Ovo će biti naš kutak za mistične ili fantastične priče..
Sve jedno vaša priča ili preneta iz neke knjige ...
Slobodno pišite da čitamo neobične i zanimljive pričice...

JABUKOVO SEME



Appurushîdo / Appleseed
r. Shinji Aramaki
glasovi: Ai Kobayashi, Jûrôta Kosugi, Yuki Matsuoka
Japan / SAD / 105'

Sinopsis:

DA LI JE OVO POSLEDNJA ŠANSA LJUDI ZA OPSTANAK? Zemljin postapokaliptični grad, Olimpus, diže se iz pepela nakon globalnog rata, na leđima Biorida, sintetički napravljenih klonova koji čine polovinu gradske populacije. Pod strogom kontrolom superkompjutera, poslednji ljudi uživaju idiličan mir, ali samo na površini. Teroristi, naoružani i u nastojanju da povrate vlast, sukobljavaju se sa vladom ESWAT snaga, vođeni legendranim vojnikom, Deunan Knutom i njenim dečkom koji je 75% mašina. Ovo je fantastična priča o nesvakiašnjoj borbi sa izvanrednom 3D animacijom.


Reditelj:
Sôsei kishiGaiarth (1992),
Metal Skin Panic Madox-01 (1987).


Recimo nešto slično ovako...
Nisam imao neki adekvatan primer ali ovo je sinopsis iz filma
baziran na naučnoj fantastici..

ovo nije moja prica..

s jednog rugog foruma je....covjek tvrdi da je sve ovo istina i da crno dijete zaista postoji.....

e sad.....:/

Sve se to odigralo proslog leta.Da bi razumeli o cemu se radi pocecu od samog pocetka.Desilo se to u leto,bio je to jedan decak koga je zadesila strasna sudbina.Jedne veceri decak se vracao preko groblja ali postojao je jedan problem decko nije postovao groblje kao sveto mesto i zato te veceri desilo mu se nesto strasno.Dok je prolazio kroz groblje skakutajuci po grobovima i sutirajuci vence sa spomenika,naisao je na sasvim nepoznatu osobu,decak se od straha okrenuo i poceo da bezi,saplevsi se od kamen covek ga je uhvatio za glavu i podigao ga od zemlje,decko je molio da ga pusti covek ali mu je covek odgovorio da je kasno i da nema vracanja,posto je izvukao svoj noz iz korica poceo je da sece vrat malom decaku,dok se decak koprcao covek mu je rekao zadnje reci koje je decak cuo pre njegove smrti"Dete ti nisi mrtav nego si proklet do kraja sveta".I sada pa nadalje ko isprica ovu pricu bice prepadan od strane deteta.
E sad da se vratim na temu sta se meni desilo.Sve je pocelo leta 2004 god.Kada smo se sastali na okretnici 55 ice,da pricamo strasne price.Pricanje strasnih prica trajalo je satima.Sve dok moj drug koji je teo da isprica urbanu legendu,ali jedan decko je rekao da neprica pricu jer bi mogle da se dese neke cudne stvari,ali ne ja smarac sam se umesao i smarao sam ga da mi isprica pricu.Posle nekoliko sati ubedjivanja kenuo je da mi prica pricu ali meni prica neije bila stasna tako da je nisam shvatio ozbiljno.Negde oko 2 sata ujutru vracao sam se kuci i od jednom u mojoj ulici pocele su da mi se desavaju cudne stvari cuo sam korake i sme nekog deteta koji mi nije bio poznat.
Posto sam se priblizavao kuci sve vise i vise su mi se prividjale senke u obliku deteta koje su stalno prolazile oko mene,ali ja sam u sebi rekao da ludim i iskluirao sam tako sto sve sto sam cuo nagadjao sam da je nesto.Kada sam usao u kucu,misleci da je sve gotovo kada sam legao da spavam , cuo sam neki smeh koji je dopirao iz dnevne sobe pogledao sam na sat i vedeo da je cetiri ujutru,samo sam se okrenu i prekstio i nastavio da spavam a u sebi sam mislio da je sve gotovo.Kada sam se ujutru probudio osecao sam se veoma lose,ustao sam se i obukao......posle pola sata okrenuo sam ortaka i rekao mu da dolazim kod njega na kafu i rekao da dojdje M.J. kod tebe on je rekao da ce ga zvati.Kada sam dosao kod njega i pitao ga kome je sve ispricao tu pricu on je rekao da je pricu ispricao mojoj devojci.Od svako vece moju devojku je proganjao jedan gadan dah iza vrata,videla je coveka na svom prozoru kako pusi cigaru i kada je ustala da vidi ko je na prozoru on bi nestao.Dolazile su nam razne poruke,ali na kraju sam popizdeo i otisao u sumu sa jos dva ortaka i prespavao tamo i nista mi se nije desilo....
Mozda je ta noc kada sam prespavao u sumi bila cista sreca a mozda i dokaz da to nije tacno ,ali ja ipak verujem u to sranje i mogu vam reci ta ne pokusavate ovakve stvari ima jos toga da vam ispricam ali nije mi tu dnevnik moram da ga nadjem likovi nisu izmisljeni koje cu reci u nastavku ove price

Zanimljiva prichica....

Saleh Talib Saleh znao je sanjati da će mu na glavi izrasti rogovi. Ispočetka je te snove odbacio kao neozbiljne, sve dok mu u 78-oj godini uistinu nije počeo rasti rog na lijevoj strani glave.
Saleh tvrdi da mu je rog počeo rasti prije 25 godina, ali nema objašnjenja zašto se to događa. Međutim, mnogobrojni medicinski tim iz specijalizirane bolnice u Adenu vjeruju da je rog rezultat multipliciranja slojeva očvrsnule, suhe kože na Salehovoj glavi.

S vremenom su ti slojevi suhe kože izrasli dovoljno da postanu rogovi. Saleh je inače 102-godišnjak, a rog mu je na početku nicao polako, te je u 25 godina rasta rog dosegao dužinu od čak pola metra.

Ali rog je prošle godine odjednom puknuo, a samo 8 dana poslije je na istom mjestu počeo rasti novi rog i to na istom dijelu glave.

Evo dvije price sa nekog drugog foruma...
"Ovo se dogodilo mojoj baki. Kad je imala 20-ak godina živjele su ona i mama joj same u kući u centru splitu. Spavale su svaku noć u istoj sobi na braćnom krevetu skupa (otac joj je umro). Jedne noći moja se baka probudila usred noći i vidila neku sjenu koja joj je stala kraj nogu. Sjena joj je počela prilaziti i penjat se na krevet po njoj. Osjetila je veliku težinu na nogama, a zatim joj je sjena došla do vrata i počela je gušit. Ona nije mogla ništa, niti se pomaknut niti disat. Sjena joj je rekla nešto na latinski i nakon toga se velikom brzinom povukla s nje i pala na pod. Taj udarac se čuo i probudio je njenu mamu šta je spavala do nje. Nakon toga svaku noć idućoh 3 mjeseca se događalo isto. Svaku noć. Onda su one pozvale svećenika kod sebe doma i on je rekao da osjeća prisutnost zlih sila. Nakon toga su se odselile iz tog stana i više nikad se to nije ponovilo.


Ovo se dogodilo meni i petorici mojih prijatelja. Samo da znate u trenutku kad se to događalo nismo bili niti pijani niti napušeni. Svih nas 6 smo vidjeli isto. Bilo je to prije 2 godine na braću na ljeto. Mi smo ljetovali u Sutivanu koji je 30-ak kilometara udaljen od Supetra. I išli smo jednu večer u Supetar vanka, a nakon toga smo se vračali pješke u Sutivan. Put koji vodi između ta dva mista je šljunkovit put uz more s jedne strane, a s druge strane je šuma. Odjednom u daljini smo primjetili nekoliko ljudi kako dolaze prema nama. Kako su se približivali mi smo sve tiše govorili jer nam je nešto bilo čudno. Ti "ljudi" šta su dolazili bili su nevjerojatno tihi. Nama je pod nogama pucao šljunak, a njima se ništa nije čulo. I onda su prošli odma do nas. Na naše zaprepaštenje to su bili dosta mali ljudi, možda 1.20m visine i imali su kapuljače na glavi i LEBDJELI su poviše zemlje. Zato im nismo čuli korake. Nisu nas niti pogledali samo su prošli tako tiho do nas. Mi smo se pogledali u strahu i počeli smo trčat šta nas brže noge nose. Još i danas kad se toga sjetimo prođu nam trnci kroz tijelo. Al to nije jedina stvar šta se dogodila na tom istom putu. Tu ima blizu i jedno groblje na kojem smo u 3 ujutro vidili jednu staru ženu u crno kako stavlja cvijeće na grob. Zamislite to vidit u 3 ujutro, a nema nikoga okolo, sve je tiho."

I jos jedna

"Ja sam prije 10-12 god cekao autobus za ici u skolu(u mjesto 12 kn od mog),bilo je neko cudno vrijeme pa sam imao kisobran.Kada sam se ukrcao u bus i ovaj je krenuo skuzio sam da sam zaboravio kisobran na busnoj i gledam ga kroz prozor kako tamo stoji na prozoru autobusne...Kasnije u skoli mi je bilo lose i profesorica me pustila doma...Kad sam dosao nazad u moje mjesto prosao sam do busne (koja mi je usput) viditi ako je kisobran jos tamo,ali ga nije bilo - pomislih "ko ga jebe,ionako je u komi"...

Nekoliko mjeseci kasnije su moji starci radili generalku u kaficu kojeg su tada drzali,pa su iz skladista izvadili bas sve sto je bilo unutra,ukljucujuci i ogromnu stalazu sa nekoliko polica dimenzija nekih 4x1,5x2,5 metara,koja je tamo stajala od pamtivjeka i koju nikad nitko nije micao,a bila je prakticki u raspadnom stanju...Kad ono u kutu iza stalaze moj kisobran...

Napomena:
-to je sigurno bio taj isti kisobran jer je imao karakteristicnu pukotinu koju nije jednostavno ni namjerno napraviti,a kamoli slucajno...
-nitko od mojih niti od osoblja nema pojmkako je dospio tamo
-taj kut se nalazio dijagonalno od ulaza u skladiste,tu se nalazila i neka stara skrinja,i jos masa smeca...i nitko se nije godinama priblizio tom kutu u krugu od 2 m...

Sad je vec proslo dosta vremena,ali onda mi je to bilo strasno jezivo...
Mago de Umago is offline Odgovori s citatom"

Nakon teške prometne nesreće ležale su majka i kćer u bolnici. Svaka je bila u svojoj operacijskoj sali u teškom stanju. Liječnici su se borili za njihov život. U istom trenutku i jednoj i drugoj stane srce. Liječnici su počeli reanimiranje. Ovako nešto je poslije ispričala kćer: Osjetila sam se laganom kao perce i više me ništa nije boljelo. Pogledala sam prema dolje i spazila sebe kako nepomično ležim u krevetu, a puno ljudi okolo mi pokušava pomoći. Lebdjela sam prema gore i u gornjem kutu sobe spazila svoju majku. Skupa smo gledali moje tjelo i razgovarale. Osjećaj je bio nevjerojatno dobar. Tako miran i spokojan. Poviše nas otvorio se tunel i iz njega je zračila bijela topla svjetlost. Jaka sila nas je vukla prema gore, a mi smo zadovoljne išle jer nas je privukla ta mirnoća i ljubav koja je zračila iz tunela. Odjednom moja majka se okrenula prema meni i rekla mi da još nije vrijeme da ja idem za njom. Ona je produžila naprijed i rekla mi da se vidimo jednog dana. Ja sam otišla do čekaonice ispred sobe i vidjela svog muža i djecu. Muž je bio obućen u crvenu jaknu i bijelu majicu ispod. Pričali su o nesreći i muž je tješio mlađu kćer koja mu je sjedila na koljenu i plakala.......Dalje se više ničeg ne sjećam. Probudila sam se u bolesničkoj sobi nakon 2-3 dana od operacije. Rekla sam liječnicima da mi je majka umrla. Oni su bili zaprepašteni jer mi to nitko nije rekao, a nije ni mogao jer sam spavala stalno.
Nakon toga život se toj ženi skoroz promjenia. Ona od tog događaja se ne boji smrti..... Svi liječnici te bolnice su potvrdili sve što je ova žena opisala. Sve je bilo u detaljima točno. Točno je opisala svog muža u čekaonici i znala je točno vrijeme smrti svoje majke.

Evo dvije price sa nekog drugog foruma...
"Ovo se dogodilo mojoj baki. Kad je imala 20-ak godina živjele su ona i mama joj same u kući u centru splitu. Spavale su svaku noć u istoj sobi na braćnom krevetu skupa (otac joj je umro). Jedne noći moja se baka probudila usred noći i vidila neku sjenu koja joj je stala kraj nogu. Sjena joj je počela prilaziti i penjat se na krevet po njoj. Osjetila je veliku težinu na nogama, a zatim joj je sjena došla do vrata i počela je gušit. Ona nije mogla ništa, niti se pomaknut niti disat. Sjena joj je rekla nešto na latinski i nakon toga se velikom brzinom povukla s nje i pala na pod. Taj udarac se čuo i probudio je njenu mamu šta je spavala do nje. Nakon toga svaku noć idućoh 3 mjeseca se događalo isto. Svaku noć. Onda su one pozvale svećenika kod sebe doma i on je rekao da osjeća prisutnost zlih sila. Nakon toga su se odselile iz tog stana i više nikad se to nije ponovilo.


Ovo se dogodilo meni i petorici mojih prijatelja. Samo da znate u trenutku kad se to događalo nismo bili niti pijani niti napušeni. Svih nas 6 smo vidjeli isto. Bilo je to prije 2 godine na braću na ljeto. Mi smo ljetovali u Sutivanu koji je 30-ak kilometara udaljen od Supetra. I išli smo jednu večer u Supetar vanka, a nakon toga smo se vračali pješke u Sutivan. Put koji vodi između ta dva mista je šljunkovit put uz more s jedne strane, a s druge strane je šuma. Odjednom u daljini smo primjetili nekoliko ljudi kako dolaze prema nama. Kako su se približivali mi smo sve tiše govorili jer nam je nešto bilo čudno. Ti "ljudi" šta su dolazili bili su nevjerojatno tihi. Nama je pod nogama pucao šljunak, a njima se ništa nije čulo. I onda su prošli odma do nas. Na naše zaprepaštenje to su bili dosta mali ljudi, možda 1.20m visine i imali su kapuljače na glavi i LEBDJELI su poviše zemlje. Zato im nismo čuli korake. Nisu nas niti pogledali samo su prošli tako tiho do nas. Mi smo se pogledali u strahu i počeli smo trčat šta nas brže noge nose. Još i danas kad se toga sjetimo prođu nam trnci kroz tijelo. Al to nije jedina stvar šta se dogodila na tom istom putu. Tu ima blizu i jedno groblje na kojem smo u 3 ujutro vidili jednu staru ženu u crno kako stavlja cvijeće na grob. Zamislite to vidit u 3 ujutro, a nema nikoga okolo, sve je tiho."



