sam interesantan link ''Ajnštajn za početnike'' na kome se mogu pročitati mnoge zanimljive stvari vezane za galaksiju.

Link: http://www.astronomija.co.yu/teorije/relativnost/teorije/ajnstajn.htm

Pošto se na nekim temama pisalo o vremenu kao o četvrtoj dimenziji, a bilo je i poboraca protiv toga, pronašla sam na ovom linku tekst ''Gravitacija i vreme'' gdje između ostalog piše ovo:

OTR u osnovi ne pravi razliku između prostora i vremena, prema shvatanju OTR i prosto i vreme su samo posebne dimenzije u četvorodimenzionalnom prostoru, tj. prostor-vremenu, koji analizira OTR. Prema tome, lako je zaključiti da gravitacija ne utiče, ne zakrivljuje, samo prostorni deo ovog četvorodimenzionog prostor-vremena, nešto se mora dešavati i sa vremenskim delom. OTR predviđa da gravitacija usporava vreme. Daleko u prostoru, daleko od bilo kojih izvora gravitacije, gde je prostor-vreme savršeno ravno, časovnici otkucavaju normalnim tempom. Ali približavanjem nekom jakom izvoru gravitacije, ulaženjem u oblast sve veće gravitacione zakrivljenosti, časovnici će početi da kucaju sporije. Naravno, ako bi neki čovek otišao na takvo putovanje on tu pojavu neće opaziti jer i njegovo kucanje srca, njegov metabolizam, pa čak i misaoni procesi biti usporeni za isti faktor kao i rad njegovog časovnika. To usporavanje toka vremena moguće je otkriti samo u komunikaciji sa nekim ko je ostao daleko iza, tamo u savršeno ravnom prostor-vremenu, gde vreme protiče normalnom brzinom...
... Prvi uspešan eksperiment koji je potvrdio ovaj efekat izvršen je1960. godine, pet godina nakon Ajštajnove smrti, na Harvardskom univerzitet. Eksperiment su izvršili dr Robert V. Paund i njegov asistent Glen A. Rebka. Ova dva naučnika su eksperimentu pristupila na potpuno drugačiji način. Oni su koristili toranj visok 22,6 metara. Časovnike su predstavljala jezgra radioaktivnog Co-57. Merenjem frekvencije fotona, tj. gama zraka, koji su nastajali prilikom radioaktivnog raspada ovog elementa uspeli su da dokažu da gravitacija usporava vreme, "časovnik" koji se nalazio bliže Zemlji radio je sporije od onog na 22,6 metara visine. Ovim je definitivno potvrđena ispravnost Ajnštajnove OTR.

Opširnije na linku: http://www.astronomija.co.yu/teorije/relativnost/teorije/opsta4.htm

Izgleda da su u pravu. Inače vrijeme ne postoji. Ono je zaštitni mehanizam koji je stvorio ljudski um kako bi objasnio svijet oko sebe.:)

:) Ovaj tekst ne opovrgava postojanje vremena. To je isto kao svjetlost. Ono što naše oko vidi kao svjetlost je samo jedan dio spektra svjetlosti.
Ako se svjetlost drugačije ponaša u zavisnosti od drugih fizičkih činilaca ne možemo reći da ona ne postoji. Odsustvo vremena bi bila vječnost, zamrznutost pokreta u jednoj tački, kao slika. Najmanji pokret je definisan vremenom; da nije tako ne bi onda postojao ni efekat uzrok - posljedica.

