pehar
25-02-07, 21:33
Posveticu ovu temu Momu Kaporu,nadam se da ima ljubitelja ovog Akademika
Intervju : Momo Kapor - književnik i slikar
Želeo sam da me štampaju na kesama za povraćanje
Muči me to što su deca koja su imala deset godina kada je počeo rat, a danas su odrasli ljudi bez pasoša, nisu videli čak ni Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo i LJubljanu
Ako je sudeći po broju objavljenih knjiga, koje su stalni gosti na brojnim našim listama bestselera, izložbi slika, veoma uspeloj nedavnoj promociji romana "Misterija Šlomovič" u Francuskoj i Švajcarskoj i konačno tek objavljenom romanu "Putopis kroz biografiju", u izdanju "Knjiga komerca", jedan od najpopularnijih i najčitanijih srpskih pisaca Momo Kapor završio je proteklu 2006. godinu više nego uspešno.
Danima se pisalo u francuskoj i švajcarskoj štampi o promociji vaše knjige "Misterija Šlomovič". Šta je obeležilo tu vašu nesvakidašnju književnu turneju?
- U izdanju jednog novog izdavača "Ksenija" kao prva knjiga pojavio se prevod mog romana "Misterija Šlomovič". Taj izdavač je iz Veveja u Švajcarskoj i uspeo je da zainteresuje frankofonsku javnost za taj čudni slučaj jednog kolekcionara. Knjiga je izazvala nezapamćeno interesovanje, ne zbog moje literature, već zbog zapanjenosti Francuza da u Beogradu u muzeju postoji izvanredna kolekcija francuske moderne umetnosti, a za koju oni nisu uopšte znali, od Sezana do Pikasa, preko Matisa, Utrila, Derena, Flaminga. Sve su to vrhunska remek-dela koja je sakupio Šlomovič u Parizu, kao sekretar čuvenog Ambroaza Volara, oca francuske moderne umetnosti, koji je prvi izlagao Sezana i Matisa. Bilo je dakle zanimljivo učestvovati u brojnim TV emisijama, na radiju i davati inervjue novinama, a dvorane u Ženevi i Parizu bile su prepune istoričara umetnosti. Sve to više je od literature. Usput, promovisana je i kolekcija vina iz Veveja "Ksenija", s mojim crtežom na nalepnici. U šali sam rekao da knjiga mnogo gubi na prevodu sa našeg bogatog srpskog, na njihov siromašni francuski, što je izazvalo buru oduševljenja.
TRAŽENJE LJUBAVI
Doživeli ste da vas čita nekoliko generacija čitalaca. Popularni ste jednako kod današnjih studenata, srednjoškolaca, kao i kod njihovih roditelja, i još dalje. Kako uspevate da ostanete "u modi" tolike godine?
- To je zahvaljujući masovnom padu dobrog ukusa. Šalim se. Zaista ne znam zbog čega me čitaju generacije sada i najmlađih, ali, verovatno je to zbog toga što se trudim da ne budem dosadan, a to je lekcija koja se uči u novinarstvu. Ja sam počeo kao novinar koji je prešao u književnost. Povrh svega, i dan-danas sam novinar jer imam svoje kolumne u Frankfurtskim vestima i Jatovoj reviji, a ponekad u Ninu. Dakle, prva lekcija je da se piše što zanimljivije, da se ščepa pažnja publike. Pogledajte samo veće naslove u novinama i shvatićete da se zaustavljate samo onde gde je interesantno. Kad imate tu dresuru , pa kad uđete lagano u literaturu, onda se trudite to isto , samo se sada radi o knjizi. Potpuno mi je nerazumljiva sintagma elitističkih kritičara, koja se zove "podilaženje ukusu publike ". Pa, kome da se podilazi ako ne ukusu publike? Pa, kome da se podilazi ako ne ukusu publike za koju se piše. Verovatno da uzvišeni i najuzvišeniji duhovi ne štampaju svoje knjige, već ih drže u fioci da bi podilazili ukusu publike. Čovek piše za publiku. Pisanje, pa i čitava umetnost je traganje za neuzvraćenom ljubavlju. Vi stalno pišete i kažete:"pogledajte kako ja divno pišem, kako sam pametan! Volite me, volite me! Vidite kako slikam! Volite me! Bez tog traženja ljubavi nema ni dobre, ni prihvatljive književnosti.
Iznenadili ste svoje čitaoce novim romanom "Putopis kroz biografiju". Kako biste ukratko uputili potonje čitaoce u vaše novo delo?