Da znas samo Liv kako sam se najezio kad citah ovo...

Meni pricas..Ja nisam vise smjela nastaviti trazenje slicnih tekstova, bojim se necu moci spavati kako treba...Mada je ovakve tekstove bas zanimljivo citati...Svaka cast za temu...

Trazim i ja po netu ...
ZAnimljive si prichice nalazila..
Lepo chitati i plashiti se..

Evo dvije price sa nekog drugog foruma...
"Ovo se dogodilo mojoj baki. Kad je imala 20-ak godina živjele su ona i mama joj same u kući u centru splitu. Spavale su svaku noć u istoj sobi na braćnom krevetu skupa (otac joj je umro). Jedne noći moja se baka probudila usred noći i vidila neku sjenu koja joj je stala kraj nogu. Sjena joj je počela prilaziti i penjat se na krevet po njoj. Osjetila je veliku težinu na nogama, a zatim joj je sjena došla do vrata i počela je gušit. Ona nije mogla ništa, niti se pomaknut niti disat. Sjena joj je rekla nešto na latinski i nakon toga se velikom brzinom povukla s nje i pala na pod. Taj udarac se čuo i probudio je njenu mamu šta je spavala do nje. Nakon toga svaku noć idućoh 3 mjeseca se događalo isto. Svaku noć. Onda su one pozvale svećenika kod sebe doma i on je rekao da osjeća prisutnost zlih sila. Nakon toga su se odselile iz tog stana i više nikad se to nije ponovilo.
Identično ovome je pričala moja majka, ali joj niko nikad nije povjerovao.

Prilikom jedne svadbe otišla je kod svoje sestre u drugo mjesto.
Pošto je bila velika gužva u kući, u jednoj sobi su spavali njih četvoro; majka, majkina sestra i njen mlađi djever i još jedna rodica.
Bilo je oko 04h, moja tetka i njena rodica su se ranije ustale da bi počele s pripremama u kuhinji a majka je ostala u krevetu.
Nije bila u dubokom snu kada je osjetila da joj je nešto sjelo na noge, pa na koljena i zatim čvrsto uhvatilo za vrat.
U magnovenju je ugledala jedno poznato lice iznad svoga. U trenu svega toga je nestalo. Kada je došla sebi zbacila je pokrivač sa sebe - u sobi nije bilo nikoga osim tetkinom mladom djevera koji je spavao snom pravednika na drugom dijelu sobe.
Ponovo je legla i počela da zapada u san kada se ponovilo sve. U tom momentu nije mogla da se pokrene, bila je skoro paralizovana. Ponovo je zbacila pokrivač sa sebe ne vjerujući šta joj se dešava. Nakon trećeg puta sve je prestalo. Tetkin djever ništa od toga nije čuo, a ona ga nije budila. Lik osobe, ako se može tako nazvati je bio poznat, bila je to jedna žena koju je ona znala.

Moj otac i dan danas to objašnjava s tim da je ona tada vjerovatno bila malokrvna i da joj se sve pričinilo i kroz smijeh je ponavljao da to nikad nikome ne govori jer će joj reći da je ''pukla''.

Kasnije je čula da joj se to isto desilo sestri. Inače, u tom mjestu gdje je udata moja tetka su se često dešavale neke čudne stvari. Mještani sujevjerno vjeruju da u mjestu ima vještica ili zlonamjernih žena.

I danas, kad neko putujući zaustavi automobil da bi ''protegao noge'' pogotovo u večernjim satima čuje neke čudne urlike i jecaje koji se ne mogu definisati odakle dolaze.

Meni je to sve po malo čudno i po tom pitanju nemam izgrađeno mišljenje.

Baš sam se lepo zabavio..

nije neka posebna prica al prije neki dan mi je dolazio covjek u servis da donese neki DVD na opravku nekih 60 godina al jako je dobro izgledao za te godine ,fin covjek veseo prijatan ustvari navracao je par puta zadnjih dana a zadnji put u vezi dvd-a.Prije tri dana dolazi mladji covjek u vezi tog uredjaja i kaze ja sam u vezi uredjaja koji je donio onaj stari prije neki dan jer kaze on ti nece nikad vise doci! Zacudih se a on kaze: to mi je otac -umro je !e tu pocinje prica: bio je vitalan covjek dobrog zdravlja ,osjecao se tu noc dobro nista nije ukazivalo na kraj ,skoro nista...odjednom ga je obuzela neka tuga i skoro da su mu posle suze,trazio je da ga odmah odvedu na selo iz kojeg je posao kao mladic,sin ga je odmah poslusao u deset sati nocu i odveo na selo .Cim su dosli na selo covjek je otisao na svoje imanje i kad je sve to vidio na sinovim rukama je ispustio dusu bez rijeci.Sve se desilo iznenada i na cudan nacin, sav sam se najezio kad sam cuo ovu pricu samim tim sto sam ga tek upoznao i bio je tu kod mene dan prije.

Ako još neko ima neku priču bilo bi veoma zanimljivo pročitati je...

Imam jedno pitanje: vjerujete li vi u ove price?

U knjizi "Tragovi u pesku-Rukoveti" , govori se o jednom događaju koji bi se mogao nazvati mističnim.
Riječ je o pjesnikinji Desanki Maksimović i njenom prijateljstvu sa jednom zmijom.

"Brankovinu, u kojoj je provela detinjstvo, volela je iznad svega kroz ceo život. Sanjala je čak da se pod stare dane vrati tamo, da bude čobanica i da živi u maloj kolibi.
Karakterističan je i jedan događaj iz njenog života - proti brankovačkom Vladanu Kovačeviću, koga je posebno volela i poštovala, ispričala je jednog dana: 'Svako jutro, kad sam u Brankovini i kad je lepo vreme, imam običaj da odem gore, u šumicu više crkve, da sednem na jedan panj, da razmišljam i da pišem. Jednog dana poranila ja, kad na stazi sretnem zmiju šarku. Stanem ja, stane i ona. Ja je gledam i kažem: Bože, što si ti lepa pa šarena, i počnem da joj tepam. Kad ona poče da se uvija i ćesumi kao devojka kad joj laskate. Dugo smo se gledale i ona najzad ode polako pod put.
Sutradan je zateknem sklupčanu na mom panju: Pazi ti nje! Ti si poranila pre mene. Baka se uspavala. Ali ja sam stara pa ne mogu da stojim. Pusti da ja sednem. Ona se poče uvijati i polako siđe u šumicu. Kasnije sam je slušala kako me kroz travu kraj staze prati čak do kuće...'
Devet godina posle Desankine smrti, naiđem kroz Brankovinu sa trojicom sveštenika iz Sarajeva. Kad smo počeli pomen na Desankonom grobu, primetismo malu zmiju sklupčanu uza sami krst. Čim ugleda i ču nas, siđe polako i poče da se mota oko naših nogu. Bila je mala i bezazlena, pa je nismo hteli dirati. Kasnije su mi i drugi pričali da je često viđaju tu.
Još jedan slučaj koji govori o uzvraćanju ljubavi blagorodnosti prirode Desanki: Na dan njene sahrane, dok je naš pesnik i tadašnji predsednik Jugoslavije govorio o pesnikinji, doleti jato ptica na drvo iznad nas i tako gromko i jednoglasno zacvrkuta da nas natpeva, te smo morali sačekati par minuta dok opet složno ne odleteše. Doživeli smo to kao njihov oproštaj od velike Desanke".

Simpaticna pricica. :)

Imam jedno pitanje: vjerujete li vi u ove price?

Tu i tamo...

objavljeno ju Blicu, 25.08.2005.

LJUBOVIJA - Misteriozni letač, koji je u dva navrata viđen iznad Ljubovije, i dalje je glavna tema razgovora u ovom gradu. Pričama da je reč o vanzemaljcima, helijumskom balonu ili dirigovanoj lutki dodata je najnovija verzija po kojoj je sve to delo Amerikanaca koji hvataju Radovana Karadžića.

Dok se deo stanovnika grada na Drini dobro zabavlja tvrdeći da je reč o nečijoj neslanoj šali, drugi su ozbiljno zabrinuti i preplašeni. Pojedinci ne otvaraju prozore i terase, a neki od očevidaca pristali su da govore za novine.
- Dok sam u ponedeljak uveče nešto radio ispred kuće, deca koja su igrala u blizini fudbal povikala su: „Čovek leti.“ Bacio sam pogled na krov žute zgrade i video omanjeg čoveka sa crnim plaštom kako hoda po ivici krova. Pomislio sam da neko montira TV antenu, i nastavim da radim“, priča jedan od očevidaca Miloš Đokić.

Miloševa supruga Slavojka uzbuđeno nastavlja:
- Kada su se deca po drugi put uskomešala, istrčala sam iz kuće i videla čoveka kako lebdi u vazduhu između žute zgrade i „Ljubovijatransa“. Oko čoveka je bila slaba svetlost, a oči su mu čudno sijale. Krenuli smo prema njemu, a on se onda u vazduhu pomerio unazad. Zatim je počela čudna igra: stanemo mi, stane i on i lebdi. Na kraju se naglo okrenuo i nestao iza topola „Ljubovijatransa“.

Misteriozni fantom je viđen i sutradan oko 15 časova. Videli su ga svi koji su se zatekli u Drinskoj ulici. Među njima su bili putnici jednog autobusa i gledaoci na stadionu očekujući početak fudbalske utakmice. Fantom je leteo prema brdu Kik, a zatim nastavio ka Nemiću.

Gotovo u isto vreme desio se i slučaj koji su mnogi povezali sa fantomom.

- Na putu do prodavnice ispred mene se stvorilo bradato i dugokoso stvorenje kome se lice nije videlo. Sa ispruženim rukama krenulo je prema meni. Na smrt sam se prepala i kišobranom krenula na njega. On je ustuknuo, prošao pored mene i nastavio prema vrhu Kika. Posle desetak metara se okrenem da bolje vidim, ali on samo ide pravo ne osvrćući se Još uvek se tresem koliko sam se uplašila - drhteći priča Zorka Milutinović.

U ljubovijskoj policiji su nam rekli da će ceo slučaj ispitati, iako do danas njima niko nije
prijavio prisustvo fantoma. Inače, fantom nije viđen poslednjih 12 sati, iako su preksinoć grupe građana, uglavnom mladih, čekale da se ponovo pojavi.


Jugoslav Trijić

Interesantne su ove priče (i obožavam da čitam bilo što ovog tipa), ali ne znam koliko bi to moglo da bude istinito...mislim da ne vjerujem u sve to. Bar neću dok se meni ne desi nešto tako 'strašno' :)

Ko piše ili ima bujnu maštu ili...

Godine 1865. državom Viskonsin vladala je kratka, ali opaka epidemija kolere. Bolest je zahvatila i petogodišnjeg Maksa Hofmana koji je poslije svega tri dana izdahnuo. Uz veliku žalost bolom skrhanih roditelja, dječak je sahranjen na obližnjem seoskom groblju. Te iste noći, pošto je malo uspjela da zadrijema, gospođa Hofman je usnila neprijatan san. Viđela je svoje tek sahranjeno dijete kako se u malom drvenom sanduku izvrnulo na stomak i pokušava ručicama da se oslobodi i izađe napolje. Njen vrisak je probudio sve ukućane. Sa pažnjom su je saslušali, tješili je i objašnjavali joj da je san posljedica njene duševne krize i prevelike žalosti za voljenim đetetom. Na sva njena navaljivanja da odmah odu do groblja i otkopaju dječaka, tužno su se osmjehivali i pozvali ljekara da joj da nešto za umirenje. Ali, sirotu majku je bilo teško umiriti ili utješiti, naročito kada se iduće večeri san ponovio.
Misleći da će mu žena od bola poluđeti, gospodin Hofman je poslao najstariju šćerku do susjeda sa kojim se uputio prema seoskom groblju. Pri svjetlosti punog mjeseca i jednog starog fenjera, brzo su otkopali dječakov grob. Uskoro su ga našli tačno u onom položaju iz snova njegove majke. Bio je izvrnut na stomak, ruku skupljenih pod bradu. Svima je bilo jasno da se dječak u grobu povratio i da je pokušao da se spasi, ali uzaludno. Uzeli su dječakovo tijelo i odvezli ga u galopu do obližnjeg grada u kojem ga je odmah pregledao ljekar. I sam zapanjen ženinim pričanjem o snu i otkopavanjem tijela, ljekar je odlučio da svim raspoloživim sredstvima pokuša da vrati dječaka u život. Upotrijebio je sve ono što je tom vremenu bilo dostupno: slane kupke, trljanje grudi, masažu tjemena i sve što je smatrao potrebnim. Tek, malo po malo, dječak je otvorio oči, a neđelju dana kasnije, potpuno je došao sebi i mogao se prirodno kretati.
Nekako tužno ih je pogledao i kao da mu je bilo krivo što su ga „probudili“, kako je rekao. Ispričao im je da je usnuo divan san. Našao se na nekoj prekrasnoj livadi prepunoj najljepšeg cvijeća, đe mu je u susret došla njegova sestra Miriam, divna šesnaestogodišnja plavokosa đevojka. Njegovi roditelji su ga zapanjeno slušali! Samo njih dvoje su znali o smrti svog prvog đeteta, plavokose Miriam, koja im je prije petnaest godina umrla još kao beba. Pokopali su je u Vajomingu i preselili ovamo, odlučivši da svojoj drugoj đeci nikad ne pričaju o ovom tužnom događaju kako ih ne bi ometali u psihičkom razvoju.

Kako je mali Maks znao de je đevojka iz njegovog „sna“ bila nekad njegova sestra? Da li mu se ona tako predstavila u toku njegovog kratkog boravka u paralelnom svijetu?