Da da upravo tako. Ljudi su po svojoj prirodi opterećeni mnogim psihičkim mehanizmima. Nije problem što nešto ne shvatamo ili ne znamo. Problem je što društvo ne prihvata mišljenje pojedinaca ako ono prevazilazi nivo znanja društva. Može neki čovjek biti beskrajno u pravu ako tvrdi nešto ali ako društvo to ne shvata džabe mu, čak mu je i život ugrožen. To mogu donekle i shvatiti jer se neuki ljudi boje promjena, bojeći se narušavanja njegovog srazmjerno ugodnog života u poznatom okruženju. Nijedan od njih ne bi prihvatio da se nađe u nepoznatom okruženju koje od njega zahtijeva veće umno ili fizičko naprezanje. Ne mogu razumjeti elitne grupe koje bi trebale imati više razumjevanje za promjene, ili je možda upravo kod njih taj strah još razvijeniji. Što misliš kako bi se osjećali poštovani, ugledni, mudri profesori i naučnici kad bi se našao neki ćuk da napravi antigravitacioni uređaj? Prvo bi bili ismijani od okoline ali je strašnije što bi sami sebe prezreli, a tolike godine na tako poštovanom položju sa tolikim ugledom u društvu. Jednostavnije je proglasiti nesrećnika ludim i sve baciti pod tepih bez obzira što su uređaj viđeli i uvjerili se da radi. Ne bi čak mogli ukrasti ideju i proglasiti je svojom jer ne razumiju o čemu se radi. A podržaće ih i auto i naftna industrija, svi točioci benzina, prodavci auto djelova i svi majstori koji te inače deru svakom prilikom. I sve je to tako čvrsto spetljano da je gordijev čvor igra prema svemu tome. Aleksandar je gordijev čvor razvezao mačem. Koliki mač treba biti za ovaj čvor? Ili možda da je kao što Njegoš kaže " boj ne bije svijetlo oružje, no bij bije srce u junaka":D

Da da upravo tako. Ljudi su po svojoj prirodi opterećeni mnogim psihičkim mehanizmima. Nije problem što nešto ne shvatamo ili ne znamo. Problem je što društvo ne prihvata mišljenje pojedinaca ako ono prevazilazi nivo znanja društva. Može neki čovjek biti beskrajno u pravu ako tvrdi nešto ali ako društvo to ne shvata džabe mu, čak mu je i život ugrožen. To mogu donekle i shvatiti jer se neuki ljudi boje promjena, bojeći se narušavanja njegovog srazmjerno ugodnog života u poznatom okruženju. Nijedan od njih ne bi prihvatio da se nađe u nepoznatom okruženju koje od njega zahtijeva veće umno ili fizičko naprezanje. Ne mogu razumjeti elitne grupe koje bi trebale imati više razumjevanje za promjene, ili je možda upravo kod njih taj strah još razvijeniji. Što misliš kako bi se osjećali poštovani, ugledni, mudri profesori i naučnici kad bi se našao neki ćuk da napravi antigravitacioni uređaj? Prvo bi bili ismijani od okoline ali je strašnije što bi sami sebe prezreli, a tolike godine na tako poštovanom položju sa tolikim ugledom u društvu. Jednostavnije je proglasiti nesrećnika ludim i sve baciti pod tepih bez obzira što su uređaj viđeli i uvjerili se da radi. Ne bi čak mogli ukrasti ideju i proglasiti je svojom jer ne razumiju o čemu se radi. A podržaće ih i auto i naftna industrija, svi točioci benzina, prodavci auto djelova i svi majstori koji te inače deru svakom prilikom. I sve je to tako čvrsto spetljano da je gordijev čvor igra prema svemu tome. Aleksandar je gordijev čvor razvezao mačem. Koliki mač treba biti za ovaj čvor? Ili možda da je kao što Njegoš kaže " boj ne bije svijetlo oružje, no bij bije srce u junaka":D
Da bi nešto bilo opšteprihvaćeno mora imati dobre temelje i biti potkrijepljeno činjenicama, inače sve ostaje u sferi mašte i nagađanja.

Što se tiče antigravitacionog uređaja on već postoji, jer u njemu budući astronauti vježbaju pokrete i pripremaju se za uslove u svemiru.
Baš je neki dan prikazano na televiziji kako jednog tetraplegičara (oduzet od glave do pete) unose u tu ''kabinu'' gdje je on prvi put tokom svoje bolesti uz pomoć ljudi pravio pokreta oduzetim rukama i nogama, oslobođen od gravitacije i svojih ukočenih udova.