- Ta knjiga je ustvari antiputopis, ona je priča o tome šta mi se dogodilo po svetu, dok sam se smucao po raznim zemljama. Ona je kao vodič ilustrovana sa mnoštvom mojih crteža jer u mom životu nije bilo dana kad nisam crtao. Život me je bacao kojekuda, pa sam tako uspeo da od Evrope i Amerike vidim i zemlje Dalekog Istoka, a takođe i Severnu Afriku. Bio sam i u Australiji jer sam želeo da se uverim da li Australijanci idu naglavačke, kao što smo verovali kad smo bili mali. Ali, sve to nije važno, svaka stjuardesa videla je više sveta od nekog ludog Holandeza. Važno je kako se taj svet ogledao u nama, šta nam se događalo. Ukratko, danas mi je svet dosadan. Znam svaku sliku u gotovo svim muzejima, sve cipele u najboljim radnjama, probao sam sva vina na najčuvenijim mestima. Muka mi je od toga. Međutim, ono što me muči je to što deca koja su imala deset godina kada je počeo rat, a danas su odrasli ljudi bez pasoša, nisu videli čak ni Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo, LJubljanu. Zbog čega je potrebno videti svet? Zbog toga da bi shvatili dragocenost i prednost ovoga što mi živimo. Bez te dimenzije nemoguće je voleti svoju zemlju, ma kakva ona bila. Putopis kroz biografiju je ustvari knjiga o tome.
Još jedna knjiga obeležila je vašu ovogodišnju bibliografiju. "Vodič kroz srpski mentalitet" prema tvrdnji izdavača " Derete", ali i kako stoji na bestseler listama se izuzetno traži. Kako biste objasnili tu vrstu fenomena, s obzirom da je knjiga objavljena samo na engleskom?
- Više od dvadeset godina pišem za verovatno najbolji časopis u zemlji, Jatovu reviju. To je onaj časopis koji stoji na naslonu sedišta ispred vašeg, odmah pored kese za povraćanje. U početku sam u stvari želeo da me štampaju na toj kesi, pa da me čita onaj kome je zlo, ali mi nisu dali. Ti tekstovi se, inače, paralelno prevode na engleski, pa sam napravio izbor iz mog dugogodišnjeg rada i dao knjizi naslov koji nosi moja rubrika "Vodič kroz srpski mentalitet". Knjiga se odmah po izlasku probila na listu bestselera, mada je štampana na engleskom. To je verovatno zbog toga što je moj grad u poslednje vreme pun stranaca. Takođe, tu su i keve koje kupuju knjige i šalju ih na Zapad svojim snajama i zetovima da saznaju nešto više o nama. Vodič je već doživeo drugo izdanje, što se smatra pravim čudom. To je, inače, jedina moja knjiga koju ne mogu da čitam na engleskom jer je moj engleski ulični i kafanski.
Kad smo već kod srpskog mentaliteta, a vi ste toliko godina duboko u toj materiji spisateljskog posla savršeno upućeni po ovom pitanju, šta je to, po čemu smo mi Srbi osobeni? Šta je to, što nas naročito obeležava u odnosu na druge narode?
- Mi se ne razlikujemo od drugih naroda, samo su nam neke osobine izraženije. Moglo bi se reći da su to pre svega inat, tvrdoglavost, srdačnost (koja zna i da zamara), gostoljubivost na koju smo mnogo ponosni, mada strancima umemo da naplatimo sve što može da se naplati. Zatim sentimentalnost, nostalgija i još neke druge stvari. U zemlji koja trenutno ima najviše problema u Evropi , najčešća rečenica kod nas je "nema problema". Zar to nije divno? Pa i to što sam izdao knjigu na engleskom, a jedva govorim taj jezik, takođe je dokaz našeg mentaliteta.
Činjenica je da ste bestseler pisac u Srbiji. Kakvo je to osećanje?
- Ja sam ono što se u Srbiji naziva bestseler piscem. Međutim, iako se sve moje knjige prodaju dobro, knjige koje kao što vidite držim na stepeništu imaju oznake da su prodate u dvesta pedeset hiljada primeraka. I da slažem neku hiljadu više, ne bih mogao da im se približim. Zbog toga se još uvek držim one izreke "da je put u istoriju književnosti zasut s obe strane grobljima bestselera". Što se tiče mojih tiraža, tu važi izreka da je "u zemlji slepih jednooki čovek kralj". No, primetio sam da mnoge moje kolege pisci i spisateljice grozničavo rade na svojim knjigama da postanu bestseleri, mada mi je to prirodno, ipak, ne mogu da shvatim njihovu želju. Ja naime mislim da u ovoj zemlji nema više od sto čitalaca i pokušavam da za njih pišem. Sve ostalo mi je sumnjivo.