Maks Hofman je proživio sedamdeset osam godina i umro je u Klintonu, država Ajova, nakon kratke bolesti. Oni koji su pratili sudbinu ovog čudnog slučaja, zabilježili su da je Maks do smrti čuvao svoj mali drveni kovčeg sa dvije metalne drške, u kojem je već jednom bio pokopan. A oni koji su se našli pored njegovog bolničkog kreveta, tvrdili su da se na kraju samo nasmiješio zatvorenih očiju, pružio ruku u pravcu vrata i smirenim glasom izgovorio: Miriam!

Rodni Foster, jedan od direktora poznate agencije za osiguranje, sa suprugom Elizabetom i dvanestogodišnjom šćerkom Doli je živio u novoj kući u jednom od otmenijih kvartova grada Denvera u Koloradu. Jednoga dana se porodici Foster desila tragedija. Dok je gospođa Foster sjeđela u dnevnoj sobi i gledala omiljenu seriju na televiziji, mala Doli se utopila u bazenu u kojem se kupala, u dvorištu njihove kuće. Kasnije je obdukcijom utvrđeno da je imala neku srčanu manu i da je, najvjerovatnije, hladna voda u bazenu doprinijela da dođe do srčanog udara.
Ovim iznenadnim odlaskom male Doli za nesrećne roditelje je nastupio pravi pakao. Ocu je dugo trebalo da se povrati od šoka, a gospođa Foster je zapala u duševnu depresiju iz koje se nije povratila ni dvije godine od toga događaja. Krivila je sebe što toga dana nije bolje pazila na šćerku.
A onda se, na vrlo originalan način, mala Doli opet pojavila u njihovoj kući. Bilo je to ovako...

Godine 1963, tačno na dvogodišnjicu smrti male Doli, u školskom dvorištu katoličkog internata "San Džozef", na času fizičkog vaspitanja, preskačući kozlić dvanaestogodišnja Doroti Melvin se povrijedila i u besvjesnom stanju je prenijeta u najbližu bolnicu. Sticajem okolnosti, bila je to ista ona bolnica u kojoj je na maloj Doti bila izvršena obdukcija. Doroti je unijeta u jednu praznu sobu prema kojoj je već žurila medicinska ekipa. Nastavnici su izašli i ispred sobe čekali ljekare. U tom kratkom periodu, od trenutka kad su nastavnici izašli i prije nego što su ljekari ušli, Doroti je došla k sebi i kroz prozor sobe iskočila napolje i uputila se u nepoznatom pravcu.

Bilo je tri sata popodne, gospođa Foster je po svom starom običaju sjeđela i bludila u pravcu bazena koji se vidio kroz prozor dnevne sobe. Još uvijek nije mogla sebi oprostiti što se onoliko zanijela posmatranjem tv-a onog kobnog dana kada je izgubila šćerku. Dane je provodila tugujući za svojim đetetom. Iz toga melanholičnog stanja trgli su je veseli, toliko joj poznati zvuci zvonca sa ulaznih vrata. Samo njena Doli je zvonila jednom dugo i pet puta kratko, veselu završnicu Marša Pajaca. Usplahireno je skočila iz svoje fotelje i požurila ka ulaznim vratima, kroz čija obojena stakla se nazirala silueta neke đevojčice. Dok joj se krvni pritisak peo abnormalnom brzinom, otvorila je širom vrata i propuštila unutra nepoznatu veselu đevojčicu slične visine i kose njene pokojne Doli...
- Zdravo, mamice - reče nepoznata mala gošća i po starom Dolinom običaju prope se na prste da je poljubi u obraz.
Gospođa Foster je posmatrala kao paralizovana. A kada dijete nastavi u pravcu spiralnih stepenica koje su vodile na prvi sprat vile, ona tiho zatvori ulazna vrata i pođe za njom. Doroti Malvin, jer to je bila ona, kao da je poznavala raspored kuće i svih soba, umaršira pravo u bivšu sobu male Doli. Otvorila je baš onaj plakar u kojem je Doli držala svoje knjige. Zatim je ušla u kupatilo i počela da pere ruke. Poslije toga je otvorila drugi plakar sa svojim omiljenim igračkama, pomilovala velikog pajaca po crvenom nosu, malo mu ga zavrnula pa su se iz igračke čuli poznati zvuci uspavanke. Onda je sve to vratila na svoje mjesto i sjela na svoj krevet, ruku spuštenih u krilo, baš kako je uvijek sjeđela i pokojna Doli. Odatle je veselo posmatrala smrtno blijedu gospođu Foster koja se klatila u širo otvorenim vratima.
- Ko si ti, zlato? - prišla joj je uzbuđena gospođa Foster klecavih koljena i spuštila se pored nje na ivicu Dolinog kreveta.
- Ja sam tvoja Doli, mamice! Zar me ne prepoznaješ?
- Oh, Bože! - ženi počeše nekontrolisano da teku suze. - Naravno da te prepoznajem. Godinama sam se molila dragom Bogu da mi te vrati, bar još jednom u životu. Strašno mi nedostaješ, mila!
- Ne budi tužna, mamice - nježno je pomilova đevojčica po od suza vlažnom licu - Samo zbog tebe sam se i vratila, da ti kažem da više ne tuguješ za mnom. Znaš, mamice, ja u stvari nijesam umrla, nalazim se u jednom drugom, mnogo ljepšem svijetu od ovog.
- Hoćeš li mi ikad oprostiti što te nijesam bolje pazila onog prokletog popodneva? - jecala je nesrećna majka.
- Ne plači - brisala joj je Doroti suze svojim prstima - tako je moralo da bude! Zato nemoj više da se zbog mene odričeš sopstvenog života. Ti si mi bila vrlo nježna i dobra majka, moja smrt nije tvoja krivica. Uostalom, tamo đe sam sada je mnogo ljepše i bolje nego što je u ovom svijetu.
Ove čudne riječi nepoznate đevojčice kao da malo umiriše gospođu Foster, poče i sama da briše oči od suza, ali ni za trenutak ne ispuštajući iz vida ljupku đevojčicu ispred sebe. Mala Doroti se odjednom uhvati rukom za čelo i umorno zaklopi svoje plave oči...
- Moram sada da se vratim - reče još Doroti i opruži se na krevet utonuvši u duboki san.
Gospođa Foster je sa nježnošću pokri, blago pomilova po čelu i osta da sjedi pored nje. Iako joj nije sve bilo najjasnije, bila je i ostala čvrsto uvjerena da ju je toga popodneva posjetila njena umrla šćerka. Oprilike u isto vrijeme, tačno prije dvije godine, istog datuma, utopila se mala Doli Foster.

A u bolnici je nastala uzbuna. Kada su ljekari ušli u sobu i zatekli prazan krevet alarmirali su osoblje, ali Doroti nijesu mogli niđe naći. Obaviješteni su njeni roditelji, a potom i policija. Svi su se pribojavali najgoreg, odnosno da se đevojčica probudila iz nesvjesnog stanja i da sada polusvjesna lunja sama po gradu. A u modernom društvu kao što je američko, takve avanture se obično tragično završavaju, jer se po ulicama potuca i veliki broj opasnih tipova svake vrste. Šerif je angažovao specijalni odred koji se bavi nestancima i kidnapovanjem đece, na brzinu su izrađene i razaslane fotografije male Doroti, a prije večernjih vijesti ih je primila i lokalna televizijska stanica. Kada je u šest uveče na vijestima ugledala sliku male Doroti Melvil, gospođa Foster je odmah pozvala kancelariju gradskog šerifa i obavijestila ga da se đevojčica nalazi kod nje i da je dobro. Ubrzo su stigla policijska kola, a sa šerifom i roditelji đevojčice. Gospođa Foster ih je uvela u sobu u kojoj je spavala mala Doroti. Šerif joj je opipao puls, sa radošću utvrdio da je živa, a zatim se okrenuo gospođi Foster i upitao je kako se sve dogodilo, otkud đevojčica kod nje. Ono što je zatim čuo, zaprepastilo ga je. Nikome nije bilo jasno otkud je mala Doroti mogla znati za kuću Fosterovih kad je živjela u suprotnom dijelu grada? Kako je znala da se njihova umrla šćerka zvala Doli? Kako je mogla znati za raspored prostorija u kući? Pa ona karakteristična zvonjava na vratima!? I mnoge druge „sitnice“.
Novine širom zemlje i lokalna tv stanica su to objasnili na sljedeći način: ganuta velikom tugom svoje nesrećne majke, pokojna Doli je odlučila da joj se za trenutak „vrati“ i „objasni“ joj neke stvari. Odabrala je dan i trenutak koji joj je najviše odgovarao. Bila je dvogodišnjica Doline smrti, a imala je pogodno „vozilo“ za ovaj materijalni svijet, onesviješćenu Doroti Melvin. Opsela je njeno materijalno tijelo i pošla svojoj bivšoj kući. Pošto se ispričala sa svojom majkom, oslobodila je Dorotino tijelo i vratila se u svoj bolji i ljepši svijet – paralelni!

Što se tiče Fosterovih, neobični događaj ih je toliko izmijenio, da su godinu dana kasnije dobili jednu đevojčicu i, naravno, dali joj je ime Doli, vjerovatno u nadi da je u tom novom tijelu duh njihove ranije umrle šćerke.

SLUČAJ DOKTORA MORTONA

Neviđena recesija tridesetih godina ovoga vijeka nije, naravno, mimoišla ni industrijski Pitsburg, u državi Pelsivaniji. Usljed velikih migracija u očajničkom pokušaju da se nađe bilo kakav posao, mase naroda su živjele po gradskim parkovima, željezničkim stanicama, improvizovanim šatorima ili na brzinu sklepanim drvenim barakama. Nepotpuna ihrana i nečistoća svakodnevno su sobom odnosile svoje žrtve.
U jednom od tih bijednih predgrađa živio je, u svojoj skromnoj kući, doktor Henri Morton, savjestan ljekar i humanista, dopisnik mnogih naučnih društava i član Američkog ljekarskog udruženja. Preko cijelog dana je ordinirao u svojoj maloj ambulanti, a uveče bi se premoren penjao na sprat svog stana koji se nalazio iznad ordinacije.
Bilo je kasno januarsko veče, kada je na ulaznim vratima začuo kucanje. Najprije slabo, zatim dva puta nešto jače. Mada iscrpljen od dnevnog pješačenja i obilaska svojih mnogobrojnih pacijenata, doktor Morton se podiže iz svoje udobne fotelje i siđe da vidi o čemu se radi. Nerado je to učinio, ali ga je upozoravala profesionalna dužnost savjesnog ljekara...
- Što želiš? – upitao je, pomalo ljut, desetogodišnju đevojčicu koja je stojala u snijegu pred vratima.
- Moja majka umire – reče dijete slabim glasom. – Molim vas, pođite sa mnom da joj pomognete!
- Ako već umire, zašto nijesi pošla po svještenika? – primijeti nervozno doktor Morton.
- Ali ja ne želim da ona umre, doktore! – insistirala je đevojčica. – Molim vas, pođite da joj pomognete!
Henri Morton se postiđe sebe samog. Godine i svakodnevni naporan rad učinili su ga prgavim, mada je u suštini bio meka srca i vrlo čovječan. Pažljivo se zagleda u svog mladog bledolikog posjetioca. Đevojčica je na modrim bosim nogama imala duboke cipele bez čarapa, a preko vunene haljine, umjesto kaputa, visio je samo stari šal dvaput omotan oko mršavog vrata.
- Uđi – ponudi je on.
- Neka, hvala, čekaću vas ođe – odbi dijete tiho.
- Đe se nalazi tvoja majka?
- Tu, nedaleko, u radničkim barakama. Na tri stotine jardi.
Doktor Morton je slijedio đevojčicu dok je koračala ispred njega. Zaustavili su se pred dvospratnim drvenim barakama koje je opština na brzinu sklepala za mnogobrojne siromašne porodice toga kraja. Na ulazu u uzani hodnik doktora Mortona zapahnu neprijatni miris truleži i prljavštine. Peo se na sprat daščanim stepenicama za đevojčicom, đe mu ona širom otvori vrata jedne skučene sobe. Morton uđe i bez riječi se naže nad jednom blijedom ženom koja je, već skoro u komi, ležala u prljavom krevetu prekrivena sa dva tanka vojna ćebeta.
Ljekar je pregleda i ustanovi da žena boluje od teškog oblika zapaljenja pluća. Kako bi je malo povratio svijesti, stavi joj pod nos nešto da udahne, a zatim neke ljekove iz svoje torbe. Kao da je ovo malo povratilo, žena otvori svoje beživotne oči i u čudu se zagleda u čovjeka nad sobom.
- Sve je u redu – lagao je doktor Morton. – Trebalo bi da se malo ugrijete.
On se okrenu u pravcu male plehane peći koja je ugašena stojala u uglu sa nekoliko ćepanica naslaganih ispod. Želeći da izgrdi đevojčicu što već ranije nije podložila peć, Morton se okrete i potraži je pogledom. Ali đeteta više nije bilo, a njena skromna odjeća visila je na ekseru iza otvorenih vrata. Morton priđe vratima, pogleda u prazan hodnik, pa ih zatvori. Razgledao je vunenu haljinu, šal i par đečijih cipela na podu. Bio je uzbuđen, jer mu nije bilo jasno kako se i kad dijete presvuklo i otišlo a da on nije primijetio.Pa, onda, njena obuća i odjeća – bila je potpuno suva.
- Đe je odjednom nestala vaša šćer? – vratio se iznenađen krevetu bolesnice.
- Moja šćer? – tužno mu se nasmiješi žena.
- Da, đevojčica koja je došla po mene i dovela me ovamo.
Žena zaklopi umorne oči, ali zadrža sjetan smiješak na ispucalim usnama.
- Moja sirota šćer, doktore, umrla je prije dva mjeseca.
Doktor Morton osjeti potrebu da se spušti na rasklimatanu stolicu pored kreveta. Kao hipnotisan, piljio je u dječiju odjeću ne ekseru, ne mogavši da shvati šta mu se to desilo. Sanja li on sve ovo ili ga je noćas ovamo zaista doveo duh?
Duboko ganut ljubavlju male pokojnice prema svojoj bolesnoj majci, doktor Morton potpali vatru u staroj peći i osta da sjedi pored umiruće žene. Izdahnula je pred zoru, a stari ljekar se zamišljen vratio u svoj stan i u svoj ljekarski dnevnik zabilježio i ovaj slučaj, najneobičniji od svih. Nakon njegove smrti, dnevnik su objavili rođaci, a doktorov susret sa đevojčicom „sa onoga svijeta“ bijaše novinska vijest prvog reda.

