View Full Version : Meša Selimović


Pages : 1 [2] 3

hipatija
28-08-10, 08:36
O smrti brata on će prvi put progovoriti u svom romanu Pet zlatnih ptica, koji je 1965. počeo izlaziti kao podlistak u sarajevskom književnom časopisu Život, da bi godinu dana kasnije bio otisnut ukoričen pod naslovom Derviš i smrt. Drugi veliki sukob s Partijom Meša će doživjeti početkom sedamdesetih, kad se nakon sloma Rankovića počinje redefinirati bosanskohercegovačko nacionalno pitanje, preciznije, kad u politički život ulazi jedan novi politički pojam – nacija Muslimani.

Premda je cijelim svojim bićem, i literaturom, bio uronjen u muslimansku kulturnu baštinu, Selimović novu naciju s tim imenom nije prihvatao. Tadašnja mlada partijska nomenklatura, predvođena Brankom Mikulićem, Hamdijom Pozdercem, Hasanom Grabčanovićem, imala je velikih okapanja zbog novog postbrijunskog partijskog kursa, ne samo u svojim redovima (famozna diferencijacija s Osmanom Karabegovićem i Avdom Humom) nego i među samom muslimanskom inteligencijom. Neki značajni intelektualci muslimanske provenijencije nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti osnivanje nove nacije, pa je nastavljeno javno "opredjeljivanje". Pjesnik Mak Dizdar i sociolog dr. Esad Ćimić već su se bili opredijelili kao Hrvati, a književnici Husein Tahmiščić i Meša Selimović kao Srbi. Ćimić je tim povodom u jednom novinskom intervjuu izjavio: "Ja sam Hrvat i ne mogu nacije mijenjati kao košulje. Muslimani su zakasnili da budu narod i preuranili da budu nacija." Bio je to velik udarac partiji, pogotovu što ni Ćimić ni Selimović nisu smatrani slobodnim strijelcima, već su imali velikoga autoriteta kako u javnosti, tako i u samom Savezu komunista.

Zbog činjenice da je roman Derviš i smrt doživljavao veliki čitateljski uspjeh i bio ovjenčan tadašnjim najvećim jugoslavenskim priznanjima (nagrada za najbolji roman koju je u ono vrijeme dodjeljivao utjecajni beogradski politički list Nin, Njegoševa nagrada itd.), ideološki sukob sa Mešom u početku nije bio otvoren. Radilo se o nekakvoj proceduri. Autor Derviša tvrdio je da ga novo rukovodstvo ne poziva na sjednice Centralnoga komiteta, mada su se partijski kuriri kleli da su mu pozive dostavljali. Selimović je, zapravo, već bio donio odluku da iziđe iz epicentra vlasti ("najvećega od svih ljudskih poroka", kako je napisao u Dervišu) i na neki način mu je odgovaralo da bude žrtvom "partijskih dogmatika", kako su novo bosansko rukovodstvo krstile novine koje su nagradile povijest o Ahmedu Nurudinu.

hipatija
28-08-10, 08:36
Pakt sa tvrdim srpstvom

Putanja razočaranog vjernika Dogme vodila ga je u naručje onih koji su Partiju napadali iz posve drugih razloga – zbog političke afirmacije naroda kojemu je sam pripadao. Tek što se slegla prašina oko njegova intervjua katoličkom dvotjedniku Glas koncila, gdje je afirmirao ideju da su literatura i religija dva komplementarna područja (sama činjenica da jedan ugledni partijski intelektualac ispovijeda za katolički list u to vrijeme bila je šokantna, a da ne govorimo o iznesenim heretičkim težama da religija nije nikakav opijum za narod, već iskonska čovjekova potreba za spasenjem!), on je u beogradskom nacionalističkom listu Književne novine izjavio da se ne osjeća Muslimanom u etničkom određenju, nego Srbinom. Tu težu potkrijepio je i vlastitom porodičnom genealogijom, obznanivši tad i svoje članstvo u "Srpskoj književnoj zadruzi", koja je tad vrijedila kao stožerna institucija tzv. tvrdoga srpstva.

Ove njegove izjave ponovno su u beogradskoj javnosti potakle rasprave o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, gdje se Selimovićev slučaj tretirao kao principijelnom žrtvom antisrpske zavjere. O samoj, pak, izjavi kolale su u kuloarima mnoge priče: jedni su tvrdili da je ona rezultat njegove ambicije da dobije Nobelovu nagradu, vjerujući da put do Stockholma vodi preko Beograda, drugi su, pak, tvrdili da je pisac napravio ustupak svojoj suprugi Darki, koja je potjecala iz srpske vojničke familije, dok su treći objašnjavali da je izjava stvar njegove povrijeđene taštine i revolta prema Partiji, koja mu je oduzela brata.

Mikulić-Pozderčev politbiro u to vrijeme nalazi na brojne opstrukcije svoje nove nacionalne politike – Antologija muslimanske književnosti Biserje, koju Alija Isaković tih godina objavljuje u Zagrebu, biva napadnuta na državnoj televiziji kao nacionalistički projekt i, na osobnu intervenciju Mikulićevu, autor biva spašen hapsane. Bitka za afirmaciju Muslimana, međutim, već traje kao historijski proces kojemu klip pod točkove baca najveći tadašnji živi muslimanski pisac – Meša Selimović.

U oficijelnom razgovoru koji s piscem Derviša vode tadašnji sekretar "izvršnog komiteta" Hasan Grabčanović i partijski pisac Mladen Oljača u svrhu "idejnih razjašnjenja" malo će toga biti razjašnjeno, osim činjenice da je Selimović odlučio dalje koračati sam. Teški kamen koji će tad zbaciti sa vrata bit će, mimo autorove volje, obješen na vrat njegova vlastitog naroda. Partija ulazi u otvoreni klinč – njezin tadašnji ideolog dr. Fuad Muhić na stranicama Oslobođenja počinje serijal tekstova o Meši, u kojemu pisca optužuje da, optirajući za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Selimović ne odgovara na ove kritike, nego pakira kofere i preseljava u Beograd.

hipatija
28-08-10, 08:37
Osveta

Piščevo preseljenje dobija sasvim paradoksalne konotacije. Sarajevski estradni pjesnik, tadašnji prijatelj, a u ratu savjetnik Radovana Karadžića, Rajko Nogo u beogradskoj Politici daje izjavu kako je Mešin slučaj tek dokaz više o progonu uglednih Srba iz Sarajeva, što će biti teza s kojom je paljanski psihijatar poveo rat protiv grada. Sarajevo odgovara surovo – polemike oko Selimovićeva odlaska list Oslobođenje zaključuje bijednim komentarom u kome se miješaju noge i glave: "Kad možemo bez Sliškovića i Halilhodžica, možemo i bez Meše." Sam Selimović jednu sezonu u Beogradu prima odličja i počasti, da bi samo koju godinu kasnije bio prepušten potonuću i zaboravu. U Beogradu za života publicira knjigu priča Ostrvo, potom, shrvan godinama i bolešću, umire 1982. godine. Nad grobom partizana Selimovića četnički sin i ideolog Matija Bećković održao je jedan ostrašćen i svakog pijeteta lišen govor.

Ali, mračne igre nastavljaju se i nakon piščeve smrti. Fenomen opredjeljivanja muslimanskih pisaca dr. Rasim Muminović komentira logikom da se čovjek "može opredijeliti samo za ono što nije, nikako za ono što jest". Međutim, piščeva supruga Darka, nositeljica autorskih prava, osporava štampanje Derviša i Tvrđave u ediciji Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, koju sredinom osamdesetih pokreću udruženi bosanskohercegovački izdavači, jer se njen muž "opredjelio za srpsku literaturu".

Sarajevske vlasti pokušavaju ispraviti svoj odnos prema velikom piscu, postavljajući u parku ispred "Svjetlosti" brončano poprsje Selimovićevo, koje je izvajao zagrebački kipar Kosta Angeli Radovani. Taj spomenik je, uz prisutnost brojnih Sarajlija, te pičševe udovice i kćeri, otkrio autor ovih redaka, jednog jesenjeg dana 1988. godine, a srušili su ga nepoznati počinioci tokom opsade grada. Možda je ruka koja ga je rušila bila vođena spoznajom da su najveći prijatelji velikog pisca, Ćosić i Karadžić, Bećković i Nogo, gradu Sarajevu pokušavali zavrnuti šiju. Odnos prema Selimoviću nije se u bitnome popravio ni dolaskom sadašnje vlasti – prozaik Nedžad Ibrisimović teško je optužio njegovu književnost, tvrdeći da ona iznevjerava vjerske principe islama.

Sarajevo tako nastavlja bezdušnu igru sa svojim velikim sinovima, koju, obično, oni sami prvi započinju. Danas kad spominjemo devedesetu godišnjicu rođenja autora beznadne povijesti o Ahmedu Nurudinu, zaključimo ovaj tekst riječima njegovim: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, historije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen historijom kao Bosanac. Šta se sve kroz stoljeća nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške historije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja, i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima."

"Mi nismo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti."

hipatija
28-08-10, 09:19
Mesa Selimovic
BOSNA Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.

Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo.

Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi.

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.

hipatija
28-08-10, 09:23
Tuzla i Meša Selimović

Grad na zrnu soli s posebnom radošću i uvažavanjem osjeća stoti rođendan Meše Selimovića. Ovaj istaknuti bh. književnik rodio se u Tuzli i jedno vrijeme u ovom gradu je i živio. Ipak, rijetko što u ovom gradu podsjeća na njega, tek jedna Gimnazija koja nosi njegovo ime i jedna ulica u kojoj se Meša i rodio. Tuzla u središtu grada ima i bistu Meše Selimovića koja na pravi način i odaje njegov karakter. Ove godine navršava se i deset godina od najznačajnije književne nagrade za najbolji roman Zapadnog Balkana nazvane „Meša Selimović“ i književnih susreta Cum grano salis. No je li se Meši Tuzla koju je on jako volio dovoljno odužila?

Direkor Gimnazije „Meša Selimović“ Mirsad Halilović kaže da ova školska ustanova jednom godišnje svečanim programom se prisjeća velikana pisane riječi. Tako će biti i ove godine. No, učenici ove gimnazije nikada nisu sudjelovali niti na jednim književnim susretima mada bi samim time što dolaze iz Škole koja nosi Mešino ime mogli biti konkurencija.

„Mi svojim radom i djelima naših učenika nastojimo osvijetliti životno djelo Meše Selimovića. Ja osobno smatram, možda nisam u pravu, da je naša osnovna djelatnost edukacija i stvaralaštvo. No neka stajališta koja bi ovoj gimnaziji dala neku turističku notu sigurno bi dobro došla“, kaže direktor Halilović.

Od ove Gimnazije mnogi građani očekuju da baš u njoj učenici dobiju vrhunsko čitalačko iskustvo, postanu književno bogati i na takav jedan način barem jednom godišnje budu domačini književnih susreta za učenike svih Gimnazija. Ovakvu Gimnaziju bi volio i Meša Selimović. Učenica ove Gimnazije Lajla Kušmić mišljenja je da njezina škola nije posvetila dovoljno pažnje jednom velikom piscu.

„Čovjek koji tako nešto ostavi i napravi mislim da zaslužuje puno više nego što smo napravili“, kaže Lajla.

Za ime Meše Selimovića najviše se posljednjih deset godina u Tuzli vežu književni susreti „Cum grano salis“ na kojima se dodeljuje književna nagrada za najbolji roman Meša Selimović. Ovu nagradu do sada su dobile brojne književne veličine poput Mirka Kovača, Miljenka Jergovića, Ivice Đikića. Tih dana Tuzla odiše duhom koji podsjeća da je baš ovaj grad iznjedrio Mešu Selimovića. Ova nagrada danas je veliki književni prestiž.

„Moj cilj je bio da Tuzla osim po onom po čemu je prije bila poznata po svom industrijskom naslijeđu, da bude i centar knjige, centar mastionice i pera. Htio sam da Tuzla postane gospodar nagrade za roman. Tuzla je to zaslužila zog Meše Selimovića i Derviša Sušića, ali i drugih pisaca“, kaže književnik i načelnik Tuzle Jasmin Imamović osnivač književnih susreta koji je htio na ovakav način ukazati poštovanje piscima.

Odužiti se prihvatajući njegove vrijednosti

Meša Selimović najznačajnije je tuzlansko ime i u sferi umjetnosti. To je jedna duhovna vertikala.

„Sama činjenica da se rodio u Tuzli mnogo govori. Ja mislim da postoji neki pijetet nas Tuzlaka prema ovom velikom autoru“, kaže Ćazim Sarajlić direktor Međunarodne galerije portreta Tuzla.

Upravo Ćazim Sarajlić je prije deset godina pokrenuo inicijativu da se naprave biste Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića koje danas krase središte Tuzle. Koliko je Meša velik govori i činjenica da je preveden na preko 25 jezika.

„Takva jedna književna i kulturna vrednota u Tuzli se ne rađa svakih stotinu godina Evo prošlo je 100 godina a Tuzla i BiH nisu još iznjedrile takvog jednog velikana pisane riječi“, smatra Ćazim Sarajlić.

Duh Meše Selimovića je u njegovim romanima i njegovoj književnoj leksici i zato Tuzla kroz roman i čuva ovo veliko ime i uspomenu na Mešu.

Za razliku od prošlog stoljeća kada se ime Meše Selimovića u ovom gradu rijetko i spominjalo, posljednjih deset godina mnogo toga je napravljeno za očuvanje i značaj imena poput Meše Selimovića.

Vitomir Pavlović, tuzlanski novinar, pisac i publicista smatra da bi bilo sjajno kada bi turista ili svaki dobronamjeran čovjek, književnik ili povijesničar bio u prilici da na mnogim zgradama u Tuzli pročita njegovo ime i njegovu biografiju.

„Možda se najbolje Meši možemo odužiti tako što ćemo prihvatiti njegove vrijednosti i utkati ih u svoje biće, a to se počinje od ranih dana. Ja ne znam kako se to čini danas, ali mislim da tu stvari slabo stoje“, kaže Pavlović.
/Maja Nikolić/

hipatija
28-08-10, 09:31
Jedini primjerak knjige "Rukopisi Meše Selimovića" u Beogradu
27/04/2010

Nije u pravu ko god misli i tvrdi da je o književniku Meši Selimoviću, koji je rođen na današnji dan prije 100 godina, sve rečeno. Istina o njemu, njegovim promišljanjima i mislima, njegovim unutrašnjim sukobima, prijateljima, čudnoj i čudesnoj sudbini... nalazi se u knjizi „Rukopisi Meše Selimovića"...

Kada je početkom 1992. godine ugledna sarajevska univerzitetska profesorica dr. Razija Lagumdžija, osnivač i dekan Akademije scenskih umjetnosti, objavila tu svoju knjigu, onda je odmah proglašena kulturnim događajem i knjigom od povijesne vrijednosti. Prof. Lagumdžija bila je najbolji poznavalac Selimovićevog djela i to je potvrdila doktorskom disertacijom i sjajnim tumačenjem njegovih djela.

U svojoj knjizi „Rukopisi Meše Selimovića" objavila je izbor Mešinih tekstova iz svoje privatne zbirke koji ovog velikana predstavljaju u punom svjetlu. Inače, prof. Razija Lagumdžija i njen suprug Salko, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, bili su porodični prijatelji sa Mešom Selimovićem i njegovom suprugom Darkom. U knjizi je ona objavila i Mešine ispovijesti o svom životu, djetinjstvu, majci, ocu, braći, boravku u Beogradu, pogledima na književnost...

Knjigu je ilustrovao slikar Ibrahim Ljubović kojeg je veliki pisac često posjećivao u njegovom ateljeu, inače zaljubljenik u Mešino djelo.

Samo mjesec, dva nakon što je Književna zajednica „Kultura" objavila knjigu „Rukopisi Meše Selimovića", počela je agresija na BiH i - knjiga je jednostavno nestala. Danas postoji samo jedan jedini primjerak i nalazi se u Beogradu!

- Te ratne 1992., prilikom jedne posjete Grbavici gdje se nalazilo nekoliko nepokretnih mojih prijatelja, među njima i Risto Trifković i Jan Beran, našao sam se u zgradi kroz koju je bio provaljen ulaz za pješake, jedini siguran puta i zaštita od snajperista. U protrčavanju kroz taj otvoreni bunker, zapalo mi je za oko tuce knjiga koje su bile razbacane po podrumskom stepeništu. Za trenutak sam sletio u podrum i iz kartonske kutije uzeo jedan primjerak „Rukopisa Meše Selimovića" - otkrio je književnik Neđo Šipovac, predratni direktor Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu kod kojeg se taj jedan jedini primjerak knjige nalazi. Šipovac danas živi u Beogradu.

- U proljeće 1968. Likar i ja se dogovorismo da napravimo izložbu. Tih dana često smo u njegovom ateljeu slikali zajedno, pa odatle i potiče ideja o zajedničkom izlaganju. Bio je običaj da prigodnim riječima neko označi takve izložbe. Obično su to radili kustosi, istoričari likovne umjetnosti ili neke političke ličnosti. Ne prikljanjajući se adetima tog vremena, Likaru sam predložio da našu izloćbu otvori Meša Selimović. Kad sam ga zamolio za tu uslugu sa gorčinom mi je odgovorio: „Ne bih. Ljutiće se profesionalni otvaranti". Ipak, na moje navaljivanje pristao je. To veče je govorio veoma nadahnuto tako da smo Likar i ja jedva povjerovali da je riječ o nama. „Nadanje je u prirodi svakog čovjeka.

Nama je raditi ovo što jedino pomalo umijemo, iako je ishod vazda neizvjestan". Tako mi je govorio Meša kada sam ga početkom šezdesetih godina sreo u starom Umjetničkom paviljonu. Susret je bio slučajan. U to vrije, s proljeća, u čast 6. aprila bile su organizovane izložbe ULUBiH. I ja sam te godine izlagao dvije slike kojih se više ne sjećam. Stajao sam u grupi mladih slikara kod izlaza iz Paviljona kad sam krajem uha čuo kao Hakija Kulenović s nekim čovjekom akstetskog izgleda pominje moje ime. Taj čovjek je bio Meša Selimović koji se zanimao za moje slike. Iza dog događaja bilo je više naših susreta što slučajnih, što dogovorenih, a naši razgovori makar bili samo konvencionalni su me uvijek tjerali na razmišljanje o ovom umnom čovjeku - zapisao je slikar Ibrahim Ljubović i taj njegov zapis objavljen je u knjizi „Rukopisi meše Selimovića" prof. dr. Razije Lagumdžije.

- Stogodišnjica rođenja Meše Selimovića, i stogodišnjica rođenja Skendera Kulenovića koja je također ove godine, prilika je za neku bolju misao o svima nama, o našim prošlostima i o našoj budućnosti... Meša znači svakome ko je živio i ko živi u Bosni i Hercegovini, Dubrovniku i Beogradu, on je mjesto susreta i bliskosti - kažu književnici.

To je tačno, jer su Mešine misli i rečenice i prošlost i budućnost:

beli54nl
28-08-10, 09:33
Vidim da pokusavas da ovaj topik ode u nekom samo tebi poznatom pravcu.Sve smo mi ovo isto znali oko svojatanja ciji je on pisac,ali smo izbjegli da napisemo da se nebi ovde prepucavali.Ja mogu da ti pronadjem sad sto napisa koji tvrde suprotno od ovih tvojih,znas ono kad sudija kaze cigi,ima tri svjedoka da su ga videli,a ciga kaze da ima sto svjedoka koji ga nisu vidjeli.
Sad ja bih zamolio moderatora da on kaze svoje, ja licno nisam za da se na topik-u knjizevnosti raspravlja o nekoj nacionalnoj,politickoj ili bilo kojoj drugoj vrsti rasprave osim knjizevnosti.Hvala.

hipatija
28-08-10, 09:35
MEŠA SELIMOVIĆ Bekstvo u alegoriju

Piše Vladimir Kecmanović

Roman „Derviš i smrt“ Meše Selimovića moguće je, između ostalog, tumačiti i kao alegorijski beg iz dvadesetovekovne Bosne pod vlašću jednopartijske diktature u srednjovekovnu Bosnu pod vlašću otomanske despotije…

„Derviš i smrt“ Meše Selimovića je priča o veri i sumnji, o odanosti i izdaji. O blagoslovenoj mudrosti koju poseduje naivnost i pogibelji u koju, neminovno i paradoksalno, vodi životno iskustvo i „prepoznavanje“ čovekove prirode i sudbine. Priča o dervišu kojeg bratovljeva tragedija dovodi do hamletovske dileme i koji se između „biti“ i „ne biti“ opredeljuje za biti, potpuno svestan užasa i konačnog poraza koje takav izbor nosi – može da se posmatra kao svevremena priča smeštena u islamski svet Bosne pod okupacijom Otomanske imperije.
Poznavaoci piščeve lične tragedije, i vremena i okruženja u kojem je delo nastajalo, ne mogu, međutim, da ne primete kako je, zapravo, reč o alegoriji, i kako pisac svet komunističke diktature u kojoj živi izmešta u drugi vremensko-ideološki kontekst, kako bi o njoj mogao slobodno da progovori.
Sa ovim drugim tumačenjem – koje ne samo da ni na koji način ne dolazi u protivrečnost sa prvim nego je, po svemu sudeći, istinito – ipak treba biti oprezan. Jer ono, ukoliko ga se držimo previše čvrsto, može da suzi horizont posmatranja dela. I učini da čitavo bogatstvo višeznačnosti koje „Derviš“ nosi, ostane skriveno.

ŽESTOKI KONTRAST

Na pisanje Meše Selimovića je, naime, kao i na pisanje bilo kog drugog pisca, izvesno uticala njegova lična sudbina, kao i istorijske okolnosti u kojima je živeo. Nema razloga da ne priznamo kako su kod Selimovića ti uticaji posebno izraženi. Ali, da njegova alegorija – u onoj meri u kojoj je o alegoriji reč – nije uspela sebi da obezbedi samostalan život, okolnosti koje su autora podstakle da je napiše, ni na koji način ne bi mogle da joj pomognu.
Ovom prilikom skrenuo bih pažnju na jedan aspekt u čijem tumačenju biografistički i istoricistički pristup, ako se upotrebe pametno i sa merom, mogu da budu od koristi. Reč je o žestokom kontrastu između uzvišenosti ideje i niskosti čovekove prirode, koja primenu ideje na monstruozan način izvitoperuje. S obzirom na to da je u „Dervišu“ reč o religioznoj ideji, podatak da Selimović nije bio (ili nije bio samo) vernik razočaran načinom na koji se religiozni postulati na zemlji primenjuju, nego (i) komunista razočaran tekovinama realnog socijalizma – univerzalnost njegove misli na najbolji način potcrtava.
No, i ako u razmišljanju o Selimovićevom delu potpuno odbacimo traganje za socijalnom uslovljenošću i ličnim motivima koji su ga nagnali na karakterističan odabir fabularnog konteksta, činjenica da „Derviš i smrt“ dobrim delom predstavlja transponovanje sveta dvadesetovekovne, „socijalističke“, u svet srednjevekovne, „islamske“ Bosne – ostaje nepobitna.
A nepobitnom je čini upravo vrhunski literarni kvalitet najznačajnijeg Selimovićevog dela.
Da bih dokazao ovu tezu, poslužiću se paralelama sa delima druga dva pisca u kojima je, egzaktnije nego kod Selimovića, na značaj ličnog autorovog doživljaja vremenskog konteksta u kom živi, pri pisanju o drugom vremenskom kontekstu – moguće ukazati.
U tematskom i leksičkom smislu blisko opusu Ive Andrića, delo Meše Selimovića se na sintaksičkom planu približava baštini Miloša Crnjanskog. Dela ova dva pisca svakako predstavljaju značajne reference kada se istražuje fenomen romana „Derviš i smrt“, koji – od trenutka kada se pojavio pa do današnjeg dana – zadržava status prvorazrednog literarnog čuda.
Stoga Andrić i Crnjanski, kada je Selimović u pitanju – i predstavljaju najsrećnije primere za poređenje.
„Seobe“, bez sumnje najznačajniji roman u opusu Miloša Crnjanskog, obrađuju jedan konkretan period i deo srpske istorije. I da se Crnjanski u obradi teme uzdržao od „učitavanja“ vlastitog, autentičnog doživljaja, uslovljenog ličnim iskustvom jedne druge istorijske epohe koju je bolno iskusio na sopstvenoj koži – njegov roman ne bi bio ništa drugo do romansirana istoriografija ograničenog estetskog potencijala.
Stvari slično stoje i sa Andrićem i njegovim romanom „Na Drini ćuprija“, u kom se, u najsjajnijim trenucima, realna viševekovna istorija višegradskog mosta pretvara u metaforu autorovog, dvadesetovekovnog osećanja čovekove neumitne prolaznosti i tragične čežnje za večnošću.
Istorijski kontekst romana „Derviš i smrt“ nije definisan tako precizno i konkretno kao što je slučaj u romanima na „Drini ćuprija“ i „Seobe“.
Osim toga, „Derviš i smrt“ je, za razliku od najambicioznijih literarnih poduhvata Andrića i Crnjanskog, napisan u prvom licu, i gotovo do maksimuma koristi potencijal koji takav način pisanja poseduje. To je roman koji ponire duboko u tmine čovekove duše. Uhvativši se u koštac sa pitanjem vere i sumnje, Selimović, verovatno jedini u našoj književnoj istoriji, ima šta da poruči Dostojevskom. Ako sa univerzalnog pređemo na lokalni plan, vredi reći da, za razliku od Andrića, koji – dosledno trećem licu i statusu objektivnog posmatrača – viziju islamskih tekovina u Bosni gradi iz orijentalističke perspektive zapadnog čoveka, sa sjajnim poznavanjem teme i nesumnjivom empatijom, Selimović svoju viziju bosanskog čoveka islamske vere daje iznutra, dopustivši mu da se sam iskaže.
„Derviš i smrt“, dakle, nije moguće ni hipotetički zamisliti kao romansiranu istoriografiju, što udeo transpozicije autorovog realnog okruženja gotovo izvesno čini značajnijim, ali i – književnoteorijski relevantnim metodom – teže dokazivim.
U tom smislu je „Dervišu“ bliža Andrićeva „Prokleta avlija“. Koja, takođe, izvesno jeste tekst alegorijskog karaktera.

hipatija
28-08-10, 09:36
PITANJA VERE I SUMNJE

Primarni zadatak ovog rada, ipak, nije da ukaže do koje mere je za literarni uspeh dela sa pričom vremenski izmeštenom u odnosu na vreme u kojem čovek živi i piše – značajna njegova sposobnost da u istorijsko ili futurističko ruho preobuče vlastite ovovremene preokupacije. Naprotiv, zadatak ovog rada je da – dopustite mi jednu, potrebom za analitičkim razdvajanjem nerazdvojivog uslovljenu književnu blasfemiju – uputi na kvalitet koji može da donese čovekova odluka da se upusti u avanturu vremenskog izmeštanja. Iliti: odluka da se krene u istorijsko presvlačenje.
Barem jednim delom svoje višeznačne strukture, svet mula, kadija i kadinica, muselima i muftija koji čine svet romana „Derviš i smrt“, jeste svet bosanskih komunističkih komesara i komandanata, partijskih sekretara i visokih oficira državne bezbednosti; njihovih supruga i ljubavnica. I sigurno je kako bi, u vremenu u kojem je stvarao i objavio „Derviša „– da je direktno, bez bega u alegoriju, rekao to što je imao da kaže – upravo kao njegov derviš u romanu – Selimović loše završio. Ali je, takođe, gotovo sigurno da bi takav gest građanske hrabrosti – koji bi Meši Selimoviću obezbedio ključno mesto u istoriji otpora jednoumlju i teroru bosanske varijante titoističkog „puta u komunizam“ – srpsku književnost lišio jednog od najblistavijih trenutaka u njenoj istoriji.
Jer – dvadesetovekovni bosanski komesari i komandanti, partijski sekretari, „udbašice“ i „udbaši“, tek preplevši identitete sa srednjovekovnim bosanskim mulama i kadijama, kadinicama, muselimima i muftijama – postaju maestralni književni likovi, sjajnom travestijom na kompleksnosti i dubini dobivši mnogo više nego što su izgubili.
Jedna od najvećih, a po mnogima najveća moć koju poseduju poezija i vrhunska proza – jeste sposobnost spajanja naoko nespojivog. Analogije na kojima to spajanje počiva mogu da budu logičke, emotivne ili metafizičke prirode.
Verujem da najveći uspeh koji je moguće postići u prozi jeste uspostavljanje originalne analogije, koja je istovremeno i logički, i emotivno, i metafizički zasnovana.
Analogija dva vremena i dve ideologije koju je u „Dervišu i smrti“ uspostavio Meša Selimović – a na kojoj počivaju i iz koje proizilaze sve ostale Mešine analogije – upravo je takva.