Izvor: Glas Javnosti
Intervju : Momo Kapor - književnik i slikar
Želeo sam da me štampaju na kesama za povraćanje
Muči me to što su deca koja su imala deset godina kada je počeo rat, a danas su odrasli ljudi bez pasoša, nisu videli čak ni Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo i LJubljanu
Ako je sudeći po broju objavljenih knjiga, koje su stalni gosti na brojnim našim listama bestselera, izložbi slika, veoma uspeloj nedavnoj promociji romana "Misterija Šlomovič" u Francuskoj i Švajcarskoj i konačno tek objavljenom romanu "Putopis kroz biografiju", u izdanju "Knjiga komerca", jedan od najpopularnijih i najčitanijih srpskih pisaca Momo Kapor završio je proteklu 2006. godinu više nego uspešno.
Danima se pisalo u francuskoj i švajcarskoj štampi o promociji vaše knjige "Misterija Šlomovič". Šta je obeležilo tu vašu nesvakidašnju književnu turneju?
- U izdanju jednog novog izdavača "Ksenija" kao prva knjiga pojavio se prevod mog romana "Misterija Šlomovič". Taj izdavač je iz Veveja u Švajcarskoj i uspeo je da zainteresuje frankofonsku javnost za taj čudni slučaj jednog kolekcionara. Knjiga je izazvala nezapamćeno interesovanje, ne zbog moje literature, već zbog zapanjenosti Francuza da u Beogradu u muzeju postoji izvanredna kolekcija francuske moderne umetnosti, a za koju oni nisu uopšte znali, od Sezana do Pikasa, preko Matisa, Utrila, Derena, Flaminga. Sve su to vrhunska remek-dela koja je sakupio Šlomovič u Parizu, kao sekretar čuvenog Ambroaza Volara, oca francuske moderne umetnosti, koji je prvi izlagao Sezana i Matisa. Bilo je dakle zanimljivo učestvovati u brojnim TV emisijama, na radiju i davati inervjue novinama, a dvorane u Ženevi i Parizu bile su prepune istoričara umetnosti. Sve to više je od literature. Usput, promovisana je i kolekcija vina iz Veveja "Ksenija", s mojim crtežom na nalepnici. U šali sam rekao da knjiga mnogo gubi na prevodu sa našeg bogatog srpskog, na njihov siromašni francuski, što je izazvalo buru oduševljenja.
TRAŽENJE LJUBAVI
Doživeli ste da vas čita nekoliko generacija čitalaca. Popularni ste jednako kod današnjih studenata, srednjoškolaca, kao i kod njihovih roditelja, i još dalje. Kako uspevate da ostanete "u modi" tolike godine?
- To je zahvaljujući masovnom padu dobrog ukusa. Šalim se. Zaista ne znam zbog čega me čitaju generacije sada i najmlađih, ali, verovatno je to zbog toga što se trudim da ne budem dosadan, a to je lekcija koja se uči u novinarstvu. Ja sam počeo kao novinar koji je prešao u književnost. Povrh svega, i dan-danas sam novinar jer imam svoje kolumne u Frankfurtskim vestima i Jatovoj reviji, a ponekad u Ninu. Dakle, prva lekcija je da se piše što zanimljivije, da se ščepa pažnja publike. Pogledajte samo veće naslove u novinama i shvatićete da se zaustavljate samo onde gde je interesantno. Kad imate tu dresuru , pa kad uđete lagano u literaturu, onda se trudite to isto , samo se sada radi o knjizi. Potpuno mi je nerazumljiva sintagma elitističkih kritičara, koja se zove "podilaženje ukusu publike ". Pa, kome da se podilazi ako ne ukusu publike? Pa, kome da se podilazi ako ne ukusu publike za koju se piše. Verovatno da uzvišeni i najuzvišeniji duhovi ne štampaju svoje knjige, već ih drže u fioci da bi podilazili ukusu publike. Čovek piše za publiku. Pisanje, pa i čitava umetnost je traganje za neuzvraćenom ljubavlju. Vi stalno pišete i kažete:"pogledajte kako ja divno pišem, kako sam pametan! Volite me, volite me! Vidite kako slikam! Volite me! Bez tog traženja ljubavi nema ni dobre, ni prihvatljive književnosti.
Iznenadili ste svoje čitaoce novim romanom "Putopis kroz biografiju". Kako biste ukratko uputili potonje čitaoce u vaše novo delo?