Na netu se može naći Gremennikov antigravitacioni uređaj.
Ovako je nekad bilo:
http://www.keelynet.com/greb/223d.jpg

Ako ti ''ide od ruke'' engleski jezik, evo ti link: http://www.keelynet.com/greb/greb.htm

Tesko je ljudskom mozgu da shvati teoriju relativiteta...tj da je sve relativno kao i prostor i vrijeme. Sjetite se bermudskog trougla...Ljudi nestanu na 50 godina i kad se vrate potpuno su isti i za njih je to bio jedan trenutak.Znaci logicno je da tamo vrijeme ne postojia mislim da je u direktnoj vezi i prostor.
I kako objasniti gdje se nalazi ta cetvrta dimenzija i pod kojim uslovima ljudi upadnu u nju? Da li su u pitanju neki procjepi energija?Stvarno tesko pitanje kojim se bavi i veci umovi od mene ali eto dobra tema za razmisljanje:)

Jos nesto zanimljivo za one koji vole:)

Ako bi dva posmatrača, jedan koji se nalazi na Zemlji i drugi koji se nalazi u blizini zvezde Aldebaran (u sazvežđu Taurus), posmatrali eksploziju supernove na zvezdi Betelgeuse (u sazvežđu Orion). Rastojanje od Zemlje do zvezde Betelgeuse iznosi 300 svetlosnih godina, od Betelgeuse do Aldebarana je 250 svetlosnih godina, a Aldebarana do Zemlje rastojanje je 53 svetlosne godine.

Neka se eksplozija supernove desi na primer 2000 godine (prema načinu kako mi merimo vreme na Zemlji). Ljudi na Zemlji ne bi videli blesak eksplozije te godine, jer je Betelgeuse udaljena 300 svetlosnih godina, što znači da bi svetlosnim talasima nastalim pri eksploziji bilo potrebno 300 godina da stignu do naše planete. To je jedini način da ljudi na Zemlji saznaju da je zvezda uništena. S druge strane, neko u okolini Aldebarana bi istu eksploziju video 2250. godine, jer je Aldebara udaljen 250 svetlosnih godina od Betelgeuse.

Lako se uočava činjenica da ovaj događaj nije simultan (istovremen) za tri različita mesta, jer svako događaj posmatra u drugo vreme, čak se možda može reći da vreme putuje brzinom svetlosti.

Ako vrijeme postoji, kad je pocelo? Kad ce se zavrsit? Sto je bilo prije vremena i sto ce bit poslije?

Vrijeme postoji u fizickoj dimenziji (postoji i u dimenzijama bliskim fizickoj ali vrlo brzo pojam vrijeme nestaje i postaje irelevantan). U sustini to je iluzija. Vec je Ainstajn pokazao da je vrijeme promjenljiva kategorija u svojoj teoriji relativiteta odn. specijalnoj teoriji relativiteta. Manje je poznato da je Tesla izjavio da je Ainstajnova teorija samo jedan slucaj od svega onoga sto se desava. Tu teoriju su Teslini obozavaoci nazvali teorija superrelativiteta. Dalje, poznato je da je Tesla komunicirao sa stanovnicima Marsa ali pomejrenim u vremenu, tj komunicirao je sa onima koji su nekad tamo zivjeli, ili ce tek zivjeti, ne sjecam se najbolje. Isto tako su i tesla i Ainstajn ucestvovali u Filadelfijskom eksperimentu, tesla je napusio ekipu ne znam sto je sa Ainstajnom bilo, valjda je i on, i podmornica im je zavrsila u drugu dimenziju ... itd.. :)

Vrijeme je samo jedna dimenzija i to je sasvim jasno. Koliko je nestvaran prostor toliko je nestvarno i vrijeme... Sve je vec kreirano od strane Boga, mi samo biramo kroz sve to kojim putem zelimo da prodjemo, a neko se ni toliko ne trudi vec ide pravolinijski, kako ga karma nosi.

Da , anstajnova teorija relativiteta govori o talasima u trodimenzionalnom prostoru dok teslini takozvani skalarni talasi ili njegova teorija superrelativiteta govori o kretanju talasa u cetvorodimenzionalnom prostoru sto je doprinijelo razumijevanju pojava kao sto su telepatija, telekineza, reinkarnacija i druge. Brzina ovih talasa nadmasuje brzinu svjetlosnih talasa. S obzirom da skalarni talasi uticu na sve sto postoji u vremenu, oni mogu uticati i na ljudski um i podsvijest.
E sada, tesko da se to moze razumom shvatiti jer mi vezujemo prostor i vrijeme tj ta dva parametra posmatramo kao jedno. Svaki djelic sekunde mi vezujemo za neki prostor gdje se trenutno nalazimo. Zato su za nas sve te pojave "cuda prirode" a u stvari sve su to pojave koje se desavaju u skladu sa prirodom.