Hmm (http://www.youtube.com/watch?v=7Z4ivUHOEBY&feature=related)

Berta Šulc iz Frankfurta na Majni se 1976.godine uselila u jednu vrlo očuvanu kuću iz 19.vijeka. Dobila je po nevjerovatno niskoj cijeni mada je cijela kuća bila ukusno preuređena i dekorisana. Uskoro joj postaje jasnije zašto je dobila tako jeftino.
Već prve neđelje stanovanja u kući čula je kako u kupatilu šišti mlaz vode. Pomislila je da su u pitanju olabavljene slavine, ali kada je ušla unutra šum vode ne samo da je prestao nego je kupatilo bilo potpuno suvo. Berta je protresla glavom pomislivši da je sanjala. Ali samo što se vratila u krevet, šum vode se opet čuo. Berta do tada nije imala sličnas iskustva u životu pa se ozbiljno zabrinula. Upalila je noćnu lampu i budna presjeđela u krevetu do jutra.
Sjutradan se sa ekskurzije vratila njena osamnaestogodišnja šćerka pa su zajedno detaljno ispitale kupatilo i sve cjevovode. Šćerka je zaključila da šum putem cjevovoda dolazi iz neke kuće iz susjedstva. Ovo je zvučalo razumno pa je na tome i ostalo. Ali ne za dugo. Kad je njena šćerka desetak dana kasnije pokušala da se istušira, vrišteči je gola istrčala iz kupatila u susret prestrašenoj majci...
- Iz tuša šiklja krv – histerično se drala majci u uho, grčevito je stežući oko vrata.
Gospođa Šulc se odvažila da izvidi situaciju. Pažljivo je odškrinula vrata, ali sem mlaza tople vode ništa drugo se nije moglo primijetiti. Jedva je nagovorila šćer da se vrati i da se okupa, sjedeći pored nje na toaletnoj šolji. Ništa se više nije desilo, ni toga dana, ni u narednih mjesec dana. Majka i šćerka su ipak bile uvjerena da sa kućom nešto nije u redu. Njihova sumnja se učvrstila kada su jedne noći, spavajući u istom krevetu, začule iz kupatila stravično dozivanje u pomoć. Vikala je neka mlada đevojka, očigledno u smrtnoj agoniji. Tri minuta kasnije, galama je prestala.
Berta Šulc je idućeg jutra pozvala svoga agenta za prodaju nekretnina i postavila mu nekoliko pitanja: ko je prije njih živio u toj kući i da li se u kući desilo nešto neprijatno? Agent je bio zbunjen. Priznao je da je vlasnik imao teškoće oko izdavanja i prodaje kuće, ali u kući se nikad nije desilo ništa nasilno. To se može lako provjeriti kod likalne policije. U kući je do prije deset godina živio jedan udovac sa šćerkom, koji se poslije prodaje imanja odselio u USA.
Poslije niza uzastopnih uznemirenja, Berta je odlučila da se povjeri jednom rođaku, inače protestantskom svješteniku. I on se složio da sa kućom nešto nije u redu, tačnije sa dijelom u kojem je smješteno kupatilo. Počeli su samoinicijativno da ga demoliraju, komad po komad. Ispod same metalne kade nijesu našli ništa. Nijesu naišli ni na tragove među zidovima. Tek pošto su počeli da strpljivo odljepljuju sloj po sloj tapeta, zastali su zapanjeni. Na trećem sloju starog papira, jasno su se ocrtavali krvavi otisci nečijih šaka.
Pozvali su policiju. Detektivi su pažljivo saslušali uzbuđenu vlasnicu kuće i odmah se dali na posao. Bilo je jasno da je u kupatilu izvršen zločin. A da bi se moglo krenuti s mrtve tačke, bilo je potrebno pronaći leš. Pošto su detaljno ispitali okolinu kuće detektivi su zaključili da treba tražiti u podrumu. Učinio im se sumnjiv jedan ugao, očigledno popravljen i preliven slojem betona „novijeg datuma“. Već na dubini od svega pola metra, naišli su na posmrtne ostatke tijela mlade đevojke, ne starije od osamnaest godina. Prije ukopavanja, tijelo je višestruko umotano u prozirnu plastičnu navlaku.
Odmah se posumnjalo na bivšeg vlasnika koji je emigrirao sa šćerkom u SAD. Otkrilo se da mu to nije bila prava šćerka, već pastorka od druge žene. Ta žena mu je umrla prije deset godina od raka na plućima. Policija je počela polako da „odmotava klupko“: očuh je, vjerovatno, jedne noći pokušao da siluje đevojku dok je bila u kadi. Pretpostavljali su da je došlo do borbe pa je on ili udario po glavi ili se u toku otpora đevojka okliznula i sama smrtno povrijedila. Uplašen od mogućih posljedica, sahranio je u podrumu i pobjegao u SAD. Interpol je odmah obavijestio FBI, a ovaj uhapsio ubicu i sproveo natrag u Njemačku đe je i osuđen.
Berta Šulc je ostala da živi u istoj kući, ali je više niko nije noću uznemiravao. Duh pokojnice se smirio, pošto je njeno tijelo poslije istrage odneseno na gradsko groblje i propisno sahranjeno.

kako da ne..
vala sto je mnogo,mnogo je...

Sve gore pomenute priče su uzete iz knjige "Paralelni svijet - fantazija ili stvarnost", a autor je B. D. Benedikt. Priče kao priče su zanimljive, to je barem moje mišljenje, a da li će i koliko neko vjerovati u njih, isključivo je individualna stvar onoga ko ih čita.

da su zanimljive jesu.

da su zanimljive jesu.

A to je dovoljno da se nađu ođe đe jesu, zar ne? Ipak je tema: mistične priče, a to ne podrazumijeva nešto svakodnevno, uobičajeno. U njih niko ne mora da vjeruje, niti da ih cijeni, slobodan je svako da ih procjenjuje onako kako hoće i želi - kako njihovu vjerodostojnost, tako i kvalitet. Naravno, to pravo da neko o ovim pričama iznese negativan stav, podrazumijeva i pravo za mene da o njima govorim u pozitivnom kontekstu, kao o pričama koje su ne samo zanimljive, već imaju svoju svrhu i svoju pouku.

nisam ni rekla da im nije mjesto ovdje

Tomi Stil je poznati pjevač, plesač i glumac, nadaren i omiljen kod đece već nekoliko decenija. Njegovi mjuzikli kao što je "Pola novčića od šest penija", zabavljaju milione ljudi. Prije mnogo vremena je doživio jedno iskustvo koje zbunjuje sve one koji se u ovo razumiju. U petnaestoj godini Toni je pobjegao na more i stupio u trgovačku mornaricu. Međutim, nije dugo služio na brodu. Toliko se razbolio da su morali da ga odmah prebace avionom u Englesku. U bolnici u Londonu utvrdili su da boluje od meningitisa kičmene moždine. Izgledalo je da neće moći još dugo da živi i pozvali su njegovu porodicu da bude uz njegovu postelju.
Pred zoru, oduzet od struka nadolje, još se borio za život. Doktori su predložili porodici da ga malo ostavi samog, da se odmori. Navukli su zavjese oko njegovog kreveta i dopustili mu da se na miru odmori. Dok je ležao u polusvjesnom stanju mladić je čuo odjek glasnog smijeha nekog dječaka. Jedna svijetla lopta dolećela je preko zavjese i spuštila se na njegov čaršav van domašaja ruke. Dijete u Tomiju, ne želeći da se odrekne svoje igračke, skupilo je svu energiju i pružilo ruku da je ščepa i ponovo baci preko zavjese. Za nekoliko trenutaka lopta se sama prebacila preko zavjese i opet vratila, ali još dalje, van dohvata njegove ruke. Potpuno izmoren, sa glavom na jastucima, učinio je još jedan napor da dohvati lopticu i baci je preko zavjese. Odmah zatim sve se ponovilo, u stvari, dešavalo se to nekoliko puta tokom jednog sata, a možda i duže. Svaki put je bila potrebna velika snaga volje i energija da se loptica dobaci nevidljivom đetetu. Tomiju je uvijek to polazilo za rukom, skoro i nesvjesno, a ipak je osjetio kako mu se vraća snaga i kako se sve bolje osjeća. Sada je mogao da pokreće svoje noge.
Medicinsko osoblje i Tomijeva porodica bili su zaprepašteni: groznica se povlačila, a paraliza je slabila. Oporavljao se i osjećao se sve bolje. Pošto su doktori pokušali da shvate skoro čudesno izlječenje, Tomi im je objasnio da za to treba zahvaliti dječaku koji mu je pravio društvo u sobi - da mu nije stalno dobacivao lopticu nikada ne bi smogao snage da se pokrene i to mu je spasilo život.
- Koji mladić?- pitali su ga.
Zavjese su sklonjene i, naravno, dječaka nije bilo u sobi, niti se ikada tamo nalazio. Zbunjen, Tomi je opisao lopticu. Oči njegovih roditelja odavali su iznenadno prisjećanje.
- Zar se ne sjećaš? - upitno su ga pogledali.
Loptica je bila ista ona koju je Tomi dao svom mlađem bratu Rodniju kao božićni poklon. Dječaku se ona sviđela, ali to je bio i poslednji Tomijev poklon bratu. Kasnije je Rodni tragično izgubio život kada je imao samo tri godine.
Što se ođe dogodilo?
Da li je Tomijeva podsvijest prizvala prikazanje da bi mu ono dalo volju da se izbori do potpunog ozdravljenja? Ovo je jedno od mogućih objašnjenja ove priče. Naravno, druga mogućnost je da je Rodnijev duh uzvraćao bratovljevu ljubav jednim dragocjenim poklonom - zdravljem!

(Iz knjige Život posle smrti, autora Dženi Rendls i Pitera Hafa)

U decembru 1987. godine, u centru Detroita, desila se saobraćajna nesreća. Taksista je izjavio policiji da nije siguran što se dogodilo. Tvrdio je da se ispred njegovog automobila, niotkuda, stvorio čovjek u šarenoj ljetnoj košulji.
Žrtvu je hitna pomoć prevezla u bolnicu. Ustanovljen je potres mozga, prelom desne podlaktice, tri slomljena rebra, brojne modrice, podlivi i opšta ugruvanost. Nekoliko sati kasnije, čovjek je došao sebi. Policijskom inspektoru objasnio je da se zove Henk Blekvel, da živi na uglu Avenije hrastova i Trideset druge ulice u broju 132.
- Kada sam krenuo da kupim novine bilo je ljeto. Ne razumijem otkud snijeg na ulicama? – Henk je bio krajnje zbunjen, objašnjavajući inspektoru zbog čega usred zime nosi košulju kratkih rukava.
- Koji je danas dan? – upitao ga je policajac.
- Pa danas je 17.avgust 1967. Samo ne znam otkud snijeg? – Henkov glas je bio ispunjen tjeskobom i strahom.
Policija je, takođe, bila definitivno zbunjena. Na adresi koju je Henk naveo, uzdizala se ogromna robna kuća. Psihijatri su objasnili da nema nikakve sumnje da je čovjekovo mentalno zdravlje sasvim u redu. A ako je bio mentalno zdrav, onda se nešto veoma čudno dešavalo.
Detektiv Bred Logan, zadužen za Henkov slučaj, odlučio je da pročačka neke stare i nerazjašnjene slučajeve iz 1967. godine. U arhivi, u odjeljku „nestali“, pronašao je podatak da je 18. avgusta 1967. godine prijavljen nestanak četrdesetdvogodišnjeg Hermana-Henka Blekvela. Nestanak je prijavila njegova supruga. Prema njenim riječima, Henk je tog jutra krenuo da kupi novine i nikada se više nije vratio kući. U dosijeu je stajala adresa koju je Henk Blekvel, žrtva saobraćajne nesreće iz 1987. godine, naveo policiji prilikom prvog saslušanja.
Detektiv Logan se vratio u bolnicu i zatražio od Henka imena njegove žene i šćerke i datume nihovog rođenja. Podaci su se slagali sa onima iz dosijea. U međuvremenu, Henk je saznao da godina nije 1967. kako je do tada mislio, i da je od trenutka kada je krenuo da kupi novine pa do danas proteklo dvadeset godina i četiri mjeseca. Nije mogao da povjeruje u ono što mu se događa.
Priče su se dokopale i novine. Policija je zamolila sve poznanike i rođake Henka Blekvela, da joj se jave. Neđelju dana kasnije, u kancelariju detektiva Logana ušle su dvije žene. Starija, prosijeda pedesetsedmogodišnja žena, predstavila se kao Helen Blekvel. Da, prije dvadeset godina nestao je njen suprug Henk i ona je slučaj prijavila policiji. Mlađa žena, Ketrin, bila je njena i Henkova tridesetpetogodišnja šćer.
Logan ih je odveo u bolnicu. Ugledavši Henka, Helen Blekvel je kriknuvši pala u nesvijest, a Ketrin je samo tiho ponavljala jedno te isto: „To je tata... To je tata...“
Za dvadeset proteklih godina i za razliku od svoje supruge i šćeri, Henk Blekvel nije ostario ni dan. Izgledao je upravo onako kako ga je Helen zapamtila. Nije mogao da objasni što se dogodilo. Jedini detalj koji je zapamtio bila su čudna mučnina i vrtoglavica u trenutku kada je prelazio ulicu na putu do kioska. Dvadeset godina kasnije, doživio je saobraćajnu nesreću upravo na istom mjestu đe je prelazeći ulicu osjetio mučninu i vrtoglavicu.

Mišljenja o tome što se dogodilo Henku Blekvelu su veoma različita. Jedni smatraju da je, na čudan i neobjašnjiv način, upao u vremenski procijep, ili tunel, koji povezuje prošlost i budućnost. Vjeruje se da postoje određena mjesta na zemljinoj kugli koja su poput vremeplova – vremenskih džepova, kojima neka tajanstvena sila daje moć teleportacije, predmeta i živih bića – iz prošlosti u budućnost, i obratno, čak i u druge dimenzije.

Zanimljiv tekst...

Jos da je provereno tacan...