- Ta knjiga je ustvari antiputopis, ona je priča o tome šta mi se dogodilo po svetu, dok sam se smucao po raznim zemljama. Ona je kao vodič ilustrovana sa mnoštvom mojih crteža jer u mom životu nije bilo dana kad nisam crtao. Život me je bacao kojekuda, pa sam tako uspeo da od Evrope i Amerike vidim i zemlje Dalekog Istoka, a takođe i Severnu Afriku. Bio sam i u Australiji jer sam želeo da se uverim da li Australijanci idu naglavačke, kao što smo verovali kad smo bili mali. Ali, sve to nije važno, svaka stjuardesa videla je više sveta od nekog ludog Holandeza. Važno je kako se taj svet ogledao u nama, šta nam se događalo. Ukratko, danas mi je svet dosadan. Znam svaku sliku u gotovo svim muzejima, sve cipele u najboljim radnjama, probao sam sva vina na najčuvenijim mestima. Muka mi je od toga. Međutim, ono što me muči je to što deca koja su imala deset godina kada je počeo rat, a danas su odrasli ljudi bez pasoša, nisu videli čak ni Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo, LJubljanu. Zbog čega je potrebno videti svet? Zbog toga da bi shvatili dragocenost i prednost ovoga što mi živimo. Bez te dimenzije nemoguće je voleti svoju zemlju, ma kakva ona bila. Putopis kroz biografiju je ustvari knjiga o tome.
Još jedna knjiga obeležila je vašu ovogodišnju bibliografiju. "Vodič kroz srpski mentalitet" prema tvrdnji izdavača " Derete", ali i kako stoji na bestseler listama se izuzetno traži. Kako biste objasnili tu vrstu fenomena, s obzirom da je knjiga objavljena samo na engleskom?
- Više od dvadeset godina pišem za verovatno najbolji časopis u zemlji, Jatovu reviju. To je onaj časopis koji stoji na naslonu sedišta ispred vašeg, odmah pored kese za povraćanje. U početku sam u stvari želeo da me štampaju na toj kesi, pa da me čita onaj kome je zlo, ali mi nisu dali. Ti tekstovi se, inače, paralelno prevode na engleski, pa sam napravio izbor iz mog dugogodišnjeg rada i dao knjizi naslov koji nosi moja rubrika "Vodič kroz srpski mentalitet". Knjiga se odmah po izlasku probila na listu bestselera, mada je štampana na engleskom. To je verovatno zbog toga što je moj grad u poslednje vreme pun stranaca. Takođe, tu su i keve koje kupuju knjige i šalju ih na Zapad svojim snajama i zetovima da saznaju nešto više o nama. Vodič je već doživeo drugo izdanje, što se smatra pravim čudom. To je, inače, jedina moja knjiga koju ne mogu da čitam na engleskom jer je moj engleski ulični i kafanski.
Kad smo već kod srpskog mentaliteta, a vi ste toliko godina duboko u toj materiji spisateljskog posla savršeno upućeni po ovom pitanju, šta je to, po čemu smo mi Srbi osobeni? Šta je to, što nas naročito obeležava u odnosu na druge narode?
- Mi se ne razlikujemo od drugih naroda, samo su nam neke osobine izraženije. Moglo bi se reći da su to pre svega inat, tvrdoglavost, srdačnost (koja zna i da zamara), gostoljubivost na koju smo mnogo ponosni, mada strancima umemo da naplatimo sve što može da se naplati. Zatim sentimentalnost, nostalgija i još neke druge stvari. U zemlji koja trenutno ima najviše problema u Evropi , najčešća rečenica kod nas je "nema problema". Zar to nije divno? Pa i to što sam izdao knjigu na engleskom, a jedva govorim taj jezik, takođe je dokaz našeg mentaliteta.
Činjenica je da ste bestseler pisac u Srbiji. Kakvo je to osećanje?
- Ja sam ono što se u Srbiji naziva bestseler piscem. Međutim, iako se sve moje knjige prodaju dobro, knjige koje kao što vidite držim na stepeništu imaju oznake da su prodate u dvesta pedeset hiljada primeraka. I da slažem neku hiljadu više, ne bih mogao da im se približim. Zbog toga se još uvek držim one izreke "da je put u istoriju književnosti zasut s obe strane grobljima bestselera". Što se tiče mojih tiraža, tu važi izreka da je "u zemlji slepih jednooki čovek kralj". No, primetio sam da mnoge moje kolege pisci i spisateljice grozničavo rade na svojim knjigama da postanu bestseleri, mada mi je to prirodno, ipak, ne mogu da shvatim njihovu želju. Ja naime mislim da u ovoj zemlji nema više od sto čitalaca i pokušavam da za njih pišem. Sve ostalo mi je sumnjivo.
Izvor: Glas Javnosti