"CUDA SE NE DESAVAJU U SUPROTNOSTI S PRIRODOM, VEC SAMO U SUPROTNOSTI SA ONIM STO JE NAMA POZNATO KAO PRIRODA"
SVETI AUGUSTIN

Neka se eksplozija supernove desi na primer 2000 godine (prema načinu kako mi merimo vreme na Zemlji). Ljudi na Zemlji ne bi videli blesak eksplozije te godine, jer je Betelgeuse udaljena 300 svetlosnih godina, što znači da bi svetlosnim talasima nastalim pri eksploziji bilo potrebno 300 godina da stignu do naše planete. To je jedini način da ljudi na Zemlji saznaju da je zvezda uništena. S druge strane, neko u okolini Aldebarana bi istu eksploziju video 2250. godine, jer je Aldebara udaljen 250 svetlosnih godina od Betelgeuse.

Sasvim jasna stvar, kao što je odavno poznato i jasno da mi uveče kad gledamo zvjezdano nebo vidimo prošlost te zvijezde koja se, ko zna, možda u međuvremenu već i ugasila.
Dok njena svjetlost dopre do nas (što je dalja to više vremena treba) prođe bogzna koliko godina, decenija, eona.

Ajnštajn je rođen u Ulmu, u južnoj Njemačkoj, ali odrastao je u Minhenu. Malo toga je u njegovom djetinjstvu ukazivalo na buduću veličinu. Opšte je poznato da nije naučio da govori do svoje treće godine. Tokom posljednje decenije devetnaestog vijeka, porodica mu se seli u Milano, ali Albert, tada tinejdžer, odlazi u Švajcarsku da nastavi obrazovanje - iako nije uspio da iz prve položi prijemni ispit za koledž. Godine 1896. odrekao se njemačkog državljanstva kako bi izbjegao vojnu obavezu i upisao četvorogodišnje studije na Ciriškom politehničkom institutu pripremljene tako da obrazuju profesore prirodnih nauka za srednje škole. Bio je bistar, ali ne i izuzetan student.
Godine 1900. diplomirao je i u roku od nekoliko mjeseci počeo da šalje radove u stručne časopise.
Albert se zaljubio u koleginicu sa studija, Srpkinjnu iz tadašnje Mađarske koja se zvala Mileva Marić. Godine 1901. dobili su vanbračno dijete. šćerku, koja je diskretno data na usvajanje. Ajnštajn nikada nije vidio svoje dijete. Dvije godine kasnije, on i Marićeva su se vjenčali. Između ta dva događaja, 1902, Ajnštajn se zaposlio u Švajcarskoj u kancelariji za patente, đe se zadržao sljedećih sedam godina. Tu je i stvorio posebnu teoriju relativnosti 1905. godine.

"O elektrodinamici tijela u pokretu", jedan je od najizuzetnijih naučnih radova koji su ikada objavljeni, kako po načinu na koji je predstavljen, tako i po onome što u njemu piše. Nije sadržao nikakve fusnote niti citate, bio je gotovo lišen matematike, nije pominjao niti jedan rad koji je na njega uticao ili mu prethodio, Bilo je to, napisao je S. P. Snou, kao da je Ajnštajn "došao do zaključka čistim razmišljanjem, bez pomoći, ne osluškujući tuđa mišljenja. U iznenađujuće velikoj mjeri, upravo je to i uradio".
Njegova čuvena jednačina E=mc2, nije se pojavila u radu, ali je stigla u ktratkom dodatku koji je uslijedio nekoliko mjeseci docnije. E u jednačini označava energiju, M masu, a C2 brzinu svjetlosti na kvadrat.
U najjednostavnijim crtama, ta jednačina govori da su masa i energija ekvivalentne. To su dvije forme jednog te istog: energija je oslobođena materija, a materija je energija koja čeka da se dogodi. Pošto je c2 (brzina svjetlosti pomnožerna sama sa sobom) uistinu ogroman broj, ta jednačina govori da postoji ogromna količina - zaista ogromna količina - energije vezane u svakoj materijalnoj stvari.
Možda se ne osjećamo bogzna kako robusno, ali ako smo odrasla osoba prosječne građe, u našem skromnom tijelu nalazi se ništa manje do 7 x 10 na 18-u džula potencijalne energije - dovoljno da eksplodiramo sa silinom trideset veoma velikih vodoničnih bombi, pod pretpostavkom da znamo kako tu energiju da oslobodimo i da stvarno želimo time nešto da dokažemo. Baš sve sadrži tu vrstu energije zapretenu u sebi. Mi samo ne umijemo baš najbolje da je izvučemo napolje. Čak i uranijumska bomba - najenergičnija stvar koju smo do sada proizveli - oslobađa manje od jednog procenta energije koju bi mogla da oslobodi samo da smo mi malo lukaviji nego što jesmo.