Godine 1914., u kupeu prve klase čuvenog ekspresa iz Londona za Glazgov, sjeđela su samo dva putnika, elegantni gospodin četrdesetih godina i tridesetogodišnja ljekarska pomoćnica. Dok je muškarac drijemao, đevojka se zanimala nekom knjigom. U kupeu su već gorjela plinska svijetla jer je napolju počeo da se spušta prvi mrak. Odjednom, iz dremeža, odnosno čitanja, trže ih usplahireni krik čovjeka koji se kao iz vedra neba stvorio na sjedišti pored prozora. Mada im nije bilo jasno kada i kako je ušao u njihov kupe, zbunjeni putnici dođoše k sebi pokušavajući da mu nekako pomognu. Siroti čovjek je očigledano preživljavao užasni duševni šok. Lice mu je bilo izobličeno od ogromnog straha, a plave oči samo što mu nijesu iskočile koliko ih je izbuljio u pravcu prozora vagona ispod kojeg je munjevito prolazilo obližnje drveće, kuće, njive i putevi...
- Smirite se - blago ga je dodirivala mlada bolničarka, vjerujući da se radi o kakvom duševnom bolesniku. Ovoj njenoj tezi išla je u prilog i više nego čudna čovjekova odjeća. Na dugokosoj glavi je imao jedan od onih starih šešira na velikim kopčama, kakvi su se nosili još u doba Kromvela. Ono što je bilo najčudnije, čovjek je u lijevoj ruci držao zagrižen sendvič od crnog hljeba, a u desnoj bič!
- Smirite se! - priđe mu sad u pomoć i onaj gospodin. - Nema razloga da se plašite. Odakle ste? Kako se zovete? - pokušavao je da mu skrene pažnju pitanjima.
Čovjek se zapanjeno zagleda u njih, još uvijek se nogama bespomoćno odupirući o dno susjednog sjedišta, kao da je time želio da zaustavi ovu užasnu mašinu u kojoj se našao.
- Pimp Drejk! - rekao je.
- Odakle ste, gospodine Drejk? - nastavi putnik ljubazno da ga ispituje.
- Iz Čatama. Za ime Hrista, što je ovo? Đe se nalazim?
Lokomotiva snažno zapišta, a već prestrašeni putnik se još više ukoči u svojoj neprirodnoj pozi. Sa užasom u očima je zurio u staklo mračnog prozora.
- Ali, prijatelju - smirivao ga je onaj gospodin - vi se, zaista, nemate čega bojati! Zar se nikad ranije nijeste vozili vozom?
Putnik zatim priđe prozoru i spušti ga...
- Ta, pogledajte, čovječe, nemate se čega bojati!
Ali nesrećni putnik nije tako mislio. Sav se tresući uspravi se i naže kroz prozor da bolje vidi i tu kao da zažali što se ikad rodio. Voz se lako nagnuo na velikoj krivini, a iz zahuktale lokomotive kuljao je gust crni dim izmiješan vatrenim pepelom. Od zaglušujuće buke kloparajućih točkova učinilo mu se da će poluđeti. On opet kriknu i poleće prema vratima kupea, koja, na sreću, nije umio da otvori. Onaj gospodin ga povuče natrag na sjedište. Zatim izvadi iz svog džepa službenu legitimaciju koju ovlaš pokaza mladoj saputnici.
- Skotland Jard. Pripazite na ovog nesrećnika dok ne dozovem pomoć
Kada se ubrzo vratio u pratnji dvojice konduktera, u kupeu se nalazila samo ona đevojka, zaprepsašćenog izraza lica, pa je shvatio da se desilo nešto nesvakidašnje...
- Onaj čovjek...onaj putnik... - pokazivala je drhtavom rukom u prazan ugao kupea - odjednom je nestao!
- Kako to mislite nestao? - unese se inspektor u njeno blijedo lice. - Iskočio kroz prozor?
- Ne! - odmahivala je đevojka glavom. - Nestao! Naprosto nestao, razumijete? Kao da nikad nije ni postojao!
Inspektor se kratko zagleda u dvojicu konduktera pa se i sam skljoka na susjedno sjedište.
- Pući će mi glava - reče tiho - Ta maloprije smo oboje sa tim nesrećnikom razgovarali -
- Vjerujem vam, gospodine - tješio ga je onaj stariji kondukter. - Eno na podu su još uvijek njegov šešir i bič.
Inspektor poskoči sa svog sjedišta poput zvijeri i baci se na pod vagona. Kao opčinjen je piljio u stari šešir i dugački bič presavijen na podu. Dakle, nije lud, čovjek se ipak nalazio u kupeu.

Ostatak vožnje do Glazgova dvoje putnika provedoše bez sna i odmora. Po ko zna koji put su pretresali hronologiju događaja i uvijek dolazili do podudarnih zaključaka - u vagonu se "odnekud" stvorio taj čudni putnik, da bi svega pet minuta kasnije na isto tako neobjašnjiv način nestao.
Pred Glazgovom se inspektor dogovorio sa svojom saputnicom da ostanu u pismenoj vezi, a ako bude trebalo i da se sastanu sve dok ne riješe ovu misteriju.
Inspektor je sljedećih mjeseci privatno radio na istrazi, pa je od raznih muzejskih kustosa doznao da su šešir i bić onog putnika stari najmanje sto dvadeset godina. Saznao je da mjesto Čatam, koje je naveo čudni putnik iz voza, više ne postoji. To naselje je, još 1890.godine, kao zemljište prodato budućoj fabrici vagona. Od mjesta je ostala samo crkva, kojom se i danas služe tamošnji radnici.
Jednog vikenda pozvao je svoju saputnicu iz voza i sa njom otputovao u parohiju bivšeg mjesta. Tamo ih je ljubazno primio stari anglikanski svještenik i ponudio svoje usluge. Objasnili su mu da ih interesuje građanin po imenu Pimp Drejk, koji se rodio otprilike prije sto pedeset godina.
Svještenik je donio crkvene knjige iz tog doba i na svoje iznenađenje zaista našao ime tog čovjeka. U knjizi umrlih je, pored datuma Drejkove smrti, bio i kraći zapis lokalnog svještnika, očigledno zainteresovanog za Pimpovu istoriju i ponašanje.

- Ođe piše - prevodio im je svještenik zabilješku - da je siroti čovjek umro u snu, nakon trogodišnje duševne bolesti... Navodno, dok se jedne večeri vraćao svojim konjskim kolima kući, odjednom su putem naišla 'đavolova kola' i na neobjašnjiv način se našao u njima i vozio nekoliko minuta. Kola su bila od gvožđa, dugačka poput zmije, a iz prednjeg dijela su bljuvala dim i vatru iz svojih usijanih čeljusti. Pronašli su ga sljedećeg jutra, svog izgrebanog i modrog, kako se trese u nekom jarku pored puta. Njegov konj i kola bili su sedam kilometara dalje. Do kraja svog mučeničkog života je sulud hodao naokolo prepričavajući onima koji su htjeli da slušaju o svojoj ponoćnoj vožnji u đavolovim kočijama...

Da li je Pimp Drejk upao u vremenski džep i na nekoliko minuta bio prenijet u budućnost, sto dvadeset godina unaprijed?

Zasto su njegov bic i sesir dosli u buduce vrijeme,a nisu se njim nazad vratili? Zasto se nije isto desilo i recimo s njegovim pantalonama i kosuljom? Izmedju ostalih pitanja...

Logično je da šešir padne s glave, da bič bude ispušten iz ruke. Košulja i pantalone su otišle sa tijelom.
Postoji fenomen koji je nauka dokazala - fenomen crnih rupa. To je fenomen koji ne emituje svjetlost, niti bilo koje zračenje, niti česticu, i đe vrijeme kao dimenzija stoji, a dovodi do prestanka važenja svih zakona fizike. Crna rupa nastaje sažimanjem određene zvijezde nakon utroška "goriva".
Radijus djejstva crne rupe zove se horizont događaja. Ukoliko bi neki astronaut unutar horizonta događaja u trenutku njegovog stvaranja pogledao na sat, fotoni koji bi trebali da nadraže njegov očni živac bili bi privučeni crnom rupom, tako da bi on morao vječno da čeka sljedeći sekund. Vrijeme ođe prestaje da postoji.
Postojanje crnih rupa je savremenim tehnikama dokazano. Jedna je detektovana u sistemu labud x-1. Postoje teorije koje govore o tome da se može iskoristiti prestanak važenja zakona fizike u crnoj rupi. Naime, tačka u kojoj prestaje prostor-vrijeme, može se teorijski nalaziti bilo đe i bilo kada, pa se nekim budućim naprednim tehnologijama može iskoristiti za putovanje kroz prostor-vrijeme kontinuum. Možda crne rupe nijesu kapije ka ništavilu, već kapije kosmosa?

Crne rupe jesu dokazane. Crna rupa je "pojava" (ne mogu reci ni da je predmet, ni mjesto ni vrijeme) koja ima toliko snaznu graviaciju da ni svjetlost ne moze da je napusti. U crnoj rupi prestaju da postoje prostor i vrijeme. Ne vidim kakve veze crna rupa ima sa prethodnom pricom.

Mogući su takvi slučajevi. Ljudi iz ne toliko daleke budućnosti su ovladali postupkom prebacanja predmeta i ljudi kroz vrijeme. Ne znam kako to funkcioniše i ako su mi objašnjavali. Ništa ih nijesam razumio. Ja sam kroz vrijeme išao samo kao duša odnosno astralno tijelo i mislio sam da se drugačije ne može ići kroz vrijeme dok me oni nijesu uvjerili. Vjerovatno se radi o nekim njihovim eksperimentima. Viđeo sam tamo čovjeka kojeg su doveli iz prošlosti. Ne znam iz kojeg doba ali je bio neobično obučen. Zamolili su me da ga umirim i ja sam pričao sa njim i objasnio mu da su se ovi nešto zafrknuli i da im je jako žao i da će ga vratitiu nazad. Jedva se umirio. Poslije ga nijesam više viđao. Inače u njihovo doba mi odavde ne možemo proći jer su postavili prepreke da im ne bi smetali.
U njihovo doba su od nas došli samo taj čovjek i ja i niko više. Valjda su pojačali obezbijeđenje poslije mene :)

Crne rupe jesu dokazane. Crna rupa je "pojava" (ne mogu reci ni da je predmet, ni mjesto ni vrijeme) koja ima toliko snaznu graviaciju da ni svjetlost ne moze da je napusti. U crnoj rupi prestaju da postoje prostor i vrijeme. Ne vidim kakve veze crna rupa ima sa prethodnom pricom.

Tačno, njena gravitacija je tako snažna da usisava sve u sebe. Ima veze u tom smislu što je utvrđeno da postoje tačke u kojima prestaje prostor-vrijeme, a te tačke se teorijski mogu nalaziti bilo đe.

Mogući su takvi slučajevi. Ljudi iz ne toliko daleke budućnosti su ovladali postupkom prebacanja predmeta i ljudi kroz vrijeme. Ne znam kako to funkcioniše i ako su mi objašnjavali. Ništa ih nijesam razumio. Ja sam kroz vrijeme išao samo kao duša odnosno astralno tijelo i mislio sam da se drugačije ne može ići kroz vrijeme dok me oni nijesu uvjerili. Vjerovatno se radi o nekim njihovim eksperimentima. Viđeo sam tamo čovjeka kojeg su doveli iz prošlosti. Ne znam iz kojeg doba ali je bio neobično obučen. Zamolili su me da ga umirim i ja sam pričao sa njim i objasnio mu da su se ovi nešto zafrknuli i da im je jako žao i da će ga vratitiu nazad. Jedva se umirio. Poslije ga nijesam više viđao. Inače u njihovo doba mi odavde ne možemo proći jer su postavili prepreke da im ne bi smetali.
U njihovo doba su od nas došli samo taj čovjek i ja i niko više. Valjda su pojačali obezbijeđenje poslije mene :)

Ko te uvjerio, ko su ti koji su te vodili?

Tačno, njena gravitacija je tako snažna da usisava sve u sebe. Ima veze u tom smislu što je utvrđeno da postoje tačke u kojima prestaje prostor-vrijeme, a te tačke se teorijski mogu nalaziti bilo đe.

Smatra se stvarno da postoje tacke u kojima ne postoji "prostor/vrijeme", a koje se ne nazivaju crnim rupama vec su u pianju tzv. "vremenski tuneli". Razlika izmedju njih i crnih rupa je u tome sto crna rupa teoretski ne moze da se napusti, dok su vremenski tuneli bas ono sto kazu "tacke" u kojima se dodiruju dva razlicita "prostor/vremena" i moguce je kretati se naprijed/nazad kroz njih. Ovu teoriju podrzavaju najelitniji fizicari danasnjice, cak su recimo i Einstein i Burkhard Heim tvrdili da takvi tuneli postoje.
I nastanak i osobine crnih rupa su potpuno razlicite od ovih "tunela".

Juče sam prelistala jednu knjigu Artura Klarka i on piše o tim tunelima. Piše i Stiven King u Mračnoj kuli. Beletristika.

Crne rupe nisu nikakve pojave. To je stadij zvijezde koja se ugasila. Prije toga je bijela Bijeli Patuljak.

A može i ilustrovano: Lijepo se vidi stadij jedne zvijezde, od Supernove, preko Crvenog džina, Bijelog patuljka do Crne rupe.

http://www.enchantedlearning.com/sgifs/Starlifecycle.GIF

Dakle, prilikom nastajanja mlade zvijezde gravitacijskim kolapsom iz prasine, dominantna je grativacijska sila (gravitacijski tlak) koji uzrokuje nastanak prve protozvijezde. U takvoj zvijezdi - nakupini prasine, postoji samo gravitacijsko privlacenje tako da se protozvijezda jos vise skuplja sve dok se u sredistu ne postignu temperature dovoljno visoke za pocetak fuzije vodika u helij. U takvom procesu fuzije oslobada se energija koja pokusava zracenjem izici iz sredista zvijezde. Zbog toga nastaje tlak zracenja koji je uravnotezen gravitacijskim tlakom kojim masa zvijezde nastoji kolapsirati u srediste. Tada nastaje hidrostaticka ravnoteza.

Nakon sto zvijezda potrosi sav vodik u sredistu zvijezde, dolazi do hladenja njezinog sredista i prekidanja proizvodnje energije. Samim time pada tlak zracenja u sredistu zbog cega preostali dominantni gravitacijski tlak dovodi do sazimanja i kolapsa jezgre. Istovremeno, vanjski slojevi zvijezde se 'napuhuju' i povecavaju radijus zvijezde. Ako je masa zvijezde dovoljno velika, gravitacijski kolaps ce dovoljno stisnuti srediste zvijezde da dostigne temepraturu za fuziju helija u ugljik. Ako masa zvijezde nije dovoljno visoka, njezini vanjski slojevi ce se jako napuhati i na kraju ce biti otpuhani u meduzvjezdani prostor. Ono sto preostaje je jezgra zvijezde koja je prezivjela gravitacijski kolaps i koja je vrlo visoke gustoce - nastaje bijeli patuljak koji je u principu mrtva zvijezda koja se hladi i umire.