O smislu literature nije mudro raspravljati Ali, hajde da odbacimo težnju za mudrošću i kažemo kako je jedan od ključnih razloga zbog kojeg su hrabre literarne analogije tako značajne – taj što spajanjem nečega što niko ranije nije spojio, uspevaju da istrošenom percepcijom umrtvljeni svet, oneobičavanjem nanovo ožive. I da uspostavljanjem nove, do tada nevidljive veze, još jednom, na tren, uspostave varljivo jedinstvo kosmosa.
Ključnom analogijom koju je „Dervišu i smrti“ uspostavio, Meša Selimović je poistovetio dvadesetovekovnu i srednjovekovnu Bosnu, bezbožničku i bogobojažljivu ideologiju, i njihove jednako nehumane primene u „praksi“. Time je oživeo i oneobičio i jedno i drugo vreme, i jedan i drugi projekt čovekovog spasenja. I tako – u jednom blistavom trenutku – ponovio mitski trenutak u kojem reč stvara svet.

Treba napomenuti još i to da poetske analogije mogu biti transparentne i skrivene.

Ključna Selimovićeva analogija u romanu „Derviš i smrt“ je skrivena. U priči o srednjevekovnom dervišu ophrvanom sumnjom u sopstvenu veru, dvadesetovekovni komunista zatečen nevericom u mantru o uspostavljanju ovozemaljskog raja, ni u jednom trenutku se ne pojavljuje. Ali, njegovo pritajeno prisustvo delu daje snagu svevremenosti koja, da ga nema, izvesno ne bi bila moguća

A SLAVA „DERVIŠA“ NE JENJAVA!

I ako je neposredno nakon što je ugledalo svetlo dana – krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka – senzacionalna slava koju je Selimovićevo životno delo steklo mogla donekle da se tumači i faktorom iznenađenja – jer autor „Derviša i smrti“ pre te knjige nije bio nepoznat pisac, ali ni pisac koji vrhunske rezultate obećava – danas, gotovo pola veka kasnije, taj momenat postaje potpuno irelevantan. A slava „Derviša i smrti“ ne jenjava.
Pre nešto više od godinu dana, povodom dodele nagrade sa imenom Meše Selimovića koju sam s ponosom primio, zapisao sam:
„Podjednako odano tradiciji srpskog jezika i književnosti i bosanskom islamskom nasleđu, delo Meše Selimovića moglo je, i moglo bi, da bude most između ljudi koji su nekada nazivani Turcima i Vlasima, nekada Srbima pravoslavne i muslimanske veroispovesti, nekada Srbima i Muslimanima, nekada Bošnjacima i Srbima… A koji danas jedni druge, neformalno, često nazivaju četnicima i balijama.

Nažalost, desilo se i dešava se, upravo suprotno. Umesto da bude most, Meša Selimović, od trenutka kada je priznat kao veliki pisac pa sve do danas, predstavlja još jedan kamen razdora. Što je još jedan dokaz da literatura, pa čak i vrhunska, na vanliterarni svet teško može da utiče.
Jer čovek je, kako nam direktno poručuje Meša Selimović, „uvijek na gubitku“.
Na sreću, ni gluposti vanliterarnog sveta ne mogu da dovedu u pitanje vrednost velikog umetničkog dela. Koje je, kako nam svojom snagom delo Meše Selimovića indirektno poručuje, jedini neosporan dobitak na koji možemo da računamo.“

Onome što sam tada zapisao, u kontekstu ovog rada, dodao bih sledeće:
Za razliku od junaka svog romana, Derviš i smrt, koji se između hamletovskog biti ili ne biti opredelio za biti i slavno poginuo, Meša Selimović je, svestan relativnosti privremenih ovozemaljskih dobitaka i izvesnosti konačnih gubitaka, odustao od hamletovskog i opredelio se za šekspirovsko biti. Rezultat je njegovo delo, koje će, verujem, da traje i kada kadije i komesari, muselimi i majori ozne, muftije i udbaški generali – iščeznu iz sećanja poslednjih entuzijasta zabavljenih istraživanjem hronike ljudskog beščašća.
Nadam se da sam u ovom radu dao skroman doprinos uzaludnom pokušaju da se otkrije tajna jednog remek-dela.

beli54nl
28-08-10, 09:39
Alo dacu vi ja adresu sarajevskog foruma pa cete tamo naci dosta ljudi koji ce sa vama da diskutuju o tim stvarima.Hvala

hipatija
28-08-10, 09:46
Ja sam ovaj forum shvatila kao postavljanje tekstova vezanih za Mesu bez obzira na svojatanja i rasprave ciji je. U ovoj godini proslavlanja njegovog jubileja bilo bi lijepo da na jednom mjestu budu objavljeni tekstovi sa razlicitim uglovima gledanja jer je i to Mesa.
Zao mi je sto nisam postavila fotografije.
S obzirom da zivim u Mesinom gradu i da puno toga o njemu znam, smijesno je da mi o njemu stvaraju misljenja tekstovi kojih ima more.
Ili da ono sto sam postavila govori o mom misljenju o zivotu i radu takvog knjizevnika.
Ali isto tako, i citate mozete pronaci bilo gdje, a sigurna sam da ste i njih citali.
Sta onda ostaje pod ovim "Mesa Selimovic"? O cemu pisati?
Ako vam se tekstovi ne dopadaju i ne zelite pisati svoj stav o napisanom, OK. ja cu ih skloniti.
Poz.

hipatija
28-08-10, 09:48
P.S.
Nikako mi nije bila namjera raspravljati o nacionalnom identitetu vec o ljudskoj gluposti svojatanja i kasapljenja jednog knjizevnika.

beli54nl
28-08-10, 10:21
Da si procitala pocetak topik-a sigurno bi primjetila da se radi o M.Selimovic-u i njegovom djelu.A i na istom topik-u Knjizevnost i ligvistika-malo o knjizevnosti kulturi jezika,govoru i svemu sto nas zanima vezano za narjecja.Ja stvarno ne vidim da je ovdje mjesto prepucavanju ciji je Mesa bio pisac meni je vazno da je njegovo djelo dobro i da ga s uzivanjem iscitavam.Malo si zakasnila i za 100.godina rodjenja,a ja bi te zamolio da pogledas beogradske forume i oni su izbjegli da napisu biografiju pisca iz istih razloga.Ovo cemo ostaviti da cujemo sta ce da keze moderator.Hvala

hipatija
28-08-10, 11:03
Ni sa kim se nisam prepucavala! Navedite mi i jedan moj komentar ili komentar nekoga sa foruma da smo se upustili u rasprave i prepucavanja.
Ovo je godina u kojoj se u rodnom gradu Mese Selimovica proslavlja jubilej i nije tacno da sam zakasnila. Sljedeceg mjeseca se dodjeljuju nagrade u Tuzli za najbolji roman.
Ne trebam gledati beogradske forume. Prenijela sam, izmedju ostalog, i biografiju M.S. sa zvanicnog sajta Biblioteke u Tuzli. Da li postoji pisac bez biografije?
Mozda je trebalo brisati eventualne ruzne komentare na ove tekstove.Ali nije ih bilo. Sto znaci da su citane kao informacija, a ne kao povod za prepucavanje.
Treba procitati tekstove, ne samo naslove. Na pocetku mozda pise M.S. i njegovo djelo, ali je trebalo pisati :citati. Onda ne bi bilo zabune. Jer Mesino djelo je i ono sto je njegova biografija.
Na ovu temu nemam sta vise dodati samo ne zelim da mi se spocitava prepucavanje kada ga nije bilo, slazem se da moderator uradi svoj dio posla.

zagorski
28-08-10, 16:49
Ne vidim ništa sporno u hipatijinim postovima. Takođe, ne vidim ništa sporno što je beli54nl reagovao. Svako doživljava pojedinog umjetnika na svoj način i pokušava osvijetliti njegov lik sa strane za koju misli da je bitna ili da je možda manje poznata. Neka svako iznese svoje argumente, jer ova, kao i ostale teme, nijesu zamišljene samo kao hvalospjevi nekome već i otvorena mogućnost za razmjenu mišljenja i stavova bez uvredljivih riječi i nametanja "ispravnih" stavova.

@beli54nl ako misliš da je nešto nedolično u postovima koje pominješ, citiraj to, da i ostali forumaši mogu prosuditi šta ti konkretno smeta.

beli54nl
28-08-10, 17:19
Ne ako ne smeta moderatoru ni meni najmanje ne smeta samo da ne ode prica u drugom pravcu,i ujedno da se izvinem "hipatija"-i malo me zacudilo odkud sad odjedanput neko sa ovolikim postovima o M.Selimovicu a clan je foruma tri godine.Eto toliko .Hvala Vam i izvinite jos jedanput.

beli54nl
30-08-10, 17:54
..."Govorio sam:Budi zahvalan,dome Davidov.I reci:dosla je istina.Dosao je cas.Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka.Stvara vas Bog u utrubama majki vasih,pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara,u tami trostruko neprozirnoj.Ne tugujte,radujte se raju koji vam je obecan.O robovi moji,nema za vas straha danas,i nacete biti zalosni.O smirena duso,vrati se gospodaru svome zadovoljna,jer je on tobom zadovoljan.Udji medju redove moje,udji u moj dzenet.
Govorio sam tako,bezbroj puta.
A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu sto me ceka.Ne zbog njega,vec zbog sebe.Prvi put-koliko cu puta ovih dana reci:prvi put?-smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge.Desilo mi se da sam sanjao strasan san.Stajao sam na praznom prostoru,iznad mrtvog brata,tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama,oko mene ljudi u krugu, daleko.Nikog ne vidim,nikog ne poznajem,znam samo da su zatvor ili krug oko nas i ostavili me samog,u mracnoj tisini nad mrtvacem.Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem:zasto drhti srce tvoje?
Jer i moje srce drhti,plasi me gluh muk.
Boli me tajna kojoj ne vidim smisla.
Ima smisla,govorio sam,braneci se od uzasa,ali ga nikako nisam pronalazio.
Ustani,govorio sam,ustani.
A on je sakriven mrakom,u magli nestajanja,u zelenkastoj tami,kao pod vodom,utopljenik nepoznatih prostranstava.Kako sad da kazem samrtnik:Hodi poslusno putevima gospoda tvoga.Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva,o kojima moje sicusno znanje ni slutnje nema.
Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot,ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja,u strah pred tom nepoznatom crninom.
Nista nisam resio,kad su me uveli u jednu od soba,mlada djevojka me vodila,isao sam spustenih ociju,da ojo ne vidim lice,da smislim ma sta.Lagacu ti,starce,Bog ce oprostiti jer cu govoriti ono sto ocekujes a ne ono sto zbunjeno mislim"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
31-08-10, 13:00
..."Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin,sigurno saznanje,jedino za sto znamo da ce nas stici.Izuzetka nema,ni iznenadjenja,svi putevi vode do nje,sve sto cinimo to je priprema za nju,priprema cim zakmecimo udaris celom od pod,uvijek joj blize,nikad dalje.
Pa ako je jekin,zasto se cudimo da dodje.Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas,ili dan,zasto se borimo da ga produzimo jos jedan dan ili cas.Zemaljski zivot je varljiv,vjecnost je bolja.
Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge?
Smrt je preseljenje iz kuce u kucu.
To nije nastavak vec drugo rodjenje.
Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije,tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo.
Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet,u kome covjek dostize svoj puni uspon"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

hipatija
01-09-10, 19:28
01.09.2010.
Sutra počinju 10. Međunarodni književni susreti Cum grano salis

Otvaranjem Doma književnosti počinje Cum grano salis

Ovogodišnji, deseti po redu Međunarodni književni susreti Cum grano salis, počinju sutra otvaranjem Doma književnosti na Sonom trgu u 12,30.
10. Međunarodni književni susreti Cum grano salis, posvećeni su stogodišnjici rođenja Meše Selimovića, te desetogodišnjici održavanja Književnih susreta, tako da će i stalna postavka Doma književnosti za sada biti u znaku Meše Selimovića. U planu su eksponati koji će govoriti o životu i radu Derviša Sušića, Muhameda Hevaija Uskufija, kao i drugih velikih književnih imena sa ovih područja.

Isti dan u večernjim satima planirana je promocija Antologije savremene bh poezije “Da je barem devedesettreća“, autora Marka Vešovića. U petak (3.9.) ljubitelji književnosti imaju priliku prisustvovati promociji Zbornika radova sa Međunarodnog naučnog skupa „Književno djelo Meše Selimovića“ i osvrt na Cum grano salis i nagrade „Meša Selimović“, kao i promociji nove zbirke pjesama Ahmeda Burića „Posljednje suze nafte i krvi“. U okvirnu Književnih susreta u Merkator centru će biti otvorena knjižara Buybook, a aktivnosti drugog dana susreta se završavaju književnom večeri Miljenka Jergovića.

Zadnji dan susreta će biti predstavljena knjižara Karver i festivala „Odakle zovem“ te promocija knjige „Kratka povijest kralja bosanskih“ Fra Antuna Kneževića, a svečanost proglašenja i dodjele nagrade „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u 2009. godini na govornom području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije će biti održana u nedjelju, 5. septembra u 20 sati uz direktan prenos BHT1. U organizaciji učestvuju Narodno pozorište Tuzla, Međunarodna galerija portreta, Narodna i univerzitetska biblioteka "Derviš Sušić" i Dom mladih Tuzla.

beli54nl
04-09-10, 08:48
..."Ovdje ga nije bilo.I ne podigavsi pogled,osjetio sam da u sobi nema teskog bolesnickog mirisa,koji se,nakon dugog lezanja,ne moze nicim istjerati,ni ciscenjem,ni vjetrenjem,ni kadjenjem.
Kad sam pogledao,potrazivsi dugotrajnog bolesnika sto ne mirise na smrt,ugledao sam na seciji lijepu zenu,sto je podsjecala na zivot vise nego sto moze biti dobro.Cudno je mozda sto to kazem,ali je zaista tako:osjetio sam se nelagodno.Razloga je moglo biti dosta.Spremao sam se za za vidjenje sa starcem,samrtnikom,pritisnut i sam mracnim mislima,a nasao se pred njegovom cerkom(nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!)Nevjest sam razgovarati sa zenama,pogotovu sa zenama njen ljepote i njenih godina.Oko trideset,cini mi se.Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima.Starice se bije smrti i s uzdahom slusaju o raju.Ovakve znaju vrednost svega sto gube i dobijaju,i uvijek imaju svoje razloge,koji mogu biti cudni,ali su rijetko naivni.Njihove zrele oci su slobodne i kad se obaraju,neugodno otvorene i kad se sakrivaju trepavicama.Najneugodnije je sto znamo da one znaju vise nego sto pokazuju,i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima,koja tesko saznajemo.Njihova neobmanuta radoznalost,sto zraci i kad se skriva,zasticena je njihovom neprikosnovenoscu,ako to samo hoce.A mi pored njih nismo zasticeni nicim.Uvjerenje u svoju snagu,koju ne koriste,drzaci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek bila na balcaku,gledaju u nama mucenog roba,ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu.Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva,da djeluje i kad je preziremo.Ostaje strah u covjeku,i pored pouzdanja,u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu,u neku tajnu silu iblisovu"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
05-09-10, 15:44
..."Ali ja nemam drugog puta,nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji.Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove,s desna na lijevo od provalije do provalije ruba,od provalije do provalije misli,u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo,ili optuzba.
Cija optuzba,veliki Boze,sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci,da se zabavim o sebi,cija? Protiv koga?
Protiv mene i drugih?
Ali vise nema spasa,ovo pisanje je neminovnost,kao zivljenje,ili kao umiranje.Bice ono sto mora,a moja je krivica da sam ono sto sam,ako je krivica.Cini mi se da se sve stubokom mijenja,sve se u meni trese u samom temelju,isvijet se ljulja sa mnom,jer je i on bez reda ako je nered u meni,a opet,i ovo sto se desava,i ono sto je bilo,iz istog je razloga:sto hocu i moram sebe da postujem.Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek.Smijesno je mozda,bio sam covjek s onim od juce,i hocu da budem covjek s ovim od danas,drugacijim,mozda i suprotnim,ali me to ne buni,jer covjek je promjena,a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.
Sejh sam tekije mevlevijskog reda,najbrojnijeg i najcistijeg,a tekija u kojoj zivim nalazi se na izlasku iz kasabe,medju crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirenje neba,ostavljajuci samo plavu prosjeklinu nad sobom,kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva.Ne volim ga,to daleko sjecanje,muci me sve vise, kao propustena mogucnost,iako ne znam kakva.Sasvim nejasno uporedjuju socne sume iznad oceve kuce,polja i vocnjake oko jezera,sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija,i cini mi se da ima mnogo slicnosti izmedju tog stjesnjavanja i meni i oko mene"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
07-09-10, 14:41
..."Ova zena imala je neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala.
Njen stav i njeni pokreti,sigurni,zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem),izgledali su ublazeni,umeksani necim sto nisan znao da odredim,dugom navikom,mekanim sjajem surmom osjecenih ociju u prorezu jasmaka,rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj tkanine,cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija.
Iblisova kci,mislio je u meni seljak,proklinjao dervis,zacudjeni obojica.
Mrak se uvlacio u sobu,bjelio se samo njen veo i njena ruka.Sjedeli smo gotovo na dva kraja sobe,izmedju nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.
-Pozvala sam hafiz-Muhameda-rekla je,zasticena polu tamom.
Bila je nezadovoljna.Ili se meni tako ucinilo.
-Molio me da dodjem mjesto njega.Bolestan je.
-Svejedno.I ti si prijatelj ove kuce.
-Jesam.
Htio sam da kazem vise,svecanije;ne bih zasluzio lijepu rijec ako bih bio,nedostojan paznje naseg dobrotvora,u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje,nesto kao u pjesmi,ali je ispalo sakato.
Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.
Cekao sam.
Svijece su gorele izmedju nas,na peskiru,sa strane.Izgledala je bliza,i opasnija
Nisam znao sta sprema.
Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca,dosao bih i da se nisam nadao cudu,nekoj skrivenoj mogucnosti,nekom srecnom slucaju,da pokusam spasiti brata.Izmedju razgovora o smrti i raju,smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milosti za njega,mozda bi pomoglo,mozda bi ucinio sevap,pred veliki put o kome nista ne znamo,mozda bi podigao sebi zaduzbinu.Mozda.Jer pred smrt se sjecamo da nam andjeli sjede na ramenima i zapisuju nasa zla i dobra djela,i stalo nam je da popravimo svoj racun,a tesko da se moze korisnije umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas.A mogao bih.Ajni-efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika,ako bi alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno oslobadjanje,bez zrtve i bez muke,bude stepenica na putu u raj.Nikad nista nisam znao,ni o cemu bi mogla da govori sa mnom,ni za sto bih mogao da joj posluzim.Nikakvu vezu izmedju sebe i nje nisam uspio da sagledam"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
08-09-10, 09:48
..."Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi,pokazacemo se kad krenemo u napad,cekao sam da vidim sta hoce da zauzme,sta hoce da oduzme,nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije,ova zena je suvise mlada,i lijepa da bi mislila na andjele sto biljeze nasa djela.Za nju je postojao samo jedan svijet.Nije dugo oclijevala,nije dugo trazila rijeci,bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak,ne osvrcuci se.To je od njenog soja,ali i zbog mog.Preda mnom se ne ustrucava,ako se ikada ustrucavala.U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas,boje zurle,i slusao govor sto je licio na vez.na nizanje bisrea,s mirisom onih starih odaja i dugog trajanja.
-Nije mi lako ovo da kazem,i ne bih rekla svakome.Ali ti si dervis.Vidio si i cuo sigurno svasta,i pomagao ljudima koliko si mogao.I znas da se u svakoj porodici desavaju stvari koje nikome nisu drage.
Ti poznajes mog brata Hasana?
-Poznajem.
-O njemu bih htjela da govorim.
Rekla je tako,pocinjuci,sve sto je trebalo:polaskala,pokazala povjerenje,pozvala se na moje zvanje,pripremila me na ono sto ce reci a sto nije lijepo,ukljucivsi u to sve porodice,da ne zaboravim da su ruzne stvari svacije a ne samo njihove,pa iako je tako zlo vece,sramota je manja,jer je opsta,i moze se o njoj bez zazora govoriti"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
13-09-10, 10:12
..."Tekija je lijepa i prostrana,nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen,iz planina,s bascom i ruzicnjakom,s odrinom nad verandom,sa dugim divandanom u kojoj je tisina mekana kao pamuk,jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje.Kucu,nekadasnji harem predaka,poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic,da bude stjesiste dervisa i skloniste siromaha,>jer su oni slomljena srca<.Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce,i tekija je stekla slavu svetog mjesta,iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena.Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.
Svako je znao,zato i ne krijem,drugacije bi ovo pisanje bilo laz koju znam(za laz koju ne znam,kojom se nesvjesno vara,niko nije kriv),tekija i njena slava i njena svetost,to sam bio ja,njen temelj i njen krov.Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja,ista kao i ostale,sa mnom je postala bedem vjere.Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zla,zastitnica njena,jer drugih kuca poslije tekije nije bilo.Gusti musebci i debeli zid oko baste cinili su nasu samotnost tvrdjom i sigurnijom,ali je kapija uvijek otvorena,da udje svako kome je potrebna utjeha i ociscenje od grijeha,i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili,iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova.Nisam ohol zbog te svoje sluzbe,a to je zaista sluzba vjeri,iskrena i potpuna.Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha.
I sebe,uzalud je kriti.
Grijesne misli su kao vjetar,ko ce ih zaustaviti?
Covjek nije Bog,i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu,tako sam mislio,a ako nema sta da suzbija,u cemu je onda zasluga?
Sad o tome mislim drugacije,ali da ne pominjem ono sta ce doci kad bude potrebno.
Bice vremena za sve.
Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret,ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama,pred mnom je duga noc bez sna,i mnoge druge noci,na sve cu stici,sve cu uciniti sto moram,i da se optuzim i da se odbranim,zurba nije potrebna,a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada,i poslije mozda nikad vise.Kad dodje vrijeme,i zelja da se kazu druge,i one ce doci na red.Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga,i vuku jedna drugu,jer su povezane,nijedna ne zivi sama za sebe,a opet ima nekog reda u toj guzvi,i uvijek jedna,ne znam kako,iskace izmedju drugih i izlazi na svijetlo,da se pokaze,da osine ili utjesi.Ponekad se guraju,nasrcu jedna na drugu,nestrpljive,kao da se boje da ce ostati nerecene.Polako za sve ima vremana,dao sam ga sam sebi,a sudjenje ima suocenja i svjedocenja,necu ih mimoici,i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi,jer sam samo ja u pitanju,niko drugi,samo ja.Svijet mi je odjednom postao tajna,i ja na svijetu,stali smo jedan prema drugome,zacudjeno se gledamo,ne raspoznajemo se,ne razumijemo se vise.
Da se opet vratim sebi i tekiji.Volio sam je i volim je.Tiha je,cista,moja,mirise na kaloper ljeti,na ljut snijeg i vjetar zimi,volim je zato sto je postala poznata zbog mene,i sto zna moje tajne koje nikome nisam kazivao,koje sam krio i od sebe.Topla je mirna golubovi gucu na krovu u rano jutro,kisa pada po ceramidi,i sobonji,i sad pada,uporna,dugotrajna,iako je ljeto,otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet,bojim se da nikada nece otici a nadam se da ce uskoro svanuti,volim je sto sam zasticen mirom mojih dviju soba,u kojima mogu da budem sam kad sam umoran od ljudi.
Rjecica je slicna meni,bujna i plaha ponekad,a cesce tiha,necujna.Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna,da kroz badanj tjera vodenicki tocak,a radovao sam se kad je,nabujala,razrusila ustavu i potekla slobodno.
A znao sam da samo ukrocena melje zito.
Ali evo golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem,kisa jos lije,tako vec danima,ine modu da izadjem ispod strehe,to je nagovestaj dana koga jos nema.Ukocila mi se ruka kojom drzim pero,svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti,a ja gledam u duge redove slova,u nisane misli,i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
18-09-10, 10:01
..."Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo,
ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice.

Sva je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana,racunajuci vrijeme,izgleda,da te djurdjevske noci,jer jr ovo moje vrijeme,jedino koje me se tice.Brat je vec mjesec dana lezao u tvrdjavi.Hodao sam ulicama toga dana,pred sumrak,uoci Djurdjeva,gorak i uznemiren preko mjere.A izgledao sam miran,na to se covjek navikne,isao korakom koji ne otkriva uzbudjenje,tijelo samo misli na to skrivanje,ostavljajuci mi slobodu da u tami razmisljanja sto se ne vidi,budem kakav hocu.
Najradije bih krenuo izvan kasabe,u ovaj tihi predvecernji cas,da me noc zatece sama,ali me posao vodio na drugu stranu,medju ljude.
Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda,pozvao ga je stari Dzanic,nas dobrotvor.Znao sam da lezi mjesecima,i da nas mozda zove pred smrt.Zato sam rado pristao da podjem,nadajuci se necemu.
Isao sam kao i obicno,dok su me vodili kroz avliju.kroz kucu,naviknut da ne vidim ono sto me se tice,tako sam blize sebi.Ostavljen na dugom hodnjiku,cekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno,osluskujuci tisinu,potpunu,kao da niko nije zivio u ovom velikom zdanju,kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama.U muku prigusenog zivljenja,uz smrtnika sto jos dise negdje ovdje,u necujnost koraka sto umiru u prostirci,i tihih razgovora sto se vode sapatom,jedva cujem cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica.
Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na dzamovima poslednjim odbljescima danjeg svjetla,mislio sam na starca i na ono sto cu mu reci na poslednjem vidjenju.Nisam jednom govorio s bolesnicima,nisam jednom opremao smrtnika na veliki put.Iskustvo me uvjerilo,ako je za to potrebno iskustvo,da svako osjeca strah pred onim sto ga ceka,pred nepoznatim sto vec kuca,neotkriveno,u obamrlom srcu"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
21-09-10, 09:50
..."Iza tog nekorisnog lijepog uvoda slijedila je prilicno nam poznata zalba zbog sugave ovce u porodici,zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene.Toj porodicnoj zalutaloj ovci ne smata njena suga,a za njih je to tuga i nesreca,sramota pred svijetom i strah pred Bogom.Tu lijepu tuzbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno,nadajuci se pomoci,koju obecavamo a rijetko ispunjavamo,a najcesce da ne budemo svjedoci pred ljudima kako su oni ucinili sve sto su mogli,cak su i bozje ljude pokrenuli,i nije njihova krivica sto je zlo neiskorjenjeno.
Napamet sam znao tu pricu,odavno nam je vec pricaju,i moje zanimanje je odmah splasnulo cim sam je cuo,i slusao sam je s laznom paznjom,prokrivajuci to prividno budnim izrazom.Bez razloga sam ocekivao nesto neobicno,nesto nesvakidasnje sto ce me iznenaditi.Nista me nece iznenaditi,ona ce reci ono sto je red da kaze,pozalice se na brata i zamolice me da razgovaram s njim i da pokusam da ga urazumim.Ja cu sa saucescem primiti to toboze tuzno ispovjedanje,i obecacu da ucinim sve sto je u mojoj slaboj moci,uzdajuci se u boziju pomoc.I sve ce ostati na istome,ona ce biti mirna jer je izvrsila duznost i znace se za to, ja cu govoriti s Hasanom trudeci se da ne ispadnem smijesam.Hasan ce nastaviti da zivi kako mu se svidja,srecan sto njegova porodica zbog toga bjesni.
I niko nece imati stete od svega.
Ni koristi.
A najmanje ja,i moj zatvoreni brat.
Jer ona govori bez stvarne potrebe bez izgleda na korist i uspjeh,sa mlakim osecanjem drustvene obaveze,namjenjenim za tudje usi.Ja treba da ga obznanim.Ali to je samo lijepo ophodjenje,stvar koja odgovara ugledu porodice,opravdanje za neokuzne,ogradjivanje od krivca,njegovo iskljucenje.
Ona dobija malo,ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao traziti milost za svoga brata.Ovakvih odmetnika od porodice,kao sto je Hasan,bivalo je sve vise,izgledalo je da im je dosadio red i ugled oceva,i Hasan je samo jedan od mnogih,pa to i nije bila neka narocita sramota,vec pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja tesko mogla da upravlja"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
24-09-10, 09:26
..."Neudubljen,neuvucen u njenu pricu,kojoj sam znao kraj cim sam cuo pocetak,nimalo ganut njenim zaljenjem jer je neiskreno,a i ona je znala da odrzi mjeru,ne zaleci da pretjera.
Dovoljno je da kaze.
Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vrsenju duznosti koju srce nije trazilo.
Kad vec nisam imao razloga ni mogucnosti da je slusam s paznjom,poceo sam s paznjom da je posmatram.To sam cinio sa zanimanjem,mogla je misliti da je to zbog njenih rijeci,i tako smo izlgedali pristojni obojr.
Gledao sam je doduse od samog susreta,iznenadila me ljepotom glatkog lica sto se prosijavalo kroz tanku tkaninu, stisavnom svjetloscu velikih ociju sto su otkrivale vrelu naglost i teske sjenke u njoj.Ali to je bio letimican pogled,uznemiren,nesiguran,u ocekivanju onog sto ce ona reci,i vise je govorio o meni nego o njoj.A kada je skinula sa sebe opcinjenost,kad sam se usancio u sigurnost toboznjeg slucaja,povukla me da je vidim ocima a ne strepnjom.
Nije to bila obicna radoznalost,da bolje sagledamo ova neobicna stvorenja,toliko iznad naseg svijeta,a koju rijetko zadovoljavamo,ili je cak i ne osjecamo u susretima,iz razumnih obzira.Iznenada sam se nasao u polozaju da je posmatram skriven,ne remeteci nista u odnosu,ostajuci pred njom dervis koji uvazava njenu volju i njeno gospostvo.Malo nadmocan u sebi zato sto znam sta misli,i sto je slobodno gledam,a ona mene ne vidi.
Ne vidi, i nista ne zna o meni.
To je prednost koju bi covek uvek mogao da zeli,a rijetko je ostvaruje.To je ona stara njegova zelja da bude nevidljiv.A ne cinim nista ruzno,gledam mirno i sabrano,i znam da se u meni nece pokrenuti nijedna misao koje bih se sjecao sa stidom"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

Sanuška
24-09-10, 19:54
Isjecak iz njegovog romana "Tvrdjava"

---------------------------------------------------------------------------------
U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije pravo što joj to nudim, ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno.
Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.
Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojo ženom.
- Bez potrebe je mućio i sebe i nju – pobunila se Tijana.
- Trebalo je da nađe ženu s kojom se neće nikada rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
- Ti bi otišla?
- Otišla bih.
- Zato što me ne voliš?
- Zato što te volim.

Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu.
----------------------------------------------------------------------------------

beli54nl
28-09-10, 11:38
..."Prvo sam joj zapazio ruke.Dok je pridrzavala jasmak,prisilnom kretnjom,koja je odredjena,bez mnogo mogucnosti,bile su razdvojene i neizrazite,jedva su se primjecivale.Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke,one su odjednom ozivile,postavsi sjelina.Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale zivo,ali je u njihovom stihanom mirovanju,ili laganom lutanju,bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla,da se neprestano privlacile moju paznju.Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno,nesto presudno,stvarajuci tako napetost ocekivanja,stalnu i uzbudljivu.Mirovale su u krilu,sastavljene,obgrljene,kao da se u tihoj ceznji,ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju,da ne ucine stogod nerazumno,nepomicne u neprestalnom talasanju sto se jedva vidjelo,slicno nemirnom drhatu,lakom grcu od preobilja snage.Onda su se bez zurbe razdvajale,kao da su se dogovorile,i samo trenutak lebdjele,trazeci se,pa njezno padale,poput zaljubljenih ptica,na atlasno koljeno,opet zagrljene,nerazdvojene,srecne u svom sastavljenom cutanju.Dugo je tako trajalo,i jedna se pomakla,prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispred sebe,i kozu ispod atlasa,a druga je lezala na njoj,priljubljena,utisana,osluskivajuci necujno pucketanje glatkih kumasa nad okruglim mermernim koljenom.Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u samostalan pohod,da ovlaz dodirne mindjusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispof crne kose crvenkasta odsjaja,ili bi se zaustavila u vazduhu,da cuje neku rijec,pa bi se povlacila,bez mnogo zanimanja za razgovor,iduci u susret onoj drugoj sto je cutala,uvrijedjena tom malom nepaznjom.
Pratio sam ih,iznenadjen razlicitoscu njihova osamostaljenog zivota,kao dva mala stvora sto imaju svoju vlastitu putanju,svoje prohtjeve i svoju ljubav,svoju ljubomoru,ceznju,blud,u jednom trenutku odusevljen,u drugom uplasen,zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota,slicnog svakom,ali je to bila brza i bezopasna misao,trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni,koji nisam zeleo da budim"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

gromovnik
28-09-10, 20:38
Neka moja prkosna razmišljanja o M. Selimoviću iz vremena kada sam se ozbiljno kanio upisati književnost. To se nije desilo iz nekih okolnosti...Sada kao i onda isto mislim, M. Selimović je Dostojevski naših prostora. Niko bolje od njega nije znao bolje ući u ljudsku dušu i sa jakom jezičkom spretnosti oslikavati duševne boli i preživljavanja ljudi, malih običnih ljudi....
Ne želim da ulazim u političke konotacije prošlog i sadašnjeg vremena.
Posebno sam ravnodušan na novonastale državice nekada nam zajedničke domovine, ne želim da se stavljam na stranu bilo koje ili ospravajući bilo koju novonastalu državicu jer sam totalno apolitičan i izraziti sam politički antitalenat..Vjerovatno pravi sud o prekompizciji ovih prostora dat će sud vremena kao i možda razboriti i bistri stav nadolazećih generacija.
Moja vodilja života „brat mio koje god vjere bio“, svjestan sam ne uklapam se u postojeći nacionalni klišee pa stoga ne bih više o politici.
Ali zato jasno glasno i nedvosmisleno ću iznjeti svoj stav, stavljanje Meše Selimovića u okvire svkodnevne nacionalne paradigme jednog, i nemaštovito poltičko kalkulisanje drugog ili trećeg nacionalnog okvira ispada više nego smješno.
Neiskren bi bio prije svega bio prema sebi kada ne bih rekao da pokušaj nekih svrstavanja Meše Selimovića, manirom palanačke oholosti u nacionalne torove me posebno nervira.
Razvlačenja Meše između Sarajeva i Beoograda nije smisao i pouka Mešinih djela, obzirom da je on prije svegao bio i veliki humanista.
Ja sam shvatio da intelektualna ostavština Meše Selimovića treba da bude vezivno tkivo različitih nacija i kultura.
Ali više nego je jasno da smrt njegovog brata iz današnje perspektive predstavlja trenirenje strogoće tadašnjeg sistema ili utjerivanje principa novih moralnih vrijednosti novonastale vlasti kako bi se širokim narodnim masama prikazali kako je ta vlast u povoju bezgrešna.
Mislim da je apsurd u tom slučaju što ta vlast u svojoj početnoj fazi nastanka nije imala sluha ili respekta za egzistencijalne probleme malog običnog čovjeka, ako se ima u vidu da je brat Meše Selimovića suđen i streljan zbog jednog običnog kreveta kako oni kažu na nelegalan način otuđenog.
Takva smrt njegovog najbližeg u duši Meše Selimovića svakako nije stvorila crne rupe kao inspiraciju pisca za osvetom, prezirom i mržnjom prema bilo kome.
A sigurno jeste nešto u njemu potaklo na duboko preživljavanje:“ da je svaki čovjek uvijek na gubitku“ rečenica kojom počinje i završava njegovo grandiozno djelo „Derviš i smrt“.
Mene što je posebno fasciniralo u toj knjizi je ta duhovna borba čovjeka sa samim sobom, i čini mi se da je Meša Selimović pobjedio sebe samog i dobro pokazao da osveta, prezir, mržnja ne mogu niti smiju biti vodilja života ranjene duše.
Da to mogu samo pravi, iskreni i pošteni ljudi viskoh moralnih kvaliteta i većinski vlasnici svojih života koji nedvosmisleno ukazuju da nijedna vlast ne može niti smije biti iznad običnog malog čovjeka koji uvijek nosi breme nedaća svakodnevnog običnog života...

beli54nl
01-10-10, 18:52
..."Gledao sam ih zbog ljepote.Pocinjale su od zaglavka.ovivicene halhalama i vezenim rubom svilene kosulje,njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova,prozracenih clanaka.Najljepsi su bili prsti,dugi,gibljivi,svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba,zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku,kao latice.
Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora,dvije zivotinjice,dvije sipe,dva cvijeta,nisam ih primjecivao same,ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao,ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju.Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo:pogled ociju lako oivicen crnom bojom,sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom kosulje;meki nagib glave;kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu,i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci;lice bez neravnina,po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra,iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje;vlazan bljesak zuba iza prividno lijepih,punih usta.
Imala je samo tijelo,sve drugo je njime potisteno.Nije u meni probudila zelju,ne bih to sebi dopustio,udavio bih je u samom pocetku,stidom,mislju o godinama i zvanju,svijescu o opasnosti kojoj bih se izlagao,strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti,navikom da vladam sobom.Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom,sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka,nebo u predvecerje,mjesec u ponoc,procvjetalo drvo,jezero moga djetinjstva u zoru.Bez zelje da se ima,bez mogucnosti da se potpuno dozivi,bez snage da se ode.Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke,kako se zaboravljaju u igri,ugodno je bilo slusati je kako govori,ne,nije trebalo nista da govori,dovoljno je bilo da postoji"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
05-10-10, 14:47
..."A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje,nisam se vise osjecao nadmocan,ni skriven,ozivjelo je nesto nezeljeno u meni.Nije to bila strast,vec mozda gore od toga;uspomena.Na jednu jedinu zenu u mome zivotu.Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina,nije lijepa kao ova,nije joj ni slicna,zato je jedva dozvala drugu,vise mi se ne tice ona daleka koja ne postoji,dvadeset godina je zaboravljam,i pamtim,dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba,gorka kao pelin.Dugo je nije bilo u meni,odakle sad da se javi.Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova,ili zbog brata,da ga zaboravim,da li zbog svega sto se desilo,da se prekorim?
Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti,i vise ne mogu da ih vratim.
Oborio sam pogled,nikad covjek ne smije misliti da je siguran,ni da je umrlo sto je proslo.Ali zato se budi kad mi je najmanje potrebno?Nije ona vazna,ta daleka,sjecanja na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drugacije,pa i ovo sto me boli.Odlazi,sjenko,nista nije moglo biti drugacije,i naslo bi se nesto drugo da boli.
Ne moze biti drugacije pa da bude bolje u ljudskom zivotu.
Ova sto me pokrenula,vratila me sebi.
-Slusas li?
-Slusam.
Je li primjetila da sam je izgubio?
-Slusam nastavi.
Slusao sam zaista,to je sigurnije.Slusao i cuo,iznenadjen sto ona ne prica sasvim obicnu pricu,nije doduse ni neobicna ali nije dosadna,i vrijedelo je slusati,vrijedelo vise nego gledati.Moja nada je odjednom digla glavu"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
09-10-10, 09:41
..."Ispricala je,a to nisam znao,cudnu sudbinu svoga brata,sto je svrsio skole u Carigradu i dospio do polozaja koji je odgovarao njegovom znanju i ugledu porodice(jedino je mozda precijenila,drugo podcijenila,jer polozaj mu nije bio visok,ali je tako izravnala dobitak i gubitak.Bili su ponosni na njega,pogotovu otac.A onda se desilo nesto nenadano,niko to ne ume da objasni,niko ne zna da kaze pravi razlog,cak ni Hasan;izmijenio se sasvim.Kao da nikad nije ni sreo onog divnog mladica,rekla je.I svi se zaprepasteno pitaju,kud je otislo njegovo znanje o kome su u mudresi govorili s priznanjem,kako su se bez traga izgubile tolike godine,gdje se to pripremalo zlo.Ostavio je sluzbu,ne pitavsi nikoga,dosao ovamo,ozenio se kako mu ne odgovara,poceo da se druzi s prostim ljudima,okrenuo da pije i razbacuje imetak,cuda pravi po kasabi sa svojim drustvom,kod cengija(glas joj se utisao,ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti.
A onda je postao kiridzija(u glasu joj gadjenje,gotovo uzas),dogoni stoku iz Vlaske,iz Srbije,i odgoni u Dalmaciju i Austriju,za druge trgovce,kao pretrga,tudji sluga.Istetio se,upropastio,imanja nestaju,pola je prodao sto je od majke ostalo,otac se izbezumio,zbog Hasana je i u postelju pao,uzalud je molio,uzalud prijetio,niko ga s tog puta ne moze odvratiti.I otac vise nece da zna za njega,ne dopusta ni ime da mu se pomene pred njim,kao da ga nema,kao da je umro.Ona je oci isplakala pred ocem,ali nista nije pomoglo.Tada je rekla ono sto je probudilo moju paznju;zurla je zasvirala zanimljivu pjesmu.Otac je odlucio da ga iskljuci iz nasljedstva,da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne.I eto,da se to nebi desilo,da ne biva grdje nego sto jest,moli me da govorim s Hasanom da se on sam,dobrovoljno odrekne nasljedstva,da ne padne oceva kletva na njega,i da bude manja sramota za porodicu.O tome,dodala je,njen Ajni-efendija nista ne zna,nece da se mijesa izmedju oca i sina,i ona cini sve na svoju ruku,da umanji nesrecu,a mi joj mozemo mnogo pomoci,ja i hafizMuhamed jer,cula je,Hasan dolazi u nasu tekiju,i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.
Bio sam joj zahvalan sto se tako razgolitila preda mnom.Pokazala je doduse da me ne cijeni mnogo,jer se ne ustrucava,alisvejedno,vaznije stvari bile su u pitanju"...

M.Seilmovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
13-10-10, 12:29
EVO KAKO MESA OPISUJE SVOJ ODNOS S OCEM, BRATOM I SESTROM, STO CE OBILJEZITI I NJEGOV KASNIJI KNJIZEVNI RAD:

"Prema djeci otac je bio strog,ali najcesce ravnodusan.U njegovu sobu ulazili smo samo kad nas pozove,i tada smo isli kao na strasni sud.Dvaput godisnje morala su sva djeca da udju na dva Bajrama,zbog cestitanja.
Na ramazanski i kurbanski Bajram,rano ujutro,mi djeca,svjeze okupani,namirisani,obuceni u nova odijela,stali bismo u red u hodniku pred ocevom sobom,po godinama,i cekali da pocne kratki i neugodni ritual bajramskog prijema.Posto bismo,na majcin znak,pokucali i culi ocev duboki glas,ulazili smo kao da smo uskakali u hladnu vodu.
Majka je bdila nad tom ceremonijom koja nikome nije pricinjavala radost,brizna da se odvija po ocekivanom redu,uznemirena da se negdje nesto ne pokvari,srecna sto smo se okupili zbog vjerskog praznika,i sto je On pristao da nas primi.
I mi smo bili nervozni i uzbudjeni,jer je otac bio Zevs,prema cijoj smo se velicini i znacaju pretvarali u zrnce pijeska.
U sobu smo ulazili smeteni,zaplicuci nogama,zagluhnutih usiju od bubnjanja krvi,drzeci pristojan razmak medju sobom,poklonili se kad dodjemo na red i,jedva znajuci za sebe,prilazili do secije na kojoj je sjedeo prekrstenih nogu,ljubili mu ispruzenu ruku i povlacili se unatraske,olaksano predisuci i dolazeci sebi tek pred vratima.
Bilo je mucno i tesko to cestitanje,zbog kojeg sam valjda zamrzio sve ceremonije u zivotu.
To patrijarhalno strahopostovanje bilo je vise posljedica patrijarhalne ravnodusnosti prema djeci,nego oceve strogosti,jer se ne sjecam da je nekog od nas udario.
Ali nas nikad nije ni poljubio.
Bio je iznad nas,dalek i odvojen,kao Bog.
Ako nas je slucajno i volio,mi to nismo znali,a ceznuli smo i za najmanjim zakonom ljubavi,zeljnije nego gladan covjek za komadom hljeba"...

M.S

beli54nl
15-10-10, 10:46
"Sjecam se jednom sam dobio zapalenje pluca,bio sam tada u osnovnoj skoli,danima sam lezao u vatri,boreci se u kosmarnom bunilu s najcudnijim fantomima.Nas kucni lekar,dobrodusni debeljuskasti dr.Kac becki Jevrejin koji je dosao u Bosnu doveden nekim,potpuno neshvatljivim razlozima(uvijek sam mislio da se zbog necega zrtvovao),dolazio je nasim fijakerom svaka dva-tri sata,kucao me,pregledao slusalicama,davao savjete i lijekove,tjesio me,i sam zabrinut.
Dubokom neznoscu sam se tada vezao za brata i sestru.Oceva ravnodusnost me je tesko ozalostila pa i ozlijedila.Godinama nakon toga mogao sam zapaziti kad se sjetim te noci.Zbog oca,sto ga se nije ticalo da li postojim i da li sam zdrav ili bolestan,i zbog brata i sestre sto su zeljeli da mi nadomjeste svu ljubav koju mi je otac uskratio.
Ali ta je praznina medju nama mogla da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas,djece.Emocionalna pozlijedjenost i ostecenost mogla se u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam,ili u neutoljivu emotivnu glad,ili u buntovnistvo i otpor,teznju za nezavisnoscu svih ljudi i svih veza,stalno osjecanje povrijedjenosti koje se nikad i nicim ne moze rekompezirati,zbog cega je covjek vjecno u stavu odbrane.
Desili je i jedno i drugo i trece,a kod mene se narocito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta.
I zauvije sam ostao gladan ljubavi i paznje:niko me u zivotu nije mogao iznenaditi gruboscu,uvijek sam je ocekivao,a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomoscu,prijateljstvom,pa i kad bih se prevario,opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac".

Ovo je nastavak gore navedene price. M.Selimovic

beli54nl
21-10-10, 09:17
..."Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest,stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti.Ni njen otac,pred smrt,ne bi imao vise razloga da mi pomogne.Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo,da je mozda i smislio rijeci koje je njegova zena sa zadovoljstvom izgovorila.On je mogao znati da nije lako lisiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga.A da je bio siguran,da su bili sigurni,ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice,i ne bi nas zvali u pomoc.Pa dobro,mislio sam,gledajuci je s paznjom koju sam joj u pocetku ostao duzan,i nastojeci da mi izraz lica ne bude suvise veseo.U nevolji smo i ti i ja,zbog brace.Ti svoga hoces da upropastis,ja svoga da spasem.Zelimo to vise od svega,oboje,samo sto je moje posteno,tvoje prljavo.Ali neka bude,ne tice me se.Nista ne znam o vama,a cini mi se da jasno vidim koliko mozes da budes nadmocna nad svojim beskrivnim kadijom,koji postuje tvoju snagu i tvoje bogastvo,jer nema ni jedno ni drugo.Jedna njegova stidna noc,i jedan tvoj odlucniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata.Tako malo ulazemo,a toliko mnogo dobijamo.
Gotovo da sam joj otvoreno rekao:u redu,nemamo vise razloga da se krijemo.Dacu ti Hasana daj mi moga brata.Tebi do tvoga nije stalo,ja bih za svog ucinio i mnogo vise.
Nisam rekao,naravno.Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti,ne vole je kod drugih.
Rekao sam,pristacu na njenu molbu,da Hasan zaista dolazi u tekiju,da je prijatelj hafiz-Muhamedov(sto je bila istina),i moj (sto je bila istina),i da cemo s njim govoriti da ucini sto ona trazi,jer sam dirnut njenom sestrinskom zaloscu i njenom brigom za ugled porodice.Jer ako su oni osteceni,svi smo osteceni,i moramo pomoci da ne padne ljaga na ono sto je medju nama najbolje,da sprijecimo zlurade podsmjehe kad se uglednima desavaju nesrece.A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije(pomenuo sam njenog oca namjerno,kad kci nece).I mislim da je dobra ne samo njena namjera vec i zamisao,jer bi sve drugo bilo nesigurno.Tesko je razbastiti prvog naslednika bez krupnih razloga.
Krupni razlozi postoje.
Govorim o sudu.Hasan trguje stokom,to je istina,ali to nije neposteno zanimanje.Trosi,ali ono sto zaradi.Pola imanja dao je svojoj bivsoj zeni,a nije prodao.Tesko da ima ikakvih razloga,a ne krupnih"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
26-10-10, 08:23
..."Osjecao sam se siguran,sigurniji od nje,izmijenio sam odnos u samome sebi.Nismo ono sto smo bili u pocetku,ona gospodska zena lijepih ociju,a ja skroman dervis,vjecni seljak,vec dvoje jednakih sto govore o poslovima.Tu sam jaci od nje.Ali dok sam se saglasavao s onim sto je govorila,gledala me blagonaklono,bilo joj je sasvim razumljivo,ali kad sam rekao ono sto nije moglo da joj se dopadne,luk njenih obrva poceo je da se grci,pogled joj se zaostrio.Moje suprostavljanje joj je izgledalo glupo i inadzijsko.
Otac ce ga razbastiniti,sigurno-rekla je prijeteci.
Nisam se mnogo brinuo da li ce ga otac razbastiniti ili nece.Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom.Htio sam samo da joj razbijem sigurnost,da postignem ono do cega mi je stalo.
Moze ga razbastiniti-rekao sam mirno.-Ali otac je star i vec dugo boluje.Hasan moze podici tuzbu za obaranje testamanta,i dokazivanje da je otac bio slab,nemocan,da nije pri punoj svijesti donio odluku,ili ga je neko nagovorio.
Ko bi mogao da ga nagovori?
Govorim o tuzbi.Svejedno ko.Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist.Pogotovu sto se ne bi sudilo ovdje,zbog Ajni-efendije.A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.
Gledala me cuteci.Skinula je jasmak davno,jos kad su svijece donesene i kad je pocela svoju ruznu pricu.Na lijepom licu od mjesecine oci su sjale u uglovima ziskom odsjaja od plamena svijeca,drhtavo i nemirno.To nije njen drhtaj,ali ga primam kao njen.Malo sam zlurad.Znam da sam je uznemirio,nije vjerovala da cu njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teskoce,mada je sigurno znala za neke.Posmatrala me netremice,kao da nastoji da vidi trag sale na mom licu,nesigurnost uvjeranja,mogucu nedoumicu.Ali vidi samo sigurnost i zaljenje sto je tako.Cinilo mi se da njena ljutnja raste,kao iz ponornog izvora,jos teza sto nije mogla da se suprostavi dostojnim razlogom,i namjerno sacekavsi da je prepravi,sprijecio sam da izbije.Pristao sam na sve sto je htjela,ali su opravdane zamjerke ostale:Treba ga nagovoriti,da se prodje bez tuzbe.
Mislio sam da ce ustrajati u svakom prkosu,osporavace nemogucnost ma kakvog parnicenja i mijenjanja oceve volje,a onda ce otpoceti drugi razgovor,koji joj nudim.
Odustala je medjutim,od otpora odmah.Zurilo joj se.
Upitala je,otkrivajuci svoju neuvjerljivost:-Da li ce pristati?
Treba pronaci dobre i pametne razloge koji ga nece ni naljutiti ni uvrijediti.S njim je tesko na prkos.
Nadam se da mozete naci dobre i pametne razloge.
To-je podsmijeh,ili nestrpljivost.Mislila je da ce sve biti lakse.
I ja sam tako mislio.
Pokusacu-rekao sam.
Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost,kolebanje,sumnju.Ne znam.Ali moje odusevljenje je zaista klonulo.
Ne vjerujes da ce pristati?
Ne znam.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
31-10-10, 09:36
..."Da sam izdrzao samo jos trenutak,da je moja ljubav prema bratu bila malo jaca od moralnih obzira u meni,sve bi se svrsilo dobro.Ili bi bilo gore.Ali bih mozda spasio brata.Nisam lako odustao od svoje zelje,kao sto bi moglo izgledati.U jedmom jedinom trenu nasao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo,i da pristanem i da odbijem,i cesto je to bilo isti razlog,i dok je ona cekala,u kratkom razmaku vremena,koliko da se odahne,bjesnila je u meni oluja.Odlucivao sam o svome i bratovljevom zivotu.Predacu joj njenog lakovjernog brata,nasjesce na savjete prijatelja.Naplaticu za trud i izdaju,ne suvise veliku,jer bi i bez mene ucinili sto hoce,a ja bih mogao pomoci da sve ipak izgleda ljepse.Zasto da se stidim,zasto da prebacujem sebi?Brata spasavam!Samo trebalo je da vicem jace,i uvjerljivije,da nadvicem drugi glas koji me opominjao.
Ne znam sta je brat ucinio,ne znam koliko je kriv,ne vjerujem da je ista tesko,suvise je posten i mlad za vece zlo.Mozda ce ga pustiti uskoro.Ali ako i nece,cak da sam i siguran da nece,mogu li pristati na ovu nepostenu zavjeru protiv covjeka koji mi nikad ni ruzne rijeci nije rekao? Nije u pitanju imetak,nemam ga i ne postujem ga mnogo ni kod drugih.U pitanju je nesto drugo,nepravda,prljav postupak,nepostenje,nasilno oduzimanje prava.Ne cijenim mnogo njenog brata,povrsan je,lakomislen,cudan,ali i da je gori nego sto jest,kako cu se poravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj zeni pomognem u ovoj hajduckoj pljacki? Sta sam onda govorio drugima tolike godine? Sta cu reci sebi poslije svega? Ziv brat ce me neprestalno podsjecati na moj ruzan cin,koji vise necu moci popraviti.Nista nemam osim uvjerenja da sam castan,ako i to izgubim,bicu rusevina.Tako sam mislio,zaista.Mozda ce nekom izgledati cudno kako sam mogao da se kolebam izmedju te dvije nejednake stvari,da ucinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata.Ali kad je covjek naucio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti,bojeci se grijeha mozda vise nego smrti,onda to i nije tako cudno.Osim toga, znao sam,potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kazem:odreci se,zbog mog brata,odrekao bi se odmah.
Ali nisam mogao,nisam htio nista da joj kazem dok s njim ne razgovaram.
Pozurivala me,razbijajuci moje kolebanje.
Ne bih zaboravila ucinjenu uslugu.Stalo mi je da se ne dize bruka oko nase porodice.
Cime bi vratila uslugu veliki Boze!
Ustani Ahmede Nurudine,ustani i izadji.
Javicu ti-rekao sam,utiruci put za ponovno vidjanje.
Kada?
Cim Hasan dodje.
Vraca se za dan,dva.
Ustali smo u istom casu.
Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice.Bili smo u zavjeri.
Nesto se ruzno desilo medju nama,i nisam bio siguran da sam ostao potpuno cist"...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
05-11-10, 19:20
...Izašao sam u noc, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemocno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila. Ispratio me uctivo, do hodnika, svijece su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepice me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dodem, kad god želim. Možda je još cekao da se vratim, možda bi trebalo da se vratim, da kažem kako nisam mislio ništa rdavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve što sam rekao. Možda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile žute fosforne oci.
Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamišljeni dodir, pokušavao da ga se oslobodim.
Dugo sam išao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuce, ostaju u noci samo pasvandžije, sarhoši i nesrecan svijet.
Sve me vuklo u tekiju, da zakljucam teška vrata i ostanem sam. Želja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, cineci nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo željeno povlacenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih više imao prava na samopoštovanje, ne bih bio spreman da ikad išta ucinim, cekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih ništa. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.
Koracao sam tihom obalom, slušajuci hod rjecice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen mocni život stišavaju covjeka možda baš zato što su ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jaci.
Nisam ocekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog casa kad sam u džamiji nejasno želio da ga cujem. Njegovo mišljenje i njegov savjet danas me se ne ticu. On ima neki svoj cilj, i nedace prima kao kišu, kao oblak. A ja ne mislim o odredenim nedacama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodredeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuce, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjecanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.
Možda ce neko, dalek i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviški nacin mišljenja o sebi i svijetu, u kome sve naše zavisi od drugih. Niko ne može biti tako razoružan i tako obesmišljen, tako konacno u sebi upropašten kao mi, ako nas izdvoje. A cak i mi to teško uvidamo dok se ne desi.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
07-11-10, 10:09
....Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandžija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, šapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladici gadali su kamenjem fenjer kraj puta.
Kad je staklo prsnulo a žuto svjetlo se ugasilo, otišli su bez žurbe.
Pasvandžija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je vec ušlo u obicaj da svako vece štogod unište. A on se skloni, cuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da placa on iz svoga džepa. A što ga pitam zašto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noc, mrak, daljina, može covjek dušu ogriješiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih štedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti cuje, a šta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna ciji su, sve sito-pjano, obuceno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traže žensko, da oprosti moj cin, traže belaja. Po cijelu bogovetnu noc bježi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaže: idite malo u drugi kraj; a oni kažu: necemo; a on im kaže: nemojte; a oni njemu kažu: ti si stara budala; znam, kaže on, i svakog dana sve veca; hoceš li da te bacimo u rijeku, kažu oni; necu, kaže on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svacega se covjek nagleda i nasluša. Noc je stvorena za ono što se radi skriveno, pa on, hodajuci do zore, sazna i ono što ne želi i što ga se ne tice. A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: što da covjek gubi vrijeme uzalud? A to što zna, njemu ne treba, ne može ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo poslužiti. Iako mu dode nekako cudno: on zna a ne tice ga se, a drugoga se tice a ne zna. Njega, pasvandžije, tice se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruci onome kome može biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dode praznih ruku djeci. Doduše, samo onako kaže: prijateljstvo, a baš da ga ima mnogo, nema; po noci ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog što zna, nije se usrecio. Poceo je i na svoju ženu da gleda ispod oka, da mu ne smišlja kakvo zlo. Sad, što se tice njegove žene, to pretjeruje i dušu griješi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaže to više kao jedan primjer....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
09-11-10, 06:02
...Slušao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu šeretsku otvorenost svacijeg žbira, spremnog da proda tude tajne, mene se ne ticu, a nisam žurio da odem, stajao sam dugo, prekracujuci vrijeme i sebi i njemu, on je želio da prica, ja da slušam, svejedno šta, cak me pocelo zanimati kako tobože skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao cudan i cudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plaše samoce. Pozvao me da obidem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noc, a živ covjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vruci somuni. Možemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hocu, Hasan šenluci, doveo je svirace, stacemo gdjegod u kraj i slušati, nije to grijeh, a može da razgali svaciju dušu, pa i dervišku. Bilo mu je žao kad nisam pristao. Kako hoceš, rekao je, kako hoceš, tvoja volja, a šteta što neceš. Cudio sam se tom pozivu, licilo je na grubu šalu ili djetinju želju. Sad ce cekati nekog drugog.
— Pa dobro, hajde — rekao je ispracajuci me.
Da li se plašio necega?
Ostao je ispod jedne kapije sa nastrešnicom, nevidljivu sjenci.
Cudan svijet, mislio sam iduci pustim sokacima.
Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi.
Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.
Prolazim utišanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom casu što tece, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što ce biti, ali ne uspijevam da predem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
10-11-10, 07:50
.....Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?
Molim te, usliši moju molitvu.
Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noci.
Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noci.
Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom cutanju izmedu neba i zemlje.
Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoci da se oduprem ili pomirim.
Prazan i tužno ravnodušan. A opet sam se obradovao kad sam se približio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodušan, jer dobro je kad je covjeku drago ili žao, ma zbog cega. I cim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dušu, i sve što se u njoj dešava, kao što ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo ce vrijeme biti), osjetio sam se cvršcim zbog tog tracka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.
Kad sam krocio u svoj uski sokak što me prigrlio rodacki, iz sjenke tekijskog zida izašao je neki covjek, pojavila se samo glava na mjesecini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeci da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:
— Dugo si se zadržao. Cekam te odavno.
Cutao sam, nisam znao šta treba da kažem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjecam da sam ga ikad vidio, poznato na neki narocit nacin, kad uocavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapaženo negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo važno.
Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesecini, i dok sam se okretao prema njemu, vec sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad vec nastojeci da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjecanja cim ga nisam gledao, zacudujuce bezlican.
Primijetio je moje osvrtanje, i požurio da kaže:
— Šalju me prijatelji.
— Kakvi prijatelji?
— Prijatelji. Mislio sam da neceš ni doci veceras, u tekiji nisu ništa znali da mi kažu. Dugo si se negdje zadržao.
— Hodao sam ulicama.
— Sâm?
— Bio sam sâm, sve do sad. I bio sam zadovoljan.
Nasmijao se, uctiv, ljubazan.
— Razumijem, kako da ne!
Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, široka, jaka usta razvucena u vedar osmijeh, žive oci pažljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srecan što smo se sreli, i raduje ga sve što kažem i ucinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noc i da nismo sami. Ne bojim se ovog covjeka, ni traga straha u meni nema, cak ni od nasilja. Samo se osjecam cudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.
— Dobro, prijatelju, reci šta hoceš, ili me pusti da prodem.
— Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko žuriš!
Pokušao sam da prodem, ali on je stao preda me.
— Pricekaj. Evo šta sam htio.
Izgleda zbunjen, kao da traži pogodne rijeci, ili mu je nezgodno što me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to ucini.
— Otežavaš mi posao. Sad ne znam kako da pocnem.
— Dugo si cekao, mogao si da smisliš.
Nasmijao se veselo:
— Imaš pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A možda je najbolje da udemo u tekiju.
— Dobro. Hajde.
— Svejedno, možemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga misliš da je poruka?
— Poruke mi niko ne šalje, a prijatelji sami kažu šta hoce. A ti tjeraš šegu sa mnom, ili želiš da me naljutiš.
— Taman posla! Baš ste vi uceni ljudi smiješni. Pa šta ako se šalim? Zar ne možemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti porucuju da malo pripaziš šta radiš.
— Mora da si pogriješio, ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš.
— Nisam pogriješio, i znam s kim razgovaram. Da pripaziš. Suviše istrcavaš, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Što da tovariš krivicu na vrat, i još kad niko tebe ne dira. Šta ce covjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?
Dakle, prijetnja. Namjerno ponižavajuca, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, što se još, za svoj racun, zabavlja sa mnom, dajuci mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvacena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.
— Dobro — rekao sam stišavajuci srdžbu, jer nisam htio da je pokažem pred ovim covjekom. — Reci svojim prijateljima...
— I tvojim.
— Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kažu. A za sve što cinim, odgovaracu pred Bogom i pred svojom savješcu. Jesi li zapamtio?
— Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostice. A pred svojom savješcu još lakše: poturiceš joj hiljadu isprika. Ali kad se nadeš u mengelama, gore u tvrdavi, bogami, teže je. I još kad znaš da si pod krivicom.
— Nikakve krivice nemam.
— Pa sad, nije baš da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dželepcija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...
— Kako te nije stid!
— Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašcu sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?
— Pozvao sam stražare.
— Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kažeš: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako neceš, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kažem.
— Je li to sve?
— A kud ceš više? Pametnu covjeku i ovo bi bilo previše. Ali ako ustreba, pronaci ce se još, ne brini. Svi tako u pocetku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nade malo kocoperniji. Jedan medu tolikima. Da pljuneš na svijet! Eto tako. Pa nemoj reci: nisam znao. Sad znaš.
Gledao me još s onim zanimanjem kao u pocetku, ali sad je svršio posao i htio je da vidi šta je postigao, je li užegao u meni strah...