Pored mnogih drugih stvari, Ajnštajnova teorija objasnila je i kako funkcioniše radijacija: kako grumen uranijuma može da izbacuje konstantne struje energije visokog nivoa, a da se ne istopi kao kocka leda. Teorija je objasnila kako zvijezde mogu da gore milijardama godina, a da ne utroše svoje gorivo. Jednim potezom, u jednostavnoj formuli, Ajnštajn je podario geolozima i astronomima luksuz od više milijardi godina. Prevashodno, posebna teorija je pokazala da je brzina svjetlosti konstantna i iznad svega. Ništa ne može da je pretekne. Unijela je svjetlost u samo srce našeg poimanja prirode vasione.

Fizičari se po pravilu ne obaziru mnogo na objave službenika Švajcarske kancelarije za patente i tako, uprkos izobilju korisnih novosti koje su nudili, Ajnštajnovi radovi su privukli malo pažnje. Pošto je upravo riješio nekoliko najdubljih tajni vasione, Ajnštajn se prijavio za posao predavača na univerzitetu, ali su ga odbili. Zatim se prijavio za posao profesora u srednoj školi, ali su ga i tamo odbili. Tako se vratio svom poslu analitičara trće klase u Švajcarskoj kancelariji za patente.

Pojedini smatraju da je Marija Maric, porijekom vojodjanka, Einsteinova prva zena ucestvovala u njegovom pocetnom radu, na osnovu razmjene pisama izmedju njih dvoje u kojim Eistein navodi kao " nasu teoriju" za teoriju relativiteta i sl..Inace je bila izvanredne inteligenicije, jedna od boljih za vrijeme studija, gledala sam nedavno reportazu bas o njoj, steta, da su okolnosti bile drugacije bila bi sigurno jedna od poznatijih naucnika...

e sad se sjetih, gleda sam neki dvd sa nekom emisijom diskaverija, dje oni dolaze kod nekih ljudi koji imaju sacuvan ajnsttajnov mozak u tegle. i sad kad su ga proucavali vidjeli su da nije ka drugi, no ima neke izrasline dje niko nema, i zbog toga je ajnstajn navodno bio genijalan... svasta.
il sam sve to sanja. :D

Pojedini smatraju da je Marija Maric, porijekom vojodjanka, Einsteinova prva zena ...

samo mala ispravka, njegova prva zena se zvala mileva maric...

samo mala ispravka, njegova prva zena se zvala mileva maric...

Mozda imam i ja ove izrasline po mozgu, samo ja nisam Einstein :biggrin:

Godine 1907, ili se bar ponekad tako piše, Ajnštajn je vidio pad nekog radnika s krova i počeo da razmišlja o gravitaciji. Avaj, kao i većina dobrih priča, i ova je apokrifna. Po samom Ajnštajnu, on je prosto sjeđeo na stolici kada mu je na pamet pao problem gravitacije.
Zapravo, ono što mu je palo na pamet prije je bilo nalik na začetak rješenja problema gravitacije, pošto mu je od samog početka bilo očigledno da jedino što nedostaje posebnoj teoriji jeste gravitacija. Ta teorija je bila "posebna" zato što se bavila stvarima koje su se kretale u suštinski neremećenom stanju. Ali šta bi se desilo ako bi neka stvar u pokretu - svjetlost, iznad svega - naišla na prepreku kao što je gravitacija? To pitanje će mu zaokupljati misli najvećim dijelom sljedeće decenije i dovesti početkom 1917. do objavljivanja rada s nazivom "Kosmološka pitanja opšte teorije relativnosti". Posebna teorija relativnosti iz 1905. bila je duboko i značajno djelo, naravno; ali, kao što je jednom primijetio S. P. Snou, da Ajnštajn nije tada pomislio na to, pomislio bi neko drugi, vjerovatno u sljedećih pet godina; bila je to zamisao koja je samo čekala svoj trenutak. Ali opšta teorija je nešto sasvim drugo. "Bez nje", napisao je Snou 1979. godine, "vjerovatno bismo i dan danas čekali na takvu teoriju".

Sa svojom lulom, prijatno nenametljivim manirima i nakostriješenom kosom, Ajnštajn je bio previše upečatljiv lik da bi ostao stalno sakriven i 1919. godine, po završetku rata, svijet ga je najednom otkrio. Gotovo istog trenutka, njegove teorije relativnosti stekle su reputaciju nečeg što obična osoba ne može da pojmi. Nimalo nije pomoglo, kako to napominje Dejvid Bodanis u svojoj knjizi E=mc2, kada je Njujork tajms riješio da o tome objavi članak i - iz razloga koji nikada ne omanu da izazovu čuđenje - poslao svog dopisnika za golf, izvesnog Henrija Krauča, da obavi razgovor.
Krauč je bio beznadežno nedorastao zadatku i gotovo sve je pogrešno shvatio. Među trajnijim greškama u njegovom izvještaju bila je tvrdnja da je Ajnštajn pronašao dovoljno smjelog izdavač da objavi knjigu koju samo dvanaest ljudi "u čitavom svijetu mogu da shvate". Niti je bilo takve knjige, niti takvog izdavača, niti takvog kruga učenih ljudi, ali ta ideja se svejedno zadržala. Ubrzo je broj ljudi kadrih da pojme relativnost još više umanjen u popularnoj mašti - a naučni establišment nije se bogzna kako potrudio da taj mit poremeti.
Kada je jedan novinar upitao britanskog astronoma ser Artura Edingtona da li je tačno da je on jedan od trojice ljudi u svijetu koji mogu da shvate Ajnštajnove teorije relativnosti, Edington se na trenutak duboko zamislio i odgovorio: "Pokušavam da se sjetim ko je taj treći". Zapravo, problem sa relativnošću nije bio u tome što je za nju bilo vezano mnogo jednačina i ostalih komplikovanih matematičkih operacija (mada jeste - čak je i Ajnštajnu bila potrebna pomoć za neke od njih), već što je bila tako iscrpno neintuitivna.

U suštini, relativnost veli da prostor i vrijeme nijesu apsolutni, već relativni, kako za posmatrača, tako i za posmatranu stvar, i što se brže neko kreće, ti efekti postaju sve izraženiji. Nikada ne možemo ubrzati sebe do brzine svjetlosti, i što se više trudimo (i što se brže krećemo), to izobličeniji postajemo, u odnosu na spoljnjeg posmatrača.
Gotovo najednom, popularizatori nauke pokušali su da iznađu načine da te koncepte približe prosječnoj publici. Jedan od uspjelijih pokušaja - bar u komercijalnom smislu - bilo je ABC relativnosti, matematičara i filozofa Bertnarda Rasela. Tamo je Rasel primijenio sliku koja je od tada korištena mnogo puta. Tražio je od čitaoca da zamisli voz dugačak 100 jardi koji se kreće brzinom jednakom 60 procenata brzine svjetlosti. Za nekoga ko stoji na peronu i posmatra kako voz prolazi, on će izgledati kao da je dugačak samo 80 jardi i sve na njemu biće jednako sabijeno. Ako bismo bili u stanju da čujemo govor putnika u vozu, glasovi bi im zvućali nejasno i sporo, kao ploča puštena manjim brojem obrtaja od potrebnog, a i pokreti bi im izgledali jednako nespretno. Činilo bi se čak i da satovi u vozu rade pri samo četiri petine svoje normalne brzine.
Međutim – i tu je caka – ljudi u vozu ne bi ni na koji način osjećali ta izobličenja. Njima bi sve u vozu izgledalo potpuno normalno. Mi, na peronu, izgledali bi im čudnovato sabijeni i usporeni. Vidite, sve to ima veze s položajem koji zauzimate u odnosu na predmet u kretanju.
Taj efekat se zapravo dešava svaki put kada se krećete. Preletite preko Sjedinjenih Američkih Država i kročićete iz aviona za petmilioniti dio sekunde mlađi od onih koje ste ostavili za sobom. Čak i kad pređete na drugu stranu sobe, veoma blago ćete izmijeniti sopstveni doživljaj vremena i prostora. Izračunato je da lopta za bejzbol bačena brzinom od 160 kilometara na sat naraste u masi za 0,000000000002 grama dok ne stigne do posljednje baze. Tako su efekti relativnosti stvarni i izmjereni. Problem je u tome što su te promjene previše male da bismo uopšte mogli da ih primijetimo. Ali za druge stvari u vasioni – svjetlost, gravitaciju, samu vasionu – to su važna pitanja.