Ako je masa zvijezde dovoljno velika, nece nastati bijeli patuljak vec dolazi do fuzije helija u ugljik. I proces opet ide dalje - nakon potrosenog helija u sredistu zvijezda, opet pada tlak zracenja a prevladava gravitacijski kolaps, srediste zvijezde se steze a vanjski slojevi sire. Ako je masa zvijezde dovoljno velika, doci ce do dovoljnog sazimanja jezgre zvijezde da zapocne fuzija ugljika. Ako masa nije dovoljno visoka, otpuhuju se vanjski slojevi i opet nastaje bijeli patuljak.

Ovakav lanac fuzije ne moze teci beskonacno. Kada u sredistu dode do fuzije zeljeza, zvijezda vise ne moze fuzionirati zeljezo u neki tezi element. Zbog toga se prekida proizvodnja energije u sredistu zvijezde koja je jako masivna, dolazi do naglog urusavanja vanjskh slojeva prema sredistu i nastanka udarnog vala koji se odbije od iznimno guste jezgre i nastavi siriti prema van. Takav udarni val rasturi zvijezde ciji vanjski slojevi eksplozivno odlete na sve strane. Nastaje eksplozija supernove, dok srediste zvijezde zbog udarnog vala i snaznog sazimanja postaje iznimno gusto - postaje neutronska zvijezda (sazimanje je toliko jako da se urusavaju atomi i spajaju elektroni i protoni u neutrone - zato se i zove neutronska zvijezda).

Opet, ako je masa zvijezde dovoljno velika, to sazimanje jezgre ce biti toliko snazno da ce nastati zvijezda jos vece gustoce od neutronske - nastaje crna rupa. Crna rupa ima toliko veliku gravitaciju da foton tj svjetlost ne moze napustiti njezinu povrsinu.

Eto, to ti je to u kratko.

Ko te uvjerio, ko su ti koji su te vodili?

Prvo vrijeme ne postoji.
Drugo bio sam kod njih i oni su mi sve pokazali. Dobri neki momci. Radi se o nemogućnosti miješanja nas i njih a svi smo neđe u istom denzitetu.

Smatra se stvarno da postoje tacke u kojima ne postoji "prostor/vrijeme", a koje se ne nazivaju crnim rupama vec su u pianju tzv. "vremenski tuneli". Razlika izmedju njih i crnih rupa je u tome sto crna rupa teoretski ne moze da se napusti, dok su vremenski tuneli bas ono sto kazu "tacke" u kojima se dodiruju dva razlicita "prostor/vremena" i moguce je kretati se naprijed/nazad kroz njih. Ovu teoriju podrzavaju najelitniji fizicari danasnjice, cak su recimo i Einstein i Burkhard Heim tvrdili da takvi tuneli postoje.
I nastanak i osobine crnih rupa su potpuno razlicite od ovih "tunela".

To je tačno, i taj vremenski procijep ili tunel, ili vremenski džep, zavisi kako ga ko zove, sam pominjao u postovima 34 i 37. Ođe sam htio samo da pomenem još jedan fenomen u kojem ne postoji kontinuum prostor-vrijeme (u crnim rupama ne postoji kontinuum prostor-vrijeme), čije postojanje je nauka dokazala, a koji, prema nekim teoretičarima, može da bude kapija ka kosmosu, otvor koji bi, nekim budućim naprednim tehnologijama, mogao da se iskoristi za putovanje kroz prošlost i budućnost. I da pruži odgovore na mnoga danas neobjašnjena pitanja. U tom kontekstu sam pominjao crne rupe.
A objašnjanja gore pominjanih fenomena, za sada, nezadovoljavajuća su.
Vjeruje se da postoje određena mjesta na zemljinoj kugli poput vremeplova - vremenskih džepova, kojima neka tajanstvena sila daje moć teleportacije ne samo predmeta sa jednog mjesta na drugo, već i živih bića - iz prošlosti u budućnost, i obratno, čak i u druge dimenzije.
Da li je jedno takvo mjesto iznad Bermudskog trougla? Objašnjenja su razna. Naravno, sva su u domenu teorije. Jer, kategorije stvarnosti i vremena, ako se u obzir uzmu Ajnštajnove teorije, relativan su pojam. Mjerenje vremena i podjelu na 24h ljudi su izmislili iz puke potrebe. Niko sa sigurnošću ne može tvrditi da je ta podjela tačna. Baš kao što niko ne može tvrditi da je slika svijeta trodimenzionalna, a sve zbog toga što čovjeku još nije pošlo za rukom da je objasni, dokuči i dokaže postojanje pete ili šeste dimenzije.

Oko 264 jedrenjaka, aviona, brodova, čamaca i podmornica, i više od 1700 ljudi nestalo je na misteriozan način na području Atlantskog okeana između Bermudskih ostrva, Floride i Portorika - u takozvanom Bermudskom, ili Đavoljem trouglu. Nestali i nikada više se nijesu pojavili.
U julu 1975.godine, Bred Rodžers je, da bi dokazao svoju teoriju po kojoj je Bermudski trougao obična zabluda i mistifikacija i da za sve postoji logično objašnjenje, pošao sa svojom jahtom "Sandenser" na krstarenje od Majamija do Bermudskog ostrva. Okupljenim novinarima u baltimorskoj luci, pred polazak na krstarenje, Bred je još jednom ponovio svoju teoriju da za sve postoje logična objašnjenja. Na krstarenje je poveo svoju porodicu - suprugu i dva sina. U Majamiju je obalska kontrola prijavila prolazak jahte. Cijele te i sljedeće neđelje vrijeme je bilo mirno, a uslovi za plovidbu idealni. Pa ipak, dva dana kasnije, bilo je nemoguće uspostaviti bilo kakav kontakt sa "Sandenserom". Vlasti su uputile dva hidroaviona da potraže jahtu, ali bez uspjeha. Porodica Rodžers je nestala baš kao i ostale žrtve Bermudskog trougla - nikada nije pronađena.

Teorije i pokušaji objašnjenja Bermudskog trougla su brojni. Mnogi, poput Čarlsa Berlica i njegovih pristalica, vjeruju da su nestali brodovi, avioni i podmornice jednostavno prenijeti u drugu dimenziju. Berlic vjeruje u postojanje vanzemaljaca. Po njemu, jedna od njihovih baza je smještena na dnu okeana, a područje Bermudskog trougla predstavlja svojevrsni "lift", koji povezuje naš svijet sa svjetovima drugih dimenzija koji postoje paralelno sa ovim.
Naučnici kažu da postoje pojave magnetskih anomalija širom planete. U bermudskom trouglu igla kompasa skreće dvadesetak stepeni od pravca sjever-jug, prema geografskom, a ne magnetnom polu. Okeanolog Ajvan Sanderson tvrdi da se upravo na područjima najvećih magnetskih poremećaja događaju nesreće i nestanci.

Doktor Moris Džesap je bio izuzetan naučnik i, prije svog misterioznog samoubistva, ostavio je veliki broj dokumenata i dnevničkih bilježaka iz kojih se jasno vidi njegov stav da koncentrisana snaga magnetnog polja može da transformiše materiju, učini je nevidljivom i prenese u druge dimenzije. On spominje dobro čuvanu tajnu o ekperimentu američke mornarice nazvanom "Eksperiment Filadelfija", o kome je kasnije snimljen čak i film.
Eksperiment je izveden 1943. godine u filadelfijskoj luci. Glavni učesnik bio je razarač Eldridž D-173. Cilj eksperimenta zasnovanog na nedovršenoj Ajnštajnovoj teoriji o jedinstvenom polju, bio je - pronaći način da brod postane nevidljiv. Uz pomoć džinovskih električnih generatora, stvoreno je jako magnetno polje. Pojavila se zelena izmaglica koja je ubrzo potpuno prekrila razarač i posadu. A rijetke preživjele žrtve Bermudskog trougla spominju pojavu zelene izmaglice. Kako se pojačavala snaga magnetnog polja, izmaglica je poprimala oblik rotirajuće elipse. Ubrzo, brod je nestao, a članovi posade su postali nevidljivi i sebi i drugima. Kasnije, razarač se iznenada pojavio u Norfolku, gotovo hiljadu nautičkih milja udaljenom od Filadelfije.
Jedan dio posade koja je učestvovala u eksperimentu je umro, drugi je završio na psihijatrijskim klinikama. Oni malobrojni koji su izbjegli sličnu sudbinu, patili su od strašnih trauma cijelog života. Kod nekih su se razvile izuzetne parapsihološke sposobnosti, a neki su se, opet, pojavljivali i nestajali na različitim mjestima. Doktor Moris Džesap, koji je i sam prisustvovao eksperimentu, izvršio je samoubistvo 1959.godine. Bio je stručnjak za fenomen UFO-a i vjerovao je da se sa Ajnštajnovom teorijom jedinstvenog polja mogu objasniti iznenadna pojavljivanja i nestanci NLO-a.

Protivnici ovih teorija smatraju da je potreba za senzacionalizmom stvorila fenomen Bermudskog trougla, koji uopšte nije opasna zona. Oni smatraju da su nesreće, kvarovi i eksplozije aviona i brodova česti u svijetu i da se to može i dogoditi i u Bermudskom trouglu. Jedino što je okean prevelik za bilo kakva detaljna istraživanja pa se tako gube tragovi nesreće.

Prvo vrijeme ne postoji.
Drugo bio sam kod njih i oni su mi sve pokazali. Dobri neki momci. Radi se o nemogućnosti miješanja nas i njih a svi smo neđe u istom denzitetu.
Ja ću ovog Formicu da zagrlim jednom rukom pa da ga malo pridavim, pa ću ga pitati SUTRA šta sam mu radila JUČE, dok se bude koprcao iz "kliješta" baš DANAS. :weight_lift2::hypocrite1::cheezy:

Vrijeme je iluzija

Vrijeme je iluzija

Vrijeme je u osnovi uzročna misao ( i/ili konsideracija ) da prostor i čestice traju. ( ritam njihovog trajanja je ono što mi mjerimo sa satovima i sa gibanjem svemirskih tijela ).

Prividnost vremena proizlazi zbog promjene u položaju čestica u prostoru.

Promjenjivost je prvobitna manifestacija vremena.

Ja ću ovog Formicu da zagrlim jednom rukom pa da ga malo pridavim, pa ću ga pitati SUTRA šta sam mu radila JUČE, dok se bude koprcao iz "kliješta" baš DANAS.

Što veli Predator vrijeme je iluzija. Osjećaj vremena je posljedica naše nesavršenosti i nemogućnosti da shvatimo viši broj dimenzija. A ja bi se tebi potpuno predao u ruke:hug432::hypocrite1::yes513:

Ma, živio ti meni http://www.kolobok.us/smiles/light_skin/friends.gif

Pojasnite to nepostojanje vremena. Ja bih rekla radije da ima još koja dimenzija a ne ih umanjivala.
To negiranje mi liči kao da Mona Liza sa slike kaže "Ne, ne postoje tri dimenzije, postoje samo dvije!"
Četvrta dimenzija je vrijeme, mislim da ih još ima ali naš mozak nije sposoban da ih spozna.

Pojasnite to nepostojanje vremena
Aristotel: Jedno, jedino, trajno neshvatljivo i nemjerljivo.
Šta je vrijeme?

Aristotel: Jedno, jedino, trajno neshvatljivo i nemjerljivo.
Šta je vrijeme?
Ali ga nije opovrgao? http://www.kolobok.us/smiles/light_skin/whistle3.gif

Black ti si moj drug :)
Vrijeme kako ga mi shvatamo ne postoji. Za nas je nemoguće da posljedica prijethodi uzroku ali u stvarnosti svaka posljedica ima uzrok tek poslije njenog ostvarenja. To bi mogli reći ovako sve događaje koji se danas odigravaju su isplanirali neki tamo (i mi sa njima) u dalekoj budućnosti. Odnosno oni svoju sadašnjos stvaraju podešavajući svoju prošlost. Ili tako nekako

Ali pošto uzrok i posljedica ne mogu da postoje u isto "vrijeme" znači da postoji distanca između njih? Da bi postojala sadašnjost, budućnost i prošlost mora postojati vrijeme koje je elastično u zavisnosti od uslova.
Poznato je da je brzina u suprotnosti sa vremenom; što je brzina veća vrijeme sporije protiče i obratno.
Postoji teorija da, kada bi putnici u svemirskim brodovima putovali brzinom većom od brzine svjetlosti da bi faktički vrijeme stalo, ali tome se suprotstavlja materija. Najmanja čestica materija u koju bi taj brod udrio bi uništila brod pri toj brzini.
Vrijeme postoji samo ga treba pravilno shvatiti.

BW: dokazi ti meni da citav tvoj zivot nije jedna cista iluzija kroz koju prolazi tvoja dusa. Daj mi dokaz za to,a ja cu tebi dokazati da vrijeme ne postoji. Sto je uopste mjerilo vremena?

Ali pošto uzrok i posljedica ne mogu da postoje u isto "vrijeme" znači da postoji distanca između njih? Da bi postojala sadašnjost, budućnost i prošlost mora postojati vrijeme koje je elastično u zavisnosti od uslova.
Poznato je da je brzina u suprotnosti sa vremenom; što je brzina veća vrijeme sporije protiče i obratno.
Postoji teorija da, kada bi putnici u svemirskim brodovima putovali brzinom većom od brzine svjetlosti da bi faktički vrijeme stalo, ali tome se suprotstavlja materija. Najmanja čestica materija u koju bi taj brod udrio bi uništila brod pri toj brzini.
Vrijeme postoji samo ga treba pravilno shvatiti.

Sto ako proslost sadasnjost i buducnost postoje u istom momentu ali covijek moze da sagleda samo 1 djelic tog momenta koji on naziva sadasnjost, jer nema mogucnost sa sagleda i da bude u buducnost, mada iz price vidimo da je bilo primjera gdje su pojedinci preskocili taj djelic sadasnjosti i pojavili se u njihov djelic buducnosti dok je to nas djelic sadasnjosti a on nama dio proslosti. Zato vrijeme ne postoji jer sve se nalazi u jednome dok se mi krecemo kroz to misleci da je to nase kretanje vrijeme jer nam tako dijeluje, to dijelovanje stvara iluziju vremena:wink3:

BW: dokazi ti meni da citav tvoj zivot nije jedna cista iluzija kroz koju prolazi tvoja dusa. Daj mi dokaz za to,a ja cu tebi dokazati da vrijeme ne postoji. Sto je uopste mjerilo vremena?