M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
11-11-10, 08:44
....Uznemirio me, ali straha nisam osjecao. Nadvladala ga je ljutina zbog ružnog postupka i uvrede. Cak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što cinim s pravom. To onda znaci da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zašto bi me upozoravali? Ucinili bi što hoce, ne obaziruci se na ono što ja cinim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nešto ovdje, u ovom mjestu, u derviškom redu, da nisam prošao svijetom neviden i beznacajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova šteta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne poštuju nikog, ni najpoštenije, ni najodanije, a to nece, niti imaju zašto.
Razmišljao sam tako, iduci prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je cak i dobro što su mi poslali ovog covjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlucnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otici do onoga koji može sve da presudi. Da nije noc, otišao bih ovoga casa. Obradovala me ta riješenost da ne cekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemocnom nadanju, vec da ucinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije covjek ono što misli, vec ono što cini.
Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašce, suprotno svakom ocekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mucno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajuci i zatvarajuci vrata, navlaceci mandal i provjeravajuci da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noc kao divlja ptica, a javio se nemir, slican strahu, tek tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usudivao da objašnjavam razloge, možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.
Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje cudljivi vjetar straha ili želje.
Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesrece.
Ali i u tom casu mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, ucvrsticu branu pred tom bujicom što joj vec cujem huku.
Necu se predati.
Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne ucinim što covjek mora da cini.
A Bog neka odluci....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
12-11-10, 08:29
...Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti, možda življe nego obicno, unoseci uzbudenje u poznate pokrete i rijeci, sjecajuci se sinocnjeg nemira, misleci o znacaju posla što me ceka, kao pred odsudnu bitku, nijednog casa ne sumnjajuci da li treba da podem. U boju se mogu zadobiti rane, može se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vracanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoc predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoc sam se kupao kad sam došao, cinilo mi se da ce me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Košulja mi je bila cista, a uzeo sam svježu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku išao sa drugima, u redu cvršcem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radošcu u ocima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom džubetu što se saplice oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u duši.
Ali idem. Moram.
Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nešto veoma važno. Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoci, nije mi mogao savjet dati. Možda zato što mi je najbliži, iako mi ni on nije blizak. Licilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina može donijeti srecu.
Nije ga bilo kod kuce. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam vec odustao, kapiju je otvorila ona sitna žena, opet krijuci lice, i namještajuci kosu, cudno zbunjena. Objasnila je, žureci i spoticuci se u govoru, da Hasan nije kod kuce, otišao je sinoc i još se nije vratio, njen muž ga traži, i sad ih cekaju, obojicu. Njih dvoje cekaju njih dvojicu, zakljucani, uzbudeni, zadovoljni zbog tude nevolje koja im je donijela srecu.
Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da cujem šta misli. Ne bih izmijenio odluku ma šta kazao, ali sam želio da me ohrabri. Bio je pažljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ideš, rekao je. Šteta što to nisi ucinio i ranije. Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu covjeku a kamoli bratu rodenom. I ne ustrucavaj se, nikakvo zlo ne ciniš. Tako je rekao, iskreno i uzbudeno, ali me nije narocito ohrabrio, jer sam to ocekivao. I znao je da sam ocekivao. A dobar covjek ce uvijek tako reci, i to nije mišljenje vec prazno saucešce.
Hasana nema. Nikad nema onih koje tražiš....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
14-11-10, 08:41
.....Prolazeci pored pekare, udahnuo sam miris vrucih somuna, i sjetio se da od juce ništa jeo nisam. Pasvandžija je sinoc govorio o somunima. I njega moram pronaci, danas. Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi kaže? Ne samo za onog covjeka što me cekao sa prijetnjom. Gotovo je silom želio da me zadrži uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.
Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi, otici cu opet u onu cutljivu kucu, i o Hasanu, šta je cinio sinoc i kuda je otišao, i o ocu, javicu mu odmah, cim se riješi sve ovo, i o prošloj noci, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašci, zarašce u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve cešce sjede pred tekijom, žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunda i iznosi im hranu, smijace nam se svijet, vec ih zovu derviškom djecom, a nemam srca da zabranim, i još bogzna o cemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne što ne znam šta cu reci, vec što poslije toga nema ništa. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rdava, ne vrijedi ni misliti.
Muftijina kuca je u brdu, usamljena, u bašci ogradenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Necu ni sad, izgleda.
Stražar pred vratima mi rece da muftija nije kod kuce. Otišao je iz kasabe.
— Kada ce se vratiti?
— Ne znam.
— Kuda je otišao?
— Ne znam.
— Ko zna?
— Ne znam.
Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produžava, ali sve slabija. Može uskoro da mi i ne zatreba.
Nisam znao šta da cinim. Ako odem odavde, teško cu stici do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otišao? U koju od svojih kuca? Na koje od imanja? Ugosko? Uglješice? Gor? Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Cesto je bježao, i od svega, od vrucine, od hladnoce, od magle, od vlage, od ljudi.
Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reci.
— Ne znam šta da radim — požalio sam se stražaru — Muftija mi je porucio da dodem, imamo važan razgovor. Moram da ga nadem.
Stražar je slegao ramenima, ponovivši tako onu jednu jedinu rijec koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.
— Mora neko da zna u kuci.
Tada su se otvorila vrata, i mršav covjek, bivši vojnik, sudeci po brazgotinama na licu i po dijelovima odjece što je još zadržavao na sebi, sigurno žaleci da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
15-11-10, 09:13
....I njemu sam rekao što i stražaru.
Po nepovjerljivom izrazu ucinilo mi se da sumnja u istinitost mojih rijeci. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je još jaca bila želja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laž, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznace, moracu da tražim oproštaj a ne pravdu.
— Pa ništa — rekao sam povlaceci se.
U tom casu primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblažuje, rasplinjuje u osmijeh. Zašto?
Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.
Obradovali smo se obojica.
— Promijenio si se — kaže veselo — ko bi te poznao u tom derviškom ruhu! Ali eto, poznao sam te!
— A ti si isti. Malo stariji, malo mršaviji, ali isti.
— Pa nisam baš isti. Dvadeset godina je prošlo. Udi.
Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.
— A muftija te pozvao?
— Moram da govorim s njim. Stražar nije htio da mi kaže kuda je otišao.
Kroz bašcu se bijelio ravan cisti put pokockan sitnim rijecnim kamenjem, oivicen ogradom od šimšira i biserka nježno zelenih listica. U bašci je neko vješto razbacao stabla vocaka, breza, smreka, grmova divljih ruža, ostavljajuci ponegdje jedno jedino drvo na cistoj tratini, a negdje ih zbijajuci u skupine, stvarajuci tako igru što je licila na prirodu i prirodu što je licila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao cudo, možda najviše zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na nježnim vršikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvišak.
Vojnik je utišao glas. I ja. Gotovo šapucemo u ovoj ocišcenoj, ograbljanoj, njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svježina, u ovom tihom prostoru ogradenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.
Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kuci skrivenoj u drvecu. Gledam i ja. U oku se smjenjuje blještavo i zeleno, oštro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.
Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrašivog mladica što je golom sabljom išao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put izmedu rebara na prsima i ledima. Do tada je boden, zasijecan, sjecen, skracivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je išarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vracao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dušmanska sablja ulanska, nacinivši otvore da svjetlo suncevo ude u njega prvi put, kad su mu vrh i sjecivo prošli kud im nije put, kroz pluca, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmicuci, i džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom, namjeravajuci da mu prouci dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noci, od hladnoce, medu mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je cuvar bašce, ili kuce, ili nevoljnik što prima milostinju.
— Dobro mi je — pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. — Posao nije težak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik stražara, pomalo ih ucim, nadgledam, i tako.
— Mogao si da budeš i nešto drugo. Dizdar u tvrdavi. Pomocnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budeš na svome imanju.
— Zašto? — upitao je uznemireno. — Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne može biti svako.
Vrijedalo me, i boljelo, što plašljivo gleda prema kuci, nekadašnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Cega se boji on koji se nicega bojao nije?
Rekao sam, ne želeci da ga povrijedim:
— Kakav si ti junak bio! Bože veliki, kakav junak!...


M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
16-11-10, 10:21
....I odmah se pokajao. Zašto mu oživljavaš prošlost? Zašto ga budiš iz drijemeža? Nije zaboravio, to je nemoguce, ali se stišao, primirio, prežalio možda; no treba mu pozledivati rane što su prestale da krvare.
Avaj, govorio sam i o sebi.
Sad je kasno, receno je što nije trebalo.
Pogledao me zaprepašteno, sigurno vec godinama niko nije govorio o njegovoj prošlosti, ili je on sam govorio, navodeci druge da kažu, da ga se sjete drukcijeg, zar je umrlo i sjecanje? zar ga nema ni u cijoj uspomeni? A možda ni on više ne govori, cemu? ili govori više i beznadnije što prošlost biva dalja, i ne nada se da ce se iko sjetiti. U njemu je sve živo, u drugima je umro.
I eto, jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem. I još kako je progovorio! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim rijecima: Bože veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, uši mu zaglušile. Ili je mislio da su to rijeci iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, cula ih je samo njegova želja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervišina. Sjetila se i rekla.
Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavicar, nisam znao da li ce skociti od srece, i srušiti se na kamen, lomljiv, ili ce me zagrliti, da se održi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plucima, zbog uzbudenja:
— Sjecaš se? Da li se zaista sjecaš?
— Sjecam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.
— Kako me vidiš?
Šapat mu je tih, zove me iz tame vremena.
— U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na širokom polju. Samog. Ideš mirno, ne osvrcuci se, ne cekaš nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je možda od sunca na njenom sjecivu. Liciš na vjetar što se ne može zaustaviti. Na suncanu zraku liciš što ce svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.
— Nisam tako išao.
— To je moje sjecanje. Izbrisalo se ono što je možda bilo, i samo je to ostalo.
— Lijepo je. Ljepše nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, veliš. Na širokom polju.
Šapuce opijeno, a onda gleda u mene, traži svoju sliku u mojim rijecima, svoju daleku slavu na mojim usnama.
Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga žalim.
I ne mogu više.
— Drago mi je što sam te vidio — kažem opraštajuci se.
— Cekaj.
Teško mu je da me pusti, ja sam onaj dugo žudeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjecanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za cekanje.
Iste rijeci, dva raspoloženja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreca što je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I više. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.
— Moram da idem.
— Cekaj. Muftija je ovdje, u kuci, Udi, ako ti je važno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.
— Nije me pozvao. Sam sam došao.
— Znam. Samo tako reci: porucio si da dodem. Ima toliko poslova da se nece sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kaži što znaš. Ono od ranije....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
18-11-10, 10:07
...Mislio sam da muftije nema i žalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakše što odgadam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono što sam želio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se zacudio što Kara-Zaim moli da ga pomenem, žalio sam što je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Još u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junackom ograšju, ponudio mi se za zaštitnika. A odstupio u istom casu, cim se sjetio da je to daleka prošlost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isjecenom licu još je treptala sreca zbog onoga što je bilo, i plašljiva nesigurnost zbog svega što je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, razlicita po svemu a neodvojiva: ne može ni iz jednog.
Dok je šaptao s nekim covjekom na kucnom ulazu, mislio sam smuceno, vajkajuci se što mi je izmakla njegova jadna podrška, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Žalosno smo cekali pomoc jedan od drugoga, ne pouzdavajuci se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoci da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje porušeno.
Kad je covjek izašao iz kuce i znakom ili tihom rijecju rekao nešto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I ništa ne govoreci, uputio me prema ulazu, ali sad je to znacilo: udi, možda ce biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i kržljavi limun pred kucom, i još kržljaviju palmu što je jedva preboljela našu tešku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjecam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo ocima, stalno misleci na prvu rijec koju cu reci. Prva rijec! Kao oružje, kao štit. Sve od nje zavisi, ne zato što ce nešto objasniti, vec što mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, može me uciniti smiješnim i nametnuti se kao sud o meni. Nevjerovatno mnogo rijeci sam okušao u sebi, i pravo je cudo šta se sve nametalo kao prva misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i besmisao. Dok sam išao tim prolazom što mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napišem šta je sve htjelo da izade pri tom prvom susretu; pri prvom videnju. Bila je to teško objašnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo šta sam ja, šta je moj mozak izmišljao tada, bjesneci i rugajuci se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i šaptao mi tako nedostojne i odurne rijeci, tako smiješne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nade baš u ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi baš onda kad se ne nadaš i kad ti je najgore. Jer, misliti kao što sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da pridem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to može da bude samo davolov griješni mig. Ostavi me, božji otpadnice! — prijetio sam, još više ga razdražujuci.
Zbunile su me i one južne biljke u drvenim grobištima, palma i limun, pred kucom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje naš jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.
Srecom, nije bila potrebna prva rijec, nije trebalo ništa da kažem, nije trebalo ništa da ucinim.
U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao šaha s covjekom koga ranije nikad nisam vidio. Zapravo, igra je bila završena, ili prekinuta, u pocetku nisam znao šta se dešava, niti me se ticalo, a nepoznati covjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smiješka, pristajao je na sve, uporno okrecuci glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu pažnju sa sebe. Sigurno mi je želio uspjeh u svemu što bih tražio, samo da me muftija primijeti.
Ali muftija dugo nije vidio da je neko ušao u sobu (a morao je reci da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.....


M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
19-11-10, 07:45
....Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplašen surovom hladnocom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmucen i žut, kao i njegove južne biljke, što su jedva žive docekale proljece. Ledima okrenut prozoru, ogrnut curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.
Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporedenim, bezbojni i zbrckani, sparušeni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovace.
Ljutito u pocetku, a onda sve bljede, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglašavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.
— Nešto nije u redu.
— Vidim.
— Ništa ti ne vidiš.
— Nešto nije u redu.
— Cijelo vrijeme stajao sam bolje.
— Znam.
— Šta vidiš?
— Negdje sam pogrešno vukao.
— Kako onda gubim?
— Potpuno mi je nejasno.
— Sigurno si negdje pogrešno vukao.
— Sigurno sam pogrešno vukao.
— Odakle tvoj konj ovdje?
— Eto, tu je greška. Nisam mogao doci na to mjesto.
— Onda, šah.
— Tacno. Evo, šejh je došao.
— Zašto ne paziš? Ne mogu ja sve da vidim.
— Obicno mi se to ne dešava.
— Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.
— I mat.
— Koji šejh?
Covjek je pokazao na mene, srecom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-žuto, mlitavo, s teškim podocnjacima. Upitao me, ne ustajuci:
— Igraš li šah?
— Slabo.
— Šta hoceš?
— Rekao si da dodem. Molio sam da govorim s tobom.
— Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?
— Suncano. Toplo.
— I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako oštre?
— Gotovo uvijek.
— Strašna zemlja.
— Covjek se navikne.
— Dosadna zemlja. Igraš li šah?
Debeli covjek se umiješao, tiho:
— Ne igra, rekao je.
— A šta hoce?
— Ima neku molbu.
— Ko je on?
Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko nece dati ako mi je on ne da.
Muftija je pogledao u covjeka pred sobom, ne krijuci dosadu, gotovo s ocajanjem.
U cemu sam pogriješio?
Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeci, pa poceo da hoda po sobi, gazeci pažljivo po suncanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajuci me neveselo:
— Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, vec što bi znao da kaže nešto neocekivano, što te iznenadi i probudi — razumiješ li, Malice, sigurno ne razumiješ! — zbog cega ti se cini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: — Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan covjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo... O cemu sam govorio?
— O carigradskom muli — rekao je Malik.
— Ne. O pravdi. Pravda — rekao je jednom — mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodredenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio...
Nastavio je da hoda, cuteci, odjednom klonuo, ucinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu rijec i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga cama.
Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlucio sam da govorim.
— Došao sam s molbom.
— Ja sam umoran.
— Možda bi te zanimalo.
— Misliš?
— Pokušacu. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, i zaista je neodredena, ali je možda najviše želja da se udavi nepravda, a ona je vrlo odredena. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer se ne može misliti tudom glavom.
Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenadeno, obješene oci njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati rijecima govoreci o opštim stvarima nego o pojedinacnim, koje su naše a ne svacije.
— Zanimljivo — rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s poštovanjem. — Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tudom glavom?
— Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.
— Šta je prava ljudska misao?
— Koja se obicno nikome ne govori.
— Lijepo receno. Možda netacno, ali lijepo receno. I dalje?
— Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio bih da je tuda, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
19-11-10, 07:45
....Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplašen surovom hladnocom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmucen i žut, kao i njegove južne biljke, što su jedva žive docekale proljece. Ledima okrenut prozoru, ogrnut curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.
Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporedenim, bezbojni i zbrckani, sparušeni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovace.
Ljutito u pocetku, a onda sve bljede, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglašavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.
— Nešto nije u redu.
— Vidim.
— Ništa ti ne vidiš.
— Nešto nije u redu.
— Cijelo vrijeme stajao sam bolje.
— Znam.
— Šta vidiš?
— Negdje sam pogrešno vukao.
— Kako onda gubim?
— Potpuno mi je nejasno.
— Sigurno si negdje pogrešno vukao.
— Sigurno sam pogrešno vukao.
— Odakle tvoj konj ovdje?
— Eto, tu je greška. Nisam mogao doci na to mjesto.
— Onda, šah.
— Tacno. Evo, šejh je došao.
— Zašto ne paziš? Ne mogu ja sve da vidim.
— Obicno mi se to ne dešava.
— Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.
— I mat.
— Koji šejh?
Covjek je pokazao na mene, srecom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-žuto, mlitavo, s teškim podocnjacima. Upitao me, ne ustajuci:
— Igraš li šah?
— Slabo.
— Šta hoceš?
— Rekao si da dodem. Molio sam da govorim s tobom.
— Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?
— Suncano. Toplo.
— I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako oštre?
— Gotovo uvijek.
— Strašna zemlja.
— Covjek se navikne.
— Dosadna zemlja. Igraš li šah?
Debeli covjek se umiješao, tiho:
— Ne igra, rekao je.
— A šta hoce?
— Ima neku molbu.
— Ko je on?
Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko nece dati ako mi je on ne da.
Muftija je pogledao u covjeka pred sobom, ne krijuci dosadu, gotovo s ocajanjem.
U cemu sam pogriješio?
Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeci, pa poceo da hoda po sobi, gazeci pažljivo po suncanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajuci me neveselo:
— Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, vec što bi znao da kaže nešto neocekivano, što te iznenadi i probudi — razumiješ li, Malice, sigurno ne razumiješ! — zbog cega ti se cini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: — Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan covjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo... O cemu sam govorio?
— O carigradskom muli — rekao je Malik.
— Ne. O pravdi. Pravda — rekao je jednom — mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodredenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio...
Nastavio je da hoda, cuteci, odjednom klonuo, ucinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu rijec i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga cama.
Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo šta sam htio da kažem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlucio sam da govorim.
— Došao sam s molbom.
— Ja sam umoran.
— Možda bi te zanimalo.
— Misliš?
— Pokušacu. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, misliš o njoj kad je nema, i zaista je neodredena, ali je možda najviše želja da se udavi nepravda, a ona je vrlo odredena. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer se ne može misliti tudom glavom.
Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenadeno, obješene oci njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne baš narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu pažnju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakše igrati rijecima govoreci o opštim stvarima nego o pojedinacnim, koje su naše a ne svacije.
— Zanimljivo — rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s poštovanjem. — Zanimljivo. A da li više ljudi može misliti istu misao? I da li tada misle tudom glavom?
— Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.
— Šta je prava ljudska misao?
— Koja se obicno nikome ne govori.
— Lijepo receno. Možda netacno, ali lijepo receno. I dalje?
— Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio bih da je tuda, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
20-11-10, 14:50
....Hitao sam da sa opštih razmatranja predem na ono što me boli, dok ga opruga drži, dok su mu oci koliko toliko žive, jer sam se plašio njegovog skorog klonuca, kad ce moje rijeci uzaludno oblijetati oko njega.
Bivalo mi je sve jasnije: njega muci cama i dosada. Ležala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovaca, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, širila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.
Ne pretjerujem, da sam bio siguran da cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove džubeta i zaigrao trbušnu igru, ucinio bih sve što bi razumnom covjeku teško i na um palo. Možda bi njegova pažnja, prije nego što splasne, ucinila toliko da žuta bezvoljna ruka napiše tri rješavajuce rijeci: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajuci šta je napisala, ne sjetivši se nikad više. Ucinio bih sve, kažem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvacku ravnodušnost, zbog živog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usudivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hašiš, i morao sam da mu dam još, više, kako se ne bi uvalio u težu nepokretnost.
To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnušanja od života. Borba teška i mucna najviše zato što se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim mišljenjem, ružnim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A bojao sam se, i još kako sam se bojao, da ce njegova pažnja umrijeti onoga casa kad prestanem s igrom i predem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, približavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore, sama od sebe, cim ga osjeti.
Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujuci se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.
Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenadivao, budio, zagrijavao, vodeci ocajnicku bitku da održim na životu samrtnika, stalno na granici strave da necu uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, groznicavo kopao po zakutcima da pronadem davolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude još jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nešto zanimanja i živosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.
— Imam brata — bulaznio sam ne znajuci da li je i to dovoljno. — Ali ako ne požurim da ti kažem, mogao bih reci da sam ga imao, a imam i imao sam isto je što imam i nemam. A može da odluci sijev necije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato što sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode ušla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog niceg za mene, izrasla je veza i obaveza što se zove sin i brat. Bio željena utjeha ili uobicajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez našeg pitanja, uskracujuci nam sva njegova zadovoljstva a opterecujuci nas svim njegovim nevoljama i nesrecama, a kao što zna tvoja uzvišena pamet, nesrece su mnogo cešce nego zadovoljstva, pa bismo mogli reci da je brat nesreca koju nam Bog šalje, i zato je primamo kao božiju volju i odredenje, zahvaljujuci mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreci, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreci što slušam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne može biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio da budem samo nedostojni derviš, budimo ono što smo: ja molim, ti rješavaj. Ili bolje: ja cu da pricam, ti slušaj. Tebi je teže, znam. Ti ne moraš, ja moram....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
21-11-10, 10:13
Probudio sam ga, oživio je, gleda, sluša, shvata, prima! Nije potrebna cocecka igra, dovoljne su prazne rijeci, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrcu kao majmuni, da bezglavo jure izmedu proljetnih suncanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, sluša, ceka.
— I dalje? — kaže prilicno živo.
I prva sjenka njegova zuri u mene, cudi se, možda uci. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tice. Gledam u muftijino lice.
Ima nade, brate Harune!
— I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrdavi. Pola života mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.
— Koju polovinu?
— Koju ja još držim, pricajuci.
— Kakvoj tvrdavi?
— U tvrdavi, nad gradom.
— Svejedno, nastavi.
— U tvrdavu se zatvaraju rdavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najcešce budale. Zato što misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih traži. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najviše. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Još ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i ništa, srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju šta bi mogao da ucini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rdav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, božijom providnošcu odreden da ga ljudi pozdravljaju ne poštujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne tražeci da je pokaže.
— Zašto je zatvoren?
— Zato što nije poslušao oca.
— Zanimljivo.
— Otac je prost covjek, radi koliko može, daje koliko mora, ne tice ga se ništa osim kiše, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na pšenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kašika, kao lipov canak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono što ocevi uvijek govore a djeca nikad ne slušaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a varoši tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo želja, pocecemo da se davimo medu sobom za veci komad hljeba.
Brat nije poslušao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ceš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tude nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati. Ni to nije poslušao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaže: eto tako prolaze neposlušni sinovi.
Govoreci, primijetio sam s užasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su teške i umorne, a u izrazu se javilo nešto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajuci usta:
— Ko to nije poslušao? .......