Zato ako zamisao o relativnosti izgleda čudno, razlog je jedino to što takvu vrstu interakcije ne možemo da iskusimo u normalnom životu. Međutim, svi obično susrećemo druge vrste relativnosti – na primjer u vezi sa zvukom. Ako ste u parku, a neko pušta muziku koja vas nervira, znate da morate da se udaljite da bi vam muzika izgledala tiša. Naravno, nije to zato što je muzuka tiša, već jednostavno zato što se promijenio vaš položaj u odnosu na nju. Nečemu premalenom ili presporom da bi ponovilo to iskustvo – recimo, pužu – zamisao da dvojici posmatrača može da se čini da isti zvučnik istovremeno prizvodi dvije različite jačine zvuka izgledala bi nevjerovatno.

nastavak...

Najizazovniji i najneintuitivniji od svih koncepata u opštoj teoriji relativnosti jeste zamisao da je veijeme dio prostora. Mi instinktivno posmatramo vrijeme kao nešto vječno, apsolutno, nepromjenljivo; vjerujemo da ništa ne može promijeniti njegovo neprekidno kuckanje. U stvari, po Ajnštajnu, vrijeme je varijabilno i neprekidno se mijenja. Ima čak i oblik. Vezano je – „neodvojivo ispovezivano“, kao što kaže Stiven Hoking – sa tri dimenzije prostora u neobičnoj strukturi poznatoj kao prostor-vrijeme.
Prostor-vrijeme se obično objašnjava tako što se od vas zahtijeva da zamislite nešto pljosnato ili gipko – recimo, dušek ili prostirku od rasteknute gume – đe se nalazi neki težak okrugli predmet, kao što je gvozdena kugla. Od težine gvozdene kugle materijal na kojoj ona počiva donekle se rasteže i ugiba, To je otprilike analogno efektu koji masivno tijelo kao što je Sunce (gvozdena kugla) ima na prostor-vrijeme (materija); ona ga rasteže, zakrivljuje i izobličava. E sad, ako preko prostirke zakotrljate manju kuglu, ona se trudi da se kreće pravolinijski, u skladu s Njutnovim zakonima kretanja, ali kada se približi masivnom tijelu i nagibu utonulog materijala, zakotrlja se naniže, neizbježno privučena masivnom tijelu. To je gravitacija – proizvod iskrivljenja prostor-vremena.
Svako tijelo koje ima masu stvara malo udubljenje u tkanju kosmosa. Tako je vasiona, kako je to Denis Overbaj rekao, „konačni ulegnuti dušek“. Gravitacija u tom smislu više nije toliko stvar koliko ishod – „nije ’sila’ već nusproizvod iskrivljenja prostor-vrremena“, po riječima fizičara Mičio Kakua, koji nastavlja: „U izvjesnom smislu, gravitacija ne postoji; ono što pokreće planete i zvijezde jeste izobličenost prostora i vremena“.

(Izvor: Bil Brajson - Kratka istorija bezmalo svačega)