Sto ako proslost sadasnjost i buducnost postoje u istom momentu ali covijek moze da sagleda samo 1 djelic tog momenta koji on naziva sadasnjost, jer nema mogucnost sa sagleda i da bude u buducnost, mada iz price vidimo da je bilo primjera gdje su pojedinci preskocili taj djelic sadasnjosti i pojavili se u njihov djelic buducnosti dok je to nas djelic sadasnjosti a on nama dio proslosti. Zato vrijeme ne postoji jer sve se nalazi u jednome dok se mi krecemo kroz to misleci da je to nase kretanje vrijeme jer nam tako dijeluje, to dijelovanje stvara iluziju vremena:wink3:

Pa nije valjda iluzija moje materijalno tijelo? Moje djetinje "juče" i moje "zrelo" danas? Mlado, zrelo i staro su jedno? Djed, otac, dijete su jedno? Ili su uvijek bili razdijeljeni? Zašto stari tijelo i sve oko nas mijenja svoj oblik ako je sve sadašnjost?
Pa napiši tu svoju teoriju, interesuje me.

I kako ja nikada nisam preskočila taj jedan momenat i našla se...?

Vrijeme ne postoji onako kako ga mi zamisljamo, tj. linearno. A mogli bi reci da je ono prisutno u univerzumu, ali kao ciklus i selektivno je, ne mozemo ga zamisljati u nasem kontekstu.
A tijelo je samo kontejner duse..

U prilog mojoj priči, evo našla sam jedan interesantan tekst:

Putovanje kroz prostor je i putovanje kroz vreme. Zamislite da se nađete ovog momenta na Proksimi Kentaur. Tamo biste nekim superteleskopom mogli videti kako razjareni narod ulazi u Saveznu Skupštinu 5. oktobra 2000. Ili da se nađete na nekoj zvezdi samo koju desetinu svetlosnih godina dalje. Prisustvovali biste scenogafiji koju je Leni Rifenštal postavila za olimpijadu 1936. Videli biste i govor Firera na otvaranju – prvu TV transmisiju koja je otišla u svemir.
Ako biste otišli u drugu galaksiju, recimo Andromeda prisustvovali biste prizorima Rata Za Vatru. Još dalje mogli biste videli Prapočetke Vrste – ono što su neandertalski Mog-uri (vračevi) postizali drogiranjem u svetim pećinama.

Pa nije valjda iluzija moje materijalno tijelo? Moje djetinje "juče" i moje "zrelo" danas? Mlado, zrelo i staro su jedno? Djed, otac, dijete su jedno? Ili su uvijek bili razdijeljeni? Zašto stari tijelo i sve oko nas mijenja svoj oblik ako je sve sadašnjost?
Pa napiši tu svoju teoriju, interesuje me.

I kako ja nikada nisam preskočila taj jedan momenat i našla se...?

Taj preskok se veoma rijetko desava, starenje bica ne prestavlja vrijeme, sta je sa drvecima koja su stara stotinama godina sta bi on trebao misliti o vremenu. Vrijeme je stvoreno da bi se mogli orijentisati, sati, dani, mjeseci... radi dogadjaj itd. Ali mimo nasih navika i ucenja i pogresnih shvacanja nekih stvari, vrijeme je selektivno, dok je sa nase tacke gledista linearno.

Kao kad gledas kolonu mrava i obratis paznju na jednog mrava, ti vidis gdije je, kuda ce se krecat i gdije ce zavrsiti, dok on to ne vidi i ne zna.
Tako mi sada ne vidimo i ne znamo dok ne dodjemo na visi nivo svijesnosti i realiteta koji ce nam omoguciti kretanje kroz ovo sada nase vrijeme, mada postoje masine i za to sada u nasem realitetu.

Pa da naš osjećaj vremena je pogrešan jer to vrijeme ne postoji. Postoji puno dimezija i kako mi ne možemo da ih shvatimo pa sve te dimenzije trpamo uosjećaj vremena.

Pa obojica ste sada potvrdili da vrijeme ipak postoji, a koliki je interval npr. jedne sekunda e to je dikutabilno, jer je vrijeme fleksibilno.
Prema tome, vrijeme ipak postoji. Nama Na Zemlji teče tako kako teče, negdje drugo drugačije ali ono postoji.

Pa ipak vrijeme ovakvo kako mi zamišljamo ne postoji :)
Na Montenegrini ponovo proradio forum

Vrijeme možda ne postoji

By Tim Folger
Izvor: Discovery Magazine


Niko nije bolje zabilježio trag vremena od Ferenca Krausza. On je u svojoj laboratoriji na Institutu kvantne optike Max Planck u Garchingu (Njemačka) zabilježio najkraće vremenske intervale koji su ikad posmatrani. Uz pomoć ultraljubičastih laserskih impulsa uhvatio je vrlo kratke kvantne preskoke elektrona sa atoma. Događaj je trajao svega 100 atosekundi. Za usporedbu, 100 atosekundi prema jednoj sekndi je kao jedna sekunda prema 300 miliona godina.

Međutim, čak i Krausz radi daleko od „granice vremena“. Postoji vremensko područje koje se naziva Planckova skala, gdje čak i atosekunde traju kao eoni. To je na granici poznate fizike, područje gdje su udaljenosti i intervali toliko kratki da se počinju rušiti koncepti vremena i prostora. Planckovo vrijeme, najmanja jedinica vremena koja ima neko fizikalno značenje, isnosi 10 na -43 sekundi, što je manje od trilionitog dijela trilionitinke atosekunde. Iza toga? Tempus incognito, barem za sada.

Pokušaji razumijevanja vremenskih intervala ispod Planckove skale vode do jako čudnih stanja stvari u fizici. Ukratko, problem je što vrijeme možda ne postoji na najfundamentalnijem nivou fizičke stvarnosti. Ako je to slučaj, šta je onda vrijeme i zbog čega je ono tako očigledno i prisutno u našem iskustvu? „Značenje vremena postalo je vrlo problematično u savremenoj fizici“, rekao je Simon Saunders, filozof i fizičar na Univerzitetu u Oxfordu.

Problem sa vremenom započeo je u prethodnom stoljeću, kada je Einsteinova specijalna i opća teorija relativnosti uništila pojam vremena kao univerzalne konstante. Jedna posljedica toga je da prošlost, sadašnjost i budućnost nisu apsolutni. Einsteinove teorije otvorile su procjepe u fizici, jer zakoni opće relativnosti, koji opisuju gravitaciju i složenu strukturu svemira) izgledaju neusaglašeni sa zakonima kvantne fizike. Prije 40-tak godina, slavni fizičar John Wheeler, tada u Princetonu, i kasnije Bryce DeWitt, tada na Univerzitetu u Sjevernoj Karolini, razvili su neobičnu jednadžbu koja daje mogući radni okvir za ujedinjenje relativnosti i kvantne mehanike. Međutim, Wheeler-DeWittova jednadžba uvijek je bila kontraverzna, dijelom zbog toga što daje preokret u našem razumijevanju vremena.

„Pokazuje se da vrijeme jednostavno nestaje iz Wheeler-DeWittove jednadžbe“, rekao je Carlo Rovelli, fizičar na Univerzitetu u Marseju (Francuska). „To je pitanje koje zbunjuje mnoge teoretičare. Možda je najbolji način razmišljanja o kvantnoj stvarnosti taj da se odustane od zapisivanja vremena – da fundamentalni opis svemira mora biti bez vremena“.

Još niko nije uspio pomoću Wheeler-DeWittove jednadžbe integrisati kvantnu teoriju sa općom relativnošću. Štaviše, nekolicina fizičara, uključujući Rovellia, vjeruju da će uspješni povezivač ova dva glavna dijela fizike 20.-og stoljeća neizbježno opisati univerzum u kojem nema vremena.

Zakoni fizike ne objašnjavaju zbog čega vrijeme uvijek protiče prema budućnosti. Svi zakoni (Newtonovi, Einsteinovi ili kvantni) jednako bi dobro važili ako bi vrijeme teklo unazad. Za sada možemo reći da je vrijeme jednosmjerni proces, nikada se ne preokreće, iako to ne zabranjuje ni jedan zakon.

„Misteriozno je zbog čega imamo takvu strijelu vremena“, rekao je Seth Lloyd, inženjer kvantne mehanike na MIT-u. „Obično objašnjenje ovoga je sljedeće: da bi ste odredili šta se događa u sistemu, ne samo da morate odrediti fizikalne zakone, nego morate postaviti i neke početne ili krajnje uslove.“

Majka svih početnih uslova bio je Veliki Prasak. Fizičari vjeruju da je svemir započeo kao veoma jednostavna, izrazito kompaktna lopta energije. Dok se svemir širi, on postaje sve složeniji i neuređeniji.

Posmatrajući sa tog gledišta, vrijeme ne postoji izvan svemira, ni jedan sat ne kuca izvan svemira. Mnogi od nas razmišljaju poput Newtona: „Apsolutno, istinito i matematičko vrijeme po svojoj prirodi teče ravnomjerno bez obzira na vanjske faktore“. Međutim, Einstein je pokazao da je vrijeme tkanina svemira. Suprotno Newtonovom uvjerenju, naši satovi ne mjere nešto što je nezavisno od svemira. „Zapravo“, kaže Lloyd, „satovi uopće ne mjere vrijeme“.

„Nedavno sam bio u Nacionalnom Institutu standarda i tehnologije u Boulderu“, kaže Lloyd. INIST je vladina laboratorija u kojoj se nalazi atomski sat koji određuje standard vremena. Rekao sam: „Vaši satovi mjere vrijeme vrlo precizno“, na što su mi odgovorili: „ Naši satovi ne mjere vrijeme“. Pomislio sam, wow, to je vrlo skromno od njih. Ali, rekli su: „Ne, vrijeme je definisano da bude ono što mjere naši satovi“. Oni definišu standard vremena za planetu – vrijeme je definisano brojem otkucaja njihovih satova.

Rovelli, sljedbenik teorije bezvremenskog svemira, smatra da u NIT-u imaju pravo. Štaviše, njihovo gledite slaže se sa Wheeler-DeWittovom jednadžbom. Nikada stvarno ne vidimo vrijeme, vidimo samo satove. Ako kažete da se ovaj objekt kreće, ono što stvarno mislite je da je ovaj objekt ovdje dok je kazaljka vašeg sata ovdje. Kažemo da mjerimo vrijeme satovima, ali vidimo samo kazaljke satova, a ne vrijeme. Kazaljke su fizikalna varijabla kao i svaka druga.

„Ono što se dešava sa Wheeler-DeWittovom jednadžbom je to da moramo zaustaviti ovu igru. Umjesto uvođenja fiktivne varijable – vremena, koje nije opservabilno, trebali bismo samo opisati međusobnu povezanost varijabli. Pitanje je da li je vrijeme temeljna osobina realnosti ili samo makroskopsko pojavljivanje stvari. Ja bih rekao da je to samo makroskopski efekt.

Ne postoji fizikalna teorija koja potpuno opisuje kako svemir izgleda ispod Planckove skale. Ako fizičari ikad uspiju ujediniti kvantnu teoriju i opću relativnost, prostor i vrijeme će biti opisani nekom promijenjenom verzijom kvantne mehanike. U takvoj teoriji, prostor i vrijeme neće više biti glatki i neprekidni, nego će se sastojati od diskretnih dijelova – kvanata (u žarnogu fizike) – kao što se svjetlost sastoji od pojedinačnih nosilaca energije – fotona. To bi bili gradivni elementi prostora i vremena. Nije lako zamisliti prostor i vrijeme da su sačinjeni od nečeg drugog. Gdje bi drugo komponente prostora i vremena postojale ako ne u prostoru i vremenu?

Kao što Rovelli objašnjava, u kvantnoj mehanici sve čestice materije i energije mogu biti opisane i kao valovi, a valovi imaju neobičnu osobinu: beskonačan broj njih može postojati na istom mjestu. Ako se jednog dana pokaže da se prostor i vrijeme sastoje od kvanata, svi kvanti bi mogli egzistirati zajedno u jednoj bezdimenzionoj tački.

Einstein je pronašao ohrabrenje u svom revolucionarnom shvatanju vremena. U martu 1955. godine, kada je umro njegov veliki prijatelj Michele Bosso, napisao je pismo njegovoj porodici: „Sada je on napustio ovaj čudni svijet malo prije mene. To ne znači ništa. Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo tvrdoglavo istrajna iluzija“.

Einsteinovi zapisi iz 1905. godine iznenada su promijenili shvatanje ljudi o prostor-vremenu. Sada je ponovo slična situacija. Kada se slegne prašina, vrijeme, ma šta ono bilo, moglo bi se ispostaviti da je čudnije i iluzornije nego što je Einstein mogao zamisliti.

izvor (http://goldentours.inet.ba/ufos/web/index.htm)

Ako ste raspolozeni mogli bi prebacit poslednjih nekoliko postova ovdje (http://www.madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?p=354315#post354315) i tamo nastavit raspravu o postojanju vremena. Da ne nagrdimo ovu temu ovdje ;)

U pravu si Klikomire ;)
Pošto ja ne znam nijednu mistiq stori zalijepiću dio napisa jednog novinara:

Kafka je lijepo rekao: „Mitovi su tu da objasne neobjašnjivo“. Dokle god nam se svijet, makar i u najmanjoj mjeri, pokazuje kao zagonetka ili, da upotrijebim jedan prikladniji termin, čarolija, trebaće mu i mitovi. Mit o vampiru, kao nepoznatom drugom, koji nam prijeti, ali nas ujedno i fascinira, zacijelo ima sasvim realno uporište u svijetu naših strahova, nemoći i sumnje. Osim toga, u književnosti vampirski je mit uvijek bio i metafora za nešto sasvim realno, o čemu se drukčije možda nije moglo tako precizno govoriti.


Šta kažete o težnji čovjeka prema mističnim pričama? Zašto je to čovjek od pamtivjeka radio?
Čak je i novinar Memedović jednu noć proveo u vodenici za koju su lokalni seljani govorili da se tamo zaista nešto dešava.
Da li je Kafka u pravu ili zaista nešto postoji?