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
22-11-10, 08:27
.....O, Bože veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. Cim se približim onome što mi je cilj, on se uplaši. Cim poželim da iskoristim što sam izgradio, on sve poruši. Moj posao nema završetka!
Požurio sam, naglavce. Još u njemu ima bar žiška života, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve je pocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj još malo, ne ugasi se samo za trenutak.
Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sledenoj pustoši, preda mnom duga samrtnicka noc. A ne smijem ni da kriknem.
Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam miješao rijeci, osjecao sam da više nece poletjeti, nece zalepršati, puzice po zemlji poput sljepica.
Još samo pregršt ludih rijeci, Bože, moraš mi ih dati, borim se za jedan život! — molio sam ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promašaj, vidio sam ga na njegovom licu.
Kuda to nestaješ, brate Harune?
Sve što sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.
Muftiju je sve brže potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega ce poceti svijet da zamire.
Malik je spavao, s glavom na prsima.
— Umoran sam — rekao je muftija, užasnut gotovo kao i ja. — Umoran sam. Idi sad.
— Nisam sve rekao.
— Idi sad.
— Naredi da ga puste.
— Koga da puste?
— Moga brata.
— Dodi sutra. Ili reci Maliku. Sutra.
Malik se probudio, uplašen:
— Šta se desilo?
— Bože, kako je dosadno.
— Hoceš li da igramo šah?
— Ništa se nije desilo.
Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.
Izašao je ne pogledavši nas, ubijen, možda je i zaboravio da smo ovdje. A možda je bježao.
Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam želio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokušam.
Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, žureci za muftijom.
— Rekao je da dodem sutra.
— Ja ništa ne znam. Uh, upropastio si me.
Tako, sad je gotovo. Možda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u žuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmedu poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje želje da je savladam. Cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Možda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti današnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija — prokleta bila! — vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve što je žalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on.
Sad nemam kud da žurim. Žuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.
Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u još dublju tamu?
Izašao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.
— Dugo si ostao — kaže gledajuci me radoznalo.
— Zar megdan traje krace?
— Obicno izlaze brže. I obicno su zbunjeni.
— Jesam li ja zbunjen?
— Ne bih rekao.
Kara-Zaimovo oko nije baš bistro. Neka bude kako on kaže.
— Pricali smo o svemu.
— A o meni?
— Rekao je da dodem sutra.
— Tako. Znaci, sutra....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

Sanuška
23-11-10, 00:28
"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

beli54nl
23-11-10, 08:52
......I opet smo išli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra.
Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti šta mi kaže, a cuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam još stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati još cudnije kad dodem sebi. Licice na pijanstvo, na ružan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da ništa stvarno nije bilo.
Zaim ne zna šta se dešava u meni, on misli da sam uspio.
— To je dobro — kaže — što te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si mu u volji.
Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rjecit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otišao je jedva dišuci, a mucenje nastavljamo sutra.
Zaim gleda u mene zbunjeno, traži rijeci.
— Pa evo, htio bih da te zamolim.
Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih rijeci? Hrabrim ga, bez volje, sjecajuci se:
— Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muci.
Tako je trebalo onaj da kaže meni, malocas.
— Pa, ništa me ne muci. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kažem za muftiju, vec za druge.
— Da li ti se nešto desilo?
— Ništa mi se nije desilo. Kažu da nisam više za službu.
— Otpuštaju te?
— Znaci, otpuštaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kažeš muftiji, da me ostavi. Nisam više za vojsku, ali da vrata cuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto groša godišnje...
— Muftija prima dvanaest hiljada.
— Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto groša, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znaci, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.
Pa, obicno nije mnogo sedamdeset groša na godinu. Znaci, neceš se ugojiti od tih sedamdeset groša, moj Zaime, koji si grdno pogriješio što nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti što ne mogu da te žalim, dugo sam se rvao s karandolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.
— Nisi za vojsku, — rekao sam ništa ne misleci — ali pušku možeš da nosiš. Jatagan možeš da nosiš. Koliko bi tražio da oslobodimo jednog nevinog covjeka. Zatvoren je na pravdi božijoj, ništa nije kriv. Da li bi pristao za sto groša?
Zbunio se.
— Ne znam da li me ispituješ, ili govoriš o necemu što može biti.
— Odgovori mi.
— Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo ništa. A sad, ako je stvar poštena... Sto groša?
— Dvjesta.
— Dvjesta groša! Bože milosni! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša. I nevin covjek? Gdje je?
— U tvrdavi.
— Znaci, dvjesta groša. I nevin covjek, u tvrdavi. Ne bih mogao.
— Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrdavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?
— Pristao bih.
— A sad ne bi?
— Sad ne bih.
— Onda ništa.
— Je li to zbilja ili šala?
— Šala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.
— Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potražim?
— Ako te otpuste, ja cu ti naci posao.
— Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom....

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
24-11-10, 07:34
....Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe. A on mu je važniji od svega na svijetu.
Sreo me istog casa, pred vece, u najteži cas, kad sam išao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni naša lica, ni naša raspoloženja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.
— Ostajem — rekao je oduševljen. — Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me šta sam govorio s tobom, i ja sam pricao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta groša, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar covjek, kaže, to za tebe, a i ja kažem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba ništa da govoriš sutra.
— Dobro.
Nije ni znao da sam mu pomogao.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog života. Dave se i osporavaju, neprestano...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
25-11-10, 10:38
...Na dugom hodniku što obuhvata stari han kao cetvrtasti obruc, ljudi su zakrcili prolaz. Pred vratima jedne sobe cekali su uzbudeni, sabivši se u gomilu, zatvorivši nepravilan krug, u cijem je praznom središtu stajao stražar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao zacepljen kanal, cula se šuštava šaputanja, ljutita i zacudena, gomila ima svoj jezik, drukciji od jezika kojim se služi svaki od ovih ljudi, lici na zujanje pcela, ili na režanje, gube se rijeci a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinacna raspoloženja a ostaju zajednicka, opasna.
Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoc, sad ce dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio covjeka.
Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime ništa ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da cujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmišljajuci, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Ucinio je to sinoc, gonili su ga, sklonio se u tekiju, a jutros otišao da pije, misleci da je siguran. Zacudio sam se kako je uzak krug što se zatvara oko ljudskih života, i kako su izukrštane staze kojima hodimo. Sinoc ga je slucaj doveo do mene, a sad je slucaj mene doveo da mu vidim kraj. Možda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze božje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, cekao sam da mu vidim lice što me zbunilo sinoc, i njegovu porušenu sigurnost, ili zlocinacku drskost, da ga odbacim. Slušajuci oko sebe utišan razgovor kako je izvršeno ubistvo, nožem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umiješan u ružnu stvar, kako sam proveo tešku noc, mucen savješcu, nicim ne predosjecajuci da je to ubica, uprljan susretom, ponižen njegovim rijecima, kriv što je pobjegao i što je mogao da ne ucini ludost i da ne svrati u kafanu.
Ali uzalud sam sve zamišljao težim, optužujuci se i pretvarajuci da osjecam gadenje. Bilo mi je u stvari lakše, mucan teret je spao s mene, nestajalo je more što me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica što nosi tudu smrt na oštrici hitrog noža, nizašto, za rijec ili za zlato, svim srcem sam želio da to bude, tako bih ga se riješio. Zato me držao taj osjecaj olakšanja: sad cu ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinocnju noc što je kao vatra ožegla sve što je bilo cuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrecnik, i svejedno je da li cu ga pljunuti ili ožaliti, on u meni može pokrenuti samo tugu, ili gadenje, zbog ljudi...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
26-11-10, 08:35
Po tihim uzbudenim glasovima što su šumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaci, i oluja i tišina), glasovima punim mržnje, uzbudenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga življe kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu što su se premještale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima što su nailazili, grc što ih je stegao oduzevši im glas, i dah valjda. U potpunoj tišini culi su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dižuci glavu, pokušavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio izmedu dva stražara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled naviše, niceg se nisam sjecao od sinoc osim bijele košulje i oštrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih žila, ni o njima ništa ne znam, zaustavio sam pogled na mršavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez žurbe, i bez volje, prenio oci na lice. Nije bio onaj od sinoc.
Znao sam to i prije nego što sam ga vidio.
Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, ucinilo mi se da se cak smiješi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je šta se s njim dešava, ili je zadovoljan što ga ljudi posmatraju. Stražari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je ležao ubijeni trgovac.
Pošao sam hodnikom, ovo me se ne tice. Nisam se zacudio što nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a želio sam da bude, cekao sam cudo. Možda sam mu ucinio nepravdu, a možda i nisam, dovodeci u vezu spoljašnje uzroke, a zaboravljajuci sve što sam jutros i sinoc mislio o njemu. Ali nije bio važan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokušaj da ga uništim, da kaznim sebe i izbrišem trag što ga je ostavio. Suviše sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, želeci cak da pobjegne potjeri i sacuva slobodu, kao neukrocena rijeka. Bio je jedna mogucnost, rijetka i neobicna, koju je trebalo sacuvati. Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj život u casu slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam želio da bude ubica, sve bi tada bilo lakše. Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, lici na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao što ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve što je opasno.
Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i cekao...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
27-11-10, 08:33
Znao sam šta je trebalo uciniti, prici mu i zagrliti ga, bez casa gledanja i oklijevanja. Time bi sve medu nama bilo riješeno na najbolji i najjednostavniji nacin, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponašamo kao otac i sin. Ali je teško bilo pružiti ruke i zagrliti ovog sijedog covjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plašeci se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se držimo i šta da kažemo jedan drugome, izmedu našeg posljednjeg videnja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je život rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovašeno starošcu, oci ukoceno uprte u mene, ništa nije kao nekad, sve sam morao da nadomještam, oštre zategnute crte, snažan glas, jednostavnost jakog covjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog necega da ga zamišljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjecanju. A bogzna kako je on mene vidio, šta je tražio i šta je našao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponašaju, a najmucnije je zbog zamišljanja kako je.trebalo da bude, šta smo mogli i šta nismo mogli da ucinimo.
Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlažne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen necim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starceva što je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbudenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio celom, ili me savladala priroda, cudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu pocele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci što sam je nosio. Ali sam, zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zaštitu, osloboden godina, dogadanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zašticen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispricam kako sam sinoc jurio mahalama uplašen griješnom uzbudenošcu ljudi, i sam otrovan cudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrecan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, došao je zbog njega, znam i želio sam da mu kažem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao šta da ucinim, sve se išcašilo u meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utocište na njegovim prsima, malen kao nekad.
Ali kad je nježnost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog covjeka, zbunjenog i uplašenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promašio u životu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da ništa ne bi shvatio od svega što sam mislio da kažem, iako nisam ni mislio vec strasno želio, kao dijete, kao nemocnik: odmah bi me sprijecile njegove užasnute oci i budni stražari moga razuma. Željeli smo isto jedan od drugoga, uzdajuci se on u moju ja u njegovu snagu, nemocni obojica, i to je bilo najžalosnije u ovom videnju bez svrhe.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
28-11-10, 10:09
Upitao sam ga zašto nije došao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi me obradovao. I ljudi ce se cuditi, zašto da traži konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svacije svratište, dobro za covjeka koji nema nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.
Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgadao ono što je trebalo da dode, odgovarao je samo jedno: sinoc je kasno stigao i nije htio da smeta.
Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.
Nije pristao da prede u tekiju, po podne se vraca, nocice kod prijatelja u jednom selu.
— Ostani dan-dva, odmori se.
Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slažuci rijeci u skladno složene recenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neužurbanom govorenju, cinilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao rijeci. A sad je to nemocno odmahivanje rukom znacilo predavanje pred životom, odustajanje od rijeci koje ne mogu da sprijece ni da objasne nesrecu. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim više nije znao ni da razgovara, užas pred gradom što ga je docekao zlocinom i mrakom, nesnalaženje pred nevoljama što su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrši posao zbog kojega je i došao, pa da odmah pobjegne iz ove varoši koja mu je oduzela sve što je imao, sinove, sigurnost, vjeru u život. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oci. Bilo mi je žao i teško.
— Rasuli smo se — rekao je — samo nas nesrece okupljaju.
— Kad si cuo?
— Neki dan. Naišle neke kiridžije.
— I odmah si pošao? Uplašio si se?
— Došao sam da vidim.
Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjuci mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.
Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve što cu reci za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni ocekivanje, sujevjerno se cuvajuci da ne kaže ma šta odredeno, pIašeci se zle magije rijeci. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo:
— Ti si ovdje ugledan, poznaješ sve prve ljude.
— Nije ništa opasno. Govorio je nešto što nije trebalo.
— Šta je govorio? Zar se i za rijec zatvara?
— Danas cu ici muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.
— Treba li i ja da idem? Reci cu da su pogriješili, zatvorili su najpoštenijeg, o, ne može uciniti ništa ružno, ili cu kleknuti na koljena, neka vide roditeljsku žalost. I platicu ako treba, prodacu sve i platicu, samo neka ga puste.
— Pustice ga, ne treba da ideš nikud.
— Onda cu cekati ovdje. Necu izaci iz hana dok se ne vratiš. I reci im da mi je samo još on ostao. Uzdao sam se da ce se vratiti kuci, da mi se nece ugasiti ognjište. A opet bih sve prodao, ništa mi ne treba.
— Ne brini, sve ce biti dobro, s božjom milošcu.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
29-11-10, 08:55
...Sve sam izmislio, osim božje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kažem da o bratu ne znam ništa. Otac je živio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguca zaštita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.
Izašao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajuci kako da je izvršim, pritisnut neopreznom rijecju što je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova žalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega više ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kažem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je još onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir duši griješnog derviša Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je živ. Nikad ne bih saznao to mišljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukcije, tudim ocima. Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio? Zar ovo što cinim za njega nije ništa, zar smo toliko odvojeni, toliko drukciji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? Cak ni žalosti nije bilo u njemu što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konacno prežaljen. A može biti da pretjerujem, možda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreci onaj kome je najteže.
Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve pocne da se ruši i odronjava? Život je izgledao cvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
30-11-10, 07:33
S brda, iz ciganske mahale, što se povukla u vis i na kraj, zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna, durdevsko veselje se srucivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeci.
Budale, mislio sam nesabrano, jucerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu.
Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoc. Nije bila ni ljutina, vec uvrijedenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj život, ništa izvan nje ne postoji.
Nesavladivo je teško sve što sam mogao da ucinim, licilo je na prestup ili na prve korake u životu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih tražio drugi ni bolji razlog izvan tog uobicajenog što lijepo zvuci i objašnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata: zašto mi je to ucinio. U pocetku sam pokušavao da se odbranim od te sebicne misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, što njegovu nevolju smatraš samo svojom nesrecom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomogneš, ne misleci na sebe.
Tako bi bilo ljepše, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemocnoj cistoj misli: da, brat mi je, ali baš zato je teško, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmješljivo ili sažaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguce, samo ti se cini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.
Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjecaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš cist i slobodan, neko tvoj ce ti zagorcati život.
Skrenuo sam iz caršije, putem pored rjecice, iduci za njenim tokom, izmedu bašca i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadržavaju se; najbolje bi bilo otici za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje izmedu brda, znam da ne valja kad covjek želi da pobjegne, ali se misao sama oslobada kad joj je teško. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajuci, držim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vracam, uvijek ima vremena za ono što je neprijatno.
Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad covjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.
Idi od mene, odvratna nemoci, zavaravaš me lažnim slikama rasterecenja, koje nisu cak ni želje.
Putem iza sebe zacuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dželep goveda išao je pored rijeke u oblaku prašine.
Skrenuo sam u jednu baštensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, što je zatvorenih ociju jurila na šibe gonica.
Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi, u tom uzbudenom mukanju, vici i psovkama što su se razlijegali rijecnom dolinom.
Uvijek isti.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
01-12-10, 08:16
Poznao je i on mene, i odvojivši se od dželepa, od gonica, od oblaka prašine, dokasao do moje kapije.
— Ne bih želio da baš tebe pregazim — rekao je smijuci se. — Da je neko drugi, ne bih žalio.
Sjahao je, lako, kao da je tek pošao na put, i snažno me zagrlio. Bilo mi je cudno i nelagodno kad sam osjetio kliješta njegovih šaka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A baš to me i cudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna životna vedrina što se presipa kao voda, bezvredna jer je svacija.
Vraca se iz Vlaške, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nešto govorim. Sinoc sam bio spreman da ga izdam sestri.
— Potavnio si — kaže.
— Imam briga.
— Znam.
Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tudim zemljama, hiljade milja je prešao trgujuci, i tek što je stigao, sve je cuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
— Zašto je zatvoren?
— Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da ucini.
— Da je ucinio zlo, znao bi.
— Bio je miran — rekao sam, ne razumjevši ga.
— Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo. Žao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?
— U tvrdavi.
— Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam šta je u njoj. Doci cu veceras u tekiju, ako ti necu smetati.
— Zašto bi mi smetao!
— Kako je hafiz Muhamed?
— Dobro.
— Sve ce nas on ukopati — nasmijao se opet.
— Cekacemo te veceras.
Nece mi ni pomoci ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspoloženje, i bistar um, prazno i površno. Ali je on bio jedini covjek u kasabi koji mi je rekao rijec saucešca, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kažem, licila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
02-12-10, 08:44
...Odjahao je ispred volovskih rogova, spuštenih kao za napad, zavijen prašinom što je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajuci ih.
Držao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoc, i zbog onog što cekam.
U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tišinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuce su skrivene u granama drveca iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajuci se u samocu i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a želio sam da odem, odlažuci sve prije nego što sam išta pokušao. Možda bih i otišao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakše, ali sam tada iz caršije cuo uplašeno udaranje bubnja, drukcije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove što su se dozivali u zajednickoj muci, licilo je na napadnutu košnicu, zujale su uskomešane ljudske pcele, odlijetale da pobjegnu i vracale se da brane, vicuci kletve i dozivajuci u pomoc. Iznad kasabe dizao se polako siv koncic dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavši vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.
Uskoro je stub vatre ojacao i poceo da se širi iznad kuca, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, žestok, bujan, skakao sa neskrivenom radošcu s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.
Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrecom, uvijek smo ugroženi, uvijek se nešto ružno dešava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teža od ove, i važnija, cak sam sa zadovoljstvom poceo da gledam u vatru, nadajuci se da ce ljudi pred njom ostati nemocni, i da ce se tako riješiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.
I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvršim ono što sam naumio, odlucio sam da ne odgadam. Nisam mnogo razmišljao, ali je možda oživjela u meni nada da je lakše govoriti o milosti u ovakvoj nesreci koja podsjeca ljude na krhkost i nemoc pred voljom gospodnjom.
A imam prava da znam o rodenom bratu onoliko koliko treba da mi kažu, koliko bi rekli svakome, dužan sam da mu pomognem, ako je moguce. Ružno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrdivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio šta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da žalim njega, cak nisam znao ni šta je važnije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.
Pred muselimatom je stajao stražar, sa sabljom o pojasu i malom puškom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoružanim stražarima koji stoje kao prepreka...


M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
03-12-10, 10:14
— Je li muselim u muselimatu?
— Zašto?
Potajno sam se nadao da necu naci muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, cudo bi bilo da je baš ovdje kad ga ja tražim, možda me ta skrivena misao i natjerala da dodem, jer ga necu naci, i otišao bih odgodivši posjetu za drugi dan. Ali kad me stražar, s rukom na jabuci puške, drsko upitao ono što ga se ne tice, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo našlo oduška, jedva docekavši da se istutnji kako bilo. Ja sam derviš, šejh tekije, i jedan sejmen ne može da me docekuje tako, s rukom na pušci, makar i zbog ove odjece koju nosim. Bio sam iskreno uvrijeden, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje možemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i znacaj, oznacilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje. A sve to nije moglo da posluži kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otišao s olakšanjem.
— Ja sam šejh mevlevijske tekije — rekao sam tiho, smirujuci srdžbu. — Treba da se vidim s muselimom.
Stražar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim rijecima, sumnjicav, uvredljivo nemaran prema onome što sam rekao. Uplašio sam se tog kurjackog mira, ucinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuce kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoc gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrdavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.
Ne žureci, ocekujuci još nešto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog stražara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav derviš hoce muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezlicenja, možda je tako bolje. Muselim sad nece odbiti mene vec nekog bezimenog derviša.
Cekali smo da ta poruka prode kroz hodnike i da se vrati odgovor. Stražar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajuci me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li ce me primiti ili odbiti, njegovo crno mršavo lice zracilo je spokojnom bezobzirnošcu kojom ga je hranilo ovo mjesto.
Cekajuci, pokajao sam se što sam se zainatio da predem ovu prepreku, misleci da je ništavna, a ona je isto što i muselim, njegova ispružena ruka. Sad više nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam šta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguce, pokrenuo sam citav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor više ne može biti uzgredan, dat mu je znacaj prava. A bice priznanje kukavicluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Želio sam da sacuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjecam je u svim žilama.
Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamišljao šta cu reci, uzalud sam zamišljao izraz lica koji cu unijeti u sobu, vidio sam zgrcene crte usplahirenog covjeka koji nije znao cak ni šta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da cini nešto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Šta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kažem: sve...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
05-12-10, 21:29
Pozvali su me da udem.
Muselim je stajao kraj prozora, gledao požar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Nicim mi nije pomoglo to nepokretno lice.
U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oci, što su cekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam izmedu njega i pocinjenog nepoznatog zlocina, i on me gurao od sebe, bliže prestupniku.
Mogao sam da udem u razgovor na više nacina, da nisam bio uzbuden. Mirno: — Nisam došao da branim vec da pitam. Široko: — Kriv je cim je zatvoren, mogu li da znam šta je ucinio? Umjereno uvrijedeno: — Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poci s nekom namjerom, s nekim odredenim htijenjem, pokazujuci više cvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori nacin, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.
— Htio sam da pitam za brata — rekao sam smeteno, pocinjuci kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajuci slabo mjesto, ne uspjevši da pripremim povoljniji prijem i utisak. To teško neprobudeno lice me prisililo da kažem šta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.
— Brata? Kakvog brata?
U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u cudenju što sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nešto nevažno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.
Neka mi oproste svi casni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu doživjeli iskušenje da zaborave ponos, ali moram da kažem, ništa mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strašna daljina koju je postavio izmedu mene i sebe. Uplašilo me to, jer je bilo neocekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrožen, brat nije postojao kao moguca spona izmedu nas, trebalo ga je oživjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali šta sam mogao da kažem da ne nanesem štetu bratu i da ne uvrijedim muselima?
Rekao sam da žalim što se to desilo, nesreca me pogodila kao smrt moga najbližeg, sudbina me nije sacuvala od nevolje da rodenog brata vidim tamo kuda odlaze griješnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s cudenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama casno služim Bogu i vjeri. I još dok sam govorio, znao sam da je to ružno, cinio sam izdaju, ali su rijeci tekle lako i iskreno, tužba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plac nad sobom, zbog kukavicluka kojem nisam znao pravi razlog, zbog sebicnosti što je ugušila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nešto u meni, ružno je, zar si došao da sebe braniš, od cega, brat je u opasnosti, stidjeceš se poslije, otežaceš mu položaj, ucuti i izadi, reci i izadi, reci i ostani,pogledaj mu u oci, samo te plaši svojim kumirskim licem,ucutkaj bezrazložni strah, nemaš cega da se bojiš, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono što moraš.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
06-12-10, 12:07
I rekao sam. Da je brat, kako sam cuo, ucinio nešto što možda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nešto teško, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono što nije.
Bilo je malo to što sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno pošteno, ali to je sve što sam mogao. Obuzimao me težak umor.
Njegovo lice ništa nije govorilo, nije odavalo ni srdžbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izade i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjecao da sam tada mislio kako je u strašnom položaju svako ko moli: nužno malen, ništavan, pod tudom nogom, kriv, ponižen, ugrožen od tudeg hira, željan slucajne dobre volje, podložan tudoj moci, ništa od njega ne zavisi, cak ni izraz straha ili mržnje koji ga može upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, što me jedva vidio, prestao sam da ocekujem dobru rijec ili milost, i samo želio da odem, a sve neka se svrši kako alah hoce.
Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je vec svejedno, mrtvo kao što je i cutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mucilo gadenje.
— Brat, veliš? Zatvoren?
Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugašena, samo se još dim vukao iznad caršije, trom, crn. Šteta što nije sve uništila.
— Znaš li zašto je zatvoren?
— Došao sam da pitam.
— Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je ucinio.
— Nisam došao da molim.
— Hoceš li da ga optužiš?
— Necu.
— Možeš li da navedeš svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukažeš na druge krivce? Ili saucesnike?
— Ne mogu.
— Šta onda hoceš?
Govorio je lijeno, s prekidima, okrecuci glavu u stranu, kao da je uvrijeden, kao da mu je mucno što mora da objašnjava tako jasne stvari i što gubi vrijeme s nerazumnim covjekom.
Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavicke sebicnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga što me ponizio, što je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dušmanin. Navikao sam da slušam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, cak i to što sam pitao za brata licilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog covjeka, a možda još više njegova prostacka neuctivost, ugušila u meni dugu naviku. Osjecao sam da postajem zelen od mržnje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoce, on nastoji, cak i ne nastoji, on zraci osjecanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zašto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tice me se, ali kako smije prema meni tako da se ponaša? Još me zavaravala misao o znacaju reda i poziva kome sam pripadao...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
07-12-10, 13:31
...Ljudi žive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj cudni dželepcija, Hasan, što nikad nece prenagliti ni stradati zbog nepromišljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenadenja u sebi.
— Šta hocu? — rekao sam, cudeci se sam sebi i znajuci da nije dobro što to govorim. — Nije trebalo to da kažeš. Je li zlocin upitati za brata, ma šta da je ucinio! To mi je dužnost, i po božjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?
— Rijeci su ti teške — rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teškim ocima. — Na cijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.
— Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?
— Je li kurjacki braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?
Htio sam da kažem da je kurjacki biti surov po svaku cijenu. Covjek strada naglo. Dobro je što ništa nisam odgovorio na njegov izazov, on osjeca potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude.
Poslije sam bio potišten, ljutina me brzo prošla, a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena. Odgovorio sam oštro, jer sam bio suviše napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmišljene porive. Sve što se tada ucini, obicno je štetno: to je oblik glupog junaštva, samoubilacki prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. I zakašnjelo naknadno razmišljanje koje nicemu ne služi.
Desilo se ono cega sam se najviše plašio, receno mi je da branim brata, suprotstavljajuci se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj licni gubitak pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore može biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je što u stvari nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strašne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani. Nisam bio nigdje...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
08-12-10, 09:54
...Drago mi je što je podne blizu, što necu ostati sam, odvojicu se molitvom od današnjeg dana, ostavicu mucnu misao pred džamijskim vratima, cekace me sigurno, ali cu bar neko vrijeme biti bez nje.
Kad sam stao pred nekoliko vjernika i poceo molitvu, jace nego ikad osjetio sam zaštitnicki mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tišinu bijelih zidova i cadave tavanice, materinsku nježnost suncanog svjetla što je iskrilo na zlatnim zrncima prašine. Ovo je moja državina, pohabani cilimi, bakreni svijecnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruženim na koljenima, moja tišina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam cilimsku šaru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome što traje duže od nas, iz dana u dan vršim svetu dužnost u ovoj kuci što je postala moja, naša i božija, krijuci i od samog sebe da je bila najviše moja. Ali toga dana, toga podneva, osloboden more, vracen iz cudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stišani mir, ja nisam vršio dužnost, bio sam siguran da nikome ne služim vec da sve služi meni, da me zaklanja i vraca, da potire ružan san o necemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjecao da mi se vraca poremecena ravnoteža zbog svega što je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga što se zatvarao kao odbrana, kao tvrdava, opravdavajuci me i potvrdujuci. Ne prekidajuci molitvu, vršeci je navikom, vidio sam suncevu zraku što se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajuci me; cuo sam vedar svadalacki cvrkut vrabaca oko džamije, neprekinut žamor njihovih glasova, veselo žutih, cinilo mi se, kao žito i sunce; i nešto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajuci me, budeci sjecanje na ono što je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga oživljavam, živo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobliceno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, možda u djetinjstvu, koje više ne postoji u sjecanju vec u žaljenju, možda u želji da bude, i biva, prozracno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran šum krvi, suncana radost ni zbog cega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam želio da prekinem taj cudni zaborav...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
09-12-10, 09:22
...A onda se prekinuo sam.
Ucinilo mi se da iza mojih leda, medu ljudima u molitvi, stoji moj sinocnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u džamiji, ušao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se cuje drukcije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba vec zahtjev, oci su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Došao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostacemo sami poslije namaza, da ga pitam što sam propustio sinoc. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zašto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bježanje. Bježanje od ovoga što jest, spasavanje nesvjesnim sjecanjem i ludom željom da ne bude stvarnosti, neostvarivom željom, natjerala bi me u ocaj da je bila stvarna misao, a ovako se cak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrašnje snage tražile izgubljeni mir. Nisam bio svjestan u tom casu da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i možda sam zato i želio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajuci ga od casa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Želio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na rijeci bez sadržine, i duža nego ikad.
O cemu bih s njim govorio? O sebi nece da kaže ništa, uvjerio sam se sinoc. Govorili bismo o meni. Sješcemo ovdje, u ovaj prazan prostor džamije, u svijetu a izvan njega, sami, smiješice se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh vec pronicljiva hladnoca, pogled koji sve vidi ali se nicemu ne cudi, slušace me pažljivo, zagledan u šaru cilima pred sobom ili u suncanu zraku što se uporno probija kroz iskricavu sjenku, i reci ce mi istinu od koje ce mi biti lakše...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
10-12-10, 07:48
...Zamišljajuci taj razgovor, oživljavao sam njegov lik, ne cudeci se kako sam mnogo od njega zapamtio, cekao sam da ostanemo sami, kao sinoc, da nastavimo neobicni razgovor, ne krijuci se. Taj nemirni pobunjeni covjek koji je mislio suprotno od svega što sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao covjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve što je cinio bilo je ludo, sve što je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali pošten, ne zna šta hoce ali zna šta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put prešao od sinoc. Jutros sam htio da ga predam stražarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga možda prijavio, i to dvoje nema medu sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u cvor. Jedini on. Ne znam zašto, možda što je patio, što je u mukama stekao iskustvo, što ga je pobuna oslobodila naviknutog mišljenja koje veže, što nema predrasuda, što je rašcistio sa strahovima, što je pošao putem koji nema izlaza, što je vec osuden i samo junacki odgada smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, više nego mi koji klecamo od naucenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogucom krivicom. I mada nikad ne bih pošao putem odmetništva, ni u mislima cak, rado bih cuo njegovu istinu. O cemu?
Ne znam o cemu...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
11-12-10, 08:47
Reci cu mu ovako:
Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauce. Ucili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao šta treba da cinim, derviški red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjecanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajuci se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri videnja u ovih dvadeset godina nisu ništa ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj službi vjeri, iako sam više osjecao ponos što sam našao širu porodicu, nego žalost što sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreca. Kažem tu rijec, jer ne znam pravu, ne mogu da kažem ni pravda ni nepravda, i tu pocinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vršeno nad drugima, cutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujuci odgovornost na druge, ili se navikavajuci da ne mislim o onome što nije moja krivica, priznavajuci cak da se ponekad mora uciniti zlo radi veceg i važnijeg dobra. Ali kad je bic vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladica, nesposoban je za zlocin. Ali evo, ne branim ga dovoljno cvrsto, a njih ne opravdavam, cini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suocili sa životom izvan moje prave putanje, natjerali me da se odredujem. Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio cvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da placem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleci. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishace, buntovni mucenice, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlucnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishace, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da ucinim ni na jednu stranu, izgubicu se i propasti.
Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujuci da je više tu, i ne znajuci šta bih mogao da mu kažem od sve te muke što ni imena nije imala. A bila je opasna misao da baš njemu povjerim ono što nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan derviš, nijedan od ljudi s kojima se susrecem, vec odmetnik, bjegunac, covjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to cuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Bože, da iz ovih iskušenja izadem isti kao što sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se ništa nije desilo...

M.Selimovic/odlimak/Dervis i smrt

beli54nl
12-12-10, 09:42
Spas i mir Ibrahimu,
Spas i mir Musau i Harunu,
Spas i mir Ilijasu,
Spas i mir Ishaku,
Spas i mir nesrecnom Ahmedu Nurudinu.
Ljudi su izlazili, kašljucajuci, tiho šapucuci, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srecom, sam na žalost, bojeci se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mucim neodlucnošcu.
Napolju se cula strka, neko je vikao, neko je prijetio, necu da cujem rijeci, necu da znam ko vice i ko prijeti, sve što se u svijetu dogada ružno je, primi, Bože, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i želju da izadem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da izmedu njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je vec nicije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemocne utjehe i podsjecanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rada nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.
Otac me ceka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je još on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me ceka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo ništa, prvo ce me njegove oci upitati, i ja cu odgovoriti, sa osmijehom, imacu toliko snage, zbog njega, receno mi je da ce brat biti pušten uskoro, ispraticu ga s nadom, zašto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vraticu se tužan...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
13-12-10, 12:29
Udisao sam svježu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišce na mojim dlanovima, da budem blagi miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pružacu ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve iz pocetka.
A pocetka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga odredujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ružno nastavljanje.
Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti, Hasan me ceka u tekiji. Otac me danas cekao u hanu, Hasan veceras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskršcima, ne daju mi izaci iz brige. — Odmah mi javi kad ga puste — rekao je otac na odlasku. — Necu se smiriti dok ne cujem. A najbolje bi bilo da dode kuci.
Najbolje bi bilo da nije ni išao od kuce.
— Otidi sutra muselimu — napomenuo je da ne zaboravim — i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.
Drago mi je što je otišao, teško je gledati u njegovo lice, koje je tražilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laž. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ružno sjecanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u celo, opet je bio otac, gledao sam za njim, išao je poguren, vodeci konja kao da se naslanja na njega, okrecuci se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tužan i usamljen, sad je to bilo konacno, varke više nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga baš u casu kad smo se prepoznali, ništa nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoci...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
14-12-10, 17:19
...Stajao sam usred širokog polja kad je otac uzjahao konja i zašao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.
Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujuci ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a suncana strana je bježala od nje, uzmicuci prema drugom brdu. Daleko je noc, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavadenoj širini što se zamracuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuda a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemocan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuca u pristranku, zacula necija pjesma, probijala se kroz suncani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoc, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne zacaranosti.
Nisam izbjegao Hasanovu netraženu pažnju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u cardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prašine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je licio na mladog agu koga je život razmazio, ne tražeci od njega ni napor ni hrabrost.
Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dželepcija i bivši muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaže ono što zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, šaleci se, ne pridajuci znacaja ni onome što je cuo ni onome što je odgovarao. Uvijek sam se cudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajuci ih u lude oblike.
Upitao me kad smo se pozdravili:
— Jesi li saznao štogod za brata?
— Nisam. Ici cu sutra opet. A ti, kako si putovao?
Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.
Rekao je nekoliko obicnih recenica o svom putovanju, šaleci se, kako uvijek zavisi od volje božije i od cudi stoke, i on svoju volju i cud podreduje njima, a onda predložio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku živih bica, pitanje od znacaja sve dok ima živih bica i pogodno za sporenja, narocito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slažuci se u svemu.
Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca cutao, ili govorio o najobicnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, cudno i netacno, Kur-anom nepotvrdeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je procitao, maštom oživljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim videnjima svijet stvarao i rastvarao. Licilo je na bogohuljenje, ali smo se vec navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervišem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepše i najrede pravo u našem redu, i nije se smatralo da je suviše štetno ono što je ponekad govorio, jer je bilo prilicno nerazumljivo...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
15-12-10, 09:33
Izgledalo mi je sasvim neobicno, nezamišljivo gotovo, kako jedan bezazlen ucenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobricini, nekadašnjem alimu i sadašnjem gonicu stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam šejtan potrudio da sastavi ova dva covjeka koji niceg zajednickog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi ocekivao.
Ovaj mladi covjek me uvijek iznova iznenadivao nekom neocekivanošcu koju nije bilo lako objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve što je cinio bilo je neobicno, izvan svega što bi se moglo pretpostaviti. Završio je školu u Carigradu, hodao po Istoku, bio muderis na medresi, službenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog neceg živio u Dubrovniku, vratio se s jednim dubrovackim trgovcem i njegovom ženom, govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokožu Latinku crne kose i sivih ociju, što sad s mužem živi u Latinluku, tužio sudu nekog dalekog rodaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tužbe kad je vidio koliko djece taj nesrecni rodak hrani, oženio se kcerkom tog dalekog rodaka koju su mu nametnuli da se oduže za imanje, a kad je vidio cime su ga usrecili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih ostavivši u svojoj kuci, i poceo da se bavi trgovinom, odlazeci na istok i zapad, na užas porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, šta je bilo njegovo, teško je reci. Nijedno, smijao se on, ali se od necega mora živjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suviše govorljiv za službu na Porti, suviše bujan za muderisa, suviše obrazovan za dželepciju. Govorilo se da je otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko prica o njegovu poštenju koliko i o nepoštenju, o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tužbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pricali da je bestidan jer živi sa Dubrovkinjom, pored muža mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muž iskorišcuju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagadanja, narocito u pocetku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u životu. Družio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijancio s barabama, šalio se s kalfama, ravan svakome u svemu cime se bavio, a opet promašen u svemu.
Nisam želio da govorim s njim o bratu, bio bi ožalošcen ali zakratko, ozlojeden ali zakratko. A mucio me i sinocnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije došao.
Srecom, nije nametljiv. I srecom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako cu moci sve da odložim.
Vlaga i toplina su izvor života, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se dugo stvarala, najprije su ponikla živa bica, bez oblika, bez udova, zrnca i štapici u kojima je tinjala životna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajuci bez svrhe i bez cilja, živeci u vodi, odlazeci na kopno, zavlaceci se u mulj. Hiljade godina je tako prošlo...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
16-12-10, 07:25
— A Bog? — pitao je Hasan.
Bilo je to šaljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga cuje.
— Hiljade godina je tako prošlo, ta mala nemocna bica su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Radala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez icega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokušavanja.
— A Bog?
— Bog je tako htio.
Morao je tako da kaže, iako je zvucalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed više uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opštom tvrdnjom, nego što je odgovarao na izazov.
Zacudilo me držanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao božije ucešce u stvaranju svijeta, a Hasan je samo šaljivo na to upozoravao, ne želeci da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steci.
Znao sam, bila su to nešto izmijenjena ucenja grckih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom ucenju, covjek je postepeno postajao ono što jest, polako se prilagodavao prirodi, potcinjavajuci je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije više tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, prešavši ogroman put od crva do gospodara zemlje.
— Rdav gospodar — nasmijao se Hasan.
Spor je i poceo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rdavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteci se što je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i pošao je za dokazom cak do klice svijeta.
Stotinu prigovora moglo se uciniti svemu što je hafiz Muhamed govorio, od objašnjenja postanka živih bica, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je covjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od božije volje. Ali kad sam se umiješao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogrešenja, izgledalo mi je smiješno da se sporim oko suviše poznatih stvari. Važnije mi je bilo nešto drugo: zar nije naivno mišljenje da je covjek ugodno smješten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?
Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujuci odjek svojih nepoznatih misli, unoseci neocekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da prede preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne ticemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošcu. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tude gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište cudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedacama što ih ona pruža u izobilju. Ili nicija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se cvrsto držimo za nju.
Mi nismo nešto u necemu, vec ništa u necemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.
A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplašio sam se da sam razgolitio sve što sam htio da sakrijem. Odgovarao sam današnjem danu i svojoj ozlojedenosti. Doveo sam u neugodan položaj i sebe i njih dvojicu.
Hafiz Muhamed je gledao u mene zacudeno, gotovo uplašeno, a Hasan rastreseno, smiješeci se, i ja sam tek u njihovim ocima sagledao pravu težinu svojih rijeci, o kojima ranije nisam razmišljao. Ali me savjest nije prekoravala, cak mi je bilo lakše.
Hasanov izraz lica postao je neocekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujuci glavom, kao da se izvinjava što govori ozbiljno. Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice još gore. A željeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što covjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bica koje želi moc, jer se boji.
— Ovdje smo, na zemlji — rekao je hafiz Muhamed uzbudeno. — Poricati da je ovo mjesto za nas, znaci poricati život. Jer...
Zakašljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaže sa mnom, ne uspjevši da smiri uzbudenu bolest.
— Treba da ideš u sobu — upozorio ga je Hasan. — Hladno je, vlažno. Da ti pomognem?
Odbio je rukom: ne treba. I otišao, kašljuci: nije volio svjedoke u bolesti.
Ostali smo sami, Hasan..

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
17-12-10, 07:58
Šteta što se nismo mogli rastati bez ikakva objašnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje bi bilo ustati i otici, teško je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije više bilo ni hafiz-Muhameda, koji nam je služio kao spona i kao razlog za opšti razgovor. Cekalo nas je ono što se tice samo njega i mene.
Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio nacina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do covjeka, izražava razumijevanje, olakšava.
— Uplašio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.
— Žao mi je.
— Znaš li šta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kažu sve što hoce, i možeš da primiš ili ne primiš, ostaješ miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zažari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nešto važno dešava. To više nije razgovor.
— Nego šta je?
— Spremnost da se sve baci na lomacu. Suviše te pogodila bratova nesreca.
Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogadajuci suštinu moje pobune, a još više dobronamjernošcu, koja nije u rijecima vec u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u citavom nacinu kako je zracio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obicno krije. Ali ako ga i nisam odbio, želio sam da skrenem razgovor, nisam volio da iko kopa po meni.
— Šta si mislio govoreci o prastarom strahu koji vucemo iz davnine?
— Zar je ovo veceras prvi put što se vidimo? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu. Ako ti nije nezgodno.
Mogao sam da mu kažem: ne tice te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije. Ali nisam podnosio ni svoju ni tudu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila. Rekao sam, izvinjavajuci se, da mi je otac danas došao od kuce, i da nisam baš najboljeg raspoloženja.
— Vec drugi put me odbijaš — nasmijao se.
— Šta bih mogao da ti kažem? Ništa nisam saznao.
— Ni zašto je zatvoren?
— Ni to.
— Onda ja znam više od tebe.
Nije ga lako odbiti.
Ispricao je cudnu pricu, koju sam jedva shvatao svojim ogranicenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam živio.
U okolini grada živio je neki mali posjednik, rekao je Hasan, živio, sad je mrtav. Je li imao stvarnog razloga, zato što je bio necim pogoden, ili je bio naivan, ili pošten, je li bio naprasit, ukoljica, zanesenjak, je li imao nekoga za ledima, ili je imao dokaze, da li je bio lud, ili mu je bilo svejedno šta ce se s njim desiti, teško je znati, a sad nije ni važno, tek taj covjek je poceo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti, optužujuci ih jasno i glasno za ono što svi znaju ali ne pominju. Lijepo su mu porucili da dode sebi, ali on je mislio da ga se boje, i nije prestao da cini ono što nikome nije bilo od koristi. Tada su poslali po njega sejmene, doveli ga vezana u kasabu, zatvorili u tvrdavu, napisali saslušanja u kojima je nesrecnik priznao mnoge grijehe, sam naveo vlastite rijeci protiv vjere, države, sultana, valije, objašnjavajuci da je govorio u ljutini i bijesu. Priznao je cak da je održavao veze sa pobunjenicima u Krajini, da im je slao pomoc, a njegova kuca je bila stjecište njihovih glasnika i povjerljivih ljudi. Poslali su ga sa svim saslušanjima veziru u Travnik, ali je covjek na putu isjecen, sabljama, jer je pokušao da pobjegne. Sad, što se tice tog pokušaja bjekstva, može da misli ko šta hoce, možda je i pokušao da bježi, a možda i nije, svejedno mu je bilo uostalom, jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pricao, nije jedan, ni posljednji, da u sve to nije umiješan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga cak ni vidio, covjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladic, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umiješao. Nisu se poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su razliciti a opet po necemu slicni: u obojici je bilo nešto samoubilacko. Na nesrecu, tvoj brat je radio kod kadije, na nesrecu, kažem, jer je opasna i teška blizina mocnih, i kao povjerljiv pisar nekako je došao do skrivenih spisa. Kako je došao, niko sad ne može saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naišao je slucajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naici.
— Na što je naišao?
— Na saslušanje krivca, napisano prije nego što je covjek saslušan, prije nego što je doveden u kasabu, prije nego što je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvacaš li, unaprijed su znali šta ce govoriti, šta ce priznati, šta ce ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobicno, žurilo im se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrši, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslušanje ondje gdje ga je i našao. I zaboravio što je vidio. Ali nije. Šta je ucinio, ne znam, možda ga je pokazao nekome, možda je ispricao, možda su ga uhvatili s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suviše je znao...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
19-12-10, 09:30
Upitao sam ga, bacajuci kotvu za koju bih se uhvatio:
— Odakle to znaš?
— Slucajno — rekao je mirno, kao da je ocekivao pitanje.
— Možda je sve to nagadanje, prazna prica?
— Nije nagadanje, ni prazna prica.
— Taj koji ti je ispricao, je li na takvom položaju da može znati.
— Zna samo ovo što sam ti kazao.
— Ko je on?
— Ne mogu ti reci, niti je važno! Od njega bi mogao cuti samo ovo što si vec cuo. Šta ti treba više!
— Ništa.
— Bio je toliko uplašen, da mi ga je bilo žao.
— Zašto ti je onda govorio?
— Ne znam. Može biti, da se rastereti. Da ga ne udavi ono što zna.
Bio sam toliko smeten onim što sam cuo, da nikako nisam uspijevao da saberem misli, bježale su kao ptice pred požarom, skrivale se u tamne jame, kao kamenjarke. Strašna se ukazivala preda mnom slika svemocnog zla.
— To je strašno — rekao sam. — Toliko strašno, da jedva mogu vjerovati. Volio bih da mi nisi ispricao.
— I ja bih. Sad. Pa, neka bude kao da ništa nisam rekao, ako ti ne treba.
— To je nemoguce. Stvari ne postoje dok se ne kažu.
— Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kažu. Da sam znao koliko cu te uzbuditi, možda bih cutao. Zašto se plašiš istine?
— Šta imam od nje?
— Ne znam. A možda i nije istina.
— Kasno je sad da se povlaciš. Ne možemo potrti što je receno. Poznajem li ga, tog što ti je ispricao?
Pogledao me zacudeno:
— Htio sam da ti pomognem. Mislio sam da ceš razmišljati kako da spaseš brata, što prije, što brže. A ti si, izgleda, zapamtio samo tog jadnika koji sigurno nocima ne spava od straha. Kao da ne želiš znati ništa drugo.
Možda je to tacno, možda je imao pravo, tom mišlju o sporednom olakšavao sam svoj užasni teret. Samo, nije trebalo ovako razgovarati, a cinilo mi se da znam i kako je trebalo. Na samom rubu usana mi je bilo nepametno, djetinje pitanje: šta da radim, dobri covjece, koji si prešao preko opomene svoga razbora i krenuo u susret drugom covjeku, reci mi šta da ucinim? Zaprepašten sam tvojim otkricem, kao da sam doveden nad provaliju, a necu da pogledam, hocu da se vratim u ono što sam bio, ili da se ne vratim, želim da spasem vjeru u svijet, a to je nemoguce dok se ovaj strašni, ubilacki nesporazum ne otkloni. Kaži mi, od cega da pocnem?
Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno cuvam davno uspostavljene veze, ne znajuci da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo srece da sam poceo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne znam šta bi se desilo, možda mi ne bi znao ništa reci, možda mi ne bi mogao nicim pomoci, ali bi popustio grc moje duše, i ne bih bio sam. A možda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj život, da sam prihvatio njegovo vece i gorce iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se naše namjere potpuno razilazile, on je želio da spase jednog covjeka, ja sam spasavao jednu misao. Doduše, tako sam mislio poslije, a u tom casu bio sam pometen, ogorcen, nesvjesno kivan na njega što je otkrio što nisam znao, svjestan da moram uciniti sve da istina izade na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao bih da cekam, branilo bi me neznanje. Sad više nije bilo izbora, osuden sam istinom.
Obuzet brigom o onome što je moralo da dode, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije daleko, ipak sam mislio kako je mucno da se rastanemo. Da ode bez rijeci, da kažemo nešto suviše obicno, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu rijec i pravi odnos kad su moje licne stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao šta da kažem i kako da se držim. Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna težina predosjecanja, i nezadovoljstvo što nije sve receno, ali sam se i nehotice uzdržavao da ne pokažem hladnocu i uvrijedenost, jer nisam znao da li ce mi ovaj covjek još biti potreban. Kažem: nehotice, jer nisam svjesno smišljao lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi je unutrašnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A možda ce mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam završio razgovor tako da se može ponovo zapoceti ili ne zapoceti, kako bude volja božija.
Rekao sam, s najboljom željom da mi glas bude obican i ljubazan:
— Kasno je. Ti si sigurno umoran.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
20-12-10, 11:16
Iznenadio me odgovorom i postupkom, neocekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je baš zato bio cudan.
Stavio je svoje duge cvrste prste na podlanicu moje ruke što je ležala na naslonu klupe, jedva me dodirnuvši, tek da osjetim ugodnu hladnocu njegove kože i mekih jagodica, i rekao mirno, tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:
— Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znaš više o svijetu i ljudima, mnogo više. Trebalo je drukcije da razgovaram s tobom.
— Kako si drukcije mogao da razgovaraš?
— Ne znam. Kao sa djetetom.
Te rijeci mogle bi da ne znace ništa, ali je na mene ostavio utisak nacin na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez šumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smiješkom tužnim zbog necega što se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobadajucim, i pomislio sam s cudenjem, prvi put, kako u njemu živi nešto veoma zrelo i puno, što se otkriva samo u casovima kad se ne cuva. Pri ovakvoj mjesecini što nas obliva nemirom. U trenucima kad je teško. Zapamtio sam taj obli glas što goni na povjeravanje, i taj osmijeh što miruje, i to pretponocno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjecanju sve, zbog neceg jakog a ipak neuhvacenog potpuno. Možda zato što mi se ucinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, doživio da jedan covjek pokaže svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek radao ili otkrivao, svlaceci zmijsku košuljicu, ne znam ni šta je pokazao, a ubijeden sam da je trenutak bio izuzetan. Razmišljao sam i o tome da je moje vlastito uzbudenje u stanju da preobrazi svaku rijec, svaki pokret, svaki doživljaj, ali je sjecanje ostalo.
Tada je on ustao, uspješno je razvezao uzlove nelagodnosti medu nama, našao je pravu rijec koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopredašnje bezrazložno uzbudenje me nije više držalo, zamijenila ga je ružna namjera, cudnija zato što se rodila neposredno poslije oduševljenja, nego što se javila.
Na polasku izvadio je iz džepa neki zavežljaj i stavio na klupu. — Za tebe — rekao je.
I otišao.
Ispratio sam ga do kapije. A kad je zašao za cošak, pošao sam za njim. Koracao sam tiho, blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, mislice da sam sjenka. Gubi se u tami sokacica, pratim ga po udaru koraka, moji se ne cuju, mekani su i skriveni, nikad ranije nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskršcima obasjanim mjesecinom, i slijedim ga, uokrug, cini mi se, a onda razocaran vidim kako se to varljivo kruženje sužava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod džamije, on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorišta i neko je otvorio, kao da ga je cekao iza kapije. Da je ušao u neku tudu kucu, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao ništa.
Vratio sam se u tekiju, umoran od necega što nije zamor tijela.
Na klupi je ležao Hasanov poklon: Abul Faradžova "Knjiga prica", u skupocjenim koricama od safijanske kože, sa cetiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me što su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene cetiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.
Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradža, sjecajuci se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.
Sjeo sam na klupu i držeci knjigu u krilu, gladeci prstima glatki safijan, gledao mjesecinom umrtvljenu rijeku, slušao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i cudno stišan, želio da zaplacem. Od dalekog djetinjeg Bajrama što se vec izgubio u pamcenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju rijec, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji.
Osjecanje je sasvim neobicno: kao da je svježe suncano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kuci, kao da me obasjala bezrazložna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.
Otkucala je i ponoc, javljale su se nocobdije, kao nocne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam sjedio zacuden. Zbog Abul Faradžove knjige i zbog cetiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj marami, to je jedino što mi je ostalo iz naše kuce, otac mi je donio tvrde gurabije u seljackom peškiru, davno, i maramu, ljepšu, preko grubog cetena. I to je zapamtio.
Teško je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan covjek sjetio. Ni zbog cega, ni zbog kakve koristi, iz cista srca, ili iz šale, možda. Tako se, eto, kupuje pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.
Noc je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smiješan sam sebi zbog uzbudenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam želio da ga se lišim...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
21-12-10, 14:44
Slušao sam s nevjericom. Šta je ovo? Ludilo? Užas koji nas obuzima u teškim snovima? Tamna oblast života u koju neko nikad ne zaviri? Nevjerovatno izgleda da covjek može toliko da ne zna. Jesu li ljudi preda mnom cutali, je li se suviše tiho šaputalo, jesam li bio unaprijed spreman da ne povjerujem, jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo stvorenu sliku o prilicno uravnoteženom svijetu koji je moj. Ako i nisam mislio da je savršen, vjerovao sam da je snošljiv, kako bih mogao primiti da je nepravedan? Mogao bi neko da posumnja u iskrenost mojih rijeci i da me upita: kako to da zreo covjek, koji je proživio tolike godine medu ljudima, vjerujuci da im je blizak i da pronice u ono što kriju od drugih, a nije glup, ne vidi i ne sazna šta se dešava oko njega a što nije nimalo nevažno? Je li to licemjerje? Ili sljepilo? Da nije grijeh kleti se, zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao. Pravdu sam smatrao potrebom, a krivdu mogucnošcu. A ovo je sve suviše zapleteno za moju naivnu misao o životu, stvorenu u izdvojenosti i poslušnosti, trebalo je mnogo crne mašte da se ude u te zamršene spletove odnosa, koje sam primao kao mucnu i casnu, doduše prilicno neodredenu borbu za božiju misao. Ili su ljudi krili od mene, cuvajuci se da ne kažu ono što ne bih želio da cujem? Teško je u to povjerovati. Pa i tada, kad sam cuo, bio sam spreman da ne povjerujem, bar ne potpuno: povjerovati znacilo bi smrtno se uplašiti, ili uciniti nešto, ni rijeci nemam da obilježim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest. Priznajem, ne stidim se, iskrenost mišljenja me pravda, da je sama Hasanova licnost umanjila znacaj obavještenja koje sam cuo. Bio je dobronamjeran ali površan, pošten ali lakomislen, i njegova neodgovorna mašta mogla je da izmisli bogzna kakvu pricu, dodajuci na zrnce istine tovar proizvoljnosti. I kako bi mogao da zna, tek je stigao s puta?

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
24-12-10, 09:23
Išao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo voćke, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljade živih čuda spremnih na oplodnju, osjećao sam opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim.

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica se čula, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar, prodoran, nerazumljiv, žena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrećem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra, u prostranstvu tuđeg svijeta. Zatvorio sam oči, sladak miris peluda je u meni, i slušao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava. Nije to bilo sjećanje, već prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je očeva, to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće. I kukavičin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, šesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prošli, a ništa zaboravio nisam, sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruč dviju šaka, miris na miloduh, neiščilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naišao je dječak, kidao je cvijeće i bacao iznad glave, grudama tvrdog čačka gađao ptice, izvikivao nerazumljive riječi, svoje, veseo i bezbrižan, kao mače. Ugledavši me, umirio se i pošao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog dječaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upoređujem. A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću, kao i sad, ili što su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam dječaka, oči su mu kao kudeljin cvijet, isto što i onog nekadašnjeg, pitanje je staro i zvoni tužno, ali on to ne zna.

Srećom, razgovor između nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olakšice, bez druge potrebe, kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode.

— Čiji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

— Ne tiče te se.

— Ideš li u mekteb?

— Ne idem više. Juče me hodža istukao.

— Za tvoje dobro te istukao.

— Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan.

— Ne govori ružne riječi.

— Zar je patlidžan ružna riječ?

— Veliki si đavo.

— Ne govori ružne riječi, efendija.

— Jesi li juče tako slobodno govorio?

— Do juče sam bio hodžin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

— Šta ti kaže otac?

— Kaže: alim svakako nećeš postati. A orati možeš i s elifom i bez elifa, zemlja te čeka, nećemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

— Hoćeš li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Učićeš školu, postaćeš alim.

Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku, sad je u tekiji, derviš. Ali ovaj je drukčiji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mržnja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

— Eno oca — rekao je prijeteći. — Ore. Hajde, pođi da mu to kažeš, ako smiješ.

Možda bi zaista udario. Ili bi plačući pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog dječaka.

— Neću — rekao sam pomirljivo. — Niko te ne može natjerati. A možda je i bolje da ostaneš ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispuštao kamen iz ruke.

Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplašen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu.

Vratio sam se tmuran...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
30-12-10, 05:52
Mala žena je otvorila kapiju, i tobožc sakrivajući lice jašmakom, uputila me u bašču, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hoću, a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu, i reći će mi šta kaže, ako bude išta kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću.

U velikoj bašči iza kuće, na slobodnom travnom prostoru okruženom šljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog ždrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrašnje strane, i mirno gledao, ćuteći, ili ih podstičući kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam ušao u to travno borilište, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snažan, i mlađi, visok i vitak. Bilo je čudno što ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakše, i čudno je što je Hasan ćutao, puštajući ih da se muče.

Ždrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, žilavih nogu i tankih članaka, stajao je nasred bašče, naljućen, raširenih ružičastih nozdrva, izdreljenih bionjača, trepereći u lakim drhtajima što su mu nabirali čvrstu kožu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvučene glave u široka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokušavajući da ga umiri glasom ili pokretom, pristajući da budu neprijatelji, i iznenada skočio, nastojeći da se dočepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali čovjek kao da je to očekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativši se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenađen, a onda počeo da ga vuče, nastojeći da se oslobodi, ali je zagrljaj čvrst, i jake ruke ne puštaju vitki vrat. Izgledalo je da će ga savladati, ličilo je na čudu kako ljudska snaga može da ukroti ovaj čvor napetih mišića, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogućnosti da se razdvoje, kao da ne znaju šta treba dalje da čine. A onda je životinja iznenadnim trzajem odbacila čovjeka daleko od sebe.

To se desilo i mlađem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak, ali kad je došao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ružnu riječ, mlađi se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

— Ti si mrcina — rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu važno da konja uhvate, iako je kovač čekao s ove strane ograde, kao i ja, već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju, i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan, čak i tmuran, nezadovoljan nečim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje, ličilo je na nepotrebnu surovost, koja je među njima možda obična, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao što sam zamišljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivši, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.

Srećom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strašnim udarcem u rebra.

— Lud si ko i on! Izlazite! — viknuo je Hasan, a čovjek je bez riječi othramao izvan domašaja životinje.

Sačekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako pošao prema konju, obilazeći ga u krugu, prilazeći s glave, uporno mijenjajući položaj, ne žureći, ne čineći usplahirene pokrete, ne nastojeći da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren nečim, možda Hasanovim ujednačenim kretanjem, možda njegovim tihim nejasnim riječima što su se čule kao neprestano žuborenje, možda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sačekao da mu čovjek priđe, još na izgled nepovjerljiv, frkćući širokim nozdrvama, ali je Hasan već bio kraj njega, i još ga umirujući tihim šaputanjem, pružio ruku prema čelu i počeo da ga miluje, i opet bez žurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjećuje da konj odmahuje glavom, polako vraćajući dlan na njušku, na čelo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.

— Evo — rekao je momcima. — Sad ćete valjda moći.

I prišao mi.

— Jesi li dugo čekao? Drago mi je što si došao. Hajdemo u kuću.

— Nisi raspoložen danas.

— Bivao sam i gori.

— Hoćeš li da odem, ako smetam?

— Ne, zašto? Ja bih potražio tebe, da nisi došao.

— Jesu li te momci naljutili?

— Jesu. Želio sam da jedan pogine.

Ništa nisam odgovorio.

On se nasmijao:

— Pravi derviški odgovor: ćutanje. Da, nakrivo sam nasađen, i govorim koješta. Oprosti.

Rekao sam: da odem, a želio sam da me zadrži, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna riječ, i neprijeteća sigurnost što je stišavala oluje oko mene, tako čovjek zaželi da sjedne ponekad pored tihe moćne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, našao sam drugog čovjeka, nepoznatog, bilo mi je žao, osjećao sam se oštećen, i nisam znao šta mogu učiniti dvojica uznemirenih ljudi.

Srećom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes, i postajao je sve više onaj koga tražim.

Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnoštvom ćilima, čitavo jedno zaprašeno bogatstvo, raskoš o kojoj niko ne vodi računa. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviški, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, čovjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Začudo, nije mi smetala ova nemarnost, ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima, ne služeći im i ne poštujući ih suviše. Iako to ja ne bih mogao.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
30-12-10, 05:52
Mala žena je otvorila kapiju, i tobožc sakrivajući lice jašmakom, uputila me u bašču, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hoću, a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu, i reći će mi šta kaže, ako bude išta kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću.

U velikoj bašči iza kuće, na slobodnom travnom prostoru okruženom šljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog ždrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrašnje strane, i mirno gledao, ćuteći, ili ih podstičući kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam ušao u to travno borilište, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snažan, i mlađi, visok i vitak. Bilo je čudno što ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakše, i čudno je što je Hasan ćutao, puštajući ih da se muče.

Ždrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, žilavih nogu i tankih članaka, stajao je nasred bašče, naljućen, raširenih ružičastih nozdrva, izdreljenih bionjača, trepereći u lakim drhtajima što su mu nabirali čvrstu kožu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvučene glave u široka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokušavajući da ga umiri glasom ili pokretom, pristajući da budu neprijatelji, i iznenada skočio, nastojeći da se dočepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali čovjek kao da je to očekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativši se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenađen, a onda počeo da ga vuče, nastojeći da se oslobodi, ali je zagrljaj čvrst, i jake ruke ne puštaju vitki vrat. Izgledalo je da će ga savladati, ličilo je na čudu kako ljudska snaga može da ukroti ovaj čvor napetih mišića, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogućnosti da se razdvoje, kao da ne znaju šta treba dalje da čine. A onda je životinja iznenadnim trzajem odbacila čovjeka daleko od sebe.

To se desilo i mlađem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak, ali kad je došao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ružnu riječ, mlađi se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

— Ti si mrcina — rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu važno da konja uhvate, iako je kovač čekao s ove strane ograde, kao i ja, već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju, i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan, čak i tmuran, nezadovoljan nečim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje, ličilo je na nepotrebnu surovost, koja je među njima možda obična, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao što sam zamišljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivši, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.

Srećom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strašnim udarcem u rebra.

— Lud si ko i on! Izlazite! — viknuo je Hasan, a čovjek je bez riječi othramao izvan domašaja životinje.

Sačekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako pošao prema konju, obilazeći ga u krugu, prilazeći s glave, uporno mijenjajući položaj, ne žureći, ne čineći usplahirene pokrete, ne nastojeći da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren nečim, možda Hasanovim ujednačenim kretanjem, možda njegovim tihim nejasnim riječima što su se čule kao neprestano žuborenje, možda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sačekao da mu čovjek priđe, još na izgled nepovjerljiv, frkćući širokim nozdrvama, ali je Hasan već bio kraj njega, i još ga umirujući tihim šaputanjem, pružio ruku prema čelu i počeo da ga miluje, i opet bez žurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjećuje da konj odmahuje glavom, polako vraćajući dlan na njušku, na čelo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.

— Evo — rekao je momcima. — Sad ćete valjda moći.

I prišao mi.

— Jesi li dugo čekao? Drago mi je što si došao. Hajdemo u kuću.

— Nisi raspoložen danas.

— Bivao sam i gori.

— Hoćeš li da odem, ako smetam?

— Ne, zašto? Ja bih potražio tebe, da nisi došao.

— Jesu li te momci naljutili?

— Jesu. Želio sam da jedan pogine.

Ništa nisam odgovorio.

On se nasmijao:

— Pravi derviški odgovor: ćutanje. Da, nakrivo sam nasađen, i govorim koješta. Oprosti.

Rekao sam: da odem, a želio sam da me zadrži, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna riječ, i neprijeteća sigurnost što je stišavala oluje oko mene, tako čovjek zaželi da sjedne ponekad pored tihe moćne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, našao sam drugog čovjeka, nepoznatog, bilo mi je žao, osjećao sam se oštećen, i nisam znao šta mogu učiniti dvojica uznemirenih ljudi.

Srećom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes, i postajao je sve više onaj koga tražim.

Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnoštvom ćilima, čitavo jedno zaprašeno bogatstvo, raskoš o kojoj niko ne vodi računa. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviški, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, čovjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Začudo, nije mi smetala ova nemarnost, ličila je na nesitničavu slobodu da se čovjek koristi stvarima, ne služeći im i ne poštujući ih suviše. Iako to ja ne bih mogao.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
02-01-11, 08:15
Smijao se, sklanjajući mintan, čizme, oružje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tuđim očima, kad neko dođe. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarušene. I rekao sam mu to, u šali, da je baš to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je šalu, sa smijehom: tačno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad poštuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeća potrebu za njim, ne misli o tome više. Jednom u životu se čak i trudio, vršeći nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne poštuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad čim. U stvari, reda se malo i plaši, red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo.

Bilo je sasvim neobično kako je ovaj grubi malopređašnji džambas lako uskakao u razgovor koji ne priliči njegovom današnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom. Upitao sam:

— A kako treba živjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?

— Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve životne prilike, da uspostavimo zamišljen red. I,ako je izmisliti opšte propise, gledajući iznad glava ljudi, u nebo i vječnost. A pokušaj da ih primijeniš a žive ljude, koje poznaješ i možda voliš, a da ih ne povrijediš. Teško ćeš uspjeti.

— Zar Kur-an ne odreduje sve odnose među ljudima? Suštinu propisa možemo primijeniti na svaki pojedini slučaj.

— Misliš? Onda mi riješi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobična, nije daleka od nas. Susrešćemo se s njom kad god hoćemo da otvorimo oči. Žive, recimo, muž i žena, i žive u ljubavi, na izgled. Ili čekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, biće lakše. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, žena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muž. Žive kod mene, u dvorišnoj kući, nije im loše, on putuje sa mnom, zarađuje više nego što im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uživa u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smiješan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobično pažljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog žene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo što se slažu, pobjegao bih od muža i žene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nađu, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: šta bi se desilo kad bi žena našla drugog muškarca i krišom mu poklanjala ono što je muževljevo i po božjim i po ljudskim propisima? Šta bi trebalo učiniti kad bi se to desilo?

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
03-01-11, 13:11
— Je li se desilo?

— Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlađi. Muž ne zna. Kur-an kaže: kamenovati preljubnicu. Ali priznaćeš, to je zastarjelo. A šta da uradim? Da kažem mužu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladića? Sve to ne bi pomoglo.

— Ni grijeh ne možeš gledati mirno.

— Teže je spriječiti ga. Nju vole obojica, ona se boji muža, a voli mladića. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vješt u poslovima da se bojim za njegovo poštenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muž ga je sam doveo, to mu je daleki rođak. Muž je dobričina, ništa ne sumnja, vjeruje ljudima, i uživa u svojoj sreći; žena ne želi ništa da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladić ćuti, ali neće da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kuću, ona bi otišla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga pošaljem u drugo mjesto, ona bi otišla za njim. Ma šta da se izmijeni u ovome što je sad, ne bi valjalo. Muž bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj život za nju. Njih dvoje kradu svoju sreću, i misle da imaju pravo na nju, ne usuđujući se da je učine ljepšom. I nije im lako, ni njoj, jer mor a da bude žena čovjeku koga ne voli, ni mladiću, jer je prepušta drugome svako veče. Mužu je najlakše, jer ništa ne zna, i za njega ništa ne postoji, a mi mislimo da je on najviše oštećen. Na nju on više i nema prava, održava ga samo njen strah. A ja čekam, puštam da sve traje, ne smijem ništa da učinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce što ih drže zajedno, ubrzao bih nesreću što visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoćeš pravilo, riješi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne uništiš. Jer onda nisi ništa učinio.

— To se može završiti samo nesrećom, sam kažeš.

— Bojim se. Ali neću da je požurujem.

— Govoriš o posljedicama a ne o uzrocima, govoriš o nemoći propisa kad se nešto desi, a ne o grijehu ljudi što ga se ne drže.

— Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.

— Onda da živimo u grijehu?

— Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.

— I šta treba da činimo?

— Ne znam.

Nasmijao se, kao da mu je drago što ne zna.

Ušla je žena, unijela šerbe.

Uplašio sam se da će Hasan početi razgovor s njom, suviše je otvoren i nagao da bi sakrio ono što misli. Srećom, i čudom, nije rekao ništa, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, čak i s nekom podsmješljivom blagonaklonošću, kao što se gleda drago stvorenje, ili dijete.

— Gledaš je kao da si na njenoj strani — rekao sam kad je izašla.

— Da, na njenoj sam strani. Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub, ili nerazmišljen, ili plačljivo nježan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
07-01-11, 10:02
Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio ga što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mlšljenja kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je ličila na lakše disanje. I mislim tako zbog njega, činim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je što ga vidim, drag mi je njegov laki prozračni smiješak što se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oči, prijatna mi je vedrina što ga okružuje kao svjetlost, možda čak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobičnom odijelu, plavim čakširama i žutim čizmama od jareće kože, u bijeloj košulji sa širokim rukavima i sa čerkeskom kapom na glavi, čist kao bjelutak, širokih ramena, snažnih prsa što su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza košulje, ličio je na hajdučkog starješinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plaši ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokušavam da ga vidim drukčijeg, da ga vratim na početak. I pretjerujem, suprotstavljajući ga sebi.

Nekad je bio što i ja, ili sličan meni. Nešto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj životni put, i sebe. Zamišljam šejha Ahmeda Nurudina tako preobraženog, kako putuje drumovima, šenluči po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o ženama, i ne uspijevam da domislim, smiješno mi, nemoguće, morao bih drugi put da se rodim i da ništa ne saznam od ovoga što znam. Zaželio sam da ga upitam, možda zato što i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to učinim, izgledalo bi sasvim čudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.

Pošao sam stranputicom:

— Jesi li zadovoljan svojim poslom?

— Jesam.

Pa se nasmijao i veselo mi gledajući u oči, rekao bez okolišenja:

— Priznaj da nisi to htio da pitaš.

— Pogađaš tuđe misli, kao sihirbaz.

Čekao je, osmjehnut, oslobađajući me obzira otvorenošću i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:

— Nekad si mislio kao i ja, ili slično kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo učio da hodaš, da progovaraš prve riječi, da stičeš osnovne navike. Razlog je morao biti veoma vazan.

Posmatrao me trenutak s čudnom pažnjom, kao da sam ga vratio u prošlost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublažio. Potvrdio je mirno:

— Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve što i ti, kao i ti, možda i tvrđe. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: »Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju«. I svukao me na zemlju. — Određen si da živiš ovdje — izgrdio me — e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?

— I šta si sad?

— Skitnica na širokim drumovima na kojima susrećem dobre i rđave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male sreće, kao i svugdje.

— Šta bi bilo kad bi svi pošli tvojim putem?

— Svijet bi bio srećniji. Možda.

Zatvarao je krug razgovora.

— I sad te se ništa ne tiče. Je li to sve što si postigao?

— Nisam ni to.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
11-01-11, 07:21
Sjedim i razgovaram, sa sve manje pažnje, sa sve manje zanimanja, očekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio ništa. Njegov slučaj je usamljen. Pomalo je čudak, ili pametan čovjek koji krije svoje razloge, ili nesrećnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suviše slab ili isuviše jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drži čvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zašto? I na koji se način može živjeti bez vjerovanja što je za čovjeka priraslo kao koža, koje je ti? Kako možeš bez sebe?

A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam pošao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.

— Došao sam da ti zahvalim na poklonu.

— Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.

— Odavno nisam bio tako uzbuđen kao sinoć. Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko je čuje. Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo što sam rekao. Osjećao sam želju da kažem više, da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla, da se ispunim nježnošću i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguće. Držao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan baš tada, u tom času, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da ću još sutra, možda i danas, učiniti za brata sve što mogu. Vjerujem da sam u pravu, i tražiću pravdu dokle mognem da stignem. Možda neće biti lako, kao što mislim, možda će biti i teškoća (već ih osjećam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat), možda ću biti sam i ugrožen, i eto, zato sam i došao danas do njega, osjećam da mi je blizak, i ništa ne tražeći, osim ljudske riječi, htio sam da mu to kažem, zbog sebe.

Istina je bila to što sam rekao, neka neobična unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrećom, da ne bude potpuna, i mada mi ništa ne može pomoći, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sačuvam. Možda mi je tek tada, pred tim sabranim čovjekom što me slušao stišan, privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, možda mi je tek tada, velim, potpuno došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom, dok sam začuđeno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži. Bio sam ponižen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepašten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajući njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustoš što me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći izgubi put. I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopčama ljubavi, iznenađen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snažnom. Uspio sam, učinio sam to najbolje što je moguće, vođen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoći, nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku žeđ, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gušena. Dugo sam poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
18-01-11, 08:54
Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje. Njegov žar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ. To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on će mi je otkriti. To je možda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadžiluk patnje.

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu želju da se miješa u tude živote. Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć. Riječi mu nisu dovoljne.

— Drago mi je što imaš povjerenja u mene — rekao je spremno. — Pomoći ću ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom oživjelo, pripremilo se na nešto, na čin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.

— Ne tražim pomoć. Mislim da nije ni potrebno.

— Pomoć nikad nije suvišna, a sad će biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvući što prije, i skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Šta sam probudio u njemu?

Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlućivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.

— Onda bi ostao kriv.

— Ostao bi u životu! Važno je spasti čovjeka.

— Ja spasavam više: pravdu.

— Stradaćete i ti, i on i pravda.

— Ako je određeno da bude tako, onda je to božja volja.

Te moje smirene riječi mogle su biti tužne, gorke, bespomoćne, ali su bile iskrene. Ništa mi drugo nije ostalo. Ne znam zašto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Možda zato što sam zaustavio njegov polet, spriječio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukčija nego maločas, izravnija, bliža, oči su gorjele užarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprečava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuđenja i takav bijes. Očekivao sam ispad, prasak, psovku. Za čudo, nije viknuo, a više bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stežući glasnice, postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam čuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublažavajući teške riječi ni uvrede.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
20-01-11, 16:13
Slušao sam zaprepašten:

— O jadni dervišu! Može li se ikad desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znaš, biće srećniji bez te vaše brige. Učini nešto za čovjeka kome znaš ime i prezime, koji ti je slučajno i brat, da ne propadne ni kriv ni dužan u ime te pravde koju braniš. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrašnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali neće, sve će ostati kao što je bilo.

— Onda Bog tako hoće.

— Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?

— Nemam. I ne treba mi.

Prišao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima što su je okružavala, kao da na toj širokoj čistini traži odgovor ili smirenje, a onda počeo da viče nekome u dvorište, pitajući da li je konj potkovan, i da požuri po svirače.

Uzalud, teško ga upoznajem. Čim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je prava.

Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.

— Oprosti — rekao je pokušavajući da bude veseo — bio sam grub i glup. To je dželepčijski način. Dobro da nisam počeo i da psujem.

— Svejedno. To sad nije važno.

— A možda i nemam pravo. Možda je tvoj način korisniji. Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek računaš na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe. Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan. Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da žali bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.

Ćutao sam. Šta sam imao da kažem? Te uznemirene riječi su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne može naći kraj. Šta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na čemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je božja volja vrhovni zakon, da je vječnost mjera našeg djelovanja i da je vjera važnija od čovjeka. Jest, more postoji oduvijek i zauvijek, i ne može se uzburkati zbog svake sićušne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim smislom, ne vjerujući. A ja bih želio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreća u pitanju.

Nisam htio da objašnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukčije nego ja, da bratovo oslobođenje pripremljenim bjekstvom ili podmićivanjem ne mogu prihvatiti, jer još vjerujem u pravdu. Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv tog svijeta, koji više ne bi bio moj. Hasan bi opet rekao da je to derviški način mišljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato ništa ne govorim, ali ne znam kako bi čovjek mogao drukčije da živi.

Ili može?

Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.

— Proljeće — rekao sam.

Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti čudna ova moja riječ. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
21-01-11, 20:03
Sjetio sam se kako se bijelo i ružičasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbuđena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviškim keškulom u ruci, vođen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge želje osim da ne budem nigdje, da se ne vezujem nizašto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noći da legnem na drugi ležaj, da nemam obaveza ni žaljenja ni sjećanja, da puštam mržnji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeći ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao sam sebi želju koju je Hasan maločas izrekao, učinila mi se toliko lijepa, toliko rješavajuća, da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. Čak sam je obilježio u sebi njegovim riječima. Odgovarala je mome jutrošnjem bespuću, i prihvatio sam je naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.

Ispričao sam Hasanu o susretu sa dječakom, poslije poniženja koje mi je poklonio muselim.

— Zašto si ga zvao? — upitao je Hasan smijući se.

— Izgledao je bistar.

— Bilo ti je teško, bježao si od muke, htio si da zaboraviš kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u času velike lične tegobe ti primjećuješ bistre dječake i misliš na buduće branitelje vjere. Je li tako?

— Ako mi je teško, jesam li prestao da budem ono što sam?

Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili žali.

— Reci da nije, molim te, reci da ti je brat važniji od svega, reci da ćeš sve poslati do đavola da ga spaseš, znaš da je nevin!

— Učiniću sve što mogu.

— To nije dovoljno. Hajde da učinimo više!

— Hajde da ne govorimo više o tome.

— Dobro. Kako hoćeš. Volio bih da se ne pokaješ.

Bio je uporan. Ne znam zašto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja čovjeka koga je jedva i poznavao, bilo je čudno i zato što je protivurječilo svemu što sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo riječi jer je vidio moju odlučnost da ne pristanem: zaista bi učinio, ne oklijevajući ni časa.

Možda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnošću da pritekne u pomoć, da sam tu njegovu neobičnu žrtvu dočekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U početku sam htio da ta njegova ponuda bude lažna, prazna riječ koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijeđenost. Izgledalo mi je neprilično toliko njegovo zanimanje, neprilično i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju žrtvu da ukaže na moju malu ljubav, prigovarao i kažnjavao me. Izmučio me ovaj razgovor, i želio sam samo da se završi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neočekivanim zaključkom poslije priče o dječaku, kad je otkrio ono o čemu nisam mislio a što je sigurno istina, ali je smisao svega što je govorio bila pobuna. Iskopavši taj zaključak, zatvorio sam se, postao opsađena tvrđava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je čudan prijatelj koji mi siječe korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle.

To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakše odbijem, i da počnem težak razgovor koji sam stalno odgađao, i stalno mislio na njega.

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao išla drugim putem, onemogućavajući to; mogao sam da kažem kao tuđu poruku, koja me se tobože ne tiče, ali bih se onda mučio da kažem svoju molbu, i sve bi ispalo ružno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijeću tuđi zahtjev od koga ja očekujem korist. Možda zato nisam ni pokazao maločas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.

Rekao sam, spremajući se da pođem, kao da sam se slučajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reći više nego što mi je možda korisno), i zamolila me da mu kažem da će ga otac lišiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.

— Za koga manje bruke?

— Ne znam.

— Neću da se odreknem. Neka čine što im je drago.

— Možda je tako najbolje.

Uzalud je kriti, uzdao sam se da će mi pomoći, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ružnom poslu. Kad je odbio, učinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podržim u odluci. Teško je bilo, riječ mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da učinim drukčije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam počeo, sve sam zapleo, trebalo je reći jednostavno, kao čovjek čovjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo čekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemoćan.

Ali baš tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:

— Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?

— Ne znam, nisam o tome mislio.

— Hajde da učinimo tako! Neka ti pomogne, i odreći ću se svega. Sa munare ću vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostaviće me bez ičega i ovako i onako.

— Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve čini pod nečijim pritiskom.

— Znam.

Naprezao sam se da to kažem, s mukom se prisiljavao da budem pošten, već drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodušnosti, da imam odgovor sam sebi: učinio sam što sam morao, na svoju štetu, nisam ga prevario, neka sam odluči.

— Znam — rekao je — učinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup već nepošten. I gramziv, srećom. Možda će i pomoći, jer mu je više stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne možemo drukčije.

— Poklanjaš suviše. A ne mogu ti ničim vratiti nego zahvalnošću.

Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:

— Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!

Sad sam mogao da ga odvraćam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam više htio da se igram sa sudbinom.

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
28-01-11, 08:12
Zahvalio sam i počeo da se opraštam. Vratilo mi se dobro raspoloženje, i nada, pobijedio me svojom neuračunljivom velikodušnošću. Srećom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju žrtvu, nije me opteretio zahvalnošću, i nije mi više neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, ništa još nije postao određeno, određivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mržnju.)

— Šteta što si derviš — rekao je iznenada, nasmijavši se glasno. — Pozvao bih te na veselje, doći će mi prijatelji.

I dodao lukavo otvoreno:

— Ne krijem, jer ćeš sutra svakako doznati.

— Ne voliš red?

— Da, ne volim red. Znam, grdićeš me, ali, »vama vaši poslovi, meni moji«. Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo. A ovo nije zlo.

Šalio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodušan prema njima.

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvučene usne su se skupile u zgrčenu kružnicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim očima: vitka Dubrovkinja i njen muž ušli su u dvorište.

— Jesu li i oni došli na veselje?

— Šta? Ne, nisu.

Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbuđenje koje ga je savladalo. Oči su mu zastale među širokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je prošlo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbuđeno vedar, mirno radostan što su mu došli prijatelji. Ali ga je uzbuđenje još držalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome što me više nije vidio, što za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obično, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvorištu, uz ženu što mu je išla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, nije mi se učinila naročito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mršavi i blijedi, oči sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nešto u izrazu lica što ostaje u sjećanju, i prošao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mišlju o nerješivosti svega među njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj ženi iz dvorišta i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakše i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muž, dobrodušan Latinin što se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smiješkom nezlobiva čovjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije. Šta se dešava među njima, nekazano, ili izmucano, između muža koji ih odvaja prisustvom i podstiče nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne ćutnje veselim pričanjem ni o čemu? Kakav je bijes okušane ili neutažene želje među to dvoje mladih ljudi, kakva omađijanost koja se, samo mislima hranjena, može razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvaćen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih očiju koje je obilježila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast što se ne troši i ne može da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati, uljepšanu željama s dalekih puteva, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?

Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo što nije ona; i ako sam je mrzio u tom času, bilo je to zato što su njena kadifena haljina do tala i njena djevojačka puna usta i zreli mazni glas važniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, uništila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.

Opet sam sam.

Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

***

Prošao sam pored džamije na čošku Hasanova sokaka, prošao pored medrese što se nije vidjela iza zida, prošao nanuldžijski sokak, došao do kožara, iščilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koračao mimo zanatlijskih radnji i zanačija što su mirno radili svoj posao, počinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zašto u nepoznato? Nisam sumnjao da ću uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da učinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga života, ili nečeg još važnijeg. Čeznuo sam za mirom u tom času, išao pognute glave pored ćefenaka, klonulo umoran, osjećao miris kože i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, željan zatvorene sobe i dugog mrtvačkog sna, kao davljenik, iza zaključanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslućenim teškoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me spriječiti da izvršim obavezu. Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.

Odakle samo strah i predosjećanje prijetećih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?

Kad sam čuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oči i vidio dva naoružana sejmena na konjima, jašu uporedo, ne sklanjajući se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz ćefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakače oštre bakračlije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez riječi, i da sačeka dok oni prođu. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
07-02-11, 20:45
Mislio sam, da li da uđem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostaću, kao svi. Pustiću da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatiće me stremenom, poderaće mi džube, neću se ni okrenuti, neka čine šta hoće, biću kao ovaj svijet što ćuti i gleda i čeka, šta čeka, šta su čekali ti ljudi ispred ćefenaka dok su sejmeni išli prema meni? da vide kako će me uvrijediti, ili da čuju kako ću viknuti na njih, čin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam želio tada, učinilo mi se odjednom da je važno, da je presudno šta ću učiniti, zbunili su me što su čekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodušni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugaće mi se sejmeni i biću samo smiješan, ljudi me ne bi požalili radi tog poraza. Ne, neka me uvri jede, svi će vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemoćan, čak sam želio da poniženje bude što veće, da bude teže nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjećajući leđima neravnine ćerpiča, oborena pogleda, neuznemiren poniženjem što me čeka, namjerno sam izabrao najuže mjesto, čak sam sa nekom bolnom slašću iščekivao da dođe, čuće se, žaliće me, počinjem da bivam žrtva.

Ali se desilo ono što nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prošli su mimo mene jedan za drugim. Čak su me i pozdravili. U početku sam bio iznenađen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smiješno: i moje nemoćno junaštvo, i suvišno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dižući očiju,između ljudi što su stajali na sokaku i ispraćali me ćuteći, prevaren i postiđen. Bio sam na samoj granici da budem što i oni, a sejmeni su me izdvojili.

Kad sam prošao kroz zamišljene šibe očiju, ne usuđujući se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje više nije bilo svjedoka moje promašene žrtve, napregnutost je počela da popušta, osjećao sam se rasterećen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro što se ovako svršilo. Priznali su me, odali mi poštovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i želio, ja sam čak gatao u sebi, stojeći uza zid: ako prođu jedan za drugim, sve će biti dobro, sve što namjeravam da učinim. Ili možda nisam, može biti da sam to pomislio docnije, kad se već desilo, jer bih se ranije sujevjerno plašio da željeni uspjeh vezujem uz nemoguć uslov, uz čudo. Ali svejedno, čudo se dogodilo, ili nije čudo, već znak i dokaz. Kako sam, malodušan, mogao i pomisliti da sam odbačen i obespravljen? Zašto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono što sam, derviš uglednog reda, šejh tekije, osvjedočeni branilac vjere. Kako da budem odbačen, i zašto? Ne želim, neću, ne mogu da budem išta drugo, i svi to znaju, pa zašto bi me onemogućili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavičluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplašio, a sad nam je srce kamičak, mrtvo i hladno. Šta se to desilo? U što se pretvorilo naše junaštvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred nepostojećom krivicom. Ne vrijedi tako živjeti. U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke, u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja, na pušku nalijetao ne zaustavljajući se, a sad se plašim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nešto se desilo s nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?

***

Još je dan, slab, umoran, sjenke ga već grizu, ali mora trajati toliko da ne uđem u noć s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, još dok nisam ni odlučio da li ću ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajući se da mu je žena ispričala naš razgovor, pravićemo se obojica da nismo upućeni niušta, čuvaćemo tobožnju tajnu, nećemo govoriti o Hasanu, ali će moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam čega da se plašim. Možda bi bilo bolje da sam prvo otišao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakše bih onda razgovarao s njenim mužem.

Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.

Iskoristio sam taj trenutak ogorčenosti, i učinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.

Za čudo, Ajni-efendija me primio istog časa, kao da me očekivao, nisu preda mnom išli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjećalo prikriveno prisustvo ljudi i očiju.

Dočekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bučan ni ravnodušan, ne pretvarajući se ni da je obradovan ni začuđen, odmjeren u svemu, neodređeno osmjehnut, ne pokušavajući ni da me uplaši ni da me ohrabri. To je pošteno, mislio sam, ali sam se osjećao nelagodno.

Odnekle se privukla mačka, pogledala me zlim žućkastim očima, i prišla mu, njuškajući ga. Ne skidajući pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu životinjicu što se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, tarući se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i počela da prede škiljeći u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oči, žućkaste i hladno oprezne obadvoje.

Nisam htio da mislim na njegovu ženu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukočenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda teče u njegovim žilama, kakve su noći među njima u onoj velikoj gluhoj kući?

Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjećajući potrebu da makne bilo čime (ličilo je na mrtvačku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica što sam ga zatekao kad sam ušao, sa osmijehom koji ništa ne izražava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh više nego njega.

Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neočekivano, oživjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oči što bi pogledale u iste takve, mačje, jedino tada za trenutak smekšane.

Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila žarile su se fosforne oči, začudo i njegove, ili mi se tako činilo, imao je četiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijeće (kao i ono veče, ali nisam više mislio na nju, nisam mogao), i bilo je još gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plašio me njegov mrtvački izgled, plašila me tama iza njegovih leđa i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho šuškanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je možda bilo najmučnije što nijednom nije digao glas, nije izmijenio način govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega riječi, žute, voštane, tuđe, i uvijek nanovo sam se čudio kako ih dobro slaže i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da će se prosuti iz njega, nagomilane negdje u šupljini usta, i poteći bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogućnost, i ako sam mu protivurječio, rijetko, izgledao je istinski začuđen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim čovjekom, i opet nastavljao da niže rečenice iz knjiga, dodajući vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zašto govori? — pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate rečenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta dužnost? Govori li iz navike, ili da ništa ne kaže, ili se ruga, ili nema drugih riječi osim naučenih? Ili me muči, da me dovede do ludila, a ova mačka je zato tu da mi na kraju iskopa oči?

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
13-02-11, 12:08
Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obične riječi, i to mi je izgledalo strašno: ne znati ni jednu jedinu svoju riječ, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osuđen na govorenje koje je pamćenje. A ja sam osuđen na slušanje onoga što znam.

Ili je ludak? lli mrtvac? lli priviđenje? Ili najgori mučitelj?

U početku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguće da ga živ čovjek pred njim i živ zatvorenik u tvrđavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu riječ, od ovog časa. Pokušavao sam da ga navučem na ljudski razgovor, da kaže ma šta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.

Onda sam i ja zaronio u Kur-an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i počeo je megdan hiljadu godina starih riječi, koje su zamijenile naše, sadašnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Ličili smo na dvije obataljene česme što su rasipale ustajalu vodu.

Kad sam rekao zašto sam došao, odgovorio je kur-anskom rečenicom:

— Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drže prijateljstvo s neprijateljima alaha i poslanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.

Zavapio sam:

— Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta je učinio?

— O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.

— Do groba ću ti biti dužnik. Došao sam da mi se otvoreno kaže. I ovako sam u brizi i očajanju.

— Oholo su zemljom hodili i ružne spletke pleli.

— O kome to govoriš? Ne mogu da vjerujem da govoriš o mome bratu. To Bog kaže o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.

— Teško onima koji ne vjeruju.

— Čuo sam da je zatvoren zbog nekih riječi.

— Ne može biti tajnog sporazumijevanja i sašaptavanja među trojicom a da Bog ne bude četvrti među njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoće da rastuži pravovjerne.

— Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da učini zlo!

— Ne budi pomagač i zaleđe nevjernicima!

— Brat mi je, zaboga!

— Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi, vaša braća, vaše žene, vaše porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne očekujte milost božiju.

— O pravovjerni, klonite se sumnjičenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjičenje je grijeh.

To sam ja rekao.

Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam više mogao da ostanem na običnim riječima, tako je bio jači od mene. Njegovi su razlozi božji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori riječima stvoriteljevim, a ja sam pokušavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obične čovječanske pravde. Natjerao me da svoj slučaj podvedem pod vječnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vječnosti izg ubio brata.

Pa i tada on je branio načela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.

Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I još: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji.

A ja: O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smutnju po zemlji. I: Zaista biće nesrećan ko dušu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne želite da vama Bog oprosti? I još: Zaista je čovjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.

Na to je on zaćutao za trenutak, pa rekao mirno, još se smiješeći:

— Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!

— Alah je svačije utočište — odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim što je izgovoreno, misleći kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeći uzdignuti rep odvratne mačke što mu se uvijala iza leđa. Trebalo je da odem, kamo sreće da nisam ni dolazio, ništa doznao nisam, ništa pomogao nisam, a rekao sam što nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako božiju riječ o griješnicima vežeš uz onoga ko određuje griješnike. Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slušao, i kazao što bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je značajno. Sinoć je bilo, njega se tiče, i mene, žena je rekla da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispričao mu kratko, suzbijajući stid što me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva. Ništa više, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on će dovesti, mora, i neće moći odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade želje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.

Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ni radost, ali je u svetoj knjizi našao odgovor i za ovu priliku:

— Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.

Sve je moglo da znači to što je kazao, ili ništa. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jači je od mene. Liči na mrtvaca, ali nije mrtvac: načelo bjesni u njemu.

Oči mu svijetle u krilu, ispod ruke, mačije, ne usuđujem se da pogledam u njegove, prožižu me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i ćutao, uplašen svojom nepotrebnom smjelošću i njegovim nadmoćnim odbijanjem.

— Svrati opet — rekao je ljubazno. — Ne viđamo se često...

M.Selimovic/odlomak/Dervis i smrt

beli54nl
16-02-11, 08:09
Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obećan

Izašao sam u noć, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala žilama, i umor, kajanje, srdžba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemoćno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gušila. Ispratio me učtivo, do hodnika, svijeće su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepiće me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dođem, kad god želim. Možda je još čekao da se vratim, možda bi trebalo da se vratim, da kažem kako nisam mislio ništa rđavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve što sam rekao. Možda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smiješak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile žute fosforne oči.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove kože na svojim dlanovima, držao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamišljeni dodir, pokušavao da ga se oslobodim.

Dugo sam išao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuće, ostaju u noći samo pasvandžije, sarhoši i nesrećan svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zaključam teška vrata i ostanem sam. Želja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, čineći nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo željeno povlačenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih više imao prava na samopoštovanje, ne bih bio spreman da ikad išta učinim, čekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih ništa. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koračao sam tihom obalom, slušajuči hod rječice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato što su ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jači.

Nisam očekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog časa kad sam u džamiji nejasno želio da ga čujem. Njegovo mišljenje i njegov savjet danas me se ne tiču. On ima neki svoj cilj, i nedaće prima kao kišu, kao oblak. A ja ne mislim o određenim nedaćama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Možda će neko, dalek i nepoznat, čitati ove moje neobične zapise, i bojim se da neće sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviški način mišljenja o sebi i svijetu, u kome sve naše zavisi od drugih. Niko ne može biti tako razoružan i tako obesmišljen, tako konačno u sebi upropašten kao mi, ako nas izdvoje. A čak i mi to teško uviđamo dok se ne desi.

Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandžija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, šapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladići gađali su kamenjem fenjer kraj puta.

Kad je staklo prsnulo a žuto svjetlo se ugasilo, otišli su bez žurbe.

Pasvandžija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je već ušlo u običaj da svako veče štogod unište. A on se skloni, čuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da plaća on iz svoga džepa. A što ga pitam zašto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noć, mrak, daljina, može čovjek dušu ogriješiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih štedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti čuje, a šta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna čiji su, sve sito-pjano, obučeno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traže žensko, da oprosti moj čin, traže belaja. Po cijelu bogovetnu noć bježi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaže: idite malo u drugi kraj; a oni kažu: nećemo; a on im kaže: nemojte; a oni njemu kažu: ti si stara budala; znam, kaže on, i svakog dana sve veća; hoćeš li da te bacimo u rijeku, kažu oni; neću, kaže on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svačega se čovjek nagleda i nasluša. Noć je stvorena za ono što se radi skriveno, pa on, hodajući do zore, sazna i ono što ne želi i što ga se ne tiče. A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: što da čovjek gubi vrijeme uzalud? A to što zna, njemu ne treba, ne može ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo poslužiti. Iako mu dođe nekako čudno: on zna a ne tiče ga se, a drugoga se tiče a ne zna. Njega, pasvandžije, tiče se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruči onome kome može biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dođe praznih ruku djeci. Doduše, samo onako kaže: prijateljstvo, a baš da ga ima mnogo, nema; po noći ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog što zna, nije se usrećio. Počeo je i na svoju ženu da gleda ispod oka, da mu ne smišlja kakvo zlo. Sad, što se tiče njegove žene, to pretjeruje i dušu griješi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaže to više kao jedan primjer.

Slušao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu šeretsku otvorenost svačijeg žbira, spremnog da proda tuđe tajne, mene se ne tiču, a nisam žurio da odem, stajao sam dugo, prekraćujući vrijeme i sebi i njemu, on je želio da priča, ja da slušam, svejedno šta, čak me počelo zanimati kako tobože skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao čudan i ćudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plaše samoće. Pozvao me da obiđem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noć, a živ čovjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vrući somuni. Možemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hoću, Hasan šenluči, doveo je svirače, staćemo gdjegod u kraj i slušati, nije to grijeh, a može da razgali svačiju dušu, pa i dervišku. Bilo mu je žao kad nisam pristao. Kako hoćeš, rekao je, kako hoćeš, tvoja volja, a šteta što nećeš. Čudio sam se tom pozivu, ličilo je na grubu šalu ili djetinju želju. Sad će čekati nekog drugog.

— Pa dobro, hajde — rekao je ispraćajući me.

Da li se plašio nečega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastrešnicom, nevidljivu sjenci.

Čudan svijet, mislio sam idući pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i učinili ga moćnijim.

M.S.Dervis i smrt

beli54nl
21-02-11, 07:41
Prolazim utišanim gradom, čuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom času što teče, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što će biti, ali ne uspijevam da pređem granice ove noći. Samo, osjećam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvaćen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rođenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kažnjavaš, moj Bože?

Molim te, usliši moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noći.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju između neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoći da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tužno ravnodušan. A opet sam se obradovao kad sam se približio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodušan, jer dobro je kad je čovjeku drago ili žao, ma zbog čega. I čim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dušu, i sve što se u njoj dešava, kao što ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo će vrijeme biti), osjetio sam se čvršćim zbog tog tračka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam kročio u svoj uski sokak što me prigrlio rođački, iz sjenke tekijskog zida izašao je neki čovjek, pojavila se samo glava na mjesečini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeći da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:

— Dugo si se zadržao. Čekam te odavno.

Ćutao sam, nisam znao šta treba da kažem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjećam da sam ga ikad vidio, poznato na neki naročit način, kad uočavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapaženo negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo važno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesečini, i dok sam se okretao prema njemu, već sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad već nastoječi da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjećanja čim ga nisam gledao, začuđujuće bezličan.

Primijetio je moje osvrtanje, i požurio da kaže:

— Šalju me prijatelji.

— Kakvi prijatelji?

— Prijatelji. Mislio sam da nećeš ni doći večeras, u tekiji nisu ništa znali da mi kažu. Dugo si se negdje zadržao.

— Hodao sam ulicama.

— Sâm?

— Bio sam sâm, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, učtiv, ljubazan.

— Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, široka, jaka usta razvučena u vedar osmijeh, žive oči pažljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srećan što smo se sreli, i raduje ga sve što kažem i učinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noć i da nismo sami. Ne bojim se ovog čovjeka, ni traga straha u meni nema, čak ni od nasilja. Samo se osjećam čudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

— Dobro, prijatelju, reci šta hočeš, ili me pusti da prođem.

— Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko žuriš!

Pokušao sam da prođem, ali on je stao preda me.

— Pričekaj. Evo šta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da traži pogodne riječi, ili mu je nezgodno što me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to učini.

— Otežavaš mi posao. Sad ne znam kako da počnem.

— Dugo si čekao, mogao si da smisliš.

Nasmijao se veselo:

— Imaš pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A možda je najbolje da uđemo u tekiju.

— Dobro. Hajde.

— Svejedno, možemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga misliš da je poruka?

— Poruke mi niko ne šalje, a prijatelji sami kažu šta hoće. A ti tjeraš šegu sa mnom, ili želiš da me naljutiš.

— Taman posla! Baš ste vi učeni ljudi smiješni. Pa šta ako se šalim? Zar ne možemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti poručuju da malo pripaziš šta radiš.

— Mora da si pogriješio, ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš.

— Nisam pogriješio, i znam s kim razgovaram. Da pripaziš. Suviše istrčavaš, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Što da tovariš krivicu na vrat, i još kad niko tebe ne dira. Šta će čovjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponižavajuća, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, što se još, za svoj račun, zabavlja sa mnom, dajući mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvaćena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

— Dobro — rekao sam stišavajuči srdžbu, jer nisam htio da je pokažem pred ovim čovjekom. — Reci svojim prijateljima...

— I tvojim.

— Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kažu. A za sve što činim, odgovaraću pred Bogom i pred svojom savješću. Jesi li zapamtio?

— Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše: poturićeš joj hiljadu isprika. Ali kad se nađeš u mengelama, gore u tvrđavi, bogami, teže je. I još kad znaš da si pod krivicom.

M.S.Dervis i smrt

beli54nl
23-02-11, 09:52
— Nikakve krivice nemam.

— Pa sad, nije baš da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dželepčija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...

— Kako te nije stid!

— Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašču sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?

— Pozvao sam stražare.

— Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kažeš: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako nećeš, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kažem.

— Je li to sve?

— A kud ćeš više? Pametnu čovjeku i ovo bi bilo previše. Ali ako ustreba, pronaći će se još, ne brini. Svi tako u početku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nađe malo kočoperniji. Jedan među tolikima. Da pljuneš na svijet! Eto tako. Pa nemoj reći: nisam znao. Sad znaš.

Gledao me još s onim zanimanjem kao u početku, ali sad je svršio posao i htio je da vidi šta je postigao, je li užegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjećao. Nadvladala ga je ljutina zbog ružnog postupka i uvrede. Čak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što činim s pravom. To onda znači da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zašto bi me upozoravali? Učinili bi što hoće, ne obazirući se na ono što ja činim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nešto ovdje, u ovom mjestu, u derviškom redu, da nisam prošao svijetom neviđen i beznačajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova šteta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne poštuju nikog, ni najpoštenije, ni najodanije, a to neće, niti imaju zašto.

Razmišljao sam tako, idući prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlučnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otići do onoga koji može sve da presudi. Da nije noć, otišao bih ovoga časa. Obradovala me ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašče, suprotno svakom očekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mučno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajući i zatvarajući vrata, navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noć kao divlja ptica, a javio se nemir, sličan strahu, tek tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usuđivao da objašnjavam razloge, možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesreće.

Ali i u tom času mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, učvrstiću branu pred tom bujicom što joj već čujem huku.

Neću se predati.

Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta, ako ne učinim što čovjek mora da čini.

A Bog neka odluči.

***

Ujutro sam izvršio sve svete dužnosti, možda življe nego obično, unoseći uzbuđenje u poznate pokrete i riječi, sjećajući se sinoćnjeg nemira, misleći o značaju posla što me čeka, kao pred odsudnu bitku, nijednog časa ne sumnjajući da li treba da pođem. U boju se mogu zadobiti rane, može se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vraćanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoć predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoć sam se kupao kad sam došao, činilo mi se da će me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Košulja mi je bila čista, a uzeo sam svježu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku išao sa drugima, u redu čvršćem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radošću u očima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom džubetu što se sapliće oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u duši.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nešto veoma važno. Iako ne znam zašto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoći, nije mi mogao savjet dati. Možda zato što mi je najbliži, iako mi ni on nije blizak. Ličilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina može donijeti sreću.

Nije ga bilo kod kuće. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam već odustao, kapiju je otvorila ona sitna žena, opet krijući lice, i namještajući kosu, čudno zbunjena. Objasnila je, žureći i spotičući se u govoru, da Hasan nije kod kuće, otišao je sinoć i još se nije vratio, njen muž ga traži, i sad ih čekaju, obojicu. Njih dvoje čekaju njih dvojicu, zaključani, uzbuđeni, zadovoljni zbog tuđe nevolje koja im je donijela sreću.

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da čujem šta misli. Ne bih izmijenio odluku ma šta kazao, ali sam želio da me ohrabri. Bio je pažljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ideš, rekao je. Šteta što to nisi učinio i ranije. Dužnost nam je da pomognemo i nepoznatu čovjeku a kamoli bratu rođenom. I ne ustručavaj se, nikakvo zlo ne činiš. Tako je rekao, iskreno i uzbuđeno, ali me nije naročito ohrabrio, jer sam to očekivao. I znao je da sam očekivao. A dobar čovjek će uvijek tako reći, i to nije mišljenje več prazno saučešće.

Hasana nema. Nikad nema onih koje tražiš.

M.S.Dervis i smrt/odlomak

beli54nl
25-02-11, 09:15
Prolazeći pored pekare, udahnuo sam miris vrućih somuna, i sjetio se da od juče ništa jeo nisam. Pasvandžija je sinoć govorio o somunima. I njega moram pronaći, danas. Kako nisam osjetio da je htio nešto da mi kaže? Ne samo za onog čovjeka što me čekao sa prijetnjom. Gotovo je silom želio da me zadrži uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj ženi, otići ću opet u onu ćutljivu kuću, i o Hasanu, šta je činio sinoć i kuda je otišao, i o ocu, javiću mu odmah, čim se riješi sve ovo, i o prošloj noći, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruže u tekijskoj bašci, zarašće u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve češće sjede pred tekijom, žena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunđa i iznosi im hranu, smijaće nam se svijet, već ih zovu derviškom djecom, a nemam srca da zabranim, i još bogzna o čemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne što ne znam šta ću reći, već što poslije toga nema ništa. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rđava, ne vrijedi ni misliti.

Muftijina kuća je u brdu, usamljena, u bašči ograđenoj visokim zidom. Nikad nisam ušao unutra. Neću ni sad, izgleda.

Stražar pred vratima mi reče da muftija nije kod kuće. Otišao je iz kasabe.

— Kada će se vratiti?

— Ne znam.

— Kuda je otišao?

— Ne znam.

— Ko zna?

— Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produžava, ali sve slabija. Može uskoro da mi i ne zatreba.

Nisam znao šta da činim. Ako odem odavde, teško ću stići do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otišao? U koju od svojih kuća? Na koje od imanja? Ugosko? Uglješiće? Gor? Tihoviće? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Često je bježao, i od svega, od vrućine, od hladnoće, od magle, od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reći.

— Ne znam šta da radim — požalio sam se stražaru — Muftija mi je poručio da dođem, imamo važan razgovor. Moram da ga nađem.

Stražar je slegao ramenima, ponovivši tako onu jednu jedinu riječ koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.

— Mora neko da zna u kući.

Tada su se otvorila vrata, i mršav čovjek, bivši vojnik, sudeći po brazgotinama na licu i po dijelovima odjeće što je još zadržavao na sebi, sigurno žaleći da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao što i stražaru.

Po nepovjerljivom izrazu učinilo mi se da sumnja u istinitost mojih riječi. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je još jača bila želja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laž, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznaće, moraću da tražim oproštaj a ne pravdu.

— Pa ništa — rekao sam povlačeći se.

U tom času primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblažuje, rasplinjuje u osmijeh. Zašto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

— Promijenio si se — kaže veselo — ko bi te poznao u tom derviškom ruhu! Ali eto, poznao sam te!

— A ti si isti. Malo stariji, malo mršaviji, ali isti.

— Pa nisam baš isti. Dvadeset godina je prošlo. Uđi.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

— A muftija te pozvao?

— Moram da govorim s njim. Stražar nije htio da mi kaže kuda je otišao.

Kroz bašču se bijelio ravan čisti put pokockan sitnim riječnim kamenjem, oivičen ogradom od šimšira i biserka nježno zelenih listića. U bašči je neko vješto razbacao stabla voćaka, breza, smreka, grmova divljih ruža, ostavljajući ponegdje jedno jedino drvo na čistoj tratini, a negdje ih zbijajući u skupine, stvarajući tako igru što je ličila na prirodu i prirodu što je ličila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao čudo, možda najviše zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na nježnim vršikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvišak.

Vojnik je utišao glas. I ja. Gotovo šapućemo u ovoj očišćenoj, ograbljanoj, njegovanoj šumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svježina, u ovom tihom prostoru ograđenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.

Vojnik gleda duž puta prema bijeloj kući skrivenoj u drveću. Gledam i ja. U oku se smjenjuje blještavo i zeleno, oštro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadašnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrašivog mladića što je golom sabljom išao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put između rebara na prsima i leđima. Do tada je boden, zasijecan, sječen, skraćivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je išarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koža, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vraćao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dušmanska sablja ulanska, načinivši otvore da svjetlo sunčevo uđe u njega prvi put, kad su mu vrh i sječivo prošli kud im nije put, kroz pluća, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmičući, i džerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i požurio za vojskom, namjeravajući da mu prouči dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noći, od hladnoće, među mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je živ, ali nije više bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je čuvar bašče, ili kuće, ili nevoljnik što prima milostinju.
M.S.Dervis i smrt/odlomak

beli54nl
28-02-11, 13:49
— Dobro mi je — pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. — Posao nije težak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik stražara, pomalo ih učim, nadgledam, i tako.

— Mogao si da budeš i nešto drugo. Dizdar u tvrđavi. Pomoćnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budeš na svome imanju.

— Zašto? — upitao je uznemireno. — Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne može biti svako.

Vrijeđalo me, i boljelo, što plašljivo gleda prema kući, nekadašnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Čega se boji on koji se ničega bojao nije?

Rekao sam, ne želeći da ga povrijedim:

— Kakav si ti junak bio! Bože veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zašto mu oživljavaš prošlost? Zašto ga budiš iz drijemeža? Nije zaboravio, to je nemoguće, ali se stišao, primirio, prežalio možda; no treba mu pozleđivati rane što su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, rečeno je što nije trebalo.

Pogledao me zaprepašteno, sigurno već godinama niko nije govorio o njegovoj prošlosti, ili je on sam govorio, navodeći druge da kažu, da ga se sjete drukčijeg, zar je umrlo i sjećanje? zar ga nema ni u čijoj uspomeni? A možda ni on više ne govori, čemu? ili govori više i beznadnije što prošlost biva dalja, i ne nada se da će se iko sjetiti. U njemu je sve živo, u drugima je umro.

I eto, jedan derviš je progovorio o njemu nekadašnjem. I još kako je progovorio! Sanjao je možda da to neko kaže baš ovim mojim riječima: Bože veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, uši mu zaglušile. Ili je mislio da su to riječi iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, čula ih je samo njegova želja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervišina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavičar, nisam znao da li će skočiti od sreće, i srušiti se na kamen, lomljiv, ili će me zagrliti, da se održi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plućima, zbog uzbuđenja:

— Sjećaš se? Da li se zaista sjećaš?

— Sjećam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

— Kako me vidiš?

Šapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

— U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na širokom polju. Samog. Ideš mirno, ne osvrćući se, ne čekaš nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je možda od sunca na njenom sječivu. Ličiš na vjetar što se ne može zaustaviti. Na sunčanu zraku ličiš što će svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.

— Nisam tako išao.

— To je moje sjećanje. Izbrisalo se ono što je možda bilo, i samo je to ostalo.

— Lijepo je. Ljepše nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, veliš. Na širokom polju.

Šapuće opijeno, a onda gleda u mene, traži svoju sliku u mojim riječima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamišlja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga žalim.

I ne mogu više.

— Drago mi je što sam te vidio — kažem opraštajući se.

— Čekaj.

Teško mu je da me pusti, ja sam onaj dugo žuđeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjećanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za čekanje.

Iste riječi, dva raspoloženja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreća što je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I više. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.

— Moram da idem.

— Čekaj. Muftija je ovdje, u kući, Uđi, ako ti je važno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.

— Nije me pozvao. Sam sam došao.

— Znam. Samo tako reci: poručio si da dođem. Ima toliko poslova da se neće sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kaži što znaš. Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i žalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakše što odgađam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono što sam želio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se začudio što Kara-Zaim moli da ga pomenem, žalio sam što je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Još u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junačkom ograšju, ponudio mi se za zaštitnika. A odstupio u istom času, čim se sjetio da je to daleka prošlost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isječenom licu još je treptala sreća zbog onoga što je bilo, i plašljiva nesigurnost zbog svega što je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, različita po svemu a neodvojiva: ne može ni iz jednog.

Dok je šaptao s nekim čovjekom na kućnom ulazu, mislio sam smućeno, vajkajući se što mi je izmakla njegova jadna podrška, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Žalosno smo čekali pomoć jedan od drugoga, ne pouzdavajući se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoći da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje porušeno.
M.S.Dervis i smrt/odlomak

beli54nl
01-03-11, 18:49
Kad je čovjek izašao iz kuće i znakom ili tihom riječju rekao nešto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I ništa ne govoreći, uputio me prema ulazu, ali sad je to značilo: uđi, možda će biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i kržljavi limun pred kućom, i još kržljaviju palmu što je jedva preboljela našu tešku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjećam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo očima, stalno misleći na prvu riječ koju ću reći. Prva riječ! Kao oružje, kao štit. Sve od nje zavisi, ne zato što će nešto objasniti, već što mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, može me učiniti smiješnim i nametnuti se kao sud o meni. Nevjerovatno mnogo riječi sam okušao u sebi, i pravo je čudo šta se sve nametalo kao prva misao. Ličilo je na poremećaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajući zbrku i besmisao. Dok sam išao tim prolazom što mi je ostao mračan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svečanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napišem šta je sve htjelo da izađe pri tom prvom susretu; pri prvom viđenju. Bila je to teško objašnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo šta sam ja, šta je moj mozak izmišljao tada, bjesneći i rugajući se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i šaptao mi tako nedostojne i odurne riječi, tako smiješne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nađe baš u ovom času kad mi je potrebna najveća sabranost! Ali on dolazi baš onda kad se ne nadaš i kad ti je najgore. Jer, misliti kao što sam ja mislio, ozbiljan i miran čovjek, da priđem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to može da bude samo đavolov griješni mig. Ostavi me, božji otpadniče! — prijetio sam, još više ga razdražujući.

Zbunile su me i one južne biljke u drvenim grobištima, palma i limun, pred kućom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje naš jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srećom, nije bila potrebna prva riječ, nije trebalo ništa da kažem, nije trebalo ništa da učinim.

U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao šaha s čovjekom koga ranije nikad nisam vidio. Zapravo, igra je bila završena, ili prekinuta, u početku nisam znao šta se dešava, niti me se ticalo, a nepoznati čovjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smiješka, pristajao je na sve, uporno okrećući glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu pažnju sa sebe. Sigurno mi je želio uspjeh u svemu što bih tražio, samo da me muftija primijeti.

Ali muftija dugo nije vidio da je neko ušao u sobu (a morao je reći da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.

Cijele zime je čamio u pregrijanim sobama, uplašen surovom hladnoćom što je nizala aršin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepaštenjem, izmučen i žut, kao i njegove južne biljke, što su jedva žive dočekale proljeće. Leđima okrenut prozoru, ogrnut ćurkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.

Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako raspoređenim, bezbojni i zbrčkani, sparušeni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad šahom od slonovače.

Ljutito u početku, a onda sve bljeđe, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglašavao. Izgledalo je čudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.

— Nešto nije u redu.

— Vidim.

— Ništa ti ne vidiš.

— Nešto nije u redu.

— Cijelo vrijeme stajao sam bolje.

— Znam.

— Šta vidiš?

— Negdje sam pogrešno vukao.

— Kako onda gubim?

— Potpuno mi je nejasno.

— Sigurno si negdje pogrešno vukao.

— Sigurno sam pogrešno vukao.

— Odakle tvoj konj ovdje?

— Eto, tu je greška. Nisam mogao doći na to mjesto.

— Onda, šah.

— Tačno. Evo, šejh je došao.

— Zašto ne paziš? Ne mogu ja sve da vidim.

— Obično mi se to ne dešava.

— Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.

— I mat.

— Koji šejh?

Čovjek je pokazao na mene, srećom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-žuto, mlitavo, s teškim podočnjacima. Upitao me, ne ustajući:

— Igraš li šah?

— Slabo.

— Šta hoćeš?

— Rekao si da dođem. Molio sam da govorim s tobom.

— Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?

— Sunčano. Toplo.

— I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako oštre?

— Gotovo uvijek.

— Strašna zemlja.

— Čovjek se navikne.

— Dosadna zemlja. Igraš li šah?

Debeli čovjek se umiješao, tiho:

— Ne igra, rekao je.

— A šta hoće?

— Ima neku molbu.

— Ko je on?

Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da tražim pravdu, i da mi je niko neće dati ako mi je on ne da.

Muftija je pogledao u čovjeka pred sobom, ne krijući dosadu, gotovo s očajanjem.

U čemu sam pogriješio?

Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je tražio kuda bi mogao pobjeći, pa počeo da hoda po sobi, gazeći pažljivo po sunčanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajući me neveselo:

— Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato što je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, već što bi znao da kaže nešto neočekivano, što te iznenadi i probudi — razumiješ li, Maliče, sigurno ne razumiješ! — zbog čega ti se čini da vrijedi slušati i odgovarati. Govorio je: — Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam nešto drugo... O čemu sam govorio?

— O carigradskom muli — rekao je Malik.

— Ne. O pravdi. Pravda — rekao je jednom — mi mislimo da znamo šta je to. A ništa nije neodređenije. Može da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta. Ja sam odgovorio...

Nastavio je da hoda, ćuteći, odjednom klonuo, učinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, oživi mu riječ i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga čama.
M.S.Dervis i smrt