Upravo to što si rekla Black. Čovjek osjeća da postoji još nešto osim ovoga što doživljavamo čulima. Zato ga živo interesuje sve što ne spada u uobičajene doživljaje željno očekujući povratak u stanje nađela. :)

Evo dvije price sa nekog drugog foruma...
"Ovo se dogodilo mojoj baki. Kad je imala 20-ak godina živjele su ona i mama joj same u kući u centru splitu. Spavale su svaku noć u istoj sobi na braćnom krevetu skupa (otac joj je umro). Jedne noći moja se baka probudila usred noći i vidila neku sjenu koja joj je stala kraj nogu. Sjena joj je počela prilaziti i penjat se na krevet po njoj. Osjetila je veliku težinu na nogama, a zatim joj je sjena došla do vrata i počela je gušit. Ona nije mogla ništa, niti se pomaknut niti disat. Sjena joj je rekla nešto na latinski i nakon toga se velikom brzinom povukla s nje i pala na pod. Taj udarac se čuo i probudio je njenu mamu šta je spavala do nje. Nakon toga svaku noć idućoh 3 mjeseca se događalo isto. Svaku noć. Onda su one pozvale svećenika kod sebe doma i on je rekao da osjeća prisutnost zlih sila. Nakon toga su se odselile iz tog stana i više nikad se to nije ponovilo.


Identično ovome je pričala moja majka, ali joj niko nikad nije povjerovao.

Prilikom jedne svadbe otišla je kod svoje sestre u drugo mjesto.
Pošto je bila velika gužva u kući, u jednoj sobi su spavali njih četvoro; majka, majkina sestra i njen mlađi djever i još jedna rodica.
Bilo je oko 04h, moja tetka i njena rodica su se ranije ustale da bi počele s pripremama u kuhinji a majka je ostala u krevetu.
Nije bila u dubokom snu kada je osjetila da joj je nešto sjelo na noge, pa na koljena i zatim čvrsto uhvatilo za vrat.
U magnovenju je ugledala jedno poznato lice iznad svoga. U trenu svega toga je nestalo. Kada je došla sebi zbacila je pokrivač sa sebe - u sobi nije bilo nikoga osim tetkinom mladom djevera koji je spavao snom pravednika na drugom dijelu sobe.
Ponovo je legla i počela da zapada u san kada se ponovilo sve. U tom momentu nije mogla da se pokrene, bila je skoro paralizovana. Ponovo je zbacila pokrivač sa sebe ne vjerujući šta joj se dešava. Nakon trećeg puta sve je prestalo. Tetkin djever ništa od toga nije čuo, a ona ga nije budila. Lik osobe, ako se može tako nazvati je bio poznat, bila je to jedna žena koju je ona znala.

Moj otac i dan danas to objašnjava s tim da je ona tada vjerovatno bila malokrvna i da joj se sve pričinilo i kroz smijeh je ponavljao da to nikad nikome ne govori jer će joj reći da je ''pukla''.

Kasnije je čula da joj se to isto desilo sestri. Inače, u tom mjestu gdje je udata moja tetka su se često dešavale neke čudne stvari. Mještani sujevjerno vjeruju da u mjestu ima vještica ili zlonamjernih žena.

I danas, kad neko putujući zaustavi automobil da bi ''protegao noge'' pogotovo u večernjim satima čuje neke čudne urlike i jecaje koji se ne mogu definisati odakle dolaze.

Meni je to sve po malo čudno i po tom pitanju nemam izgrađeno mišljenje.

Kad sam ovo prochitala,morala sam se oglasiti.

Chudno,ali istinito.Ovako neshto se dogodilo mojoj majci.

Preselili smo se u novi grad,u staru kucu na periferiji,izvishe grada.Majka,baba,sestra i ja. Sa terase smo imali predivan pogled na more.Ali,UVIJEK me hvatala tiha jeza za vrijeme zalaska sunca.Nikad mi se to ranije nije deshavalo.Izbjegavala sam biti van kuce u tim momentima,rijetko sam i uveche izlazila.
Kolale su naseljem priche kako je kuca podignuta na turskom groblju,ali tako da su samo spomenici maknuti,a grobovi su ostali netaknuti.
U pochetku je sve bilo normalno.Nakon nekoliko dana ,pocheli smo chujati neko tapkanje na tavanu.Mislili smo stara je kuca,mozda su mishevi.
To je trajalo par dana ,dok majka nije zamolila gazdaricu da joj da merdevine kako bi se gore popela i provjerila shta je u pitanju i da postavi mishomor.

Zhena nije dozvoljavala,pa je majka zamolila da se onda njen sin popne gore,kada je zhena vrisnula da se njen sin ne smije gore popeti!
Nastala je prepirka i majka je iskulirala ,planirajuci neki drugi dan da snadje kakvog komsiju da se popne i pogleda to.

U medjuvremenu,tapkanje na tavanu se nastavilo,chak i u nekim momentima se chinilo da neko koracha .
Od muke smo pocheli zbijati shalu da imamo gore cimera,ali isto nam je chudno,mishevi ne izazivaju toliko buke..

Jedno jutro sam zatekla majku pometenu,podbulu,oroshenih ochiju.Usna joj je krvarila.Nisam znala o chemu se radi..
Kad nam je pop dosao u kucu chula sam prichu.

U neko gluvo doba dok smo svi spavali,probudilo ju je naglo otvaranje prozora.Ka njoj se ustremila ogromna sjena krupnog chovjeka.Osjetila je njegovu tezhinu na sebi.Krenuo je da je davi ,a ona se nije mogla pomjeriti.Sto od shoka,shto od snage Toga( ne znam ni kako da ga nazovem).
Neshto joj je rekao,ugrizao je za usnu i izleceo iz sobe.
Mi smo spavali kao zaklani,niko nishta chuo nije,shto je zaista chudno ,s obzirom da smo svo 4 bili u istoj sobi.

Pop je osveshtao kucu ,govoreci da osjeca neke nechastive sile u njoj.
Podijelio nam je drvene krstove ( svi znaju koje su debljine).
Majka,komunistichko dijete,jedva je pristala na to.
Tu noc smo ,kao,mirno spavali.
Medjutim ,kad se probudila ,majka je imala samo pola krsta na lancu.Drugu polovinu je nasla u krevet.Nikome jasno nije kako je mogao krst ,debljine skoro 1cm,da pukne sam od sebe i to dok covjek spava .
Da ne duzhim vishe,drugu noc je pukao i drugi krst.
Mislim da smo se za 2 dana iselili iz te kuce.Bukvalno utekli!

Malo me frka dok ovo pishem,strah me da se okrenem i pogledam kroz prozor...da ako preteknem ;)

U učenjima tantre, Buda je dao posebne tehnike zvane "prenos svijesti u drugo tijelo". Ova praksa je bila prilično raširena u ranim vremenima budizma na Tibetu. Jedan od praktičara koji je usavršio ovu praksu bio je Tarma Dode, sin slavnog nezamonašenog tibetanskog Lame Marpe. Jednog dana, jašući konja, Tarma Dode je pao i smrtno povrijedio tijelo. Znajući da mu je sin usavršio tehniku prenosa svijesti, Marpa se odmah dao u potragu za tijelom u koje bi Tarma Dode mogao da prenese svijest. U nemogućnosti da pronađe ljudsko tijelo, Marpa je sinu donio golubije tijelo, koje je trebalo da posluži kao privremeno kućište dok se za njegov um ne pronađe odgovarajuće ljudsko tijelo. Tada je Tarma Dode istisnuo um iz svog umirućeg tijela i ušao u tijelo goluba. Staro tijelo Tarma Dode je odmah umrlo, a golubije tijelo je oživjelo. No, iako je njegovo tijelo sada bilo tijelo goluba, njegov um je još uvijek bio um ljudskog bića.
Pošto nije želio da mu sin ostane u formi goluba, Marpa je nastavio traganje za odgovarajućim ljudskim tijelom. Jednog dana je svojom vidovitošću saznao da je u Indiji upravo umro jedan budistički učitelj i da su učenici odnijeli njegovo tijelo na groblje. Marpa je odmah rekao sinu da što prije leti u Indiju. Tarma Dode je u svom golubijem tijelu odletio u Indiju, i kada je stigao na mjesto đe je tijelo učitelja trebalo da bude ostavljeno, istisnuo je svijest iz golubijeg tijela i ušao u leš. Tog trenutka je tijelo goluba umrlo, a tijelo učitelja oživjelo. Tarma Dode je proveo ostatak života kao indijski učitelj pod imenom Tivu Sangnak Dongo. Nekoliko godina kasnije, Marpin glavni učenik Milarepa je poslao svog učenika Rečungpa u Indiju da od Tivu Sangnak Dongpa dobije posebna uputstva o prenosu svijesti. Kada se Rengčupa vratio na Tibet, prenio je ova učenja Milarepi.

Postoje mnogi primjeri meditanata u prošlosti koji su bili u stanju da izvrše prenos svijesti u druga tijela. Priča se da je Marpa lično praktikovao prenos svijesti, te da je u toku svog života četiri puta prenio svjesnost iz jednog tijela u drugo.

evo ja cu da se uljcim sa jednom malom jednostavnom pricom:
moj brat je bio na zadnjoj godini studija ja na prvoj kad su nas poslali da zajedno zivimo..nadje on stan sa nekom babom,i posto je privi dosao proveo je par dana sam,kad sam ja stigla pokazao mi je stranu bracnog kreveta na kojoj cu spavati( baba je dakle izdavala svoju spavacu tj bracnu sobu,na zidu gospon pokojini gleda sa slike)
uglavnom..
legnem ja da spavam..kad poce da se penje "nesto" tesko i crno na noge pa na stomak i sjede na pluca pa poce da davai,i ja se do ujutro borih i izborih bar da prezivim...
...pita mene moj "pametni" brat kako sam spavala...i ja mu sve ispricam,a on kaze i meni se to desilo prvu noc pa sam promjenio stranu a tebi dao ovu da vidim hoce li i tebi biti isto..
kasnije sam ja skinula sliku sa zida,kasnije jos saznala da je čica umro na toj strani kreveta..poslije mjesec dana sam se iselila...

PRIČANJE SA ŽIVOTINJAMA

Ana Čen, vlasnica plesne agencije, koja na kablovskoj televiziji ima svoj šou, vjeruje da joj je duboka duhovna komunikacija sa divljom životinjom spasila život.
„Imala sam sedamnaest godina i radila sam u pabu u Eksmoru, tokom sedamdesetih godina. Vlasnik je imao polupitomu pumu, koju je prikazivao da bi privukao posjetioce. Jednog dana sam pozirala sa pumom, dok su me fotografisali za reklamu. Nosila sam kostim mačke, a puma je ležala na boku, sa otkrivenim stomakom. Odlučila sam da kleknem, kada je jedan od kamermana ispuštio kabal i uplašio životinju. Puma je to viđela kao prijetnju, jer sam ja klečala, skočila je i režeći me oborila.
Viđela sam kako su kamermani pojurili da donesu drške od metle i štapove za bilijar, i shvatila sam da će, ako se približe pumi, ona skoro sigurno odgovoriti na prijetnje tako što će me ujesti ili čak ubiti. Bila sam preplašena, ali sam u tom trenutku postala potpuno mirna i rekla tiho svima da se odmaknu. Šape su pritiskale moj gumeni kostim i mogla sam da osjetim dah ovog stvorenja. Uprkos tome, opuštila sam se i smirila, prenoseći životinji, u mislima, čistu ljubav i pokornost i polako i nježno sam je dodirivala i ohrabrivala. Znala sam da je mogla da pročita moje misli. Mogla sam da osjetim snagu misli između nas, neizgovoreno pitanje: njen um i moj bili su jedno, na dubokom, skoro prvobitnom nivou, i između mene i nje je teklo razumijevanje i ljubav koji su isključivali svakog i sve. Sve se odvijalo polako – izgledalo je kao da su prošli sati, ali zapravo nije trajalo duže od minuta ili dva, kako sam ležala zarobljena. Malo po malo – puma se opuštila, popuštila stisak, zagrebala oštrim šapama o drven pod i veoma polako otišla“.

Ana je pošteđena, kako je izgledalo, svjesnom odlukom stvorenja. Možda se altruizam i duhovnost životinja potcjenjuje. Na primjer, u martu 1966. godine, pojavio se kratak tekst u „Dejli telegrafu“ o ovčarskom psu koji je spasio svog gazdu od smrzavanja. Ovaj je, po strašno hladnom vremenu, pošto je udario glavom o granu, ležao bez svijesti u Hartsholm parku u Linkolnu. Kevin, šezdesetogodišnjak, bio je bez svijesti deset sati prije nego što su ga pronašli. Kada su ga pronašli, njegov pas je ležao na njemu, pružajući mu toplotu koja mu je spasila život. Skeptici mogu reći da je pas zaštitio svog dugogodišnjeg gospodara, ali šta sa slučajevima u kojima životin ja nema nikakve veze sa žrtvom?

Desetogodišnji Džoš, iz Kesavila, Misuri, koji ima Daunov sindrom, spašen je sigurne smrti brigom dva divlja psa koja su ga zagrijavala i čuvala, pošto je odlutao po ledenom vremenu iz svoje udaljene kuće na selu. Poslije 72 sata, kada su sve obližnje šume i brda pretraženi uzalud, spasioca, koji je bio izdvojen iz grupe, konj je, tragom zova divljih pasa, odveo do dječaka. Razjareni lavež tih pasa je poveo četrdeset devetogodišnjeg Oskara Nila uz padinu planine, đe su mu psi dozvolili da pokupi polusvjesno dijete i da ga odvede na bezbjedno. Psi su zagrijavali dječaka ležeći uz njega. Gospodin Nil je opisao kako je našao dječaka:

„Izgubio sam se i pokušavao sam da naćeram konja da ide u jednom pravcu, ali me je on uporno odvlačio na drugu stranu. Kobila je ubrzala hod, načuljila uši i zastala, slušajući. Uputila se u pravcu odakle je nešto čula. Išli smo milju naprijed i onda sam i ja čuo pse. Oni su, lajući na mene, sišli trčeći sa padine. Što sam se više peo, postajali su sve ljući. Vidio sam dječaka kako leži dolje i veliki pas je lajao na mene, kao da je htio da kaže ’nemoj ga povrijediti’. Kada sam ajahao sa konja, psi su se umirili. Pretpostavljam da su shvatili da ga neću povrijediti. Veliki pas je gledao iz daljine, a mali je stalno trčao okolo. Pozvao sam Džoša dva ili tri puta i on je podigao glavu. Nasmiješio se psima, što je ukazivalo na to da se sprijateljio s njima, a oni kao da su preuzeli obavezu da ga spasu. Da nije bilo njih, bio bi mrtav“.

Džoš je imao blage promrzline, ali se ubrzo u bolnici oporavio. Jednog psa je uhvatila i usvojila Džošova porodica.